Posljednji bijeg

»Tracy Chevalier pronašla je temu koja ju je zaokupila i potresla, a rezultat je snažan i očaravajući roman.« Daily Mail »Uvijek sam se divila nenametljivoj briljantnosti Tracy Chevalier, a ova potresna priča o mladoj engleskoj kvekerici zarobljenoj između osjećaja dužnosti i savjesti u Ohiju 1850-tih, najbolje je što je napisala nakon Djevojke s bisernom naušnicom.« Rose Tramain »Bogat i raskošan, povijesno potkrijepljen roman koji govori o mladoj djevojci koja postaje Amerikankom.« NPR » Prekrasno napisan i zanosan, uz suprotstavljene likove i brzi tempo, Posljednji bijeg dodaje novo poglavlje priči koja povezuje sve generacije.« USA Today »Neodoljivo!« The Oprah Magazine

TRACY CHEVALIER

POSLJEDNJI BIJEG Prevela s engleskoga

Lidija Vinković

Naslov izvornika Tracy Chevalier The Last Runaway Copyright © Tracy Chevalier 2013 Map © John Gilkes 2013 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

Ova knjiga posvećena je kvekerskoj zajednici Catoctin i fakultetu u Oberlinu: dvjema institucijama koje su oblikovale i vodile moje mlađe ja.

Obzor

N

ema povratka. Kad je Honor Bright iznenada najavila obitelji da će sestru Grace pratiti na putu u Ameriku — nakon što je probrala svoje stvari i zadržala tek najnužnije, poklonila sve svoje prekrivače, nakon što se oprostila od svih svojih ujaka i teta, stričeva i strina, izljubila ostale rođake, nećake i nećakinje, kad je ušla u kočiju kojom će njih dvije otići iz Bridporta i kad su se ona i Grace ruku pod ruku prošetale uz brodske stube u Bristolu — sve je to činila s neizgovorenom mišlju na umu: uvijek se mogu vratiti. Prekrivena slojevima tih riječi međutim skrivala se sumnja da će se u trenutku kad njena noga napusti britansko tlo, Honorin život zauvijek promijeniti.

Razmišljanje o povratku barem je tupilo oštrinu njezinih kretnji u tjednima prije njihova odlaska, poput prstohvata šećera koji se potajice dodaje umaku da bi mu ukrotio kiselost. Tako je uspijevala zadržati smirenost i ne zaplakati kao njena prijateljica Biddy kad joj je Honor poklonila šaren, netom završeni prekrivač što ga je sašila od komada različitih tkanina: patchwork od smeđih, žutih i bež rombova spojila je u osmerokraku betlehemsku zvijezdu, uz rub prošila šavovima u obliku harfa i beskrajnog niza pera po kojima je bila poznata. Zajednica joj je poklonila prekrivač s potpisima — na kojem je svaki četvrtasti komadić tkanine izradio i potpisao netko od prijatelja ili članova obitelji — a u njenom kovčegu nije bilo mjesta za 1

oba prekrivača. Prekrivač s potpisima nije bio tako dobro izrađen kao njezin vlastiti no, naravno da ga mora ponijeti. »Najbolje da ostane s tobom, da te podsjeća na mene«, bila je uporna dok joj je njena uplakana prijateljica pokušavala ugurati natrag u naručje prekrivač s betlehemskom zvijezdom. »Sašit ću druge prekrivače kad stignem u Ohio.« Preskačući misli o samom putovanju, Honor umjesto toga pokuša usredotočiti svoja razmišljanja na njegov svršetak u drvenoj kući koju je njen budući šogor opisivao u pismima što ih je slao Grace iz Ohija. »To je solidna kuća, iako nije kamena, kao što si naviknula«, pisao je Adam Cox. »Većina kuća ovdje izgrađena je od drveta.

Kuće od opeke grade se tek kad je obitelj osigurana i kad postoji mala vjerojatnost za selidbu.« »Nalazi se na kraju Glavne ulice na rubu grada«, nastavljao je. »Faithwell je još uvijek malen, s petnaest obitelji prijatelja*. No narast će, uz milost Božju. Trgovina mog brata je u Oberlinu, većem gradu udaljenom pet kilometara. Nas dvojica se nadamo preseliti kad Faithwell bude dovoljno velik da suknar ondje može dovoljno zarađivati.

Ovdje to nazivamo ›tekstilnom robom‹. U Americi se mora naučiti mnogo novih izraza.« Honor nije mogla zamisliti život u drvenoj kući koja je brzo gorjela, lako se vitoperila, škripjela, stenjala i uopće nije pružala nikakav osjećaj postojanosti kao kuća od opeke ili kamena kuća.

Iako je brigu pokušavala ograničiti samo na pojam življenja u drvenoj kući, nije mogla spriječiti um da prebire po mislima o putovanju na Adventureru, brodu koji će ih prevesti preko Atlantika. Honor je poznavala brodovlje, kao i svaki drugi mještanin Bridporta. Znala je pratiti oca do luke kad je dolazila pošiljka konoplje. Čak se znala ukrcati i gledati mornare kako slažu jedra, namataju užad i peru palube. No nikad ni na jednom nije isplovila. Jednom je kad joj je bilo deset godina, otac poveo obitelj na cjelodnevni izlet do obližnjeg Eypea i ondje su se Honor, Grace i njena braća otisnuli od obale u čamcu na vesla. Grace je voljela boraviti na vodi, vrištala je, smijala se i pretvarala da pada u more. Honor se međutim grčevito držala za rub čamca, dok su njena braća veslala i trudila se sakriti strah od ljuljanja i čudesnog, neugodnog osjaćaja gubitka čvrstog tla pod noga* Društvo prijatelja, kvekeri — op. prev.

2

ma. Gledala je majku kako u tamnoj haljini i bijelom šeširiću hoda gore-dolje uz obalu, čekajući da joj se djeca sigurno vrate. Honor više nije otišla na vožnju čamcem. Čula je priče o lošim plovidbama, no nadala se da će se nositi s time na isti način na koji se nosila sa svakom drugom nedaćom, smirenom strpljivošću. No nije bila morski vuk. To su mornari znali govoriti.

Možda je to trebala shvatiti iz svojeg ranijeg susreta s morem, gdje joj je voda bila pod nogama u čamcu na vesla. Nakon polaska iz Bristola, stajala je na palubi s Grace i s ostalima, promatrajući Somerset i sjevernu obalu Devona kako se razmata pred njima. Ostalim putnicima nestabilnost je predstavljala zabavnu novinu, no Honor je bila sve uznemirenija i na kretanje broda odgovarala mrštenjem obrve i zatezanjem ramena. Osjećala je težinu u dubini utrobe, kao da je progutala željezni uteg. Odolijevala je koliko je mogla, no kad je Adventurer prolazio pokraj otoka Lundyja, Honorin se želudac naposljetku zgrči i ona povrati na palubu. Mornar u prolazu se nasmije. »Loše joj je, a nismo izišli ni iz Bristolskog zaljeva«, naslađivao se. »Čekaj samo da dođemo do oceana. Tad ćeš saznati što znači mučnina!« Honor je povraćala po Graceinu ramenu, po svojim plahtama, podu njihove sićušne kabine, u emajlirani lavor. Povraćala je i kad više ništa nije ostalo za povraćanje, dok joj je tijelo poput čarobnjaka uspijevalo prizvati nešto ni iz čega. Nije se osjećala bolje ni nakon stišavanja svakog napadaja mučnine. Kad su stigli do Atlantika i kad je brod započeo svoj dugi uspon i pad duž svakog vala, njoj je i dalje bilo loše. Međutim, sad je i Grace bila bolesna, kao i mnogi drugi putnici, iako samo neko vrijeme, dok se nisu naviknuli na brodski ritam. Honor se nikad na njega nije naviknula; mučnina ju je pratila cijelim putovanjem dugim mjesec dana.

Kad joj samoj nije bilo loše, Grace je njegovala Honor, prala joj plahte, praznila lavor, donosila bistre juhe i tvrde kekse, čitala joj iz Biblije ili iz neke druge od ono malo knjiga koje su ponijele: Mansfield Park, Čudnovatu staretinarnicu, Martina Chuzzlewita. Kako bi zaokupila pozornost svoje sestre, brbljala je o Americi, pokušavajući je natjerati da razmišlja o onome što je pred njima, a ne o gadostima tog trenutka. »Što bi radije vidjela, medvjeda ili vuka?« pitala je 3

Grace, te potom odgovorila na vlastito pitanje. »Medvjeda, mislim, jer su vuci kao previše izrasli psi, no medvjed je samo kao on sâm. Čime bi radije putovala: parobrodom ili vlakom?« Honor je zastenjala na pomisao o još jednom brodu. »Da, vlakom«, složila se Grace. »Željela bih da postoji vlak kojim možemo putovati od New Yorka do Ohija. Postojat će jednoga dana. Oh, Honor, zamisli samo: uskoro ćemo biti u New Yorku!« Honor se namrštila i poželjela da i ona može doživjeti ovu selidbu kao veliku pustolovinu kako je to jasno činila Grace. Njena je sestra oduvijek bila nemirna Brightova, ona koja je bila najspremnija pratiti oca kad je morao putovati u Bristol ili u Portsmouth ili London. Čak se pristala udati za starijeg, dosadnog muškarca jer je obećavao život daleko od Bridporta. Grace je poznavala obitelj Cox, petoricu braće, još kad su doselili iz Exetera prije nekoliko godina kako bi otvorili trgovinu suknima, no svoj je interes za Adama pokazala tek kad se odlučio iseliti u Ohio. Jedan je brat već otišao onamo, ali je onemoćao, te je njegova supruga pisala i tražila da jedan neoženjeni brat dođe i pomogne u poslu. Otkad je odselio u Ameriku, Adam i Grace su se redovito dopisivali i ona ga je blagim aluzijama navela da je zamoli neka mu se pridruži u Ohiju kao njegova supruga, gdje će voditi trgovinu zajedno s Matthewom i Abigail.

Gracein izbor iznenadio je Brightove; Honor je uvijek mislila da će se udati za nekoga živahnijeg. No Grace se toliko oduševila mogućnošću življenja u Americi da se činilo kako joj ne smeta suzdržanost njezinoga muža.

Iako strpljiva i možda pomalo s osjećajem krivnje što podvrgava sestru tjednima patnje od morske bolesti, čak je i Grace bila sve razdraženija zbog Honorine uporne boljke. Nakon nekoliko dana prestala ju je nutkati da jede, budući da Honor nikad nije mogla zadržati ništa u želucu dulje od nekoliko minuta. Počela je ostavljati sestru samu u njihovoj kabini kako bi otišla prošetati na palubu ili sjediti i šivati ili razgovarati s drugim ženama na brodu.

Honor je pokušala pratiti Grace na sastanak bogoštovlja* što ga je bila organizirala šačica drugih prijatelja na brodu, no dok je sjedila s njima u tišini u maloj kabini, nije se mogla dovoljno osloboditi * sastanak bogoštovlja, pandan misi — op. prev.

4

misli da isprazni um, brinući da će ako to učini, izgubiti ono malo samokontrole i povratiti pred svima njima. Ubrzo su je ljuljanje broda i komešanje u vlastitom želucu natjerali da napusti kabinu.

Povremeno je tijekom bremenitog putovanja između Bristola i New Yorka, sklupčana poput račića u izgužvanoj brodskoj postelji ili nagnuta iznad noćne posude, Honor razmišljala o svojoj majci kako stoji na oblucima na plaži u Eypeu s bijelim šeširićem i pitala se zašto je napustila sigurnost roditeljskog doma.

Znala je zašto: Grace ju je zamolila, nadajući se da će novi život potisnuti bol u srcu njezine sestre. Honor je ostavio zaručnik nedugo prije vjenčanja i zbog toga ju je zajednica sažalijevala. Upravo to ju je natjeralo da krene za Grace, iako je ona sama bila manje pustolovnog duha. U Bridportu nikad nije bila nezadovoljna, no nakon što je Samuel raskinuo zaruke, žurilo joj se otići jednako kao i Grace.

Sad joj je sva odjeća zaudarala na kiselu mesnatost koju nijedno pranje nije moglo ukloniti. Honor je izbjegavala ostale putnike, čak i svoju sestru: nije mogla podnijeti odvratnost i sažaljenje na njihovim licima. Umjesto toga, pronašla je mjesto između dvije bačve na palubi u zavjetrini gdje se zavukla da ne bude na putu zaposlenim mornarima i znatiželjnim putnicima, no dovoljno blizu ograde da može otrčati i povratiti u vodu a da ne privuče ničiju pozornost. Ostajala je na palubi čak i kad je kišilo i po hladnoći, odabravši to mjesto radije nego malu kabinu s tvrdim daskama koje su služile kao postelja, u bliskom smradu njenih vlastitih pokrivača. Bila je međutim ravnodušna prema morskom pejzažu — golemim nebesima i moru — koje je bilo takva suprotnost urednim zelenim brežuljcima i živicama Dorseta. Dok su se ostali divili i zabavljali promatrajući olujne oblake, dúge i sunčevu svjetlost što vodu pretvara u srebro, jata dupina koji su pratili brod i repove kitova kako vire iz mora, Honor su monotonija i mučnina zadale smrtni udarac svakom divljenju koje je mogla osjećati za bilo kakve podvige prirode.

Kad se nije naginjala preko ograde, pokušavala je odvratiti misli od bolnog, uznemirenog želuca vadeći svoj šivaći pribor. Majka joj je kao poklon za putovanje izrezala stotine komadića tkanine žutih i bež šesterokuta i papirnatih uzoraka koje je Honor trebala sašiti u oblike rozeta iz bakina vrta. Nadala se da će možda završiti cijeli prekrivač tijekom putovanja, no zbog kolebanja palube bilo joj je nemoguće 5

ostvariti postojani ritam kojim je mogla praviti uredne, sitne bodove koji su bili njen zaštitni znak. Čak je i najjednostavnija zadaća pričvršćivanja šesterokuta na papirnate uzorke labavim šavovima — prvo što je Honor naučila šivati kao djevojčica — zahtijevala više usredotočenosti nego što je to dopuštalo kretanje oceana. Uskoro je postalo jasno da će svaka tkanina na kojoj radi, zauvijek ostati umrljana povraćanjem, ili primisli na mučninu, što je, zapravo, bilo isto. Nakon što je nekoliko dana pokušavala sašiti rozetu, Honor pričeka da se svi raziđu te baci šesterokute preko brodske ograde — pozlit će joj ako ikad više vidi tu tkaninu. Bio je to šokantan gubitak dragocjene tkanine i znala je da ju je trebala dati Grace ili nekoj drugoj ženi na brodu, no sramila se mirisa koji je lebdio nad njom, kao i svoje slabosti. Gledajući kako komadići tkanine plahuću u dubinu i nestaju, Honor osjeti kako joj se želudac smiruje, bar na trenutak. »Gledajte prema obzoru«, naredi joj neki mornar jednoga dana, nakon što je vidio kako joj se naprazno diže želudac. »Otiđite na pramac i držite pogled na onome prema čemu idemo. Ne obraćajte pozornost na huku i udaranje, ljuljanje i valjanje. Gledajte ono što se ne miče. Tad će vam se želudac smiriti.« Honor kimne, iako je znala da neće upaliti jer je to već pokušala.

Isprobala je sve što je itko predložio: đumbir, bocu vruće vode pod nogama, vreću leda za vratom. Krajičkom oka proučavala je mornara.

Nikad prije nije izbliza vidjela crnca. Nijedan nije živio u Bridportu, a kad je jednom posjetila Bristol, vidjela je crnog kočijaša koji se provezao pokraj nje, no udaljio se prije nego što ga je pošteno stigla promotriti. Honor je sad proučavala čovjekovu kožu. Bila je boje ploda divljeg kestena, iako gruba i spaljena vjetrom, prije nego glatka i sjajna. Podsjetio ju je na jabuku na stablu sazrelu dubokim, bogatim rumenilom, dok su sve susjedne ostale blijedozelene. Njegovom se naglasku nije moglo ući u trag, bio je odasvud i niotkud.

I mornar je nju proučavao. Možda prije nije vidio mnogo kvekera ili se pitao kako izgleda kad joj lice nije izbrazdano mučninom.

Honorino je čelo inače bilo glatko, isprekidano obrvama poput krila nad širokim, sivim očima. Međutim, njena je bolest uklesala bore gdje ih nikad nije bilo i istisnula smirenu ljepotu s njenog lica. »Nebo je tako veliko da me plaši«, reče ona, izrijekom iznenadivši samu sebe.

6

»Bolje da se priviknete na to. Sve je veliko ondje kamo ste nakanili. Zašto onda idete u Ameriku? Idete naći muža? Englezi vam nisu dovoljni?« Ne, pomislila je. Nisu. »Pratim sestru«, odgovori. »Ona se udaje za čovjeka u Ohiju.« »Ohiju!« podsmjehne se mornar. »Drž’te se obale, draga moja.

Ne idite nikamo gdje ne možete namirisati more, to ću vam reći.

Izgubit ćete se u tim silnim šumama. Oh, eto nje opet.« On se odmakne kad se Honor još jednom nagnula preko ograde.

Kapetan Adventurera rekao je da je to bio najmirniji i najbrži prelazak Atlantika koji je brod ikad uspio prevaliti. Ta je spoznaja samo progonila Honor. Nakon trideset dana na moru oteturala je, živi kostur, na pristanište New Yorka, osjećajući da je povratila svaki komadićak svoje nutrine, a da je od nje ostala tek ljuska. Na njen užas, tlo se upinjalo i bacakalo jednako kao što je to činila paluba, te ona povrati posljednji put.

Shvati da se, ako se ne može nositi s najmirnijim prelaskom koji joj je Bog mogao podariti, neće nikad moći vratiti u Englesku. Kad je Grace kleknula na dok i zahvalila Bogu na dolasku u Ameriku, Honor zaplače, žaleći za Engleskom i svojim starim životom. Između nje i doma sad je ležao nemogući ocean. Nije se mogla vratiti.

7

Mansion House Hotel Hudson, Ohio 26. dan 5. mjeseca 1850.

Moja draga Majko i Oče, William i George, teška srca moram vam javiti o današnjem događaju, preminula je naša voljena Grace. Bog ju je uzeo tako mladu i kad je bila tako blizu svog novog života u Americi.

Pišem vam iz hotela u Hudsonu, Ohio, gdje je ostala Grace za vrijeme posljednje faze svoje bolesti. Liječnik je rekao da je riječ o žutoj groznici, koja je navodno učestalija u Americi nego u Engleskoj. Mogu jedino prihvatiti njegovu dijagnozu budući da ne poznajem bolest ni njene simptome. Nakon što sam svjedočila agoniji sestrina umiranja, mogu reći da Dorset ima sreće što je pošteđen takva užasa.

Već sam pisala o našem putovanju do New Yorka. Nadam se da ste primili moja pisma iz New Yorka i Philadelphije. Nisam uvijek sigurna kad ovdje predam pisma da će stići na odredište. U New Yorku smo promijenile dogovoreni plan puta i odlučile kočijom otići do Philadelphije i preko Pennsylvanije do Ohija, radije nego da putujemo brodovima niz rijeke i kanale New Yorka do jezera Erie i dolje do Clevelanda.

Iako su mi mnogi rekli da su ti brodovi posve drukčiji od brodova na moru, nisam se još jednom mogla suočiti s vodom. Bojim se da se moj nedostatak hrabrosti pokazao fatalnim za Grace jer ona možda ne bi dobila groznicu da smo krenule brodom. S vašim oprostom i Božjim razumijevanjem, moram živjeti s tom krivnjom.

Osim blagog napada mučnine, Grace je bila posve dobro tijekom prelaska oceana i do Philadelphije gdje smo jedan tjedan ostale kod prijatelja kako bismo se oporavile od putovanja. Dok smo bile ondje, mogle smo odlaziti na sastanke bogoštovlja u Ulicu Arch. Nikad nisam mogla zamisliti tako veliki sastanak — sigurno je bilo pet stotina prijatelja u prostoriji dvadeset puta većoj od bridportske. Drago mi je što je Grace za života mogla nazočiti takvome sastanku.

Na putu do Ohija uspostavljena je mreža prijatelja kod kojih se može odsjesti u Pennsylvaniji. Duž cijelog smo putovanja — u velikim gradovima poput Harrisburga i Pittsburgha, te u manjim naseljima također — bile dobrodošle, čak i kad je Grace pokazala prve znake žute groznice, dva dana nakon Harrisburga. To počinje groznicom, drhtavi8

com i mučninom, što može biti čitav niz boljetica, tako da na početku nije bilo povoda velikoj brizi osim zbog Graceine neudobnosti u raznim kočijama u kojima smo prelazile Pennsylvaniju.

Nekoliko smo dana ostale u Pittsburghu gdje se činilo kako se dovoljno oporavila da može navaljivati da nastavimo dalje. Žao mi je što sam je poslušala i nisam slijedila vlastite slutnje koje su mi govorile da se ona mora bolje odmoriti, no obje smo bile nestrpljive da što prije stignemo u Faithwell. Nažalost, njena se groznica vratila isti dan, ovaj put praćena crnim povraćanjem i žutilom kože za što sad znam da potvrđuje žutu groznicu. Uz velike sam teškoće uspjela uvjeriti vozače kočije da nas ne ostave pokraj puta, nego da nastave do Hudsona. Žao mi je što moram reći da sam morala vikati na njih, iako nije u prirodi prijatelja to činiti. Ostali putnici nisu nam dopustili da sjedimo unutra zbog straha od zaraze, tako da su nas vozači natjerali da se popnemo na prtljagu na vrhu kočije. Bilo je vrlo nesigurno, no naslonila sam Grace na sebe i čvrsto je držala da ne padne.

U Hudsonu je izdržala tek jednu noć prije negoli ju je Bog pozvao kući. Većinu toga vremena bila je bunovna, no nekoliko sati prije nego što je umrla, postala je nakratko svjesna i izrekla svoju ljubav za svakoga od vas. Bilo bi mi draže da sam je mogla prevesti da je sahrane u Faithwellu među prijateljima, no već je danas sahranjena u Hudsonu jer se svi boje širenja zaraze.

Budući da sam tako blizu Faithwella, odlučila sam nastaviti.

Faithwell je tek šezdeset pet kilometara zapadno od Hudsona, što nije nikakva udaljenost nakon osam stotina kilometara koje smo prešle od New Yorka i još tisuća više preko oceana. Rastužuje me što je Grace bila toliko blizu svog novoga doma, a sad ga nikad neće vidjeti. Ne znam što ću učiniti kad stignem onamo. Adam Cox još ne zna ovu tužnu novost.

Grace se puno namučila i hrabro se nosila s time, no sad je u miru s Bogom. Znam da ćemo je jednoga dana opet vidjeti, no slaba je to utjeha.

Vaša voljena kći i sestra Honor Bright

9

Prekrivač

H

onor iznenadi što se za sve morala posve oslanjati na neznance, za zaklon, za hranu, prijevoz s mjesta na mjesto, čak i za pogreb svojih bližnjih. U Engleskoj nije mnogo putovala: osim kratkih izleta u susjedna sela, bila je samo u Exeteru na godišnjem sastanku prijatelja i jednom u Bristolu kad je njen otac ondje nešto obavljao poslom.

Obično je poznavala sve ljude s kojima je dolazila u doticaj i nije bila naviknuta predstavljati se i objašnjavati tko je. Nije bila velika pričalica, draža joj je bila tišina jer je tako mogla više primjećivati i razmišljati. Grace je bila živahan, brbljav član obitelji, često govoreći umjesto Honor, tako da to ona uopće nije morala činiti. Sad je bez sestre Honor bila prisiljena govoriti više — objašnjavati okolnosti u kojima se našla raznim strancima koji su se brinuli o njoj kad su se djevojke Bright iskrcale iz kočije pred hotelom u Hudsonu.

Nakon Graceina pogreba, Honor nije znala što bi sa sobom: treba li poslati poruku Adamu Coxu i pričekati ga ili sama naći načina da dođe do Faithwella? Međutim, otkrila je da su Amerikanci praktični, snalažljivi ljudi, kad joj je vlasnik konačišta pronašao prijevoz.

Starac po imenu Thomas bio je u posjetu u Hudsonu, no živio je u blizini Wellingtona, desetak kilometara južno od Faithwella. Ponudio se na povratku povesti Honor. U Wellingtonu je potom mogla naći nekoga da je odveze do Adama Coxa ili javiti Adamu da dođe po nju.

10

»Moramo samo rano krenuti«, rekao joj je Thomas, »jer želim stići kući u jednom danu.« Krenuli su za Wellington prije nego što se razdanilo, njen je kovčeg bio spremljen straga u dijelu za teret. Bio je bremenit Graceinom odjećom jer je Honor ostavila sestrin kovčeg da Thomas ima lakši teret. Morala je ostaviti i prekrivač koji je napravila posebno za sestrino vjenčanje: čitav je bio bijel, u sredini prošiven nježnim medaljonom u obliku ruže, dok su se oko njega širile zamršene geometrijske linije, čije su međuprostore popunjavali prošivi dvostrukih rombova. Honor je svaki šav sama napravila i bila zadovoljna postignutim.

Međutim, vlasnik hotela inzistirao je da se koriste vlastitim posteljnim rubljem, a kasnije joj je liječnik rekao da prekrivač, kao i svu odjeću koju je Grace nosila, moraju spaliti kako se zaraza ne bi proširila.

Prije nego što je skupila odjeću za spaljivanje, Honor nije poslušala liječnika: škarama je izrezala komad tkanine s Graceine haljine boje kestena. Jednoga će ga dana upotrijebiti kao dio novog prekrivača. Pa, ako je zaražen groznicom i ubije je, onda je to Božja volja.

Iako nije plakala kad joj je sestra umrla — Grace je pri kraju bila u takvom stanju da je Honor molila Boga neka je oslobodi — nakon što je predala odjeću i prekrivač, sakrila se u sobu i zaridala. Činilo se da je Thomasu draga tišina, baš kao što je bila i Honor; nije postavljao nikakva pitanja, te je ona prvi put otkad je stigla na američko tlo, mogla sjediti i gledati okolo bez ometanja drugih putnika ili brige zbog sestre. Iako su se izvezli u tamu, uskoro se sunce zarumeni iza njih, bojeći okolno drveće blagom svjetlošću. Ptičji se pjev pojača sve dok ne postane mahnito klepetanje njoj većinom nepoznatih zvukova. Zapanjilo ju je i živopisno perje osobito čupave grimizne ptice crnog lica, kao i plava ptica prugastih bijelo-crnih krila, čiji su vrištavi krici raspršivali manje, neprimjetnije ptice. Htjela je pitati koje su to ptice, no nije željela razbiti ugodnu tišinu. Njen je suputnik sjedio tako mirno da je mogla pomisliti kako spava, osim što bi svakih nekoliko kilometara dvaput lupnuo nogom i zatresao uzdama, kao da pretilu sivu kobilu koja ih je vukla, podsjeća da je ovdje. Konj nije bio brz, ali bio je postojan.

Prolazili su mnogo manjom cestom od ijedne kojom se Honor vozila u kočijama preko New Jerseyja i Pennsylvanije. Ondje su ona i njena sestra slijedile dobro utabane rute gdje su ceste bile široke, 11

s porazbacanim kućama i gradićima, kao i konačištima za izmjenu konja, jelo i spavanje. Ovdje se kroz gusto drveće prostirala traka sasušenog, izbrazdanog blata. Nije bilo ičeg drugog osim stabala, poneke kuće ili čistine. Nakon vožnje od nekoliko kilometara kroz istu šumu, bez ikakvog znaka ljudi u blizini, Honor se počne pitati zašto ta cesta uopće postoji. Većina je cesta u njezinome kraju imala jasna odredišta.

Ovdje je odredište bilo mnogo udaljenije i manje očito.

No ne smije uspoređivati Ohio s Dorsetom. Nikakve koristi od toga.

Povremeno su prošli pokraj kakve drvene kuće uz cestu i Honor shvati kako izdiše, pa udiše i zadržava dah dok bi drveće ponovno sakrilo kuću njihovom pogledu. Nije bila riječ o tome da su kuće same po sebi bile nešto: tek nešto više od drvenih koliba, mnoge od njih, okružene panjevima. Katkad je pred kojom od njih dječak cijepao drva ili žena vješala prekrivač kako bi se prozračio ili je djevojčica okopavala gredicu s povrćem. Buljili su dok su Thomas i Honor prolazili, ne odgovarajući na Thomasovu uzdignutu ruku. Činilo se da mu to ne smeta.

Nakon sata putovanja, sišli su u plitku dolinu do mosta preko rijeke. »Cuyahoga«, promrmljao je Thomas. »Indijanski naziv.« Međutim, Honor ga nije slušala ni gledala u rijeku. Umjesto toga, gledala je uvis budući da je ravan drveni most preko kojeg su tutnjili, imao krov. Thomas je sigurno spazio njenu zbunjenost. »Nadsvođeni most«, rekao je. »Nisi još nikad vidjela takav?« Honor odmahne glavom. »Čuva most od snijega i smrzavanja.« Mostovi preko potoka i rijeke njenog djetinjstva bili su kameni i zakrivljeni. Honor nije mislila da će nešto tako osnovno kao most u Americi biti toliko različito.

Stali su nakon nekoliko sati da napoje konja i daju mu zobi, te pojedu hladnu kukuruznu kašu koju su žitelji Ohija rado jeli za doručak. Nakon toga je Thomas nestao u šumi. Dok ga nije bilo, Honor je stajala pokraj kola i proučavala stabla s druge strane puta.

I ona su joj bila nepoznata. Čak su se i stabla poput hrasta i kestena koja je poznavala otprije, činila drukčijima, hrastovi listovi bili su izduženiji i manje kovrčavi, lišće kestena nije bilo u obliku lepeza na 12

koje je naviknula. Šipražje je izgledalo neobično, iskonsko i gusto, oblikovano da zadrži ljude izvan šume.

Po povratku Thomas kimne prema stablima. »Trebaš se olakšati.« »Ja…« Honor se spremala pobuniti, no nešto joj u njegovu držanju dade jasno do znanja da ga treba poslušati, kao što se sluša djeda. Usto, nije mogla priznati da je straše šume Ohija. U neko doba morat će se na njih priviknuti.

Siđe s puta i zađe među stabla, pažljivo koračajući po mrtvom lišću, kamenju prekrivenom mahovinom i otpalim granama. Svuda oko nje širio se sirov, zemljani miris paprati i truleži; šuškanje, također, koje se Honor trudila zanemariti, razmišljajući da zvuke moraju proizvoditi miševi ili sive vjeverice ili mali smeđi glodavci čupavih repova, crnih i bijelih pruga što su im se pružale niz leđa, za koje je saznala da se zovu američke prugaste vjeverice. Čula je da u šumama žive vukovi, pume, dikobrazi, tvorovi, oposumi, rakuni i druge životinje kojih nije bilo u Engleskoj. Većinu ih ne bi ni prepoznala da ih vidi — zbog čega ih se na neki način još više bojala. Navodno da je bilo i mnogo zmija. Mogla se samo nadati da nijedna od njih neće biti u ovom djeliću šume baš ovog jutra. Kad je otišla desetak metara od ceste, Honor duboko udahne i natjera se okrenuti tako da je gledala prema kolima, leđima prema beskrajnim redovima debala koja su možda skrivala životinje. Našavši mjesto na kojem je bila skrivena od Thomasa, ona zadigne suknju i čučne.

Osim vjetra koji je šumio lišćem i ptičjeg pjeva, sve je bilo tiho.

Honor je čula Thomasa kako otklapa sjedalo sa šarkama na kojem su sjedili, gdje je očito bilo spremište. Čula je njegov tihi glas, vjerojatno je govorio konju i umirivao ga, dok je i Honor trebala potvrdu da joj se ne približavaju vukovi i pume. Konj odgovori tihim njištanjem.

Honor se uspravi i popravi suknju. Nije se mogla olakšati: bila je prenapeta zbog takve izloženosti u šumi. Ogleda se. Ovo je najdalje od kuće što ikada mogu biti, pomisli, i posve sam sama. Slegne ramenima i potrči prema sigurnosti kola.

Kad se uspela na svoje sjedalo, Thomas dvaput lupne nogom i oni ponovno krenu. Činilo se da ga je hrana razbudila. Iako nije govorio, počeo je pjevušiti neku melodiju koju Honor nije prepoznala, poput neke pobožne pjesme. Nakon nekog vremena se pjevušenje, 13

klepet kola i žamor konjske uzde, vjetar, ptice — stopi u orkestar zvukova i uljuljka je, jednako kao i cesta koja se ravno pred njima pružala u beskraj, kao i šuma koja je žuborila dok su prolazili. Nije zaspala nego je utonula u poznato meditativno stanje koje je poznavala sa sastanaka. S Thomasom u kolima gotovo kao da je bila na sastanku sa samo dvije osobe — iako prijatelji tijekom sastanaka obično nisu pjevušili. Honor zažmiri i dopusti da joj tijelo prirodno leluja, zauzdano ritmom kretanja kola. Osjećajući se čvrsto i napokon udobno, ona utone u samu sebe i pričeka svoju unutarnju svjetlost.

Tako se lako zbuniti tijekom sastanka bogoštovlja. Nekad su joj um preplavljivale svakodnevne misli o grču u nozi ili nekoj zadaći koju je zaboravila obaviti za majku ili o mrlji na susjedinom bijelom šeširiću. Stišavanje uma zahtijevalo je disciplinu. Honor je često pronalazila neku vrstu mira, no teže je postizala pravu dubinu unutarnjeg svjetla, taj osjećaj da je Bog uz nju. Nije to očekivala naći usred šume u Ohiju, uz starca koji uz nju pjevuši neku pobožnu pjesmu.

I sad, sjedeći u kolima koja su je odvozila prema zapadu, Honor počne osjećati prisutnost, kao da nije sama. Naravno da je Thomas bio s njom, no bilo je to nešto više od toga: u zraku je bio gotovo žamor, spoznaja da ima pratnju na svom putu u dubine Ohija. Honor to nikad prije nije osjetila tako opipljivo i prvi put nakon svih sastanaka u životu bila je toliko dirnuta da je morala nešto reći.

Otvori usta i onda začuje zvuk. Daleko iza njih čulo se nekakvo grebanje. Nakon jednog trena odvoji se u ritmičan topot kopita, ubrzano lupanje. »Netko dolazi«, reče Honor — prve riječi što ih je izgovorila Thomasu cijeloga dana. To nije bilo ono što je namjeravala reći.

Thomas okrene glavu i oslušne, bezizražajnih očiju, sve dok i on ne začuje isti zvuk. Potom mu se pogled usredotoči, otkrivajući neko značenje koje Honor nije mogla razumjeti. Pogledao ju je kao da želi potvrditi nešto a da to ne kaže, ali ona nije znala što.

Ona odvrati svoje oči od njegovih i pogleda unatrag. Na cesti se pojavi točkica.

Thomas lupne nogom tri puta. »Pričaj mi o svojoj sestri«, reče joj. »Molim?« 14

»Reci mi o svojoj sestri — onoj koja je umrla. Kako se zvala?« Honor se namršti. Nije sad željela govoriti o svojoj sestri kad se pojavljivao još netko i s novom napetosti u zraku. No Thomas nije ispitivao mnogo tijekom putovanja, pa mu udovolji. »Grace. Bila je dvije godine starija od mene.« »Trebala se udati za čovjeka iz Faithwella?« Zvuk je sad bio jasniji: konj u galopu, s debelom potkovom koja je proizvodila raspoznatljivo tupi udarac. Bilo je teško usredotočiti se. »On — on je Englez. Adam Cox. Iz našeg sela. Odselio je u Ohio da pomogne svome bratu voditi trgovinu u Oberlinu.« »Kakvu trgovinu?« »Suknima.« Kad se na Thomasovu licu pojavi zbunjeni izraz, Honor se prisjeti Adamovog pisma. »Tekstilnom robom.« Thomas se razvedri. »Coxova tekstilna roba? Znam je. Na Glavnoj ulici, južno od fakulteta. Jedan od njih nije baš najbolje.« Opet triput lupne nogom.

Honor još jednom baci pogled unatrag. Vidio se jahač: muškarac koji jaše pastuha crvenosmeđe boje. »Zašto si došla sa sestrom?« »Ja…« Honor nije mogla odgovoriti. Nije neznancu željela objašnjavati o Samuelu. »I što ćeš sad ovdje bez nje?« »Ja… ne znam.« Thomasova su pitanja bila izravna i razorna, a posljednje je bilo poput uboda igle u žulj. Raspuknuo se i Honor se rasplače.

Thomas kimne. »Ispričavam se, gospodična«, prošapće. »Možda će nam trebati te suze.« Jahač im se sasvim približio. Primaknuo se kolima i Thomas zaustavi sivu kobilu. Riđan zahrže prema njoj, no ona je čvrsto stajala, bez očitog zanimanja za došljaka.

Honor obriše oči i baci pogled na muškarca prije nego što je sklopila ruke u krilu i usmjerila oči na njih. Čak je i sjedeći na konju sasvim jasno bio visok, tamne kože čovjeka koji život provodi na otvorenom. Na četvrtastom licu izbrazdanom vremenskim prili15

kama isticale su se svijetlosmeđe oči. Bio bi zgodan da je u njihovu izrazu bilo imalo topline, no oči su mu bile tako prazne da je prođu srsi. Iznenada postane vrlo svjesna njihove izdvojenosti na ovoj cesti.

Sumnjala je da Thomas nosi pištolj poput onoga koji se isticao na muškarčevu boku.

Ako se i Thomas bavio sličnim mislima, nije to otkrio. »Dobar dan, Donovane«, reče pridošlici. Čovjek se osmjehne, no gesta se nije dotaknula njegova lica. »Stari Thomas i mlada kvekerica, je li tako?« On posegne i povuče rub Honorinog šeširića. Kad je odmaknula glavu ustranu, on se nasmije. »Samo provjeravam. Možete reći ostalim kvekerima koje znate da se ne moraju trudit svoje crnčuge oblačit u kvekersku odjeću.

Pročitao sam ih. To je stari trik.« On skine svoj iznošeni šešir i kimne Honor koja je, zaprepaštena njegovim riječima, buljila u njega jer joj nisu imale nikakvog smisla. »Ne morate skidati šešir pred kvekerima«, reče Thomas. »Oni u to ne vjeruju.« Muškarac frkne. »Neću ja mijenjat svoju finu kulturu samo zato što neka mala kvekerica misli drukčije. Ne smeta ti ako skinem šešir, je l’ tako, gospojice?« Honor pogne glavu. »Vidiš? Ne smeta joj.« Muškarac se protegne. Bijela mu je košulja bez ovratnika ispod smeđeg prsluka bila zamrljana znojem. »Možemo li vam kako pomoći?« upita Thomas. »Ako ne, moramo krenuti dalje — dug je put još pred nama.« »U žurbi ste, je l’ te? Kamo ćete?« »Vodim ovu mladu ženu sa sobom u Wellington«, odgovori Thomas. »Stigla je u Ohio iz Engleske, ali je ostala bez sestre u Hudsonu zbog žute groznice. Možete po njenim suzama vidjeti da žaluje.« »Iz Engleske?« upita čovjek.

Honor kimne. »Reci štogod, onda. Uvijek mi se sviđao naglasak.« Kako je Honor oklijevala, muškarac je ponuka: »Hajde, reci nešto. Što, preponosna si za razgovor sa mnom? Reci: ›Dobar dan, Donovane.‹« 16

Umjesto da ostane šutjeti i riskira da se njegova upornost pretvori u ljutnju, Honor pogleda u njegove nasmijane oči i reče: »Kako ste, gospodine Donovane?« Donovan frkne. »Kako smo mi? Mi smo sasvim dobro, hvala.

Nitko me godinama nije nazvao gospodin Donovan. Vi kvekeri me stvarno nasmijavate. Kako ti je ime, curo?« »Honor Bright.« »Hoćeš li stvarno živjeti pravo značenje svoga imena, Honor Bright*?« »Malo ljubaznosti prema djevojci koja je upravo sahranila sestru u nepoznatoj zemlji«, umiješa se Thomas. »Što je u onome?« Donovan iznenada promijeni ton, pokazujući prema kovčegu u teretnom dijelu kola. »Stvari gospođice Bright.« »Samo ću pogledati unutra. Kovčeg je savršene veličine za skrivenog crnju.« Thomas se namršti. »Nije u redu da muškarac gleda u kovčeg mlade dame. Gospođica Bright će vam sama reći što je unutra. Poznato je da kvekeri ne lažu.« Donovan ju je promatrao s iščekivanjem. Honor odmahne glavom, smetena. Još uvijek se oporavljala od Donovanova povlačenja njenog šešira i jedva je mogla pratiti razgovor.

Uto, brže negoli je mogla i zamisliti, Donovan skoči s konja na kola. Honor u utrobi osjeti strelicu straha jer je bio toliko veći, brži i jači od nje i od Thomasa. I kad Donovan otkrije da je zaključan, ona mu od straha preda ključ svog kovčega koji je tijekom dugog putovanja čuvala oko vrata na zelenoj vrpci.

Donovan otvori kovčeg i izvadi prekrivač koji je Honor donijela u Ameriku. Očekivala je da će ga spustiti sa strane, no on ga umjesto toga rastrese i raširi preko poda u kolima. »Što je ovo?« upita, žmirkajući na prekrivač. »Nisam nikad vidio našarani prekrivač.« »To je prekrivač s potpisima«, objasni Honor. »Prijatelji i članovi obitelji napravili su te četvorine i potpisali ih. To je poklon za moj odlazak u Ameriku. Za rastanak.« * Honor Bright — Poštenja mi! — op. prev.

17

Svaka se četvorina sastojala od smeđih, zelenih i bež kvadratića i trokuta, s bijelim komadićem u sredini u koji se potpisala švelja.

Izvorno je započet za Grace, no kad je i Honor u posljednji trenutak odlučila poći u Ameriku, švelje su presložile postav imena tako da je njeno bilo u središnjem kvadratu, imena članova obitelji u četvorinama oko njenog i imena prijatelja oko njih. Prošiven jednostavnim uzorkom rombova, nije bio posebno lijep jer se rad mijenjao ovisno o vještini svake švelje, niti je bio osmišljen na način na koji bi to odabrala Honor. No nikako ga ne bi mogla dati nikome drugom: napravljen je za nju da se po njemu sjeća svoje zajednice.

Donovan je čučao na podu kola i proučavao prekrivač tako dugo da je pomislila kako je nešto krivo rekla. Baci pogled na Thomasa: ostao je nepomičan. »Moja je majka izrađivala pokrivače«, naposljetku reče Donovan, prelazeći prstom preko imena — Rachel Bright, Honorina teta. »No nimalo nalik na ovo. Njeni su imali veliku zvijezdu u sredini napravljenu od mnoštva malih četvorina.« »Taj uzorak se zove betlehemska zvijezda.« »Je li?« Donovan je pogleda; smeđe su mu se oči malčice otopile. »I sama sam šivala taj uzorak«, doda ona, misleći na prekrivač koji je ostavila Biddy. »Nije lako jer je teško pospajati vrhove četvorina. Šivanje mora biti vrlo precizno. Vaša je majka morala biti vrlo vješta s iglom.« Donovan kimne, pa zgrabi prekrivač i nagura ga natrag u kovčeg. Zaključavši ga, skoči s kola. »Možete ići.« Thomas bez riječi lupne uzdama i siva kobila poskoči u život.

Minutu kasnije Donovan dojaše do njih. »Nastanit ćeš se u Wellingtonu?« »Ne«, odvrati Honor. »U Faithwellu, pokraj Oberlina. Zaručnik moje pokojne sestre je ondje.« »Oberlin!« Donovan pljune, te podbode pastuha i odleti pokraj njih. Honor odahne jer se pitala kako će podnijeti njegovo jahanje uz njih cijelim putem do Wellingtona.

Topot kopita njegova konja zadrži se u zraku, sve tiše i tiše, još mnoge minute dok naposljetku sasvim ne iščezne. »Sve je u redu, 18

sad«, reče Thomas meko. Dvaput topne nogom i pucne uzdama preko kobilinih leđa. Međutim, ostatak puta nije pjevušio.

Tek kilometrima kasnije Honor shvati da joj Donovan nije vratio ključ njezina kovčega.

19