Barbara Wood - Ova zlatna zemlja (tisakmedia.hr) by TISAKmedia

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

BARBARA WOOD

OVA ZLATNA ZEMLJA Prevela s engleskoga

Sabine Marić

Naslov izvornika Barbara Wood This Golden Land Copyright ÂŠ 2010 Barbara Wood

ENGLESKA Travanj 1846.

ady Margaret trgnula se iza sna zbog iznenadne boli. Dok je ležala u mraku i pokušavala odrediti koliko je sati, čula je kako kiša pada po prozorskim krilima i prisjetila se kako je bila odlučila prileći prije večere. Mora da je zaspala… Opet je osjetila oštru bol. Ne! Previše je rano za to! Uz veliki napor — barunica je bila u osmom mjesecu trudnoće — uspjela se uspraviti i prebaciti noge na jednu stranu kreveta. Još je bio dan kad je ušla u spavaću sobu; sad je bilo mračno i sve su svjetiljke bile ugašene. Mahnito je tražila uže zvona, a kad ga je povukla, osjetila je kako se pod njom širi topla vlaga. »Ne«, šapnula je. »Molim te, Bože, ne...« Vrisnula je zbog oštre boli. Dok je stigla domaćica, bolovi su bili snažniji i pojavljivali su se u kraćim intervalima. Gospođa Keen jurnula je do kreveta gdje je tračak svjetla s njezine uljane svjetiljke pao na plahte namočene krvlju. A Njezino Gospodstvo… »Dragi Bože«, šapnula je domaćica dok je polagano spuštala zastrašujuće blijedu barunicu natrag na jastuke. »Beba«, dašćući je izustila Lady Margaret. »Dolazi...« Gospođa Keen zurila je u nju. Zbog dugačke crvene kose koja joj 3

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

je padala niz leđa i preko ramena, Lady Margaret činila se mlađom no što je bila sa svojih dvadeset i tri godine. Djelovala je krhko i ranjivo. A sad još i ti prijevremeni porođajni bolovi. Nešto prije, kad je Lady Margaret rekla da se ne osjeća dobro, Lord Falconbridge osobno je otišao po liječnika u Willoughby Hall. Ali otada je prošlo već nekoliko sati. Je li nevrijeme preplavilo cestu? »Ne brinite se, Vaše Gospodstvo«, blago je rekla gospođa Keen. »Vaš suprug i dr. Willoughby stići će uskoro.« Ostavivši služavku kraj barunice, domaćica je poletjela niza stube dozivajući Lukea, svoga supruga, koji je bio upravitelj imanja. Falconbridge Manor buknuo je životom kad je glas o prijevremenim trudovima Lady Margaret izvukao služavke, lakaje, batlera, kuhara i pomoćnike kuhara iz njihovih soba ili prekinuo njihov rad; neki su se upravo bili spremali za počinak dok su drugi još bili odjeveni u svoje radne uniforme. Lord Falconbridge bio je iznimno bogat, a za održavanje vlastelinskog dvora koji je potjecao iz doba Vilima Osvajača, bilo je potrebno mnoštvo posluge. Luke Keen koji se netom vratio od lovačkih pasa, s večernjom hladnoćom i vlagom na tvidu, rekao je: »Čemu sva ta strka?« Domaćica je odvukla svog supruga u stranu. »Njezino Gospodstvo ima trudove. Tri tjedna prije termina. Nešto nije u redu. Moraš poslati nekoga da pronađe Njegovo Gospodstvo i dr. Willoughyja. Trebali su se dosad vratiti.« On je ozbiljno kimnuo. »Poslat ću Jeremyja. On je naš najbrži jahač.« Zbog vriska s drugog kata pogledali su gore pa potom jedno u drugo. Luke je okretao kapu u svojim rukama. Njegova sestra, pokoj joj duši, umrla je pri porodu. »Da odem po doktora Conroya?« Gospođa Keen zagrizla je usnicu. Iako je John Conroy stanovao na drugoj strani sela te doista bio liječnik, nije pripadao istom društvenom staležu kao barun i njegova supruga. Conroy se brinuo za seljane i lokalne farmere. A tu je bila još jedna stvar vezana uz dr. Conroya koja se, kao što je gospođa Keen znala, nije sviđala Lordu Falconbridgeu. Njegovo Gospodstvo sigurno ne bi dopustilo da takav čovjek, bez obzira na to je li liječnik ili nije, položi ruke na njegovu ženu. 4

ENGLESKA | Travanj 1846.

No sjetivši se pobačaja Lady Margaret prethodne godine koji ju je skoro stajao života, domaćica je rekla: »U redu, g. Keen, odjaši sam do Bayfielda. I moli Boga da je dr. Conroy kod kuće!« Dok je Keen sedlao svog konja, pitao se radi li ispravnu stvar. Lord Falconbridge imao je lošu narav i iskaljivao se na svima kad nešto nije bilo po njegovoj želji. On je bio čovjek koji je krivnju prebacivao na druge. Jadna gđa Delaney, kuharica koja je trideset godina radila u Falconbridge Manoru — bila je izbačena jer je Lord Falconbridge inzistirao na tome da je njegova supruga pobacila zbog njezine juhe od luka. Ako se večeras nešto dogodi Lady Margaret ili bebi, koga bi barun okrivio? Keen i njegova supruga nisu si mogli dopustiti da izgube posao. Vremena su bila teška, a poslova je bilo malo. S druge strane, rekao je Keen sam sebi dok se penjao na konja, Njegovo Gospodstvo znalo je biti velikodušno s nagradama. Ako Keenovi svojim brzim djelovanjem spase život Lady Margaret i djetetov život, teško je reći kakve povlastice bi im Njegovo Gospodstvo moglo dati. Možda seosku kućicu za umirovljenje, i malu mirovinu... Dok je Luke jahao u kišnu noć, molio se za to da ovo što čini ne bude najveća pogreška u njegovu životu. Bilo je lijepo biti kod kuće, pomislila je Hannah Conroy dok je postavljala stol za večeru. Bilo je lijepo opet biti u Bayfieldu, u ugodnom toplom domu pored vatre te sumorne noći dok je otac radio u svom malom laboratoriju do sobe za primanje. Protekla godina u Londonu i intenzivni trening za primalje u Lying-In bolnici — uz predavanja i demonstracije i ispite, duge sate na odjelu, skrb za pacijente, pražnjenje noćnih posuda, čišćenje podova i život u stisnutim četvrtima u studentskim domovima s jednim slobodnim poslijepodnevom tjedno za odlazak u crkvu i pranje rublja — bili su vrijedni svega toga. Postavljena na okvir kamina i spremna da se izvjesi vani na ulicu, bila je nova, svježe obojena pločica s natpisom: Conroy & Conroy ~ liječnik & primalja. Otkad zna za sebe Hannah je htjela slijediti primjer svog oca i postati iscjelitelj, no budući da je medicinska izobrazba bila nedostupna ženama, njoj je primaljstvo predstavljalo stražnji ulaz u taj svijet. Kad je navršila sedamnaest, otac je bio poslao pismo preporuke bolnici LyingIn u Londonu. Hannah je potom otišla u grad radi prijemnih ispita, a nakon što ih je položila, slijedio je upis. Predavanja su joj počela uju5

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

tro na dan njezina osamnaestog rođendana, a potvrdu o završenom tečaju dobila je godinu dana poslije kad je navršila devetnaest godina, odnosno prije mjesec dana. Hannah je sanjala o vlastitoj skromnoj liječničkoj praksi, a već je bila informirana da gđa Endicott, supruga lokalnog vlasnika peradarske farme, želi da Hannah prisustvuje porodu njezina devetog djeteta za tjedan dana. Hannah je bila sigurna da će gđa Endicott prijateljima i susjedima preporučiti gospođicu Conroy. Hannah je zbog još jednog razloga bila sretna što je kod kuće — tijekom njezine jednogodišnje odsutnosti, očevo se zdravlje pogoršalo toliko da mu je namjeravala predložiti da smanji broj radnih sati i da se, za promjenu, pobrine za sebe. S četrdeset i pet godina, John Conroy bio je visok, privlačan muškarac tamne prosijede kose, širokih ramena i nepogrbljenih leđa. Zahvaljujući svom jednostavnom načinu odijevanja — dugački, ravni crni kaput iznad crnih hlača, crni prsluk i bijela košulja bez kravate, zakopčana sve do jednostavnog ovratnika te crni šešir s niskim klobukom i širokim, ravnim obodom — John Conroy bio je naočita pojava. Kad je prolazio selom, žene su se okretale za njim. S osjećajem blagosti, Hannah se prisjetila kako su nakon majčine smrti žene iz Bayfielda i iz okolnih područja — udovice i usidjelice i majke s kćerima za udaju — dolazile i donosile pokrivače i hranu zgodnom kvekerskom udovcu. Ali ni jedna nije mogla razbiti zid tuge ili probiti barijeru posvećenosti novom cilju koji se rodio u noći Louisine smrti: pronaći lijek za ono što ju je ubilo. Hannah je napravila stanku u rezanju kruha te slušala vjetar i kišu. Je li čula zvuk konjskih kopita u daljini? Molila je da to nije netko tko dolazi po njezina oca zbog nekog hitnog slučaja. On bi krenuo, dakako, jer nije bilo drugog liječnika u blizini. Selo Bayfield, u grofoviji Kent, na pola puta između Londona i Canterburyja, bilo je smješteno na živahnoj rječici, rukavcu rijeke Len. Iako se nagađalo da su ljudi na ovom području živjeli još od kamenog doba i da su Cezarove legije vjerojatno marširale ovim krajem, potvrđeno je da najstarija naseobina potječe iz godine 1387. kad se skupina hodočasnika, na povratku iz Canterburyja, odmorila »kraj polja sijena« i odlučila ostati. Hannah je slušala kako se približavaju kopita konja sve dok nisu 6

ENGLESKA | Travanj 1846.

stigla do dvorišta. Otvorivši ulazna vrata, Hannah je ugledala usamljena jahača kako skače sa svog konja te prepoznala Lukea Keena iz Falconbridge Manora. »Gospodine Keen! Molim vas, uđite.« Dok je Hannah zatvarala vrata, on je skinuo svoju mokru kapu i otresao je o nogu. »Je li vaš otac kod kuće, gospođice Conroy? Trebamo smjesta njegovu pomoć.« Glas Johna Conroya mogao se čuti iz sobe za primanje. »Hannah, jesam li to čuo… O, dobra vam večer, Luke Keen.« »Oprostite što vam smetam, doktore, ali imamo hitan slučaj na dvoru.« »Spremit ću se za tren. U čemu je problem?« »Riječ je o Njezinu Gospodstvu, doktore.« Conroy se okrenuo. »Što si rekao?« »Trudna je i nešto nije u redu.« Conroy je razmijenio pogled sa svojom kćeri. Iako su već i prije bili odlazili u Falconbridge Manor, to je bilo radi osoblja. Nikad ih nisu pozvali Falconbridgeovi. »Gdje je njihov liječnik?« »Njegovo Gospodstvo otišlo je po dr. Willoughbyja prije nekoliko sati i još se nisu vratili. Moja žena kaže da je situacija ozbiljna. Ona misli da bi Njezino Gospodstvo moglo umrijeti!« Luke Keen pomogao im je privezati konja za kočiju, a zatim je odjahao kako bi obavijestio Njezino Gospodstvo da stiže pomoć. Conroyi su krenuli u noć, kiša je pljuštala po kožnatom krovu male kočije, a John je zamahnuo uzdama i rićka je krenula brzim kasom dok je Hannah čvrsto držala svoj šeširić. Tražila je tragove umora na očevu licu. Iako Hannah nije bila liječnica — niti je to ikad mogla postati — imala je oštro oko za dijagnosticiranje nakon godina provedenih pomažući mu, osobito kad je bilo riječ o pojavi stanja koje se razvilo kod njega tijekom istraživanja. Budući da je eksperimentirao na sebi, izazivajući infekcije i isprobavajući testne lijekove, njezin je otac sad patio od kronične bolesti srca za koju je izumio lijek — ekstrakt naprstka koji se zvao digitalis jer nalikuje ljudskom prstu ili »digitu«. Ali večeras na njegovu licu nije bilo tragova umora niti izdajničkog znojenja ili bljedila. Izgledao je markantno i zdravo. Zatim se 7

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Hannah pitala kako će Lord Falconbridge reagirati na njihovu nazočnost na dvoru. Tih nekoliko puta koliko je vidjela baruna, nije se činio zadovoljnim. To je bilo zato jer su ljudi iz poštovanja skidali svoje šešire kad bi on jahao kroz Bayfield. No Hannin otac to nije činio. Kao i svi kvekeri, odbijao je šeširom iskazivati poštovanje bilo kojem čovjeku jer je smatrao da su svi ljudi rođeni jednaki pred Bogom. Sjetila se pogleda u očima Njegova Gospodstva kad bi se on okrenuo i pogledao drskog kvekera — pogleda čija joj je hladnoća prodirala do kostiju. »Stigli smo«, rekao je John Conroy kad su se pred njima kroz laganu kišu pojavila svjetla Falconbridge Manora. Dok su konjušari trčali do njih kako bi preuzeli kočiju, Conroya i njegovu kćer čekao je uznemireni Luke Keen koji ih je odveo do bočnog ulaza koji je vodio u kuhinju. Umjesto da budu odvedeni stražnjim stubama do odaja osoblja u kojima je John Conroy svjedočio bezbrojnim povredama i bolestima, prolazili su hodnikom sve do velike barunske dvorane koja je bila srce Falconbridge Manora. To je bilo prvi put da su Conroy i njegova kći bili u rezidencijskom dijelu dvora i Hannah je pokušavala ne zuriti u grbove, golema platna s ukrašenim okvirima, kolekcije sjajnog porculana te vojne memorabilije u staklenim izložbenim vitrinama. Nakon što su služavki ostavili svoje ogrtače i šešire, domaćica, sumorna žena u crnom bombazinu, blijeda i potresena, odvela je Conroye gore golemim, zavojitim stubištem. Conroyi su zatekli Lady Margaret u velikoj i luksuznoj spavaćoj odaji s veličanstvenim tapiserijama, pristalim namještajem i plamenovima koji su pucketali u kaminu. Barunica je ležala na masivnom krevetu na četiri stupa, a njezino zaobljeno tijelo bilo je prekriveno satenskim pokrivačem. John Conroy rekao je gđi Keen: »Trebat će mi lavor vode.« »Da, doktore«, rekla je ukočeno te nestala u susjednoj sobi gdje je Hannah ugledala prelijepe haljine, šešire i cipele. Conroy je otišao do Lady Margaret i spustivši ruku na njezino vlažno čelo, rekao umirujućim glasom: »Margaret Falconbridge. Ja sam John Conroy. Ja sam liječnik. Možete li govoriti?« Ona je kimnula. 8

ENGLESKA | Travanj 1846.

»Boli li vas?« »Ne... bolovi su prestali...« Conroy je bacio pogled prema kćeri. Nestanak porođajnih bolova mogao bi predstavljati ozbiljan problem. »Margaret«, rekao je tiho. »Pregledat ću vas. Nemojte se bojati.« Conroy je otvorio svoju crnu liječničku torbu u kojoj su se nalazili depresori za jezik, svileni kirurški konac, gaze i zavoji, kao i tablete s arsenom, kokain u prahu te ampule strihnina i opijuma. Izvadio je svoj stetoskop. Imao je najsuvremeniju verziju s gumenim crijevom, opremljenu zvonom i slušalicama. Njime je mogao čuti očajničke, slabe i ubrzane otkucaje baruničina srca. »Hannah, mogu te zamoliti?« rekao je, povukao satenski pokrivač i gestom pokazao kćeri da podigne krvavu spavaćicu Lady Margaret. Iz poštovanja prema stidljivosti pacijentice, John Conroy prepustit će Hannah da je pregleda. Hannah je to učinila te potom tihim glasom rekla: »Lady Margaret nema trudove. Ali krvari i dalje. Pretpostavljam da je riječ o placentia previa.« To je značilo da se posteljica odvojila od stijenke maternice i blokirala porođajni kanal. Ako se ubrzo ne intervenira, dama će iskrvariti, a dijete umrijeti. Gđa Keen vratila se s porculanskom zdjelom punom vode. Spustivši je na mali pisaći stol znatiželjno je gledala kako dr. Conroy vadi bočicu iz svoje torbe. Dok je izlijevao tamnoljubičastu tekućinu u zdjelu, domaćica je naborala nos zbog prodorna mirisa. Kad je Conroy skinuo kaput i zasukao rukave kako bi svoje ruke uronio u tu strašnu otopinu, poskočile su joj obrve. Što je on, dovraga, radio? Iznenada je bila preplašena. Kvekeri nisu bili nalik normalnim kršćanima. Hoće li John Conroy napraviti nešto neortodoksno Njezinu Gospodstvu? U trenutku u kojem je gđa Keen otvorila usta kako bi prosvjedovala, začula je eksploziju glasnih zvukova u hodniku — tutnjeće uzvike i glasne korake. Vrata spavaće sobe naglo su se otvorila i Lord Falconbridge jurnuo je unutra. Još uvijek u mokrom ogrtaču i cilindru, pao je na krevet i rukama privukao k sebi svoju suprugu. »Maggie, moja ljubavi, evo me! Glavna cesta bila je preplavljena. Morali smo ići zaobilaznim putem. Maggie, jesi li dobro?« 9

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Drugi muškarac ušao je u odaje malo sporijim koracima — krupan i sijedih brkova, smireno je gđi Keen predao svoj cilindar, ogrtač i štap. Nije ni pogledao Conroye dok se približavao krevetu, zaustavio se pored Njegova Gospodstva, podigao ruku Lady Margaret i opipao joj puls. Hannah i njezin otac prepoznali su ga kao dr. Milesa Wil loughbyja, liječnika bayfieldskih bogataša i onih privilegiranih. »Ako mi Vaše Gospodstvo dopusti«, rekao je autoritativnim glasom. Falconbridge je svoju suprugu polagano spustio na jastuke. Margaret je bila bez svijesti, blijeda kao krpa. Izvukavši zlatni džepni sat, Willoughby je izmjerio puls Njezinu Gospodstvu te joj potom spustio ruku. Stisnuo je usta dok je gledao zaobljeni abdomen ispod bijele spavaćice. Zatim je pogledao Margaretino lice. »Gđo Keen,« rekao je domaćici ne skidajući pogled sa svoje pacijentice, »kad su prestali trudovi?« »Prije otprilike pola sata, sir.« »U redu«, rekao je. »Ako Vaše Gospodstvo nema ništa protiv, molio bih da nas ostavite same.« »Spasite je, doktore«, preklinjao je Falconbridge dok je ustajao s kreveta. »Ne bih mogao podnijeti da je izgubim.« Barunovo lice bilo je boje paučine. »Ne brinite, Vaše Gospodstvo. Njezinu Gospodstvu potrebno je samo malo puštanja krvi.« John Conroy stupio je naprijed i rekao: »Prijatelju, puštanje krvi ne bi bilo mudro. Margaret Falconbridge odvojila se posteljica, ona krvari. Ono što se mora učiniti jest poroditi dijete i zaustaviti krvarenje.« Willoughby ga nije ni pogledao. »Gđo Keen, predlažem da Njegovo Gospodstvo odvedete u njegove privatne odaje.« »Da, doktore«, rekla je i zabrinuto čekala dok se Falconbridge odvajao od Margaret. Barun je bio mršav muškarac ozbiljna izgleda u svojim četrdesetima, poznat kao osoba bez humora i izvrstan strijelac fazana, te nimalo omiljen među svojim stanarima i seljanima. Margaret je bila njegova druga supruga i još uvijek nije imao nasljednika. Falconbridge se okrenuo prema Johnu Conroyu primijetivši ga tek tad. »Što vi radite ovdje?« 10

ENGLESKA | Travanj 1846.

»Pozvali su me«, rekao je Conroy. Barun je odsutno kimnuo, bacio još jedan tužan pogled na svoju suprugu te potom dugim koracima izašao iz sobe zajedno s domaćicom koja ga je slijedila. Kad su se vrata zatvorila za njima, Willoughby je spustio svoju liječničku torbu na krevet i otkopčao je. »I vi možete ići«, promrmljao je i ne pogledavši Conroye. »Ja ću preuzeti pacijenticu.« Dr. Willoughby izvadio je stetoskop iz torbe i prislonio ga uz prsa Njezina Gospodstva. Imao je staromodnu verziju — s dugačkim drvenim crijevom od kojeg je jedan kraj bio prislonjen na prsa pacijentice, a drugi uz doktorovo uho. Bilo je onoliko dugačko kako se lice liječnika ne bi previše približilo ženskim prsima, a instrument nije bio ni približno precizan koliko je bio moderan stetoskop kojim se koristio Hannin otac. »Moja kći vam može pomoći«, rekao je John Conroy. »Ona je izučena primalja.« Willoughby je ignorirao prijedlog jer je bilo posve neprihvatljivo da seoska djevojka niske naobrazbe liječi suprugu jednog baruna. Hannah nije bila uvrijeđena. Nikad nije ni zamišljala da će liječiti dame s titulama i visoka podrijetla. Willoughby je razmatrao izbore liječenja. Svi poremećaji tijela, od jednostavne glavobolje do raka, općenito su se liječili jednom od četiriju propisanih metoda: puštanjem krvi, čišćenjem crijeva, povraćanjem ili izazivanjem plikova. U ovom slučaju čišćenje crijeva kako bi se smanjio pritisak na utrobu nije dolazilo u obzir jer je pacijentica bila u nesvijesti i ne bi mogla progutati pripravak sa živom. Na isti način Willoughby pacijentici nije mogao dati emetik kako bi izazvao povraćanje. Odlučio je da izazivanje plikova primjenom kaustične kemikalije na koži ne bi bilo dostatno u ovom slučaju. Tako mu je preostao prvotni izbor, puštanje krvi. »Prijatelju, predlažem ti da požuriš«, rekao je Conroy. »Beba može izdržati samo još nekoliko minuta.« »Sir, s bebom je sve u redu«, odgovorio je Willoughby, odložio stetoskop te spustio ruke na veliki, zaobljeni abdomen Lady Margaret. »Trudovi su bili lažni. A krvarenje zbog kojeg ste toliko zabrinuti jednostavno je rezultat toga što Njezino Gospodstvo ima previše krvi. 11

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Ona vrši pritisak na utrobu. Nakon što se pobrinem za nju, pritisak će se smanjiti, a njezina će trudnoća dalje ići normalnim tokom.« Napravio je stanku i podigao nos, njušeći. »Što je to?« te pokazao na zdjelu s ljubičastom tekućinom na pisaćem stolu. »Tinktura od joda.« »Tinktura čega?« »Joda. Element ekstrahiran iz morske trave.« »Nikad čuo.« Willoughby je naborao nos. »Zašto je tamo?« »Perem ruke u njoj.« »I zašto biste to činili?« »To je otopina antiseptika i...« »O, ne te besmislice!« »Otopina će zaštititi...« »To je francuska ideja, i to posve neosnovana.« »Zaštititi pacijenta«, tiho je dovršio Conroy. »Zaštititi od čega?« »Od bilo čega čime je doktor može inficirati.« »A to je, sir, još jedna apsurdna tvrdnja, također francuska, mislim, ili možda njemačka. Zaštititi pacijenta od doktora, da ne bi. Doktori su džentlmeni, sir, i džentlmeni imaju čiste ruke.« »Molim vas da operete ruke prije negoli dodirnete Margaret.« Ignorirajući ga, Willoughby je izvadio oštre kirurške noževe iz svoje torbe te ih stavio na pokrivač. John Conroy rekao je uznemireno: »Vi joj doista namjeravate puštati krv?« »Točno«, odgovorio je Willoughby dok je vezao podvezu oko baruničine nadlaktice. »Dvadeset i četiri unce trebalo bi biti dovoljno«, promrmljao je, okrenuvši se kako bi potražio nekakvu posudu za krv. Conroy je rekao blago: »Prijatelju, ovo nije vrijeme za puštanje krvi.« Willoughby ga je pogledao. Nije mu se sviđalo kvekerovo odbijanje da se koristi počasnom titulom dok se nekome obraća, poput sir, gospođo, Vaše Blagorođe, pa čak i Vaše Visočanstvo. »Opet ću vas zamoliti, sir…«, počeo je Willoughby prije negoli se iznenada zausta12

ENGLESKA | Travanj 1846.

vio, duboko udahnuo te kihnuo zdušno u svoj goli dlan. Povukavši prst ispod nosa te potom po kaputu, rekao je: »Molim vas da odete, ili trebam nekoga pozvati tko će vas ispratiti?« Conroy je gledao kako je Willoughby istom rukom posegnuo za jednim od kirurških noževa. »Prijatelju, ne želim biti neuljudan, ali molim vas da zbog pacijentice prvo operete ruke.« Willoughby se namrštio. Želio je reći Conroyu da ga prestane oslovljavati s »prijatelj«. A potom je pomislio: Conroy. Irac. »Lady Margaret nije naša pacijentica nego moja. Izlazite.« »Brate Willoughby«, počeo je Conroy. »Ja nisam vaš brat, sir, niti sam vaš prijatelj!« viknuo je Wil loughby. »Ja sam licencirani liječnik s medicinskom diplomom sa Sveučilišta Oxford i bio bih zahvalan da mi se tako i obraćate.« Conroy je trepnuo. Što može biti uljudnije od »prijatelj« i »brat«? Okrenuo se k svojoj kćeri, kimnuo, uzeo svoj kaput i liječničku torbu. Dok su napuštali spavaću sobu, vidjeli su kako dr. Willoughby poseže za noćnom posudom ispod kreveta i stavlja je ispod ruke Lady Margaret. »Molit ćemo za nju«, Conroy je promrmljao Hanni. Kad je čuo kako su vrata škljocnula za Conroyima, Willoughby je počeo drhtati i pitao se treba li pozvati nekoga da ubaci još ugljena u kamin. Odjeća mu je bila vlažna od duga jahanja, a njegovo tijelo promrzlo. Kad je ponovno kihnuo, zaustavivši prasak rukom u kojoj je držao kirurški nož, okrenuo se i tražio uzrok tom iznenadnom kihanju. Kad je njegov pogled pao na zdjelu s ljubičastom otopinom — Kako ju je nazvao kveker? Jod? — Willoughby je odlučio da je ona uzrokovala njegove iznenadne probleme sa sinusima. Čim pusti krv Njezinu Gospodstvu, otvorit će prozor i izliti taj prokleti otrov van na tlo. Laganim kuckanjem po blijedoj ruci čekao je da joj iskoči vena, potom je kirurškim nožem napravio rez te gledao kako krv kaplje u noćnu posudu, siguran u svom znanju da prakticira medicinu kao što ju je Hipokrat prakticirao prije dvije tisuće godina. Miles Willoughby imao je šezdeset i pet godina, rodio se 1781. u plemićkoj obitelji i zato što je bio najmlađi od četiriju sinova, što je značilo da neće naslijediti ni počasnu titulu ni imanje, odlučio je napredovati u svijetu kao gospodin liječnik. Polazio je Sveučilište u 13

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Oxfordu gdje je naučio grčki, latinski, prirodne znanosti i matematiku, ljudsku anatomiju, botaniku i vještine poput puštanja krvi te primjenu pijavica, najistaknutiji način liječenja tog vremena. Dok je Willoughby gledao kako gusta krv kaplje iz ruke Njezina Gospodstva, razmišljao je o drskosti tog kvekera koji je insinuirao da bi najstariju provjerenu i istinsku metodu liječenju ovaj put trebalo izbjeći. Miles Willoughby bio je liječnik duže negoli je taj skorojević živ. I tko je on — seoski liječnik koji nije ni polazio medicinski fakultet, koji je ustvari šegrtovao, poput obična trgovca — da gospodinu liječniku govori što se treba učiniti? I sad još ta otopina trulog mirisa koja je ispunila sobu! Miles Willoughby bio je uvjeren da je zamisao o antiseptiku bila europska zavjera koja će medicinu vratiti tisućama godina unatrag. Već je bio čuo za ekscentričnu ideju da bi liječnici trebali prati svoje ruke — to je bila teorija koja je stigla iz Beča. Oni su čak bili toliko drski da tvrde kako su liječnici oni koji uzrokuju infekcije! »Tako, Moje Gospodstvo«, rekao je kad je noćna posuda bila jednu četvrtinu puna. »Da vidimo kako smo.« Iako je Lady Margaret bila bez svijesti, Willoughby je razgovarao s njom na umirujuć način kao što je to činio već godinama, i to osobito s pacijenticama za koje je vjerovao da trebaju očinski pristup jer su ustvari bile poput djece. Poželio je da joj može podignuti spavaćicu kako bi provjerio je li krvarenje iz utrobe djelomično prestalo. Tako intimna vizualizacija bila je dopuštena kod žena nižeg staleža, a kod žene ranga Lady Margaret to je bilo nezamislivo, čak i za gospodina liječnika. Stoga je odlučio da nastavi još malo s puštanjem krvi iz ruke. Gospođa Keen ispratila je Conroye s gornjeg kata, no kad su stigli do dna stuba, John Conroy zastao je, okrenuo se, pogledao gore prema golemu stubištu i rekao: »Mislim da možda ne bismo trebali otići tako brzo, Hannah. Pričekat ćemo.« Umjesto u sobu za primanje ili salon, kao što bi bio slučaj s liječnikom Willoughbyjeva statusa, Johna Conroya i njegovu kćer odveli su u kuhinju. Hannah je uočila da joj je otac iscrpljen. »Trebali bismo otići kući, oče.« Odmahnuo je glavom. »Ne još, kćeri. Zabrinut sam za onu jad14

ENGLESKA | Travanj 1846.

nu ženu gore.« John Conroy podigao je lice prema stropu kao da želi proviriti kroz kamen i drvo i žbuku te provjeriti što se događa gore. Bojao se za život Margaret Falconbridge, no znao je da se ne smije upletati. Zatvorivši oči, tiho se pomolio Bogu i pitao za pomoć. John Conroy je već kao mladić znao da želi imati zvanje kojim će moći služiti drugima, kao ono odvjetnika ili poslovnog čovjeka, jer će njime možda doći do rukovodeće pozicije u nekoj humanitarnoj instituciji. Ali kvekerima je bio zabranjen upis na Sveučilišta u Cambridgeu i Oxfordu u kojima se stjecalo znanje za takva zanimanja. Kad je mladi Conroy otkrio svoje frustracije lokalnom liječniku u Bayfieldu, liječnik mu je priznao da se nada mirovini za nekoliko godina i da je razmišljao o obučavanju nasljednika. Ponudio je Johnu mjesto za naukovanje koje će potrajati osam godina nakon kojih će John Conroy dobiti svjedodžbu za medicinae doctor. Za vrijeme naukovanja — dok je posjećivao pacijente sa svojim mentorom, čitao grčki i latinski, učio kako se postavlja dijagnoza i liječi — John je otkrio da uživa dok pomaže ljudima, te se upitao može li učiniti još više. Kad je mentoru natuknuo da možda želi postati kirurg, on ga nije obeshrabrio. No stariji liječnik potajno je mislio da je mladi kveker previše dobrodušan i samilostan da podnese strašne krikove u kirurškoj dvorani (da ne govorimo o krvarenjima koja uzrokuju kirurzi, gangreni i gnoju koji slijede te velikoj stopi smrtnosti među tim pacijentima). Savjetovao je Johnu posjet javnim kirurškim dvoranama u Londonu. Tako je John Conroy otputovao u grad i kupio ulaznicu za mjesto u javnoj galeriji bolnice Sv. Bartol kako bi nazočio kirurškom zahvatu — amputaciji rakom zahvaćene dojke jedne žene. Iako se John nije onesvijestio kao neki iz publike — zbog očajničkih krikova pacijentice i rijeke krvi — jedna stvar uvjerila ga je da nikad ne bi mogao postati kirurg. Kirurg mora djelovati brzo zbog pacijenta. Kirurgov se rad, zapravo, mjerio štopericom. Rakom zahvaćeni testis ili dojka morali su biti uklonjeni za manje od jedne minute, u protivnom bi pacijent umro od šoka. John Conroy bio je previše spor i metodičan za kirurga. S druge strane, liječnici propisuju lijekove koji ublažavaju bol i tegobe. Blagi kveker odlučio je da kućno liječenje najbolje odgovara njegovu temperamentu i, kao što se pokazalo, dr. Conroy nije samo propisivao tablete i pomasti, zbrinjavao ulegnuća i namještao kosti. 15

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Slušao je pacijente i priče o njihovim nevoljama, čak i kad se radilo o neuspjelu urodu ili kravi koja je gubila mlijeko, znajući da je dobronamjeran slušač ponekad najbolji lijek. Sad je bio zabrinut. Vijesti o rođenju djeteta već su trebale doći do njih. Pribojavao se da se Miles Willoughby neće usredotočiti na dijete nego na broj unca krvi koje može izvući iz Margaret. Miles Willoughby s ponosom se mogao osvrnuti na svoju istaknutu karijeru. Prvih trideset godina bio je liječnik u Londonu, skrbio je o eliti i čistokrvnom plemstvu iz četvrti Belgravia u kojoj je i sam imao ugodan dom. No kad je navršio pedesetu, Willoughby je otkrio da vlaga i magla više ne odgovaraju njegovim zglobovima i zato je zamijenio život u Londonu onim u Kentu s blažom klimom. Tamo je preuzeo ordinaciju umirovljenog liječnika koji nije bio samo član više klase nego se mogao pohvaliti i klijentelom koja je uključivala dva člana parlamenta, suca vrhovnog suda i grofa. Tih petnaest godina Willoughby je vodio ugodan život u Bayfieldu. Uživao je u prestižu, vikendima provedenima na imanjima, pozivima na balove i u lov, a osobito mu se sviđao način kojim su mu ljudi ukazivali poštovanje. Morao se samo brinuti za »eterične« dame (puštanje krvi u svakom slučaju), djecu s napadima kolika (pijavice na trbuh), i povremene bolove u leđima gospode (opijum pomiješan s brandyjem). Za sve što je bilo manje ugodno, poput čireva koje je trebalo razrezati ili pogubnih bolesti, pacijente je upućivao svojim kolegama u Londonu koje je nazivao specijalistima (iako su oni bili samo manje gadljivi muškarci od Willoughbyja), a ponekad i kirurzima koji su na društvenoj ljestvici bili stepenicu niže od liječnika. Willoughbyju je bilo drago što je krv iz baruničine ruke počela polagano kapati jer je to značilo da je prekomjerna količina bila uspješno izvučena iz njezina tijela te da je kongestija maternice zaustavljena. »Bravo, Vaše Gospodstvo«, rekao je, skinuo podvezu i u stranu stavio noćnu posudu punu tamne krvi. »Samo ću vam provjeriti puls, a potom ću pozvati vaše služavke da vas okupaju i presvuku, a nakon toga vas može vidjeti suprug.« Dat će joj i tablete od arsena kao tonikum. Spustio je palac i kažiprst na njezin mlitavi ručni zglob. Namrštio 16

ENGLESKA | Travanj 1846.

se. Pogledao joj je lice koje je bilo uobičajeno blijedo nakon puštanja krvi. No zatim je uočio da se njezina prsa ne dižu i ne spuštaju. Ispustivši ruku, vrhom prsta opipao joj je vratnu arteriju s desne pa potom s lijeve kako bi napipao puls. Nije ga bilo. »Lady Margaret?« rekao je. Pljesnuo ju je po obrazima. Zatim se sagnuo i prislonio uho na njezina prsa. Nije bilo otkucaja srca. Uspravio se, nabrao čelo i spustio pogled. »Lady Margaret?« Položio je ruke na njezin trbuh i nije osjetio micanje djeteta. »Dragi Bože«, šapnuo je. Barunica i njezino dijete bili su mrtvi. Kako je to bilo moguće? Pogledao je lancetu i podvezu, a potom i tamnu krv u noćnoj posudi. Stotine puta obavio je taj postupak. Što je moglo poći po zlu? Zatim je njegov pogled pao na zdjelu punu grimizne otopine neugodna mirisa na pisaćem stolu. Willoughbyjevo srce poskočilo je u šoku. Kveker je otrovao zrak! Sabravši se, otišao je do vrata znajući da Falconbridge korača hodnikom gore-dolje te rekao: »Vaše Gospodstvo sad može ući.« Kad je barun ušao u spavaonicu, Miles Willoughby zatvorio je vrata za njim i rekao: »Žao mi je, Vaše Gospodstvo. Učinio sam sve što sam mogao.« Falconbridge je zurio u njega. »O čemu govorite?« »Da sam barem stigao ranije.« Falconbridge je otrčao do kreveta i uhvatio svoju ženu za ramena. »Maggie? Probudi se, ljubljena!« Zatim je pogledao zaobljeni trbuh u kojem je njegovo dijete nekoć snivalo, a sad bilo pokopano. Podigao je suzama prekriveno lice prema Willoughbyju. »Kako se to dogodilo?« »Sve se odvijalo onako kao što sam predvidio, puštanje krvi ublažilo je njezinu bol, no potom je iznenada izdahnula.« »Ali bila je zdrava danas poslijepodne kad sam odjahao po vas. Samo joj je bilo malo mučno.« »Ja sam kriv, Vaše Gospodstvo. Kad sam vidio zdjelu punu toksične tekućine, odmah sam je trebao ukloniti. No, naravno, bio sam usredotočen na Njezino Gospodstvo...« Falconbridge je trepnuo. »Toksična tekućina?« 17

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

Willoughby je pokazao na zdjelu na pisaćem stolu i Falconbridge je odmah shvatio da je u zraku osjetio snažan miris. Dolazio je iz zdjele. »Što je to?« pitao je ustavši s kreveta. »To samo Bog zna«, rekao je Willoughby dignuvši ruke uvis. »Kveker ju je pripremio zbog meni neznanih razloga. Ne radi se o normalnoj medicinskoj praksi, uvjeravam vas. Ali ja sam kriv za to što je nisam uklonio. Bojim se da je zrak otrovan, i, ustvari, dobro bi bilo da vi i ja smjesta napustimo sobu, Vaše Gospodstvo.« Falconbridge je zurio u tekućinu odbojna mirisa, osjećao kako isparavajući napada njegove nosnice, širi se njegovom glavom kako bi progutala njegov mozak. Margaret je bila mrtva. Dijete je bilo mrtvo. Osjetio je kako se soba naginje i ljulja, čuo kako vjetar zavija s druge strane prozora. »Što ću sad?« zajecao je i rukama prekrio lice. Willoughby je očinski spustio ruku na barunovo rame i rekao: »Ja ću se pobrinuti za sve, Vaše Gospodstvo. No predlažem da zadržimo kvekera i njegovu kćer, i pozovemo policiju. Ovdje je večeras počinjen zločin.« Luke Keen ušao je u kuhinju. »Oprostite, sir, ali Njegovo Gospodstvo zatražilo je da vas zadržimo. Pođite sa mnom, molim vas.« Upravitelj imanja odveo je Conroye do male biblioteke kraj glavne dvorane u kojoj kamin nije bio upaljen, a samo je jedna svijeća gorjela pa se prostorija činila hladnom i mračnom. »Pričekajte ovdje«, rekao je ne pogledavši ih u oči, a zatim je otišao i zatvorio vrata. »Što pretpostavljaš...« započela je Hannah kad je Willoughby ušao dugačkim koracima, sumorna i poluslužbena izgleda. »Kako je Margaret Falconbridge?« pitao je John Conroy. Skinuo je svoj kvekerski šešir široka oboda i uspravna držanja stajao pored starog liječnika. »Lady Margaret«, zlobno je rekao Willoughby, »je mrtva.« »O, ne«, šapnula je Hannah dok je stajala pored oca. »A dijete?« »I ono je izdahnulo.« »Niste ih mogli spasiti?« pitao je Conroy. Willoughby se uspravio koliko god je mogao i izbacio bradu. »Kako kad ste ih oboje otrovali?« 18

ENGLESKA | Travanj 1846.

Conroy je u čudu podignuo obrve. »Kako to mislite?« »Otrovali ste je onom mješavinom iz zdjele.« »Dr. Willoughby«, ubacila se Hannah. »Jod ne izaziva bolesti. On sprječava pojavu bolesti.« Willoughby je iskosio oči na njoj. Doživotni neženja, engleski džentlmen s Oxforda, prezirao je žene, Irce, strance i kvekere. »Nisam rekao da se razboljela zbog vas«, rekao je zlobno. »Rekao sam da ste je otrovali. Otrovali ste zrak.« John Conroy je tiho rekao: »Nisam.« »Hoćete li se zakleti?« pitao je Willoughby znajući da kveker neće takvo što učiniti. »Prijatelju, govorim jednostavnim jezikom, istinitim jezikom. Nema razloga da se zaklinjem. Potvrđujem da je moje svjedočenje istinito.« »Vrhovni sud u Londonu zahtijevat će više od toga, sir. Morat ćete ruku položiti na Bibliju.« »To ne mogu učiniti. Ali potvrđujem pred Bogom da nisam otrovao Margaret Falconbridge.« »Vidjet ćemo. Njegovo Gospodstvo pozvalo je policiju. Ujutro će vaš slučaj biti predstavljen sucu. Doći će do službene istrage, a ja ću preporučiti da vas se optuži za nesavjesno liječenje, profesionalno zlodjelo i nemar.« Willoughby se okrenuo kako bi otišao, no pogled mu je pao na Conroyevu crnu liječničku torbu. Bez pitanja je otvorio kopču, pogledao unutra te izvadio bočicu s grimiznom tekućinom. Pročitao je na naljepnici: Eksperimentalna formula #23. »Eksperimentirali ste na barunici! Mogli ste za to barem odabrati jednu od vaših seoskih žena, sir!« »Nisam eksperimentirao«, rekao je Conroy. »Samo je nazivam svojom eksperimentalnom formulom. Postoji razlika. Rabio sam je pri liječenju ostalih pacijenata. Uvjeravam vas, prijatelju, uporabom joda nisam učinio ništa nažao Margaret Falconbridge.« »A ja bih bio zahvalan, sir, da Njezino Gospodstvo prestanete oslovljavati krsnim imenom!« »Ne znam kako bih je drugačije oslovljavao«, tiho je odgovorio Conroy. 19

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

»Ona je za vas Njeno Gospodstvo, sir. Pokažite malo više poštovanja svojim pretpostavljenima.« »Može li on to učiniti, oče?« pitala je Hannah nakon što je Willoughby otišao. »Može li nas optužiti za te stvari?« »Čovjek može biti optužen za bilo što, Hannah«, odgovorio je John Conroy dok je tonuo u naslonjač te melankoličnim očima gledao kišu koja je prala prozore. Sjene su se šuljale hladnim tepihom, selile se, mijenjale oblike — sablasni fantomi, pomislio je, koji se pripremaju za napad. Očima je prešao po policama s knjigama koje su djelovale zapušteno, razmišljao je o zaboravljenu znanju koje one sadrže, nesmetanim strastima, privremeno odloženim životima i ekstazama izgubljenima u sjećanjima. »Ne brini, oče«, rekla je Hannah dok je pogledom tražila pokrivač. »Imaš prijatelja, a tu su i tvoji pacijenti. Oni će se izjasniti u tvoju korist.« No čak i dok je to izgovarala, Hannah je razmišljala koliko je bogat i moćan bio Falconbridge. Sudac Vrhovnog suda više će se obazirati na imućnog čovjeka nego na farmere i vlasnike seoskih trgovina. »Zamolit ću gđu Keen da donese čaj.« Hannah je otišla do zvona kraj tamnog kamina i tri puta čvrsto ga povukla. Vrativši se k ocu, počela je tražiti nešto što bi ga ugrijalo, ali nije uspjela naći ništa. Pljesnivi namještaj stajao je u drevnom mraku šireći prostorijom osjećaj jezovitosti i napuštenosti. Hannah je uzela jedinu goreću svijeću, zapalila kandelabar sa šest svijeća i približila ga ocu. Dodatna svjetlost nije uspjela unijeti toplinu u inače grobnu atmosferu. Dok se Hannah kretala prostorijom koja nije bila njezina, preuzela dužnosti kao da je gospodarica dvora, zatvorila zavjese zbog kiše, još jednom povukla zvono, proučila kabao s ugljenom, provjerila ima li kresiva za vatru, John Conroy divio se kćerinoj novoj samouvjerenosti. Prije trinaest mjeseci napustila je Bayfield kao stidljiva, tiha osamnaestogodišnja djevojčica, a vratila se kao samosvjesna devetnaestogodišnja žena nestrpljiva da ispriča priče o pacijentima, kolegama studentima i profesorima. »Obrazovati djevojku znači gubiti vrijeme«, upozoravali su prijatelji i mještani dr. Conroya. Postaju uobražene jer misle da su nadmašile vlastiti položaj. Nijedan je muškarac neće oženiti.« John Conroy nije ih slušao. Pogledajte kako je bio nagrađen! Godišnji tečaj za primalje obdario je njegovu kćer doživotnom mudrošću i vješti20

ENGLESKA | Travanj 1846.

nama, ili je tako mislio jako ponosan otac koji se radovao jer će sa svojom kćeri dijeliti svoju liječničku praksu. Do sada... »Nesavjesno liječenje, profesionalno zlodjelo i nemar.« Riječi oštrije od noža i ubojitije od metaka. John Conroy osjetio je kako mu srce drhti od tih optužaba. Tijelo može podnijeti svaku kaznu, pomislio je, ali duša je ranjiva stvar. Šapnuo je: »Hannah, donesi mi torbu.« Najednom se našla kraj njega, istražila njegovo lice, nježno dodirnula njegov zglob kako bi napipala puls. Kad je otišla u London, otac je bio dobra zdravlja. No kad se vratila, Hannah je bila šokirana promjenom. Tad je shvatila do kojih je krajnosti slijedio svoju opsesiju da pronađe lijek protiv porodiljske groznice. Još iste večeri, dok je soba za primanje bila natrpana njezinim torbama nakon povratka iz Londona, otac je viknuo iz svog malog laboratorija: »Hannah, Hannah, dođi brzo!« Podigavši rub svoje suknje, požurila se i zatekla oca nagnutog nad mikroskopom. »Pogledaj, Hannah. Reci mi što vidiš.« Soba je bila mala i pretrpana radnom klupom, stolicama, stolom i kutijama punim spisa i zaliha; Hannah se morala kretati pažljivo kako svojom krinolinom ne bi nešto srušila. Sagnula se prema okularu. »Vidim bakterije, oče.« »Miču li se?« »Da.« Uklonio je stakalce i zamijenio ga drugim. »Pogledaj sad.« Ponovno je pogledala kroz okular. »Ne miču se.« »Prvi pripadaju pacijentu, Franku Milleru s Bottove farme. On ima gangrenoznu ranu. Pokupio sam gnoj s nje i razmazao dio na ruku. Zatim sam oprao ruku u svojoj najnovijoj otopini. »Oče! Eksperimentiraš na sebi?« »Pogledaj, Hannah. Potvrdi to za mene.« Uzevši ostatak gnoja s Millerove rane, dr. Conroy ga je razmazao po svojim rukama, potom sastrugao uzorak i stavio na stakalce pod mikroskopom. Hannah je pogledala kroz okular i vidjela kako se savijaju bez mikroskopa nevidljiva stvorenja. Conroy je potom oprao ruke u zdjeli punoj otopine snažna mirisa, isprao ruke u zdjeli čiste 21

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

vode, napunio sićušnu pipetu ispranom vodom, kapnuo je na stakalce i stavio je ispod leće. »A što sad vidiš?« Hannah je pogledala. »Ne miču se, oče.« John Conroy je promrmljao: »Neka je blagoslovljeno Njegovo ime.« A zatim živahnije: »Hannah, mislim da sam napokon otkrio formulu. Lijek koji sam tražio. Otići ću u London i predstaviti tamo svoje otkriće učenim ljudima.« »Ali, oče, zadnji put...« Taj dan prije dvije godine bolno je ostao urezan u Hanninu sjećanju. Ona i otac otišli su u London gdje je on trebao održati govor pred zborom liječnika. Prije govora, obišli su Guy’s Hospital gdje je Hannah vidjela liječnike u žaketima zamrljanim krvlju i gnojem. Naučila je da su to znakovi liječnikove popularnosti. Što je prljaviji bio njegov žaket, to je liječio više pacijenata. Hannin otac bio je radikalnog i nepopularnog mišljenja da su takve tekućine, čak i kad se osuše, izvor zaraza koje se prenose od pacijenta na pacijenta. Zato je Conroy savjetovao liječnicima da peru ruke prije negoli dotaknu pacijenta i da svakodnevno mijenjaju odjeću. »Nitko ne zna što uzrokuje vrućice«, rekao je blagi kveker tog dana obraćajući se uvaženom skupu britanskih elitnih liječnika. »Nitko ne zna zašto ljudsko tijelo gori ako postoji infekcija. Ali ja vjerujem...« Nastavio je opisivati učenoj publici kako vjeruje da su bolesti posljedica invazije nevidljivih bića na krvotok. John Conroy čak je izumio i riječ za njih: »mikrobioti«, od grčke riječi mikro, odnosno jako maleno, i bios, život. Conroy je vjerovao da mikrobioti izlučuju otrov od koje se osoba razboli. Ali nije uvjerio svoju publiku. Jedan gospodin viknuo je s kraja predavaonice: »Opetovano se dokazivalo, sir, da su vrućice rezultat viška krvi u organizmu i da se samo puštanjem krvi može ublažiti vrućica.« Conroy je uzvratio: »Osobno sam pod mikroskopom istraživao kapi krvi zdravih osoba i onih s vrućicom. U krvi bolesnih osoba vidio sam povećan broj krvnih zrnaca u odnosu na krv zdravih osoba.« »Mislite, poremećen, zar ne?« viknuo je muškarac iz prvog reda, i svi su se nasmijali. »Bijela krvna zrnca. Mikrobioti! Jeste li sigurni da niste možda romanopisac, sir, koji priča priče?« 22

ENGLESKA | Travanj 1846.

Hannah je sjedila u galeriji za goste i svjedočila kako joj je otac postao metom uvreda, podrugljiva smijeha i lupanja nogama, sve dok nije bio prisiljen sići, premda je to učinio ozbiljno i dostojanstveno. »Kćeri, moja torba«, rekao je. »Nije mi dobro.« Hannah mu je donijela liječničku torbu, otišla do vrata i otvorila ih prema pustom hodniku. Zatvorena vrata ispod tudorskih svodova i dva nijema oklopa bili su sve što je vidjela. Zašto nitko nije odgovorio na njezinu zvonjavu? »Halo? Može li netko upaliti vatru? Strašno je hladno.« Pažljivo je osluškivala. Prigušeni glasovi — muški, uznemireni, autoritativni — čuli su se odozgo. Je li policija već stigla? Hannah nije mogla vjerovati kako se ophode s njima. Došao je po kiši zbog Lady Margaret. Vratila se k njemu i približila kandelabar. Prema iznenadnoj bljedoći i grimasi na licu, znala je da je riječ o upali osrčja. Izlaganje infekcijama uzrokovalo je kroničnu upalu membrane oko srca. Otvorila je njegovu torbu i potražila u njoj poznatu bočicu. »Oče, ne mogu pronaći tvoj lijek.« Njegova glava pala je natrag na naslon stolice. »Sigurno sam ga ostavio kod kuće...« Zatvorivši oči, slušao je kišu s one strane prozora i osjećao kako se hladnoća u maloj biblioteci uvlači u njegov kaput i majicu kako bi se susrela s boli koja je rasla iza njegova prsnog koša. Činilo mu se kao da ga stišće škripac i znao je da bez lijeka vjerojatno neće preživjeti ovaj napadaj. Stoga se u mislima okrenuo Bogu, molio za vodstvo, oprost i mir. »Oče«, rekla je Hannah odlučno, podignuvši se na noge. »Pozvat ću kočiju. Možeš li podnijeti put kući?« Pogledom je prešla sobu i nije uočila ni bocu brandyja ni vina. Nalazili su se u mračnoj, sumornoj odaji osvijetljenoj povremenim bljeskom munje. »Možeš li hodati?« Conroy je pokušao doći do zraka. »Hannah... Moram ti reći istinu o smrti tvoje majke... na mojoj je savjesti...« »Nemoj govoriti, oče.« »Pismo, Hannah, pročitaj pismo...« Trepnula je. »Pismo?« Zidovi sobe za primanje nalik grobu bili su prekriveni portretima predaka, muškarcima u podstavljenim prslucima i ženama u krinolinama. Dok je Hannah klečala kraj oca, osjećala je njihove poglede, 23

Barbara Wood • OVA ZLATNA ZEMLJA

pohlepne oči ljubomornih mrtvaca gladnima za životnom snagom njezina oca. Ne možete ga dobiti, željela je vrisnuti. John Conroy na trenutak nije disao, zatim ju je pogledao, to lice koje je bilo toliko nalik Louisinu, visoko čelo i nježne jagodične kosti, blistave sive oči uokvirene sedefastom bijelom bojom i crnim trepavicama. Hannah je imala frizuru nalik Louisinoj: crna gusta kosa s razdjeljkom na sredini, prebačena preko ušiju poput krila gavrana sve do vrata gdje je bila skupljena svilenom mrežom. Podigao je svoju slabašnu ruku i spustio na njezin obraz. »Toliko si nalik svojoj majci.« Život Johna Conroya počeo je, kao što je uvijek naglašavao, onog dana kad je Louisa Reed ušla u njegov život »poput čarobna leptira«. Hanni je to bila ljubavna priča za sva vremena. Louisa Reed bila je na turneji sa svojom kazališnom skupinom u jugoistočnoj Engleskoj kad je uganula zglob u Bayfieldu. Budući da je bila glumica, ugledni prethodnik Milesa Willoughbyja nije ju htio pregledati. Tako su je odveli do lokalnog liječnika, stidljivog mladog kvekera s novom ordinacijom. Kako je izgledao taj sudbonosni dan, Hannah se često pitala, kad je Louisa donijela svoju vedrinu i ekstrovertiranu osobnost u tu tihu, skromnu kolibu? Što je ta lijepa mlada žena s kosom crnom kao noć i haljinom žutom poput limuna vidjela u blagom muškarcu u crnom? John i Louisa bili su različiti poput dana i noći — no ipak su, poput dana i noći, nadopunjavali jedno drugo i savršeno pristajali jedno drugom. Hannina majka toliko se zaljubila da je napustila pozornicu kako bi bila s Johnom, a on je bio toliko zaljubljen u nju da se dao izbaciti iz bratstva Society of Friends kako bi se oženio njome. Posegnuvši u svoju liječničku torbu, izvadio je bočicu eksperimentalne formule. »Da sam ovo čudo imao prije šest godina, mogao sam spasiti tvoju majku.« Uhvativši Hannu za ruku, stavio je bočicu u nju, govoreći: »Predajem je tebi, Hannah, kao moje nasljeđe. Primijeni je u radu kao primalja. Spasi živote.« »Zajedno ćemo je primjenjivati«, rekla je nepokolebljivim glasom. Vrtio je glavom s jedne na drugu stranu. »Moje vrijeme u ovom je smrtnom životu pri kraju, kćeri. Bog me zove. Ali moram ti reći istinu o smrti tvoje majke... Trebao sam ti to reći odavno...« Bolno je gutao. »Pismo objašnjava..., ali skriveno je... pronađi ga...« 24

ENGLESKA | Travanj 1846.

»Oče, ne znam o čemu govoriš.« Hannah je stisnula njegove strašno hladne ruke. »Pozvat ću dr. Willoughbyja...« »Ne!« Nesmiljen šapat izgovoren posljednjom snagom. »Došlo je moje vrijeme, Hannah. Moramo to prihvatiti.« Otvorio je oči, pokušao se usredotočiti na njezino lice, a zatim mu je pogled počeo lutati prostorijom. Zaustavio se, namrštio se, i rekao: »Tko je to?« Hannah je pogledala iza sebe. »Tko je što, oče? Nema nikoga.« »Zašto...« šapnuo je John Conroy. »Poznajem te, sir...« Njegovo se lice razvedrilo, sjene su se povukle, i Hannah je bila zapanjena kad je vidjela osmijeh na očevu licu. »Da«, rekao je, kimnuvši utvari koju je mogao vidjeti samo on. »Razumijem...« A potom: »O, Hannah! Svjetlost!« Opet ju je pogledao, a ona je bila zapanjena koliko su mu oči fokusirane i bistre, a pogled intenzivan kao što već godinama nije bio. Posegnuo je za njezinom rukom koja je još uvijek držala bočicu formule i rekao: »Toliko toga vidim sad. Hannah, to je ključ!« Oči su joj se napunile suzama. »Oče, ne znam o čemu govoriš. Dopusti mi da te odvedem kući.« Neobičan sjaj prožeo je njegove crte lica; njegov osmijeh bio je ekstatičan. »Bio sam slijep, Hannah. Nisam razumio.« Njegovi hladni prsti snažno su joj stisnuli ruku, a bočica se bolno urezala u njezin dlan. »Ovo je ključ za sve. O, Hannah, najdraža moja kćeri, stojiš na pragu veličanstvenog novog svijeta! Čarobne pustolovine ...« John Conroy tad je preminuo, s osmijehom na licu, dok su ga naraštaji oholih Falconbridgea zlobno gledali sa svojih drevnih platana, a Hannah, iznenada sama na svijetu, plakala je na njegovim prsima i stiskala sićušnu bocu koja ga je naposljetku ubila.