A) Naš problem su normalni ljudi I. Ludilo Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihičkih bolesti. Me đutim, u javnosti se znatno češće govori o »slučajevima posve normalnoga ludila«. Time se ne misli na psihičke bolesti, nego na raznorazne neobične pojave o kojima neprekidno izvješćuju masovni mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno, neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemi rujuću tezu ove knjige: naš problem su normalni ljudi!
1. Posve normalno ludilo — Hitler, Staljin i istraživanje mozga Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poreme ćen! Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to nužno znak bolesti? Nipošto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera možda bismo čak morali proglasiti neuračunlji vima, što bi značilo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji predstojnik Katedre za psihijatri ju u Heidelbergu. Međutim, Hitlera nikada nijedan ozbiljan psihi jatar nije ni iz daljine proglasio neuračunljivim. On je nedvojbeno 13
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 13
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
bio čudovišna pojava: njegova mržnja, agresivnost i destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne kata strofe koja se vezuje uz njegovo ime. To bi značilo da je on samo trebao biti podvrgnut dobrom psihijatrijskom liječenju i cijeli bi se problem riješio na opće zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, spriječiti da je jednom psihički bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova, boravak u psihijatrijskom sanato riju, a ponajviše radna terapija. Međutim, to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan. Bio je toliko normalan da je čak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja kontakta s normalnima: znao je reći točno ono što su oni željeli čuti, što im se sviđalo. U čuvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se veličina neke povijesne osobe utvrđuje po tome koliko je umješno znala spojiti razmišljanje i osjećaje svoga vremena. Time je Fest došao do zastrašujućeg zaključka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne može poreći povijesna veličina. Či njenica je da je morao izvanredno komunicirati s masama kako bi ih populističkom retorikom nadasve uspješno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za vlastite ciljeve te cijelu državu — štoviše, cijeli svijet — gurnuo u rat. Taj je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije. Psihička bolest onemogućila bi ga od samoga početka. Ne postoji opravda nje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihički bolesnici jer ratovanje iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotočenost na cilj. Da je Hitler bio psihički bolestan, ne bi mogao počiniti svoje zločine. Mnogi vjeruju kako je i nekadašnji kandidat za svećeničku službu Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponaj prije potkrepljuju »bolesnom« nepovjerljivošću staroga diktatora, koja je nebrojene ljude stajala života. Međutim, osobi koja uistinu divlja isključivo pod dojmom svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslušnost. Određena nepovjerljivost diktatorima je zapravo od životne važnosti. Među milijunima žrtava Staljino va posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih koji su doista 14
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 14
06.09.2011. 11:29
Ludilo
mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preživjeli Staljinovi protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili jesu li uistinu spremni riskirati svoj život. Nema nika kvih indikacija da je Josif Staljin mogao biti psihički bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je robusna zločinačka učinkovitost osigurala vlast. No, kad samodršci ostare i razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko stoji vlasti, što nam svojim primjerom dokazuju perzijski šah, Erich Honecker i kongoanski diktator Mobutu. S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat će na raskrižje u svome provincijskom gradiću i tvrditi da je ne sumnjivo najvažnija na svijetu. Nakon relativno kratkog liječenja u lokalnoj psihijatriji, taj se problem brzo riješi i čovjek se može ponovno posvetiti svome poslu u gradskom arhivu. Čovjek po imenu Kim Il Sung stao je na središnji trg u Pyongyangu, glav nome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio istu stvar za sebe — do duše, okružen brojnim pristašama koji su mu klicali — ali to je bio problem koji se nije mogao riješiti psihijatrijskim liječenjem. Naime, taj je čovjek bio normalan, nipošto bolestan. A da takvo posve normalno ludilo može biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova krajnje neobična potomka, koji nesmanjenom okrutnošću i posvemašnjom neuračunljivošću zapovijeda najvećim zarobljenič kim logorom na svijetu. Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striček kakvim se u javnosti volio predstavljati, nego sadi stički egomanijak i pohotnik koji je na savjesti zacijelo imao više ubojstava od bilo kojega drugog čovjeka u povijesti ljudskoga roda. Međutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata nikad do segle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko liječenje, a što bi na koncu značilo da postoji i mogućnost izlječenja. I u današnje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila: diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemački ljudožder Armin Meiwes, čije se priče primio čak i Hollywood. Međutim, Sadam Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama držati pod svojom vlašću, Osama bin Laden već se vrlo dugo us pješno skriva pred Amerikancima, dok istodobno održava svoju terorističku mrežu, a Armin Meiwes inscenirao je vlastitu priču 15
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 15
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
s neskrivenim uživanjem. Sve to nije bolesno, nego odvratno. Ti se slučajevi ne mogu liječiti, možemo ih samo prezirati i osuđivati. U posljednje su nas vrijeme istraživači mozga pokušali uvjeri ti da ne snosimo odgovornost za te sramotne mračne strane posve normalnoga ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to uopće nije naša krivnja. On se zalaže za ukidanje kaznenoga prava i drži da prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlična ideja! Nismo mi krivi, nego naš mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. Što mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prija telja neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. rođendan. Naime, neki gospodin Toland već je 1720. mozak pro glasio strojem koji stvara naše misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi još uvijek bili dovoljno naobraženi da shvate kako je to zabluda. Naravno da se bez glasovira ne može odsvirati sonata za glasovir, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može proi zvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih ideja ljudi poput Ludwi ga van Beethovena i pijanista poput mojih kćeri, uopće ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake naše misli kriju neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego što naše misli postanu artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotran smitera. Međutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom, zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je jelovnik prava hrana i zdušno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva kategoričkom pogreškom. Nekoć su se o tome mogle zbijati šale. Danas se u svetim odajama neurologa ezoterična pogleda mnogi više uopće ne usude glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturječiti bjelodanoj besmislici. Po trebni su nam filozofi poput Jürgena Habermasa, koji razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da će takvo nepromišljeno naklapanje dovesti do propasti našega liberalnog društvenog uređenja. Ali zašto su takve teorije tako privlačne? Zato što nas oslo bađaju odgovornosti! Oslobađaju nas, normalne ljude, od sve ne ugodnije potpune odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja činimo svaki dan. Žao nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti ćemo to biti! Tako nam naših neurotransmitera! Nismo 16
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 16
06.09.2011. 11:29
Ludilo
mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te primjere iska zivanja prijezira spram čovjeka. Neurotransmiteri su ti koji nas preziru. Time smo na zabavan način uspjeli sami sebe maknuti iz jednadžbe. Nas u načelu uopće nema; u svakom slučaju nismo ni za što krivi. Tako smo se, pod okriljem »znanosti,« odjednom našli s onu stranu dobra i zla. Ondje se možemo dobro osjećati, uživati u godišnjem odmoru i radovati se idućoj zabavi. Ali ako se malo razbolimo — možda čak neizlječivo razbolimo — mora mo, nažalost, očekivati da se to neće svidjeti neurotransmiterima drugih ljudi. Doduše, malo društvenoga angažmana dobro dođe kako bi se čovjek ugodno osjećao u vlastitoj koži, a korisno je i s evolucijskoga stajališta. Po tome se vidi da je čovjek ipak čovjek, a ne vuk. Ali bez pretjerivanja, molim! Ako ljudi slijeću na Mjesec, onda je zacijelo moguće humanim metodama riješiti problem du gogodišnjih teških bolesnika! Patnja je gadno neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika, za one koji pate jer se za bolesnika skrbe, ali i za cijelo društvo, koje radije ulaže u dvorce na napuha vanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas Dekkers je svepri sutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na napuhavanje za odrasle. U svome romanu Suvišni švedska spisateljica Ninni Holmqvist opisuje društvo iz ne predaleke budućnosti. U njemu se, po odluci parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje društvu nisu podarile djecu odvode u neko luksuzno uređeno područje. Ondje stoje na raspolaganju za darivanje organa, ali od njih se ponajprije očekuje da ubrzo — u ugodnoj atmosferi — oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva želi postići najveću moguću sreću za najveći mogući broj ljudi, može biti zadovoljan. Neuro transmiteri se smješkaju. Posve normalno ludilo danas se, dakle, više ne javlja u zastra šujućim pojavama od krvi i mesa — u jednom Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu. U međuvremenu je prodrlo čak i u beskrvne teorije, odakle se njegov podmukli otrov širi na cijelo društvo. Uostalom, ni vi, dragi čitatelju koji ovo upravo čitate, ne izgledate više tako svježe. Nekako vam nedostaje radosti, vitalnosti, zduš ne predanosti budućnosti našega društva. Ne želite valjda doista 17
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 17
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
pokvariti bilancu sreće svojega sretnog društva svojim otužnim opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz…
2. Suludo normalna osoba — Važno je ne isticati se i stajati u stavu »mirno« Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normal ni ljudi. To su one bezlične blijede pojave kojih se uopće ne mo žemo sjetiti, iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi našega normalnog društva, a njihova je krilatica: Nipošto se ne isticati! U školi su bili dobri, prosječni, pomalo štreberi, ali ne toliko da bi se ostali učenici osjećali ugroženima. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaće gume na stolac — ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaćeni. Životnu su suput nicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, ženu kojoj je čistoća na prvome mjestu. Dubinska čistoća, razumije se. Postali su knjigo vođe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za nošenjem štitnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeću su uvijek birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji drži do sebe: muškarac zna da se dobro odjenuo ako se kasnije više nitko ne može sjetiti što je imao na sebi. Svojim razmišljanjem također uvijek prate trendove. Pomalo su kritički nastrojeni, ali ne previše. Umiru posve nespektakularno, od srčanog udara, kao i većina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploči piše im: »Živio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio običaj.« Tako čak i kao leševi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli završiti na psihijatriji. Na svim bi psihološkim testiranjima postigli krajnje normalan rezultat. Kad ih čovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uopće živi, a ako jesu, kako je to moguće? Vjerojatno su ipak živi na neki način, samo mi to ne primjećujemo. Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim ljudima. Oni su naposljetku potka našega društva. Preduvjet su bilo kakvog reda u cestovnom prometu. Radost su svih statističara, koji ništa ne mrze više od ljudi koji odskaču od statistike. Suludo normalni su okvir koji omogućuje iznimnima da se doista i osjećaju iznimno. Međutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne vole druge. Mrze sve šarene, upadljive, glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju nikakva pravila, 18
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 18
06.09.2011. 11:29
Ludilo
koji se nepropisno parkiraju, voze iznad dopuštene brzine, a na autocesti predugo ostaju u lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim ljudima. Ipak, kad se čaša prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pre tvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkom gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je čuvenoj priči o čekiću opisao muke takva života. Neki čovjek želi objesiti sliku, a onda ustanovi da nema čekić. Razmišlja ne bi li susjeda pitao za čekić. Ali, taj mu čudni čovjek na pitanja uvijek odgovara jednosložnim riječima, vjerojatno je ohol, arogantan, egoističan, možda je čak i toliko podmukao tip da, doduše, ima čekić, ali ga ne želi niko me posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost, neviđen bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uopće ne poznaje i crven u licu izdere se na zapanjena čovjeka: »Ma samo vi zadržite svoj čekić!« Suludo normalni ljudi su, doduše, normalni, ali mogu biti neuračunljivi. Nedavno sam čitao o nekom čovjeku koji se na svome malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svađao oko tričarija. A onda je jednoga dana bez razmišljanja zatukao tročlanu obitelj iz susjedstva. Svi podaci o njegovu životu govore da je taj čovjek bio suludo normalan. Onaj tko ne može podnijeti krv i iz tog razloga ne želi od mah zatući susjeda, danas ga može psihički uništiti. U ovo vrijeme političke korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala ploča na kojoj je pisalo što su loše učinili. Danas se takvo što smatra bezočnom povredom ljudskoga dostojanstva. Međutim, istodobno nas uopće ne muči kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlažu podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek nekoliko sati, na točno određenome mjestu. Žrtve političke korektnosti u pravilu dobiju doživotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko elektroničkih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i praktički neograničeno trajanje. Stječe se dojam da ljudski rod posjeduje prirodnu, ali i neutaživu, duboku potrebu za inkvizici jom. Budući da nas Crkva više ne želi počastiti tom institucijom, inkviziciju smo demokratizirali. Sad svatko svakoga može pro glasiti podmuklim đavlom, odvratnom vješticom, nepopravljivim 19
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 19
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
heretikom. Novija su istraživanja pokazala da je inkvizicija zapra vo slijedila stroga pravila i bila daleko suzdržanija nego što tvrdi čudovišan glas koji je prati. Inkvizicija je često smatrala kako joj je zadaća osigurati pravdu žrtvama difuznoga narodnoga gnjeva. Progona vještica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u Španjolskoj, ali u nas jest. Međutim, danas žrtve političke korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali baš svi, govore ono što svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome što je normalno odlučuju oni sami, suludo normalni. Stoga nije ni čudo da sve što odskače od norme ti normalni ljudi doživljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskaču prema gore neugledni se mali čovjek ne usuđuje pobuniti. Tako se sav neiživljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje. Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje — suludo normalnima to odlično ide. Oni to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo društvo održavaju na životu? Nisu li oni ti koji svo jim porezima sve plaćaju, koji svojom posvemašnjom poslušnošću jamče sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obrušavaju na strance, invalide, posrnule članove društva. Doduše, gađaju ih samo riječima, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek pošto brižno provjere razmišlja li i njihov sugovornik normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izreći će sva svoja normalna razmišljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i došli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to što im se dogodilo, jer nema kruha bez motike, a što se invalida tiče, ta sad već postoje precizne pretrage kojima se može spriječiti rađanje invalida: »Danas takvih stvari više uopće ne bi trebalo biti…« U takvim krugovima vlada učmala malograđanska atmos fera. Zacijelo je tako bilo već u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika i, kad su ga pitali što to radi, rekao da 20
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 20
06.09.2011. 11:29
Ludilo
traži čovjeka. Suludo normalnih očigledno je uvijek bilo, a potječu iz svih društvenih slojeva. Ima ih i među liječnicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih života nipošto nisu izmislili nacisti, nego liječnici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim gospo dinom Bindingom, već se 1920. zalagao za to da se »bezvrijednim životima« priušti »dobra smrt« (riječ eutanazija u prijevodu s grč koga znači upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler još vježbao. Hoche je držao da nenormalni više ne bi trebali previše opterećivati društvo normalnih. Dobro je kad liječnici bolesti smatraju nedostacima koje pokušavaju ukloniti. To je razlog što ih cijenimo. Međutim, kad od svoga profesionalnoga gledišta stvore svjetonazor, liječničko naklapanje počinje izražavati prijezir prema čovjeku. Taj je mentalitet bez problema preživio propast nacizma i širi se diljem društva. Nobelovac Watson, koji je zajedno s gos podinom Crickom pedesetih godina prošloga stoljeća otkrio dvo struku zavojnicu DNK-a, najozbiljnije je predlagao da se osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu viši porezi ako imaju djecu jer time nepotrebno opterećuju društvo. Tek kad je mnogo kasnije izjavio da crna rasa posjeduje nižu inteligenciju, oglasila se politička korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga više se ne govori o »rasi«. Valja se drukčije izraziti. Primjerice, mogu se spo minjati »stranci« pa se tako izraz »poplava stranaca« udomaćio kod normalnih, od krajnje desnice do krajnje ljevice. Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima Turske nitko ne bi na psihijatrijsko liječenje poslao oca koji prisili svoju kćer na udaju za čovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona prekrši bračni zavjet, iako sam sebi — jer je muškarac — dopušta povremene izvanbračne izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim »argumentima« savjetuje mafija. Omertà, zakon šutnje, nalaže što se smije, a ponajprije što se ne smije reći. To ide na ruku suludo normalnima — oni zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti. Od takvih se bezličnih pojava možemo, dakako, i naježiti. One, doduše, ništa ne govore, ali su rođeni sljedbenici. Jedan od mitova u poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi 21
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 21
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
pružali aktivan otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maršalu Pé tainu. Međutim, u Francuskoj se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio obrazovni film utemeljen na pomnim istra živanjima, koji je malčice ispravio početnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se maršal Pétain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom. Ulice i trgovi bili su dup kom puni naroda. »Cijeli je Pariz klicao verdunskom junaku.« Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je to trijumfalna povorka! Če tiri mjeseca kasnije isti prizor. Međutim, taj je put kroz oslobođeni Pariz prolazio Pétainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. »Cijeli je Pariz klicao oslo boditelju.« Uslijedio je komentar: »Pariz je u to vrijeme imao dva milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.« I u Njemačkoj su normalni ljudi sadržajno bili nevjerojatno fleksibilni. Werner Höfer bio je prava novinarska poštenjačina i voditelj kultne emisije Frühschoppen,3 koja je na njemačkoj tele viziji poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor posve normalne nove demokracije. Međutim, napo sljetku je završio manji od makova zrna jer je nekoć i nacističke stavove smatrao posve normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacističkoga stajališta. George Orwell u svo me je vizionarskom romanu 1984. prikazao kakvu premoć masa ima nad pojedincem i kako se on teško može othrvati njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado plješću s odobravanjem. Kliču i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu. Tada prestaju biti sivi: postaju smeđi,4 crveni ili poprimaju neku drugu boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisuće tih suludo normalnih formira vojničke redove pred nekim ogavnim predstavnikom posve normalnoga ludila i osjeća se dobro u svojoj koži. Sad mogu izraziti svoj prijezir prema svima onima koji su inače prezirali mediokritete. Sad će oni na svojoj koži osje titi da mediokriteta ima itekako puno i da imaju moć nad svim tim devijantnim šarenim pticama. Kroz masu suludo normalnih prolazi uzdah olakšanja, a njihova normalnost postaje militantna. 3 4
»Jutarnja čašica« (op. prev.). Simbolična boja nacističke ideologije (op. prev.).
22
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 22
06.09.2011. 11:29
Ludilo
Normopati — pomalo je ironičan naziv za ljude koji su suludo normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjeća njihova okolina. Međutim, čak i takva ironija može biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga sebe, zagriženim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju život sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im možda čak posve nedostaje bezbrižnosti. Stoga odla ze na komičarske nastupe i smiju se samo onda kad se smiju svi ostali. Nije važno što ne razumiju pošalice, osjećaju se dobro u atmosferi općeg slaganja. Međutim, kad predstava završi, život po novno postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve uvijek učine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju, raspoloženje se jednostavno nikad ne popravlja. Riječ »glupost« za njih je destruktivna psovka.
II. Glupost Glupost, međutim, može biti i nešto vrlo ugodno. Rajnski kar neval proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi — i u tome uživaju. Uobičajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete u čovjeku može se izludirati baš kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlačili odbačenu, posve neprimjerenu »obič nu« odjeću. Oboružan slamnatim šeširom bake po ocu i kućnim ogrtačem bake po majci, trebao sam još samo malo nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i već sam bio spreman baciti se u karneval sko mnoštvo. Svi su ludovali i u tome uživali. Neki ljudi tvrde da stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Nešto slično doživio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se kar neval posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetničkom krea tivnošću. U to se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u najmaštovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom posumnjao kako i Talijani možda cijelu godi nu samo igraju propisane uloge, a tek se na karnevalu prepuštaju i postaju ono što jesu. Imao sam priliku vidjeti kako se nekoliko »papa« s velikom svitom odjednom susrelo na ulici i improviziralo 23
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 23
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
odličnu komediju. Egzotične maske satima su se pokazivale na grad skim trgovima, ništa nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro, ali ipak ne šaljivo. Nehotice šaljivo djelovala je samo nekolicina prognanih maski iz Porajnja, koje su sa svojim identičnim karnevalskim kapa ma usred šarene gomile djelovali kao šaka u oko. Svaki kazališni komad posve je beskoristan, ali iznimno smi slen. On potiče ljudski duh, budi maštu, ispunjava neponovljivi ži votni trenutak u kojem se odigrava i na taj način uvlači gledatelja u duhovnu pustolovinu. Tako svaka maštovita igra, pa i kazališna predstava, širi naš vidokrug izvan uskih okvira normalnoga života. Postoje, dakle, maštoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na taj način samo pokušavaju izvesti vježbu opuštanja i izvući sebe i druge iz kolotečine. Doduše, postoje, nažalost, i ljudi koji kao da pokušavaju osobno utjeloviti glupost. Međutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrižno i zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U međuvremenu se ta pojava javlja posvuda, širi se poput pošasti. Riječ je o posve normalnoj gluposti.
1. Posve normalna glupost — Dieter Bohlen, Paris Hilton i životne istine Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga na zivaju velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponaj prije izvještava o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, još je prije nekoliko godina postala bestseler. U emisijama kojima traži nove pjevačke talente blista sa svojim patentiranim prostaštvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima zasipa narod skromnih mogućnosti, koji nastup na televiziji — i posvemašnju blamažu — drži vrhuncem svoga ovozemaljskog života. Dieter Bohlen svoje žrtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima — i time zarađuje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete uli ce i ne želi umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod. Primjerice, netko bi možda rekao da je on teško emocionalno hendikepiran. Ali, on je taj hendikep pretvo rio u marketinški trik kojim se probio na tržište. Dieter Bohlen 24
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 24
06.09.2011. 11:29
Ludilo
zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa ženama izdrži tek nekoliko godina. Nakon toga u očima svojih partnerica gubi sjaj zvijezde i postaje običan čovjek te mu one više ne iskazuju divljenje kakvo taj velikan zaslužuje. Ili se pak na licu njegovih privremenih životnih suputnica pojavila koja bora previše ili je nastupila kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom slučaju smjesta mora promijeniti partnericu. O dramatičnom kraju svake svoje veze uredno izvješćuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi »novu«. Naravno, to se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a ako nije tako, morat će u skorije vrijeme izvršiti neke prepravke. Dieter Bohlen je onda sretan, o čemu opširno govori u medijima — sve dok i »novoj« ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga života bila malo dramatičnija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u žutom tisku obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, doduše, neugodno po staru ljubav, ali barem će već znati na čemu je kad joj Dieter Bohlen kaže da je bivša. Nitko je neće žaliti — odrasle žene prosječne inteligencije i psihičkoga zdravlja znaju na što mogu računati upuste li se u vezu s velikanom. Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove družice. Una toč tome što je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi nikad ne bi mogli završiti na psihijatrijskom liječenju. Po svemu sudeći, Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duševnim zdravljem. Koliko god se vi tome opirali, dragi čitate lju, Dieter Bohlen je normalan. Tko još može osporiti moju tezu da naš problem nisu psihički bolesnici. Ovaj nam primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: naš problem su normalni ljudi. Dieter Bohlen nije usamljen slučaj. Nije čak ni prvi takav slu čaj. U istoj toj Njemačkoj prije njega je već postojao izvjesni Gunter Sachs. On je u doba njemačkoga gospodarskog čuda pokazao da čovjek ništa ne mora znati raditi, a da svejedno može trošiti puno novca. Po zanimanju je bio nasljednik i tome se poslu pred očima javnosti zdušno predao. Nije sačuvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris Becker je pokazao izvanrednu koor dinaciju desne ruke i nogu. Zahvaljujući toj sposobnosti, igrajući 25
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 25
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
tenis zaradio je puno novca. Tome se doista nema što prigovori ti. Međutim, pomisao da njegova sposobnost dobre koordinacije određenih mišićnih skupina automatski signalizira kako taj čovjek može prosipati bisere životne mudrosti neobična je i pogrešna. Ni sam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne gluposti kriviti one koji umna životna pitanja uporno postavljaju pogrešnom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne propušta nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Bec keru psihijatrijsko liječenje ne bi donijelo poboljšanje. Naime, oni ne zadovoljavaju osnovni preduvjet za izlječenje: nisu bolesni. Baš naprotiv, zastrašuje činjenica da pucaju od psihičkoga zdravlja. U Americi također postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odlučila je živjeti život pod povećalom javnosti. Čini se da je spremna na svaku glupost. Njezino devijantno ponašanje nedavno je s pravom kažnjeno odre đenim brojem sati društveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell također povremeno pokazuje društveno nepri hvatljivo ponašanje — kad telefonima i čašama gađa svoje kućne pomoćnice. I ona tada na opće zadovoljstvo i uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobro zajednice. Suludo, po mislili biste. Međutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarađuju zahvaljujući njoj. Sa svom svojom egocentričnošću, nude se kao uzori. Time, doduše, dugoročno srozavaju društvene stan darde naših društava, ali ih to ne zabrinjava previše jer se posve normalna glupost, koju generiraju iz dana u dan, fantastično dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospođice koje žive za zabavu. Unatoč tome, ni gđici Hilton ni gđici Campbell nije potrebno psihijatrijsko lije čenje. One su posve normalne! Posve normalna glupost u međuvremenu se razvila u zaseb nu struku. Riječ je o improviziranim komičarskim nastupima na televiziji: uz isforsirane pošalice obično se montira pljesak publike snimljen nekom drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona računa na psihologiju mase. Komičari u takvim emisijama jednostavno sve ismijavaju. Svaka neduhovita opaska ko ja iole može asocirati na spolne organe u publici izaziva histeričan 26
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 26
06.09.2011. 11:29
Ludilo
smijeh. Razina humora je negdje između posljednje godine dječjega vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju po scenogra fiji koja neodoljivo podsjeća na dječji rođendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata koji pate od bolesti srednjega mozga čini se kao prava blagodat. Pošalice nekoga šar mantnog maničara svakako su duhovitije od takvoga komičarskog smeća. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad već trajno ugrožava dobar ukus. Međutim, tome nema lijeka. Takva posve normalna glupost je, nažalost, upravo to — posve normalna. Ezoterija je nekoć bila zabavna tema dokonim damama s pre više slobodnoga vremena. Horoskopi su se proučavali na opće veselje i uz međusobno namigivanje. Međutim, sve te gluposti nitko, narav no, nije ozbiljno shvaćao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to uistinu mogli povjerovati, Hans Jürgen Eysenck i dru gi znanstvenici osamdesetih su godina prošloga stoljeća neosporno dokazali da astrologija i druge slične gluposti ne drže vodu. Ipak, već je bilo kasno: val iracionalnosti već se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi otkrili svoje oduševljenje tom temom. Akri bijom se tako čovjek može udubiti u mračne tajne ovoga svijeta, koje se — baš zgodno — ipak mogu odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, štoviše, znaju da se u posve običnom kamenju skriva neslućena količina energije koja je njima uvijek nedostajala. S rašljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi li pronaš li vodene žile. Osim toga, čvrsto vjeruju u neidentificirane leteće objekte kojima putuju bića tako nadmoćne inteligencije da se mo ramo zapitati što bi ih uopće moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako oduševljen glupošću. Tajanstveno ezoterično šaputanje uvelike je povezano s nevjerojatno dobrim osjećajem da napokon znamo nešto više od naše priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom životu ništa ne želimo propustiti. Slabo obrazovanje i po lupismenost hrane suludu ideju da nam nekakvo tajno znanje može u trenu omogućiti uvid u životne istine. Suočen s takvom sveprisut nom, opipljivom, posve normalnom glupošću, Sokrat bi se ironično, a Buda blago nasmiješio, dok bi se Luther zajapurio od bijesa. Baš kao u doba kasne antike, još uvijek vrijedi pravilo: tko više ni u što ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi učinile nešto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe 27
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 27
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
viskom kruže nad raznoraznim predmetima kako bi doznali što im je činiti. Odlaze gatarama i žele da im se čita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savršeno normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla povećavaju dozu lijekova jer opet čuje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume: prisilja vanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u društvu još nekolicine istomišljenika, nije bolest. To je glupost. Posve normalna glupost. Jedan posve normalan, simpatičan poduzetnik ispričao mi je kako su nakon puničine smrti on i žena potražili pomoć medija u gorju Taunusu želeći ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jačeg straha od smrti ljudi se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga života, kojom se pomoću pridržavanja određenih pravila pokušava prevariti smrt. Kako bi se posve osigurali, neki ljudi vje ruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko čemu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni život mora biti pakao. Zamislimo užitak ponovnog rađanja s praktičnoga gledišta: valjalo bi opet pro ći svu neugodnost dojenačke dobi i neprekidno plakanje (s dobrim razlogom), pubertetske muke s prištićima, a onda još i sva ostala životna iskušenja, koja su nas naposljetku ipak učinila malo opušte nijima. Onoga tko ozbiljno priželjkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa stručnoga psihijatrijskoga stajališta moramo, nažalost, odustati od te zamisli. I u ovom slučaju moramo pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izlječenje nemoguće. Naime, pacijent je posve normalan! Danas se u ezoteričnim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi s posvemašnjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su shizofrenici u akutnoj fazi bolesti oličenje čiste racional nosti. Naime, takvi se slučajevi daleko teže rješavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da vas susjeda muči laserskim zrakama. Me đutim, poklonike ezoterije u našemu društvu to uopće ne uznemi rava. Oni su sigurni da napokon sve vide mrvicu dublje i točnije. Što je priča kompliciranija i nerazumljivija, to joj se oni u svom vjerskom ushićenju više dive. Međutim, i komplicirane gluposti su, nažalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave brojnim 28
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 28
06.09.2011. 11:29
Ludilo
očaravajućim, zagonetnim i artikuliranim — bedastoćama. Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnošću. Ali sa psihija trijskoga stajališta, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga stajališta inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u pro sjeku. Sve te ezoterične gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je područje lišeno humora.
2. Glupo normalna osoba — O ženama koje peru suđe i jelenima koji riču Norme su stoljećima označavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna njihove moći bila je u tome što su obvezivale sve članove društva. Bile su neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju društvo može razvijati unutar sigurnih granica. Grčka tragedija zasniva se na naizgled bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti život stavlja na kocku kako bi ispunila svoju sestrinsku dužnost i pokopala brata. Skup svih vrijedećih norma nekog druš tva naziva se moralom. Već su se stari Grci suočili s činjenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i da su u nekim dijelovima Azije djeca dužna poštovanje svojim preminulim roditeljima odati time što ih pojedu. Prema tome, što je normalno i dobro doznat ćemo tek kad dobro upoznamo moral određenoga društva. O moralu se ne mora razmišljati, u njemu se živi, njega se provodi. Grci koji su pokapali svoje roditelje obično to nisu činili na temelju teoretskog promišljanja, nego zato što su znali da se tako pristoji. Za čudnovate običaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki učenjaci. Međutim, danas je sve druk čije. Otkriće, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u situaciji da u određenom trenutku na određenome mjestu više ne znamo što bismo zapravo trebali činiti. Naravno, u zadanom času možemo si zorno predočiti što su sve činili ljudi diljem svi jeta tijekom povijesti — i kakve su sve norme poštivali. Koje su onda još sad vrijedeće i zašto baš te? Dakako, znanje o raznim normama može nas, na naše veliko zadovoljstvo, osloboditi od svih onih naslijeđenih norma koje su nam trebale poslužiti kao 29
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 29
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
orijentacija, a koje nas guše i ograničavaju. Naime, uvijek negdje postoji sretan način života koji ne poznaje posebne norme koje su igrom slučaja nama usađene. Dakako, cijena takvoga oslobođenja je gubitak tla pod noga ma. Naime, ako su sve norme jednako važne, nisu li onda auto matski posve nevažne? »Dopušteno je što se kome svidi,« geslo je Goetheova Torquata Tassa. Međutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo oslobođenje ne funkcionira. Ako više ne postoje ne upitna pravila, javlja se stres. Riječ je o istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba slučaja osoba želi sve, ali baš sve, učiniti na svoj poseban način i, naravno, posve drukčije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U ko jem se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu baš sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili još uvijek jest — što je onda još uopće normalno? Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Doduše, često je riječ o prilično glupoj normalnosti. Već su studenti koji su aktivno sudjelovali u prosvjedima 1968. neizbježan traper prepo znavali kao uniformu svoga društva nekonformista. Danas znamo da su čak i u čuvenoj Komuni 1, koja je svojim golim fotografija ma učinila revolucionaran korak, nakon gašenja kamera vrijedila neizgovorena pravila: žene su prale suđe, dok su se muškarci bavili revolucijom. Međutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neu pitne normalnosti. Kad su crkve nedavno razmišljale kako se što bolje približiti današnjim ljudima, angažirale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao što se moglo i očekivati, ustanovili ono što sociolozi uvijek ustanove: da »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo različiti tzv. sinusni miljei, u kojima današnji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Takve ugodne kutke našega društva ponajprije karakterizira njihova jedinstvena este tika. Tako postoji rustikalni milje, čvrsto ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji riče iznad kauča u dnevnoj sobi), ali i etablirani otkačeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetničke insta lacije (supermoderna umjetnost i »postmaterijalističke,« ekološki 30
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 30
06.09.2011. 11:29
Ludilo
stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budućnosti ništa neće naći jer će se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni srednjostrujaški miljei, u kojima je normalnost nor malna, ni hedonistički miljei, u kojima je dobra zabava građanska dužnost, ne popravljaju stanje stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea žele odaslati poruku po njihovoj mjeri. Međutim, to je posve pogrešno shvaćanje funkcije ozbiljne religije. Religija je važan izvor iritacije koji ljude može izvući iz nji hove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukčiji i pažljivo od vojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi baš bilo zgodno. S druge strane, »meke« verzije religije, prilagođene svakom pojedin cu, jednako glupo normalne kao što to glupo normalni ljudi već ionako jesu, postaju posve suvišne. Katkad čovjek ne može reći tko je ovdje luđi: oni koji žive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to nisu tek zanimljivi sociološki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti. Ipak, u sinusnim miljeima baš ništa nije ludo, u njima je sve na svome mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjećaju se savršeno normalno, glupo normalno. Sinusni miljei su simptomi krize društva koje eksplodira iz svojih okvira. Još jedan simptom su brojni »savjetnici«. Socio log Ulrich Beck jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom ostavlja pustoš. I uistinu: za sve ono što se nekoć razumjelo samo po sebi, što se učilo od majke ili oca, što se moglo čuti i vidjeti u svome selu, danas postoji stručna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da više nisu kompetentni sa mi za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svašta. Zapravo posve obične situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se može svladati samo uz hitnu pomoć stručnjaka. Milijunima je godina dojenčad homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu »čovjek koji misli«) u većoj ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspješno, što se vidi po vama, dragi čitatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje — namijenjeni ženama. Muškarcima ostaje bolna pra znina. Naime, i očeve muče neki problemi: kad ljuljaju djetešce u naručju, a malom vragolanu odjednom se aktivira refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbježno slijedi glasna vriska. Očevi su danas još prepušteni sami sebi u nošenju 31
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 31
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
s takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskorištena tržišna niša! Uskoro će biti i savjetnika za kopanje nosa — kako slučajno ne biste ozlijedili kakvu arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom društvu barem u malim razmje rima jasno govore kako stvari stoje. Međutim, ni na taj način ne možete postati doista normalni, nego u najboljem slučaju glupo normalni. Ono što pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponaj više drži na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada najočitije pokazuje gnušanje što ga spopad ne u drugim miljeima. Zbog svoje malograđanštine samoga sebe, naravno, doživljava oličenjem normalnosti. Bračni savjetnik Jürg Willi primijetio je da parove ne povezuju zajedničke sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabil nost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraća kući i u četiri oka ogovara ostale goste na sva usta: »Haljina gđe Schmitz doista je bila grozna!« »Bogme, imaš pravo!« Priznajte, dragi čitatelju, vama i meni takvo što se još nikada nije dogodilo… Kako se na najsigurniji način može zaraditi hrpa love? Narav no, iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao na »amen« u crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga karaktera i kao takav majka svih modernih mar ketinških strategija. Ono što svi čine ne može biti pogrešno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja ću kao i svi ostali! Čovjek pod svaku cijenu želi sudjelovati, nebitno u čemu. Na sve drugo se reagira s prijezirom. Čarobna riječ je »moda«. Ako svi nose kariranu odjeću, želim je nositi i ja. To svi rade, a što svi rade mora biti normalno. Tako možemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema nikakve veze s pravom ljepotom, što će se pokazati kada deset godina kasnije odjeću koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastrašujuće odvratnom. Pretpostavka da će se za deset godina isti scenarij ponoviti s krpicama kojima se danas dičimo je tabu. Naime, pomno razrađe na strategija stalne promjene »normalnoga« ukusa je ekonomska poenta cijele stvari. Ako modna industrija uz bojni poklič »Ovo je sad moderno!« svake godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u 32
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 32
06.09.2011. 11:29
Ludilo
novu posve normalnu odjeću, opravdana su najsvjetlija ekonomska očekivanja. Nalijepimo li joj etiketu modernoga, svaku glupost mo žemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a upravo to hrani tekstil nu industriju. Novac pokreće svijet. Žrtve su modni konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlače i spremno sudjeluju u svakoj bedastoći. Ne zaboravimo da je i dobar ukus žrtva takve strategije. Međutim, to je cijena koju moramo platiti želimo li biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno. Baš naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li potrebno, i glupo normalno. »Taj i taj se nemoguće ponio,« tijekom mojega je djetinjstva bila uobičajena formulacija za osobe koje slučajno ili namjerno ne bi poštovale neki proizvoljni kanon očekivanoga ponašanja. Me đutim, s filozofskog stajališta, ponašanje takve osobe bilo je ne samo moguće nego i — dokazano — stvarno. Unatoč tome, druš tvo je takvom devijantnom pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego čak i mogućnost da postoji. »Taj i taj je nemoguć!« bio je zapravo zao komentar nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okreće oko njih. Danas se u govoru mla dih te kategorije izražavaju riječima »kuler« i »luzer«. »Zemljo, otvori se!« pak bezvremenski je osjećaj koji nas spopadne kad se odjednom nađemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi — ili barem naša odjeća — ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se još nisu odlučile ni za jedan od »normalnih« miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaža. Prije svega vlastiti roditelji. »Mi zapravo nemamo nikakav psihički problem, doktore. Naš bi problem bio riješen kad bi moj muž napokon shvatio da ja imam pravo!« potpuno je samouvjereno izjavila jedna žena na početku prve seanse bračne terapije. Njezin je suprug bio već iskusan borac pa je ljutito uzvratio: »Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja žena opet radila što joj kažem — kao nekoć.« Kad stvari tako stoje, terapeut je u nezahvalnom položaju. Naime, on mora pristojno odbiti koalicij ske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umiješati u 33
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 33
06.09.2011. 11:29
Manfred Lütz
takav rat do uništenja bilo bi iznimno nepromišljeno. U najboljem slučaju, zaraćene strane udruže se protiv terapeuta, što barem sta bilizira njihov brak. Terapeut u takvoj situaciji može pokušati raz govarati o nekadašnjim mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno uspostaviti takve uspješne faze. Međutim, katkad u ratobornim brakovima supružnici nisu zainteresirani za dosadan mir. Moguće je rješenje rat voditi štedeći snagu. Dakako, bračna terapija bit će uspješna tek kad partneri uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Međutim, normalnim ljudima to uvijek teško polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika, koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv. normalnih ljudi takvo stanje u većoj ili manjoj mjeri traje cijeli život. Pokušati propitati same sebe dobro bi došlo takvim normalnim ljudima, ali i svima nama jer, ruku na srce, svi mi po vremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokušana metoda. Nažalost, pravi je humor u normal nom životu rijedak. Međutim, pravi nas humor može osloboditi od suhoparnoga svijeta glupo normalnih. On nam pomaže da iz daljine promatrano sami sebe, svoju uvjerenost kako baš mi imamo pravo, svoje učmale miljee. Tako možemo naučiti kako bismo zbog ljubaznoga ophođe nja s drugim ljudima trebali, doduše, ovladati određenim formama očekivanoga ponašanja, ali da nikada ne smijemo dopustiti da for me ovladaju nama. Humorom katkad možemo do mile volje biti veličanstveno nenormalni. Upravo to glupo normalni mrze više od bilo čega. Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo nor malnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti normalni pravi problem našega društva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i žuti tisak. Poboljšanju se ne moramo ni nadati — jer ne postoji mogućnost liječenja. Suludo normalne po litičare možemo svrgnuti tek nakon četiri godine. Međutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore, čime onemoguće i to rješenje te se godinama u medijima slikom i zvukom nameću iživciranoj javnosti. S druge strane, budući da se predstavnike po 34
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 34
06.09.2011. 11:29
Ludilo
sve normalne gluposti ne može ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput Dietera Bohlena, nažalost, uopće nema lijeka. Situacija se doima bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni određuju naš život i pretvaraju ga u pakao. Čeznemo za nečim izvanrednim, a dobivamo samo obično.
35
Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 35
06.09.2011. 11:29