Igra sudbine

»Puna neočekivanih obrata, laži i obmana, te konačno i osvete, Igra sudbine je sjajno romantično pustolovno štivo.« Night Owl Reviews

»Naughton vješto isprepliće smrtno opasne intrige, radnju punu adrenalina i sveprožimajuću strast.« Chicago Tribune

»Primamljiva romantična priča koja će osvojiti vaše srce, u nekim trenutcima dovesti na rub vašeg sjedala, u drugima pak do dubokih uzdisaja, a sve emotivne čitatelje natjerati i na pokoju suzu u očima.« Page Flipperz

»Gđa Naughton će osvojiti vaša srca svojim kompleksnim likovima i profinjenom pričom Igra sudbine!« Joyfully Reviewed

ELISABETH NAUGHTON

IGRA SUDBINE S engleskoga prevela

Lidija Milenkov Ečimović

Naslov izvornika Elisabeth Naughton Wait for Me Copyright © 2011 by Elisabeth Naughton Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za sve Ä?itatelje, mlade i stare, koji vjeruju u druge prilike.

Prvo poglavlje

P

ostoji mučenje, a postoji i ona čista agonija kada vam kliještima čupaju nokte. Kate Alexander ovog je trena proživljavala ovo drugo. Ili joj se barem tako činilo.

Stisnula je zube i pokušala razmišljati o bilo čemu drugome osim o znoju koji joj oblijeva kožu, o stropu preblizu njezina lica, o tome da u ovoj klaustrofobičnoj kutiji jedva može disati.

Ništa nije pomoglo. Jedina misao koja joj se vrtjela po glavi bila je ta da ako uskoro ne izađe odavde, poludjet će i izvikati se na tehničara koji se nalazio iza stakla s njezine lijeve strane. »Još malo, Kate.« Divota. Baš prekrasno. Upravo ono što je željela čuti. Znala je da se ne smije micati — to bi joj samo produžilo patnju — ali ovaj je kratki test već trajao puno duže nego što je trebao. Kog vraga rade tamo, priređuju domjenak?

Strpljenje joj nikad nije bilo jača strana. Liječnici su joj rekli da je upravo ta njezina nestrpljivost najvjerojatniji razlog zbog čega nije ostala mrtva — nije joj se dalo čekati da svjetlo postane jače i odlučila se okrenuti i vratiti jer je izgubila strpljenje. Kate nije bila previše uvjerena u to — nije se sjećala nika1

kvog svjetla. Nije se sjećala ničega. Ali zahvaljujući pouzdanom osoblju u bolnici Baylor University Medical Center u Dallasu, njezina je »smrt« trajala tek devedeset sekundi. Devedeset sekundi koje su joj zauvijek promijenile život.

Nije se sjećala prometne nezgode u kojoj se njezin elegantni Mercedes pretvorio u hrpu zgnječenog metala. Nije se sjećala vozača drugog automobila koji je odšetao odande dok je ona ležala na hladnom pločniku i borila se za život. Nije se sjećala života prije nesreće, točka. Ali tog je dana naučila vrlo važnu lekciju: za neke se stvari u životu vrijedi boriti.

Misli su joj odlutale do Jakea, njihove godišnjice braka i posebne večere koju je planirala. Sedam godina… Nije joj se činilo kao sedam godina. U mnogočemu, činilo joj se da ga jedva poznaje. Proteklih osamnaest mjeseci prošlo je kao u nekoj izmaglici raznih testova i pretraga, navikavanja na život u Houstonu, ponovnog upoznavanja s vlastitim suprugom i prijateljima.

Posljedica nesreće, rekao joj je, koju će zajedno prebroditi. Osim što… Toliko je često odlazio na službena putovanja da se činilo kako svo to ponovno upoznavanje ipak mora obaviti sama. Željela je uzdahnuti, ali je znala da ne smije. Dobro, znači, posvećen je svom poslu. Voli svoj posao. Mora mu se diviti zbog strastvenosti s kojom se odnosi prema onome što radi. Pa što ako je njihov brak daleko od savršenstva? Nitko nema savršeni brak. Ali ona je dobila drugu priliku. Namjeravala ju je iskoristiti na najbolji mogući način.

Obuzela ju je nijema radost kada je stroj ponovno zazujao i stol na kojem je ležala počeo se povlačiti iz tunela. Gotovo.

Napokon. Dvadeset minuta pakla. A na kraju ipak nije morala ni na koga vikati. Nasmiješi se na tu pomisao.

Tehničar izroni iz prostorije s monitorima i raskopča remenje koje joj je sputavalo glavu i ramena. »Nije loše. Kako se osjećaš?« Kate se podigne u sjedeći položaj i protrlja dugačak ožiljak uz rub vlasišta. »Kao sardina.« 2

Nasmijao se. »To mi ljudi često kažu. Moraš još malo pričekati dok pregledamo snimke i uvjerimo se da smo snimili sve što nam treba.« Kimnula je glavom jer je dobro poznavala postupak. Prošla je to već nekoliko puta, a ovo nije posljednji.

Odjenula se i zaputila u čekaonicu gdje je s televizijskog zaslona treperila nestvarna slika. Nekoliko se ljudi okupilo oko tri ekrana i zagledalo u nešto što je sličilo na scenu iz neke ratne zone. Vatrene buktinje i gusti dim, sirene, blještava svjetla. Ledeni su trnci straha preletjeli Kateinom kožom dok je promatrala kako se na zaslonu smjenjuju prestrašni prizori.

Kamera je zumirala olupinu zrakoplova. Preko cijelog dna ekrana isticao se naslov »Izvanredna vijest.« »Nesreća se dogodila oko deset sati i trideset pet minuta po pacifičkom vremenu. Let broj 524 iz San Francisca za Houston srušio se odmah nakon polijetanja. Svjedoci tvrde da se zrakoplov pretvorio u plamenu buktinju samo nekoliko metara od piste.

Službenici Nacionalnog vijeća za sigurnost prometa1 izašli su na mjesto događaja, a službena je istraga već u tijeku. Prema prvim izvješćima procjenjuje se da nema preživjelih.« Zrak joj zapne u plućima. Panično je posegnula za torbicom, jedna joj naramenica spadne s ramena dok je kao sumanuta među raznoraznim potvrdama i voćnim grickalicama tražila ceduljicu s porukom koju joj je Jake bio ostavio. Poruku s podatcima o letu i hotelu u San Franciscu u kojem će odsjesti dok traje konferencija. »Kate? Je li sve u redu?« Nije podigla glavu da vidi tko joj se obraća. Nije se mogla usredotočiti. Torbica joj sklizne s ramena i padne na pod pokraj nogu, uz glasan zveket. Pala je na koljena i panično kopala po sadržaju torbice, tražeći njegovu poruku. To nije isti let. Ne može biti. Vjerojatno upravo ovog trenutka slijeće u zračnu luku.

1 National Trasportation Safety Board

3

Smijat će se kad mu ispriča kako je istresla cijelu torbicu na pod u klinici. »Kate? Što ti je? Što trebaš?« Kao kroz maglu, shvatila je da joj Gina, medicinska sestra, pokušava pomoći. Suze su joj zamutile pogled. Odmahivala je glavom. »Ceduljicu. Jakeovu ceduljicu. Moram je pronaći. Moram—« »Naći ćemo je. Opusti se. Samo diši. Sigurna sam da je sve u redu.« Duboko je udahnula, pa potom ispustila zrak iz pluća. Gina ima pravo. Pretjeruje. Jake je dobro. Trepćući suznim očima, pogledom je pretražila pod i napokon ugledala Jakeov nakošeni rukopis na komadiću papira tik do svoje desne ruke. Prsti su joj drhtali dok ga je prinosila bliže da pročita što na njemu piše.

Podatci o letu: Odlazak: Houston — San Francisco, broj leta 1498 Povratak: San Francisco — Houston, broj leta 524 Papir joj sklizne iz ruke. Prostorija se zavrtjela oko nje.

Okružila ju je tama.

CT glave, slavljenička večera za koju je ranije kupovala namirnice, posljednjih osamnaest mjeseci njezina života zakovitlalo joj se u mozgu i pomiješalo s Gininim glasom, sada prigušenim, kao da je doziva iz velike daljine. Samo je jedno imalo smisla.

Samo je jedna misao ostala. Život joj je upravo ponovno promijenio smjer. Ali ovog je puta smrt pobijedila. »Stvarno moraš nešto pojesti.« Mindy, Kateina prva susjeda, spustila je šalicu vrućeg čaja na kuhinjski stol ispred Kate i sjela na stolac s njezine desne strane.

Ni ne podigavši pogled, Kate je znala da je Mindyno pje4

gavo lice ozbiljno i tužno. Ta je žena obožavala Jakea. Svi su ga obožavali. Nitko od njihovih prijatelja nije znao za njegove nagle promjene raspoloženja. Ili za to da je namjerno izbivao iz kuće. Ili da su se Kate i on svađali zbog njegova posla. Ali ništa od toga sada nisu više ni trebali znati. Nitko ne treba znati. »Hvala.« Drhtavim prstima Kate ovije dlanove oko šalice, upijajući njezinu toplinu. »Mislim da bih povratila dušu kad bih samo još jednom osjetila miris kave.« Kroz kuću joj je tog poslijepodneva i večeri protekla nezaustavljiva rijeka prijatelja. Ovo je bio prvi trenutak tišine koji si je Kate priuštila. A sada… Sada se pitala zašto ga je uopće priželjkivala. »Čaj bi ti trebao pomoći da se opustiš«, reče Mindy, zabacivši crvenu kosu preko ramena. »Dan je bio dug. A da pojedeš malo juhe?« Kate odmahne glavom. Hrana joj je u ovom trenutku bila zadnja na pameti. Želudac bi joj se okrenuo kad bi samo pokušala bilo što unijeti u sebe. Odmahnuvši rukom, treptanjem je zaustavila suze koje su htjele poteći. Neće im se ponovno predati. Ne sada. Sačuvat će ih za poslije, kada ostane sama. U onoj velikoj spavaćoj sobi u kojoj se i previše naviknula spavati sasvim sama. »Nisam gladna.« Tišina je obavila sobu. Znala je da Mindy na to neće gledati s odobravanjem, ali na umu je imala tisuću drugih stvari osim hrane. »Bože dragi, Mindy. Toliko toga moram obaviti.« Mindy joj dlanom prekrije ruku koja je počivala na stolu. »Imaš vremena napretek za sve to.« »Ne. Ako se odmah ne pobrinem za sve, prolupat ću.« Naslonila se natrag na stolac. »Ne mogu ostati ovdje.« »Moraš si dati vremena. Ne smiješ sada donositi nikakve nagle odluke.« »Ne. Ova je kuća bila njegova ideja. Živjeti ovdje…« Oči 5

joj se zaklope. »On je donosio sve važne odluke u našem životu.« »On ti je bio suprug, a ti si u posljednjih godinu i pol dana zbog nesreće proživjela prave strahote. Naravno da je on donosio sve odluke. To je logično, s obzirom na tvoju povijest bolesti.« Njezina povijest bolesti. Gubitak pamćenja. Jakeu je to bio izgovor za sve. Za to što je vodio njezine financije, pobrinuo se za to da nikada ne bude sama i sam odabrao izdavača za kojeg je pisala kao vanjski suradnik.

Trebala je inzistirati na tome da je uključi u donošenje odluka. Trebala je više sudjelovati u planovima za dan poput ovoga. Nije imala pojma ni gdje bi potražila njegovu policu životnog osiguranja. Želudac joj se zgrčio pa je progutala gorčinu koja joj je navrla u grlo. Nagnuvši se naprijed, oslonila se laktovima na stol i položila glavu na ruke, svjesna da mora pobjeći iz ove kuće što dalje može. Već je prije nekoliko mjeseci osjetila potrebu da ode, ali joj se oduprla zbog Jakea. Jer je njegov život bio ovdje... A sada... Sada više nije znala što bi mislila. »Jake je bio taj koji je volio Houston. Ne ja.« U glavi joj je bubnjalo. Večeras nije htjela uzeti nikakvu tabletu protiv boli.

Ne dok joj je u glavi ionako sve zamagljeno. »Ovo je tvoj dom, Kate. Ne možeš samo tako otići. Jakeova obitelj je ovdje.« Patetičan smijeh provali s Kateinih usana. »On i njegov otac nisu razgovarali duže od godine dana. Čovjek jedva da je znao da ima unuka. To nije obitelj kakvu želim Reedu.« Vjerovala je da je nikakva obitelj bolja od takve. »Samo mi obećaj da nećeš donositi nikakve impulzivne odluke, molim te.« Zabrinute smeđe oči zurile su u Kateino lice. Mindy ne bi shvatila. Ne u potpunosti. Ne bi mogla shvatiti da je taj osjećaj 6

nepripadanja izjeda već duže vrijeme. Da je proganja još od nesreće. A večeras nije zgodan trenutak da joj to pokuša objasniti.

Kate stisne Mindy za ruku. »Naravno. Večeras jednostavno nisam u stanju razmišljati.« Ustala je i odnijela nedirnutu šalicu čaja do sudopera. »Moram prileći. Hvala ti na svemu što si danas učinila. Ne znam kako bih to preživjela bez tebe.« Mindy se podigne sa sjedala i položi obje ruke Kate na ramena. »Hoćeš li noćas biti dobro? Reed gore već spava, ali mogu ga odvesti sebi doma ako osjećaš da neko vrijeme trebaš biti sama.« Kate pogleda prema stubama koje su iz kuhinje vodile na gornji kat gdje je njezin četverogodišnji sin čvrsto spavao i odmahne glavom. Još mu nije priopćila novost. Ne bi htjela da je čuje od susjeda. »Ne, ali hvala ti na ponudi. Moram biti uz njega ako se probudi. Bit ćemo nas dvoje dobro.« »Na mene možeš uvijek računati, Kate. Ne zaboravi to.

Ako bilo što zatrebaš, preko puta sam.« »Hvala.« Kate se prisili na osmijeh koji nije odražavao njezine osjećaje.

Kratko je zagrlivši, Mindy se zaputi prema prednjem dijelu kuće. Kada su se teška vrata od mahagonija zatvorila sa škljocajem, Kate se okrenula i pogledom pretražila praznu kuću. Sama je. Potpuno sama. Nikakav automobil neće se dovesti na kolni prilaz usred noći. Jake neće ući kroz ta vrata i ispričavati se zbog još jedne propuštene večere. Neće mu vidjeti lice niti ikada više osjetiti njegove ruke oko sebe. Nije važno što je bio loš suprug.

Bio je njezin suprug. A sada ga više nema. Od sada na dalje, ostali su samo ona i Reed.

S drhtavih usana otpuhne dug uzdah. Nastojala je zatomiti bol koja ju je ponovno htjela preplaviti. Premda se bližila ponoć, znala je da nema šanse da utone u san, spokojan ili ne.

Ušla je u Jakeovu radnu sobu i laganim trljanjem potjerala hladnoću s nadlaktica, a potom utonula u naslonjač za radnim 7

stolom, dopuštajući da joj bolno tijelo utone u meku kožnu presvlaku. Drhtavim prstima prešla je po tamnoj površini stola ispred sebe, jedva je dodirujući.

Pogledom je preletjela po prostoriji. Visoka polica s knjigama krasila je jedan dugačak zid. Stručna medicinska literatura popunjavala je police od poda do stropa. Na kraćem krilu radnog stola u obliku slova L treptalo je računalo. S fotografije nasuprot njoj smiješio se Reed obasjan ljetnim suncem.

Jakeova soba, Jakeove stvari. Ovamo je rijetko zalazila jer je to bio njegov privatni prostor. Obuzeo ju je neobičan osjećaj nelagode dok je sjedila u njegovu stolcu.

Upalila je stolnu svjetiljku izrađenu u Tiffany stilu koja je stajala tik kraj telefona i posegnula za stogom omotnica koji je stajao na uglu stola. Nešto tako banalno kao pregledavanje pošte odvratilo joj je pozornost sa zamornih sitnica kojima se tek treba pozabaviti i umirilo joj iskrzane živce.

Računi, obnova pretplate na medicinski časopis, pismo u kojem ih obavještavaju da su osvojili deset milijuna dolara na lutriji koju nisu igrali. Bezvrijednu je poštu ubacila u koš za smeće pokraj svog koljena, Jakeovu poslovnu poštu složila na jednu hrpu, a njihovu osobnu poštu na drugu.

Posegnula je za otvaračem omotnica u stalku za olovke, ali ga tamo nije bilo. Otvorila je ladicu i rukom pretražila sadržaj, a zatim, ne našavši otvarač, otvorila još jednu.

Pronašla ga je u dnu treće ladice, zajedno s još jednom neotvorenom omotnicom. Kate odmahne glavom, a melankolija koja ju je obuzela samo još više produbi njezinu tugu. Vjerojatno ih je Reed tu stavio. Uvijek je dirao ono što nije smio. Jake se uvijek uzrujavao kada bi mu Reed premještao stvari.

To sada više nikoga ne treba zabrinjavati. S ponovno probuđenom tugom, otvorila je omotnicu i bacila pogled na račun koji joj se našao u ruci. Začuđeno je izvila obrvu pročitavši svoje ime. Posegnula je za omotnicom koju je upravo rastrgala. S 8

vanjske je strane bila ispisana adresa Jakeove ordinacije, ali se očito radilo o računu za njezin boravak u bolnici nakon prometne nesreće. Saldo revolving kredita pokazivao je deset tisuća dolara preostalog duga.

Jake joj je rekao da je njihovo osiguranje pokrilo sve troškove. Pogledavši malo bolje, shvatila je da se zapravo uopće ne radi o računu bolnice, već o računu doma za starije i nemoćne.

Dom za starije i nemoćne? To ne može biti točno. U bolnici je provela nešto više od tjedan dana. Četiri dana u komi na odjelu za intenzivnu njegu i još tri prije nego što su je premjestili u običnu sobu, a potom pet dana na traumatološkom odjelu gdje se oporavljala od ozljeda.

Ponovno pogleda račun.

San Francisco.

Ne, ni to nije točno. Nesreća se dogodila u blizini Dallasa. Vraćala se automobilom kući s konferencije geologa u Fort Worthu. Njezin je časopis izvještavao o tom događaju. U San Franciscu nikada nije bila.

Ni razdoblje pružene usluge nije bilo točno. Protezalo se na više od dvije godine.

Ruke su joj drhtale dok je račun spuštala na stol. Obuzela ju je zimica.

Zdravstveni kartoni. Jake je bio užasno pedantan u vezi sa svojim kartonima.

Okrenula se na stolcu oko svoje osi prema ormariću s kartonima i potražila onaj na kojem je njezino ime.

Ništa.

Otvorila je drugu ladicu. Obračun poreza, dokumentacija o procjeni kuće, medicinski časopisi s kojima je surađivao. Imao je čak i karton sa svim ocjenama s koledža. Kao i stopostotni opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Ali gdje je njezin karton?

9

Preplavilo ju je nestrpljenje, neugodan osjećaj koji nije željela priznati. Povukla je i treću ladicu te odahnula s olakšanjem ugledavši fascikle s Jakeovom, Reedovom i njezinom zdravstvenom dokumentacijom.

Da, naravno da je tu. Netko je nešto zeznuo, poslao račun pogrešnoj osobi.

Izvadila je svoj karton na stol i otvorivši ga prelistala mnogobrojne dokumente. Račun za šavove na nožnom palcu od prije mjesec dana kada je nagazila na komad stakla. Račun od stomatologa koji joj je prošlog proljeća popravio zub. Nalazi kontrolnih pregleda kod doktora Reynoldsa, neurokirurga kojem je redovito odlazila poslije nesreće. Obrasci i procjene obuhvatili su godinu i pol dana njezina života, a potom su stali.

Nije bilo nikakve dokumentacije o njezinoj trudnoći, o Reedovu rođenju. Ništa o njezinu boravku u bolnici Baylor University Medical Center gdje su je liječili nakon nesreće.

Sigurno su u nekim drugim registratorima. Nekim zasebnim, označenim s »porod« i »nesreća«. Zatvorila je ladicu i posegnula za najdonjom. Nije se ni pomakla.

Povukla je ponovno i shvatila da je zaključana.

Prtljala je po ladicama u stolu u potrazi za ključem. Neobičan osjećaj žurnosti tjerao ju je naprijed. Isprobala je nekoliko ključeva koje je pronašla, ali nijedan nije otvarao bravicu. Nastojeći progutati sve veću knedlu u grlu, grebla je po policama.

Još uvijek nema ključa.

Krv joj se sjurila u glavu i pojačala tupu bol oko ožiljka.

Odjurila je u spavaću sobu koju su nekada dijelili i pootvarala ladice komode s njegovim stvarima, užurbano prebirući po čarapama, donjem rublju i starim majicama kratkih rukava.

Mora negdje biti. Ne bi valjda zaključao ladicu i bacio ključ.

Prstima je opipavala pamuk i napokon naišla na hladni metal.

Ogroman pritisak sjeo joj je na grudi kada je iz stražnjeg 10

dijela ladice izvukla privjesak s ključevima. Dva ključa svjetlucala su na prigušenu svjetlu, jedan veći, drugi manji. Na nesigurnim se nogama vratila u ured i kleknula na pod ispred ormarića s kartonima.

Ne otvaraj. Zaboravi ključ. Zaboravi ladicu. Zaboravi taj glupi račun. Ništa dobro ne može proizaći iz toga. Danas si već dovoljno propatila.

Progutala je knedlu u grlu. Prije nego što se stigla predomisliti, okrenula je ključ u bravici. Ladica se otvori uz škljocaj.

Na dnu ladice nalazila se dugačka metalna kutija. Pažljivo ju je položila na stol, sjela u naslonjač i obrisala znojne dlanove o hlače. Drugi je ključ s lakoćom ušao u bravicu kutije.

Duboko je udahnula i podigla poklopac. Kutija je bila puna liječničkih dokumenata, nalaza i računa. Vadila je jedan po jedan list, pogledom pretražila podatke i sadržaj. Sve je upućivalo na dom za starije i nemoćne u San Franciscu. Svi navedeni datumi odnosili su se na razdoblje od prije dvije do pet godina.

Sudeći prema liječničkoj dokumentaciji, u komi je bila gotovi tri godine, a ne četiri dana. Reed je rođen carskim rezom dok je bila u komi. Čvrsto zatvori oči. Nemoguće. Imala je dugotrajne trudove — više od dvadeset četiri sata. Jake ju je držao za ruku da joj olakša bol. Odvezli su je u operacijsku dvoranu kada su trudovi prestali napredovati. Jake je bio uz nju kada su njezinog sina izvadili iz nje. On joj je to ispričao. Toliko je puta ponovio priču o Reedovu rođenju da je sve to mogla vidjeti u svojoj glavi.

Oči joj se ispune suzama. Ponovno je pregledala sve papire dok joj je u mozgu bjesnio rat između onog što su joj rekli i činjenica koje su se nalazile pred njom.

Nije bilo nikakvih slika. Nije bilo slika nje kao trudnice.

Nigdje u kući. Jake joj je rekao da je to zbog toga što je mrzila trudnoću i da nije željela da je išta podsjeća na to kako je izgledala.

11

Ali nije bilo ni slika na kojima se smiješi odjevena u bolničku spavaćicu. Nijedne slike na kojoj doji svoje novorođenče.

Povjerovala mu je kada je rekao da je zaboravio ponijeti fotoaparat onog dana kad se Reed rodio. Žurnim je korakom otišla u dnevnu sobu, skinula fotoalbume s polica, pregledala sve i jednu stranicu. Jake kako drži tek rođenog Reeda. Jake kako ga kupa. Jake ga hrani prvom gustom kašicom. O, Bože. Jake se smiješi uz njega na prvi rođendan. Na sve i jednoj slici je Jake. Ni na jednoj nema nje s Reedom, sve do nakon njegova drugog rođendana.

Panika ju je obuzela. Oduvijek je pretpostavljala da je ona snimila te fotografije. Nikada u to nije sumnjala. Protrljavši rukom bolno mjesto u grudima pokušala je pronaći neko racionalno rješenje za to. Nije uspjela.

Bio je liječnik. Bio je njezin suprug. Vjerovala mu je. Nikada joj nije palo na pamet nešto drugo. Zašto? Zašto bi lagao?

Ne, ne, ne. To ne može biti istina.

Na klimavim nogama koje su prijetile da će otkazati poslušnost, oteturala je natrag u njegov ured. Usredotočila se na nalaz i procjenu neurokirurga čije joj ime nije bilo poznato.

Oštećenje lateralne moždane opne prednjeg sljepoočnog režnja kao posljedica teške traume glave. Prognoza: gubitak pamćenja, moguće trajan i nepovratan.

Trajan gubitak pamćenja. Koma. Tri godine.

Susprežući suze, nastavila je prelistavati obrasce. Želudac ju je zabolio kada je na nekoliko dokumenata ugledala Jakeov potpis. On je bio njezin liječnik.

Njezin liječnik.

Ne, ne, ne. Nijednom liječniku nikada ne bi moglo biti dopušteno da nadzire liječenje i oporavak vlastite supruge. Nikada.

Ni za milijun godina. Nije liječnica, ali zna pravila.

12

Kapljice znoja koje su joj izbile na vratu otklizale su niz leđa. Mora postojati neko objašnjenje. Nešto. Bilo što!

Vadila je jedan po jedan papir iz kutije u neodgodivoj potrebi da sazna istinu. Pitanja su joj se i dalje vrtložila u glavi, kao i sjećanja za koja više nije bila sigurna jesu li stvarna ili izmišljena. Kada je podigla posljednji papir, pod joj se izmaknuo pod nogama.

Noge su joj otkazale i ona se stropošta u naslonjač. Na dnu kutije ležala je slika. Dah joj je zastao u grlu. Drhtavim prstima izvadila je sliku iz kutije i osjetila kako joj srce probada oštra bol.

Na slici je bila djevojčica u dobi od otprilike pet godina.

Sjedila je na čamcu. Iza nje se bljeskala površina vode. U daljini se presijavalo drveće. Djevojčica uznemirujuće poznata lica, kovrčave smeđe kose i najzelenijih očiju koje je Kate ikada vidjela.

Kateine oči. Istog oblika, veličine, boje… Te iste oči u koje je Kate zurila svakog jutra u zrcalu.

O, Bože. O, Bože.

Zrak joj je zastao u plućima, a neki joj je glas iz dubine duše govorio da ta djevojčica ne može biti nitko drugi do njezina kći.

13

Drugo poglavlje

R

yan Harrison zatakne ručnik oko struka dok je prolazio kroz hotelski apartman. Podigao je daljinski upravljač s kreveta i uključio televizor, a potom drugim ručnikom protrljao mokru kosu dok je tražio CNN. U kupaonici je voda u tuš kabini i dalje tekla, ali taj zvuk nije uspio nadjačati glasno pjevanje »Come What May« iz Moulin Rougea s vrlo izraženim naglaskom. Uvijek pjeva kada je zadovoljna. Njemu, pak, nije bilo do pjesme. Ono što uistinu želi je kava. Razmišljao je o tome da naruči da mu je donesu u sobu, ali mu je metež na televizijskom ekranu privukao pozornost prije nego što je uspio pronaći telefon.

Svjetla su bljeskala s ekrana, ljudi su se uskomešali, sirene su zavijale. Novinar je govorio o jučerašnjim događajima kada je Ryan sjeo na rub kreveta i zagledao se u izvješće o zrakoplovnoj nesreći u San Franciscu.

Srce mu je počelo tući kao ludo. Dlanovi su mu se oznojili dok je grčevito stezao ručnik. Činilo mu se kao da ponovno gleda slike nakon pada Annienog zrakoplova. Želudac mu se zgrčio sjetivši se toga i osjetio je kako ga probada oštra, pulsirajuća bol.

14

Trgnuo se začuvši da mu zvoni mobitel. Vrativši se u sadašnjost, ustao je s kreveta, drhtavom rukom prešao preko lica i iz hlača koje je prije samo nekoliko sati nemarno odbacio preko naslona stolca izvukao telefon koji je zvonio kao lud. »Harrison.« »Gade jedan.« Dubok glas Mitcha Mathewsa zagrmio je iz telefona, a zabrinutost je u riječima njegova šogora bila više nego očita. »Skratio si mi život za deset godina. Zovem te satima. Gledaš vijesti?« Ryan nije mogao odlijepiti oči s ekrana. »Aha, upravo sam vidio.« »Gdje si?« Osvrnuo se po sobi. »U New Yorku.« »Hvala Bogu. Mislio sam da si jučer trebao poletjeti iz San Francisca.« »I jesam. Hannah je promijenila termin sastanka u Los Angelesu. Prvo sam odletio tamo, a potom odande ovamo.« Čuo je kako novinar ponavlja naziv zrakoplovne linije i broj leta i progutao knedlu u grlu. »Isuse, to je trebao biti moj let.« »Đubre jedno sretno«, promrmljao je Mitch. »Bit ćeš dobro?« »Molim?« Ryan nije mogao razmišljati. »Da, dobro sam.« »Kad se vraćaš?« »Večeras, mislim.« Ryan dlanom protrlja čelo. »Julia će biti prilično uzrujana zbog ovoga. Svrati malo do nje, hoćeš?

Tvoji su roditelji s njom u kući.« »Naravno, nema frke. Možda nećeš uspjeti sletjeti u San Francisco.« »Znam. Pokušat ću doći do Oaklanda ili San Josea ili Sacramenta i unajmiti auto. Želim se vratiti kući.« »Okej. Nazovi me prije nego što kreneš.« »Hoću. Vidimo se.« 15

Voda je stala i glas joj se sada još bolje čuo dok je pjevala svojim seksi francuskim naglaskom.

Ryan zatvori oči i pritisne mobitel na čelo. Nije sada želio biti s njom. Preplavile su ga tisuće misli, sjećanja i osjećaja, a ništa od toga nije želio podijeliti s njom.

Monique je bila privlačna žena i uživao je u njezinu društvu kada mu je to odgovaralo, ali nije imao nikakvu želju saznati nešto više o njezinim nadama i snovima. I definitivno joj nije želio pričati o svojima. Niti plakati zbog svoje prošlosti.

Ako postoje dvije teme o kojima nikada ni s kim ne razgovara, to su njegova žena i kći.

Okrenuo se natrag prema televizoru i ugasio ga netom prije nego što je stupila u sobu. Svoje je zamamne obline omotala premalim ručnikom, a mokra, vatreno crvena kosa padala joj je niz leđa. Na usnama joj je blistao vragolast osmijeh. »Mon cher.« Dok je koračala prema njemu, crveno nalakirani nokti na nogama izgledali su mu poput kapljica krvi na mekom bijelom tepihu. »Je me suis ennuyé de vous.« Znao je dovoljno francuskog da razumije kako ga pokušava namamiti natrag u krevet. Izvukao se iz njezina čvrstog zagrljaja. »Moram ići.« Zatreptala je dugim, egzotičnim trepavicama i napućivši punu donju usnu složila izazovno nadureni izraz lica koji je s vremenom usavršila. »Non-sens. Rekao si da te očekuju tek poslije ručka. N’était pas par le passé assez. Želim te opet.« Izvrsno je govorila engleski, ali bi uvijek ubacila francuski naglasak kada ga je pokušavala zavesti. Zaputio se prema kupaonici. »Pa, koliko god to primamljivo zvučalo, moram u ured.« Krenula je za njim, a kada je zašla iza ugla, suzila je pogled vidjevši da je već navukao hlače. »Bien«, poraženo je uzdahnula. »Morat ću se strpiti dok se ne vratiš večeras.« Jarko crveni nokat klizio mu je niz gola 16

prsa i lebdio iznad dugmeta na njegovim hlačama. Zavodljivo je podigla kapke i zagledala mu se u oči.

Dobro je poznavao taj pogled. I znao je da će za samo koji trenutak biti ljuta kao ris. »Ne ostajem večeras. Moram se vratiti kući.« Prekrižila je ruke na grudima — mrvicu presavršenima, za koje nikada ne bi priznala da su doživjele izvjesnu korekciju. »Merde. Rekao si da ostaješ u gradu nekoliko dana!« »To mi je bio plan, ali nešto je iskrsnulo. Tiče se obitelji.

Moram se vratiti.« Naglo je digla ruke u zrak i odmarširala natrag u spavaću sobu. »Fils de chienne!« Znao je dovoljno francuskog i da razumije kada ga zasipa psovkama. Slijedio ju je zakopčavajući košulju. »Gle, nadoknadit ću ti to kada sljedeći put dođeš u Kaliforniju.« »Nemam namjeru u skorije vrijeme ići u Kaliforniju. Sada sam ovdje, dovraga!« »Znam i žao mi je. Jednostavno je tako ispalo.« Posegnuo je za njezinom rukom, svjestan da se ponaša kao pravi gad te pokušao barem malo ublažiti njen bijes. »Poštedi me malo, može?« »Hybride, ne zaslužuješ to.« Ipak, smiješila se dok je to govorila. »Samo ovaj put. I očekujem da mi to trostruko nadoknadiš, mon cher.« Poljubio ju je u obraz. Monique voli muškarce. Nije on ništa posebno. Znao je i da će pronaći nekoga za druženje ubrzo nakon što on ode i to ga nije nimalo zasmetalo. »Hvala ti.« Sjeo je na rub kreveta i posegnuo za cipelama, nestrpljiv da završi s poslom i vrati se kući što je prije moguće. »Pravi si dragulj, Monique.« Negdje oko sedam sati idućeg jutra Ryan je automobilom skrenuo na kolni prilaz pred svojom kućom u Sausalitu, potpuno 17

iscrpljen od leta i vožnje. Povratak kući pokazao se kao daleko veća noćna mora nego što je očekivao. Letovi prema međunarodnoj zračnoj luci u San Franciscu bili su preusmjereni ili otkazani.

Srećom, uspio je uhvatiti noćni let za Sacramento, a potom u tamošnjoj zračnoj luci unajmiti automobil. Dok je iz prtljažnika vadio putne torbe, čeličio se za ono što bi unutra mogao zateći.

Nije imao priliku razgovarati s Juliom otkako se nesreća dogodila i nije imao nikakvog pojma kako je reagirala na sve to.

Njezin ga je razdragan smijeh pozdravio kada je otvorio vrata kuhinje. »Daj već jednom baci tu vražju kocku, hoćeš li?« zagrmio je Mitch.

Julia se zahihotala. »Nikada me nećeš pobijediti. Ja sam profesionalka.« »U jambu nema profesionalaca. To je čista sreća.« »Ne, nije. Jamb!« uzbuđeno je kriknula kada se kocka umirila. Mitch tiho opsuje. »To je vještina, vidiš li?« »Ne učiš valjda moju kćer psovati, ha?« Ryan se nasilu nasmiješi ulazeći kroz vrata i osvrćući se po prostoriji. Julia podigne pogled i naceri se.

Mitch ga zabljesne istom onakvom dubokom jamicom na obrazu kakvu je imala i njegova sestra. »Najgore psovke čuvam za sljedeći put kad odeš.« »Bok, tata!« Julia sklizne sa stolca i čvrsto zagrli Ryana. »Što ti radiš ovdje? Mislila sam da se vraćaš tek za nekoliko dana.« »Završio sam ranije i jednostavno odlučio doći kući.« Spustio je torbu na stolac i čučnuo tako da im oči budu u istoj razini. Potom je povukao prst po njezinu prćastom nosiću, toliko sličnom Annienom. Svaki put kada je pogleda, vidi njezinu majku. Srce ga je zaboljelo. »Nedostajala si mi.« Namrštila se i odmjerila ga pametnim očima. »Vratio si se jer si bio zabrinut zbog mene, zar ne?« 18

»Da, pa, što mi možeš. Jesi dobro?« »Dobro sam, tata, stvarno. Ne bi smio toliko brinuti. To nije dobro za tvoje zdravlje. Možeš dobiti čir i skratiti si život, da ni ne spominjem probleme s debljinom. Svakim si danom sve stariji, znaš. Moraš misliti na svoju težinu. Osim toga, ja sam praktički odrasla. Mogu svašta podnijeti.« »Još ćemo vidjeti koliko si odrasla.« Pokušao je prikriti osmijeh koji mu je nezaustavljivo izbijao na lice. »Uostalom, gdje si toliko naučila o učincima stresa?« »U školi. Znaš, onu privatnu instituciju u koju me šalješ i za koju plaćaš cijelo bogatstvo? U školi sam naučila puno toga.« »Dobro je znati da je moj novac dobro iskorišten.« Otišao je u kuhinju i iz hladnjaka dohvatio bocu s vodom. »Uskoro ću postati žena«, doviknula je za njim. »Puno cura moje dobi već je dobilo menstruaciju.« Zagrcnuo se gutljajem vode. »Molim te. Nema još ni osam sati, umoran sam od puta, a tebi je tek devet godina.« »Pa?« Pogledala je ravno u Mitcha, koji kao da je uživao u njihovu prepucavanju. »To će se vrlo brzo dogoditi. Morat ćeš se suočiti s time, tata. A kad već govorimo o tome, treba mi grudnjak. Vjerojatno bismo trebali otići kupiti jedan, i to uskoro. Možda čak i danas.« Posegnula je za kockom, a potom se vragolasto osmjehnula. »Mislila sam nabaviti jedan crveni, čipkasti, kakve nose cure u onom tvom časopisu, u Maximu.« »Bože, pomozi«, prostenjao je dok mu je užareno rumenilo oblijevalo lice.

Mitch se nasmijao i odšetao do kuhinje. Natočio si je još jednu šalicu kave, a potom potapšao Ryana po leđima. »Neka me vrag odnese ako nije ista kao njezina majka.« »Kao da to ne znam«, reče Ryan promatrajući kćer. Ne samo da sliči Annie, nego i zvuči poput nje. Krasila ih je ista samouvjerenost i opor smisao za humor. U prsima ga je stegnu19

lo kada se sjetio Anniena osmijeha i duboke jamice na obrazu kad bi se smiješila. I kako ga je u svakoj situaciji znala nasmijati. »Jesi li dobro, tatice?« Julijin osmijeh izblijedi. Tako ga je zvala samo kada je zabrinuta za njega. Inače bi mu se obraćala s »tata« ili u posljednje vrijeme samo s »hej, ti«. »Da«, tiho odvrati. »Sad jesam.« »Dobro. I ja isto. Idem se gore spremiti za školu.« Ponovno je skliznula sa stolca i prišla mu. Kada se spustio, privukla ga je u zagrljaj i poljubila u obraz. »Drago mi je da si doma.

Volim te, tatice.« »Volim te, zlato.« Zadržavši dah, promatrao je kako odlazi iz sobe i penje se stražnjim stubištem. Nije se trebao toliko brinuti zbog nje, ali nije mogao drugačije. Istina je, zapravo, da je ona uglavnom puno pribranija od njega. Sigurno je u proteklih pet godina prebrzo odrasla. Nijedna devetogodišnjakinja ne bi trebala svakodnevno brinuti o očevu duševnom miru, ali Julia je to činila.

Prošao je rukom kroz već razbarušenu kosu. »Ti bokca, prebrzo raste.« Mitch se naceri. »Da, znam. Za koju godinu čeka te pravi pakao.« »Znam.« Ryan dlanom protrlja prsa nastojeći olabaviti čvor koji je ondje rastao. »Maxim? Otkuda joj to, dovraga?« Odmahnuo je glavom. »Užasno me strah. Hvala Bogu, ti si tu da mi barem malo olakšaš muke.« »Ne računaj na mene, stari. Ja nemam djece. Pridržavam pravo praviti se slijep i gluh kada su u pitanju pubertet i seks.

Sva ta sranja preusmjeravam natrag tebi.« Ryan opet napravi grimasu. »Ne spominji riječi pubertet i seks u istoj rečenici s mojom curicom.« Mitch je preturao po kuhinjskim ormarićima, u potrazi za bogzna čime. »Gdje su Kathy i Roger?« upita Ryan promatrajući ga.

20

»Poslali smo ih van na doručak. Mama je malo… potresena… nakon one nesreće jučer. Preteško joj je nositi se s time.

Ne znam hoće li ikada više ući u zrakoplov. Možda ostane ovdje zauvijek.« »Bože, smiluj se«, promrmlja Ryan. Volio je Anniene roditelje i iznimno je cijenio to što bi doletjeli iz Seattlea svaki put kada bi mu bila potrebna pomoć oko Julie, ali svaki muškarac ima svoje granice.

Mitch je u smočnici pronašao kutiju Froot Loopsa. »Ideš!« Naslonio se na jedan od ormarića i izvukao punu šaku pahuljica. »Nisam ovo jeo otkako sam bio klinac.« Ryan baci pogled na kutiju. »To vjerojatno i jest tu još od tog doba. Ne sjećam se da sam to kupio.« »Sa svim tim konzervansima ne mogu se pokvariti.« Propeo se i sjeo na radnu površinu.

Utonuvši u stolac za kuhinjskim stolom dok je Mitch hrskao ustajale žitne pahuljice, Ryan si je masirao bolno čelo.

Negdje iza očiju osjećao je zatezajuću bol u glavi — posljedica nespavanja, prekomjernog putovanja i, povrh svega, stresa. »Izgledaš komatozno«, progunđa Mitch. »Pričaj mi malo o tome.« Bio je neobrijan, još uvijek u istoj odjeći koju je nosio jučer i činilo mu se kao da se posljednjih nekoliko sati vozio na emocionalnom toboganu smrti. »Mora da te Monique pošteno izmorila.« »Umalo mi je otkinula glavu kada sam rekao da odlazim tako brzo.« »Sviđa mi se. Kad ti dojadi, pošalji je k meni.« Ryan se nasmijulji. »Ne bi joj se svidio. Ne privlače je ljubitelji prirode.« Mitch spusti pogled na iznošene traperice i prljave planinarske čizme koje je imao na sebi. »Želiš reći da nisam dovoljno otmjen?« 21

Ryan pogleda šogora. Mitchu je hitno trebalo šišanje, svijetlo smeđa kovrčava kosa padala mu je preko ovratnika, a kozja bradica s kojom je eksperimentirao izgledala je poprilično jadno. »Kažem da nemaš dovoljno otmjenosti da zadovoljiš njezin lijevi mali prst.« »A ti imaš?« »Ne, nemam. Samo što ona to još nije shvatila.« Prislonio je prste uz sljepoočnice. »Služim joj samo za seks. Jednog će lijepog dana shvatiti da sam običan gad i nogirati me.« Mitch prasne u smijeh. »Vjerojatno si u pravu.« Digavši se na noge, Ryan se protegne i zijevne. »Ostat ćeš još malo?« »Aha, još neko vrijeme. Barem dok se mama i tata ne vrate.« »Dobro. Idem spavati.« Potapšao je Mitcha po ramenu prolazeći pokraj njega. »Hvala, stari.« »Nema na čemu.« Ryan se teškim koracima počeo penjati stubama, zastao na pola puta i pogledao natrag prema kuhinji. Upravo kada su svi počeli normalno živjeti, Anniena odsutnost ponovno ih je zaskočila, ova zrakoplovna nesreća podsjetila ih je na ono što su izgubili. Htjeli to Mitch i Julia priznati ili ne, i njih je to pogodilo i vratilo sjećanja na događaje od prije pet godina.

Protrljao je bolno mjesto na glavi i nastavio se uspinjati.

Sjećanja su mu navirala poput vrtložne bujice kada se bacio na krevet u svojoj spavaćoj sobi. Taj posljednji dan — odvezao ju je u zračnu luku tog jutra, poljubio za rastanak, pogladio je po ravnom trbuhu i osmjehnuo se zbog tajne koju mu je večer prije povjerila, a na kraju se nagnuo za njom i udahnuo posljednji dašak njezina parfema sa slatkom notom jorgovana.

Dao bi sve na svijetu za samo još jedan sat s njom.

Sklopio je oči. Suze kojih nije ni bio svjestan pekle su ga u očima. Ovih je dana gotovo bezuspješno prizivao njezino lice 22

u sjećanje. Ostala je zauvijek urezana u njegovu srcu i duši, ali njezin je lik polako blijedio iz sjećanja, postajao sve više zamagljen. Čak ni njezin glas, onaj promukli glas morske sirene koji ga je uvijek dirao duboko u dušu nije više mogao tako lako čuti.

Rukom je prešao preko plamteće boli u grudima. Dio njega silno je želio da ta bol nestane. Drugi ju je dio pak očajnički želio zadržati, kao posljednju slamku spasa. Jednom ju je već izgubio. Ne bi mogao podnijeti pomisao da izgubi i ono malo što mu je ostalo.

23