Giorgio Faletti • JA UBIJAM
GIORGIO FALETTI
ja ubijam Preveo s talijanskoga
Mate Maras
Naslov izvornika Giorgio Faletti Io uccido Copyright Š 2002 Baldini&Castoldi Š 2003 Baldini Castoldi Dalai editore B. C. Dalai editore
Za Davida i Margheritu
Po cesti ide smrt, okrunjena uvelim naranÄ?inim cvjetovima. Pjeva i pjeva pjesmu na svojoj bijeloj lutnji i pjeva i pjeva i pjeva. Federico GarcĂa Lorca
Prvi karneval
Č
ovjek je netko i nitko.
Nosi već godinama svoje lice prilijepljeno na glavu i svoju sjenu zašivenu za noge i još nije uspio razumjeti koje od to dvoje više teži. Katkada osjeti nezaustavljivu želju da ih otrgne i objesi o čavao i da ostane ondje, sjedeći na zemlji, kao lutak kojemu je neka milosrdna ruka prerezala konce. Ponekad umor sve poništava i ne dopušta mogućnost da se razu mije kako je jedini način vrijedan da se slijedi razum prepustiti se neo buzdanoj utrci na putu ludila. Sve naokolo je neprekidno susljeđivanje lica i sjena i glasova, osoba koje sebi ne postavljaju pitanja i pasivno prihvaćaju život bez odgovora zbog dosade ili boli na putovanju, zado voljavajući se da povremeno pošalju koju glupu razglednicu. Ima glazbe gdje se on nalazi, ima tijela koja se miču, ustâ koja se smiju, riječi koje se razmjenjuju, i on stoji među njima, jedan previše za radoznalost onoga tko bude gledao kako iz dana u dan izbljeđuje i ta fotografija. Čovjek se naslanja na stup i misli da su svi nekorisni. Ispred njega, na drugoj strani dvorane, sjedeći jedna kraj druge za stolom blizu velike staklene stijene koja gleda na vrt, nalaze se dvije osobe, muškarac i žena. 3
Giorgio Faletti
U prigušenoj svjetlosti ona je istančana i slatka kao melankolija, ima crnu kosu i oči su joj zelene, toliko sjajne i velike da ih i odande vidi. On ima oči samo za njezinu ljepotu i govori joj na uho, da bi ga se čulo iznad zaglušne glazbe. Drže se za ruku i ona se smije njegovim riječima, zabacujući glavu unatrag i skrivajući lice u udubinu njegova ramena. Malo prije ona se okrenula, možda probodena na neki način usredotočenošću pogleda čovjeka naslonjena na stup, tražeći izvor daleke neugodnosti. Njihove su se oči susrele ali njezine su ravnodušno prešle na lice kao na ostatak svijeta koji je okružuje. Vratila se darivati čudo tih očiju čovjeku koji je s njom i koji joj uzvraća istim pogledom, nepropusnim za svaku izvanjsku poruku osim njezine nazočnosti. Mladi su, lijepi, sretni. Čovjek naslonjen na stup misli da će oni uskoro umrijeti.
4
1
j
eanLoup Verdier pritisnu dugme daljinskog upravljača i tek kada se roleta napol otvorila, upali motor, da ne bi udisao ispušne plinove u skučenom prostoru garaže. Svjetlost farova polagano je napuštala metalni zid koji se dizao da bi probušila crni zaslon tame ispred njega. Postavi na drive ručicu automatskog mjenjača i, kad se podizanje rolete završilo, pritisnu gas i polagano izveze luksuzni SLK na otvoreno. Priti snu dugme za zatvaranje usmjerivši daljinski upravljač rukom podignu tom iznad glave i, dok je očekivao clang vrata koja se zatvaraju, zastao je promatrajući panoramu koja se otvarala ispred dvorišta njegove kuće.
Monte Carlo je bio cementni krevet na moru. Pod njegovim oči ma grad gotovo nije imao oblika, omotan laganom sumaglicom u kojoj su se odražavala upaljena večernja svjetla. Malo ispod njega, osvijetljena igrališta Country Cluba, već na francuskom teritoriju, gdje vjerojatno trenira neka zvijezda međunarodnog tenisa, pokraj uzdignutoga prsta u Parku SaintRoman, jednog od najviših nebodera u gradu. Niže, prema Rtu Ail, ispod tvrđave staroga grada, naslućivala se četvrt Fontvieille, oteta od vode metar po metar, komadić po komadić. Upali istodobno cigaretu i radio ugođen na Radio Monte Carlo. Dok je upućivao auto prema prilazu koji vodi na cestu, daljinskim je upravljačem aktivirao otvaranje rešetke. Skrenuo je lijevo i polagano se spuštao prema gradu uživajući u već toplom zraku konca svibnja. 5
Giorgio Faletti
S radija stiže Pride, kompozicija sastava U2, nepogrješivo ritmi zirana gitarom u pozadini. Nasmiješi se. Stefania Vassallo, DJ koja je vodila emisiju u taj sat na Radiju Monte Carlo, osjećala je izvornu strast prema »The Edgeu«, gitaristu irskoga sastava. Nije propuštala priliku da ne ubaci neku njihovu skladbu u program. Na radiju su s njom mjesecima zbijali šalu zbog sanjiva izgleda koji je pokazivala kao šminku kad je napokon bila uspjela dobiti intervju sa svojim idolima. Dok se s Beausoleila spuštala cesta puna okuka koja vodi prema središtu grada, počeo je udarati ritam lijevom nogom naizmjenice s podizanjem desne ruke na volanu, prateći Bona koji je glasom punim hrđe i sjete kazivao priče o čovjeku što dolazi in the name of love. U zraku je lebdio predosjećaj ljeta, s onom posebnom aromom koju imaju samo primorski gradovi. Miris slanosti, borova, ružmarina i zapravo ničega. Obećanja i klađenja. Prva neispunjena, druga izgubljena. More, borovi, ružmarin i ljetna cvatnja bit će ondje još mnogo, mnogo vremena poslije njega i svih drugih poput njega koji se muče na tom mjestu i na drugim mjestima poput toga. Ipak putuje otkrivenim autom bez ikakva problema zbog tem perature, s vjetrom u kosi, i on sa svojim dobrim obećanjima u srcu i dobrim klađenjima u životu. Ima i gorih stvari na svijetu. Usprkos tom dobu, sam je na cesti. Uze opušak cigarete držeći ga između palca i srednjaka i baci ga uvis, prateći u retrovizoru njegovu svjetleću parabolu. Vidje ga kako pada na asfalt i raspršuje se u sitne iskre. Posljednji izdisaj dima izgubio se na istom vjetru. Stiže na dno spusta i ostade na trenutak neodlučan u pogledu puta kojim bi trebao stići u luku. Dok je prolazio kružnim tokom izabra prolaz kroz središte i uđe u Bulevar Italie. Turisti su počinjali ispunjavati Kneževinu. Razdoblje Velike na grade Formule 1, netom završeno, bilo je poput znaka za početak monegaškog ljeta. Odsada unaprijed, dani, večeri i noći na obali bit će neprestana vreva glumaca i gledatelja. S jedne strane limuzine sa šoferom u kojima se voze ljudi s izgledom samodovoljnosti i dosade. S druge strane malolitražna kola u kojima se voze znojni i zadivljeni ljudi. Jednaki onima koji sada stoje ispred izlogâ, s odsjajem svjetala 6
JA UBIJAM
u očima. Tu je sigurno netko tko se pita kako naći vremena da se vrati i kupi onu jaknu, dok se netko drugi pita kako naći novaca. Bili su bijelo i crno, dvije krajnje kategorije, između kojih se pružao impresivan niz sivih preljeva. Mnogi da žive s jedinim ciljem da bacaju prašinu u oči, drugi pokušavajući da je odbiju od sebe. JeanLoup pomisli da su prioriteti života, na koncu konca, pri lično jednostavni i ponovljivi, i da ih je na rijetkim mjestima u svijetu moguće mjeriti kao tu. Lov na novac na prvom mjestu. Neki ga imaju a svi drugi ga žele. Jednostavno. Zajedničko mjesto postaje takvo zbog istine koju krije u svojoj nutrini. Možda novac ne pruža sreću, ali čekajući dok sreća ne stigne, to je lijep način da se provede vrijeme. To svi misle. Mobitel u džepu na košulji poče zvoniti. Izvuče ga i odgovori ne čitajući na ekranu ime onoga tko zove, toliko je dobro znao o komu je riječ. Glas Laurenta Bedona, režisera i autora emisije Voices koju je JeanLoup vodio na Radiju Monte Carlo svake noći, stigao mu je pomiješan sa šumom zraka na mikrofonu mobitela. — Zamisli da ćeš nas večeras počastiti svojom nazočnošću ili se pak moramo snaći bez našeg stara? — Bok, Laurent. Dolazim, već sam na cesti. — Dobro. Znaš da Robertu, kad neki DJ nije na radiju barem pola sata prije emisije, prestane raditi pacemaker. Već mu gore uši. — Zar i one? Nisu mu bile dovoljne cigarete? — Izgleda da nisu. U međuvremenu Bulevar Italie pretvorio se u Bulevar Moulins. Osvijetljeni izlozi, s obiju strana ulice, razrogačili se s morem obećanja, kao prijateljske oči luksuznih prostitutka. A što se tiče njih dovoljno je malo novca da se ostvare… Zasmetao im je lagan zvižduk elektronike mobitela koja je dolazila u sukob s radiom u autu. JeanLoup ga prebaci na drugo uho i zvižduk prestade. Kao da je to bio ugovoren znak, Laurent promijeni ton. — Šalu na stranu, pokreni se malo. Imao sam neke… — Čekaj čas. Policija — prekinu ga JeanLoup. Smjesta spusti ruku i navuče svoje najdrskije lice. Stigao je do semafora, na raskrižju s Avenijom Madone, i zaustavio se u lijevoj traci 7
Giorgio Faletti
čekajući zeleno. Policajac u uniformi stajao je na uglu i kontrolirao da vozači doslovno slijede upute njegova svijetlećeg kolege. Ponadao se da je dovoljno žurno spremio mobitel da se ne vidi. U Monte Carlu su veoma strogi prema uporabi mobitela za vrijeme vožnje. U tom času nije imao volje gubiti vrijeme u raspravi s neslomljivim policajcem Kneževine. Kad se upalilo zeleno, JeanLoup skrenu lijevo, prolazeći pod sumnjičavim pogledom redarstvenika. Vidio ga je kako okreće glavu i pogledom slijedi SLK dok je nestajao niz kratak spust što prolazi ispred Hotela Metropole. Čim je bio siguran da je izvan domašaja, JeanLoup podiže ruku i ponovno prisloni mobitel na uho. — Opasnost je prošla. Oprosti, Laurent. Govorio si? — Govorio sam da imam neke prihvatljive ideje i o njima želim s tobom malo raspravljati prije emitiranja. Požuri se. — Koliko prihvatljive? Kao 32 ili 27? — Idi k vragu, bijedniče — odvrati naglo Laurent, ironično ali malko uvrijeđeno. — Kao što je govorio onaj: ne trebaju mi savjeti, trebaju mi adrese. — Prestani govoriti gluposti i radije se požuri. — Primljeno. Već sam na ulazu u tunel — slaga JeanLoup. S druge se strane prekinula veza. JeanLoup se nasmiješi. Lau rent je svoje nove ideje uvijek određivao na taj način, kao prihvatljive. Dajući caru što je carevo, morao je priznati da su gotovo uvijek bile takve. Na njegovu žalost, na isti je način određivao brojeve koje je osjećao da će izaći na ruleti, što se gotovo nikada nije ostvarivalo. Na raskrižju skrenu lijevo i spusti se Avenijom Spelugues. Nazreo je zdesna odsjaj svjetala s trga, s Hotelom Paris i Kavanom Paris što stoje sučelice, kao stražari sa strana kockarnice, da s njom dijele svjetla. Prijenosne pregrade i montažne tribine podignute na tom mjestu u povodu Velike nagrade bile su maknute u rekordnom vremenu. Ništa ne smije predugo potamnjivati pogansku svetost toga mjesta, potpuno posvećena kultu igre, novca i privida. Ostavi na desnoj strani a poslije iza leđa Trg Casinò i s umje renom brzinom prijeđe spust kojim su prije nekoliko dana jurile luđačkom brzinom marke Ferrari, Williams i McLaren. Poslije okuke 8
JA UBIJAM
Portier udariše mu u lice povjetarac koji je puhao s mora i žuta svjetla tunela. Prošao je kroza nj osjećajući da zrak postaje svježiji, zaronjen u onu neprirodnu svjetlost koja je miješala boje i sve ih izjednačava la. Na izlazu je opet zatekao prizor osvijetljene luke, gdje se u tom trenutku ljuljalo, s velikom vjerojatnosti, stotinjak milijuna eura u jahtama. Gore slijeva, tvrđava, s Palačom u raspršenoj svjetlosti, kao da je uglađeno pazila da se ne remeti san kneza i njegove obitelji. Usprkos navici, bio je to prizor pred kojim ljudi ne ostaju rav nodušni. JeanLoup je uspijevao razumjeti kako neki stanovnik Osake ili Austina ili Johannesburga pred takvom slikom može izgubiti dah i zadobiti tenisački lakat zbog silna snimanja fotografija. U tom je trenutku praktično stigao. Vozio se uz luku, gdje su radovi na uklanjanju prijenosnih pregrada tekli mnogo mirnije, prošao ispred plivačkih bazena i, odmah poslije restorana Rascasse, skrenuo lijevo i sišao niz kosinu podzemnog parkirališta iskopanog na tri kata točno ispod prostrane čistine ispred sjedišta radija. Zaustavio je auto na prvom slobodnom mjestu i krenuo stubi štem da se popne na otvoreno. Jeka glazbe sastava Stars ’n Bars stizala mu je kroz otvorena vrata lokala. Bilo je to obvezno sastajalište ljudi naviknutih na noćni život Monaca, videopub gdje bi se popilo pivo ili pojelo neko jelo iz tex-mex kuhinje čekajući da noć ostari, prije razilaženja po diskotekama i obalnim lokalima. Prizemlje na stupovima velike građevine u kojoj se nalazi sjedište Radija Monte Carlo, okrenuto prema Keju Antoine Premier, udomlja valo je mnoštvo krajnje heterogenih djelatnosti: restorani, zastupništva proizvođača jahta, umjetničke galerije, studiji Tele Monte Carlo. JeanLoup stiže ispred ostakljenih vrata i pritisnu zvonce video fona. Stao je ispred telekamere tako da mu uhvati samo krupni plan desnog oka. Glas tajnice Raquele izišao je iz aparata s najvećom mogućom prijetnjom. — Tko je? — Dobra večer, ja sam gospodin Oko za Oko. Možete li mi otvo riti, molim? Stavio sam kontaktne leće i slika mrežnice ne funkcionira. Povukao se natrag da bi ga djevojka prepoznala. Iz videofona je najprije izišao prigušen smijeh, zatim susretljiv glas. 9
Giorgio Faletti
— Uđite, gospodine Oko za Oko… — Hvala. Bio sam došao da vam prodam jednu enciklopediju ali u ovom času bit će mi dovoljno malo kapi za oči… Uskoro zatim čuo je rezak škljocaj brave koja se otvorila. Kad je došao na četvrti kat, automatska vrata dizala kliznula su u stranu i on se našao pred bucmastim licem Pierrota koji je stajao na odmorištu s hrpom CDa u rukama. Pierrot je bio svojevrsna maskota radija. Imao je dvadeset dvije godine ali mozak mu je bio dječji. Bio je nižega srednjeg rasta, okrugla lica i neki su mu čuperci uvijek stršali što je na neki način kod Jean Loupa ostavljalo smiješan dojam da se mladić vječno smije kroz ananas. Pierrot je bio najnepodmitljivije živo stvorenje na licu Zemlje. Imao je dar koji imaju samo neki priprosti karakteri: izazivao je sim patiju na prvi pogled i osjećao simpatiju samo prema onima koji je prema njegovu sudu zaslužuju. A njegov instinkt je rijetko griješio. Obožavao je glazbu i njegov razum, koji se zapletao u najele mentarnijem razmišljanju, postajao je odjedanput analitički i linearan kad je o njoj govorio. Imao je kompjutorsko pamćenje koliko se ticalo beskrajnog arhiva radija i glazbe općenito. Dovoljno je bilo naznači ti mu naslov ili motiv neke pjesme da bi se vidjelo kako munjevito odlazi i vraća se malo poslije držeći u rukama ploču ili CD gdje se pjesma nalazi. Zbog te sličnosti s jednim filmskim likom, na radiju su ga krstili »Rain Boy«. — Bok, JeanLoup. — Pierrot, što još radiš ovdje u ovo doba? — Moja mama radi dokasno, večeras. Gospoda imaju neku veče ru. Prolazi da me uzme kad bude malo više poslije. JeanLoup se u sebi nasmiješio mladićevoj pogrješci. Pierrotov način izražavanja pripadao je jeziku koji je bio samo njegov, posebnom jeziku, u kojemu je bezazlenost pogrješaka i apsolutna nevinost s kojom ih je izgovarao postajala katkada izvorom duhovitih dosjetaka. Majka, ona koja će doći da ga uzme kad bude malo više poslije, zarađivala je za život kao spremačica kod neke talijanske obitelji u Monte Carlu. Upoznao ih je prije dvijetri godine, kad ih je zatekao kako stoje pred ulazom u zgradu radija. JeanLoup nije bio gotovo ni primijetio 10
JA UBIJAM
taj čudan par, dok mu se žena nije približila i sramežljivo obratila, s izrazom osobe koja se svijetu vječno ispričava zbog svoje nazočnosti. Shvatio je da čekaju njega. — Oprostite, jeste li vi JeanLoup Verdier? — Da, gospođo. Što mogu za vas učiniti? — Eto, oprostite ako vam smetamo, ali biste li mi mogli dati autogram za sina, molim vas? Pierrot stalno sluša radio i vi ste mu najdraži. JeanLoup je pogledao njezinu skromnu odjeću, pogledao je nje zinu kosu koja je očito posijedjela prije vremena. Žena je morala biti mlađa od godina koje je pokazivala da ima. Nasmiješio se. — Svakako, gospođo. Čini mi se da je to najmanje što mogu učiniti za jednog tako uporna slušatelja. Dok je jednom rukom uzimao list papira i kemijsku olovku što mu ih je majka pružala, primaknuo se i Pierrot. — Ti si jednak. JeanLoup se zbunio. — Jednak s čim? — Jednak kao u radiju. JeanLoup se okrenuo prema ženi, zbunjen. Ona je spustila po gled i glas. — Znate, moj sin je… kako da vam kažem… Zaustavila se kao da ne nalazi riječ koju međutim već odavno zna. JeanLoup pozorno pogleda Pierrota i opazi na njegovu licu različitost, pa osjeti bol zbog njega i zbog žene. Jednak kao u radiju… JeanLoup je na neki način shvatio da je mladić u svojem govoru namjeravao reći da je točno onakav kakvim ga je zamišljao slušajući njegov glas na radiju. U taj čas se Pierrot nasmiješio i taj se komad ulice kanda rasvijetlio i rodila se izravna, instinktivna simpatija koju je samo taj nastran momak mogao probuditi. — Dobro, mladiću, sada kad znam da me slušaš, mogu reći da mi dobro počinje dan. Stoga će najmanje što mogu za tebe učiniti biti jedan izvanredan autogram. Hoćeš li mi ovo pridržati, molim te? 11
Giorgio Faletti
Pružio je momku smotak papira i kartica koje je držao pod rukom, da bi mu ruke bile slobodne za pisanje. Dok je JeanLoup potpisivao autogram, Pierrot je načas pogledao prvi list među onima što ih je držao u rukama. Podignuo je glavu gledajući ga sa zadovolj nim izrazom. — Three Dog Night — rekao je mirnim glasićem. — Kako? — Three Dog Night. Odgovor na prvo pitanje je Three Dog Night. A na drugo je Alan Allsworth i Ollie Alsall — ponovio je Pierrot s veoma osobnim engleskim izgovorom. JeanLoup primijeti da prvi list sadrži glazbeni upitnik za nagrad ni natječaj popodnevne emisije, koji je sastavio prije nekoliko sati. Prvo je pitanje bilo: »Koji je sastav iz sedamdesetih godina pjevao pjesmu Celebrate?« A drugo: »Koji su bili gitaristi sastava Tempest?« Pierrot je pročitao prva dva pitanja i na njih točno odgovorio. JeanLoup zapanjeno pogleda majku. Žena je slegnula ramenima, kao da i za to mora tražiti oproštenje. — Pierrot je zaljubljen u glazbu. Kad bih njega slušala, ne bih kupovala kruh da bih mogla kupovati ploče. On je… no, on je kakav jest, ali kad se radi o glazbi, on zapamti toliko stvari koje pročita ili čuje na radiju. JeanLoup pokaza na papir s pitanjima koji je mladić još držao u ruci. — Želiš li pokušati odgovoriti i na druga pitanja, Pierrot? Jedan po jedan, bez oklijevanja, Pierrot je istresao petnaest točnih odgovora praktično u vremenu koje mu je bilo potrebno da pročita pitanja. I to nisu bila najjednostavnija pitanja. JeanLoup je bio zapanjen. — Gospođo, ovo je mnogo više nego zapamtiti toliko stvari. Ovo znači biti enciklopedija. Zatim uze natrag listove iz mladićevih ruku i smiješkom odgovo ri na smiješak. Rukom pokaza na zgradu iz koje emitira Radio Monte Carlo. — Pierrot, bi li ti se svidjelo obići radio i vidjeti odakle preno simo glazbu? 12
JA UBIJAM
Proveo ga je kroz studije, pokazao mu mjesto odakle dolaze gla sovi i glazba koju sluša u svojoj kući, ponudio mu kokakolu. Pierrot je sve gledao očarana izgleda, s jednakim iskričavim očima s kojima je majka čitala radost na licu svoga sina. Ali kad je ušao u arhiv, u podrumu, pred onu plimu CDa i ploča u polivinilu, Pierrotovo je lice zasjalo kao blažena duša na ulazu u raj. Kad su poslije svi doznali njegovu priču (otac je otišao od danas do sutra čim je postalo jasno da je dijete hendikepirano, ostavivši njega i majku same bez igdje ičega), a naročito kad su se uvjerili u njegovo glazbeno znanje, nekako se našlo načina da ga prime među osoblje Radija Monte Carlo. Majka nije mogla povjerovati da je to istina. Pierrot je imao mjesto gdje će biti dok je ona na poslu i još je dobivao malu plaću. Ali iznad svega bio je sretan. Obećanja i klađenja, pomisli JeanLoup. Katkada se neko obe ćanje održi, katkada se neko klađenje dobije. Možda na svijetu ima i boljih stvari, ali to je već nešto. Pierrot uđe u dizalo, držeći čvrsto jednom rukom CDe da bi pritisnuo dugme. — Idem dolje u sobu da odložim ove, zatim dolazim da te nađem, tako vidim tvoju emisiju. Soba je bila njegov osoban način označavanja arhiva, a vidjeti emisiju nije bila, u dotičnom slučaju, jedna od njegovih uobičajenih lingvističkih alkemija. Značila je da tog dana može stajati iza velikog stakla da sluša i s poštovanjem u očima gleda JeanLoupa, svoga naj boljeg prijatelja, svoga apsolutnog idola. U doba kad je JeanLoup bivao na programu, Pierrot je obično već bio kod kuće i pratio emisiju preko radija. — Dobro, čuvam ti mjesto u prvom redu. Vrata se zatvoriše na Pierrotovu osmijehu, mnogo svjetlijem od asketskog osvjetljenja u dizalu. JeanLoup prijeđe odmorište i na slovnobrojčanoj bravi složi šifru za otvaranje vrata. Odmah pred ulazom bio je dugačak drveni stol gdje je Raquel istodobno obavljala funkciju recepcionarke i taj nice. Djevojka, vitka crnka mršavog ali ugodnog lica, koje je obično 13
Giorgio Faletti
pokazivalo izgled u skladu sa situacijom, dočekala ga je s prstom uperenim u njega. — Ti se izlažeš opasnostima. Jednog ćeš dana vidjeti da ću te ostaviti vani. JeanLoup se primaknu i skrenu njezin prst kao da je nabijen pištolj. — Zar ti nikada nisu rekli da ne ciljaš ovako prstom? A da je slučajno bio nabijen i ispalio hitac? Nego i ti, kako to da si još ovdje u ovo doba? Vidio sam dolje i Pierrota. Je li riječ o nekoj proslavi u koju nisam upućen? — Nikakva proslava, samo izvanredno stanje. Svemu si kriv ti koji pridobivaš slušateljstvo i prisiljavaš nas da radimo udarnički. Pokaza glavom u točku iza njega. — Idi kod šefa, ima novosti. — Lijepih? Ružnih? Tako tako? Napokon se odlučio da me za prosi? — Znam da s tobom želi o tome razgovarati. Nalazi se u pred sjednikovu uredu — odgovori Raquel smiješeći se, ali održavajući neodređenost. JeanLoup prođe i napravi nekoliko koraka koje je prigušivao plavi tapison osut sitnim stiliziranim krunama boje vrhnja. Zaustavi se pred posljednjim vratima desno. Pokuca i otvori ne čekajući poziv da uđe. Šef je sjedio za pisaćim stolom i telefonirao, naravno. U to doba uredski zrak je već bio mistično mjesto zbog dima cigareta, sastajalište duše cigarete koju je imao među prstima i mnogih drugih koje je do tada popušio. Ravnatelj Radija Monte Carlo bio je jedini čovjek za kojega je JeanLoup znao da puši kužne ruske cigarete, one s dugim kartonskim usnikom koji je prije uporabe savijao prema posebnom, gotovo woodoo obredu. Robert mu dade znak da sjedne. Priđe da sjedne u jedan od naslonjača u crnoj koži ispred stola. Dok je Robert završavao razgovor i zatvarao navlaku Motorole, Jean Loup je jednom rukom rastjerivao zrak ispred sebe. — Hoćemo li od ove sobe napraviti mjesto za nostalgičare koji 14
JA UBIJAM
žude maglu? London ili smrt? Dapače, ne, London i smrt? Zna li predsjednik da u njegovoj odsutnosti onečišćuješ njegov ured? U tom slučaju imam materijala da te ucjenjujem do skončanja tvojih dana. Radio Monte Carlo, postaja na talijanskom jeziku u Kneževi ni, postao je vlasništvom društva koje je upravljalo nizom privatnih postaja i imalo sjedište u Italiji, u Milanu. Uprava, tu u Monacu, bila je u cijelosti povjerena Bikjalu, a predsjednik se mogao vidjeti samo u slučaju važnih sastanaka. — Ti si hulja, JeanLoup. Jedna podla bestjelesna hulja. — Ne znam kako uspijevaš pušiti to smeće. Spremaš se prekora čiti onu neopipljivu granicu između dima i nervnog plina. Ili si je već prije mnogo godina prekoračio i mi razgovaramo s tvojom sablasti a da to nikada nismo primijetili. Robert ostade smiren, neranjiv za JeanLoupov humor kao i za dim svojih cigareta. — Moj muk izražava očevidnu nadmoćnost pred tim gotovo ženskim komentarima. Nisam ovdje zato da slušam bijedne dosjetke o mojim cigaretama čekajući da svoje dragocjeno dupe spustiš na moj naslonjač. I pazi, kažem »dragocjeno« jer je svima poznato da njime razmišljaš… Razmjena dosjetaka bila je dio malog obreda koji se među njima godinama odvijao, ali usprkos tomu JeanLoup je mislio kako su njih dvojica jako daleko od toga da bi se mogli smatrati prijateljima. Upo raba toga razornog humora zapravo je skrivala teškoću da se prodre do dna Roberta Bikjala. Možda je bio inteligentna osoba, ali sigurno je bio lukava osoba. Inteligentan čovjek katkada daje svijetu više nego što prima, lukavac nastoji uzeti što je moguće više i zauzvrat dati neop hodan minimum. JeanLoup je dobro poznavao pravila plesa u takvu svijetu a posebno u svojoj sredini: bio je DJ koji vodi Voices, veoma uspješnu emisiju na Radiju Monte Carlo. Ljudi kao Bikjalo slušaju te samo u funkciji količine ljudi koji te slušaju kod kuće. — Htio sam ti samo reći ono što mislim o tebi i tvojoj emisiji prije nego što te neumoljivo istjeram na ulicu… Odupro se o naslon i napokon ugasio cigaretu u pepeljari punoj trupla. Dopustio je da među njima nastane pokeraška tišina. Nastavio je tonom onoga tko kaže »Pratim!« imajući u ruci lijepu kombinaciju. 15
Giorgio Faletti
— Danas sam imao telefonski poziv koji se tiče tvoje emisije Voices. Osoba vrlo bliska Palači. Ne pitaj me tko je bio, mogu ti samo reći grijeh ali ne i grješnika… Ravnateljev se ton odjednom promijenio. Osmijeh od četrdeset zubi procvjetao je na njegovu licu dok se uspinjao kraljevskim stubama. — Knez je osobno izrazio zadovoljstvo zbog uspjeha emisije! JeanLoup ustade iz naslonjača s identičnim osmijehom, dade »pet« rukom ispruženom prema njemu i ponovno sjede. Bikjalo je nastavio let na krilima oduševljenja. — Monte Carlo je uvijek odavao sliku, u svakom slučaju, bogata mjesta, fiskalnog raja za izbjegavanje poreza pomalo u cijelom svijetu. U posljednje vrijeme, s kockarnicama koje su uspješne u Americi i s ekonomskom krizom koja više ili manje kruži posvuda, malko smo izgubili sjaj… Rekao je ono »malko smo« kao ljubazan ustupak svijetu, ali izgledao je kao netko tko ne osjeća da je previše uvučen u tuđe pro bleme. Izvadio je novu cigaretu iz kutije, rukama savio filtar, stavio je u usta i upalio upaljačem sa stola. — Prije nekoliko godina, u ovo doba sezone, na Trgu Casinò bile su dvije tisuće ljudi. Sada, nekih večeri, piri zrak kao dan poslije kata strofe što zadaje strah. Odgovornost koju si uspio dati emisiji Voices, okrećući je prema socijalnom, donio nam je nov izgled. Sada mnogi ljudi misle na Monte Carlo kao na mjesto gdje se mogu čak rješavati problemi, gdje se može telefonirati zovući u pomoć. To je i radiju, ne skrivam, dalo lijep zamah. Pojavilo se mnogo novih sponzora na vidiku, i to ti pokazuje koliki je uspjeh programa. JeanLoup instinktivno nabra jednu obrvu i nasmiješi se. Robert je menadžer i za njega uspjeh znači, na koncu konca, uzdah olakšanja i osjećaj zadovoljstva u trenutku svođenja bilance. Junački dani Radija Monte Carlo, kad su tu bili Jocelyn i Awanagana i Herbert Pagani, da se razumijemo, bili su prošlost. Sada se živjelo ukorak s ekonomskim vremenima. — Moram reći da smo bili dobri. Osobito ti. Bez obzira na pobjedonosnu formulu emisije i razvoj koji je uslijedio, uspjeh dugu jemo na odlučan način tvojoj sposobnosti da je istodobno vodiš na francuskom i talijanskom. Ja sam samo obavio svoj posao… 16
JA UBIJAM
Bikjalo napravi neodređenu kretnju koja je poprimala skromnost što mu uopće nije pripadala. Odnosila se u svakom slučaju na njegovu veoma jaku intuiciju s menadžerskog gledišta. Valjanost programa i dvojezična darovitost njegova voditelja navele su ga da pokuša mane var koji je priveo svršetku s vještinom iskusna diplomata. Stvorio je, oslanjajući se na slušanost i rezultate, svojevrstan joint-venture s kućom Europe 2, francuskom postajom čija je urednička linija veoma bliska liniji Radija Monte Carlo, a emitira se iz Pariza. Rezultat je bio taj da je sada emisija Voices pokrivala velik dio talijanskog i francuskog teritorija. Robert Bikjalo metnu noge na stol i otpuhnu dim cigarete uvis. JeanLoup pomisli kako je taj položaj veoma institucionalan i alego ričan. Vjerojatno ga predsjednik ne bi prosudio na isti način. Ravnatelj nastavi, likujući. — Na prijelazu iz lipnja u srpanj imamo Music Awards. Došlo mi je do ušiju da su mislili na tebe kao voditelja. A poslije imamo Festival du Cinéma et de la Télévision. Penješ se na vrh, JeanLoup. Mnoge su se ličnosti u tvojoj situaciji našle u teškoćama u trenutku prijelaza na video. Ti si osoba koja dobro izgleda i, ako dobro odigraš karte, bojim se da će zbog tebe uskoro doći do hrvanja između radija i televizije. JeanLoup se nasmiješi i pogleda na sat. Ustade iz naslonjača. — Međutim, mislim da se Laurent upravo strašno hrve sa svo jom jetrom. Još nismo razgovarali a moramo proći svu večerašnju emisiju. — Reci onom tipu od režisera i autora da ga čeka isti pločnik koji čeka tebe. JeanLoup se uputi prema vratima. Dok se spremao izaći, Robert ga zaustavi. — JeanLoup? Okrenu se. Bikjalo je sjedio na naslonjaču i njihao se s izrazom mačka Silvestra koji je napokon uspio pojesti kanarinca. — Reci. — Razumije se samo po sebi, ako sva ta televizijska natezanja izađu na dobro, tvoj agent sam ja… 17
Giorgio Faletti
JeanLoup pomisli kako Bikjalo ima isto lice kakvo je morao imati La Palisse kad je izgovarao neku od svojih izreka. Odluči da mora skupo prodati svoju kožu. — Trpio sam podnoseći određen postotak dima tvojih cigareta. Da bi dobio određen postotak moga novca, morat ćeš barem jednako toliko trpjeti. Kad je zatvorio vrata, Robert Bikjalo je sanjalački pogledao u strop. JeanLoup je izgledao kao da već broji novac koji još nije zara dio.
18