O adabima Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan

Page 1

O ADABIMA BOลขIJIH POSLANIKA U TEFSIRU EL-MIZAN


Naslov izvornika

Likovno oblikovanje TARIK JESENKOVIĆ Urednik MUNIB MAGLAJLIĆ


Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

O ADABIMA BOŢIJIH POSLANIKA U TEFSIRU EL-MIZAN Preveo sa perzijskog AMAR IMAMOVIĆ

Fondacija “MULLA SADRA” u Bosni i Hercegovini Sarajevo, 2009.


CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-254-423.7 TABATABAÏ, Allamé Seyed Mohammad Hossein O adabima Boţijih poslanika u tefsiru el-Mizan / Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai ; preveo s perzijskog Amar Imamović. – Sarajevo : Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, 2009. – 184 str. ; 24 cm Izv. stv. nasl. na arap. pismu. – Bibliografija i bilješke uz tekst ISBN 978-9958-657-07-8 I. Tabatabai, Allame Sejjid Muhammed Husejn vidi Tabatabaï, Allamé Seyed Mohammad Hossein COBIS.BH-ID 17319686


RIJEĈ PREVODIOCA

Ovaj ogled o adabu Allame Tabatabai u svome tefsiru el-Mizan zapoĉinje nakon tumaĉenja posljednjih ajeta sure Ma‟ide. Sam kontekst i poruka ajetâ koji slijede najbolja su osnova za ovu temu, tj. razmatranje o adabima kojima su poslanici pouĉeni od Allaha, dţ.š. Ovom prilikom ne donosimo tumaĉenje ajetâ – u kojima Allame Tabatabai iznosi nekoliko više nego zadivljujućih zapaţanja – već samo ţelimo ĉitaocu ukazati na okolnost da ogled koji se pred nama otvara treba promišljati u svjetlu predoĉenih ajeta. Tragaocima istine i boţanskih uĉenja prepuštamo da sami pogledaju izvornik i okoriste se boţanskim nadahnućima ovog velikog komentatora Kur‟ana i mislioca. U prireĊivanju ove knjige preveo sam dijelove iz 1, 4. i 14. sveska tefsira el-Mizan.

   

I kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, da li ti ljudima káza: „Uzmite mene i moju majku kao božanstva dva uz Allaha?‟” I reći će Isa: “Slavljen nek‟ si Ti! Nije bilo moje da govorim o onom na što prava ne posjedujem! Da tako rekoh, Ti bi to znao, Ti znaš što ja znam, a ja što Ti znaš – ne znam! Ti si doista Znalac tajni svih. Ja im nisam drugo rekao osim ono što si mi Ti naredio: „Robujte Allahu, i mome i vašem Gospodaru!‟ I svjedokom sam im bio sve dok sam meĎ‟ njima boravio, 5


a kad si me Ti uzeo, Ti si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, A ako im oprostiš, pa Ti mudar i silan si!” I Allah će reći: “Evo Dana u kojem će istinoljubivima istinoljubivost koristiti njihova! Njima pripadaju bašče rajske kroz koje teku rijeke, u njima će oni vječno ostati, s njima zadovoljan Allah će biti, a i oni s Njime, to će uspjeh biti golemi!” Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje i onoga što na njima je; On može učiniti sve.1

–––––– 1

6

Ma‟ide, 116-120.


O ZNAĈENJU POJMA ADAB

7


8


U ovom ogledu u nizu od nekoliko poglavlja bit će riječi o adabu, u kojem je Allah odgojio Svoje poslanike.

1. Adab, prema onom što se moţe shvatiti iz samog pojma, predstavlja pohvalan i lijep oblik, odnosno formu koju prirodan i zdrav ukus smatra dostojnim da se dozvoljeno djelo – bilo da je vjerskog karaktera, kao što je dova i sl., ili ono koje odobrava razum, kao što je susret sa prijateljem – ostvari u tom obliku. Drugim rijeĉima, adab predstavlja suptilne aspekte djela. Jasno je da djelo moţe biti lijepo tek kada je dozvoljeno, odnosno kada nema nikakve zapreke od strane vjere, tako da u sluĉaju nepravde, laţi, pronevjere i svakog drugog odvratnog i pokuĊenog djela adab ne moţe imati znaĉenja; te kao drugo, da to djelo bude uĉinjeno slobodnim izborom, a to znaĉi da postoji nekoliko mogućih uobliĉenja tog djela te da ĉovjek svojom slobodnom voljom izabere ono koje odgovara istinskom adabu. Recimo kao u primjeru adaba kod objedovanja, koji islam nalaţe, a to je izgovaranje Bismille na poĉetku i zahvale Elhamdulillah na kraju, izbjegavanje objedovanja punog stomaka i tome sliĉnog; ili adaba sjedanja u namazu koje se zove tawarrok, odnosno sjedenje presavijenih nogu, ruku poloţenih na koljena i pogleda spuštenog u krilo. Iako adab znaĉi ljepotu i suptilnosti djela slobodnog izbora, a lijepo po svom osnovnom znaĉenju predstavlja saglasnost djela sa krajnjim ţivotnim ciljem po kojem se mišljenja zajednice ne razilaze – kod svoĊenja ovog temeljnog znaĉenja na konkretne primjere javlja se mnoštvo razliĉitosti, kako meĊu velikim zajednicama naroda, plemena, vjera i sljedbi, tako i unutar manjih zajednica, kao što su porodice. Ove raznolikosti javljaju se usljed razliĉitog razumijevanja u pristupu odreĊivanja dobrog i lošeg djela. Naprimjer, ĉest je sluĉaj da obiĉaje i postupke koje jedan narod drţi adabom i uĉtivošću drugi narod ne smatra takvim. Štaviše, ĉesto neki postupak i djelo jedan narod smatra lijepim, dok neki drugi to isto doţivljava sramotnim i pokuĊenim. Naprimjer, kod meĊusobnog susreta u islamu je 9


adab da ljudi razmjenjuju selam, pozdrav koji je Uzvišeni Bog uĉinio ĉistim i blagoslovljenim, dok je kod drugih naroda obiĉaj da se u znak pozdrava podigne šešir ili ruka, uĉini sedţda ili ruku, naklon glavom ili ono što ţene u Evropi uobiĉajeno prakticiraju pri susretu, a islam to vidi veoma ruţnim. Sve ove raznolikosti su posljedica razliĉitosti kod odreĊivanja i prepoznavanja konkretne forme, jer – kao što smo rekli – svi se slaţu oko osnovnog znaĉenja pojma adaba, tj. da je to lijepa forma dostojna da se djelo provede kao takvo. Ovo pitanje je toliko jasno da nećemo naći ni dva razumna ĉovjeka koja se spore oko znaĉenja adaba, odnosno da je adab pohvalna i lijepa pojavnost.

2. Nakon što je u prethodnom odjeljku objašnjeno da znaĉenje adaba proizlazi iz lijepe forme i da se njen doţivljaj razlikuje meĊu pojedinim društvenim zajednicama zbog raznolikosti njihovih posebnih ciljeva, jasno je da su i njihovi adabi i obiĉaji razliĉiti. Na temelju dva istom spomenuta prologa moţemo ustanoviti da su društveni adabi i obiĉaji u poloţaju ogledala koje odraţava razmišljanja i moralne osobine odreĊene zajednice, jer ustvari, adabi proizlaze iz zajedniĉkih društvenih ciljeva, a njih uobliĉuju društveni, povijesni i prirodni ĉinioci. Neki će pomisliti da su moral i adab isto, a zapravo nije tako. Moral ĉovjeka su osobine duboko ukorijenjene u njegovoj duši. Ustvari, moral je jedna od osobina duše kojima se ona opisuje, dok adab predstavlja razliĉite lijepe forme kojima se zaodjenjuje poĉinjeno djelo ili postupak. Naĉin ostvarivanja ljudskih djela ovisi o razliĉitim svojstvima duše, tako da izmeĊu ova dva naĉina uobliĉavanja i opisa (duše osobinama i djela formom) postoji velika razlika. Dakle, adab proizlazi iz morala, a moral iz zahtjeva koje odreĊuje društvo. Krajnja ţivotna teţnja ĉovjeka jeste ono što oblikuje njegov adab u ponašanju i odreĊuje njegovo ţivotno usmjerenje i liniju kretanja, koje upriliĉuje u poslovima koji imaju za cilj dosezanje krajnjeg cilja i zadrţavanja u okvirima datog usmjerenja.

3. Sada, nakon što je obznanjeno da adab u svojim osobenim oblicima ispoljavanja slijedi krajnju ţivotnu teţnju, postaje jasno da boţanski adab, po kojem je Uzvišeni odgojio Svoje poslanike, predstavlja upravo lijepe forme 10


vjerskih djela, koje odraţavaju krajnji cilj vjere. Taj cilj, kao što je već ranije bilo rijeĉi, predstavlja pokornost i robovanje. Naravno, robovanje kod vjerodostojno istinskih vjera se razlikuje, kako u pogledu brojnosti zapovijedi, tako i s obzirom na razine savršenosti o kojoj nauĉavaju te vjere. Budući da islam ima za cilj urediti sve vidove ljudskog ţivota, a da pri tom ništa nije izostavljeno, bilo da je veliko ili malo, ĉesto ili rijetko – islam je svemu odredio adab, odnosno za svako djelo ili postupak propisao je u cjelokupnom ţivotu formu lijepog postupanja, koje svjedoĉi i odraţava krajnji cilj ţivota. U islamu ţivotni cilj nije ništa drugo nego potvrĊivanje tevhida, odnosno jednoće Uzvišenog Boga u djelima i uvjerenjima. A to znaĉi da islam ĉovjekovo savršenstvo i krajnji cilj ţivota vidi u tome da pojedinac uzvjeruje da on ima Boga, Koji je sve stvorio i Kojem se sve vraća, da On posjeduje Lijepa Imena i uzvišene primjere. Nakon sticanja ovakvog uvjerenja, ĉovjek stupa na ţivotnu pozornicu i svako pojedinaĉno djelo koje provodi treba svjedoĉiti njegovu pokornost i stanje robovanja, i sve što ĉini treba biti potĉinjeno Njemu. Tako on uvjerenje u jednog Boga prenosi i u svoju nutrinu, i na svoju spoljašnost, kako bi se njegova iskrenost u pokornosti i robovanju oĉitovala i u govoru, i u djelu, i u ostalim vidovima ispoljavanja bića, i to takvim oĉitovanjem koje ne moţe sakriti nikakav zastor. Ukratko, boţanski ili poslaniĉki adab jeste djelo uĉinjeno u formi koja svjedoĉi Boţiju jednoću.

4. Šire objašnjenje: Jedna od ĉinjenica koja je dokazana i u ĉiju ispravnost nema nikakve sumnje i koju, takoĊer, potvrĊuje iskustvo jeste da praktiĉno znanje, a ne spekulativno, odnosno ono znanje koje se stjeĉe da bi se primijenilo u praktiĉnom djelanju, daju potpuni uĉinak tek kada se ovladavanje tim znanjima provodi kroz vjeţbe i pokuse. Jer, ukoliko se univerzalni pojmovi iz znanosti ne svedu na njihove primjere i konkretne pojave, duši je teško prihvatiti i potvrditi njihovu ispravnost. Tokom cijelog ţivota ĉovjek ima posla sa partikularijama osjetilne kategorije. Ukoliko ponekad i spomene univerzalne pojmove, to je po njegovoj sekundarnoj prirodi ili posredstvom sluĉajnih susreta sa umskim univerzalijama, koje su iznad izvanjskih osjetila. Naprimjer, ako se ĉovjek pouĉi o hrabrosti od uĉitelja ili iz knjige i to potvrdi i prihvati, ali to isto nikad u praksi ne primijeni, odnosno praktiĉno ne pokaţe hrabrost, kada se naĊe u okolnosti koja puni srce strahom, on se neće moći okoristiti steĉenim pojmovima o 11


dobrim svojstvima hrabrosti, jer će ga moć imaginacije sprijeĉiti da bude postojan, opominjući ga tjelesnim gubicima i onim koji se tiĉu ugodnog materijalnog ţivota. Sukob izmeĊu imaginacije i uma se razvija sve dok ĉovjeka ne ostavi neodluĉnog i izgubljenog u odluci kojoj strani da se prikloni. Na kraju ove borbe upravo imaginacija odnosi pobjedu, jer osjetilne moći potvrĊuju i pomaţu postupke imaginarne moći. Dakle, obaveza svakog uĉenika koji ţeli ovladati praktiĉnim znanjem jeste da nauĉeno praktiĉno primjeni i podvrgne uvjeţbavanju, sve dok ne stekne naviku za to djelo i na taj naĉin otkloni sve drugaĉije poticaje iz svih kutova srca, tj. da se nauĉeno duboko ukorijeni u srcu. Ĉovjek sve dok ne uĉini djelo prema njemu se odnosi sa dozom podozrenja i nevjerice u pogledu mogućnosti njegove izvodivosti. MeĊutim, nakon ĉestog ponavljanja djela, te sumnje nestaju. Najbolji dokaz mogućnosti neke pojave jeste njeno samo ozbiljenje. Zato vidimo da u oĉima ĉovjeka ono djelo koje se nije u prošlosti desilo izgleda neostvarivo ili u najmanju ruku veoma teško izvodivo. Kada ĉovjek jednom uĉini djelo u njegovim oĉima prijašnja nemogućnost se mijenja u mogućnost, ali u njegovom biću još uvijek postoji nemir i ĉuĊenje kako se uopće nešto kao nemoguće desilo prvi put. Ako to djelo ponovi još nekoliko puta, u njegovom biću potpuno nestaje onog straha koji je imao spoĉetka i to djelo doţivljava kao i sve ostale uobiĉajene radnje. Zato je reĉeno da zlo postaje navika isto kao i dobro. Primjena ovog metoda kod odgoja i vjerskog nauĉavanja, a posebno islamskog, jedna je od najoĉitijih stvari. Sveti Zakonodavac islama kod odgoja svojih sljedbenika se nije zadovoljio samo pukim iznošenjem i pojašnjavanjem umskim univerzalijama i općim zakonima. Zapravo, islam potiĉe muslimane na djelo od samog poĉetka njihovog ulaska u vjeru, a potom se okreće i verbalnom pojašnjavanju. Upravo zato svaki musliman koji se upotpunio u pogledu sticanja vjerskih nauĉavanja i zakona, zasigurno praktiĉno i primjenjuje vjerske odredbe. Takva osoba je osposobljena za svako dobro djelo i ojaĉana je u pogledu opskrbe bogobojaznošću i vrlinama. Ovaj primjer je ujedno i opće pravilo. To znaĉi da svaki pouĉavalac i odgajatelj koji ţeli biti uspješan u svom poslu treba, prije svega, sam praktiĉno primjenjivati ono o ĉemu govori i pouĉava. Znanje koje ne prati djelo ne ostavlja nikakva traga. Isto kao što rijeĉi po sebi ukazuju na nešto, tako ukazuje i djelo. A to znaĉi da djelo koje je suprotno govoru ukazuje na stanje duše kod ĉovjeka koje je drugaĉije od onog što govori. Zapravo, njegovo djelo poriĉe njegov govor i otkriva da njegov govor nije ništa više od jednog oblika varke kojom ljude odvodi u krivom pravcu. 12


Zato vidimo da srca ljudi ne reaguju i duše im se ne potĉinjavaju moralnim propovijedima osoba koje ni same ne ispoljavaju strpljenje i postojanost na putu kojem pozivaju ljude. Ĉesto ćemo ĉuti kritike njima upućene: “Ništa od onoga o ĉemu govore nije istina jer se ni sami ne pridrţavaju onoga o ĉemu priĉaju.” A ako i ne iznesu ovako jasno i izriĉito sud o njima, u najmanju ruku će sumnjati u ispravnost njihova govora i reći će: “Jasno je da ni oni sami ne vjeruju u ispravnost onoga o ĉemu govore.” Prema tome, jedan od uvjeta ispravnog odgoja jeste da odgajatelj ima iste one osobine kojim ţeli odgojiti uĉenika. Nemoguće je da strašljiv ĉovjek odgoji hrabra i neustrašiva ĉovjeka ili da jedna škola mišljenja ĉiji je nosilac tvrdoglav ĉovjek skuĉenih pogleda odgoji slobodnog mislioca, koji će ponuditi neka nova nauĉna mišljenja. Uzvišeni Bog u vezi sa reĉenim kaţe: Da li je onda dostojnije slijediti onoga koji na pravi put upućuje ili onoga koji ni sam nije upućen, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?1 Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate.2 Ili kada Kur‟an prenosi rijeĉi hazreti Šuajba, a.s.: Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da ispravim vaše poslove koliko mogu.3 Pored svega iznesenog, ljudi slabog imana, pa ĉak i licemjeri, koji su veoma vješti u svojoj varci, kada doĊu u priliku da uĉine dobro djelo, izbjegavaju ga. S druge strane, kada govore, prikazuju sebe kao one koji su ispunjeni ĉistim i iskrenim imanom. Pod njihovom skrbi se ne moţe odgojiti ĉovjek, osim lošeg ponašanja, kao što su i sami. Istina, moguće je da govor bude u suprotnosti sa srcem i da ĉovjek kaţe ono ĉime srce nije zadovoljno, ali budući da je i govor djelo po sebi i ono je jedno meĊu ostalim tjelesnim djelima, a sva djela su plodovi duše, pa u tom pogledu nije moguće da djelo nekog pojedinca bude u suprotnosti sa svojstvima njegove duše. Moţe se reći da govor, ne uzimajući u obzir funkciju rijeĉi, tj. ukazivanja na ono za što su skovane, upućuje, takoĊer, i na prirodu govornika, na osobine kao što su nevjerstvo, iman i druga svojstva njegove duše. Oni koji su naivni i prostodušni i nemaju jaku moć zapaţanja, ne mogu uoĉiti razliku izmeĊu aspekta ispravnosti (ukazivanja za koje je rijeĉ skovana) i pogrešnosti govora (drugi aspekti). Tako oni, umjesto da postanu odgoje–––––– 1

Junus, 35.

2

Bekare, 44.

3

Hûd, 88.

13


ni, završe u zabludi. Jedino osobe koje raspolaţu sa jakom duhovnom intuicijom mogu razlikovati ove aspekte govora. Uzvišeni Bog na sljedeći naĉin Poslaniku opisuje licemjere: Ti ćeš ih sigurno prepoznati po načinu njihova govora.4 Iz reĉenog je postalo jasno da odgoj daruje korisne i dobre uĉinke kada odgajatelj vjeruje u ono o ĉemu pouĉava. Pored toga, njegov govor mora odgovarati djelu. MeĊutim, ne treba imati nikakve nade u dobro kod osobe koja uopće nema uvjerenja u svoj govor ili koja ne djeluje u skladu sa njim. Postoji mnoštvo takvih primjera u praksi nas istoĉnjaka i muslimana koji posvjedoĉuju ovu zbilju, a posebno kada su u pitanju poduka i odgoj. Upravo zato poduka i odgoj u nas – bilo da je zvaniĉna kroz drţavne ustanove ili izvan njih – nikako ne daju poţeljne rezultate. To što vidimo da u Boţijem govoru ima mnoštvo kazivanja o boţanskom adabu, koji se oĉituje u djelima poslanika, upravo je zbog poštivanja gornjeg naĉela, koje znaĉi pokazivanje djela koja su primjer u poduci i odgoju – bilo da se ta kazivanja odnose na ibadete i dove poslanika, bilo da prikazuju naĉin njihova odnosa sa ljudima. Naravno, navoĊenje primjera u poduci i odgoju samo po sebi je oblik praktiĉne poduke i ukazivanja na djelo.

5. Uzvišeni Bog u suri En‟âm, nakon što iznosi dogaĊaje o Ibrahimu, a.s., i njegovom narodu, u pogledu tevhida saopćava: To je Naš dokaz koji preko Ibrahima dadosmo narodu njegovom. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, mudar i sveznajući. I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagraĎujemo dobročinitelje – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il‟jasa – svi oni su bili dobri – i Ismaila i El-Jese‟a i Junusa i Luta – učinili smo ih izuzetnim sve u odnosu na ostale ljude. TakoĎer neke pretke njihove i potomke, kao i braću – odabrali smo ih i uputili Putu pravome. To je Allahovo uputa kojoj On vodi od Svojih robova koje hoće. A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. To su oni kojima smo Mi dali Knjigu, Mudrost i Vjero–––––– 4

Muhammed, 30.

14


vjesništvo. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi ćemo to povjeriti ljudima koji će u to vjerovati. To su oni koje je Allah uputio, i zato slijedi njihovu uputu.5 Allah, dţ.š., u ovim ajetima navodi imena jedne skupine Svojih poslanika, nakon ĉega istiĉe Svoju blagodat prema njima, kroz darovanu im boţansku uputu. Ova uputa podrazumijeva ĉisti tevhid, što se da razumjeti iz dijela ajeta: A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. Kao što se iz ovog ajeta vidi, naspram podarene im upute jedino je širk spomenut kao ono što stoji u suprotnosti sa uputom i dokida je. Dakle, jasno je da su oni upućeni jedino ka tevhidu. Jedino je tevhid ostavio traga na njihova djela, jer da je širk, kao srĉano djelo, imao udjela u njihovim djelima to bi jamĉilo poništenje i brisanje njihovih djela, što je jasno istaknuto u ajetu. Nema nikakve sumnje da kada širk ima takav uĉinak na djela, onda i tevhid, kao vjerovanje suprotno širku, ostavlja na djelima sebi svojstven trag suprotan širku, u znaĉenju da forma tog djela biva takvom da otjelovljuje unutarnji tevhid i svjedoĉi o tevhidu poput ogledala koje u sebi oslikava razliĉite oblike. To znaĉi, ukoliko bi bilo moguće otjeloviti unutrašnja uvjerenja i poprimiti oblik djela, zasigurno bi se uvjerenje u tevhid ispoljavalo u formi ovih djela. Postoji mnoštvo primjera za reĉeno kada su u pitanju svojstva duše. Sami smo svjedoci da ĉovjek ĉijim je srcem ovladala oholost to stanje ispoljava u svojim djelima, kao što i skrušeno ponašanje govori o ĉovjekovoj poniznosti. Uzvišeni Allah na kraju ovih ajeta zapovijeda Svome Poslaniku kao odgojnu notu da slijedi uputu prijašnjih poslanika, a ne njih liĉno. Jer oponašanje znaĉi slijeĊenje u djelima, a ne u uvjerenjima. Uvjerenje samo po sebi je stanje koje se ne moţe slijediti. Prema tome, znaĉenje ove zapovijedi jeste da se prigrle dobra djela poslanika koja su proizašla iz njih na temelju tevhida i praktiĉnog Boţanskog odgoja i da ih se djelatno primjeni. A Boţanski odgoj je ono na što Kur‟an ukazuje sljedećim ajetom: Učinismo ih imamima koji upućuju po zapovijedi Našoj, i nadahnuli –––––– 5

En‟âm, 83-90

15


smo im činjenje dobrih djela i uspostavljanje namaza i davanje milostinje, i pritom su Nas obožavali.6 Infinitiv u genitivnoj vezi u sintagmi činjenje dobrih djela ukazuje na zakljuĉak da se misli na sami ĉin djela koje su izvršili, namaz koji su obavljali, zekat koji su davali, a ne poticanje na djelo ili proglašavanje istog obaveznim. Dakle, objava koja se tiĉe djela poĉinjena od strane poslanika odnosi se na odgoj i pravilno djelovanje, a ne na zakonodavni i poslaniĉki vid objave. Jer da je ova objava bila poslaniĉka, ajet bi glasio: Mi smo njima objavili da ĉine dobra djela i da obavljaju namaz i da daju zekat, poput ajeta: Potom smo Mi tebi objavili: Slijedi...7 ili ajeta: I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: “U Misiru svome narodu kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitve obavljajte!”8 Postoje i brojni drugi ajeti koji govore o poslaniĉkoj objavi i tiĉu se obznane propisa. Kada smo spomenuli objavu odgojnog karaktera ili objavu po kojoj je ĉovjek pravilno voĊen, pod tim smo mislili na onu posebnu milost Gospodara prema nekim Svojim robovima kojima On odreĊuje Svetog Duha da ih vodi i pomaţe u obavljanju dobrih djela i izbjegavanju grijeha; isto kao što nas duša vodi kod misli o dobru i zlu, te ţivotinjska duša pri odabiru i priskrbljivanju stvari za kojim ljudska priroda ţudi ili pri izbjegavanju stvari koje ljudska priroda odbija. Ovo je znaĉenje objave po kojom ĉovjek biva pravilno voĊen, o ĉemu ćemo ubrzo govoriti opširno. Ako Bog tako bude htio! Srţ govora Uzvišenog Boga: Slijedi njihovu uputu u tome je da On ovim rijeĉima pouĉava Boţijeg Poslanika, s.a.v.a., boţanskom adabu na općenit naĉin i nalaţe mu da slijedi tevhid, koji je poslanike, ĉiste od širka, poticao na ĉinjenje dobrih djela. Nakon što u ovim ajetima Allah, dţ.š., navodi imena nekih poslanika, On u suri Merjem kaţe: To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tlo padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama poĎoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.9 –––––– 6

Enbijâ, 73.

7

Nahl, 123.

8

Junus, 87.

9

Merjem, 58-60.

16


Ovi ajeti govore o općem adabu, koji su poslanici uvaţavali u svim vidovima svoga ţivota te o srĉanoj poniznosti i onoj pokornosti spram Allaha koju su pokazivali kroz djelo skrušenosti. Padanje na sedţdu prilikom spomena i sjećanja na Boga primjer je koji zorno pokazuje njihovu pokornost. Dok njihov plaĉ kao izraz njeţnosti srca i poniznosti duše predstavlja drugi primjer njihova adaba i pokornosti. Ove sedţde i plaĉ samo su znakovi i odraz svojstva pokornosti koje vlada njihovim srcima na naĉin da se to uvijek jasno oĉituje na njihovoj spoljašnosti i licima kada god se sjete nekog od Boţijih svojstava. Dakle, poslanici, bilo u trenucima osamljivanja sa Bogom, bilo u saobraćanju sa ljudima – ni u jednom od ovih stanja ne gube boţanski adab, odnosno svojstvo pokornosti. Dokaz da se ovdje pod adabom misli na opći adab koji podrazumijeva adab prema Bogu i prema ljudima jeste reĉenica: A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama poĎoše. Napuštanje namaza – što ne predstavlja ništa drugo do zanemarivanje paţnje ka Bogu – pokazatelj je stanja onih koji su došli poslije u odnosu prema Gospodaru, a slijeĊenje strasti njihov odnos prema ljudima. Budući da se u ovim ajetima poslanici nalaze naspram nedoliĉnih nasljednika, iz tog zakljuĉujemo da oni ni u odnosu prema Gospodaru, ni u odnosu prema ljudima ne zanemaruju poloţaj pokornosti i adaba. Ovim adabom poslanici pokazuju da zasade njihovih ţivota ĉini svijest o tome da oni imaju Gospodara Koji raspolaţe i upravlja njihovim poslovima. Oni dolaze od Njega i Njemu se vraćaju. Osnova svih njihovih poslova i stanja proizlazi iz ove relacije i niĉeg drugog. To što su pokajnici izuzeti po sebi, još je jedan boţanski adab. Prvi koji je pokazao ovaj adab bio je Adem, a.s., o ĉemu Kur‟an kaţe: Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na pravi put ga uputio.10 O tome kako je Adem uĉinio neposluh Allahu u nastavku će biti više govora. Kur‟an o jednom drugom adabu kojem je Uzvišeni Bog pouĉio svoje poslanike kaţe: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto odreĎena! – za one koji su Allahove poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!11 –––––– 10

Tâ Hâ, 122.

11

Ahzâb, 38-39.

17


Taj drugi zajedniĉki adab kojeg su se poslanici pridrţavali bio je takav da oni sebe liĉno ne bi dovodili u veće teškoće i obaveze od onog udjela koji im je bio darivan u ovosvjetskom ţivotu i poslovima. A to sve stoga jer se ţivot poslanika temelji na fitretu, a fitret ne upućuje ĉovjeka, osim ka onim poslovima za koje je Allah pripremio naĉine njihova ostvarenja i ne obavezuje ga onim ciljevima ĉije je ostvarenje Allah uĉinio teškim. Uzvišeni Bog govori o istom kada navodi Poslanikove rijeĉi: Ja nisam od onih koji sebe opterećuju.12 ili, Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegove.13 Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.14 Budući da opterećivanje nije saglasno sa fitretom, odnosno izlazi izvan njegovih okvira, tada je to, zasigurno, saglasno da slijeĊenjem strasti. A budući da su poslanici ĉisti od navoĊenja da slijede strasti, onda su ĉisti i od takvog opterećivanja. Sljedeći zajedniĉki adab kojem je Uzvišeni Bog pouĉio Svoje poslanike jeste korištenje ĉistih stvari i dozvoljene opskrbe. O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite!15 U ovim ajetima Allah je poslanike poduĉio sljedećem adabu: prvo, da se koriste ĉistim stvarima, drugo, da izbjegavaju svaki oblik nevaljalštine, dakle, sve ono što neukaljana priroda drţi ruţnim i pokuĊenim, i treće, da ĉine dobra djela. Dobro djelo je ono prema kojem ljudski fitret ima sklonost i koje smatra dostojnim i primjerenim da ga ĉovjek uĉini. Ukratko, to su poslovi koji odgovaraju uzrocima koje je Bog odredio u oĉuvanju ljudskog ţivota. Ili: dobra djela predstavljaju poslove koji su dostojni da se prinesu pred Boga. Ova dva znaĉenja su bliska. Navedeni adab je liĉni, a u slijedu liĉnog fitretskog adaba spominje se kolektivni adab, a to je da ljudi nisu ništa drugo nego jedan jedinstven ummet i da oni nemaju, osim jednog Gospodara, tako da se svi trebaju okupiti u strahu od Njega i na taj naĉin otkloniti sve puteve meĊusobnih razmirica. Kada se udruţi liĉni adab sa kolektivnim formira se jedna ljudska zajednica bez velikih trvenja i sukoba. Svi jedinstveni u jednoj rijeĉi oboţavaju jednoga Boga, a temelj svakog pojedinca je boţanski adab, što ima za posljedicu da oni izbjegavaju pokuĊene postupke i da streme ka blaţenstvu. Ovim liĉnim i zajedniĉkim adabom bavi se još jedan kur‟an–––––– 12

Sâd, 86.

13

Bekare, 286.

14

Talâk, 7.

15

Mu‟minûn, 51.

18


ski ajet: U vjeri vam je propisao ono što i Nuhu u dužnost stavi, ono što smo tebi objavili i čime smo Ibrahima, te Musaa i Isaa zadužili: “Vjeru usprav držite i u tome se nemojte razilaziti!” Idolopoklonicima teško pada ono čemu ih pozivaš ti; koga hoće Allah odbire Sebi i upućuje onoga ko Mu se prikloni.16 Ovaj ajet govori o liĉnom adabu, odnosno adabu prema Bogu kroz uspostavljanje vjere, i o zajedniĉkom adabu, odnosno adabu prema ljudima, a to je nerazilaţenje. Ova dva adaba su i zasebno spomenuta: Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”17 U ovom ajetu je spomenut samo adab prema Gospodaru, odnosno svjedoĉenje Njegova tevhida i obavljanje ibadeta na temelju tevhida; dok se u drugim ajetima kaţe: I oni govore: “Šta je ovom poslaniku, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebalo je da mu se jedan melek pošalje da zajedno sa njim opominje, ili da mu se spusti kakvo blago ili da ima vrt iz kojeg bi se hranio?” I nevjernici još govore: “Vi samo začarana čovjeka slijedite!” Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i pravi put ne mogu da naĎu. Neka je uzvišen Onaj koji ti, ako hoće, može dati bolje od toga: vrtove kroz koje rijeke teku i dvorove. Oni, čak, i Čas oživljenja poriču, a Mi smo za one koji Čas oživljenja poriču pripremili vatru razbuktalu, kad od njih bude udaljena toliko da je mognu vidjeti, čut će kako gnjevna ključa i od bijesa huči, a kad budu bačeni u nju, u tjesnac, vezanih ruku, propast će tamo prizivati. “Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge propasti!” Reci: “Da li je bolje to ili vječni Džennet koji je obećan onima koji se budu Allaha bojali. On će im nagrada i prebivalište biti, u njemu će dovijeka sve što žele imati.”; to je obećanje Gospodara tvoga; oni će imati pravo da to ištu od Njega. A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upita: “Jeste li ove robove Moje u zabludu zaveli, ili su oni sami s pravog puta zalutali?” – oni će reći: “Hvaljen nek si Ti, nezamislivo je da smo mi pored Tebe ikakve zaštitnike uzimali, nego, Ti si ovima i precima njihovim dao da uživaju, pa su zaboravili da te se sjećaju; oni su propast zaslužili!” Oni će poreći to što vi govorite, a vi nećete biti u mogućnosti da mučenje otklonite niti da pomoć naĎete. A onome od vas koji je Njemu druge ravnim smatrao dat ćemo da patnju veliku iskusi. Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i trgovima hodao. Mi činimo –––––– 16

Šura, 13.

17

Enbijâ, 25.

19


da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.18 U ovim ajetima se govori jedino o postupku poslanika, odnosno njihovom boţanskom adabu u odnosu sa ljudima, a to je njihovo miješanje sa ljudima i odbacivanje izdvajanja i povlaštenosti u društvu. Ljudski fitret se gnuša svih ovakvih pojava.

6. Adab hazreti Adema Poslanici su se drţali posebnog adaba prilikom dove i paţnje prema Allahu, dţ.š. Ovaj adab Kur‟an navodi, prije svega, u kazivanju o hazreti Ademu i njegovoj ţeni. “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi nasilje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike.”19 Ovo su rijeĉi upućene Uzvišenom Bogu, nakon što se je njih dvoje pribliţilo zabranjenom im drvetu. Ova zabrana nije bila zakonodavnog već savjetodavnog karaktera, tako da je njihovo protivljenje bilo ustvari protivljenje savjetu, ĉije uvaţavanje je odgovaralo dobru i blaţenstvu njihova boravka u Dţennetu, mjestu gdje su bili osloboĊeni muka i tegoba. Kada ih Uzvišeni Bog opominje ovom zabranom, On ne kaţe da je suprotstavljanje njoj slijeĊenje šejtana i nepokornost Njemu, već kaţe: ...Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se –––––– 18

Furkân, 7-20.

19

A‟râf, 23.

20


onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.20 Pored toga, iako nisu poĉinili grijeh, kada zapadnu u iskušenje i kada ih zadesi nesreća, ne ostaju tuţni i oĉajni kod napuštanja Dţenneta, nakon dugog razdoblja boravka u njemu. Zapravo, oni ne gube nadu i ne prekidaju vezu sa svojim Gospodarem, već ţure u traţenju zaštite kod Njega, jer su njihovi poslovi i ispunjenje nade u Njegovim rukama. Oni se pozivaju na Njegov poloţaj Skrbništva, u kojem daruje svekoliko dobro i zaklanja od svakog zla. Svojstvo Skrbništva i Gospodstva je svojstvo Plemenitosti Boţije, koje robu daruje smiraj u svakom stanju i koje uspostavlja vezu sa Bogom. Potom u svom obraćanju Bogu spominju zlo, ĉiji se znaci ukazuju jedan za drugim, a to su stradanje i nesreća u ţivotu. Poštivanje Boţije zapovijedi zamijenili su za slast jedenja sa drveta, da bi tek poslije shvatili koliko su se prevarili u ovoj kupoprodaji i koje su blaţenstvo i sreću izgubili. TakoĊer, shvatili su da imaju potrebu za neĉim što će ih saĉuvati od zla i nesreće. Zato su i rekli: ...Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike. Znaĉi: Nesreća i stradanje prijeti našim ţivotima, ono nam nadolazi sa svih strana i nema šta da nas odbrani od toga, osim oprosta Tvoga, i sada – nakon svega što se desilo – saĉuvaj nas Svojom milošću, jedinom našom nadom. Ĉovjek, pa i svako drugo stvoreno biće – shvata po svome fitretu i nagonu – da jedna od osobenosti svake pojave koja postoji u kući egzistencije i kao takva opstoji, jeste da ono što vidi u sebe od mahana i nedostataka, a akcidentalnog je karaktera, ili nestaje, ili se upotpunjuje. TakoĊer, zna da je jedino Uzvišeni Bog Onaj Koji moţe otkloniti te nedostatke. Ustvari, takvo šta i proistiĉe iz Njegova poloţaja Gospodstva i Skrbništva. S obzirom na poloţaj Allahova Skrbništva, ne postoji potreba za traţenjem, zapravo, dovoljno je samo iznošenje stanja i obznanjivanje potrebe sa kojom se rob suoĉio. Ovakav pristup je bolji, rjeĉitiji i izraţajniji od traţenja za ispunjenje potrebe. Upravo zato Adem i Hava nisu ni rekli: Oprosti i smiluj nam se! Drugi aspekt cijelog dogaĊaja koji je ujedno i srţ njegov jeste da su oni zbog poĉinjenog prekršaja osjetili u sebi niskost i bijedu, nakon ĉega nisu za sebe vidjeli nikakav oblik dostojanstva i ĉasti da bi mogli od Boga nešto traţiti. Posljedica ovakvog osjećanja bio je da su se oni povinovali –––––– 20

Tâ Hâ, 117-119.

21


svakoj zapovjedi i propisu potpunim predavanjem koje je došlo od poloţaja Uzvišenog Gospodara. Zazivanjem Boga rijeĉima Gospodaru i Skrbniče naš pokazali su da – istovremeno dok priznaju poĉinjeni grijeh – gaje nadu u oprost i milost. Prema tome, znaĉenje njihovih rijeĉi: Gospodaru naš sami smo sebi nasilje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike, bi bilo: Mi smo poĉinili loše djelo i nepravdu i nasilje smo sebi uĉinili i kao posljedica uĉinjenog suoĉili smo se sa nesrećom i stradanjem, koje prijeti uništenjem svekolikog blaţenstva i sreće našeg ţivota. Nama je ovladala niskost i bijeda te se naša potreba za Tvojom milošću i brisanjem uĉinaka ovog nasilja potvrdila i nije nam ostalo nimalo od dostojanstva i ĉasti kako bi se u takvom ozraĉju mogli Tebi obratiti. A sada, o Ti Veliki i Moćni Vladaru, mi smo pokorni pred Tvojom zapovijedi. Ti i naš Gospodar i mi smo Tvoji robovi. Gajimo onu nadu spram Tebe koju svaki rob ima naspram svoga Gospodara i Skrbnika.

Adab hazreti Nuha Jedan drugi adab poslanika Allah, dţ.š., pokazao je kroz kazivanje o razgovoru koji se vodio izmeĊu Nuha, a.s., i njegova sina: I preko talasa nalik na brda LaĎa ih ponese, dok je Nuh dozivao svoga sina koji se bijaše izdvojio: “Sine, ukrcaj se s nama, a nemoj biti uz nevjernike!” Sin reče: “Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me sačuvati od vode!” Nuh mu na to viče: “Danas nema nikakve zaštite od zapovijesti Allahove, osim kome se on smiluje!”, onda ih val razdvoji i sin se utopi. Potom rečeno bijaše: “Zemljo, progutaj svoje vode, a ti, nebo, razvedri se!” Tako se voda povuče i Odredba se ispuni, a LaĎa na al-Džudijji zastade i tada rečeno je: “Bestraga narod koji nasilan je!” A Nuh se obrati Gospodaru svome: “Gospodaru, moj sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je istinito – Ti si taj Koji Najmudriji je!” “Nuhu, on nije čeljade tvoje” – Allah reče – “jer čini ono što neispravno je, i zato Me ne moli za nešto o čemu ne posjeduješ nikakvo znanje. Savjetujem ti: Ne budi od onih što su neznalice!” “Gospodaru” – Nuh reče – “u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za nešto o čemu ne posjedujem nikakvo znanje! Ako mi ne budeš oprostio i smilovao mi se, ja ću se uvrstiti u gubitnike!”21 –––––– 21

Hûd, 42-47.

22


Nema nikakve sumnje da izvanjsko znaĉenje rijeĉi hazreti Nuha govori o tome da on ţeli ĉiniti dovu za izbavljenje svoga sina. MeĊutim, pomnijim promišljanjem ajeta vezanih za ovaj dogaĊaj otkriva se druga zbilja. S jedne strane, Uzvišeni Bog je zapovjedio Nuhu da se zajedno sa porodicom i vjernicima ukrca na laĊu te je rekao: Ukrcaj, na LaĎu po jedan par svake vrste, i čeljad svoju, osim onih za koje je Riječ već data, te pravovjerne22 – i dao obećanje da će ih spasiti, s tim da je izostavio one za koje je kazna već bila odreĊena. Jedna od tih osoba bila je i Nuhova ţena, za koju Allah, dţ.š., kaţe: Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu...23 Što se tiĉe Nuhova sina, nije jasno da li je i on odbio poziv i uznevjerovao na poziv svoga oca. Iz ajeta koji govore o njegovom ponašanju i odnosu prema ocu te o njegovom odvajanju od oca, nije jasno da li je to odvajanje bilo usljed neprihvatanja vjere i odbijanja poziva svoga oca. Zapravo, moguće je da je to bio samo ĉin neposlušnosti prema ocu i odbijanje da se ukrca na laĊu. Sukladno reĉenom, postoji mogućnost da je i on od onih što su spašeni, jer ajeti govore o tome da je on jedan od Nuhovih sinova, a ne od nevjernika i u tom sluĉaju Boţije obećanje o izbavljenju obuhvata i njega. S druge strane, Nuhu je poslana objava i obznanjena krajnja odredba o svršetku poslova njegova naroda. I Nuhu je objavljeno: “U narodu tvome vjerovat će samo oni koji već vjeruju, ali ti ne očajavaj zbog onog što oni čine, već gradi LaĎu na oči Naše i po Našoj objavi, a ne obraćaj mi se za onoga koji nasilje čini, jer oni će biti potopljeni, nesumnjivo je.”24 Sada nije jasno da li se nasilje kojim se ajet bavi odnosi iskljuĉivo na one koji se nisu odazvali Nuhovom pozivu ili se misli na svaki oblik nasilja, koje kao takvo ostaje uopćeno. Zato postoji potreba da sami govornik, u ovom sluĉaju Allah, dţ.š., pojasni Svoje rijeĉi. Mogućnosti koje su ostavljale ove rijeĉi potakle su u Nuhu, a.s., sumnju prema svome sinu, jer kako je moguće da on u sluĉaju da je znao za nevjerstvo svoga sina te kao jedan od pet velikih poslanika zaboravi na Boga i dostavljenu mu objavu: ...Ne obraćaj mi se ––––––––––––––

22

Hûd, 40.

23

Tahrîm, 10.

24

Hûd, 36-37.

23


za onoga koji nasilje čini, jer oni će biti potopljeni... Daleko je to od Nuhova poloţaja da bude zadovoljan izbavljenjem sina i pored njegova nesumnjivog nevjerstva. Pored toga, on sam je prokleo svoj narod: Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika...25 Moţe se pretpostaviti da bi – ako je ispoljio naklonost prema sinu – isto trebao uĉiniti i prema svojoj ţeni. Ustvari, upravo zbog sumnje koju je imao spram sina nije se osmjelio da jasno i odluĉno moli za njegov spas. Nuh, a.s., uputio je svoju molbu postupkom osobe koja izrazom usta ţeli drugome pokazati na slast okusa te stvari, jer on još uvijek ne poznaje sve ĉinioce koji će odrediti sudbinu sina. Zato on svoje obraćanje neizbjeţno zapoĉinje rijeĉima: Moj Gospodaru i Skrbniče... Obraćanje onoga koji je u poloţaju skrbljenog i roba podrazumijeva da prilikom molbe svoj govor zapoĉne pozivajući se na Skrbnika. Hazreti Nuh u nastavku svoga obraćanja kaţe: ...Moj sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je istinito... Ovim Nuh, a.s., kao da je htio reći: On je, s jedne strane, moj sin i u tome postoji neki zahtjev i oĉekivanje da on bude od spašenih. A s druge strane, takoĊer: Ti Si od mudrih Najmudriji i Ti nikada ne griješiš te u Tvojim odredbama nema mjesta nikakvom prigovoru i zato ja ne znam kakav je kraj moga sina! Ovo je, takoĊer, boţanski adab, tj. da rob ne prelazi granice onoga što zna te da od Gospodara ne traţi ono od ĉega korist ili šteta nisu njemu jasni. Tako vidimo da je i Nuh, a.s., govorio u okvirima onoga što zna i o ĉemu posjeduje uvjerenje, na što ukazuju njegove rijeĉi: Nuh se obrati Gospodaru svome... Hazreti Nuh je u svom govoru spomenuo jedino Boţije obećanje, i nije ništa više rekao niti traţio. Kao uĉinak ovog adaba Gospodar je saĉuvao Nuha, a.s. A to znaĉi, prije nego što je Nuh završio sa svojim govorom i poĉinio nešto suprotno adabu, Gospodar mu je pojasnio Svoje rijeĉi i čeljad svoju kada mu je zapovjedio ukrcavanje na LaĊu, odnosno, jasno je da se pod porodicom misli na pristalice dobra, a ne na svakog pojedinca iz porodice, a njegov sin nije bio od dobrih. Uzvišeni Bog je već prije rekao Nuhu: Ne obraćaj mi se za one koji čine nasilje, jer oni će sigurno biti potopljeni. A hazreti Nuh je mislio da se pod porodicom u ovom sluĉaju podrazumijevalo njeno izvanjsko znaĉenje, odnosno krvna rodbina, i mislio je da iz toga izuzeta samo njegova ţena, a da će svi drugi biti spašeni. Nuh je shvatio rijeĉi Boţije na takav naĉin da je na temelju toga htio odluĉno moliti za spas svoga sina. Upravo zato ga je Uzvišeni Gospodar i sprijeĉio da traţi ono što je proizlazilo –––––– 25

Nûh, 26.

24


iz takvog shvatanja. To je bio odgojni ĉin Nuhu od strane Boga, Koji ga je nagnao da prekine svoj govor te da ne nastavi istrajavati u svome traţenju i da promijeni tok svoga govora i zapoĉne novi govor, ĉija je vanjska strana pokajanje, a njegova zbilja je ustvari zahvala na odgoju kao velikoj blagodati: Gospodaru, u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za nešto o čemu ne posjedujem nikakvo znanje! Ustvari, Nuh se utjeĉe Bogu od onoga što je prethodilo molbi i potaklo ga da je uputi. Jedan od pokazatelja koji otkriva da Nuh, a.s., još uvijek nije objelodanio svoju unutrašnju ţelju jesu rijeĉi: Gospodaru, u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za nešto o čemu... ( ). Jer da je uputio neprimjerenu molbu trebalo bi da je rekao: “Utjeĉem se od moje molbe koju sam poĉinio u neznanju!” ( ) Genitivna veza infinitiva i njegova subjekta (mog ĉinjenja molbe – ) ukazuje na ostvarenje radnje. Sljedeće svjedoĉanstvo koje potvrĊuje gore reĉeno su Boţije rijeĉi: Ne obraćaj Mi se..., jer da je Nuh uĉinio molbu, Uzvišeni bi u odgovoru na ovakav zahtjev trebao reći: “Tvog sina neću spasiti.”, ili: “Ne traţi ponovo isto od Mene!” Na više mjesta u Kur‟anu nalazimo izraze sliĉne ovim dvama, koji u znaĉenju odgovaraju onome što im prethodi, kao što je: Gospodaru, ukaži mi se, da Te vidim! Nećeš Me vidjeti...26 Ili drugi primjer: Kada ste tu potvoru prepričavali, na sva usta govoreći nešto o čemu ništa niste znali..., sve do: Allah vam savjetuje: Tako nešto nemojte nikada ponoviti...27 Kur‟an prenosi još jednu dovu od Nuha, a.s.: Gospodaru moj, oprosti meni, roditeljima mojim, onome ko u dom moj kao vjernik uĎe, vjernicima i vjernicama, a nasilnicima samo stradanje uvećaj!28 Uzvišeni Bog biljeţi ovu dovu na kraju sure Nûh, nakon što prenosi Hazreti Nuhove brojne ţalbe. Nuh a.s., u ovim ajetima iznosi svoje stanje pred Allaha, dţ.š., nakon što je danonoćno pozivao svoj narod i to u razdoblju od blizu hiljadu godina, te nedaće i uznemiravanja koja je podnosio od njih, trud koji je uloţio na putu poziva u Boţiju vjeru. I napokon, nakon što je na putu upućivanja svoga naroda ispoljio krajnji napor i strpljenje, koje je sada na izmaku, njegovo pozivanje, naţalost, nije donijelo ništa, do njihova udaljavanja, a njegovo savjetovanje drugo, osim oholosti. Hazreti Nuh je neprekidno savjetovao svoj narod i ukazivao mu na istinu, ali njegovi pripadnici bili su tvrdoglavi i ustrajni u svom ĉinjenju –––––– 26

A‟râf, 143.

27

Nûr, 15-17.

28

Nûh, 28.

25


grijeha. Naspram truda koji je ulagao njihov poslanik oni su smišljali zamke i lukavštine. Ovo je trajalo sve dok ta uznemiravanja nisu došla do krajnje taĉke podnošljivosti i potakla Boţiju ljubomoru i gejrat, nakon ĉega Nuh, a.s., izriĉe prokletstvo na svoj narod: Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika raĎati!29 Rijeĉima: ...ako ih ostaviš oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi, Nuh, a.s., otkriva isto ono što je već prije rekao: ...a već su mnoge u zabludu doveli... ( ). Ove rijeĉi jasno govore o tome da su nevjernici odranije vratili u zabludu velik broj onih koji su bili povjerovali Nuhu. Hazreti Nuh se plašio da ne zavedu i preostale ljude. Dio govora: samo će grješnika i nevjernika raĎati, ustvari je obavijest iz skrivenog, odnosno znanja koje je imao kao poslanik, kojim je shvatao da u matericama ţena i kiĉmama muškaraca nema više nikakva mogućnosti da bi mogli zaĉeti ljude sa imanom. U jednoj takvoj prilici – kada je Nuha bio obuzeo Boţiji gejrat i prokleo svoj narod, i pored toga što je on jedan od pet velikih poslanika i prvi koji je donio Knjigu i Šerijat i poslat da bi spasio svijet od proţdirućeg vira idolopoklonstva – kada, prema nekim predajama, broj onih koji su uzvjerovali u cijelom svijetu nije bio veći od osamdeset ljudi, boţanski adab zahtijeva od njega da ne zaboravi i ne zanemari ovu malu skupinu te da za njih traţi dobro i Ovog i Budućeg svijeta. Zato on kaţe: Gospodaru, oprosti meni, i najprije ĉini dovu za sebe, jer dova za onoga koji predvodi skupinu ujedno je i dova za cijelu skupinu; i mojim roditeljima, iz ĉega je jasno da su i otac i majka Nuha, a.s., bili vjernici; i onome ko u dom moj kao vjernik uĎe, a to znaĉi vjernici njegovi savremenici; i vjernicima i vjernicama, znaĉi svi oni koji prihvate jednoboštvo, bilo u njegovom vremenu, bilo u budućnosti, jer i oni koji će se pojaviti u budućnosti od njegova su ummeta. Ustvari, svi sljedbenici tevhida do Sudnjeg dana njegovi su duţnici. Nuh, a.s., prva je osoba koja je poziv u vjeru obznanila sa Knjigom i Šerijatom i razvila zastavu tevhida meĊu ljudima. Upravo zato ga Uzvišeni Bog spominje sa najljepšim pozdravima: Neka je mir na Nuha u svim svjetovima! 30 Zaista, neka su najbiraniji selami na ovog poslanika, sve do Sudnjeg dana, sa svakom osobom koja prigrli vjerovanje u Boga, ili uĉini dobro djelo, ili spomene ime Boţije. –––––– 29

Nûh, 26-27.

30

Sâffât, 79.

26


Najkraće, sve dok u ĉovjeĉanstvu bude spomena od dobra, sve je to blagoslovom hazreti Nuhova poziva i onim što je taj poziv sa sobom poluĉio.

Adab hazreti Ibrahima Jedan od sljedećih adaba poslanika jeste onaj koji prenosi Uzvišeni Gospodar o Ibrahimu, a.s., i njegovom raspravljanju sa svojim narodom. Vidite li da su oni kojima robujete vi, i kojima robovaše vaši preci drevni, zbilja moji neprijatelji? Ali ne i Gospodar svjetova, Koji me stvori, pa na stazu Pravu uputi, i Koji me hrani i poji, i Koji me, kada se razbolim, liječi, i Koji će me usmrtiti, i potom oživjeti, i Koji će, žudim za tim, greške moje na Danu Sudnjem oprostiti! Gospodaru moj! Mudrost mi podari i meĎu one me koji su dobri pridruži, i spomena me istinita učini pokoljenjima potonjim i od nasljednika Dženneta opskrbljenoga me učini, i ocu mom oprosti, on je od zabludjelih, i na Dan kada će ljudi biti proživljeni nemoj me osramotiti...!31 Ibrahim, a.s., upućuje dovu Uzvišenom Bogu u kojoj moli za ispunjenje obećanja datog mu u vremenu kada je tek bio postigao razinu poslanstva i još uvijek gajio nadu u oĉevo prihvatanje vjere, ali kada je shvatio da je on neprijatelj Boga, odrekao ga se.32 Hazreti Ibrahim zapoĉinje dovu –––––– 31

Šu‟arâ, 75-86.

32

Ispravno vjerovanje po pitanju hazreti Ibrahima jeste da otac za kojeg se moli u ovom ajetima nije njegov roĊeni otac već amidţa, što je u skladu sa Boţijom voljom i Njegovom mudrošću da poslaniĉki rod od Adema do našega Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., saĉuva od mnogoboštva. Zasigurno u tome postoji mudrost, o ĉemu na ovom mjestu nije prilika da se podrobnije govori. Da bismo pokazali ispravnost iznesenog, u nastavku ćemo priloţiti saţeti oblik kur‟anske argumentacije, jedne od dvije koje donosi Allame Tabatabai. U suri Mumtehine, u 4. ajetu stoji: “Divan uzor imate u Ibrahimu i onima koji su s njim bili, kada su narodu svome rekli: „Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Mi vas se odriĉemo, i neprijateljstvo i mrţnja će se izmeĊu nas javljati sve dok vi ne budete u Allaha Jedinoga vjerovali!‟, – ali ne i u Ibrahimovim rijeĉima njegovom ocu: „Oprost ću ti zbilja traţiti, ali te od Allaha nisam u stanju odbraniti!‟” Dakle, hazreti Ibrahim je uzor u svim djelima, osim u ovom jednom, odnosno dovi koju je ĉinio za Azera. Ali to je bilo u vremenu, o ĉemu govore i predaje, kada je Azer dao obećanje Ibrahimu da će prihvatiti iman, a svoje mnogoboštvo nije javno pokazivao. Tada je još uvijek bilo nade za

27


lijepom hvalom Gospodara, što i zahtijeva adab onoga koji je u poloţaju roba. Ova zahvala je ujedno i prva opširnija zahvala koju Allah, dţ.š., prenosi od Ibrahima, a.s., za razliku od onih što su prije prenesene od njega a nisu toliko opširne, kao što je ona: O narode moj! Ja nemam ništa s tim što Allahu vi druge smatrate ravnim! Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome Koji nebesa i Zemlju stvorio je! Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim!33 Kao i zahvala koja nije toliko opširna, a izrekao ju je u razgovoru sa ocem: Molit ću za te u Gospodara svoga, jer mi je naklonjen, zaista.34 Hazreti Ibrahim, a.s., slijedi takav adab u svom iskazivanju zahvale pa nabraja sve milosti Gospodara kojim ga je obasuo, od roĊenja pa do povratka Njemu. Pritom vidi sebe siromaha nemoćnoga, dok Gospodaru ništa ne pripisuje, osim Imućnosti i Velikodušnosti. Hazreti Ibrahim vidi sebe kao bezvrijednog roba, u ĉijoj moći nije ništa, dok su upravo Gospodareva odreĊenja odluĉujuća i vode ga iz stanja u stanje, kroz ţivot. Allah, dţ.š., je Onaj Koji daruje hranu, piće i ozdravljenje od bolesti, daje ţivot i usmrćuje, proţivljava stvorenja na Sudnji dan da bi Mu poloţili raĉun, a –––––––––––––– Azera i za njegovo izbavljenje. Sljedeći ajeti – sura Merjem, 45-47 – govore o tom razdoblju: “„O moj oĉe! Ja se zbilja bojim da te zadesi kazna od Svemilosnog, pa budeš šejtanu drug!‟ „Zar ti, o Ibrahime, mrziš boţanstva moja?!‟ povika otac njegov. „Ako li ne prestaneš, zbilja ću te kamenovati, zato me zadugo napusti.‟ „Mir, selam tebi!‟ Ibrahim odgovori: „Gospodara svoga ću moliti da ti oprosti. On je doista dobar prema meni!‟” Kao i 86. ajet sure Šu‟arā: “...I ocu mom oprosti on je od zabludjelih...!” MeĊutim, kada je Ibrahim shvatio da nema spasa za Azera te da je otvoreni neprijatelj Boga, on ga se odrekao, što potvrĊuju 113. i 114. ajeti sure Tevbe: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliţi, nakon što će im postati jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo traţenje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kada mu je postalo jasno da je njegov otac Allahov neprijatelj, on ga se tada odrekao.” Potpuno je jasno da Azer nije bio Ibrahimov roĊeni otac, jer ĉim je postalo oĉito da je on mnogoboţac, on ga se odrekao, a s druge strane, u 41. ajetu sure Ibrahim vidimo da on uĉi dovu za svoje prave roditelje: “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim (َ‫ ) َولِوَالِدَّي‬i vjernicima na Dan polaganja raĉuna!” Treba znati da u ovoj dovi hazreti Ibrahim koristi izraz walid, odnosno roditelj, koji se koristi samo za krvne roditelje, a kada oslovljava amidţu Azera koristi izraz ab (‫)اب‬, odnosno otac, ĉija je upotreba posve uobiĉajena i za druge, a ne samo za roditelje, posebno ako je rijeĉ o skrbniku, u sluĉaju nepostojanja oca, ĉak i za nekog ko nije tako blizak kao amidţa. (Op. prev.) 33 En‟âm, 78-79. 34

Merjem, 47.

28


sve izneseno zato što hazreti Ibrahim nema ništa, osim ĉiste pokornosti i ţelje za milošću Njegovom. Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim provodio jeste da je razbolijevanje pripisao sebi. Kada obolim On me iscjeljuje. U poloţaju iskazivanja zahvale nije priliĉilo hazreti Ibrahimu da bolest pripisuje Njemu, iako je i bolest – kao i sve ostale pojave – u vezi sa Gospodarem svjetova. MeĊutim, tok govora nije takav da se pobroje pojave i dogaĊaji i da se sve pripišu i dovedu u vezu s Njim. Zapravo, kontekst hazreti Ibrahimova govora takav je da se i izljeĉenje od bolesti pripisuje Njegovoj milosti. Upravo zato on bolest pripisuje sebi, a izljeĉenje Gospodaru. Hazreti Ibrahim je ovim htio reći da je sve što dolazi od Allaha, dţ.š., lijepo i dobro. Nakon što je iskazao zahvalu, hazreti Ibrahim zapoĉinje dovu protkanu ushićujućim adabom. Kao prvo, svoju molbu zapoĉinje zazivanjem Gospodara, u nastavku moli samo za istinske i postojane blagodati, niĉim se ne osvrćući na ovosvjetske prolazne riznice, za sebe išće mudrost, najvrjedniju blagodat, znaĉi Šerijat i pridruţivanje dobrim, kao i spominjanje po istini u budućim naraštajima. Hazreti Ibrahim moli Gospodara da u svakom vremenu pošalje ljudima osobe ĉiji će poziv On uĉiniti postojanim, a Šerijat rasprostranjenim. Ustvari, zbilja njegove molbe je da Allah, dţ.š., daruje njemu Šerijat, koji će opstojati do Sudnjeg dana. Potom, moli za nasljeĊivanje Dţenneta, oprost za oca i izuzimanje od sramote na Sudnjem danu. Po onome što se moţe shvatiti iz rijeĉi Uzvišenog Boga, sve dove hazreti Ibrahima su bile primljene, osim dove za oprost ocu. Od Allaha, dţ.š., i ne oĉekuje se nešto drugo. Ustvari, kakav bi to bio Gospodar svjetova koji zanemaruje molitve Svojih bliskih robova i ne udovoljava im, i to robova za koje je Sam rekao: ...u vjeri vašega oca Ibrahima...35 On to učini trajnom riječju /tevhid/ svojim potomcima, ne bi li se povratili, možda.36 Mi smo ga učinili odabranim na svijetu ovome, a na Drugom svijetu sigurno će spadati u dobre ljude.37 Nek je u miru Ibrahim!38 TakoĊer, i povijest od nekoliko hiljada godina nakon Nuha, a.s., svjedoĉi i potvrĊuje sve one pohvale i vrline iznesene u Kur‟anu o Ibrahimu. Povijest biljeţi da je on bio ĉastan i plemenit poslanik, koji se sam podigao u promicanju vjere tevhida i oţivljavanju fitreta i poveo pokret borbe protiv uništenja temelja idolopoklonstva. On je uzdigao vjeru fitreta i pro–––––– 35

Hadždž, 78.

36

Zuhruf, 28.

37

Bekare, 130.

38

Sâffât, 109.

29


micao je u vremenu kada su tragovi tevhida nestajali, poslaniĉki obiĉaji blijedjeli, a imena poslanika, kao Nuha i drugih plemenitih poslanika, odlazila u zaborav. Danas, nakon što protiĉe ĉetiri hiljade godina od hazreti Ibrahima, ime tevhida još uvijek opstoji i ţivo je u srcima ljudi, jer ljudi vjeru jednoboštva danas poznaju kao judaizam, ĉiji je poslanik Musa, a.s., kršćanstvo, ĉiji je poslanik Isaa, a.s., a oba su potomci Israila, odnosno Jakubovi, a on opet sin je Ishakov, koji je sin Ibrahimov, i svakako islam, ĉiji je poslanik Peĉat vjerovjesništva, hazreti Muhammed, s.a.v.a., a on je potomak Ismaila, sina Ibrahimova. Allah, dţ.š., prenosi sljedeću dovu od hazreti Ibrahima: Gospodaru moj, daruj mi čestit porod!39 Ibrahim, a.s., u ovoj posve kratkoj reĉenici zatraţio je ispunjenje svoje ţelje te zaštitu i pomoć Uzvišenog Boga od nedoliĉnog potomstva, a svojoj molbi – umjesto da joj kontekst bude ovosvjetski – daruje duhovnu dimenziju i tako uĉini da bude Bogu milija. Kur‟an prenosi od hazreti Ibrahima dovu koju je uputio Allahu, dţ.š., kada je došao u podruĉje Meke i tamo nastanio Ismaila i njegovu majku, neka je mir s njima. I kako Ibrahim reĉe: “Gospodaru, učini ovaj kraj da siguran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji”, na šta Allah reče: “A onome ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga potjerati u pakleno stradanje – užasne li sudbine!” 40 Ovom dovom hazreti Ibrahim traţi od svoga Gospodara da podruĉje Meke, koje je tada bilo bespuće, bez vode i vegetacije, uĉini posvećenim staništem njegovom potomstvu da bi bilo središte Boţije vjere i ovozemaljska i materijalna veza izmeĊu ljudi i Boga te da oni dolaze iz svih krajeva, prelazeći velike razdaljine radi robovanja Njemu i da iskazuju posebno poštovanje prema tom mjestu. TakoĊer, da to bude jedan od vjeĉnih Boţijih znakova na Zemlji, tako da se svaki pojedinac koji do Sudnjega dana mišlju ode do Allaha, dţ.š., sjeti i tog mjesta. Da ko god bude htio da se okrene Bogu, svoje kretanje ka tamo usmjeri i da kao posljedica svega lica vjernika budu jednako usmjerena i rijeĉ njihova da bude jedinstvena. Sigurnost za koju hazreti Ibrahim moli odnosi se na odreĊenje tog mjesta u vjerozakonu i njegov status harema, odnosno posvećenosti, a ne izvanjske sigurnosti, tako da bude saĉuvana od ratova i ostalih sukoba i nedaća za koji mogu da ugroziti njen mir. To se da razumjeti iz rijeĉi: ...Pa Zar –––––– 39

Sâffât, 100.

40

Bekare, 126.

30


ih nismo Mi čvrsto nastanili u Haremu sigurnom, gdje se slivaju plodovi svakovrsni...41 Jer, kao što vidite, ovaj ajet istiĉe darovanu blagodat sigurnosti Harema, znaĉi mjesta koje je Allah, dţ.š., posvetio za Sebe i sa tog stanovišta opisano je kao mjesto sigurnosti, da bi ljudi vjernici to mjesto smatrali posvećenim i prema njemu se kao takvom i odnosili. Status njegove sigurnosti nije jedino u pogledu oĉuvanja od izvanjskih ĉinilaca koji bi mogli donijeti nered i ubijanje. S druge strane, svjedoci smo koliko je sama Meka imala u svojoj prošlosti teških i gorkih trenutaka, kao što su krvavi sukobi izmeĊu Kurejšija i Dţorhama i drugi nemili pokolji i neredi meĊu njegovim stanovnicima, koji se ne mogu ni prebrojati. Kao što je i reĉeno na drugom mjestu u Kur‟anu: Zar ne vide da smo Harem sigurnim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka?42 Ovaj ajet pojašnjava da ljudi tog vremena nisu u svojim pljaĉkaškim i ratnim pohodima udarali na Meku zbog poštovanja koje su prema njoj gajili. Ukratko, namjera Ibrahim, a.s., bila je da na Zemlji bude Harem Boţiji u kojem će biti smješteno njegovo potomstvo. Ovo nije bilo ostvarivo drugaĉije, osim da se izgradi naselje gdje će se ljudi naseljavati sa svih strana i da to bude vjerska zajednica kamo će ljudi dolaziti do Sudnjeg dana sa namjerom hodoĉašća i nastanjivanja te traţenja utoĉišta. Zato hazreti Ibrahim moli od Uzvišenog Boga da Meku uĉini sigurnom, a budući da je to podruĉje bilo neplodno, moli ujedno za svoje potomstvo i njegovu opskrbu. Saobrazno iznesenom, ispunjenje ove dove podrazumijevalo je da se ljudi nastane i prihvate Meku kao mjesto hodoĉašća i da na taj naĉin ono postane mjesto stanovanja i ţivljenja. Potom, kada je uvidio da poĉašćenost koju je traţio od Uzvišenog obuhvata i vjernike i nevjernike, ispunjenje svoje dove uvjetuje rijeĉima: ...one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji. A pitanju kako je ostvarivo ispunjenje ove dove u gradu u kojem je moguće da budu nastanjeni i vjernik i nevjernik, ili samo nevjernik, u okolnostima kada je to podruĉje bezvodno i neplodno, Ibrahim, a.s., uopće ne posvećuje paţnju! Ovo je takoĊer jedan od adaba koje je hazreti Ibrahim ispoštovao ĉineći dovu. Ako bi ĉovjek u poloţaju iskanja i traţenja htio pouĉiti svoga Gospodara kako i na koji naĉin će udovoljiti njegovoj molbi, i to Onoga Koji je Sveznajući, Moćni, Ĉije je djelovanje takvo da On ako nešto ţeli za to samo kaţe: Budi! – i ono biva, to bi bilo neprimjereno uplitanje u Njegov posao i izlazak izvan okvira adaba. S druge strane, –––––– 41

Kasas, 56.

42

Ankabut, 67.

31


budući da Allah, dţ.š., ţeli ispuniti Ibrahimovu dovu sukladno ustaljenom toku zakona kauzaliteta, a da pritom ne razdvoji vjernike od nevjernika, On Ibrahimovu dovu upotpunjuje rijeĉima, odnosno ograniĉava je: A onome ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga potjerati u pakleno stradanje – užasne li sudbine!, a tek nakon reĉenog je prihvata. Ova dova bila je razlogom ovjeravanja Šerijatom Boţijeg Harema i izgradnje Kabe, svete Boţije kuće, kao prve bogomolje za ljude u Meki, koja je uzrok upućivanja svjetova. Sve izneseno jedan je od plodova velikih i uzvišenih duhovnih pregnuća hazreti Ibrahima, a.s., zbog ĉega on ima pravo kod svakog vjernika, do Sudnjega dana. Kur‟an prenosi još jednu dovu od Ibrahima, a.s., koju je uputio u svojoj poodmakloj dobi: Jednom Ibrahim prozbori: “Gospodaru, ovaj grad sigurnim učini i sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali! Gospodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli – zato je moj onaj ko me slijedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si! Naš Gospodaru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj dolini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni, zato da bi, naš Gospodaru, namaz obavljali, pa učini da za njima čeznu srca u ljudi, i plodovima ih opskrbi da bi zahvaljivali! Naš Gospodaru, Ti dobro znaš šta tajimo i bjelodanimo mi, jer Allahu se ništa što je na Nebu i na Zemlji ne može utajiti. Hvala Allahu Koji mi Ismaila i Ishaka podari u starosti – zaista, moj Gospodar dobro čuje kad se moli! Moj Gospodaru, učini da obavljamo namaz ja i neki moji potomci; naš Gospodaru, moju molbu primi! Naš Gospodaru, oprosti meni, mojim roditeljima i onima koji su pravovjerni na Dan kada se budu svodili računi!” 43 Kao što je reĉeno, hazreti Ibrahim je ovu dovu uputio u svojim poznim godinama što se jasno vidi iz njegovih rijeĉi: Hvala Allahu Koji mi Ismaila i Ishaka podari u starosti... TakoĊer, iz dove se potpuno razgovijetno razabire da je upućena nakon izgradnje grada Meke, jer je hazreti Ibrahim rekao: Gospodaru, ovaj grad sigurnim učini..., za razliku od one preĊašnje dove u kojoj je molio: Gospodaru, učini ovaj kraj da siguran bude... –––––– 43

Ibrahim, 35-40.

32


Adab koji je Ibrahim, a.s., ispoštovao u ovoj dovi jeste da je on svaku upućenu molbu – budući da ju je bilo moguće zatraţiti i sa dozvoljenom i opravdanom namjerom, i sa nedozvoljenom – izraţava u okviru dozvoljene i ispravne namjere. Hazreti Ibrahim izgovara svoju molitvu na takav naĉin i tako biranim rijeĉima da svako moţe uvidjeti koliku on ima nadu u Boţiju Milost. Naprimjer, nakon što kaţe: ...sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali!, on pojašnjava svoju namjeru sljedećim rijeĉima: Gospodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli... TakoĊer, nakon što kaţe: Naš Gospodaru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj dolini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni..., on pojašnjava svoju osnovnu namjeru na sljedeći naĉin: ...zato da bi, naš Gospodaru, namaz obavljali... Nakon što je zamolio: ...učini da za njima čeznu srca u ljudi, i plodovima ih opskrbi..., on kaţe: ...da bi zahvaljivali! Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim ispoštovao u ovoj dovi jeste da je pri svakoj molbi spomenuo njoj odgovarajuće ime Boţije, kao što su Milostivi, Koji prašta, Koji ĉuje dove. TakoĊer je pri svakoj molbi ponavljao Boţije ime Gospodar Skrbnik, jer upravo Boţije skrbništvo oblikuje vezu izmeĊu Boga i roba i otvara kapije njegovim molitvama. Sljedeći adab vidimo u njegovim rijeĉima: ...zato je moj onaj ko me slijedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si! Hazreti Ibrahim nije donio prokletstvo već spominje dva Boţija imena, Oprostitelj i Milosnik, koji su posrednici u ostvarenju blagostanja i izbavljenja svakog ĉovjeka, jer on ţeli spas za svoj ummet i uvećanje Boţije velikodušnosti. Druga poslaniĉka dova koju biljeţi Kur‟an jeste ona koju je ĉinio Ibrahim, a.s., zajedno sa sinom Ismailom, a.s. I kako Ibrahim reĉe: Gospodaru, učini da ovaj kraj siguran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji! – na šta Allah reče: “A onome ko ne vjeruje dat ću mu kratkotrajno uživanje, potom ću ga potjerati u pakleno stradanje – užasne li sudbine!” I kako su Ibrahim i Ismail podizali Hramu temelje, moleći se: “Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti sve čuješ i znaš sve! Gospodaru naš, učini da Tebi predamo se i da Tebi preda se potomstvo naše; pokaži nam obrede naše i primi nam pokajanje, jer Ti rado primaš pokajanje i samilost je u Tebe; Gospodaru naš, pošalji im poslanika iz njihove sredine, koji će im kazivati Tvoje znamenje, davati im o Knjizi i Mudrosti učenje i dovesti ih u očišćenje, jer Ti si Silni i Premudri, nema sumnje!” 44 –––––– 44

Bekare, 126-129.

33


Ovo je dova koju su ova dva velikana ljudskog roda uĉili prilikom podizanja Kabe i kod nje se moţe primijetiti da je ispoštovan onaj isti adab kao i kod prethodne.

Adab hazreti Ismaila Kur‟an prenosi i dovu koju Ismail uĉi u trenucima prije ĉina njegova prinošenja kao kurbana: Pa kad je stasao toliko da mu je i poslu pomagao, Ibrahim mu reče: “U snu sam vidio, sinak moj, da ću te zaklati! Šta misliš ti?” “Oče moj” – dječak odgovori – “postupi po nareĎenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su!”45 S poĉetka svoga govora Ismail, a.s., pazi na adab prema ocu, ali u nastavku on slijedi adab prema Allahu, dţ.š., i pored toga što je adab prema ocu, poput Ibrahima prijatelja Boţijeg, ujedno i adab prema Bogu. Ukratko reĉeno, kada je hazreti Ibrahim prepriĉao svoj san sinu, te budući da je ovaj san po svjedoĉenju samog Ismaila: Oče moj, postupi po nareĎenju, bio Boţija zapovijed, otac mu nalaţe da razmisli i iznese svoje mišljenje, i to je bio adab oca prema svome sinu. Sam Ismail, rekavši u odgovoru: Oče moj, postupi po nareĎenju, ispunjava adab sina prema ocu, jer on nije iznio svoje mišljenje, odnosno, nije rekao: Moje mišljenje je sljedeće... Kao da je ovim htio dati do znanja da on nema mišljenja naspram oca. Upravo zato, on svoj odgovor zapoĉinje rijeĉima Oče moj, a nije rekao: Ako ţeliš uĉini to, da bi time ohrabrio oca u njegovoj nakani. Pored toga, samo priznanje Ismailovo da je san zapovijed koju Ibrahim mora izvršiti, ne ostavlja mjesta da se moţe pretpostaviti da kod Ismaila postoji sumnja i da će se pokoriti Gospodaru. Slijedeći Ismailov adab u ovom dogaĊaju moţe se vidjeti u njegovim rijeĉima: ...postupi po nareĎenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su! Ismail, a.s., ovim je rijeĉima hrabrio oca. Sve izneseno pokazuje koliko je hazreti Ismail imao obzira i adaba prema ocu. TakoĊer, on je ispunio i adab prema Allahu, dţ.š., tako što u pogledu obećanja da će biti izdrţljiv nije izrazio potpunu odluĉnost i sigurnost, već je to uvjetovao Boţijom voljom, jer je znao da dati obećanje i jamĉiti njegovo ispunjenje, a to ne uvjetovati Gospodarevom voljom, sadrţi u sebi boju i ––––––––––––––

45

Sâffât, 102.

34


tragove doţivljavanja sredstva neovisnim u svojoj uzroĉnosti, a poloţaj poslanika je viši i ĉist takvog neĉega. Uzvišeni Bog je prekorio i obiĉne ljude kada je rekao: Mi smo ih iskušali kao što smo vlasnike vrta iskušali, kada su se zakleli da će ga ujutro sigurno obrati, a ne rekoše: “Ukoliko Bog dopusti!”,46 pa je ĉak i Svoga Poslanika u Kur‟anu Ĉasnom jednim neobiĉnim prijekorom, odnosno odgojnom opaskom upozorio, rekavši: Za bilo šta nipošto ne reci: “Sutra ću to sigurno učiniti.”47

Adab hazreti Jakuba Jednu od dova koju Allah, dţ.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Benjamina i Jehude: Onda se otac od njih okrenu i reče: “Tugo moja Jusufe!”, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. “Tako nam Boga” – braća rekoše – “toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!” “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.” 48 Hazreti Jakub svojim sinovima kaţe da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa ţal srca, koju pred Boga iznosi, te da nije u beznadeţnosti spram Boţije milosti i da On moţe dovesti Jusufa na naĉin kakav se ne moţe ni pretpostaviti. Ovo je adab poslanika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u svim stanjima okrenuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja ĉine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko moţe shvatiti iz kur‟anskih ajeta, jer je Uzvišeni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio ispravnim putem: To su oni koje je Allah uputio... 49, a posebno za Jakuba je rekao: I darovasmo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo... 50, a s druge strane o sljedbenicima strasti rekao je da su to oni koji su zastranili i zalutali: ...i ne povodi se za strašću jer će te ona s Allahova Puta odvest...51 –––––– 46

Kalem, 17-18.

47

Kehf, 23.

48

Jusuf, 84-85.

49

En‟âm, 90.

50

En‟âm, 84.

51

Sâd, 26.

35


Iz reĉenog se moţe shvatiti da Boţiji poslanici – voĊeni i upućeni Boţijom uputom – nikad ne slijede strasti. Osjećanja i unutrašnji porivi, znaĉi strast, srdţba, ljubav, mrţnja, radost, tuga i svaka drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim pojavama, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to koriste na Boţijem putu i u tome ne traţe ništa drugo, osim Boţijeg zadovoljstva. Ukratko, put koji ĉovjek slijedu u ţivotu ili je put na kojem se slijedi istina, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim rijeĉima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga. Boţiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni uputom gore pojašnjenom, tj. ĉinjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stalno oţivljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i mirovanjima ne traţe ništa drugo, do li Boţije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj ţivotnoj potrebi ne obraćaju drugima, niti kucaju na druga, osim na Boţija vrata. Obraćanje na izvanjske uzroke ne odvodi ih u zaborav od Prvotnog uzroka Uzvišenog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i njihovi uĉinci dolaze od Boga. Poslanici nikako ne poriĉu uzroke, niti ih doţivljavaju kao nepostojeće, niti odriĉu njihovu uzroĉnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to suprotno ljudskoj prirodi i ĉovjekovom razumijevanju svijeta. Poslanici se oslanjaju na uzroke, ali im ne pridaju znaĉaj neovisnosti. Oni su vjerovanja da svaka stvar ima svoj poloţaj u pogledu uticajnosti koju im je odredio Uzvišeni. Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, oni su mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i oĉuvanja Njegova Gospodstva. Poslanici nisu ništa ni ţeljeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ninašto se nisu oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Boţiji njima, takvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim stanjima jeste Uzvišeni Bog. U svjetlu reĉenog i hazreti Jakubove rijeĉi: Na svoj jad i tugu Allahu se žalim..., imaju sljedeće znaĉenje: Ako me vidite da sam stalno u ţalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke blagodati, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju ţalite drugom, koji ne raspolaţe niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uzvišenog Gospodara i moja ţal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.

Adab hazreti Jusufa TakoĊer, od dova koje Kur‟an biljeţi jeste i Jusufova, a.s., koju je ĉinio nakon što mu je upraviteljeva ţena zaprijetila zatvorom: “Gospodaru moj!” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga čemu me zovu one! A ako Ti 36


ne odvratiš od mene spletke ženske, i ja mogu spram njih naklonost osjetiti i biti od neznalica.”52 Hazreti Jusuf, a.s., svoj poloţaj na dvoru kod ţena opisuje Gospodaru takvim što je stavljen pred izbor ili da prihvati njihov poziv, ili da bude smješten u tamnicu. Znanjem koje mu je podareno po svjedoĉenju Kur‟ana: I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo,53 hazreti Jusuf je dao prednost tamnici u odnosu na ispunjenje ţelja ţenama. S druge strane, egipatske ţene su pripremile veoma jake spletke u cilju ostvarenje svoje nakane. To je bilo toliko jako da je prijetilo da Jusuf zaboravi na poloţaj Gospodara i izgubi znanje i iman. U svemu tome on nije vidio izlaza, osim u Boţijoj pomoći i presudi, kao što je i rekao svom sagovorniku u zatvoru: ...Konačna presuda pripada samo Allahu!54 Upravo zato on je u dovi slijedio adab i za sebe nije ništa traţio, jer izravno traţenje potrebe po sebi jedan je od oblika presuĊivanja. Zapravo, hazreti Jusuf samo ukazuje na neznanje, koje prijeti da ga liši blagodati znanja koje mu je Gospodar darovao. Spas od neznanja i izbavljenje od spletki ţena jedino ovisi od Boţijoj volji. Zato se hazreti Jusuf povinuje i potĉinjava Boţijoj zapovjedi i ništa drugo i ne spominje. Uzvišeni Bog primio je dovu hazreti Jusufa i spasio ga od spletki ţena, koje su znaĉile odlazak u tamnicu ili zastranjenje i gubitak Boţije blagodati. Iz reĉenog biva jasno da se spletke ţena odnose na obje iznesene mogućnosti. Kada je hazreti Jusuf zavapio: Gospodaru moj, draža mi je tamnica..., reĉenim je zapravo ţelio iskazati svoju srĉanu naklonost u sluĉaju da bude stavljen pred izbor izmeĊu dvije mogućnosti, a ne kako su neki objašnjavali, tj. da je njemu odlazak u zatvor bio drag. Sliĉna iznesenom je i poznata reĉenica Imama Husejna: “Smrt je dostojnija od prihvatanja poniţenja, a poniţenje je dostojnije od ulaska u Vatru.” Ovo znaĉenje podrţava i nastavak ajeta: Poslije oni promijeniše mišljenje, nakon što su znamenja vidjeli /osvjedoĉili se u njegovu ĉednost/, da ga u tamnicu za neko vrijeme bace.55 Ovaj ajet je neupitno jasan u saznanju da je Jusufovo utamniĉenje bilo u vezi sa potpuno novom odlukom, nakon onih neprilika iz kojih je Jusuf bio izbavljen. –––––– 52

Jusuf, 33.

53

Jusuf, 22.

54

Jusuf, 40.

55

Jusuf, 35.

37


Još jednu dovu Kur‟an biljeţi u primjeru hazreti Jusufa: A kada Jusufu doĎoše, On privi roditelje svoje na grudi svoje i reče: “Stupite u Misr, s Allahovom voljom, sigurni!” I podiže on roditelje svoje na prijestolje, a oni zbog njega ničice padoše na sedždu, i Jusuf reče: “O moj oče! Ovo je značenje sna mog od prije, Gospodar moj obistinio mi ga je, Gospodar moj prema meni je dobar bio, kad je mene iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan izmeĎ‟ mene i braće moje bio razdor posijao! Gospodar je moj, doista, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mudar je. Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tumačenju snova me naučio! O Oblikovatelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom! Podari mi da kao musliman umrem i pridruži me društvu dobrih!”56 Cijenjeni ĉitaoĉe, da bismo shvatili veliĉinu poslaniĉkog adaba koju je hazreti Jusuf ispunio u ovom govoru, treba se zamisliti nad ovim ajetima i uzeti obzir sve okolnosti koje prate njegov govor, kao što je snaga i moć koje je stekao kroz svoj poloţaj u društvu, ĉeţnju koju je imao za susretom sa ocem i majkom, te sjećanje koje braća imaju o Jusufu od dana razdvajanja do dana kada ga nalaze na prijestolju. Hazreti Jusuf, a.s., nije ništa izgovorio, a da sve ili dio toga nije posvećen Uzvišenom Bogu. Jedino što je izgovorio, a da nije bilo posvećeno Bogu, jeste kratka reĉenica: Stupite u Misr, s Allahovom voljom, sigurni! Ali, i ovu reĉenicu je uvjetovao Boţijom voljom da se ne bi pogrešno shvatilo da je on neovisan u donošenju suda, jer – kao što je već ranije rekao: ...Konačna presuda pripada samo Allahu! Nakon ove kratke reĉenice, hazreti Jusuf zapoĉinje hvaljenje Uzvišenog spram svih onih blagodati, od dana odvajanja do dana ponovnog susreta. U tom kontekstu prvo se prisjeća sna i obistinjenja njegova tumaĉenja od strane Uzvišenog Boga. Ujedno, istim govorom hazreti Jusuf je podrţao oca u njegovom tumaĉenju, pa ĉak i njegovu hvalu izreĉenu tom prilikom, da bi time iskazao i ispunio potpunu i cjelovitu hvalu koja dostoji poloţaju Uzvišenog Boga. Jer, hazreti Jakub, a.s., nakon što je protumaĉio san djeĉaka Jusufa, u nastavku je rekao: A tebe će tako Gospodar tvoj odabrati, i tumačenju snova te podučiti, i blagodat Svoju prema tebi i Jakubovoj porodici upotpuniti, onako kako ju je upotpunio –––––– 56

Jusuf, 99-101.

38


dvojici predaka tvojih još prije – Ibrahimu i Ishaku. Tvoj je Gospodar, zaista, sveznajući i mudri! 57 Hazreti Jusuf nakon što je potvrdio oĉevo tumaĉenje sna u nastavku mu se obraća rijeĉima: Gospodar je moj, doista, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mudar je.58 Potom, hazreti Jusuf ukratko ukazuje na sve one dogaĊaje koje su se desili u razdoblju izmeĊu sna i njegova obistinjenja i sve ih pripisuje Gospodaru. A budući da sve te dogaĊaje vidi svojim dobrom, on ih zbog toga ubraja u Boţija dobroĉinstva njemu uĉinjena. Najsuptilniji adab koji je hazreti Jusuf primijenio jeste da uopće nije spomenuo sva ona gnusna i surova nedjela koja su mu braća uĉinila, poĉevši od njegova bacanja u bunar, prodaje za neznatnu svotu novca pa do optuţivanja za kraĊu. Zapravo, hazreti Jusuf preko svega prelazi rijeĉima: ...šejtan je izmeĎ‟ mene i braće moje razdor bio posijao!, uopće ne spominjući braću po lošem. TakoĊer, dok nabraja Boţije blagodati hazreti Jusuf se sa svakom novom obraća Njemu imenom Gospodaru moj, sve tako dok nije zapao u potpunu Boţiju privuĉenost i ushićenost Njime. U tom trenutku tok svoga govora u potpunosti usmjerava ka Allahu, dţ.š., zaboravljajući i na oca, i na majku. Stiĉe se dojam kao da on do tada nikako nije ni razgovarao sa roditeljima i kao da ih uopće ne poznaje. U tim trenucima obraća se Gospodaru rijeĉima: Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tumačenju snova me naučio! Hazreti Jusuf iskazuje zahvalu na trenutno prisutnim blagodatima, a to su vlast i znanje tumaĉenja snova, da bi u nastavku svoju paţnju sa Boţijih blagodati usmjerio drugim tokom, a to je da je Gospodar, Koji mu je darovao sve blagodati, Stvoritelj Nebesa i Zemlje, Oblikovatelj svih bića, Onaj Koji je sva bića doveo iz nepostojanja u postojanje, i to u stanju kada ne nadziru vlastitu moć kojom bi mogli priskrbiti dobro i odbraniti se od štete, niti su dostojni da upravljaju svojim poslovima, bilo ovosvjetskim, bilo onosvjetskim. Budući da je On Stvoritelj svih stvorenja, to znaĉi da je On ujedno i Skrbnik svih stvorenja. Zato, nakon što je rekao: O Oblikovatelju nebesa i Zemlje..., hazreti Jusuf obznanjuje svoj poloţaj poniznog i ništavnog roba, koji ne raspolaţe sa svojom dušom ni na Ovom svijetu ni na Budućem, tj. da je on zapravo sam rob potĉinjen skrbi i zaštiti Uzvišenog Boga, a Uzvi–––––– 57

Jusuf, 6.

58

Jusuf, 100.

39


šeni Bog je Onaj Koji mu odreĊuje sudbinu onakvu kakvu On ţeli i podaruje mi poloţaj koji On hoće. Zato hazreti Jusuf i kaţe: Ti si Zaštitnik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom! U tom trenutku sjeti se svoje ţelje koju niko ne moţe ispuniti, osim Gospodara, a to je da sa islamom, odnosno predanošću Bogu, preseli iz Ovog na Budući svijet, u stanju kakvom su i njegovi preci Ibrahim, Ishak, Ismail i Jakub preselili, a Allah, dţ.š., o tome kaţe: A Mi smo Ibrahima na Ovom svijetu odabrali, i na Onom svijetu on će meĎ‟ dobrima biti! I kada njemu naredi Gospodar njegov: “Predan budi!” A on odgovori: “Ja sam predan Gospodaru svjetova!” I Ibrahim oporuči vjeru sinovima svojim, a i Jakub: “O sinovi moji! Allah je odabrao vjeru vama! I ne umirite drugačije osim kao muslimani, Allahu predani!”59 Za isto je i hazreti Jusuf molio kada se obratio Gospodaru: Podari mi da kao musliman umrem i pridruži me društvu dobrih! Istu dovu je upućivao Uzvišenom i njegov djed hazreti Ibrahim: Gospodaru moj, mudrost mi podari i pridruži me društvu dobrih!60 Kao što je već ranije reĉeno, dova hazreti Ibrahima bila je primljena kod Gospodara, a Kur‟an u svom prikazu hazreti Ibrahima ovu reĉenicu navodi uz posljednju dionicu njegova ţivota, odnosno njome se završava kazivanje o Ibrahimu, a.s. Uistinu, Gospodaru tvome Povratak je.61 Ovakav kur‟anski naĉin i okvir kazivanja ima po sebi zadivljujuću suptilnost u znaĉenju.

Adab hazreti Musaa TakoĊer, jedna od dova koja svjedoĉi adab poslanika jeste ona koju Kur‟an prenosi od hazreti Musaa, a.s., još iz vremena kada je on u svojoj mladosti u Egiptu jednim udarcem usmrtio ĉovjeka od Kopta, da bi se potom okrenuo poloţaju Uzvišenog Gospodara rijeĉima: “Gospodaru moj!” – zavapi on – “Ja sam sâm sebi nasilje učinio, pa mi Ti oprosti!” I On mu oprosti, On zbilja prašta i samilostan je.62 TakoĊer i dova koju je izrekao u svom bijegu iz Egipta prema Medjenu, a nakon što je pomogao dvjema kćerima hazreti Šuajba da napoje stado te prazna stomaka otpoĉi–––––– 59

Bekare, 130-132.

60

Šu‟arâ, 83.

61

Nedžm, 42.

62

Kasas, 16.

40


nuo u hladu drveta: Gospodaru moj, ma kakvo mi Ti dobro spustio, meni je, zbilja, ono potrebno!63 Musa, a.s., u ova svoja dva obraćanja Uzvišenom poloţaju Gospodara, osim pozivanja na Njegovo Skrbništvo i Gospodstvo, što je samo po sebi jedan od adaba robovanja, u prvoj dovi – koja, budući da se ne odnosi na ovosvjetsku potrebu, zapravo je iskanje oprosta – izravno spominje svoju potrebu. Allah, dţ.š., voli da Ga robovi mole za oprost, kao što Kur‟an na jednom mjestu kaţe, savjetujući: ...Tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.64 Svi poslanici su pozivali ljude da mole Gospodara za oprost. Hazreti Musa u drugoj dovi, budući da se njegova potreba odnosi na neophodnosti koje prate ovosvjetski ţivot, kao što su hrana, odjeća, kuća i sl., ne spominje izravno svoje potrebe. On se u svom obraćanju zadovoljava samo navoĊenjem potrebe i ništa dalje ne govori, jer dobro znade da Ovaj svijet u oĉima Uzvišenog Boga nema vrijednosti. U vezi sa njegovim rijeĉima: Gospodaru moj! Ja sam sâm sebi nasilje učinio, pa mi Ti oprosti!, treba znati da Musaovo priznanje nasilja i traţenje oprosta ima ono isto znaĉenje koje smo dali u vezi sa Ademom i njegovom ţenom, kada su oni rekli: Gospodaru naš! Sami smo sebi nepravdu nanijeli, i ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, mi ćemo tada sigurno biti meĎu stradalnicima.65 Ukratko, Musaovo priznanje nasilja nije priznanje grijeha već djela koje je suprotstavljeno dobrobiti njegova ţivota, kao i u primjeru Adema i njegove ţene. Valja uoĉiti da je hazreti Musa usmrtio onog ĉovjeka prije njegova promicanja u poslanika te prije zabrane ubijanja, s tim da ţivot nevjernika nema svetost zaštite, a osim toga nema dokaza ni da je takvo šta bilo zabranjeno u vremenu prije Musaova Šerijata. Kada su se Adem i njegova ţena pribliţili zabranjenom drvetu i time uĉinili sebi nepravdu, to je bilo prije nego što je uopće obznanjen Šerijat ljudskom rodu, jer se to desilo tek nakon Ademova protjerivanja iz Dţenneta i njegova dolaska na Zemlju. Sama zabrana pribliţavanja drvetu nije dokaz tvrdnji da je to bila mewlawi-zabrana, odnosno zabrana ĉije bi kršenje znaĉilo grijeh u njegovom terminološkom znaĉenju kakvim se razumijeva unutar Šerijata. Štaviše, postoje dokazi koji ukazuju na zakljuĉak da je zabrana pribliţavanja drvetu u Dţennetu bila iršadi-zabrana, od–––––– 63

Kasas, 24.

64

Bekare, 199.

65

A‟râf, 23.

41


nosno zabrana koja ima savjetodavni karakter. Dio tih dokaza nalaze se u suri Tâ Hâ, a o tome smo već ponešto govorili u prvom tomu, prilikom kazivanja o Ademu i njegovom boravku u Dţennetu.66 Pored svega iznesenog, Kur‟an jasno kaţe za hazreti Musaa da je on bio od iskrenih robova,67 odnosno od onih odabranih robova koji su bili otjelovljenje iskrenosti. A spomeni u Knjizi i Musaa! On je bio iskren /otjelovljenje iskrenosti/ i bio je poslanik i vjerovjesnik.68 Dok na drugom mjestu Kur‟an rijeĉima Iblisa potvrĊuje njihov uzvišeni poloţaj: I Iblis reče: “Tako mi Veličanstva Tvoga, sve ću njih, sigurno, zavesti s Puta Pravoga, osim onih iskrenih /onih ĉija je bit oliĉena u iskrenosti/ Tvojih robova!”69 Nadalje, jasno je da nema grijeha bez šejtanova zavoĊenja, a što zajedno sa onim do sada reĉenim nudi zakljuĉak da hazreti Musa, a.s., nije poĉinio grijeh. Nadalje, iskanje oprosta Musaa od Gospodara, kao i Adema i Have, nije zarad brisanja posljedica koje je Uzvišeni Bog propisao za grijeh, kao što je sluĉaj kod oprosta grijeha. Zapravo, to je molitva za brisanje nemilih posljedica koje nasilje prema duši ostavlja na ţivot ĉovjeka. Hazreti Musa je imao strah od mogućnosti da se vijest o ubistvu ne proširi meĊu ljudima i da ga ljudi zbog toga ne budu smatrali ubicom. Zato hazreti Musa moli Uzvišenog Boga da prikrije njegovu tajnu i to je zapravo znaĉenje oprosta u ovom primjeru. Ustvari, oprost u terminologiji Kur‟ana i u općem razumijevanju ima šire znaĉenje od brisanja kazne, zapravo, ono podrazumijeva poništavanje loših posljedica, na što god da se to odnosilo, bilo da se to tiĉe Boţije kazne, kazne u općem smislu ili bilo kojeg drugog oblika tragova te vrste. TakoĊer, nema nikakve sumnje u ĉinjenicu da je brisanje svih oblika posljedica u rukama Uzvišenog Boga. Sliĉno pojašnjenje o istom dali smo u vezi sa dovom Nuha, a.s.: Ako mi ne budeš oprostio i smilovao mi se... Rekli smo da je znaĉenje njegove dove sadrţano u sljedećem: Ako me ne odgojiš adabom Svojim i ne saĉu–––––– 66

Vidjeti poglavlje ove knjige o Ademu i Havi. Kao što smo do sada u razliĉitim prilikama navodili, svaka rijeĉ u Kur‟anu ima svoje terminološko odreĊenje u znaĉenju koje je odreĊeno sa više ĉinilaca. U ovom sluĉaju, radi boljeg i taĉnog razumijevanja, potrebno je naglasiti da ova rijeĉ u Kur‟anu, odnosno ( ) ima razliĉito znaĉenje od toga da se prevodi samo kao iskren, a što je taĉno u sluĉaju rijeĉi ( ). Zapravo predmetna rijeĉ je gramatiĉki gledano particip pasivni, a ne particip aktivni, što u znaĉenju donosi promjenu, a to je da osoba sa ovim svojstvom predstavlja otjelovljenje iskrenosti, a ne onoga koji ĉini djela iskreno, ali koji još uvijek nije postao potpuno iskren. (Op. prev.) 68 Merjem, 51. 67

69

Sâd, 82-83.

42


vaš me Svojom bezgrješnošću i time mi se ne smiluješ, ja ću biti od stradalnika. Obratite paţnju na ovo! Od dova koje Kur‟an prenosi od hazreti Musaa jeste i ona koju je uputio prvog dana svoga poslanstva, a nakon što je primio prvu nebesku objavu: A Musa reče: “Gospodaru moj! Učini prostranim prsa moja, i olakšaj mi moj zadatak, odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog, osnaži me njime i ovoj zadaći mojoj pridruži ga, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te se mnogo sjećali, jer Ti zbilja nas vidiš!”70 Hazreti Musa traţi ovom dovom dobro u svom promicanju vjere i olakšanje na tom putu. Ono što se moţe shvatiti iz samih rijeĉi, kao i drugih sadrţaja koji prate ovaj dogaĊaj, hazreti Musa ovim ţeli reći: O Gospodaru, Ti veoma dobro znaš stanje moje i brata moga, koji Te slavimo od prvih dana punoljetstva, a veĉeras je teško breme odgovornosti poslanstva palo na moja pleća, i Tebi je poznata moja gruba priroda i mahana govora; zato ja strahujem da me moj narod ne omete u mom nastojanju promicanja vjere te da mi se kao posljedica tog postupka prsa skupe pa se rasrdim i jezik mi se zaveţe. Zato, o Gospodaru, uĉini mi prsa prostranim i olakšaj mi posao. Ova dova je ustvari odgovor na zapovijed koju je Allah, dţ.š., uputio svim poslanicima,71 zahtijevajući da oni sebe ne dovode u teške prilike prilikom promicanja vjere, o ĉemu Kur‟an kaţe: Nije na poslaniku da sebe dovodi u poteškoće kod ispunjavanja onoga što mu je Allaha propisao, jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali...72 Dakle: Boţe, odriješi uzao sa jezika moga da oni razumiju govor moj, a moj brat Harun je rjeĉitiji i od moje je porodice, pa ko je onda bolji od njega da ga uĉiniš za pomagaĉa moga da bismo Te se mnogo sjećali i spominjali, kao što smo i dosada voljeli spominjali Tebe. Ovo bi bio saţetak onoga što je hazreti Musa iskao od Uzvišenog Boga za ispunjenje svoje zadaće poslanstva. Adab koji je slijedio u ovom svom obraćanju sadrţan je u spominjanju uzroka i posljedica onoga za šta je molio, da bi odagnao primisao da to ĉini iz liĉne koristi. To se moţe –––––– 70

Tâ Hâ, 25-35.

71

Ahzâb, 38. Predmetni ajet je preveden sukladno tumaĉenju koje Allame Tabatabai nudi po ovom pitanju, a koje stoji u skladu sa duhom kur‟anskog uĉenja, što potvrĊuje i posljednji ajet sure Bekare : “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” Naravno, kod razumijevanja pa time i kod prevoĊenja ovog ajeta treba imati u vidu znaĉenje rijeĉi . (Op. prev.)

72

43


zakljuĉiti iz sljedećih rijeĉi: ...da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te se mnogo sjećali... Kao potvrda za svoju iskrenost on u nastavku kaţe: ...jer Ti zbilja nas vidiš! Pokazivanje i iznošenje potrebe od strane siromaha pred Darovatelja Plemenitog, Koji nema potrebu nizaĉim, najbolji je i najdjelotvorniji naĉin podsticanja samilosti. Jer pokazivanje potrebe ostavlja više traga u odnosu na puko spominjanje, budući da kod samog izgovora potrebe postoji mogućnost laganja, dok kod ĉina pokazivanja toga nema. Od poslanikovih adaba je i proklinjanje faraona i njegova naroda, koje Allah, dţ.š., prenosi u Kur‟anu: I Musa reče: “Gospodaru naš! Ti si faraonu i glavešinama njegovim sjaj i bogatstvo dao u životu ovozemnom! A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju, pa Ti, Gospodaru naš, zatri trag bogatstvu njihovu, i zapečati srca njihova, pa da ne povjeruju sve dok ne vide patnju bolnu! I reče Allah: “Molba vas dvojice je primljena! Na Putu Pravom vas dvojica ustrajni nek‟ ste, a nikako se za neznalicama ne povodite!”73 Ovo je bilo proklinjanje od strane Musaa i Haruna, jer govor zapoĉinje rijeĉima: Gospodaru naš!, a isto potvrĊuje i nastavak ajeta, kada Allah, dţ.š., kaţe: Molba vas dvojice je primljena! Ova dva velikana upućuju prokletstvo najprije na njihov imetak, na naĉin da ga Uzvišeni Bog uĉini takvim da ne mogu u njemu uţivati i okorištavati se njime, a potom prokletstvo zazivaju na njih same, da im srca otvrdnu i zapeĉate, nakon ĉega neće moći prihvatiti vjerovanje, što opet za sobom povlaĉi kaznu nesnosnu. O tome Allah, dţ.š., kaţe: A na Dan kada doĎu neki Znakovi Gospodara tvoga nijednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio.74 Musa i Harun, neka je mir njima, kroz drugo proklinjanje traţe od Allaha, dţ.š., da ih On osveti tako što će ih lišiti svjetlosti imana i da ih onda izloţi iznenadnoj kazni, koja im neće ostaviti vremena niti prilike da prigrle iman, isto kao što oni nisu dozvolili robovima Boţijim da prihvate iman i kao što su ih odveli u zabludu. Ovakvo prokletstvo je najteţe koje se moţe uputiti na raĉun ĉovjeka, jer nema veće boli od vjeĉne nesreće. Treba znati da postoji razlika izmeĊu dove i proklinjanja, jer Boţija milost uvijek prethodi Njegovoj srdţbi, kao što je i objavljeno hazreti –––––– 73

Junus, 88-89.

74

En‟âm, 158.

44


Musau: Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve!75 Sveobuhvatnost Boţije milosti podrazumijeva odvratnost prema mogućnosti da robovi budu pogoĊeni nesrećom i kaznom, iako nasilnik zasluţuje kaznu, jer reĉeno potvrĊuje ĉinjenica da koliko god robovi ĉinili zlo, Uzvišeni Gospodar ih obasipa blagodatima, a nedjela im pokriva. On, uzvišeno je Njegov ime, ĉak poziva robove da budu strpljivi spram neznanja i nedjela meĊusobno poĉinjenih, osim u sluĉajevima kada je neizbjeţno ispunjenje pravde ili kada bivaju prisiljeni na uklanjanje zla koje ih dovodi u nezavidan poloţaj. U takvim sluĉajevima Allah, dţ.š., daje prednost djelima koja su potaknuta srdţbom, odnosno dozvoljava ih. Naravno, sve reĉeno vrijedi tek kada se procijeni da su dobrobit i oĉuvanje vjere i vjernika ostvarivi jedino djelima srdţbe. Pored svega iznesenog, koliko god suptilnosti aspekata dobra i blagodati bili tanahniji i stepeni toga precizniji, fitreti duša po kojima ih je Uzvišeni stvorio to lakše prihvataju, suprotno aspektima zla i nesreće, koje ĉovjek po svojoj prirodi, odnosno fitretu nastoji izbjeći, kao što takoĊer ima nelagodu pri uvidu i nakon obaviještenosti o takvim stvarima. Ĉovjek po prirodi kakvom je stvoren smišlja naĉine kako da nikako ne stupi u doticaj sa takvim pojavama, a kamoli da se bavi tanĉinama i pojedinostima takvih pojava. Upravo je izneseno razlog usljed kojeg se razlikuju adabi dove od adaba proklinjanja. Recimo, jedan od adaba proklinjanja jeste da se pri samom njegovo ĉinu ne navode razlozi proklinjanja. Zapravo, spominju se u prenesenom znaĉenju. Ovo posebno vrijedi u sluĉajevima kada su ti razlozi odvratni i sramotni, suprotno adabu dove, gdje je pohvaljeno navesti njene razloge. Hazreti Musa je imao na umu izneseno kada je proklinjao samo kratko ukazavši: A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju... Kao što se vidi, hazreti Musa nije pojedinaĉno iznosio besramnosti i zloĉine faraona i njegovih pristalica. Sljedeći adab koji moţemo uoĉiti kod ovog proklinjanja, iako po vremenu to nije dugo trajalo, jeste da je hazreti Musa ispoljio veliku poniznost, preklinjao za pomoć i ĉesto ponavljao Gospodaru naš! Nadalje, hazreti Musa nije pristupio proklinjanju sve dok nije ocijenio da je uništenje faraona ide na dobrobit istine, vjere i vjernika i dok ta njegova procjena nije poprimila izvjesno znanje. Da, hazreti Musa, a.s., stekao je u svom uvjerenju potpunu sigurnost – u kojoj nije bilo mjesta nikakvoj sumnji – da u faraonu ne postoji nimalo dobra niti nade za promjenu, kao što je i Allah, dţ.š., rekao: A faraonu smo Mi sve dokaze Naše pokazali, pa je on porekao i vjeru –––––– 75

A‟râf, 156.

45


odbio.76 Moţda je upravo iz ovog razloga Uzvišeni Bog, nakon što su Musa i Harun ostali bez nade u faraonovu uputu te prihvatanja njihova proklinjanja, naredio im da budu ustrajni i da se ne povode za neznalicama. Allah najbolje zna! TakoĊer, jedna od dova Musaovih je ona koju Allah, dţ.š., prenosi u slijedećim ajetima: I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi za susret s Nama, a kad ih potres veliki zadesi, Musa reče: “Gospodaru moj, da si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene! Zar da nas uništiš zbog toga što učiniše bezumnici izmeĎ‟ nas? Potres je samo iskušenje od Tebe, a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš, a na Pravu Stazu napućuješ koga hoćeš! Ti si Zaštitnik naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si najbolji Oprostitelj. Dodijeli nam dobro na Ovom Svijetu i na Onom svijetu. Tebi se mi zapućujemo!”77 Prvo što u dovi iznosi Hazreti Musa jeste: ...oprosti nam..., zato što su prilike bile veoma teške. To su bile okolnosti kada je Boţija ljutnja i srdţba, koju nijedno stvorenje ne moţe podnijeti, obuhvatila ĉitav njegov narod. Zato, u takvim prilikama moliti Gospodara, Ĉija je svetost skrnavljena i Ĉijem je poloţaju Gospodstva i Uzvišenosti uĉinjena uvreda, zbog ĉega se i rasrdio na Svoje robove, nije ni mjesto, ni vrijeme za upućivanje uobiĉajene dove. Zato vidimo da je onim što je hazreti Musa prvo izrekao nastojao umiriti Njegovu prokljuĉalu srdţbu i pripremiti teren za traţenje milosti: Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene! Okolnosti koje su pratile ovaj dogaĊaj ukazuju da je hazreti Musa ovim htio reći: Moja duša i duše mojih sunarodnjaka su u rukama Tvoje Moći i one se pokoravaju Tvojoj Volji. Da Si htio Ti bi nas sviju uništio još ranije, dok sam bio meĊu njima, kao što Si ih danas uništio, a mene ostavio ţiva. MeĊutim, ja sam zbunjen i ne znam kakav odgovor da dam mome narodu kada im se vratim bez odabranika njihovih i kada me optuţe za ubistvo njihovo? Ti bolje od mene znaš stanje njihovo i znaš da je ovaj dogaĊaj uĉinio ništavnim moje promicanje vjere i uloţeni trud. U nastavku hazreti Musa vidi uništenje njih sedamdeset kao uništenje sebe i cijelog svoga naroda. Ustvari, htio je reći da su i oni preostali u njegovom narodu bezumnici: djelima bezumnika ne moţe se ozbiljno pristupati, a i oni koje je On uništio dio su tog naroda. Ovim je hazreti Musa htio da se poveţe sa –––––– 76

Tâ Hâ, 56.

77

A‟râf, 155-156.

46


Boţijom milošću, jer Boţiji obiĉaj nije bio da uništi narod zbog loših djela njegovih bezumnika. Ako je Uzvišeni i uništio nekolicinu, to nije bilo iz osvete već zbog iskušenja koje je stalno prisutno meĊu ljudima, iskušenja koje mnoge odvodi u nevjerovanje, a mnoge vodi ka Uputi. Potom hazreti Musa utvrĊuje da naspram loših postupaka ljudi – od Uzvišenog Boga nalazimo jedino oprost i pokroviteljstvo: Moja duša i duše ljudi iz moga naroda u Tvojoj su ruci i Ti Si Onaj Koji nas moţe uništiti uvijek kada zaţeli, a ovo posljednje stradanje moga naroda nije ništa novo na polju Tvojih općih iskušenja, koja jedan narod odvode u zabludu, a drugi upućuje. Prema tome, Ti Si zasigurno Onaj Gospodar Koji upravlja i o Ĉijoj volji ovise naši poslovi. Ništa nije u našoj moći. Pa Ti, o Gospodaru naš, presudi nam milošću i oprostom Svojim, jer jedno od svojstava Tvojih jeste da Si najbolji Oprostitelj! Mi nemamo utoĉišta na Ovom svijetu od Tvoje srdţbe i kazne; zato Te molimo da nam dodijeliš dobro na Ovom svijetu, a na Budućem oprost i Dţennet. Ovo su bile okolnosti koje su obiljeţile dovu hazreti Musaa, nakon što je dio njegova naroda stradao od potresa i nakon što ga je zadesila nesreća. Prema tome, cijenjeni ĉitalac treba dobro obratiti paţnju na okolnosti i vrijeme u kojima su izgovorene rijeĉi dove da bi shvatio kako je lijep adab primijenjen ovom prilikom, te kako je hazreti Musa neprekidno molio za milost svoga Gospodara i svojom hvalom umirio Njegovu srdţbu. Takvim adabom u ĉinu iskazivanja pokornosti priskrbio je udovoljenje svojoj dovi, iako sve ţeljeno nije doslovno ni izgovoreno, a to je da budu oţivljeni svi stradali iz njegova naroda. Onako kako Kur‟an biljeţi, hazreti Musau je takoĊer objavljeno: Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja sve obuhvaća! Dodijelit ću milost onim bogobojaznim, koji zekat daju i koji u Znamenja Naša budu vjerovali!78 I sami cijenjeni ĉitalac zna kakvo bi imao razmišljanje o Milostivom i Samilosnom Bogu nakon odgovora koji je Uzvišeni uputio hazretu Musau: ...Milost Moja sve obuhvaća! Gospodar je jasno obećao oprost griješenja koje je poĉinio Musaov narod, a udovoljenje dovi Musa je uvjetovao oţivljavanjem usmrćenih i njihovo vraćanje svome narodu: I kada ste uglas rekli: “O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo! Grom vas je ošinuo, vi ste to vidjeli. Zatim smo vas, nakon smrti vaše, oživjeli da biste zahvalni bili.” 79 Ajet sliĉnog sadrţaja nalazi se u suri Nisâ‟. –––––– 78

A‟râf, 156.

79

Bekare, 55-56.

47


U rijeĉima hazreti Musaa: ...a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš..., adab koji uoĉavamo jeste da on nije rekao da je prepuštanje zabludi bilo njihovim izborom, da bi time pokazao da Uzvišenog Boga drţi ĉistim i na rijeĉima kao i u srcu. Njegova unutrašnja usredsreĊenost upravo je ono što i ajet kaţe: Tim On mnoge prepušta zabludi, a mnoge Uputi vodi! A samo ogavne grješnike prepušta zabludi...80 Hazreti Musa, a.s., našao se u takvom poloţaju da ga je poštivanje adaba prijeĉilo da misli na bilo šta drugo, osim na posvemašnji poloţaj Boţiji i na ĉinjenicu da upravljanje svim poslovima završava u Njemu. TakoĊer, nije izgovorio svoju temeljnu molbu koju je imao u srcu, tj. ţelju da usmrćeni budu oţivljeni, jer – kao što je primijećeno – našao se u poloţaju ĉija strahota i opasnost nisu dopuštali da govori mnogo ili da govori šta god hoće. Jedino je reĉenicom: Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije..., otkrio svoju unutrašnju ţelju. Jedna od dova koje biljeţi Kur‟an od hazreti Musaa jeste i ona koju je uĉinio nakon što se vratio svome narodu i našao kako njegovi pripadnici oboţavaju tele. Uzvišeni Bog o tome kaţe: Pošto se Musa, srdit i ožalošćen, vrati narodu svome, on reče: “Ružno li ste zastupali me! Zar Gospodarevu naredbu požurujete?” Onda baci ploče pa dohvati brata za kosu i poče sebi da ga vuče, a Harun reče: “Sine majke moje! Narod me je slabašnim smatrao i zamalo me ubio nije! Nemoj da mi se dušman zluradi i ne dopusti da budem uz nasilnike!”81 Ove rijeĉi dirnuše hazreti Musaa te on odmah uĉini dovu da bi sebe i brata svoga izuzeo iz naroda nepravednog: “Gospodaru” – reče Musa – “oprosti meni i bratu mome, u Svoju milost uvedi nas, jer Si Najmilostiviji, sigurno je!”82 Izuzimanje sebe i brata od ostalih u dovi hazreti Musa je traţio samo zato što je znao da će se Boţija srdţba ubrzo sruĉiti na nepravednike i nasilnike, o ĉemu i Sam Uzvišeni Bog kazuje u nastavku ajeta: One koje su prihvatili Tele stići će srdžba Gospodara njihova i već za ovoga života poniženje – tako Mi nagraĎujemo bogohulne.83 Iz svega izneseno biva jasnim koje je oblike adaba hazreti Musa primijenio u ovom primjeru. –––––– 80

Bekare, 26.

81

A‟râf, 150.

82

A‟râf, 151.

83

A‟râf, 152.

48


TakoĊer, jedna od dova hazreti Musaa, koja je ustvari bila proklinjanje, jeste ona kada je naredio svome narodu da uĊe u svetu zemlju, a njegovi pripadnici su na to povikali: O Musa, nećemo ući dokle god se oni u zemlji nalaze! PoĎite ti i Gospodar tvoj pa se bijte, a mi ostajemo ovdje!84 U nastavku Kur‟an prenosi Musaovo proklinjanje: Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!85 U ovoj dovi proveden je lijep adab. Namjera hazreti Musaa, a.s., ovim obraćanjem bila je da se pred Allahom, dţ.š., nakon svih onih sramotnih protivljenja i nepokornosti, ispriĉa i iznese opravdanje te da ga On oslobodi obaveze ponovnog nareĊivanja i prenošenja Njegove zapovijedi svome narodu. Hazreti Musa ne izgovara doslovno svoju namjeru već je iznosi na jedan posredan naĉin, kroz aluziju. Zapravo, kada hazreti Musa kaţe kako nema moći, osim nad samim sobom i bratom svojim, on aludira na ĉinjenicu da se jedino on i njegov brat pokoravaju naredbi, dok je nepokornost naroda njegova otišla toliko daleko da više nije imao nade u njihovo dobro. Zato hazreti Musa traţi dozvolu da ne bude sa njima te samim tim da im više ne izdaje nareĊenja i da ih ne vodi ka dobru njihove zajednice. Nadalje, kada pripisuje sebi vladanje sobom i bratom, on pod tim raspolaganjem misli na pokoravanje naredbi, jer u suprotnom bi to znaĉilo posjedovanje kroz stvaranje, a to jamaĉno ne bi vidio od sebe već bi zasigurno nekom aluzijom ukazao na istinsko Boţije posjedovanje, Koji robovima samo prepušta na raspolaganje od Svoga posjeda. Nakon što je hazreti Musa iskazao svoju beznadeţnost u pogledu svoga naroda i predloţio njegovo izuzimanje od daljnjih obaveza promicanja vjere, on sam ne predlaţe niti nameće rješenje ispunjenja traţenog, već to prepušta Uzvišenom Bogu i moli da razdvoji njega i brata njegova od naroda grješnoga na naĉin koji će priskrbiti dobrobit svima.

Adab hazreti Šuajba Od dova poslanika koje biljeţi Kur‟an jeste ono proklinjanje jezikom hazreti Šuajba, a.s., svoga naroda sljedećim rijeĉima: “Gospodaru naš, izmeĎu nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini, jer Ti Si Razrješitelj najbolji /Sudija najbolji/!86 Nakon što je izgubio nadu u spasenje svoga –––––– 84

Ma‟ide, 24.

85

Ma‟ide, 25.

86

A‟râf, 89.

49


naroda, hazreti Šuajb moli Uzvišenog Boga za ispunjenje obećanja koje je dao svim poslanicima, a koje je obuhvaćeno rijeĉima: Svaki narod je imao poslanika – kad im je dolazio poslanik, pravedno im je presuĎivano, a nasilje im učinjeno nije.87 To što je on rekao izmeĎu nas, a nije rekao “izmeĊu mene”, zato je što je time ţelio obuhvatiti sve jednobošce, jer nevjernici iz njegova naroda prijetili su i njemu i drugim vjernicima, govoreći: Sigurno ćemo te protjerati, o Šuajbe, a i one iz našeg naselja koji vjeruju uz tebe, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti!88 Upravo zbog reĉenog hazreti Šuajb moli i za vjernike i odvaja ih od naroda u svojoj dovi: Gospodaru naš, izmeĎu nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini... Hazreti Šuajb izmeĊu svih Boţijih imena zaziva ime Razrješitelj /Sudija/ najbolji. Suprotno govoru hazreti Musaa kada je rekao: Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!, jer njegov govor ovdje ustvari nije bila dova, već aluzija na njegovu ţelju za oslobaĊanjem od obaveze promicanja vjere i prepuštanje posla Boţijoj prosudbi. Samim tim, njegov govor ne iziskuje zaklinjanje, za razliku od Šuajbovog poloţaja. Kao što smo već prije rekli, odabir i zazivanje oznaĉenog Boţijeg svojstva – koje više od ostalih odgovara sadrţaju dove – samo po sebi je potvrda ljepote govora i rjeĉitost, a ujedno i zaklinjanje Boga tim svojstvom.

Adab hazreti Sulejmana i Davuda Kur‟an Ĉasni prenosi hvalu hazreti Sulejmana i Davuda: Davudu i Sulejmanu znanje smo darovali i oni rekoše: “Hvala Allahu Koji nas je odlikovao iznad mnogih robova Svojih vjernika!”89 Adab koji su ova dva velikana ljudskog roda primijenili u svojoj hvali jeste da su dar znanja pripisali Allahu, dţ.š. Ovo je razumljivo, jer oni nisu kao ljudi bez imana, koji znanje vide od sebe, kao što to posvjedoĉuju Karunove rijeĉi u odgovoru na upozorenje njegova naroda da se ne uznosi svojim imetkom: Ovo mi je dato samo po znanju mome.90 Isto svojstvo Kur‟an navodi i u primjeru drugih naroda: Kada su im poslanici sa znamenjima jasnim dolazili, oni su likovali zbog znanja koje su već imali, pa ih snaĎe ono čemu su se –––––– 87

Junus, 47.

88

A‟râf, 88.

89

Naml, 15.

90

Kasas, 78.

50


stalno rugali.91 Zato, hvalu Davuda i Sulejmana ne treba vidjeti u svjetlu liĉne hvale i likovanja svojim znanjem, pa samim tim ni kuditi ih zbog toga. Zapravo, njihova namjera je bila da isticanjem darovane im blagodati iskaţu zahvalu na tome, što je bilo ispravno. Sulejman i Davud, neka je mir njima, bili su odlikovani iznad mnogih vjernika. Isto tako, Kur‟an biljeţi dove vjernika koji su traţili od Uzvišenog viši poloţaj u odnosu na druge i nisu zbog toga bili ukoreni od strane Allaha, dţ.š. Štaviše, bili su pohvaljeni zbog istoga: Oni koji govore: “Gospodaru naš... i učini da budemo predvodnici onima koji su bogobojazni!”92 TakoĊer, jedna od dova koja svjedoĉi adab poslanika jeste i ona koja se navodi u kazivanju o Sulejmanu, a.s., i mravima: Čim stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi! Ulazite u staništa vaša, da vas ne zgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne osjete!” I Sulejman se riječima njegovim glasno nasmija, te reče: “Gospodaru moj, nadahni me da Ti zahvalim na blagodatima koje Si podario meni i mojim roditeljima, i da činim dobro s kojim Si zadovoljan Ti! I Milošću Svojom meĎ‟ Svoje dobre robove mene uvedi!”93 Ovaj mrav je svojim postupkom podsjetio hazreti Sulejmana na veliku vlast koja mu je darovana. To je bila vlast ĉiji su temelji bili uĉvršćeni posredstvom potĉinjenosti vjetra njegovoj zapovijedi, kao i potĉinjenosti dţina, koji su za njega gradili šta god da je on traţio te posredstvom znanja o govoru ţivotinja. Nema sumnje da je Sulejman, a.s., raspolagao sa tako velikom vlašću. MeĊutim, sva ta vlast i moć u njegovom srcu nije imala ono mjesto koje ima u našim srcima, kao najslaĊa moguća ţelja koju ĉovjek priţeljkuje. Ova vlast u hazreti Sulejmanu nije odagnala misao njegove niskosti i poloţaja roba. Zapravo doţivljavao ju je samo kao blagodat od Gospodara darovanu njemu i roditeljima njegovim, ĉime su bili posebno poĉašćeni u odnosu na ostale ljude. Ovakvo mišljenje od ljudi koji su u poloţaju kao hazreti Sulejman i raspolaţu takvom vlašću treba smatrati najboljim adabom spram Gospodara. Govor mrava je hazreti Sulejmana istoga ĉasa podsjetio na brojne Gospodareve blagodati. I pored ĉinjenice da su ove blagodati bile brojne i nesagledive, on se reĉenom prilikom izmeĊu njih –––––– 91

Mu‟min, 83.

92

Furkân, 74.

93

Naml, 18-19.

51


prisjetio samo podarene mu velike i moćne vlasti. Zato od svoga Gospodara moli za uspjeh ĉinjenja dobra, jer je svjestan da je svaki vid dobra i lijepog postupka hvale vrijedan za poloţaj ĉovjeka koji sjedi na prijestolju. Upravo zbog svih tih svojstava koja odlikuju njegov poloţaj, od Allaha, dţ.š., moli prije svega za dar zahvale na blagodatima. Tek nakon toga, u drugom koraku, hazreti Sulejman pokazuje da se ne zadovoljava i ne ograniĉava samo ţeljom za ĉinjenje dobra, već u isto vrijeme moli da to bude u Njegovom zadovoljstvu. Hazreti Sulejman je rob koji ima za cilj iskljuĉivo Boţije zadovoljstvo. Njega ne zanima dobro djelo, osim ako je razlog zadovoljstva njegova Gospodara. U nastavku hazreti Sulejman svoje iskanje dobrog djela upotpunjuje traţenjem za njegovo bivanje dobrim po biti, te kaţe: “I Milošću Svojom meĊ‟ Svoje dobre robove mene uvedi!”

Adab hazreti Junusa TakoĊer, jedna od dova koja svjedoĉi adab poslanika jeste i ona hazreti Junusa, a.s., izreĉena u danima dok se nalazio u stomaku ribe: I Zun-Nunu, kada srdit ode i pomisli da mu Mi ništa ne možemo učiniti, pa potom u tminama poče zazivati: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!”94 Kako prenosi Kur‟an, hazreti Junus molio je Allaha, dţ.š., da kazni njegov narod, kojem traţenju mu je On i udovoljio. Hazreti Junus je time opominjao svoj narod sve dok se nije pribliţilo vrijeme spuštanja kazne. U tim trenucima narod se pokajao, što je uklonilo kaznu. Kada je Junus to vidio, napustio je svoj narod, uputivši se prema pustinji. Na tom putu došao je na morsku obalu, gdje se ukrcao na brod. MeĊutim, jedna velika riba isprijeĉila se brodu u njegovoj plovidbi na naĉin da je postalo jasno da se neće ukloniti dok ne proguta nekog od putnika. Kako bi odabrali ko će biti taj meĊu njima odluĉe se na izvlaĉenje listića te izvukoše onaj sa Junusovim imenom. Junus bi baĉen u more i riba ga proguta. Hazreti Junus bi zaokupljen slavljenjem Boga sve dok, Allah, dţ.š., nije naredio ribi da ga izbaci na obalu mora. Ovo je bilo kazivanje koje Kur‟an donosi o Junusu, a.s. Ovaj dogaĊaj govori o tome kako Allah, dţ.š., odgaja svoje poslanike sukladno njihovim razliĉitim stanjima, kao što je i rekao u Kur‟anu: A da –––––– 94

Enbijâ, 87.

52


nije bio od onih koji slave Allaha, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti proživljeni!95 Dakle, stanje Junusa koji je napustio svoj narod, nastavio svoje putovanje, ne vrativši se svome narodu, govori o robu kojem se ne dopadaju neki od poslova njegova Gospodara, pa se i srdi na Njega i napušta Njegovu kuću i sluţbu. MeĊutim, obaveza njegova poloţaja kao roba nije znaĉila takvo ponašanje. Budući da se Allahu, dţ.š., nije dopao njegov ovakav postupak, On odluĉi da ga odgoji i poduĉi adabu. Zato ga je On stavio u iskušenje i zatoĉio ga u utrobi ribe, gdje je bilo toliko tijesno da nije mogao ispruţiti ni prst noge. To je bio zatoĉenje u zatvoru koje je samo bilo obujmljeno sa nekoliko tmina. U takvom bezizlaznom poloţaju Junus zavapi: Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili! Sve ove tegobe desile su se samo zato da hazreti Junus u potpunosti osjeti ono o ĉemu je do tada samo pretpostavljao. Zapravo, da se on izravno osvjedoĉi da je Allah, dţ.š., moćan sve uĉiniti, kao što je i uĉinio sa njim. Uzvišeni Allah raspolagao je s njim kako je htio, zatoĉio ga je gdje je htio i izloţio ga nevolji koju je On htio, a Junus nije imao nikakva utoĉišta niti spasa, osim u Allahu, dţ.š. Uĉinak svih ovih dogaĊaja i Boţijeg plana bilo je ostvareno stanje duše hazreti Junusa, zatoĉenog u stomaku ribe, stanje koje ga potaknu da potvrdi da nema boga, osim Njega i da nema izlaza niti bijega iz poloţaja robovanja Njemu. Zato je i uzviknuo: Nema božanstva osim Tebe! Zbog svega reĉenog nalazimo u Kur‟anu da meĊu svim poslanicima jedino hazreti Junus svoju dovu ne zapoĉinje sa rijeĉju Gospodaru. Nakon potvrde Njegove Boţanstvenosti i Gospodstva, hazreti Junus se prisjeća dogaĊaja spuštanja kazne na njegov narod, njihova pokajanja i ĉinjenice kako ih je napustio. Hazreti Junus pripisuje sebi ĉin nepravde, a Njega drţi ĉistim od svakog oblika manjkavosti i nedostatka: Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili! Junus, a.s., u ovoj molitvi ne iskazuje svoju unutrašnju ţelju da se vrati u svoj prijašnji poloţaj robovanja. Kao da sebe nije vidio dostojnim da to traţi te je zato nije ni izrekao. Ukratko, htio je ispoštovati adab svoga stanja i poloţaja postiĊenosti i posramljenosti. Potvrda procjene da je hazreti Junus imao takvu unutrašnju ţelju jesu rijeĉi Gospodara koje slijede nakon istom navedenog ajeta: Odazvasmo se i tegobe ga spasismo.96 A dokaz u prilog ĉinjenici da mu je ta ţelja bila –––––– 95

Sâffât, 143-144.

96

Enbijâ, 88.

53


povratak u prijašnji poloţaj jesu rijeĉi Allahove: Pa ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a bio je bolestan, i iznad njega dadosmo da iznikne vriježa tikve, i kao poslanika poslasmo ga stotini hiljada ljudi ili i više! Pa su oni uzvjerovali, a Mi smo im dali da uživaju do roka odreĎenog.97

Adab hazreti Ejuba Adab poslanika svjedoĉi i dova hazreti Ejuba, a.s., nakon što se njegova bolest otegla, a imetak mu se sav istopio: A Ejubu, kada je Gospodara svoga pozvao: “Doista me nevolja zadesi, a od svih samilosnih Ti Si Najsamilosniji!”98 Oblici adaba koje nalazimo u ovom govoru su jasni na temelju već dosada izloţenog. Ejub, a.s., poput Adema, Nuha, Musaa i Junusa, neka je mir Boţiji njima svima, nije doslovno naveo svoju potrebu koja je bila ozdravljenje. Hazreti Ejub je takoĊer htio da preĊe preko ţelje svoje duše jer je sebe vidio neznatnim da bi to traţio od Uzvišenog Boga. Kao što je već reĉeno, nijedan od poslanika, neka mir svima njima, nikad nije izriĉito traţio ni molio nešto ako se to ticalo ovosvjetskih potreba, iako im namjera te molbe nije bila slijeĊenje prohtjeva duše. Slijedeći adab koji moţemo vidjeti u ovom primjeru tiĉe se nenavoĊenja uzroka molbe, koji je zapravo teška bolest, kao i spominjanja svojstva koje se nalazi kod onoga kome se upućuje molba, koje ohrabruje molitelja i potiĉe ga na traţenje, naprimjer: od svih samilosnih On je Najsamilosniji, kao i nespominjanje same potrebe. Ovo je najbolji i najrjeĉitiji oblik ukazivanja, nakon kojeg nema potrebe za doslovnim spominjanjem potrebe. Jer doslovno navoĊenje potrebe proistiĉe iz pretpostavke da navedeni ĉinioci nisu dovoljni u poticanju samilosti kod Onoga Koji je Najmilostiviji, te zato postoji potreba za naglašavanjem i pojašnjenjem kroz doslovno traţenje.

Adab hazreti Zekerijja TakoĊer, adab poslanika svjedoĉi i kazivanje o hazreti Zekerijjahu, a.s.: Ovo je spomen o milosti Gospodara tvoga spram roba Njegova Zekerijja, kad on tihim zovom zazva svoga Gospodara, te reče: “Gospodaru moj, –––––– 97

Sâffât, 145-148.

98

Enbijâ, 83.

54


moje kosti su oronule, zbilja, i glava sjedinom planula, a nikada nisam, Gospodaru moj, kada sam Te zamolio nesretan ostao. Ja se doista iza sebe bojim svojih nasljednika, a žena mi je nerotkinja, pa podari mi Ti od Sebe nasljednika, da mene naslijedi i naslijedi porodicu Jakuba, i učini, Gospodaru moj, da s njim budeš zadovoljan Ti.”99 Na odluku da uputi dovu Uzvišenom i zatraţi dijete hazreti Zekerijjaha je potaklo jedino njegovo svjedoĉenje isposniĉkog i poboţnjaĉkog ţivota hazreti Merjeme, kćeri Imrana, kao i njen adab u robovanju Bogu, kojim ju je darovao Gospodar, i njena nebeska opskrba, o ĉemu Kur‟an navodi: I primi je Gospodar njen primanjem lijepim, i dade da lijepo odraste, i o njoj Zekerijja da se brine! I kad god bi joj Zekerijja u hram ušao kod nje bi opskrbe našao, i: “O Merjemo, odakle ti ovo?” – on bi pitao! “Od Allaha je. Doista Allah opskrbljuje koga hoće bez računa ikakva!” – ona bi odgovarala. Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj! Podari mi od Sebe čestita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”100 Posmatranje svih onih paţnji kojima je hazreti Merjem bila obasuta od strane Allaha, dţ.š., u srcu hazreti Zekerijjaha je uzavrelo ţelju da i on dobije ĉasna i plemenita sina, koji će ga naslijediti i sluţiti Gospodara na naĉin da On bude zadovoljan njime, isto kao što je hazreti Merjem naslijedila Imrana i trud kod robovanja Bogu ispoljila do krajnjih granica, nakon ĉega je bila obasuta poĉastima od strane Gospodara. Ali u svemu tome hazreti Zekerijja je vidio sebe kao oronulog starca ĉija se ţivotna snaga istopila. TakoĊer, nije imao nadu ni u svoju ţenu jer je ona bila nerotkinja roĊenjem. Tako je hazreti Zekerijjaha uskraćenost ĉasnim sinom shrvala i obuzela ga je takva ţalost koja je bila poznata samo Bogu. MeĊutim, on je istovremeno imao spram svoga Gospodara lijepo mišljenje i ţar poboţnosti te je na tom tragu ţelio da mu On podari poĉast u starosti darivanjem potomstva. Ova ţelja ga je navela da se Uzvišenom obrati ponizno, ne bi li to potaklo Njegovu samilost. Hazreti Zekerijja, a.s., u svom obraćanju prisjeća se ţivota, govoreći o tome da je stalno bio okrenut uzvišenosti Boţijoj i nikad dotada nije ostao ţalostan nakon obraćanja Njemu. On, hazreti Zekerijja, našao je Boga, Koji ĉuje upućene dove. Ovakav –––––– 99

Merjem, 2-6.

100

Āli „Imrân, 37-38.

55


naĉin poniznosti bio je razlogom da se i ova njegova dova ĉuje i bude primljena tako što mu je darovan ĉastan nasljednik. Potvrda iznesenog su izgovorene rijeĉi hazreti Zekerijjaha, nakon što mu je Allah, dţ.š., objavom obznanio udovoljenje njegovoj molbi: “O Gospodaru moj!” – reče on – “Kako da ja imadnem dječaka kad je moja žena nerotkinja i kada sam u starosti oronuo?” “Tako će biti” – reče On – “tako je rekao Gospodar tvoj: To je Meni lahko, i tebe sam još prije stvorio, a nisi ništa bio!”101 Naĉin na koji ovaj ajet potvrĊuje našu tvrdnju je razgovijetan. Ajet jasno pokazuje da je Zekerijja ostao zateĉen kada je primio radosnu vijest o ispunjenju dove. Neobiĉnost njegove molbe i odgovor koji je ĉuo toliko su ga smeli da je izrazio nevjericu u mogućnost takvog raspleta te je zato zatraţio znak kojim će mu to biti potvrĊeno. Allah, dţ.š., udovoljio je i ovoj molbi hazreti Zekerijjaha. U svakom sluĉaju, adab koji je Zekerijja ispoštovao u svojoj dovi bilo je predstavljanje njegova unutrašnjeg stanja potištenosti i tuge. Da bi se našao u prilici koja bi svakog samilosnog ganula, on prije same dove podsjeća kamo ga je odvela pokornost Gospodaru i ukazuje na okolnost da je cio svoj ţivot posvetio poniznosti i proveo u iskanju, a tek potom upućuje dovu koju opravdava Njegovim svojstvom Onoga Koji ĉuje sve molitve. Uvod koji je prethodio samoj dovi nije imao za cilj da Uzvišenom Bogu prigovori za svoju dugogodišnju pokornost, već ono što smo upravo maloprije pojasnili. Daleko je takvo šta bilo od poloţaja njegova kao poslanika! Dakle, znaĉenje njegove dove: “Gospodaru moj! Podari mi od Sebe ĉestita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu ĉuješ!”, s obzirom na ono što je došlo u suri Āli „Imrân, podrazumijeva da molitelj od Njega traţi ĉestita sina, i to ne zato što sebe vidi velikim i svoje dugogodišnje robovanje Njemu vrijednim, ili zato što to ima namjeru istaknuti i prigovoriti Mu na tome, već ga je potaklo da Ga moli jer On ĉuje dove Svojih robova i odaziva se nevoljnicima, a vidi i strahovanja koja molitelj ima spram svojih roĊaka koji će ostati nakon njega, kao i njegovu veliku ţelju da ima ĉestitog sina koji će Njemu robovati.

Adab hazreti Isaa Dova koja svjedoĉi adab poslanika je i dova hazreti Isaa, a.s., izreĉena kod traţenja nebeske trpeze. Pa Isa, sin Merjemin, reče: “Allahu, o naš –––––– 101

56

Merjem, 8-9.


Gospodaru, s neba nam Ti trpezu spusti, da nam blagdan ona bude i znamenje od Tebe, i našim prvima i našim potonjim ljudima! I opskrbi nas, jer Ti Si ospkrbitelj najbolji!”102 Ono što se moţe shvatiti iz kur‟anskog kazivanja o zahtjevu havarijuna od hazreti Isaa da im se spusti nebeska trpeza, jeste da je dogaĊaj vezan za spuštanje nebeske trpeze za hazreti Isaa bilo veoma teško pitanje. Jer, prvo, samo pitanje havarijuna: ...da li je Gospodar tvoj u stanju nama trpezu s neba spustiti?, podrazumijeva pitanje o moći Boţijoj, što nije u suglasju sa adabom robovanja, iako po zbilji njihova namjera ovim pitanjem nije to znaĉila, već je pitanje podrazumijevalo za njih korist. MeĊutim, i pored toga, plitkoća i neprimjerenost pitanja ostaje neupitna. Drugo, pitanje ukljuĉuje zahtjev za još jednim, novim ĉudom. To je po sebi jedan oblik neprimjerenog adaba, jer su oni dotada vidjeli više oĉitih i nenadmašivih ĉuda hazreti Isaa, a.s. Pored svih tih, nije postojala potreba za ĉudom koje bi bilo izraz njihove liĉne ţelje. Isaovo roĊenje bez oca, govor u bešici, izljeĉenje od roĊenja slijepog i gubavca, oblikovanje ptice, dizanje mrtvih iz grobova, znanje o onome što u kućama gomilaju te znanje Tevrata, Indţila i mudrost, sve su to bila ĉuda koja više nisu ostavljala mjesta za bilo kakav oblik sumnje. Dakle, pored postojanja svih pobrojanih, zahtjev za posebnim ĉudom sliĉi igranju sa Boţijim znamenjima i liĉnošću hazreti Isaa. Upravo zato ih hazreti Isa u odgovoru najprije prekorava rijeĉima: Allaha se bojte ako ste vjernici. MeĊutim, budući da su havarijuni istrajavali u svom zahtjevu i to pravdali rijeĉima: Mi želimo da s nje jedemo i da srca naša budu smirena, i da znamo da Si nam zborio istinu ti, a i da trpeze mi budemo svjedoci!, hazreti Isau nije ništa preostalo nego da zamoli Uzvišenog Boga. Naravno, hazreti Isa njihovu molbu ispravlja na naĉin na koji se moţe doći pred Allaha, dţ.š., odnosno, kako dolikuje Njegovom poloţaju Uzvišenosti i Ĉasti i onako kako adab roba to iziskuje. Prvo, Isa, a.s., njihov zahtjev preoblikuje u svetkovinu njemu i njegovom ummetu, jer je takvo ĉudo bilo bez premca meĊu ĉudima poslanika, kako onih koji su se ticali poslanika, tako i onih koja su odvijala radi upotpunjenja dokaza za kojim je postojala potreba kod ummeta. A Isaov ummet nije imao pravdanje ni potrebe za bilo koji od iznesenih razloga. Drugo, poduţi govor havarijuna, opravdan ţeljom da im se srca smire, da znaju da im je On istinu zborio, da im bude posvjedoĉena trpeza, hazreti Isa je saţeo u rijeĉima znamenje od Tebe. –––––– 102

Ma‟ide, 114.

57


Treće, ţelju da jedu sa trpeze koju su oni najprije istakli hazreti Isa navodi tek na kraju svoga obraćanja, i to na naĉin koji dolikuje i odgovara adabu u prisutnosti Boga, pa kaţe: I opskrbi nas!, a u nastavku: Ti Si opskrbitelj najbolji! Pored svega iznesenog, hazreti Isa je ispoštovao još jedan adab u svom govoru, a to je da je svoje obraćanje zapoĉeo rijeĉima Bože moj, Gospodaru naš, dok su svi ostali poslanici svoje obraćanje poĉinjali rijeĉima Gospodaru ili Gospodaru naš. Ovaj dodatak u obraćanju hazreti Isaa uslijedio je zbog njegova posebno teškog poloţaja u kojem se tada našao, o ĉemu je već bilo rijeĉi. Od adaba poslanika u Kur‟anu je i onaj koji je Isaa, a.s., slijedio u razgovoru sa Allahom, dţ.š.: I kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, da li ti ljudima kaza: „Mene i moju majku, pored Allaha, uzmite za bogove?‟” I reći će Isa: “Slavljen nek‟ Si Ti! Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije! Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao, Ti znaš šta je u mojoj duši, a ja ne znam šta u Tebe je! Ti si, doista, Znalac tajni svih. Ja im nisam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: „Robujte Allahu, i mome i vašemu Gospodaru!‟ I svjedok sam im bio sve dok sam meĎ‟ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš, pa Ti Si silan i mudar!”103 Prvo što je hazreti Isa ispoštovao od adaba u ovom razgovoru jeste da je odmah, na samom poĉetku svoga obraćanja, slaveći Allaha, dţ.š., odbio sve ono što ne dostoji Njegovom poloţaju, poput sadrţaja ajeta: Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!”; uzvišen i slavljen je On takvog neĉeg! Drugo, hazreti Isa je sebe vidio neznatnijim i niţim od mogućnosti da bi uopće nekome mogao dati povoda za pretpostavku da bi on takvo šta mogao reći te da bude primoran isto zanijekati. Upravo zato ne vidimo da je na poĉetku svoga govora izjavio: Ja nisam rekao ili: Ja nisam to uĉinio. Zapravo, on je nekoliko puta zanijekao, ali kroz aluziju i prikriveno, rekavši: Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije! Ovim je on mogući uzrok negirao, a potom rekao: Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao. –––––– 103

58

Ma‟ide, 116-118.


Još jednom je isto zanijekao, ali odbacujući ono što nuţno ide sa onim što mu je pripisano: Da sam to rekao Ti bi to nužno znao, jer Ti Si doista Znalac tajni svih. U nastavku hazreti Isa kaže: Ja im nisam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: “Robujte Allahu, i mome i vašemu Gospodaru!” Treći put on nijeĉe istu stvar tako što iznosi istinu koja je suprotna onome što mu se pripisuje i to postiţe sa ograniĉavajućom reĉenicom, ĉesticama “nisam – osim”. Potom, u nastavku hazreti Isa kaţe: I svjedok sam im bio sve dok sam meĎ‟ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ova reĉenica je u sluţbi upotpunjenja njegova nijekanja. Kada je stigao do ove taĉke u svom govoru hazreti Isa pomisli da još jednom zanijeĉe spomenuto pitanje, koje je zapravo upotpunjenje svih dotadašnjih nijekanja i posredstvom reĉenog cjelina negiranja se zaokruţi, a to su rijeĉi: Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji... Njegova namjera ovim rijeĉima, onako kako se da razumjeti iz cijelog konteksta, jeste u znaku sljedećeg razmišljanja: Kada je cijeli dogaĊaj takav kakvim sam ga opisao, ja nisam od njih niti su oni od mene. Ti Si Uzvišen, a oni su robovi Tvoji. Ako ih kazniš, pa oni su robovi Tvoji. Gospodaru, dostoji da kazniš svoje neposlušne i zle robove. A ako im i oprostiš i preĊeš preko ruţnih postupaka, opet se ne moţe Tebi prigovoriti. Ti Si Nadmoćni, Koji nikad ne moţe biti nadvladan niti koren neĉim višim. Ti Si Mudri, Koji nikad ne ĉini nesuvislo djelo i bez raĉunice, i sve što ĉiniš u tome je i najveće dobro. Ovim objašnjenjem govora hazreti Isaa objelodanili su nam se suptilni vidovi adaba koji je on slijedio u svome govoru. Ako ga paţljivo razmotrimo, naći ćemo da je svaka njegova rijeĉ izgovorena na najljepši, najrjeĉitiji i najjasniji naĉin.

Adab hazreti Muhammeda TakoĊer, jedna od dova koja svjedoĉi adab poslanika jeste ona koju Kur‟an prenosi od Muhammeda, s.a.v.a., koja ukljuĉuje i vjernike njegova ummeta. Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Njegove, i u poslanike Njegove: “Mi meĎu poslanicima ne pravimo nikakve razlike.” I vjernici govore: “Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, o naš Gospodaru; Tebi nam je se vratiti.” Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve 59


što zaradi, a protiv njega je ono što na se uprti. “O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti, budemo li zaboravili ili iz neopreza nešto počinili! O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti kao što Si ga natovario na one što su nam prethodili! O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! PreĎi preko grijeha naših, i oprosti nam, i milošću nas obaspi! Ti Si Zaštitnik naš i zato nam pomozi protiv naroda nevjerničkog!”104 Ovi ajeti, kao što se jasno da vidjeti, govore o imanu Boţijeg Poslanika, s.a.v.a., u Ĉasni Kur‟an i sva naĉela vjerovanja kao i pojedinaĉne propise vjerozakona, da bi u nastavku kazivanja o tom pitanju njemu bili pripojeni i vjernici. Ono što se da zakljuĉiti iz konteksta ajeta jeste da se oni odnose na sve vjernike Muhammedova, s.a.v.a., ummeta, a ne samo na njegove savremenike, jer govor kojim je izreĉena dova, govor je stanja vjernika u bilo kojem vremenu da ţivio, a ne samo govor onih iz vremena Objave. Moţe se reći da su ova dva ajeta uporediva i mjerilo su odnosa izmeĊu sljedbenika Knjige i vjernika ovog ummeta u pogledu pristupa i razumijevanja nebeske Knjige ili, drugim rijeĉima, s obzirom na njihov odgoj adabom pokornosti spram Knjige koja im je objavljena. Pohvala koju je Allah, dţ.š., u ova dva ajeta uputio vjernicima i olakšice koje im je dopustio spram njihovih obaveza, stoje taĉno naspram kritike upućene sljedbenicima Knjige u ajetima iste sure, odnosno sure Bekare. Bilo da se tiĉe onih ajeta koji sljedbenike Knjige kore zato što prave razliku meĊu melecima, pa tako jedne drţe za neprijatelje, kao recimo Dţibrila, a druge za prijatelje; ili zato što su porekli Kur‟an, a vjeruju u druge nebeske knjige; ili zato što meĊu Boţijim poslanicima prave razliku, pa su uzvjerovali u Musaa i Isaa, a porekli Muhammeda, neka je mir njima; ili zato što meĊu Boţijim propisima prave razliku tako što prihvataju dio onoga što je objavljeno u Boţijoj knjizi, a u drugi dio ne vjeruju. U ova dva ajeta istiĉe se da vjernici ovog ummeta nisu takvi. Zapravo, oni vjeruju u Boga i sve meleke, prihvataju sve nebeske knjige i sve Boţije poslanike, ne praveći razliku meĊu njima. Oni pokornošću i poniznošću spram istinskih uĉenja koja su im objavljena ispoljavaju adab prema svome Gospodaru. Oni se odazivaju na poziv Gospodara obznanjen –––––– 104

60

Bekare, 285-286.


kroz vjerozakon dostavljen Poslaniku, rijeĉima Čujemo i pokoravamo se! A nisu poput Jevreja koji su rekli: Čujemo, ali se ne pokoravamo! Nadalje, oni sebe vide kao robove u vlasništvu svoga Gospodara, i to kao robove koji nisu vlasnici niĉega kod Allaha, dţ.š., tako da nikako ne prigovaraju na svojoj pokornosti i poboţnosti, već traţe oprost za svoje grijehe: Gospodaru naš, oprosti nam! Oni nisu poput Jevreje, koji su govorili: Nama će ubrzo biti oprošteno, ili: Allah je siromah, a mi smo imućni, ili: Nas neće dotaći vatra osim nekoliko dana. Kao i druga zastranjenja koja su kod sebe pokazali. Allah, dţ.š., nakon ovog uporeĊivanja, kaţe: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što zaradi, a protiv njega je ono što na se uprti. Prirodno je da Boţiji propisi i obaveze slijede, odnosno proizlaze iz fitreta po kojem je Allah, dţ.š., stvorio ĉovjeka. Jasno je da ĉovjekov fitret, koji predstavlja samosvojno obliĉje njegova stvaranja, njega poziva jedino na one radnje koje su njemu moguće i za koja posjeduje oruĊa, i u tome je, bez ikakve sumnje, ţivotno blaţenstvo i sreća. Naravno, ako se pojavi pitanje izvanredne vaţnosti, ĉije ispunjenje zahtijeva više truda i pregnuća nego što je to uobiĉajeno, ili roba izvodi iz propisa fitreta i forme robovanja, u tom sluĉaju fitret donosi drugi propis, a to je da Gospodar ili bilo ko drugi koji upravlja poslovima obaveţe roba onim teškim obavezama koji prelaze okvire uobiĉajene mogućnosti i moći. Naprimjer, da obaveţe ĉovjeka da prilikom pojave sumnje u izvršenost vjerske obaveze pribjegne oprezu ili da kod vaţnih poslova izbjegava nemar i ĉuva se zaborava i pogreške, poput obaveznih opreza koji Sveti Zakonodavac propisuje u pitanjima ţivota, porodice i imetka ljudi. Ili poput obavezivanja teškim obavezama i koliko god ljudi ispoljavali više tvrdoglavosti i istrajavanja u pitanjima i traţenju objašnjenja, On ih sve više i teţe obavezuje, ostavljajući sve manje slobode, poput sluĉaja Beni Israila, o kojem nas Kur‟an obavještava. Reĉeni ajet: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove..., slijede rijeĉi Poslanika Boţijeg, s.a.v.a., i vjernika, a izreĉene su kao uvod za dovu: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., da bi to ujedno bilo i hvala Uzvišenom Bogu, kao i da bi se otklonila pogrešna postavka da Uzvišeni kaţnjava za ono što nije u ĉovjekovoj moći i da obavezuje nekim teškim propisima. Ako se rijeĉima: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., obraća poloţaju Gospodara to je zato da bi se dobilo olakšanje u sekundarnim, a ne primarnim ili osnovnim propisima, ili onim propisima koji su posljedica ispoljene tvrdoglavosti ljudi, a ne da Allah, dţ.š., objavljuje propise bez uzimanja u obzir bilo kojeg od iznesena dva vida. 61


Ove rijeĉi Uzvišenog Boga nalaze se unutar ove dvije dove islamskog ummeta, odnosno, izmeĊu ...Oprosti nam, o naš Gospodaru i O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., da bi se time ukazalo na koristi onoga što im prethodi i da ujedno za muslimane priskrbi poduĉavajući i odgojni karakter, odnosno, da Allah prouĉi dovu njihovim jezicima, jer vjernici imaju vjerovanje u ono što Uzvišeni kaţe. U svakom sluĉaju, na ovaj govor oslanjanju se vjernici i reĉeno predstavlja temelj njihove dove. U nastavku Allah, dţ.š., prenosi završetak njihove dove koja govori o drugim molbama: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti..., O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! PreĎi preko grijeha naših... Oprost ( ) za koji oni ovdje na kraju mole kao da je oprost od poĉinjenog u zaboravu, nehotiĉno i onoga što je bilo izvan njihove moći. A nastavak dove ...i oprosti nam, i milošću nas obaspi! ( ) odnosi se na molbu za ostale oblika grijeha i pogrešaka. Ponovno traţenje oprosta, odnosno milosti, iako su je već prije traţili u ovoj dovi, nije ponavljanje, jer to ukazuje na njihovo stanje i adab koji imaju prema Gospodaru za razliku sljedbenika Knjige i njihova odnosa sa Gospodarem i njihovom Knjigom. Pored toga, kod uĉenja dove nema prepreka u postupku ponavljanja, kao što je to moţda sluĉaj u drugim prilikama. Nadalje, ova dova saţima u sebi adab robovanja i pokornosti i poštivanja adaba kod iskanja Gospodareve paţnje jednog nakon drugog, te priznanje svoga poloţaja kao posljedice vlasništva Njegova i prihvatanje poloţaja poniznoga, neznatnog, siromašnog i nemoćnog roba spram poloţaja Njegove Uzvišenosti i Ĉasti, toliko je oĉito da nema potrebe za dodatnim pojašnjavanjem. U Ĉasnom Kur‟anu nalazimo razliĉite oblike boţanskih adaba i uzvišenih uĉenja, kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.a., pouĉavan da ih primijeni u prilikama hvaljenja i slavljenja Gospodara i u molitvama. To moţemo vidjeti u sljedećim ajetima. Ti reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ...”105 Ti reci: “Allahu, Stvoritelju nebesâ i Zemlje, Znalcu svijeta nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš suditi meĎ‟ Svojim robovima..!”106 Ti reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje On odabra! Da li je Allah bolji ili oni koje Njemu pridružuju oni?!”107 Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista pripada–––––– 105

Āli „Imrân, 26.

106

Zumer, 46.

107

Naml, 59.

62


ju Allahu, Gospodaru svih svjetova...”108 Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!109 I reci: “Gospodaru moj, utječem Ti se od spletaka šejtana!”110 I brojni drugi ajeti kojima je zajedniĉko da pouĉavaju uzvišenom adabu kojem je bio pouĉen Boţiji Poslanik, a on sam ih je preporuĉivao svome ummetu.

7. Sljedeći oblik adaba od Gospodara pouĉeni poslanici provodili su u razgovorima sa svojim narodom. Ovaj oblik adaba je po sebi veoma obuhvatan i o njemu kao takvom treba govoriti uporedo sa adabom poslanika koji su slijedili u svojim obraćanjima Bogu Uzvišenom. Istovremeno, treba ga posmatrati kao djelatno promicanje vjere, koje nije manje vaţno od promicanja govorenjem, štaviše, rijeĉ je o djelotvornijem obliku promicanja. Ĉasni Kur‟an je pun ovih adaba, a jedan od njih je onaj koji se moţe vidjeti u razgovoru koji je voĊen izmeĊu hazreti Nuha i njegova naroda. A glavešine mu rekoše: “O Nuhu, s nama si raspravu vodio i dugo si s nama raspravljao! Deder doĎi s time čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!” Pa Nuh reče: “Allah će vam kaznu dati ako On htjedne, a vi nećete biti u stanju umaći! I savjet moj neće vam biti ni od kakve koristi, kad bih vas ja i htio savjetovati, ako vas Allah htjedne u zabludi ostaviti! Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!”111 Kada je narod u ovom govoru traţio od Nuha, a.s., da provede kaznu, misleći da je to u njegovim rukama i ţeleći time dokazati njegovu nemoć, on to nijeĉe kod sebe, pripisujući to istovremeno Allahu, dţ.š. Hazreti Nuh rijeĉima ako On htjedne, a potom a vi nećete biti u stanju umaći, dovodi adab do njegovih krajnjih granica. Nadalje, rekao je Allah, a ne Gospodar moj, zato što rijeĉ Allah ukazuje na biće u Kojem okonĉava svaka ljepota i sva ĉast. Hazreti Nuh se nije zadovoljio samo nijekanjem moći kod sebe da kaţnjava i da to potvrdi i pripiše Uzvišenom Bogu, već na –––––– 108

En‟âm, 162.

109

Tâ Hâ, 114.

110

Mu‟minûn, 97.

111

Hûd, 32-34.

63


sve to dodaje da – ukoliko Bog ne htjedne da se okoriste njegovim savjetom to nikad neće moći ni uĉiniti. Ovim je on upotpunio nijekanje moći od sebe i potvrĊivanje istoga kod Uzvišenog Boga. Na kraju, on svoje nijekanje uvjetuje reĉenicom: Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti! Cijenjeni ĉitaoĉe, ako obratiš paţnju na ovaj razgovor, uvidjet ćeš da je cijeli razgovor ispunjen adabom kao što su ţivot i djelovanje svih poslanika prepuni tako suptilnih i zadivljujućih adaba. Da, ovi velikani ljudskoga roda su sve svoje radnje, mirovanja i govorenja uobliĉavali prema adabu i svijesti o Njegovoj prisutnosti, iako ponekad izvana gledano njihove radnje, govorenja i ponašanje izgledaju kao i kod onog ĉovjeka koji je udaljen od svoga Gospodara i od koga je njegov Gospodar daleko. A oni koji su kod Njega ne ohole se da Mu robuju, niti se dosaĎuju, slave Ga noću i danju, ne malaksavaju!112 Uzvišeni Allah navodi mnoštvo primjera u kojima su poslanici Hud, Salih, Ibrahim, Musa, Šuajb, Jusuf, Sulejman, Isa, Muhammed, neka je Boţiji blagoslov na sviju njih, vodili sa svojim narodom u razliĉitim stanjima kao što su teškoća i spokoj, rat i mir, skriveno i javno, prijeteći i donoseći radosne vijesti i sl. Cijenjeni ĉitaoĉe, paţljivo pogledaj sljedeći ajet koji govori o Musau, nakon što se vratio sa planine Tur svome narodu u stanju potpune rasrĊenosti i ljutnje, ali i pored toga, pri samom spomenu Uzvišenog Boga, on primjenjuje adab. Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O narode moj” – reče on – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo, ili pak hoćete da vas zadesi srdžba od vašega Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni datoga!”113 Ili adab u sljedećima ajetima: I poče da ga zavodi ona u čijoj kući on bī, pa sva vrata pozatvori i reče: “Hodi!” A on reče: “Ne daj Bože! Doista me Gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha polučiti!”114 I Jusuf reče: “Ja vas sada neću koriti, Allah će vam oprostiti, On je od svih samilosnih najsamilosniji!”115 –––––– 112

Enbijâ, 19-20.

113

Tâ Hâ, 86.

114

Jusuf, 23.

115

Jusuf, 92.

64


Zastanimo kod hazreti Sulejmana, a.s., i pogledajmo šta Kur‟an o njemu kaţe: Pa kada vidje pred sobom prijesto postavljen, Sulejman reče: “Ovo je blagodat od Gospodara moga, da bi me izvrgao kušnji hoću li zahvalan ili nezahvalan biti! A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – ta, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”116 Treba znati da hazreti Sulejman izgovara ovu zahvalu Uzvišenom Bogu u trenutku kada on raspolaţe sa ogromnom vlašću, posjeduje neuobiĉajene moći i snagu upravljanja. Na njegovu zapovijed u roku kraćem od treptaja oka njemu se donosi u Palestinu prijestolje Belkise, vladarice Sabe. Hazreti Sulejman, ni pored svega pobrojanog, ne pokazuje ni najmanji oblik uznositosti ili oholosti. Štaviše, u jednom takvom trenutku on, u prisustvu svih svojih velikaša sa dvora, na najljepši naĉin izriĉe hvalu Uzvišenom Gospodaru, a da se ni na trenutak ne premišlja da to uĉini. Cijenjeni ĉitaoĉe! Nakon kratkog pregleda i uvida u adab poslanika, neophodno je osvrnuti se na kur‟anske ajete koji govore adabu Nemruda i faraona i drugih, te uporediti njihovo ponašanje i govorenje sa poslaniĉkim ponašanjem i govorenjem. Pogledajmo kazivanje o hazreti Ibrahimu i Nemrudu: Zar ne znaš o onome, koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” – taj reče: “Pa i ja život i smrt dajem!”117 Nemrud je dao ovaj odgovor kada su mu doveli dvojicu zatvorenika, da bi pokazao kako on daje ţivot i smrt: jednog oslobodi, a naredi da drugog pogube. Kur‟an o faraonu i njegovom govoru kaţe: A faraon je razglasio narodu svome rekavši: “O narode moj! Zar meni ne pripada vlast nad Misirom i ovih rukavaca rijeke koji teku ispred mene?! Zar to ne vidite?! Zar ja nisam bolji od ovog bijednika koji jedva da jasno zbori?! Zašto mu nisu date narukvice od zlata...?!”118 Faraon se diĉi svojom vlašću, rijekama i zlatom koje posjeduju on i njegove pristalice i ne proteĉe mnogo, a on pored svega ovog imetka reĉe: Ja sam vaš vrhovni Gospodar! Ovo su onaj isti faraon i njegove pristalice ĉiji je urod uništio siloviti vjetar te krilati i beskrilati skakavci, kojima su –––––– 116

Naml, 40.

117

Bekare, 258.

118

Zuhruf, 51-53.

65


ţabe ţivot uĉinile nemogućim i zajedno sa drugim Musaovim ĉudima njihova se moć iz dana u dan umanjivala, a niskost se uvećavala. Od poslaniĉkih adaba je i onaj ajet koji kazuje o Poslaniku i njegovom drugu u pećini: ...kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne strahuj! Doista, s nama je Allah!”119 Tegobe i veliĉina strahote toga dana Poslanika nije sprijeĉilo da bude svjestan Uzvišenog Boga i Njegova prisustva. Od tih ajeta je i slijedeći: A kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena tajnu povjerio, pa je ona odala, a Allah je to njemu otkrio, on je bio dio tajne kazao, a ostalo prešutio, pa kad joj on to obznani, ona upita: “Ko tebe o tome izvijesti?” On reče: “Izvijesti me Sveznajući, o svemu Obaviješteni!”120 Boţiji Poslanik, s.a.v.a., slijedio je adab prema Gospodaru i u osami, kao u ovom primjeru, kada je otkrivao tajnu jednoj od svojih supruga. Sva ostala kazivanja o poslanicima u Kur‟anu nose na isti naĉin u sebi najbolje oblike adaba i najplemenitije steĉevine. Da se ne bojimo da će naš govor o svim ovim primjerima biti predug, naveli bismo sve koji se javljaju u Kura‟nu i o njima bismo opseţno raspravljali.

8. Sljedeći adab koji su poslanici provodili jeste onaj u svakodnevnom ophoĊenju i razgovoru sa ljudima. Jedan od primjera reĉenog su rasprave koje su poslanici vodili sa nevjernicima, a zabiljeţene su u Kur‟anu, kao i razgovori sa vjernicima. Ako razmotrite razliĉite razgovore koje su poslanici vodili sa nepokornim i neznalicama, ne moţete naći ništa što bi u odnosu na nevjernike predstavljalo nedoliĉan, uvredljiv i neprimjeren govor. Pored svih protivljenja i otpora, ismijavanja, poniţavanja, psovki koje su poslanici trpjeli od njih, u odgovorima se moţe naći jedino najljepši govor i najdobrostivija pridika. Od njih nisu odlazili, osim sa selamom: ...a kada ih neznalice oslove, odgovaraju: “Mir vama!”121 –––––– 119

Tevbe, 40.

120

Tahrîm, 3.

121

Furkân, 63.

66


Jedan od razgovora koje Kur‟an prenosi voĊen je izmeĊu hazreti Nuha i njegova naroda: Glavešine naroda njegova, koji nisu vjerovali, govorili bi: “Mi smatramo da si ti samo čovjek nama nalik, i smatramo da tebe slijede samo oni meĎu nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi prednjačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i lažljivcima smatramo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na dokazu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vjerovjesništva podario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas prisiliti na to, a vama je to još i odvratno?!”122 Ili razgovor izmeĊu hazreti Huda i njegova naroda Ada: “Mi tvrdimo da je tebe neko naše božanstvo zlom pogodilo!” A Hud reče: “Ja za svjedoka pozivam Allaha, a budite i vi svjedoci da ja nemam ništa s tim što vi Allahu druge smatrate ravnim pored Njega.”123 Kur‟an prenosi Azerove rijeĉi: “Zar ti, o Ibrahime, mrziš moja božanstva?!” – povika otac njegov – “Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenovati, zato me zadugo napusti!” “Mir tebi!” – Ibrahim odgovori. “Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer je On doista dobar prema meni.”124 Kur‟an za narod Šuajbov prenosi: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile bi: “Mi te doista u ludilu vidimo i doista smatramo da si ti od onih koji su lašci!” “O narode moj” – odgovarao bi on – “kod mene ludila nema nikakva, nego sam ja poslanik Gospodara svih svjetova! Dostavljam vam poslanice Gospodara moga, i pouzdan sam vam savjetnik.”125 Kur‟an u vezi sa faraonom saopćava: Pa faraon upita: “A ko je Gospodar svjetova?” Musa reče: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je izmeĎu njih, ako vjerujete!” “Čujete li?” – faraon reče onima što bijahu oko njega. “Gospodar vaš i Gospodar vaših predaka drevnih!” – reče Musa. “Zbilja, poslanik vaš ovaj, koji vam je poslat, uistinu, lud je!” – –––––– 122

Hûd, 27-28.

123

Hûd, 54-55.

124

Merjem, 46-47.

125

A‟râf, 66-68.

67


povika faraon. A Musa reče: “Gospodar Istoka i Zapada, i onoga što je izmeĎu njih, ako pameti imate!”126 Kur‟an u vezi sa narodom Merjeminim saopćava: I noseći ga, doĎe ona narodu svomu, a oni povikaše: “O Merjemo, učinila si nešto ružno! O sestro Harunova, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila bludnica!” A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – upitaše. A ono reče: “Ja sam Allahov rob! Meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti!”127 Kur‟an kao podršku Poslanika, s.a.v.a., spram nepriliĉnih mu pripisivanja kaţe: Pa ti opominji! Jer nisi ti, milošću Gospodara svoga, ni proricatelj niti lud! Zar oni da govore: “On je pjesnik! Čekat ćemo mu sudbinu nestalnu!” Ti reci: “Čekajte vi! I ja ću zajedno sa vama čekati!”128 TakoĊer, Kur‟an kaţe: I nevjernici još govore: “Ne slijedite vi drugoga doli opčinjena čovjeka!” Pogledaj kako o tebi oni primjere iznose, pa potom lutaju i Pravi Put naći ne mogu!129 Pored navedenih primjera, Kur‟an prenosi mnoštvo drugih izreĉenih kleveti i pogrdnih rijeĉi od strane nevjernika, a istovremeno nećete naći da je ijedan poslanik pored takvih grubih i nedoliĉnih ispada rekao jednu ruţnu rijeĉ, osim logiĉna odgovora i istinite rijeĉi popraćene lijepim ponašanjem. Ovi velikani ljudskoga roda slijedili su odgoj koji ih je pouĉio najljepšem adabu i najboljem govoru. Upravo u ozraĉju ove Boţije pouke je i ona zapovijed koju Kur‟an prenosi: Idite vas dvojica faraonu, on je u zlu prevršio svu mjeru, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!130 Allah, dţ.š., Svome Poslaniku, s.a.v.a., kaţe: Ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, –––––– 126

Šu‟arâ, 23-28.

127

Merjem, 27-30.

128

Tur, 29-30.

129

Furkân, 8-9.

130

Tâ Hâ, 43-44.

68


ti im opet reci koju lagodnu riječ, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.131 Od poslaniĉkih adaba je i onaj da su u razgovoru sa ljudima uvijek sebe smatrali pripadnikom naroda i jednim od njih. Sa svakim od njih su razgovarali u srazmjeri njihova razumijevanja. Ovo se razgovijetno moţe vidjeti u kur‟anskim ajetima koji biljeţe takve razgovore. I šije i sunije prenose hadis od Boţijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Mi, skupina poslanika, razgovaramo sa ljudima u srazmjeri njihova razumijevanja.” Svakako treba znati da se slanje poslanika u temelji na upućivanju ka istini, tumaĉenju istine i njenom pomaganju. Prema tome, poslanici, neka je mir svima njima, neizbjeţno moraju kod promicanja istine sami biti istina i daleko od laţi te se ustezati od svega što moţe odvoditi u zabludu i zastranjenje, bilo da to odgovara ţeljama ljudi ili ne, bilo da to potiĉe sklonost i ţelju ili odbojnost. Pored toga, Uzvišeni Bog je radi uĉvršćivanja istine izrekao najstroţije opomene poslanicima u pogledu zahtjeva da ne slijede laţ, bilo u govoru, bilo u djelu, jer je jasno da je laţ, ĉak i da se desi na putu istine ili izvan nje, opet samo laţ i ništa drugo. Pozivanje istini nije spojivo sa odobravanjem laţi, kolikogod da se laţ naĊe na putu istine. Upravo zato Allah, dţ.š., kaţe: Za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put odvode.132 TakoĊer, On je rekao: A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku patnju u životu i dvostruku patnju nakon smrti! Tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.133 Dakle, kada su stvari ovako postavljene, ne priliĉi da se spram istine pristupa i sa najneznatnijim oblikom nemara ili prevare, kao što ne priliĉi da se iskazuje i najmanji oblik uvaţavanja laţi. Upravo zato vidimo da je Uzvišeni Bog opremio Svoje poslanike onim osobinama koje olakšavaju slijeĊenje puta istine i pomaganje istine, kao što je i rekao: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto odreĎena! – za one koji su Allahove poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!134 –––––– 131

Isrâ, 28.

132

Kehf, 51.

133

Isrâ, 74-75.

134

Ahzâb, 39-40.

69


Ovim je reĉeno da Boţiji poslanici nisu bili izloţeni naporu u onome što im je uĉinjeno obaveznim, a kod ispunjenja Boţijih propisa nisu strahovali ni od koga, osim Njega. Iz reĉenog se moţe shvatiti da ovi velikani na putu ispoljavanja istine nisu vidjeli nikakvu prepreku, kolikogod da je bilo utemeljeno pretpostaviti da ih je ovaj posao dovodio u razliĉite neprilike i opasnosti. Uzvišeni Bog im je obećao pomoć na putu promicanja istine: A Riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, doista, potpomognuti, a Naša vojska – ona će biti pobjednička!”135 TakoĊer je rekao: Mi ćemo, doista, pomoći Naše poslanike.136 Dokle, historija biljeţi dogaĊaje i vidimo da poslanici, neka je mir svima njima, nisu imali nikakvog straha kod iskazivanja istine, nudeći je ogoljenu, niĉim prikrivenu, kolikogod da je bila ljudima neugodna i kakogod nije odgovarala njihovim prohtjevima. Allah, dţ.š., govoreći o Nuhu, a.s., prenosi njegove rijeĉi: Ali, ja vas zbilja smatram narodom neznalačkim.137 Dok je Hud, a.s., rekao: ...vi samo potvore iznosite.138 TakoĊer, hazreti Hud je drugom prilikom svome narodu rekao: A Hud bi odgovarao: “Već je na vas pala srdžba i gnjev od Gospodara vašeg, zar da se vi sa mnom raspravljate o imenima koje ste vi i vaši preci dali božanstvima, i o kojima Allah ne objavi nikakva dokaza?!”139 Za hazreti Luta, a.s., prenosi se da je rekao: Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi!140 Hazreti Ibrahim, a.s., u Kur‟anu svome narodu kaţe: Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto ne razmislite?141 Hazreti Musa, a.s., je – u odgovoru na faraonove rijeĉi: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen!”– rekao: “Pa ti znaš da ovo nije objavio kao znamenja neporeciva niko drugi nego Gospodar nebesâ i Zemlje! Ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.”142 –––––– 135

Sâffât, 171-173.

136

Mu‟min, 51.

137

Hûd, 29.

138

Hûd, 50.

139

A‟râf, 71.

140

A‟râf, 81.

141

Enbijâ, 67.

142

Isrâ, 101-102.

70


Isto tako, postoje brojni drugi primjeri koji svjedoĉe slijeĊenje adaba u pogledu istine. Ovdje se mora primijetiti da ni jedna stvar nije draţa, voljenija, cjenjenija, plemenitija i vrjednija, od istine. Ako se u ovim primjerima moţe vidjeti neki adab koji je u oĉima ljudi suprotan onom koji je prisutan u njihovim ţivotima, ipak ih ne treba smatrati lišenim adaba, jer se ne moţe oslanjati na mišljenje i stanovište ljudi ĉija se zgrada ţivota podiţe na temeljima slijeĊenja i povinovanja prohtjevima duše, miješanjem sa ljudima neistine, poniznošću i ulagivanjem pokvarenjacima i koji na takav naĉin priskrbljuju svoje ţivotne potrebe. Ukratko, kao što je reĉeno na poĉetku ovog ogleda, adab se ozbiljuje jedino u dozvoljenom, lijepom i dobrom govoru i djelu, s tim da se mjerilo pohvaljenog i lijepog adaba razlikuje prema školama mišljenja i ţivotnim praksama iz kojih izrastaju razliĉita društva. MeĊutim, u vjerskoj zajednici, budući da se ona oslanja na Boţiji poziv, a Boţiji poziv u djelu i vjerovanju slijedi jedino istinu, istina se nikad ne miješa sa laţi i ne temelji se na njoj te zato i ne traţi od nje pomoć. Zbog svega iznesenog, neupitno je da se u ovakvoj zajednici istina uvijek slijedi i u punom smislu ispoljava. Zajednica vjernika kao takva u sluĉaju razliĉitih puteva kretanja ka istini i njenog svjedoĉenja primijenit će najbolji i najljepši oblik adaba. Naprimjer, ako bude mjesta da se razgovara i otresito, i obazrivo, tada je adab da se primijeni drugi oblik. Ako bude moguće posao obaviti i brzo, i sporo, jasno je da će prvi oblik biti bliţi adabu. Primjer iznesenog je dat u Kur‟an kada je nareĊeno uvaţavanje oba oblika, ali je za slijeĊenje ljepšega reĉeno: I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve i objašnjenje za sve. “Primi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima najljepše!”143 TakoĊer: Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slušaju i slijede ono najljepše u njemu. To su oni koje je Allah na pravi put uputio, takvi su, zbilja, umni ljudi!144 Ovim je postalo oĉito da kod laţi i istine pomiješane sa laţi nema adaba. Sve što nije ĉista istina zabluda je, a Vladaru Istine se ona ne dopada, kao što je i Sam rekao: Zar poslije istine ima išta osim zablude?145 Upravo zbog reĉenog poslanici su pozivali istini jasno, otvoreno i istinitim govorom, iako se to u nekim sluĉajevima protivilo obiĉajima i laţnim adabima nevjerniĉkih zajednica, ĉiji su pripadnici ispoljavali nezadovoljstvo zbog toga. –––––– 143

A‟râf, 145.

144

Zumer, 17-18.

145

Junus, 32.

71


Od poslaniĉkih adaba u njihovom odnosu prema ljudima jeste i onaj da su iskazivali jednako poštovanje prema bogatim i siromašnim, a više od uobiĉajenog prema ljudima znanja i bogobojaznosti. Budući da su poslanici svoje djelovanje temeljili na pokornosti i odgoju duša, oni zbog toga nisu pravili razliku izmeĊu bogataša i siromaha, stara i mlada, muškarca i ţene, slobodna i roba, zapovjednika i potĉinjenog, vladara i obiĉnog svijeta. Ovdje logika poslanika, neka je mir Boţiji njima, dokida laţne društvene statuse i društvene povlastice koje silnici i jaki smatraju svojim prirodnim pravom. U poslaniĉkom shvatanju uţivanje društvenih povlastica i uskraćenost istih, ukratko: blagostanje i nesreća ljudi ne ovisi o njihovom bogatstvu ili siromaštvu, moći ili nemoći. U islamskom vrednovanju ovih pitanja ne smatra se da bogataš i moćnik, primjereno mjestu u društvenoj hijerarhiji treba da na isti naĉin, treba da koriste ţivotne pogodnosti u kojima nema ni teških napora i poslova, ni velike odgovornosti. Zapravo, svi ljudi su jednaki u pogledu povlastica i pogodnosti. Kur‟an Ĉasni u vezi sa ovim pitanjem kaţe: O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali! Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji!146 U logici ovog pogleda ona oholost – koju moćni imaju spram svoje moći i bogati spram svoga bogatstva – ustupa mjesto poniznosti, istrajavanju u traţenju oprosta i milosti, natjecanju sa drugima u dobroĉinstvu, borbi na Boţijem putu i traţenju Njegova zadovoljstva. Kao posljedica reĉenog, i prema siromasima se iskazuje poštovanje kao i prema bogatim. Provodi se adab prema siromašnim kao što se provodi i prema moćnicima. Štaviše, prema siromasima se iskazuje suptilniji adab i poštovanje. Allah, dţ.š., odgajajući Svoga Poslanika u adabu, kaţe: Strpljiv budi s onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći naklonost Njegovu, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, niti slijedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili, i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.147 TakoĊer, Uzvišeni je rekao: I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu! Ti nećeš svoditi njihov račun, a ni oni neće tvoj račun sviĎati. I, ako bi ih odgonio od sebe, ti bi tada silnik –––––– 146

Hudžurât, 13.

147

Kehf, 28.

72


bio.148 TakoĊer, Uzvišeni je rekao: Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i zbog njih ne žali, a vjernicima svoje krilo nježnosti prostri! I reci: “Ja sam opominjatelj otvoreni!”149 Kur‟an Ĉasni prenosi razgovor izmeĊu hazreti Nuha i njegova naroda koji je protkan iznesenim adabom: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile bi: “Mi smatramo da si ti čovjek samo nama nalik, i smatramo da tebe slijede samo oni meĎu nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi prednjačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i lažljivcima smatramo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na dokazu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vjerovjesništva podario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas prisiliti na to, a vama je to još i odvratno?! O narode moj, za sve to od vas ja ne tražim nikakvo blago. Moja je nagrada u Allaha, i ja nisam onaj koji vjernike tjera, oni će svog Gospodara susresti. Ali, ja vas zbilja smatram narodom neznalačkim. O narode moj, ko bi me od Allaha zaštitio ako bi vjernike otjerao, zar se nećete opomenuti?! Ne velim ja: „U mene su riznice Allahove‟, niti vam velim: „Ja Nepoznato znam!‟, ne velim vam: „Melek sam‟, niti ja govorim o onima koje vi prezrenim držite u svojim očima: „Neće njima Allah dati nikakva dobra!‟ Pa, Allah najbolje zna šta je u njihovim dušama! A ako bih to govorio, tad bi ja meĎ‟ silnicima bio!”150 Sliĉno izloţenom, voĊen je i razgovor izmeĊu Šuajba i njegova naroda, a u njemu moţemo uoĉiti zabranu povlastica nekim slojevima društva. Kur‟an o tome kaţe: Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem, želim samo da dobro činim onoliko koliko mognem! Samo je u Allaha uspjeh moj. U Njega se uzdam i Njemu se obraćam.151 TakoĊer, Kur‟an kaţe: Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udari–––––– 148

En‟âm, 52.

149

Hidžr, 88-89.

150

Hûd, 27-31.

151

Hûd, 88.

73


ti, on silno želi da pravim putem poĎete, a prema vjernicima je blag i milostiv.152 TakoĊer, Kur‟an kaţe: Ima ih koji vrijeĎaju Vjerovjesnika govoreći: “On vjeruje što god čuje!” Reci: “On čuje samo ono što je dobro po vas, vjeruje u Allaha i povjerenja ima u vjernike, i milost je onima izmeĎu vas koji vjeruju.”153 TakoĊer, za Poslanika kaţe: Ti si, doista, najljepše ćudi!154 Sve ono što Kur‟an kaţe u opisu Poslanika, s.a.v.a., saţeto je u ajetu: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali!155 Iako se po svom znaĉenju odnose na lijep moral Poslanika, ovi ajeti kazuju o njegovom adabu kao izvanjskoj manifestaciji lijepog morala. Kao što smo već prije rekli i objasnili, adabi proizlaze iz morala, ali je i pored toga sami adab jedna od grana i lišća stabla morala.

–––––– 152

Tevbe, 128.

153

Tevbe, 61.

154

Kalem, 4.

155

Enbijâ, 107.

74


HADISKI OSVRT NA OVU TEMU

Kur‟anski ajeti koji se bave Poslanikovim plemenitim moralom i lijepim adabom u većini primjera dolaze u obliku zapovijedi ili zabrane. Zato ćemo u nastavku ovo pitanje razmatrati kroz predaje – koje u sebi nose opise Poslanikova suneta i morala, koji otkriva lijep boţanski adab – naravno, potkrijepljene kur‟anskim ajetima. 1. U knjizi Ma‟ânijul-akhbâr,156 nizom prenosilaca od Ebu Hâle etTemimî od El-Hasan ibn Alija, neka je mir Boţiji njima, te drugim nizom prenosilaca od Imama Ride, a on od svojih plemenitih oĉeva, od Ali ibn Husejna od Hasan ibn Alija, te nizom penosilaca od jednog od sinova Ebu Hâle od El-Hasan ibn Alija, neka je mir Boţiji njima, prenosi se da je rekao: “Izrazio sam ţelju svome daidţi Hind ibn Ebi Hâle, koji je ljudima opisivao Poslanika, da i meni opiše neke osobine Poslanika, tako da se zaljubim u njega.” On se odazvao mojoj molbi i rekao je: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., u oĉima svakog posmatraĉa bio je veliĉanstven i poštovan, njegovo lice je svijetlilo poput puna Mjeseca. Nije bio ni previsok, ni prenizak, nego je bio srednje graĊe. Imao je široko tjeme i kosu blago valovitu. Ako bi se desilo da mu kosa nekad i bude rašĉupana, odmah bi je zaĉešljao. Ako bi pustio kosu, ona mu nije prelazila resice ušiju. Bio je svijetle puti. Imao je široko ĉelo i tanke i duge obrve, meĊu kojima je bio razmak. IzmeĊu obrva je imao venu koja bi nabrekla od krvi kada bi se naljutio. Ta vena je bila svijetla tako da onaj ko ne bi obraćao paţnju mislio bi da je ona produţetak nosa, koji je bio izduţen. Imao je gustu bradu. Obrazi su mu bili koštunjavi, bez mesa. Usta su mu bila velika, mirišljava i većinom poluotvorena. Zubi su mu bili rastavljeni i blistavo bijeli. Dlake na prsima su bile usko rasporeĊene u liniji koja se protezala sve do stomaka. Vrat mu je bio lijep poput jelena. Od svoga sjaja kao da je bio srebren. Stas mu je bio skladan, tijela ĉvrsta i zbijena, a stomak mu je bio ravan sa prsima. Imao je –––––– 156

U ovom prijevodu nisu navedene taĉne adrese hadisa u izvornicima jer to ni sam Allame Tabatabai u svom prvom pisanju nije uĉinio. Oznaĉavanje izvora hadisa u današnjim izdanjima naknadno je uraĊeno. Mi ovom prilikom slijedimo primjer Allame, a oni više zaintresovani za izvore mogu pogledati original ovog tefsira. (Op. prev.)

75


široka ramena. Kosti su mu bile obloţene debelim slojem mesa. Širokih prsa. Njegovo obnaţeno tijelo bilo je veoma lijepo. Udovi su mu bili skladni. Imao je tanku liniju malja od prsa pa do stomaka. Grudi i stomak su bili bez dlaka osim ove linije, dok su nadlaktice, ramena i gornji dio prsa bili dlakavi. Podlaktica mu je bila izduţena, a dlanovi široki. Dlanovi i tabani su bili lijepo popunjeni. Cijelo njegovo tijelo bilo je skladno. Kosti su mu bile ravne i neuvijene. Udubine dlana i stopala su bile veće nego uobiĉajene. Kada bi iskoraĉio bilo je kao da ĉupa zemlju. Koraĉao je ravnomjerno. Hodao je smireno i dostojanstveno, ali ţustrim hodom. Kada bi koraĉao bilo bi kao da silazi sa nekog visokog mjesta u nizinu. Kada bi se obraćao nekome prema toj osobi se okretao cijelim svojim tijelom. Pogled je drţao spušten. Više je gledao u zemlju nego u nebo. Nije mu bilo ravnog kod zadubljivanja i posmatranja. Koga bi susreo pretekao bi ga u selamu.” Prenosilac je rekao: “Pitao sam ga da mi opiše njegov govor. „On reĉe: Boţiji Poslanik, s.a.v.a., bio je u neprekinutoj tuzi, stalno zamišljen, a da se ni na trenutak nije opuštao. Dugih šutnji, nije govorio, osim kada je bilo potrebno, svoj govor od poĉetka do kraja bi izgovarao otvorenih usta.157 Govor mu je bio saţet i jezgrovit, bez suvišnih rijeĉi ili manjkavosti. Bio je blage i dobre ćudi, i to takve da se ni prema kome u obraćanju nije odnosio grubo i omalovaţavajući. Svaku blagodat je doţivljavao velikom, ĉak i kad je bila neznatna. Nijednu blagodat nije kudio, a posebno je prema hrani bio takav, nije kudio njen okus, a nije je ni hvalio. Ovaj svijet i njegove nedaće nikad ga nisu rasrĊivale. Kada bi neko pravo bilo pogaţeno nikoga nije mogao poznati od ţestine ljutnje. Niĉega se nije plašio kada je u pitanju ispunjenje pravde i istine. Kada bi nešto pokazivao, ĉinio bi to cijelim dlanom ruke. Kada bi se neĉemu ĉudio, okretao bi šake ruku. Kada bi govorio, udarao bi palcem lijeve ruke u desnu šaku. Kada bi se naljutio, okretao bi lice, a oĉi bi zatvorio. Kada bi se smijao, na licu bi mu bio blagi osmijeh tako da bi mu se vidjeli samo zubi poput bijelog grada.‟” Sadūq, r.a., prenosi u spomenutoj knjizi, lancem prenosilaca do Imama Hasana ibn Alija, da je rekao: “Ja sam jedno vrijeme prešućivao Husejnu govor koji sam ĉuo od svoga daidţe u vezi opisom Poslanika, sve do jedne prilike kada sam mu ga prepriĉao i shvatio da je on bolje upućen od mene. Pitao sam ga odakle je upoznat, na –––––– 157

76

Ovo je alegorija na Poslanikovu ljepotu govora. (Op. prev.)


što mi je odgovorio da ga je otac Amirul-mu‟minin upoznao s poslovima Allahova Poslanika, s.a.v.a., u javnom i privatnom ţivotu. TakoĊer, pitao sam ga i o njegovom naĉinu sjedenja i njegovom liku i on mi niuĉemu nije uskratio pojašnjenje.” Hazreti Husejn prenosi svome bratu: “Pitao sam oca o ponašanju i postupcima Boţijeg Poslanika, s.a.v.a., u kući i on je rekao: Odlazio je kući po svom izboru, a kada bi se našao u kući svoje vrijeme je dijelio na troje. Dio vremena je posvećivao ibadetu Allaha, dţ.š., drugi dio svojoj porodici, a treći sebi, ali tako da za vremena posvećenog sebi nije u potpunosti prekidao vezu, već je dio toga posredstvom njemu bliskih ljudi posvećivao poslovima naroda. U tom dijelu vremena nije ostavljao ništa za sebe. Njegova praksa je bila da je ljudima od vrline iskazivao ljubav svojim adabom, a svakome je odavao paţnju u veliĉini vrline kojom je ovaj raspolagao u vjeri. Zadovoljavao je njihove potrebe koje su bile razliĉite. Neko je imao jednu potrebu, neko dvije, a neko i više. Allahov Poslanik, s.a.v.a., zanimao bi se njihovim stanjima, a njih bi zaposlio otklanjanjem nedostataka. Raspitivao bi se za njihove poslove i upoznavao ih je sa uĉenjima vjere. U takvim prilikama uvijek bi govorio: „Prisutni neka prenesu odsutnima.‟ TakoĊer bi govorio: „Izvijestite me o potrebama onih koji nemaju puta do mene. I znajte da svaki pojedinac koji potrebu slabašnoga ĉovjeka koji nema pristupa vladaru iznese pred vladara i riješi je, Allah, dţ.š., će njegove korake na Sudnjem danu uĉiniti ĉvrstim i postojanim.‟ U njegovom prisustvu nije bilo govora o drugim stvarima, niti je primao rijeĉi koje su se bavile neĉim drugim. Ljudi su dolazili do njega da bi se koristili njegovim znanjem i prisustvom i ne bi napuštali skup sve dok im se srca ne bi napojila znanjem i dok sami ne bi postali vodiĉi na putu Istine. Potom sam pitao oca o Poslanikovom vladanju izvan kuće, a on mi je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.a., govorio je samo u sluĉaju potrebe. Sa ljudima je njegovao bliskost i nije iskazivao odvratnost i umor spram njega. Prema velikanu svakog plemena odnosio se sa poštovanjem, a upravljanje poslovima plemena prepuštao je njemu. Poslanik se ustezao od ljudi i bio je na oprezu spram njih, a da pritom nije predavao zaboravu nijednog ĉovjeka i nijedno stvorenje. Uvijek se zanimao za svoje ashabe, a o stanju ljudi se raspitivao za jedne od drugih. Svako plemenito djelo je hvalio i jaĉao, a svako loše djelo je kudio i obeshrabrivao. U svim poslovima je bio umjeren i nikad ni na trenutke nije pretjerivao ili podbacivao. Nije bio neobaviješten o nemaru muslimana ni o njihovom zastranjivanju. 77


Po pitanju istine nije smanjivao niti je prelazio njene granice. MeĊu onima koji su ga okruţivali smatrao je za boljega i odabranijeg onoga koji je imao više vrlina i više ţelio dobro muslimanima; kod njega je imao viši poloţaj onaj ĉija je pomoć muslimanima bila veća. Hazreti Husejn u nastavku kaţe: Potom sam pitao oca o sjedenjima Allahova Poslanika, s.a.v.a., na šta on odgovori: Nikada nije sjedao ili ustajao, a da nije spomenuo Allaha, dţ.š. Ni na jednom skupu nije birao za sebe posebno mjesto. Zabranjivao je postupke koji su odreĊivali znaĉaj sjedenja u proĉelju. Sjedao je tamo gdje je bi našao prazno mjesto, a isto je nareĊivao svojim ashabima. Na sijelu je ispunjavao pravo svakoga na naĉin da niko od prisutnih ne bi osjetio da je njemu neko drugi znaĉajniji i cjenjeniji. Za svakog ko bi mu došao imao je strpljenja da bude s njim, sve dok pridošli ne bi sam prvi ustao i pošao. Niko nije došao njemu radi ispunjenja svoje potrebe, a da se nije vratio sa udovoljenjem potrebe ili da nije bio obradovan lijepom rijeĉju. Njegova plemenita ćud je bila takva da su ga ljudi doţivljavali kao svoga oca. Svi su kod njega imali jednako pravo. Okupljanja kod njega bila su obiljeţena strpljenjem, stidom, iskrenošću i povjerenjem. Na tim okupljanjima glas se nije podizao niti se kaljala svetost drugih ljudi. Ako bi neko i poĉinio pogrešku, Poslanik bi ga tako opomenu da bi ovaj nadalje bio stalno oprezan. Sabesjednici na tim skupovima bili su meĊusobno izjednaĉeni, ujedinjeni u uzajamnom pomaganju u bogobojaznosti, meĊusobno snishodljivi, stariji su bili poštovani, a prema mladima se odnosilo samilosno, davana je prednost onima koji su imali potrebu, a o strancu je voĊena briga. Pitao sam kakvo je bilo drţanje Poslanika, s.a.v.a., meĊu sabesjednicima? On reĉe: Poslanik, s.a.v.a., bio je stalno vedra lica, blagog ophoĊenja i prilagodljiv. Prema sabesjednicima nije bio grub, surov, neuljudan, osoran, buĉan, nije imao nedoliĉnih rijeĉi u govoru, niti je bio od onih koji prigovaraju, ali ni od onih koji govore hvalospjeve. Spram onoga što nije imao sklonost, nije pokazivao na licu. Zato se ljudi nisu ustruĉavali da predlaţu, a oni koji su imali oĉekivanja nisu ostajali razoĉarani. Svoju dušu je ustezao od tri stvari: prepiranja, obilja govora i govora u kojem nije bilo koristi. Ustezao se kod ljudi u pogledu tri stvari: nikada nikoga nije kudio ni prekoravao, nikad nije ispitivao za pogreške i mahane ljudi i nikad nije razgovarao, osim u prilikama kada je imao nadu u sevabe od tog ĉina. Kada bi govorio njegovi sabesjednici bi oborili glave kao da je sama smrt svoju sjenku prostrla nad njihovim glavama. Kada bi 78


šutio, oni su govorili. U njegovom prisustvu se nisu prepirali. Ako bi neko govorio, drugi bi šutjeli, sve dok ovaj ne bi završio. U njegovom prisustvu govorili bi po redu. Smijao bi se onom ĉemu bi se njegovi sabesjednici smijali, ĉudio bi se onom ĉemu bi se oni ĉudili. Bio je strpljiv spram grubosti neznalice i njegovog nepriliĉnog govora kada bi ovaj traţio nešto od njega, sve dok njegovi ashabi ne bi pokušali zaustaviti njegovu navalu, a Poslanik bi na to rekao: „Uvijek pomozite i podrţite potrebitog.‟ Nikad nije primao hvalu, osim od onoga kome je uĉinio dobroĉinstvo. Nikad nije prekidao ĉovjeka u govoru, osim ako bi ovaj prešao granice dozvoljenog i tada bi ga prekidao ili odvraćanjem, ili bi ustao. Hazreti Husejn reĉe: Potom sam Amirul-mu‟minina pitao za šutnju Allahova Poslanika, s.a.v.a., na što je on odgovorio: Šutnja Poslanika je imala ĉetiri oblika: po osnovi uzdrţavanja, po slijeĊenju Boţije odredbe, usljed strpljive razboritosti te na tragu promišljanja. Kod njega su razboritost i strpljenje bili sjedinjeni, tako da ga ništa nije moglo rasrditi niti uzrujati. Njegova šutnja po osnovi uzdrţavanja bila je u ĉetiri vida: kada je htio da posao dobije lijep oblik i da ga ljudi u tome slijede, ondje gdje je govor bio pokuĊen, da bi ljude poduĉio da i oni isto izbjegavaju, u primjerima kada je htio da donese odluku o dobrobitima Ummeta te u obavljanju posla u kojem je bilo dobro i Ovog i Budućeg svijeta. Njegova šutnja po slijeĊenju Boţije odredbe ispoljavala se u postupku da je sve ljude gledao istim oĉima i slušao istom paţnjom, dok je šutnja zbog promišljanja dolazila do izraţaja u pogledu razmišljanja o onome što ostaje i onome što nestaje.” Autor: Ovaj hadis sastavljaĉ knjige Makârimul-akhlâq prenosi iz knjige hadisa od autora Muhammed ibn Ishak ibn Ibrahim Et-Tâlekâni, koju on prenosi od Hasana i Husejna, neka je mir Boţiji njima. Medţlisi u zbirci hadisa Bihârul-envâr kaţe da ovaj hadis spada u red poznatih hadisa, kao i da ga većina sunnijskih knjiga biljeţi. Potom dodaje da su prema sadrţaju ovog hadisa ili jednog njegovog dijela preneseni brojni hadisi od ashaba o Allahovu Poslaniku, s.a.v.a.158 2. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn je zabiljeţeno: “Od svih ljudi Allahov Poslanik je imao ljepši i slaĊi govor – do dijela kada kaţe: Poslanik –––––– 158

U nastavku Allame Tabatabai pojašnjava neke kljuĉne rijeĉi hadisa, a koje je potrebno pojasniti zbog suptilnosti izraza koju posjeduje arapski jezik, a teško ju je, ili se gotovo nikako ne moţe prenijeti na drugi jezik. Budući da koristi od toga imaju oni koji hadis ĉitaju u izvorniku, tj. na arapskom jeziku, u prijevodu je ovaj dio ispušten. (Op. prev.)

79


je govorio saţeto i jezgrovito, bez suvišnih rijeĉi ili manjkavosti, njegove rijeĉi kao da su slijedile jedna drugu. IzmeĊu reĉenica je zastajao da bi mogao pamtiti onaj ko bi htio. Glas mu je bio prodoran i meĊu svim ljudima najmelodiĉniji.” 3. U knjizi et-Tahdhîb prenosi se od Ishak ibn Dţafera, od svoga brata Muse, od svojih plemenitih oĉeva od Alija, neka je mir Boţiji njima, da je rekao: “Ĉuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., kako kaţe: „Poslan sam sa plemenitim moralom i njegovim izvrsnostima.‟” 4. U knjizi Makârimul-akhlâq Ebu Sa‟îd el-Khadarî kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je stidljiviji od djevice u njenoj djevojaĉkoj sobi. Ako je prema neĉemu imao odvratnost, mi smo to vidjeli na njegovom licu.” 5. U knjizi el-Kâfî Muhammed ibn Muslim kaţe: “Ĉuo sam hazreti Ebu Dţafera kako kaţe: „Došao je melek Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., i reĉe: „Allah ti je dao da izabereš da budeš ili poslanik ponizni ili poslanik vladar.‟ Poslanik je pogledao u Dţibraila, a on mu dade znak da bude ponizan. Poslanik reĉe: „Rob, ponizni poslanik.‟ Melek, drţeći u rukama kljuĉeve Zemlje, reĉe: „Ovim nije ništa umanjeno od onoga što ti imaš kod tvoga Gospodara.‟” 6. U Nehdžul-belâgi, Imam Ali o Poslaniku kaţe: “Zato slijedi Vjerovjesnika svoga...”, pa sve do: “Grickao je svijet ovaj samo krajiĉcima zuba svojih i nije mu uputio nijedan pogled potpun. Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuĊen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drţi niskim i on bi to drţao niskim, da Allah nešto drţi malim i on bi to drţao malim, ako volimo ono što vole Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Boga i kršenje zapovjedi Njegovih. Poslanik – mir i blagoslovi Boţiji neka su na nj i na potomke njegove! – obiĉavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i obiĉavaše staviti nekoga iza sebe. Jednom je ugledao zavjesu sa likovima na vratima sobe svoje pa je rekao jednoj od ţena svojih: „Makni mi je ispred oĉiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovoga i primamljivih ukrasa njegovih.‟ Tako je odvratio 80


srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u mislima svojoj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu ispred oĉiju, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao svijet ovaj mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, udaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.”159 7. U knjizi el-Ihtidžâdž prenosi se od Musa ibn Dţafera, od njegova oca, od njegovih plemenitih oĉeva, od Hasan ibn Alija, a on od svog oca Alija, koji je u jednom dugoj predaji, izmeĊu ostalog rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je takav da kada bi klanjao on bi toliko plakao iz strahopoštovanja spram Allaha, dţ.š., da bi nakvasio mjesto gdje klanja, a da nije poĉinio neki grijeh ili pogrešku.” 8. U knjizi el-Manâqeb se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., toliko bi plakao da bi se na kraju onesvijestio. A na to mu bi reĉeno: „Zar Allah nije tebi oprostio i prošle i buduće grijehe?‟ Poslanik odgovori: „Zar da ne budem zahvalan rob?‟” Autor: Postavljeno pitanje jasno govori da je pitalac mislio da je ibadet zarad sticanja sigurnosti od Boţije kazne. A, ustvari, preneseno je da je robovanje iz straha poput ibadeta robova spram svojih gospodara. Poslanik, s.a.v.a., svoj odgovor temelji na uvjerenju da je ibadet iz zahvale Allahu, dţ.š., a to je ibadet plemenitih, jedan drugi oblik robovanja. TakoĊer, preneseno je od Imama Ehli-Bejta da je ibadet iz straha od kazne ibadet robova, ibadet ţelje za nagradom je ibadet trgovaca, a da postoji takoĊer ibadet iz zahvale Allahu, dţ.š. U nekim predajama za potonji oblik ibadeta je reĉeno da je to ibadet iz ljubavi ili, na drugom mjestu, zato što dostoji da se Njemu robuje. Mi smo kod ajeta: Allah će zahvalne sigurno ubrzo nagraditi,160 u ĉetvrtom svesku opširno raspravljali o znaĉenjima ovih predaja. Tada smo rekli da je robovanje Bogu iz zahvale ustvari iskrenost u ibadetu i da su zahvalni meĊu Boţijim robovima oni iskreni na koje se odnosi ajet: Slavljen i čist je Allah od onoga kakvim ga –––––– 159

Vidi: Ali ibn Ebi Talib, Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadţić, (dalje u tekstu: Staza rječitosti) Zagreb: Islamska zajednica u Hrvatskoj, 1994, govor 159, str. 127.

160

Āli „Imrân, 144.

81


oni predstavljaju, osim Allahovih iskrenih robova!,161 i drugi sliĉni ajeti. 9. U knjizi Iršâd ed-Dejlamî prenosi se: “Kada bi Ibrahim Halil, a.s., stao na namaz u strahu od Allaha, dţ.š., od njega bi dopirao glas ţamora poput ţamora uznemirena preplašena ĉovjeka. Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je isti takav.” 10. U tefsiru Ebu el-Futûh prenosi se od Ebu Sa‟îd el-Khadarî da rekao: “Kada je spušten ajet: „Mnogo spominjite Allaha‟, Allahov Poslanik, s.a.v.a., toliko je bio zaokupljen zikrom da su nevjernici za njega govorili da ga je dţin poduhvatio.” 11. U knjizi el-Kâfî Zejd ibn Šehhām prenosi od Imama Sadika da je rekao: “„Allahov Poslanik, s.a.v.a., svaki dan je sedamdeset puta ĉinio tevbu.‟ Pitao sam: „Da li je sedamdeset puta izgovarao Estagfirullah we etubu ilejh ( )?‟ On odgovori: „Ne, već je izgovarao Etubu ilallah ( ).‟ Rekoh: „Allahov Poslanik je ĉinio tevbu, a nije ĉinio grijehe, a mi ĉinimo tevbu i opet se vraćamo grijehu.‟ Imam reĉe: „Treba traţiti pomoć od Allaha.‟” 12. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se iz knjige en-Nubuwwe od hazreti Alija da bi uvijek kada bi opisivao Poslanika, s.a.v.a., govorio sljedeće: “Od svih ruku Poslanikova ruka je bila najdareţljivija, od svih prsa njegova su bila najodvaţnija, od svih ljudi bio je najistinoljubivijeg govora, najpouzdanije je odrţavao obećanja, bio je najblaţe ćudi, najplemenitijeg porijekla, ko bi ga neoĉekivano ugledao osjetio bi strahopoštovanje, ko bi se druţio s njim sa spoznajom zavolio bi ga, a prije njega ni nakon njega nisam vidio njemu sliĉnoga.” 13. U knjizi el-Kâfî „Amr ibn Ali prenosi svoga oca da je rekao: “Jedna od zakletvi kojom bi se koristio Allahov Poslanik, s.a.v.a., glasila je: „Ne, od Allaha traţim oprost! ( )‟” 14. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn prenosi se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., uĉestalije gladio bradu kada bi bio veoma veseo. –––––– 161

82

Sâffât, 159-160.


15. U istoj knjizi se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio najdareţljiviji ĉovjek. Nikada se dinar i dirhem nisu zadrţavali u njegovim rukama. Ako bi se desilo da ostane nešto novca kod njega i da do noći ne naĊe nikoga kome bi to dao, ne bi išao kući dok ga se ne bi oslobodio, skinuo sa sebe odgovornost i to predao nevoljniku. Od onoga ĉime bi ga Allah, dţ.š., opskrbio za sebe ne bi ostavljao više od potreba prehrane za jednu godinu od onoga što bi našao od hurmi i jeĉma, a preostalo bi podijelio na Boţijem putu. Nije bio pitan, a da nije udovoljio onome što bi se traţilo od njega, sve dok ne bi došao do svoje jednogodišnje zalihe hrane, ali i od toga bi udjeljivao. Ĉesto bi se dešavalo da bi prije isteka godine bila potrošena zaliha hrane i ako mu u meĊuvremenu ne bi nešto pristiglo i sam bi imao potrebu. Gazali kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., slijedio je istinu, ĉak i kad je to bilo na štetu njegovu i njegovih ashaba.” Gazali kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao bi sam bez zaštite meĊu neprijatelje.” Gazali kaţe: “Allahova Poslanika, s.a.v.a., nije ništa plašilo od Ovog svijeta.” Gazali kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjedao je sa siromasima i objedovao sa nevoljnicima. Iskazivao je poštovanje ljudima ćudorednog ponašanja. Gradio bi bliskost sa uglednim ljudima dobroĉinstvom prema njima. Odrţavao je rodbinske veze, ali nije pri roĊacima davao prednost pred osobama veće vrline. Nije bio grub ni prema kome. Primao je ispriku od onoga ko ju je traţio.” Gazali kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je robova i robinja, ali nije se uzdizao nad njima ni hranom, ni odjećom. Svoje vrijeme nije provodio u drugom, osim u poslovima posvećenim Allahu, dţ.š., ili u onome što je za njega predstavljalo dobrobit. Obilazio bi ashabe u njihovim bašĉama. Nikad nije nekog jadnika prezirao zbog njegove neimaštine ili bolesti. Nije se plašio nijednog vladara zbog njegove vlasti. Pozivao je Allahu jednako i nevoljnika, i vladara.” 16. U istoj knjizi se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., od svih ljudi se najteţe ljutio, a najbrţe bi se odljutio. Bio je od svih ljudi najsamilosniji prema njima, najdobrostiviji meĊu njima i prema njima i najkorisniji od ljudi ljudima.” 17. U istoj knjizi se kaţe: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio veseo i zadovoljan to bi iskazivao prema ljudima na najljepši naĉin. 83


Kada bi drţao govor to bi ĉinio sa potpunom ozbiljnošću. Ako bi se razljutio, a to je ĉinio jedino radi Allaha, ništa nije imalo snage da se usprotivi njegovoj ljutnji. Takav je on bio u svim svojim poslovima. Kada bi se našao u teškoćama, prepuštao je Allahu, odricao je kod sebe moć i snagu, a Allaha je molio za uputu.” Autor: Znaĉenje pouzdavanja na Boga, kao i prepuštanje poslova Njemu, poricanje snage i moći kod sebe, te traţenja izlaza i upute od Boga, sve se to temelji na jednom naĉelu, a to je da svi poslovi skonĉavaju u Boţijoj Volji, Koja nadvladava sve druge volje i nikada nije potĉinjena, kao i Boţija Moć, Koja stoji iznad svih ostalih moći i beskonaĉna je. Ovo je zbilja kojoj zajedno poziva Boţija Knjiga i sunnet Poslanika Njegova da se vjeruje u nju i da se djeluje po njoj. Ĉasni Kur‟an kaţe: ...a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!162 TakoĊer, rekao je: A ja Allahu prepuštam svoj slučaj...,163 ...onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta...,164 Pa zar Allahu ne pripada Stvaranje i Upravljanje!,165 ...i da će se Gospodaru tvome ponovo vratiti.166 Poprimanje ovakvih osobina i ostvarenje ovakvog adaba, pored toga što ĉovjeka izvodi na put zbilja i stvarnosti i što njegovo djelo oblikuje saobrazno zbilji, i što ĉovjeka smješta u fitretsku vjeru, tako da zbilju svake stvari vidi u vraćanju zbilja svih poslova Allahu, dţ.š., kao što je i Sam rekao: A, zbilja, Allahu se vraćaju sve stvari167 – donosi i drugu vaţnu korist, a to je da ĉovjekovo oslanjanje na Gospodara, u stanju kada ĉovjek poznaje Gospodara, Koji ima neograniĉenu moć i nesavladivu volju, ĉini ĉovjeka veoma jakim, darujući mu postojanu odluĉnost. Ovakvog ĉovjeka ne mogu slomiti nikakve nevolje koje iskrsavaju pred njim na putovanju ka cilju i ne mogu ga omesti nikakve šejtanske vesvese koje se javljaju u ĉovjekovoj duši u obliku privida.

–––––– 162

Ibrahim, 12.

163

Mu‟min, 44.

164

Talâq, 3.

165

A‟râf, 54.

166

Nedžm, 42.

167

Šura, 53.

84


POSLANIKOV POSTUPAK I PONAŠANJE U SAOBRAĆANJU SA LJUDIMA

18. U knjizi Iršâd ed-Dejlamî prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., sam je krpio svoju odjeću i popravljao sandale te muzao ovce. Hranu je jeo zajedno sa robovima. Sjedio bi na zemlji. Jahao je magarca i druge bi uzjahao iza sebe. Stid ga nije sprjeĉavao da ono potrebno sam doprema sa pijace kući. Rukovao se i sa imućnim i sa siromahom i nije povlaĉio ruku dok to druga strana ne uĉini prva. Koga god bi sreo, bilo da je taj imućan ili siromah, veliki ili mali – pozdravljao bi ga. Nije omalovaţavao ništa od onoga šta bi mu bilo ponuĊeno, pa bila to ĉak i samo jedna suha hurma. Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je veoma male potrebe, plemenite prirode, lijepog općenja, vedrog lica, sa osmijehom na usnama, a da se nije smijao, tuţan, a da nije bio namrgoĊen, ponizan, a da nije pokazivao niskost, velikodušan, a da ne rasipa, samilostan spram svih muslimana; nikad nije podrignuo od sitosti, niti pruţao ruku, osim prema hrani.” 19. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je obiĉaj pogledati se u ogledalo i poĉešljati kosu i bradu, a ĉesto bi to radio ogledajući se u vodi. Osim za porodicu, on se uljepšavao i za ashabe i govorio bi: „Allah voli roba koji se – kada ide u posjetu braći – uredi i uljepša.‟” 20. U knjigama „Ilel i „Ujûn i Medžâlis prenosi se od Imama Ride a on od svojih plemenitih oĉeva, neka mir Boţiji sa svima njima, da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Neću napustiti pet svari sve do smrti: jedenje hrane na zemlji zajedno sa robovima, jahanje na neosedlanom magarcu, muţu koze, oblaĉenje vunene odjeće i pozdravljanje djece, da bi to bila praksa nakon mene.” 21. U knjizi el-Faqîh prenosi se da je hazreti Ali rekao ĉovjeku iz plemena Beni S‟ad: “Da ti prenesem hadis o meni i Fatimi – do dijela kada kaţe: Nastupilo je jutro i Allahov Poslanik, s.a.v.a., ušao je kod nas dok smo ja i Fatima još uvijek bili pod pokrivaĉem i po85


zdravi nas: „Neka je mir sa vama!‟ Mi smo se postidjeli što nas je našao u takvom stanju i zato mu nismo odgovorili. Opet je pozdravio: „Neka je mir sa vama.‟ I opet mu nismo odgovorili. Treći put je ponovio selam i tada smo se uplašili da će se vratiti ako mu ne odgovorimo, jer je obiĉavao da se vrati ako ni nakon trećeg selama ne bi dobio odgovor, a ušao bi ako bi mu bilo uzvraćeno. Zato smo odgovorili: „Neka je mir s tobom, o Allahov Poslaniĉe!‟ On nakon toga uĊe...” 22. U knjizi el-Kâfî se prenosi od Rab‟î ibn Abdullaha od Imama Ebu Abdullaha da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., pozdravljao je ţene i one su mu odgovarale na selam. Isto je postupao i Amirul-mu‟minin, s tom razlikom što je on propuštao pozdraviti mlaĊe ţene, obrazlaţući to rijeĉima: „Plašim se da mi se njihov glas ne dopadne i tada bi loše posljedice uĉinjenog bile teţe od nagrade koju imam na umu.‟” Autor: Sadūq, r.a., takoĊer, prenosi ovaj hadis, bez navoĊenja seneda, kao i Sebt et-Tabersī u knjizi el-Miškât, prenoseći ga iz knjige el-Mahâsen. 23. U istoj knjizi se prenosi od Abdul-Azîm ibn Abdullah el-Hasanî da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., obiĉavao je sjediti na tri naĉina. Sjedio bi priljubljenih stegni uz prsa i obavijenim rukama oko nogu tako da je desnom rukom drţao lijevo koljeno, a lijevom rukom desno koljeno. Sjedio bi kleĉeći na dva koljena sa vrhovima noţnih prstiju poloţenih na zemlju. Sjedio bi na jednoj presavijenoj nogi, a drugu bi poloţio po njoj. Nikada nije viĊeno da je sjedio prekrštenih nogu.” 24. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se iz knjige en-Nubuwwe od hazreti Alija: “Nikada nije viĊeno da se Allahov Poslanik, s.a.v.a., rukovao sa ĉovjekom, a da je prvi povukao ruku. Toliko bi je drţao u ruci sve dok je druga strana prva ne povuĉe. Nikada nije viĊeno da ga je neĉiji dugi govor pometa i da on sa teškoćom šuti. Nije prekidao razgovor sve dok sabesjednik prvi ne prekine razgovor. Nikada nije viĊeno da u prisustvu nekoga sjedi ispruţenih nogu. Nikada nije bio pred izborom dvije stvari, a da nije odabrao onu teţu. Nikada se nije svetio za poĉinjenu mu nepravdu, osim u sluĉaju kada bi se oskrnavile Boţije zabrane i tada bi se ljutio zbog 86


Allaha, dţ.š. Nikada nije jeo naslonjen, sve do smrti. Nikada nije vratio molioca po nekoj potrebi, a da mu je nije ispunio ili ga vratio obveseljavajućom rijeĉju. Njegov namaz – i pored njegove cjelovitosti – bio je kraći nego kod ostalih ljudi. Njegov govor je bio kraći nego kod ostalih ljudi i bez ispraznosti u sebi. Ljudi su ga prepoznavali po ugodnom mirisu koji se širio od njega. Kada bi jeo sa ljudima za jednom sofrom prvi je poĉinjao, a posljednji završavao. Uvijek je uzimao hranu ispred sebe, jedino je kod hurmi znao pruţiti ruku i izabrati bolju. Kada bi pio to bi ĉinio od tri puta i to što bi polagano sisao vodu, a ne kao neki ljudi koji vodu gutaju punim ustima. Samo je desnom rukom jeo i pio. Jedino je desnom rukom davao i primao. Lijevom rukom je obavljao druge poslove vezane za tijelo. Allahov Poslanik je volio da i druge poslove obavlja desnom rukom, ĉak i oblaĉenje, obuvanje i ĉešljanje. Kada bi ĉinio dovu ponavljao bi je tri puta, a kada bi priĉao nije ponavljao. Ako bi traţio dozvolu da uĊe, to bi ĉinio tri puta. Njegov govor je bio tako jasan da ga je svaki slušalac jasno razumio. Kada bi priĉao izmeĊu sjekutića bi bljeskalo nešto poput svjetlosti. Kad bi ga vidio rekao bi da je razmaknutih gornjih zuba, ali nije bio takav. Gledao bi postranice.168 Nikad nije priĉao o onome od ĉega je sagovornik osjećao odvratnost. Kada bi hodao izgledalo bi kao da se spušta sa planine. Mnogo puta je ponovio: „Najbolji od vas je onaj sa najljepšim moralom.‟ Nikad nije kudio okus hrane, a nije ju ni hvalio. U njegovom prisustvu nikad se nisu raspravljali ashabi i znalci hadisa. Ljudi od znanja koji su imali priliku da ga sretnu govorili su: „Nikada, ni prije, ni poslije nismo vidjeli nekog poput njega, s.a.v.a.‟” 25. U knjizi el-Kâfî prenosi se od Dţemîl ibn Derrâdţ, od Imama Ebu Abdullaha, da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., dijelio je svoj pogled meĊu ashabima tako da je sviju gledao na isti naĉin.” TakoĊer je rekao: “Nikada Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije ispruţio noge u prisustvu svojih ashaba. Kada bi se rukovao nikada nije prvi povlaĉio ruku, uvijek je ĉekao da to drugi uĉini. Kada su ljudi ovo shvatili pri rukovanju su potezali svoju ruku ka sebi dok se ne bi odvojila od Poslanikove ruke.” –––––– 168

To znaĉi da nije gledao u sagovornika izravno i prodorno na naĉin da drugoj strani bude neugodno, već je bio veoma obazriv. (Op. prev.)

87


26. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., uvijek je priĉao sa osmijehom. 27. U istoj knjizi prenosi se od Junus ibn eš-Šejbânī: “Pitao me je Imam Ebu Abdullah: „Kako se vi meĊusobno šalite?‟ Rekao sam: „Veoma malo.‟ On reĉe: „Zašto se ne šalite? Šaliti se sastavni je dio lijepog morala. Šalom moţeš obveseliti brata muslimana. Allahov Poslanik, s.a.v.a., stalno se šalio sa ljudima, ţeleći ih time obveseliti.‟” 28. U istoj knjizi Ebu el-Kâsim el-Kufî prenosi od Imama Sadika da je rekao: “Nema vjernika, a da se ne šali. Allahov Poslanik, s.a.v.a., se šalio, ali je govorio samo istinu.” 29. U knjizi el-Kâfî prenosi se od Mu‟amer ibn Khallâd da je rekao: “Pitao sam Imama Ebul-Hasana: „Nek‟ sam ţrtvovan za tebe, šta je obaveza ĉovjeka koji se naĊe u društvu koje se šali i smije?‟ Imam reĉe: „Nema smetnje ako ne bude.‟ Ja sam razumio da je pod „ako ne bude‟ mislio na poroĉnost. Potom Imam reĉe: „Došao je beduin Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., i donio mu poklon. Pridošli je odmah u šali upitao za novac svoga poklona, na što se Poslanik nasmijao. Tako, kada bi Poslanik bio tuţan govorio bi: „Šta je bilo sa onim beduinom, kamo sreće da je sada ovdje.‟” 30. U knjizi el-Kâfî Talhe ibn Zejd prenosi od Imama Ebu Abdullaha da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada bi sjedio većinom je bio usmjeren prema kibli.” 31. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Postupak Allahova Poslanika, s.a.v.a., bio je da kada bi mu roditelji donijeli novoroĊenĉe, traţeći blagoslov, on bi – iz poštovanja prema porodici – uzimao dijete u naruĉje. Nije bio rijedak sluĉaj da se dijete pomokri u Poslanikovom krilu. Roditeljima je zbog toga znalo biti neugodno pa bi i glas podizali. Allahov Poslanik, s.a.v.a., ukorio bi ih i rekao: „Nikada ne prekidajte mokrenje djeteta i pustite ga da završi do kraja.‟ Dakle, Poslanik je puštao dijete da se pomokri do kraja, a tek potom bi za njega prouĉio dovu ili mu nadijevao ime. Ovim postupkom Poslanik bi neizmjerno obradovao roditelje. Ponašao se tako da roditelji djeteta nikad nisu mogli zakljuĉiti da je on zbog mokrenja djeteta neraspoloţen te da su oni dalje nepoţeljni. Tek nakon što bi oni otišli, Poslanik bi ustao i oprao odjeću.” 88


32. TakoĊer, u istoj knjizi se prenosi da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikada nije dozvoljavao da ga neko prati pješke dok bi on jahao ţivotinju. Ili bi ga posjeo pored sebe, ili bi mu naloţio da ovaj ode ispred njega i da ga saĉeka gdje god da on kaţe. 33. U knjizi Makârimul-akhlâq Ebu el-Kâsim el-Kufî prenosi da je zapisano: “U tradiciji hadisa je zabiljeţeno da se Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad nikome nije svetio zbog sebe, zapravo, opraštao je svakome ko bi mu naudio.” 34. TakoĊer, u istoj knjizi se prenosi da je postupanje Allahova Poslanika, s.a.v.a., bilo takvo da ako tri dana ne bi vidio nekog od muslimana, raspitivao bi se za njega. Tako, ako bi rekli da je na putu, uĉio bi dovu za njega, a ako bi rekli da je kući ili bolestan, otišao bi ga obići. 35. U istoj knjizi prenosi se od Enesa da je rekao: “Ne sjećam se da mi je za devet godina, koliko sam sluţio Allahova Poslanika, s.a.v.a., ikada rekao zašto nisam uradio to i to, niti se sjećam da mi je prigovorio u vezi sa nekim poslom.” 36. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn se prenosi da je Enes rekao: “Tako mi Onoga Koji je poslao Allahova Poslanika, s.a.v.a., sa Istinom, nikada se nije desilo da mi je zbog djela koje mu se nije dopalo rekao: Zašto si to uĉinio? I ne samo to, kada bi me njegove ţene nešto prigovorile, on bi im rekao: „Ne prigovarajte mu, tako je bilo zapisano i odreĊeno.‟” 37. U istoj knjizi se prenosi od Enesa: “Allahova Poslanika, s.a.v.a., nikada nije zovnuo neko od ashaba ili bilo ko drugi, a da mu se on nije odazvao.” 38. TakoĊer, u istoj knjizi od Enesa se prenosi: “Postupak Allahova Poslanika, s.a.v.a., bio je da je ashabe uvijek zvao po njihovim poĉasnim nadimcima iz poštovanja prema njima i zato da bi im pridobio srca. Davao je nadimke onome ko nije imao nadimak i potom bi ih zvao istim nadimkom. TakoĊer, davao je nadimke ţenama sa djecom i onim koje nisu rodile. Ĉak je i djeci davao nadimke i time im je pridobijao srca.” 39. U istoj knjizi se prenosi: “Obiĉaj Allahova Poslanika, s.a.v.a., bio je da je svakome ko bi mu došao u posjetu nudio svoj naslonjaĉ, a ako bi neko odbijao, on je istrajavao sve dok ovaj to ne prihvati.” 89


40. U knjizi el-Kâfî „Adţlân kaţe: “Bio sam kod Imama Sadika kada mu je na vrata došao siromah, traţeći pomoć. Imam Sadik zagrabi punom šakom iz posude u kojoj su bile hurme i dade ih pridošlom. Nije prošlo mnogo, doĊe drugi siromah. Imam Sadik ustade pa i njemu dade šaku hurmi. Potom doĊe treći siromah te i njemu dade šaku hurmi. DoĊe i ĉetvrti siromah, a Imam Sadik ustade i reĉe siromahu: „Da Allah i nama i vama podari opskrbu!‟ Potom reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je takav da je udjeljivao svakome ko bi traţio od njega od Ovoga svijeta. Tako je bilo sve dok jedna ţena nije poslala svoga sina do Allahova Poslanika i nasavjetovala ga da ukoliko Poslanik kaţe kako nema ništa za dati – zatraţi njegovu košulju. Kada se tako desilo, Allahov Poslanik, s.a.v.a., skide košulju i baci je pred djeĉaka. (U drugoj verziji stoji: „Skide košulju i dade mu je.‟) Tada ga Allah, dţ.š., opomenu rijeĉima: Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.”169 41. U istoj knjizi Dţâbir prenosi od Imama Sadika da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., primao je poklone, ali milostinju nije jeo.” 42. U istoj knjizi se prenosi od Musa ibn „Imrân ibn Bazî‟: “Rekao sam Imamu Ridi: „Nek‟ sam ţrtvovan za tebe! Ljudi prenose hadis da se Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije vraćao istim putem kojim bi otišao za nekim poslom. Da li je to taĉno?‟ Imam reĉe: „Da, taĉno je. I ja većinom tako postupam, a i ti tako ĉini.‟ Potom mi reĉe: „Znaj da je to bliţe tvojoj opskrbi!‟” 43. U knjizi el-Iqbâl prenosi se od Imama Sadika da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., izlazio je iz kuće uvijek tek nakon izlaska Sunca.” 44. U knjizi el-Kâfî Abdullah ibn el-Mugejre prenosi: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., ušao u kuću uvijek bi sjedao na najbliţe prazno mjesto.” Autor: Isti predaja je zabiljeţena i u knjizi el-Miškât prenoseći iz knjige El-Mahâsen, a postoji i u drugim knjigama. 45. Od adaba i postupaka Allahova Poslanika, s.a.v.a., koji se veţu za njegovu liĉnu higijenu i uljepšavanje je predaja koja se pre–––––– 169

90

Isrâ, 29.


nosi u knjizi el-Mahâsen – da je Poslanik svoju kosu i bradu prao lotosom. 46. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Sadik, od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., uvijek je ĉešljao kosu i većinom je to ĉinio sa vodom. Govorio bi: „Voda je vjerniku dovoljna kao miris.‟” 47. U knjizi el-Faqîh se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Madţusije svoju bradu briju, a brkove puštaju, a mi bradu ostavljamo duţom, a brkove brijemo.” 48. U knjizi el-Kâfî prenosi se od Imama Ebu Abdullaha: “Sunnet je skraćivanje noktiju.” 49. U knjizi el-Fâqîh se prenosi da je mustehab zakopati nokte, kosu i krv. 50. TakoĊer, u istoj knjizi Muhammed ibn Muslim prenosi da je pitao Imama Bakira: “„Da li se je Allahov Poslanik, s.a.v.a., knio?‟ Imam reĉe: „Da, on se knio, i ta kosa je još uvijek kod nas.‟” 51. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., svoje tijelo potirao uljem. Kada bi neko drugi potirao njegovo tijelo, ĉinio bi to dokle bi pokrivao ogrtaĉ, a preostali dio tijela potirao bi Poslanik sam. 52. U knjizi el-Faqîh se prenosi od Imama Alija da je rekao: “Ĉupanje dlaka ispod pazuha otklanja ruţan miris, a to je ujedno ĉišćenje i sunnet koji je Allahov Poslanik nareĊivao.” 53. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je posudicu za surmu i tokom svake veĉeri i dana podvlaĉio je oĉi surmom, a koristio je kamenu surmu.”170 54. U knjizi el-Kâfî se prenosi od Ebi Esāme od Imama Ebu Abdullaha da je rekao: “Od sunneta vjerovjesnika je ĉišćenje zuba misvakom.” –––––– 170

Rijeĉ je o samljevenoj rudi antimonita i masti. (Op. prev.)

91


55. U knjizi el-Faqîh prenosi se od Imama Alija u hadisu „Ĉetiri stotine rijeĉi‟: “Ĉišćenje zuba misvakom donosi Boţije zadovoljstvo i poštivanje Poslanikova, s.a.v.a., sunneta i ugodan miris usta.” Autor: Zaista je mnoštvo predaja posredstvom i šija, i ehli-sunija koje kazuju da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., koristio misvak. 56. U knjizi el-Faqîh prenosi se od Imama Sadika: “Ĉetvero je od morala vjerovjesnika: korištenje mirisa, otklanjanje dlaka britvom, mazanje tijela antimonskim praškom171 i višeţenstvo.” 57. U knjizi el-Kâfî prenosi Abdullah ibn Sennān od Imama Abu Abillaha: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je posudu za misk i uvijek kada bi uzimao abdest vlaţnom rukom ju je doticao. Izvan kuće bi ga prepoznavali po mirisu.” 58. U knjizi Makârimul-akhlâq se prenosi: “Nikada se nije desilo da je Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., ponuĊen miris a da se nije njime namirisao i rekao: „Ima ugodan miris i lahak je.‟ Ako se njime ne bi namirisao, onda bi u njega zamoĉio prst i mirisao ga.” 59. U istoj knjizi prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nakon obavljene nuţde potirao se alojevim drvetom.” 60. U knjizi Zahiretul-me‟âd prenosi se: “Od svih mirisa Allahov Poslanik, s.a.v.a., najviše je volio misk.” 61. U knjizi el-Kâfî Ishak et-Tavîl el-‟Attâr prenosi se od Imama Ebu Abdullaha: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., više je trošio na mirise nego na hranu.” 62. U knjizi el-Kâfî Imam Ebu Abdullah kaţe: “Imam Ali je rekao: „Namirisavanje brkova je sunnet vjerovjesnika i iskazivanje poštovanja prema melecima zapisniĉarima.‟” 63. U istoj knjizi el-Saken el-Khazâz kaţe: “Ĉuo sam Imama Ebu Abdullaha kako kaţe: „Na svakom punoljetnom ĉovjeku je da dţumom podreţe nokte i brkove i da se namiriše. Kada Allahov Poslanik, –––––– 171

92

Sredstvo za otklanjanje dlaka. (Op. prev.)


s.a.v.a., dţumom ne bi imao mirisa uzase, uzeo bi veo od nekih svojih ţena, navlaţio bi ga vodom i njime bi se potrao.‟” 64. U knjizi el-Kâfî Ishak ibn Ammâr prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., na Ramazanski bajram dobio na poklon miris davao bi ga najprije svojim ţenama.” 65. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se da se je Allahov Poslanik, s.a.v.a., potirao razliĉitim uljima, a najviše ljubiĉicinim uljem i govorio bi: „Najbolje ulje je od ljubiĉice.‟” 66. Od adaba putovanja Allahova Poslanika, s.a.v.a., jeste i onaj koji prenosi Abdullah ibn Sennān od Imama Ebu Dţafera u knjizi elFaqîh: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., većinom je ĉetvrtkom išao na put.” Autor: O ovome postoje brojne predaje. 67. U knjigama Emânul-Ekhtâr i Misbâhul-Zâ‟ir prenosi se: “Autor knjige „Wâriful-ma‟âref prenosi: „Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao na putovanje uvijek je sa sobom nosio pet stvari: ogledalo, posudicu sa surmom, ĉešalj i misvak.‟” (U drugoj predaji se navode i makaze.) Autor: Isti hadis se prenosi u Makârimul-akhlâq i el-Dža‟ferijjât. 68. U knjizi Makârimul-akhlâq Ibn Abbâs kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., hodao bi bodro i ĉilo i nije odavao slabost i umor.” 69. U knjizi el-Faqîh Mu‟āvije ibn Ammār prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.a., na putovanju spuštao sa uzvisine prema dolje izgovarao bi: La illahe illallah!, a kada bi išao uzastranu izgovarao bi: Allahu Ekber!” 70. U knjizi Lubbul-Lubâb autora Qutba prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao dva rekata namaza na svakom odmorištu, i s tim u vezi je rekao: „To ĉinim da sva ta mjesta svjedoĉe namaze koje sam klanjao.‟” 71. U knjizi el-Faqîh se prenosi: “Kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.a., opraštao od vjernika govorio bi: „Da vas Allah opskrbi bogobojaznošću, da vas uputi na svako dobro, da ispuni potrebu vašu, da 93


oĉuva vjeru vašu i svijet ovaj i da vas vrati u zdravlju sa velikom dobiti i uspjehom!‟” Autor: Postoje dove razliĉitog sadrţaja koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uĉio pri opraštanju, ali svima je zajedniĉko da je u njima molio za zdravlje i uspjeh. 72. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Dţafer ibn Muhammeda prenosi od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., govorio bi prispjelom iz Meke: „Da ti Allah primi obrede, oprosti grijehe i da ti novac koji si potrošio nadomjesti opskrbom!‟” 73. Jedan od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., tiĉe se njegove odjeće i onoga što stoji u vezi s tim, poput svjedoĉenja koje prenosi Gazali u Ihjâ „ulûmiddîn: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., oblaĉio je odjeću do koje bi došao, bilo da je ogrtaĉ, plašt, košulja ili dţuba i sl. Dopadala mu se zelena odjeća, a najviše je oblaĉio bijelu, govoreći: „Svoje ţive oblaĉite u bijelo, a mrtve spremajte u bijele ćefine.‟ I na vojnim pohodima, i u mirnodopskom kretanju najĉešće je oblaĉio podstavljeni ogrtaĉ. Imao je ogrtaĉ od brokata, ĉija bjelina je uvećavala njegovu ljepotu. Sva njegova odjeća bila je duga do iznad noţnih zglobova. Na svu odjeću je oblaĉio ogrtaĉ koji se pruţao do pola noţnih listova. 74.

U knjizi el-Dža‟ferijjât prenosi se od Dţafer ibn Muhammeda, od svojih plemenitih oĉeva, od Alija, neka je mir Boţiji svima njima: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., stavljao je na glavu kape koje su bile izvezene. /.../ Imao je noćnu kapu sa tri srebrne halke: jedna je stajala sa prednje, a dvije sa straţnje strane.”

75. U knjizi el-‟Awâlî se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao crni turban, koji je ponekad stavljao na glavu i s njim obavljao namaz. Autor: Preneseno je takoĊer, da je turban Allahova Poslanika, s.a.v.a., obmotavao njegovu glavu tri ili pet puta. 76. U knjizi el-Hisâl, u hadisu poznatom kao “ĉetiri stotine rijeĉi” Imam Ali kaţe: “Oblaĉite pamuĉnu odjeću jer je to bila odjeća Allahova Poslanika, s.a.v.a., a nije oblaĉio odjeću od dlake ili vune, osim ako za to nije imao neki poseban razlog.” 94


Autor: Ovaj hadis prenosi Sadūq, kao i el-Safvânī u knjizi elTa‟rīf, te zajedno sa prije navedenim hadisima po kojima je Poslanik oblaĉio vunenu odjeću pojašnjava da izmeĊu njih nema nikakve protivrjeĉnosti. 77. U knjizi el-Faqîh Ismail ibn Muslim prenosi od Imama Sadika, a on od svojih plemenitih oĉeva: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je kratko koplje ĉiji je donji kraj završavao ţeljeznim šiljkom. Poslanik se oslanjao na njega i klanjao bi sa njim Ramazanski i Kurbanski bajram” Autor: Isti hadis se prenosi u knjizi el-Dža‟ferijjât. 78. U knjizi el-Kâfî Hišâm ibn Sâlem prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Prsten Allahova Poslanika, s.a.v.a., bio je od srebra.” 79. U istoj knjizi Ebu Hatîdţe prenosi od Imama Sadika da je rekao: “Kamen na prstenu treba biti okrugao, kao što je bio i kod Allahova Poslanika, s.a.v.a.” 80. U knjizi el-Hisâl prenosi se od Abdul-Rahîm ibn Ebi el-Belâd, od Imama Ebu Abdullaha: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je dva prstena. Na jednom je bilo ispisano: “ ”172, a na 173 drugom. “ .” 81. U istoj knjizi Husejn ibn Hâlid, od Imama Hasan Sânî, u dijelu jednog hadisa kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., Amirul-mu‟minin, Hasan i Husejn i ostali Imami, neka je mir Boţiji sa svima njima, nosili su prsten na desnoj ruci.” 82. U knjizi el-Makârem Imam Sadik prenosi od Imama Alija: “Poslanici su oblaĉili košulju prije pantalona.” Autor: U knjizi el-Dža‟ferijjât prenosi se isti hadis, kao i brojni drugi hadisi istog znaĉenja koji ukazuju na postupanje poslanika. 83. Od Poslanikovih, s.a.v.a., adaba je adab stanovanja i onoga što je u vezi s tim. Ibn Fahd u svojoj knjizi el-Tahsîn kaţe: “Allahov Po–––––– 172 173

Nema boga, osim Allaha, i Muhammed je Njegov Poslanik. Istinu je rekao Allah.

95


slanik, s.a.v.a., otišao je sa Ovoga svijeta a da nije stavio nijedan ćerpić na drugi.” 84. U knjizi Lubbul-Lubâb Imam kaţe: “Mesdţidi su mjesta okupljanja poslanika.” 85. U knjizi el-Kâfî Sukunî prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., ljeti kretao na put ĉinio bi to ĉetvrtkom, a kada bi zimi htio da se vrati kući zbog hladnoće, ĉinio bi to petkom.” Autor: Ista predaja se nalazi se i u knjizi el-Hisâl. 86. Autor djela el-‟Dadu el-qawijje Šejh Ali ibn el-Hasan ibn el-Mutahher, brat Allame Hillija, r.a., prenosi od hazreti Hatidţe: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., došao kući traţio bi posudu vode da se oĉisti i pripremi za namaz. Potom bi ustao i klanjao dva rekata namaza, ali kratko. A potom bi legao na svoj leţaj.” 87. U knjizi el-Kâfî „Ibad ibn Suhejb prenosi od Imama Sadika: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije nikada noću, na prepad, napadao neprijatelja.”174 88. U knjizi Makârim prenosi se: “Allahova Poslanika, s.a.v.a., imao je leţaj od ogrtaĉa, a jastuk mu je bio koţica ispunjena vlaknima od palme. Tu leţaljku je naveĉe podvostruĉio i spavao na njoj. Ujutro, kada je ustao, rekao je: „Ova leţaljka noćas me sprijeĉila od ibadeta.‟ Potom je naredio da mu ubuduće prostiru isti leţaj, ali da ga ne presavijaju. On je imao drugi leţaj od koţice ispunjen palminim vlaknima. TakoĊer, imao je ogrtaĉ koji je nosio sa sobom gdje god da je išao i njega je predvostruĉenog koristio kao leţaj.” 89. U istoj knjizi Imam Ebu Dţafer prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikada se noću nije probudio a da nije odmah uĉinio sedţdu Allahu.” 90. Od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., jesu i oni koji se tiĉu ţena i djece, a biljeţi ih Sejjid Murteda, r.a., u Risâle el-muhkam we el–––––– 174

96

S obzirom na višeznaĉnost glagola ( ) ova predaja moţe imati i drugo znaĉenje: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad nije primao neprijatelja na prenoćište kod sebe.”


-mutešâbihe, prenoseći iz tefsira el-Nu‟mânî od Imama Alija: “Jedna skupina ashaba uskratila je sebi ţene i hranu danju, a san noću. Ummu Selem je izvijestila Allahova Poslanika, s.a.v.a., o postupcima ovih ashaba, nakon ĉega je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ustao, otišao do njih i rekao: „Da li vi to prezirete ţene? Ja se pribliţavam ţenama i jedem danju, a spavam noću. Pa ko izbjegava moju praksu nije od mene.‟” Autor: Brojni hadisi ovakvog sadrţaja preneseni su kod obje islamske sljedbe. 91. U knjizi el-Kâfî Ishak ibn Ammâr prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Od poslaniĉkog morala je i ljubav ka ţenama.” 92. U istoj knjizi Bekâr ibn Kardam prenosi, kao i mnogi drugi, od Imama Ebu Abdullaha: “Allahov Poslanik je rekao: „Data mi je radost oĉiju u namazu, a uţitak u ţenama.‟” Autor: Preneseni su i drugi hadisi sliĉnog sadrţaja. 93. U knjizi el-Faqîh prenosi se: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., htio da se oţeni nekom ţenom slao bi prije toga drugu osobu da je vidi...” 94. U tefsiru el-‟Ajjâšî el-Husejn ibn bint Iljâs kaţe: “Ĉuo sam EbulHasana Imamu Ridu kako kaţe: „Zaista je Allah, dţ.š., uĉinio noć smirajem i ţene je uĉinio smirajem, a sunnet Poslanikov je vjenĉanje noću i ĉašćenje hranom.‟” 95. U knjizi el-Hisâl u hadisu poznatom kao “ĉetiri stotine rijeĉi” Imam Ali kaţe: “Uĉinite akiku175 za svoju djecu na njihov sedmi dan i u teţini kose djetetove darujte srebra nekom od muslimana. Allahov Poslanik, s.a.v.a., isto je uradio za Hasana i Husejna i za drugu svoju djecu.” 96. Od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., jesu i oni koji su vezani za pijenje i jedenje i sofru. U knjizi el-Kâfî Hišâm ibn Sâlem i drugi prenose od Imama Ebu Abdullaha: “Ništa draţe Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., nije bilo kao stalna glad i strah spram Allaha.” –––––– 175

Zaklati ovna za muško, a ovcu za ţensko djete. (Op. prev.)

97


97. U knjizi Ihtidžâdž Imam Musa ibn Dţafera prenosi od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Husejna poduţi hadis gdje Imam Ali odgovara na pitanja Jevreja iz Šama. U jednom dijelu tog hadisa Jevrej pita Imama Alija: „Ljudi govore da je Isa bio isposnik; da li je zaista tako bilo?‟ Imam odgovara: „Da tako je. MeĊutim, Muhammed, s.a.v.a., bio je veći asketa od svih poslanika. Jer, pored robinja on je imao trinaest ţena, ali nikad mu nije bila postavljena sofra sa hranom. Nikad nije jeo pšeniĉni hljeb, nikad se ne bi zasitio jeĉmenog hljeba i gladovao bi tri dana i tri noći.‟” 98. U knjizi Emâlî Šejh Sadūq prenosi od el-‟Ejs ibn el-Qâsim: “Pitao sam Imama Sadika: „Prenosi se da je tvoj otac rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad se nije zasitio pšeniĉnim hljebom.‟ Da li je ova predaja taĉna? Imam reĉe: „Ne, nije taĉna, jer Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad nije jeo hljeb od pšenice, a od jeĉmenog hljeba se nikad nije zasitio.‟” 99. U knjizi el-Da‟wât od Qutba prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad nije jeo naslonjen, osim jednom, nakon ĉega je sjeo uspravno i rekao: „Moj Boţe, ja sam Tvoj rob i Tvoj poslanik!‟” Autor: Isti hadis prenose i Kulejni, Šejh Tûsî, Sadûq, Barqî i elHusejn ibn Saîd u knjizi el-Zuhd. 100. U knjizi el-Kâfî Zejd ibn el-Šehhâm prenosi od Imama Ebu Abdullaha: “Od dana kada je Allahovu Poslaniku, s.a.v.a., promaknut u poloţaj poslanstva pa sve do smrti nikad nije jeo naslonjen. On bi jeo poput roba i sjedio bi poput roba. Upitao sam: „Zašto?‟ Imam reĉe: „Iz poniznosti spram Allaha, dţ.š.‟” 101. U istoj knjizi Ebu Hatîdţe prenosi: “Pitao je Bešīrdehân Imama Abu Abdullaha, a i ja sam bio prisutan: “„Da li je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio naslonjen na desnu ili lijevu ruku dok bi jeo?‟ Imam Sadik reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., ne bi jeo naslonjen na lijevu ili desnu ruku, ali je sjedio poput roba.‟ Pitao sam: „Zašto?‟ Imam reĉe: „Iz poniznosti spram Allaha, dţ.š.‟” 102. U istoj knjizi Dţabir prenosi od Imama Sadika: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo je poput roba i sjedio je poput roba. Dok bi jeo sjedio bi na zemlji i spavao je na zemlji.” 98


103. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn prenosi se: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjeo jesti presavio bi noge kao u namazu, osim što bi jedno koljeno poloţio na drugo i jedno stopalo na drugo i govorio bi: „Ja sam rob te zato jedem poput roba i sjedim poput roba.‟” 104. Es-Safwânî u knjizi el-Ta‟rîf prenosi od Imama Alija: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjedao za sofru, sjedao bi poput roba, oslanjajući se na lijevo bedro.” 105. U knjizi Makârimul-akhlâq Ibn Abbâs prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjedao bi na zemlju, ovcu bi postavljao meĊu svoje noge i muzao bi je. Ako bi ga rob pozvao sebi, odazivao se.” 106. U knjizi el-Mahâsen Hammâd ibn Osmân prenosi od Imama Sadika: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo, on bi lizao svoje prste.” 107. U knjizi el-Ihtidžâdž prenosi se iz knjige Mawâlīdu es-Sâdiqejn: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo je sve vrste hrane, sve ono što je Allah dozvolio. Kada bi objedovala njegova porodica i sluge uvijek bi i on sa njima jeo. Pridruţivao bi se muslimanima koji bi ga zovnuli sebi za sofru te bi jeo šta oni jedu i sa ĉega jedu. Kod kuće, ako bi mu pristigli gosti, jeo bi sa njima i govorio bi: „Najdraţi mi je onaj obrok za kojim se naĊe više ljudi.‟” 108. U knjizi el-Kâfî Ibn Qaddâf prenosi od Imama Sadika: “Kada bi Allahov Poslanik s.a.v.a., jeo sa ljudima prvi bi posezao rukom za hranom, a posljednji bi se od nje odmicao zato da bi svi jeli i da se ne bi ustruĉavali.” 109. U istoj knjizi Muhammed ibn Muslim prenosi od Imama Sadika: “Amirul-mu‟minin je rekao: „Veĉera Poslanika bila bi nakon jacije-namaza. Ni vi ne prelazite preko veĉere jer to uništava tijelo.‟” 110. U istoj knjizi „Anbese ibn Nedţâd prenosi od Imama Sadika: “Nijedna hrana u kojoj bi bila hurma nije donesena pred Allahova Poslanika, s.a.v.a., a da on nije najprije za hurmom posezao.” 111. TakoĊer, u istoj knjizi kao i Sahîfetu el-Ridâ, Imam Rida prenosi od svojih plemenitih oĉeva: “Kada bi Allahov Poslanik, 99


s.a.v.a., jeo hurmu njenu košpicu uzimao bi rukom i bacio bi je daleko.” 112. U knjizi Iqbâl drugoj svesci Historije od Nejšaburija Hasan ibn Bešir prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., izmeĊu svaka dva zalogaja ĉinio bi zahvalu Allahu.” 113. U knjizi el-Kâfî Vehab ibn Abd prenosi: “Vidio sam Imama Sadika kako ĉaĉka zube. Gledao sam u njega, a on mi reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., ĉaĉkao je zube jer to usta ĉini mirisom ugodnijim.‟” 114. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se o Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.: “„Uvijek kada bi pio vodu poĉinjao bi Bismillom..., sve do djela hadisa: Vodu je pio sisajući, a nije vodu gutao punim ustima, ne prekidajući i govorio bi: „Jetra oboli zbog pijenja punih usta.‟” 115. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Sadik od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija, prenosi: “Provjerio sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., više od jednog puta i on kada bi pio vodu ili neku drugu teĉnost ĉinio je to od tri puta, s tim što bi prije svakog gutljaja izgovarao Bismillu, a nakon svakog gutljaja Hamd. Pitao sa ga o tome, na što mi on, s.a.v.a., reĉe: „O Ali, Hamd da bi ispoljio zahvalu Allahu, a Bismilla da bi se zaštitio od štete i bolesti.‟” 116. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije disao u posudu iz koje pije, ako bi i htio udahnuti prvo bi posudu odmaknuo i onda bi udahnuo.” 117. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn prenosi se: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo meso ne bi gledao u posudu sa mesom već bi meso prinosio ustima i ţvakao bi ga na poseban naĉin svim zubima. Posebno bi dobro prao obje ruke vodom nakon što bi jeo meso i lice bi potrao preostalom vodom sa ruke.” 118. U knjizi Makârimul-akhlâq se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo je sve vrste hrane.” Autor: Tabersi, nakon što prenosi ovu predaju, nabraja vrste hrane koju je jeo Allahov Poslanik, s.a.v.a. IzmeĊu ostalog, spominje vrste hrane koja ukljuĉuje meso i hljeb, kao i lubenice, groţ100


Ċe, šipak, kokosov orah, hurme, mlijeko, bungur (istucana pšenica), maslo, sirće, endivija,176 kupus. Prenosi se takoĊer da je volio hurme, kao i da mu je med bio posebno drag, a od voća je najviše volio šipak. 119. U knjizi Emâlî Tûsī prenosi od Ibn Usâme, od Imam Ebu Abdullaha: “Hrana Allahova Poslanika, s.a.v.a., ako bi je našao, bila bi jeĉam, slatko od hurmi, a ogrjev od palmine grane.” 120. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije jeo vrelu hranu, već bi ĉekao da se ohladi i govorio bi: „Da nas Allah ne nahrani vatrom, a u vreloj hrani nema blagodati.‟ Kad bi poĉinjao jesti prouĉio bi Bismillu i jeo bi sa tri prsta hranu ispred sebe, a nije ju uzimao ispred drugoga. Kada bi se postavila sofra poĉinjao bi jesti prije ostalih. Hranu je uzimao sa tri prsta palcem, kaţiprstom i velikim prstom. Nekad bi se pomogao i ĉetvrtim prstom pa i cijelom šakom, ali nikad sa dva prsta i govorio bi: „Jedenje hrane sa dva prsta je šejtanovo jedenje.‟ Jednog dana ashabi su donijeli paluzu177 i Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo je sa njima, a nakon toga je upitao: „Od ĉega je napravljena ova paluza?‟ odgovoriše: „Od masla i meda.‟ On reĉe: „Dobra je to hrana.‟ Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo je jeĉmeni hljeb od neprosijanog brašna. Nikad nije jeo pšeniĉni hljeb, niti je se ikad zasitio jeĉmenog hljeba. Nikad nije jeo za sinijom, već je jeo na podu. Jeo je lubenicu, groţĊe i hurme i njihove košpice je davao ovcama. Nije jeo bijeli luk, crveni luk, prasu i med u kojem bi bilo smole. Smola ( ) ona je tvar sa drveta koja je ostala neprovarena u pĉeli, a poloţila ju je u med, od ĉega ostaje neugodan zadah u ustima. Allahov Poslanik, s.a.v.a., nikad nije kudio hranu. Ako mu se hrana sviĊala, jeo bi je, a ako mu se ne bi sviĊala, ne bi je jeo niti bi pravio prigovor na hranu da ne bi druge odbio. Polizao bi posudu od hrane i govorio bi: „U preostaloj hrani u posudi ima više napretka nego od sve hrane.‟ Kada bi prestao jesti oblizao bi pojedinaĉno sva tri prsta, oprao bi ruke dok se ne oĉiste i nikad nije sam jeo.” Autor: To što se u ovoj predaji kaţe da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., jeo paluzu suprotno je predaji koja se prenosi u knjizi el–––––– 176 177

Vrsta salate. (Op. prev.) Vrsta kompota od razliĉita voća, zgusnuta razmućenom nišestom. (Op. prev.)

101


Mahâsen od Jakuba ibn Šuajba od Imama Sadika: “Jednom prilikom dok je Amirul-mu‟minin bio sa svojim ashabima na mejdanu u Kufi jedan ĉovjek mu donese na poklon paluzu. On je ponudi ashabima i taman kada su sjeli da je pojedu, Imam naglo vrati ruku i reĉe: „Sjetio sam se da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije jeo paluzu te i ja imam odvratnost od toga.‟” 121. U knjizi Makârimul-akhlâq se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., napitke je pio iz staklenih ĉaša koje su bile donošene iz Šama, te iz ĉaša naĉinjenih od drveta, koţe i gline.” Autor: U knjigama el-Kâfî i Makârimul-akhlâq prenosi se hadis sadrţaja sliĉnog prvom dijelu gornjeg hadisa i u njemu se kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., volio je piti iz ĉaša iz Šama i govorio bi: „Ovo je najĉišća od posuda koje imate.‟” 122. U knjizi Makârimul-akhlâq se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., pio vodu iz šake. Napunio bi šaku vodom i rekao bi: “Nema ĉišće posude od ruke.” 123. U knjizi el-Kâfî Abdullah ibn Senân kaţe: “Na Kurban-bajram Allahov Poslanik, s.a.v.a., klao je dva ovna: jednog za sebe, a drugog za siromahe svoga Ummeta.” 124. Jedan od adaba Poslanikovih u osami, koji biljeţi Šehid Sânî u knjizi Šarhun-Nefelije, bio je da ga, s.a.v.a., niko nije vidio kako mokri ili kako obavlja veliku nuţdu. 125. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Sadik, od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada bi htio da mokri, uvijek bi pokrivao glavu i mokraću bi zakopao. Isto tako zakopao bi i pljuvaĉku, a kada bi odlazio u zahod uvijek je pokrivao svoju glavu.” Autor: Zahod kod Arapa se pojavio sa islamom, a kako se moţe shvatiti iz nekih predaja, Arapi su prije islama radi obavljanja nuţde odlazili u pustinju. 126. U knjizi el-Kâfî el-Husejn ibn Hâlid kaţe: Pitao sam Imama Ebu el-Hasan es-Sânî: “„Mi prenosimo hadis po kojem se Allahov Poslanik, s.a.v.a., prao vodom nakon obavljene nuţde, a na ruci mu je bio prsten. Isto je ĉinio i Amirul-mu‟minin. Da li je ovo taĉan 102


hadis, a znamo da je kamen Poslanikova prstena bio ispisan rijeĉima: „Muhammed je Allahov poslanik.‟?‟ Imam reĉe: „Da.‟ Pitao sam: „Da li mi moţemo to raditi?‟ Imam reĉe: „Oni su prsten stavljali na desnu ruku, a vi na lijevu...‟” Autor: Hadis sliĉnog sadrţaja prenosi se u knjigama elDža‟ferijjât i Makârimul-akhlâq. 127. Od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., jesu i one stvari koje su vezane za pitanje nesreće i smrti. U knjizi Makârimul-akhlâq se prenosi: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., uoĉio prištić na svome tijelu utjecao se Allahu, dţ.š., te bi iskazivao svoju niskost spram Njega i skrušeno mu se molio. Na to su mu rekli: „O Allahov Poslaniĉe, taj prištić nije ništa strašno!‟ Allahov Poslanik, s.a.v.a., reĉe: „Zaista, kada Allah ţeli da uzvisi niskoga, On ga uzvisi, a kada ţeli da unizi visokoga, On ga unizi.‟” 128. U knjizi el-Kâfî Dţābir prenosi od Imama Sadika: “Sunnet je da se tabut podigne na ramena sa ĉetiri strane, a nošenje sa ostalih strana je mustehab.” 129. U knjizi Qurbul-esnâd el-Husejn ibn Tarîf prenosi od el-Husejn ibn „Alawân od Dţafer ibn Muhammed, od svojih plemenitih oĉeva: “Jednom prilikom dok je Hasan ibn Ali sjedio sa svojim ashabima neoĉekivano je pored njih naišla dţenaza. Neki od ashaba su ustali i pošli za dţenazom da je isprate dok je Imam Hasan ostao sjediti. Nakon što je dţenaza prošla, neki od ashaba rekoše: „Zašto nisi ustao kada je naišla dţenaza, da ti Allah podari zdravlje, jer Allahov Poslanik, s.a.v.a., ustajao bi uvijek kada bi vidio dţenazu.‟ Hasan ibn Ali reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., samo je jednom ustao pred dţenazom i to se desilo kada su pronosili dţenazu Jevreja tijesnim putem gdje nije bilo mjesta te je Allahov Poslanik, s.a.v.a., morao ustati jer nije htio da mu dţenaza doĊe više glave.‟” 130. U knjizi D‟awâtul-qutb prenosi se: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., ispraćao dţenazu njime bi ovladala tuga i nemir i govor bi mu se umanjio.” 131. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Sadik od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija, prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bacao je samo tri šake zemlje na kabur kada bi ukopavali mejta.” 103


132. U knjizi el-Kâfî Zurâre prenosi od Imama Ebu Dţafera: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., posebno je postupao sa mrtvacima Beni Hašima, drugaĉije nego sa drugim muslimanima. Kada bi klanjao namaz i nakon što bi polio kabur vodom, stavio bi svoje prste na kabur tako što bi ih zabio u blato. Ĉinio je tako da bi – ukoliko bi stranac ili putnik Medinjanin naišli pokraj greblja vidjeli tragove prstiju na kaburu i po tome znali da je preselio neko od Beni Hašima te bi upitali: „Ko je umro od Muhammedove porodice?‟” 133. Šehid Sânī u knjizi Maskenul-fuâd prenosi od Imama Alija: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., izraţavao saosjećanje porodici preminulog ĉinio bi to rijeĉima: „Da Vam Allah podari nagradu i da Vam se smiluje!‟178 Kada bi ĉestitao govorio bi: „Da Vam Allah podari blagoslov i trajnost u tome!‟”179 134. Od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., kojih se on pridrţavao kod abdesta i gusla je i onaj kojeg prenosi Qutb u knjizi Ājâtul-ahkâm od Sulejman ibn Burejde, od svoga oca: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., uzimao je abdest za svaki namaz sve do godine osvajanja Meke, nakon ĉega se zadovoljavao da sa jednim abdestom obavi nekoliko namaza. Omer je upitao: „O Allahov Poslaniĉe, s.a.v.a., vidim da radiš nešto što dosada nisi radio. Poslanik reĉe: „Namjerno to radim.‟” 135. U knjizi el-Kâfî Zurâre prenosi od Imama Ebu Dţafera: “„Zar ne ţelite da vam kaţem kakav je bio abdest Allahova Poslanika, s.a.v.a.?‟ Rekli smo: „Da.‟ Hazreti Sadik naredi da mu donesu posudu koja je bila mala, debela i sa malo vode. Stavio je posudu ispred sebe i zagrnuo rukave. Desnu ruku potopi u vodu i reĉe: – „Naravno, ovo kada je ruka ĉista (obredoslovno). Zahvati punu šaku vode, poli je po licu i reĉe: Bismillah –, i vodu usmjeri da poteĉe sa svih strana lica. Jedanput potra dlanom lice i nos. Potom lijevom rukom zahvati punu šaku vode i poli je po laktu desne ruke i dlanom lijeve ruke pomoţe da voda poteĉe od lakta prema prstima ruke tako da je voda kapala sa vrha prstiju. Potom šakom desne ruke zahvati vodu i poli je po laktu lijeve ruke i potra je po–––––– 178 179

104


vlaĉeći od lakta ka vrhovima prstiju. Potom potra ostatkom vlaţnosti desne i lijeve ruke prednji dio glave i gornju stranu stopala. Zurāre kaţe: „Imam Sadik reĉe: – „Allah je jedan i voli jedno. Zato vam je dovoljno kod abdesta tri šake vode. Jedna šaka vode za lice i dvije šake vode za dvije podlaktice. Preostalom vodom sa dlana desne ruke potarite prednji dio glave i gornju stranu stopala desne noge, a lijevom rukom potarite gornju stranu stopala lijeve noge. Zurāre reĉe: „Imam Dţafer reĉe: – „Pitao je ĉovjek Imama Alija za abdest Allahova Poslanika? Imam Ali je objasnio abdest tom ĉovjeku isto kao što sam i ja vama sada uĉinio.‟” Autor: Predaju istog sadrţaja prenosi se od Zurāre, Bekira i drugih, brojnim lancem prenosilaca, a sve to opet od njih prenose Kulejni, Sadūq, Šejh Tusij, „Ajjāšī, Mufīd i Karāćī i dr. Predaje Imama Ehli-Bejta na ovu temu su toliko brojne da je blizu da budu tavatir. 136. Mufîdud-dîn Tûsî u svoj knjizi Emâlî prenosi od Ebu Hurejre: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada bi uzimao abdest u svim njegovim dijelovima poĉinjao bi s desne strane.” 137. U knjizi et-Tahdhîb Ebu Basîr prenosi da je pitao Imama Sadika za abdest Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., uzimao je abdest sa mud vode /750 grama/, a gusul sa jednim sā‟om vode /4 muda, odnosno 3 litra/.” Autor: Sliĉan hadis se prenosi drugim nizom prenosilaca od Imama Bakira. 138. U knjizi el-‟Ujûn Imam Rida u jednom poduţem hadisu, prenoseći od svojih plemenitih oĉeva, kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao je: „Mi smo porodica kojoj milostinja nije dozvoljena i nareĊeno nam je da abdest uzimamo upotpunjen i mi ne parimo magarca sa kobilom.‟” 139. U knjizi et-Tahdhîb Abdullah Senân prenosi od Imama Sadika: “Od stvari koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uĉinio sunnetom je takoĊer ispiranje usta vodom i šmrkanje nosa vodom.” 140. U istoj knjizi Mu‟âvije ibn „Ammâr kaţe: “Ĉuo sam Imama Sadika kako kaţe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., obavljao je gusul sa jednim sa‟om vode, a ako bi sa njim bila neka od njegovih ţena, gusul bi obavljao sa jednim sa‟om i muddom.” 105


Autor: Isti sadrţaj prenosi i Kulejni u el-Kâfî od Muhammed ibn Muslima od Imama Sadika, s tom razlikom što u predaji od Kulejna stoji da su oboje ĉinili gusul iz iste posude. TakoĊer i Šejh prenosi isto drugim lancem prenosilaca. 141. U knjizi el-Dža‟ferijjât Imam Sadik prenosi od svoga oca da je rekao: “Hasan ibn Muhammed upitao je Dţabir ibn Abdullaha kako je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uzimao gusul. Dţabir reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., prosuo bi tri puta šakom vodu po glavi.‟ Hasan ibn Muhammed reĉe: „Moja kosa, kao što vidiš, velika je i bujna.‟ Dţabir reĉe: „O slobodni ĉovjeĉe! Ne govori tako. Kosa Allahova Poslanika, s.a.v.a., bila je veća i ĉistija.‟” 142. U knjizi el-Hidâjet Sadūq prenosi se od Imama Sadika: “„Gusul dţume je sunnet koji je obavezan za muškarca i ţenu, u kući, na putu...‟, sve do dijela u kojem kaţe: „Gusul dţume donosi ĉistoću i briše grijehe izmeĊu dvije dţume.‟ Imam reĉe: „Razlog i povod zbog kojih je gusul dţume propisan izazvale su ensarije, koji su tokom sedmice brinuli o devama i drugom malu. Tako prljavi, oni bi petkom dolazili na dţumu, a neugodan miris ispod njihovih pazuha bi uznemiravao prisutne ljude. Zato je Allah, dţ.š., naredio Poslaniku gusul i to postade dio sunneta.‟” Autor: TakoĊer, u drugim predajama navodi se kao sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.a., gusul Ramazanskog bajrama i gusul na svaki odabrani dan i drugi guslovi, o kojima će, ako Bog tako bude htio, biti rijeĉi u nastavku. 143. O adabu i sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.a., u namazu i onim što sa njim stoji u vezi kazuje predaja u knjizi el-Kâfî, koju prenose Fudejl ibn Jessâr i Abdul-Melik i Bekir: “Ĉuli smo da Imam Sadik kaţe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., obavljao je mustehab namaz poput obaveznog i mustehab post poput obaveznog.‟” Autor: Isti sadrţaj prenosi i Šejh. 144. TakoĊer, u knjizi el-Kâfî Hannân prenosi se: “Omer ibn Harîs pitao je Imama Sadika, dok sam ja sjedio prisutan: „Ţrtvovao bih se za tebe, izvijesti nas o namazu Allahova Poslanika, s.a.v.a.!‟ Imam reĉe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao je osam rekata mustehab podne-namaza i ĉetiri rekata farza podneva, osam rekata mustehab ikindije-namaza i ĉetiri rekata farza ikindije, tri reka106


ta farza akšama i ĉetiri rekata mustehaba akšam-namaza, ĉetiri rekata farza jacije namaza, osam rekata noćnog namaza i tri rekata vitr-namaza, te dva mustehab rekata sabah-namaza i dva rekata farza sabaha.‟ Pitao sam: „Nek‟ sam tvoja ţrtva, ako ja mognem klanjati više od toga, da li će me Allah kazniti za to?‟ Imam reĉe: „Ne. Ali će te kazniti zbog napuštanja sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.a.‟” Autor: Iz ove predaje moţe se razabrati da se dva mustehab rekata sjedeći nakon jacijskog farza ne ubraja u pedeset dnevnih rekata, već je njihovo upotpunjenje, jer su dva rekata sjedeći jednaka jednom rekatu stojeći, što u krajnjem zbiru iznosi 51 rekat. Upravo zato je i propisan da bude nadomjestak za jedan rekat vitr-namaza u tom znaĉenju da ukoliko osoba klanja deset rekata dobrovoljnog noćnog namaza i smrt ga sprijeĉi da otklanja posljednji jedan rekat vitra, da se ta dva sjedeća rekata raĉunaju umjesto vitra. Kao što i Kulejni prenosi u knjizi el-Kâfî od Ebu Basîra od Imama Sadika: “Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan nikad ne lijeţe prije nego što otklanja vitr-namaz. Ebu Basîr kaţe: „Pitao sam Imama Sadika: Pod vitr-namazom mislite na dva rekata sjedeći nakon farza jacije.?‟ Imam odgovori: „Da, ova dva rekata se raĉunaju kao jedan. Ako ĉovjek bude klanjao ova dva rekata i te noći umre i to ga sprijeĉi od vitr-namaza, on će biti poput onoga koji ga je klanjao, a ako ga ne zadesi smrt, klanjat će ga na kraju noćnog namaza.‟ Pitao sam zatim: „Da li je Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao ova dva rekata?‟ Imam odgovori: „Nije.‟ Pitao sam: „Zašto?‟ Imam reĉe: „Zato što je Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., dolazila objava te je znao da li će te noći umrijeti ili neće, dok drugi nemaju takvo znanje. Upravo zato nije sâm klanjao ovaj namaz, ali je nareĊivao drugima da ga klanjaju...‟” Moguće je da kada Imam kaţe da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije klanjao ovaj namaz misli da ga nije stalno klanjao, već ponekad, kao što se da razabrati iz nekih predaja. S ovim objašnjenjem predaja Ebu Basîra nije suprotna nekim drugim predajama. 145. U knjizi et-Tahdhîb Zurâre prenosi od Imama Sadika: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije nikad klanjao prije podneva. Kada bi nastupilo podne, odnosno sjenka dosegla veliĉinu pola prsta, klanjao bi osam rekata mustehaba podne-namaza. Kada bi sjenka 107


dostigla duţinu od jednog lakta klanjao bi podne namaz. Nakon podne-namaza klanjao bi još dva rekata i dva rekata prije ikindije dok sjenka ne bi dostigla duţinu dva lakta. Tada bi klanjao ikindiju-namaz. Kada bi sunce zašlo klanjao bi akšam-namaz, a kada bi nestalo veĉernjeg rumenila, nastupilo bi vrijeme jacije i krajnje vrijeme za akšam. Govorio bi da je vrijeme jacije do trećine noći. Nakon jacije nije klanjao ništa, sve dok ne bi nastupila ponoć. Nakon ponoći bi ustao i klanjao bi trinaest rekata od kojih je trinaesti namaz vitr, a dva rekata od njih mustehab-sabaha prije svitanja. Kada bi zora osvanula i postalo svijetlo, klanjao bi sabah-namaz.” Autor: U ovoj predaji nisu pobrojani svi mustehab ikindijski namazi, ali to i nije presudno jer je njihov broj naveden i u drugim predajama. 146. TakoĊer, u knjizi et-Tahdhîb Mu‟âvije ibn Vehab kaţe: “Ĉuo sam Imama Sadika kako prilikom objašnjavanja Poslanikova namaza kaţe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., drţao je prekrivenu posudu s vodom više glave, a misvak ispod leţaljke i tako bi išao spavati onoliko koliko je Allah htio. Kada bi se probudio prvo bi pogledao u nebo i prouĉio ajete sure Āli „Imrân: Zaista u izmjeni noći i dana su znamenja za razumom obdarene..., potom bi misvakom oprao zube i uzeo abdest. Otišao bi do mesdţida i tamo bi klanjao ĉetiri rekata. Ruku svakog rekata bi trajao koliko i kiraet tog rekata, a sedţda koliko ruku. To bi trajalo toliko dugo da su ljudi govorili: Kada će već podići glavu sa rukua i poći na sedţdu? Njegova sedţda je isto toliko dugo trajala da su se pitali: Kada će podići glavu sa sedţde? Potom bi se vratio do postelje i spavao bi koliko bi Allah htio. Opet bi se probudio i uĉio iste ajete gledajući nebo. Oprao bi zube, uzeo abdest i otišao do mesdţida. Opet bi kao prvi put prouĉio ĉetiri rekata namaza. Ponovo bi se vratio u postelju i kratko odspavao. Probudio bi se, pogledao u nebo i prouĉio iste ajete. Oprao bi zube, uzeo abdest i otišao do mesdţida. Otklanjao bi jedan rekat vitr-namaza i dva druga rekata i potom odlazio vani za sabah-namaz.‟” Autor: Predaja istog sadrţaja prenesena je s dva lanca prenosilaca u knjizi el-Kāfī. 147. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., sabahske nafile klanjao kratko s prvim svitanjem i potom izlazio vani za sabahski namaz. 108


148. U knjizi el-Mahâsen „Umer ibn Jezîd prenosi od Imama Sadika: “Onaj ko u namazu vitra prouĉi 70 puta: „Boţe oprosti mi, Gospodaru moj, Tebi se vraćam!‟,180 i na tome istraje godinu dana Allah, dţ.š., njegovo će ime upisati u skupinu ljudi koji su u praskozorje molili za oprost. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je isto tako 70 puta ĉinio istigfar na namazu vitr i 70 puta je uĉio: „Ovo je poloţaj onoga koji se zaklonio kod Tebe od Vatre.‟”181 149. U knjizi el-Faqîh se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bi na namazu vitra u kunut-dovi uĉio: „Boţe moj, uputi me na one koje Si uputio! Saĉuvaj me i podari mi zdravlje zajedno sa onima kojima Si podario zdravlje! Budi mi Zaštitnik sa onima kojima Si Zaštitnik! Blagoslovi mi ono što Si mi podario! Saĉuvaj me od zla onoga kojeg Si odredio, jer Ti Si onaj Koji odreĊuje, a Ti ne potpadaš pod odredbu! Neka Si Uzvišen Gospodaru Kuće! Od Tebe traţim oprost, Tebi se vraćam, u Tebe vjerujem i na Tebe se pouzdajem! Nema moći niti snage, osim u Tebe! O Milostivi!” 150. U knjizi et-Tahdhîb Ebu Hatīdţe prenosi od Imama Sadika: “Kada bi nastupio mjesec Ramazan Allahov Poslanik, s.a.v.a., uvećavao bi svoj namaz i ja uvećavam svoj namaz, zato i vi uvećajte namaz!” Autor: Pod uvećavanjem namaza misli se upravo na teraviju-namaz od hiljadu rekata. Ovaj namaz je nafila mjeseca Ramazana i ne ubraja se u onih 51 rekat dnevnih nafila. O podjeli tih hiljadu rekata nafile-namaza tokom noćī mjeseca Ramazana zabiljeţene su brojne predaje. Posredstvom Imama Ehli-Bejta preneseno je da Allahov Poslanik, s.a.v.a., ovaj namaz nije klanjao u dţematu i da je zabranjivao da se tako klanja i govorio bi: „Nafile /mustehab-namazi/ nisu u dţematu.‟ Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao je i druge posebne nafile koje su zabiljeţene u knjigama dova. Budući da ovo nije naša osnovna namjera, odnosno izlazi izvan okvira rasprave, onome ko ţeli da se više upozna sa ovim namazima i dovama ne preostaje drugo nego da o tome potraţi odgovarajuće knjige. 151. U knjizi el-Kâfî Jezīd ibn Halife prenosi: “Rekao sam Imamu Sadiku: Umer ibn Hanzale nam je prenio od vas nešto vezano za na–––––– 180 181

109


maska vremena?‟ Imam reĉe: „On ne laţe na nas...‟ Jezīd ibn Halife u nastavku reĉe: „Umer ibn Hanzale kaţe da vrijeme akšama nastupa kada lopta Sunca zaĊe, a Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada je na putovanju ţurio, ostavljao je akšam za kasnije i klanjao bi ga zajedno sa jacijom?‟ Imam reĉe: „Umer ibn Hanzale je rekao taĉno.‟” 152. U knjizi et-Tahdhîb Talhe ibn Zejd prenosi od Imama Sadika, a on od svog plemenitog oca, Imama Bakira: “Kada bi noću padala kiša Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao je akšam kraće, a jaciju ranije od njenog najblagodarnijeg vremena (to znaĉi zajedno sa akšamom) i govorio bi: „Ko ne bude samilostan neće se ni prema njemu biti samilosno.‟” 153. TakoĊer, u knjizi et-Tahdhîb prenosi se od Ibn Ebu „Amîr od Hammâd od Halebî od Imama Sadika: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio na putovanju, kao i kada bi imao hitan posao klanjao bi zajedno podne i ikindiju, akšam i jaciju...” Autor: Po istom pitanju Kulejni, Šejh i njegov sin i Šehid Avvel prenose brojne predaje. 154. U knjizi el-Faqîh Mu‟âvije ibn Vehab prenosi od Imama Sadika: “Dešavalo bi se da mujezin prouĉi ezan podneva na vrelom danu i potom ode po Allahova Poslanika, s.a.v.a., a on bi mu rekao: „Saĉekaj da malo zahladi.‟” 155. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn prenosi se da se nije nikad desilo da neko doĊe do Allahova Poslanika, s.a.v.a., i sjedne pored njega dok on klanja, a da Poslanik zbog njega ne skrati namaz i ne upita ga za njegovu potrebu. Nakon što bi mu pomogao, ustao bi ponovo na namaz. 156. U knjizi Zuhdun-Nebijj autora Dţafer ibn Ahmed Qumî prenosi se: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., stao na namaz boja lica bi mu se promijenila usljed straha pred Allahom, dţ.š., a iz prsa bi dopirala jeka prestrašena ĉovjeka.” Autor: Isto prenose Ibn Fahd i drugi. 157. U knjizi Ihjâ „ulûmiddîn, prenosi se takoĊer da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio u namazu poput baĉenog komada platna. 110


158. U knjizi el-Bihâr prenosi se od Aiše: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., razgovarao bi sa nama i mi bismo sa njim razgovarali, ali kada bi nastupilo vrijeme namaza bilo bi kao da nas on ne poznaje i kao da mi njega ne poznajemo.” 159. Mufīdu-dīn Tusī u knjizi el-Madžâlis prenosi od Imama Alija, kada je za namjesnika Egipta postavio Muhammed ibn Ebu Bekra i davao mu uputstva izmeĊu ostalog mu je rekao: “Pazi na svoje rukue i sedţde, jer namaz Allahova Poslanika, s.a.v.a. – potpuniji i savršeniji od namaza ostalih ljudi – istovremeno je bio u djelima lakši i kraći.” 160. Imam Dţafer u knjizi el-Dža‟ferijjât prenosi od svojih plemenitih oĉeva, od Imama Alija: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., u namazu zijevao, uvijek bi usta pokrivao desnom rukom.” Autor: U knjizi el-De‟âem prenosi se hadis sliĉnog sadrţaja. 161. U knjizi el-‟Ilel Hišâm ibn el-Hakam, od Imama Ebu el-Hasan Musa ibn Dţafer: “Pitao sam Imama: „Iz kojeg razloga se na ruku izgovara: Subhâne Rabijel-Azîm we bihamdihi, a na sedţdi Subhâne Rabijel-‟Ealâ we bihamdihi? Imam reĉe: „O Hišāme! Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio uzdignut na Miradţ i stao na namaz i sjetio se onoga ono što je vidio od Allahove Veliĉine zadrhtali su mu svi udovi i mahinalno se pogne na ruku i poĉne izgovarati: Subhâne Rabijel-Azîm we bihamdihi. Kada je se ponovo digao sa rukua i pogled mu ponovo pao na Boţiju Veliĉinu, Koja je sada bila na višem mjestu i u poloţaju iznad kojeg se ne moţe zamisliti viši, mahinalno je pao niĉice na sedţdu i poĉeo izgovarati: Subhâne Rabijel-Azîm we bihamdihi. To je ponovio sedam puta, sve dok mu se nije umanjio onaj strah koji mu je bio ispunio srce. Zbog toga su ova dva zikra postali sunnet u njegovom ummetu.” 162. Šejh u knjizi el-Hawâtir prenosi od Ebu Fâris od Nu‟mân: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., stalno je redao naše safove pravilno tako da si odapeo strijelu našao bi da su ravni koliko širina pola strijele. Ovo nam je postao obiĉaj na koji nismo ni obraćali paţnju, sve do jednoga dana kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., došao na namaz i taman kad je htio izgovoriti tekbiretul-ihram, primijeti da su prsa jednog ĉovjeka isturenija od ostalih te reĉe: „O Boţiji robovi, ispravite vaše safove, u suprotnom će meĊu vama doći do razilaţenja!‟” 111


163. U istoj knjizi Ibn Mas‟ûd prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., ravnao je naša ramena u namazu i govorio bi: „Uredno stojte, jer ako kod stajanja u namazu budete odstupali i vaša srca će se razići...‟” 164. U knjizi el-Faqîh Dâvud ibn Hasīn prenosi od Ebu el-Abbâsa, od Imama Ebu Abdullaha: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao je u mjesecu Ramazanu prvu desetinu u itikaf. Iduće godine je otišao drugu desetinu u itikaf, a sljedeće godine posljednju. Nakon toga uvijek je u posljednju desetinu išao u itikaf.” 165. U istoj knjizi Imam Sadik kaţe: “Bitka na Bedru desila se u mjesecu Ramazanu i te godine Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije išao u itikaf. Iduće godine Poslanik je bio dvije desetine u itikafu, jednu za tekuću godinu, a drugu desetinu kao nadoknada za prošlu.” Autor: Kulejni prenosi istu predaju u el-Kâfî. 166. TakoĊer u knjizi el-Kâfî Halebî prenosi od Imama Sadika: “Kada bi nastupila posljednja trećina mjeseca Ramazana Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao je u itikaf u dţamiju. Za njega bi napravili šator od krzna. On bi u tim danima potpuno uklonio leţaj. Neki od njegovih ashaba su primijetili: „Povukao bi se od ţena.‟ MeĊutim, Imam Sadik je rekao: „To nije taĉno.‟” Autor: Ove rijeĉi Imama Sadika prenesene su i u brojnim drugim predajama, s tim da povlaĉenje od ţena ovdje znaĉi – onako kako su pojasnili, a i predaje ukazuju na isto – ustezanje od spolnog odnosa, a ne kontakta uopće. 167. Od adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., takoĊer su ona djela koja stoje u vezi sa postom. Pisac knjige el-Faqîh prenosi od Muhammed ibn Mervâna da je rekao: “Ĉuo sam Imama Sadika kako kaţe: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom toliko je mnogo postio da su govorili da se nikako ne mrsi, dok drugi put toliko dugo nije postio da su govorili da nikako ne posti. Nekada opet, jedan dan bi postio, a drugi ne bi. Nekada opet, postio bi samo ponedjeljkom i ĉetvrtkom, dok nije došao do toga da posti samo tri dana u mjesecu, i to prvi ĉetvrtak, srijedu sredinom mjeseca i posljednji ĉetvrtak, i govorio bi: – Ako bi ĉovjek postio na ovaj naĉin, cijeli ţivot bio bi u postu: Potom, Imam Sadik reĉe: „Moj otac bi ĉesto govorio: – Nijedna osoba nije veći neprijatelj i omraţenija kod 112


Allaha od one koja kada joj se kaţe da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., radio tako i tako, recimo – nije mnogo postio – zašto ti toliko postiš?‟, ona na to uzvrati: „Allah nas neće kazniti za mnoštvo posta i namaza‟ – jer znaĉenje tih rijeĉi je da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije mogao više od toga ĉiniti ibadet.” 168. U knjizi el-Kâfî Muhammed ibn Muslim prenosi od Imama Sadika: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., u poĉetku poslanstva toliko je postio iz dana u dan da su govorili da on stalno posti. Nakon toga on toliko dugo nije postio da su govorili da nikako ne posti. Potom je napustio ovakvu praksu tako da je jedno vrijeme svaki drugi dan postio, poput hazreti Davudova posta. Nakon nekog vremena i ovo je napustio i postio je samo „bijele dane‟ svakog mjeseca. Na kraju je napustio i ovu praksu i tri dana posta u „bijelim danima‟ podijelio je na ĉetvrtak prve, srijedu druge i ĉetvrtak posljednje trećine mjeseca. Dok je bio ţiv postupao je na ovaj naĉin.” Autor: Postoji mnoštvo predaja koje potvrĊuju gornje dvije predaje. 169. U knjizi el-Kâfî „Anbase el-‟Ābid kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., preselio je, a njegova praksa posta je bila takva da je postio mjesece Redţeb, Šaban i Ramazan i tri dana svih drugih mjeseci.” 170. U knjizi Navâder Ahmed ibn Isa od Ali ibn Nu‟mân od Zere‟ od Semâe prenosi: “Pitao sam Imama Sadika da li je Allahov Poslanik, s.a.v.a., postio mjesec Šaban?‟ Imam reĉe: „Da. MeĊutim, nije postio cijeli mjesec.‟ Pitao sam: „Koliko dana nije postio?‟ Imam reĉe: „Prekidao je post.‟ Tri puta sam ponovio pitanje i nijednom mi nije ništa više rekao od navedenog odgovora. Iduće godine sam postavio isto pitanje i Imam mi je ponovio isti odgovor...” 171. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se od Enesa: “Hrana Allahova Poslanika, s.a.v.a., bilo je šerbe, kojim bi se iftario i šerbe, kojim bi se sehurio. Ĉesto bi to šerbe bilo mlijeko ili voda u koju bi udrobio hljeba...” 172. U knjizi el-Kâfî Ibn Kaddâh prenosi od Imama Sadika: “U danima kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., postio prvo ĉime bi se iftario bila bi svjeţa ili suha hurma.” 113


173. TakoĊer, u knjizi el-Kâfî Sukûnî prenosi od Imama Sadika, od Imama Bakira: “Kada Allahov Poslanik, s.a.v.a., za iftar ne bi našao nešto slatko onda bi se iftario vodom.” U nekim predajama se kaţe da bi se iftario groţĊicama. 174. Pisac knjige el-Maqne‟e prenosi od Ali Muhammeda, neka je mir Boţiji s njima: “Mustehab je da postaĉ sehuri, ako niĉim drugim – vodom. Preneseno je da je najbolji sehur hurma i prekrupa, jer je i Poslanik to jeo za sehur.” Autor: Po pitanju posta postoje i drugi sunneti od Poslanika, ali ono što je svojstveno samo za njega je post “vesal”, odnosno post duţi od jednog dana, s tim da se niĉim ne prekida. Allahov Poslanik, s.a.v.a., provodio je takav post, ali je zabranio svome ummetu da to ĉini i rekao je: “Vi nemate snage za to, a mene Gospodar moj od Sebe hrani i poji.” 175. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se za Allahova Poslanika, s.a.v.a., da je najĉešće jeo bungur, a posebno za sehur. 176. U knjizi el-Faqîh se prenosi: “Kada bi nastupio mjesec Ramazan Allahov Poslanik, s.a.v.a., oslobodio bi sve ratne zarobljenike i darivao bi sve prosjake.” 177. U knjizi el-De‟âem prenosi se od Imama Alija: “U posljednjoj trećini mjeseca Ramazana Allahov Poslanik, s.a.v.a., potpuno bi sklonio leţaj i posvetio bi se ibadetu. Svoje ukućane je budio 23. noć. Tu noć posipao bi vodom lica onih koje je hvatao san. Isto tako Fatima, neka je mir Boţiji sa njom, nikome od svojih ukućana nije dopuštala da spava tu noć. Davala bi im manje hrane da ih san manje savladava. Za tu noć ona bi se spremala dan ranije i govorila bi: „Nesretan je onaj ko je uskraćen dobrom te noći.‟” 178. U knjizi el-Maqne‟e prenosi se da je sunnet na dan Kurban-bajrama da se mrsi nakon bajramskog namaza, a na dan Ramazanskog bajrama, prije namaza. 179. Od sunneta i adaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., jesu i oni koji se tiĉu uĉenja Kur‟ana i dova. Šejh u knjizi el-Madžâles prenosi od Imama Alija: “Ništa nije moglo sprijeĉiti Allahova Poslanika, s.a.v.a., od uĉenja Kur‟ana, osim stanja dţenabeta.” 114


180. U Madžem‟eul-bijân Ummu Selem kaţe: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., kod uĉenja Kur‟ana zastajao je iza svakog ajeta.” 181. U Tefsir Ebul-Fatûh prenosi se: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., ne bi legao spavati a da ne prouĉi sure musabbehât182 i govorio bi: „U ovih nekoliko sura se nalazi ajet ĉija je odabranost veća od hiljadu ajeta.‟ Upitaše: „Koje su to sure?‟ Odgovori: „Hadîd, Hašr, Saff, Džuma i Tagâbun.‟” Autor: Isto se prenosi u Madžem‟eul-bijân od „Arbâs ibn Sârije. 182. U knjizi Durerul-le‟âlî pisac Ebu ibn Dţumhûr prenosi od Dţabir ibn Ensari: “Allahov Poslanik ne bi legao dok ne prouĉi sure Tebârek i Sedžda.” 183. U Madžem‟eul-bijân prenosi se da je Imam Ali rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., volio je suru el-A‟lâ,183 a prvi koji je izgovorio Neka je Slavljen Gospodar moj Uzvišeni184 bio je Mikali.” Autor: Istu predaju Medţlisi navodi kao prvu predaju u el-Bihâr, prenoseći je iz Durrul-manthûr. Postoje brojne druge predaje koje kazuju o dovama koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uĉio prilikom uĉenja Kur‟ana, nekih sura ili ajeta. Ko ţeli da o tome stekne potpuniji uvid, treba se obratiti knjigama koje su napisane na tu temu. TakoĊer, prenose se govori Poslanika u kojima potiĉe ljude na pridrţavanje Kur‟ana i razmišljanje o njemu, slijeĊenje njegove upute i okorištavanje njegovom svjetlošću. Sam Poslanik, prije drugih, pridrţavao se onoga ĉemu je pozivao. Bio je od svih drugih brţi u traţenju i ĉinjenju dobra. Upravo je on rekao: “Sura Hûd me je osijedila.” Naravno, mislio je na ajet: Ti pravom Stazom idi kao što ti je nareĎeno...185 Isto tako, Mas‟ud prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., naredio mi je da uĉim iz Kur‟ana. Prouĉio sam nekoliko ajeta iz sure Junus dok nisam stigao do ajeta: Svi će biti vraćeni Allahu, svom pravom Gospodaru...186 Vidio sam tada kako mu suze navlaţile oĉi.” –––––– 182

Sure koje zapoĉinju slavljenjem Allaha, dţ.š., odnosno glagolskom osnovom s-b-h. (Op. prev.) 183 Svevišnji ( ) 184 185 186

Hûd, 112. Junus, 30.

115


Ovo su bili samo neki adabi i sunneti Allahova Poslanika, s.a.v.a., koje sam odabrao iz poslanice koju sam ranije napisao na ovu temu i ovom prilikom ih ovdje nudim. U šiijskim i sunijskim knjigama zabiljeţene su brojne vjerodostojne predaje na ovu temu koje, naravno, potvrĊuju kur‟anski ajeti i nijednu ne odbacuju. Gospodar je Upućivaĉ!

116


ADEM, NEKA JE MIR S NJIME, I NJEGOVO IZGNANSTVO U KOMENTARU KUR’ANA EL-MIZÂN

117


118


30-33. AJETI SURE BEKARE

  A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite?” “Hvaljen neka Si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri.” “O Ademe”, – reče On – “kaži im ti nazive njihove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam gajb /skriveno/ nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!”

Tumačenje Ovi ajeti obraĊuju dogaĊaj zbog kojeg je ĉovjek spušten na Zemlju. TakoĊer, pojašnjava zbilju namjesništva (hilafeta) na Zemlji i njegove uĉinke i svojstva. Ova tema, za razliku od drugih kur‟anskih tema, obraĊuje se samo na jednom mjestu, kako je gore oznaĉeno. A kada Gospodar tvoj reče melecima... – o Boţijem govoru, govoru meleka i šejtana bit će naknadno više rijeĉi. Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. Ovaj ajet prenosi odgovor meleka na Boţiju odluku da će na Zemlji postaviti namjesnika. Govor meleka ukazuje na ĉinjenicu da će ovo djelo izazvati nered i prolijevanje krvi na Zemlji, jer su znali da biće od zemlje, zato što je materijalno, mora posjedovati svojstva srdţbe i strasti, i zato što je materijalni oblik egzistencije svijeta ograniĉen iz razliĉitih aspekata te su 119


suprotstavljenosti u njemu velike. Dijelovi koji ĉine materijalni svijet stalno su izloţeni propadanju, a njegov poredak i ureĊivanje izloţeni su poremećaju. Ţivot na Zemlji je neizbjeţan i jedino moguć u zajednici, kao što je i opstanak u svojoj punini znaĉenja nije moguć, osim u zajednici. Jasno je da ovakav ţivot neizbjeţno vodi ka sukobima, neredu i prolijevanju krvi. Namjesništvo, kao što se da razumjeti i iz same rijeĉi, neće se upotpuniti sve dok namjesnik (halifa) ne postane odraz onoga koga zastupa i ne bude pokazatelj svih njegovih egzistencijalnih vidova, svojstava, zakona i poloţaja upravljanja. Naravno, ovo vrijedi za one aspekte, svojstva, zakone i upravljanje zbog ĉijih ostvarenja ga je odredio za svog namjesnika. Uzvišeni Bog, Koji postavlja namjesnika, objedinjuje lijepa imena i posjeduje svojstva Ljepote i Uzvišenosti ( ), Njegova bit je ĉista od svake mahane i nedostatka, a u samom djelu od svakog zla i nereda. Neka je uzvišena Njegova Veliĉina! Namjesnik koji se razvija i raste na Zemlji i ţivi zemaljski ţivot u okolnostima kakvim smo ih opisali nije dostojan poloţaja namjesništva. Svojom egzistencijom, koja je protkana svim oblicima nedostataka i slabosti, ne moţe biti odraz i ogledalo one egzistencije koja u sebi nema nikakvog nedostatka. Pitanje meleka bilo je potaknuto njihovim neznanjem u vezi sa poloţajem namjesništva na Zemlji i njime su htjeli riješiti problem koji im se nametnuo vezano za jedno biće od zemlje, s tim da njihovo pitanje nije znaĉilo prigovor Bogu na Njegovoj odluci i djelu. Ovo se da shvatiti iz rijeĉi meleka: Zaista jedino Si Ti Apsolutno Sveznajući i Mudri. ( ) Vidimo da njihove rijeĉi poĉinju rjeĉicom zaista ( ), koja ovdje izreĉena priprema teren za Boţije pojašnjenje, što opet po sebi dokazuje da su oni razumjeli sami Boţiji govor, ali im nije bio jasan. Obratite paţnju na ovo! Ukratko reĉeno, govor meleka je potaknut ĉinjenicom da je zadaća namjesnika slavljenje, veliĉanje i hvaljenje Svetog Bića Boţijeg i da biće namjesnika treba biti odraz i manifestacija Njegova bića, a u ovom sluĉaju njegovo zemno biće mu ne dozvoljava takvu ulogu, štaviše, ono ga vuĉe u nered. S druge strane, kako je svrha postavljanja namjesnika na Zemlji, slavljenje i veliĉanje – u znaĉenju kakvim smo ga pojasnili da odraţava i ukazuje na svojstva Boţija – s obzirom na ĉinjenicu da je to već ostvareno slavljenjem meleka. Kako su meleci mislili da su oni Boţiji namjesnici i da su oni dostojni tog poloţaja, njima se nametnulo pitanje: Kakva korist postoji u postavljanju ovog zemnog bića za namjesnika?! Uzvišeni Bog u odgovoru na rijeĉi meleka uzvrati: Ja znam ono što vi ne znate. I pouči On Adema svim imenima... 120


Kontekst u kojem su izgovorene ove rijeĉi ukazuje na dvije stvari. Pod namjesništvom se misli na Boţije namjesništvo na Zemlji, a ne da je ĉovjek namjesnik stvorenja koja su bila prije njega na Zemlji i išĉezla pa Bog sada postavlja ĉovjeka kao njihova namjesnika – mogućnost koju su neki komentatori Kur‟ana naznaĉavali. Ovo se jasno dade razumjeti iz odgovora Uzvišenog Boga na rijeĉi meleka, kada je obznanio da je Adema pouĉio imenima i potom mu naredio da meleke pouĉi njima. Ovakav odgovor Boga uopće nije sukladan sa mogućnostima koje su davali neki komentatori. Prema tome, namjesništvo o kojem raspravljamo nije svojstveno samo Ademu već u njemu imaju uĉešća i njegovi potomci. U ovom primjeru, ĉin pouĉavanja imenima ima slijedeće znaĉenje: Allah, dţ.š., ovo je znanje poloţio u ljudima na naĉin da se tragovi ovog pologa postepeno i neprekidno javljaju u ovom biću, tako da uvijek kada se odazove Njemu, on biva upućen. Ovaj polog ĉovjeka moţe izvesti iz potencijalnog u aktuelno stanje. Dokaz koji potvrĊuje općenitost namjesništva za sve ljude su slijedeći ajeti: Sjetite se da vas je On namjesnicima Nuhova naroda učinio.1 Zatim smo vas poslije njih namjesnicima na Zemlji učinili.2 Koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.3 Druga stvar je ta što Allah, dţ.š., u odgovoru i odbijanju prijedloga meleka, nije porekao nered i prolijevanje krvi od namjesnika na Zemlji. Nije rekao da namjesnik kojeg On postavlja neće prolijevati krv niti ĉiniti nered. TakoĊer, tvrdnju meleka da Ga oni slave i hvale nije zanijekao; štaviše, On je to potvrdio. Umjesto toga, On je pojasnio da u reĉenom postoji dobro koje meleci ne mogu ispuniti i koje ne mogu podnijeti, ali ovaj namjesnik na Zemlji to moţe. Zapravo, ĉovjek je taj koji moţe oĉitovati Boţija savršenstva i ponijeti tajne Boţije, u ĉemu su meleci nemoćni. Ovo dobro i korist su tako veliki da nadomješćuju zlo nereda i prolijevanja krvi, jer Uzvišeni je u odgovoru melecima rekao: Ja znam ono što vi ne znate. A drugi put na isto pitanje odgovara melecima: Zar vam nisam rekao da samo Ja znam skriveno /gajb/ nebesa i Zemlje? Pod skrivenim se misli upravo na imena, a ne znanje Adema o tim imenima, jer meleci uopće nisu imali uvida niti znanja da postoje ta imena da bi bili –––––– 1

A‟râf, 69.

2

Junus, 14.

3

Naml, 62.

121


svjesni svoga neznanja o njima. Nije tako da su oni znali za njihovo postojanje, ali nisu imali uvida u to da Adem ima znanje o njima, jer u suprotnom nema smisla da Uzvišeni Bog pita meleke za imena. Potpuno je jasno da Boţiji upit meleka o imenima svjedoĉi o tome da oni uopće nisu imali znanja o njihovom postojanju. Tako pretpostavljena okolnost bi zahtijevala da se Uzvišeni u obraćanju Ademu zadovolji rijeĉima: Obavijesti meleke o njihovim imenima – i meleci na taj naĉin shvate da Adem ima znanje o njima. Ustvari, mi vidimo da je Allah, dţ.š., pitao meleke za njihova imena. Dakle, kontekst ovih ajeta otkriva nam da su meleci smatrali sebe dostojnim poloţaja namjesništva, a da Adem ne zasluţuje takav poloţaj. Budući da ovaj poloţaj podrazumijeva poznavanje ovih imena od strane namjesnika, Uzvišeni Bog je pitao meleke da ih kaţu, na šta su oni iskazali neznanje, za razliku od Adema koji ih je znao i time dokazao svoju dostojnost poloţaja namjesništva, a nedostatnost meleka za isto. Sljedeća stvar koju ovdje treba navesti jeste ĉinjenica da Uzvišeni Bog svoje pitanje završava rijeĉima: ...ako istinu govorite... Ova stavka ukazuje na zakljuĉak da je tvrdnja meleka bila neutemeljena jer su tvrdili nešto o ĉemu nisu imali znanja. I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima... Ovaj dio ajeta ukazuje na ĉinjenicu da su spomenuta imena bića, oznaĉena tim imenima, ţivuća i obdarena intelektom, a nalaze se iza zastora u skrivenosti. Upravo zato, znanje o njima nije iste prirode i karaktera kao ono znanje koje mi imamo o nazivima stvari. Jer da je od onog znanja koje mi imamo, u tom sluĉaju – nakon što je Adem obavijestio meleke o tim imenima – i meleci bi trebali sa Ademom biti istovjetni u tom znanju, jer koliko god je Adem njih pouĉio tim imenima, i Adema je Uzvišeni pouĉio njima. Zato Adem ne bi trebao biti poloţajem viši od meleka, niti bi Uzvišeni Bog trebao njega više cijeniti i iskazivati mu veće poĉasti. S druge strane, vidimo da je melek poloţajem ĉesto viši od ĉovjeka. TakoĊer, da je ovo znanje naše prirode, meleci se ne bi trebali zadovoljiti samo ĉinjenicom da Adem zna imena i da time njihova argumentacija bude oborena. Kakav bi ovo bio dokaz neispravnosti argumentacije meleka?! To bi bilo kao da Allah, dţ.š., pouĉi Svoga roba leksikografiji i onda ga dovede pred meleka da se njime pohvali i podari mu veći poloţaj, a meleci su toliko posvećeni robovanju da Kur‟an o tome kaţe: Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi. 4 To je kao da –––––– 4

Enbijâ, 27.

122


Uzvišeni Bog rekne Svojim ĉistim robovima da ĉovjek sa ovakvim osobinama zasluţuje da bude Njegov namjesnik i dostojan da mu On iskaţe poĉast, a meleci nisu. I da potom Allah, dţ.š., rekne melecima da Ga oni izvijeste o rijeĉima, imenima i nazivima – koje će ĉovjek tek kasnije skovati i nadjeti stvarima, posredstvom ĉega će se ljudi meĊusobno sporazumijevati i ostvariti svoje namjere – ako imaju ţelju za poloţajem namjesništva i ako istinu govore. Pored toga, zar sva vrijednost znanja o jeziku ne proizlazi iz okolnosti da ĉovjek nastoji posredstvom jezika onome kome se obraća pojasniti namjeru iz svoga srca? A meleci bez potrebe za jezikom i govorom i bez ikakvog drugog sredstva imaju uvid u tajne ĉovjekova srca. Dakle, meleci posjeduju savršenstvo koje je iznad sposobnosti govora. Ukratko, ono ĉemu je Adem pouĉen od strane Uzvišenog Boga nije ono znanje kojem su meleci bili pouĉeni od Adema. Znanje koje je Adem posjedovao je zbiljsko znanje o imenima. Sticanje tog znanja bilo je moguće za Adema, ali ne i za meleke. Ako je Adem zasluţio da bude namjesnik Boţiji, to je zbog znanja o zbilji imena, a ne zbog iznošenja tog znanja melecima, jer u suprotnom i meleci bi trebali zasluţiti taj poloţaj nakon uvida u imena i ne bi u nastavku rekli: Hvaljen neka Si, mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio. Iz onoga što je dosada reĉeno postalo je jasno da znanje imena tih imenovanih stvari treba biti takvo da otkriva njihove zbilje, a ne ĉisto imena i nazive, koji se u svakom jeziku kuju za razliĉite pojave i stvari. Dakle, jasno je da su te imenovane zbilje koje je Adem spoznao, zapravo, izvanjske zbilje i bića, a ne pojmovi ĉije je mjesto egzistencije ograniĉeno jedino na um. TakoĊer, to su bića koja su skrivena iza zavjese, odnosno u gajbu Nebesa i Zemlje. Sticanje znanja o tim skrivenim bićima, onakvim kakva zapravo jesu, takvo je da je ono moguće jedino zemaljskom ĉovjeku, a ne nebeskom meleku, a s druge strane, upravo to znanje ima presudnu ulogu u namjesništvu Boţijem. Rijeĉ imena ( ) u ajetu I pouči On Adema svim imenima... u arapskoj gramatici po svom obliku predstavlja mnoţinu, i to u ovom sluĉaju mnoţinu koja ima odreĊeni ĉlan elif i lam, a takva mnoţina po izriĉitom stavu slovoznalaca nosi znaĉenje općenitosti, a i sami ajet ovu općenitost posebno naglašava sa rijeĉju svim. U krajnjem, to znaĉi da se ovo odnosi na sva imena koja se mogu nadjeti nekom predmetu, jer u ajetu nema nijedne naznake koja bi dokinula ovu općenitost da bi se reklo da se ova rijeĉ odnosi na taĉno odreĊenu skupinu imena. 123


S druge strane, dio ajeta predoči ih melecima ukazuje na ĉinjenicu da svako od tih bića koja su oznaĉena imenima posjeduju ţivot i znanje; istovremeno, ona su u skrivenom (gajbu) Nebesa i Zemlje. U krajnjem moţe se shvatiti da su spomenuta bića bila skrivena svim Nebesima i Zemlji i u potpunosti su bila izvan stvorenog. Sada, kada uzmemo u obzir sve pobrojane aspekte ovih ajeta, to znaĉi općenitost imena te ĉinjenicu da imenovane stvari imaju ţivot i znanje i da se nalaze u gajbu Nebesa i Zemlje, sa velikom lahkoćom i potpunom razgovijetnošću moţe se shvatiti ono na što ţeli ukazati kur‟anski ajet: I ne postoji ništa a čije riznice nisu kod Nas, a od toga Mi spuštamo samo odreĎenu veličinu.5 U tek navedenom ajetu Uzvišeni Bog nas obavještava o ĉinjenici da bića za koja se moţe reći da su stvari i mogu se zamisliti u umu, kod Boga postoje njihove riznice, i to egzistirajuće, koje se ne mogu isprazniti, niti su iĉim mjerljive i uporedive: ne moţe im se odrediti granica, a kod ĉina spuštanja i stvaranja poprima se ruho ograniĉenosti i mjerljivosti. Mnoštvo koje je prisutno u ovim riznicama nije brojĉano mnoštvo, jer brojĉano mnoštvo ide uporedo sa ograniĉenošću u stvorenom. Zapravo, mnoštvo u ovim riznicama ogleda se kroz razine i stepene. O ovom ajetu bit će više rijeĉi u suri Hidžr. Kao posljedica dosada razmatranog moţe se reći da su ova bića, koja su bila predoĉena melecima, ţiva i imaju intelekt. To su uzvišena bića po poloţaju i ĉuvana su kod Boga. Ona se nalaze iza zastora skrivenosti i Uzvišeni Gospodar njihovom blagoslovljenošću i dobru spustio je i objavio svako ime spušteno u Kreaciji. Sve što postoji na Nebesima i Zemlji proizašlo je iz njihove svjetlosti. Ta bića – i pored okolnosti da ih je mnogo – istovremeno su razliĉita i nije im svojstveno brojivo mnoštvo: zapravo, njihovo mnoštvo ogleda se kroz razine i stepene, a spuštanje i objavljivanje imena zapoĉinje od njih. Samo Ja znam ono što javno činite i ono što ste krili! Ono što meleci obznanjuju i ono što skrivaju dvije su vrste gajba, ali posmatrajući to u relaciji sa neĉim. To znaĉi da neke tajne stoje u vezi sa Nebesima i Zemljom. Upravo zbog toga naspram ove stoji reĉenica: Samo Ja znam gajb nebesa i Zemlje – da bi obuhvatila oba oblika skrivenosti, one unutar kreacije Nebesa i Zemlje i one izvan. Pomoćni glagol ( )6 u reĉenici i ono što ste krili ( ) ukazuje na ĉinjenicu da je u vezi sa Ademom i njegovim namjesništvom bilo –––––– 5

Hidžr, 21.

6

Ukazuje na neprekinuto dešavanje radnje u prošlom vremenu. (Op. prev.)

124


skrivenih stvari i ovo znaĉenje moguće je izvesti i iz sljedećeg ajeta: Oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi, a bio je od nevjernika.7 Ajet otkriva da je Iblis bio nevjernik prije stvaranja Adema i njegova postavljanja za namjesnika te sedţde meleka, jer je reĉeno: bio je od nevjernika te zato nije ni uĉinio sedţdu. Ovo njegovo spoljnje protivljenje ustvari je samo odraz unutrašnjeg skrivenog, već postojećeg otpora. Iz reĉenog je jasno da se sedţda meleka i odbijanje Iblisa desilo u razdoblju izmeĊu Boţijeg govora: Ja znam ono što vi ne znate i drugog govora: Samo Ja znam ono što javno činite i ono što ste krili. TakoĊer, iz ovoga se moţe shvatiti tajna zašto je Uzvišeni smisao reĉenice: Ja znam ono što vi ne znate, drugi put iskazao rijeĉima: Samo Ja znam gajb nebesa i Zemlje.

Predaje U tefsiru Ajjâšî od Imama Sadika prenosi se predaja: “Da meleci nisu vidjeli zemaljska bića već prije, kako bi mogli reći: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati.”8 Autor: Moguće je da ova predaja govori o razdoblju na Zemlji prije stvaranja roda Ademova, o ĉemu kazuju brojne druge predaje. Ova predaja nije u suprotnosti sa onim što smo rekli da su meleci shvatili nered i prolijevanje krvi iz Boţijih rijeĉi: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti. U naĉelu, ako se ne uzme u obzir naše tumaĉenje, govor meleka bi ukazivao na njihovu pokuĊenu analogiju, poput Iblisove analogije.9 (Jer samim tim što je u prijašnjem razdoblju bilo bića koja su pravila nered, to ne moţe biti dokaz da će i druga bića biti ista takva.) U istom tefsiru prenosi se od Ebu el-Abbasa da je pitao Imama Sadika šta su bila imena u ajetu: I pouči On Adema svim imenima..., na šta Imam odgovori: “To su bila imena lijekova, biljaka, stabala i planina zemaljskih.”10 Na istom mjestu prenosi se od Davud ibn Serhana: “Bili smo kod Imama Sadika i on je naredio da se donese sofra. Jeli smo. Potom je naredio da se donese lavor i ruĉnik. Tada sam ga pitao: „Ţrtvovao bih se za tebe, –––––– 7 8 9

10

Bekare, 34. Tefsir Ajjâšî, sv. 1, str. 29, hadis 4. Iblis je – predstavljajući sebe bićem od vatre, a ĉovjeka bićem od zemlje – sebe vidio većim. (Op. prev.) Tefsir Ajjâšî, sv. 1, str. 32, hadis 11.

125


koje je znaĉenje ajeta: I pouči On Adema svim imenima...? Da li su upravo ovaj lavor i ruĉnik od tih imena?‟ Imam reĉe: „Kanjoni, tjesnaci i pustinje su od tih imena i rukom pokaza prema visinama i nizinama.‟”11 U knjizi Ma‟ânî prenosi se od Imama Sadika: “Uzvišeni Bog je pouĉio Adema svim imenima Svojih dokaza. Potom je njih, koji su u tom vremenu bili duhovna bića, predoĉio melecima, a oni su rekli: „Hvaljen neka Si, mi znamo samo ono ĉemu Si nas Ti pouĉio; Ti Si Sveznajući i Mudri.‟ Potom je Uzvišeni rekao: „O Ademe, kaţi im ti nazive njihove!‟ Tako da: Kad im on kaza nazive njihove, meleci shvatiše koliko visok poloţaj imaju Boţiji dokazi kod Gospodara. Meleci su shvatili da su oni dostojniji od njega za namjesništvo i da upravo Dokazi mogu zastupati Boga na Zemlji i biti Njegovi dokazi pred stvorenjima. Potom je On Dokaze sakrio pred melecima i potaknuo ih je da Njemu robuju kroz ljubav tih Dokaza. Rekao je melecima: „Zar vam nisam rekao da samo Ja znam gajb Nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno ĉinite i ono što krijete!‟”12 Autor: Poštovani ĉitaoĉe, uzimajući u obzir ono što je dosada reĉeno, biva jasnim kakvo znaĉenje imaju ove predaje i da izmeĊu ovih i prijašnjih predaja nema suprotnosti, jer već smo rekli da ajet I ne postoji ništa a čije riznice nisu kod Nas, a od toga Mi spuštamo samo odreĎenu veličinu – ima znaĉenje da ništa ne postoji, a da ne postoji u skrivenim riznicama. A ono što je trenutno dostupno našim rukama poprimilo je ovakav oblik spuštajući se iz poloţaja kojeg ima kod Uzvišenog Boga u riznicama. Svako ime koje stoji nasuprot znaĉenja i imenovanog posjeduje ime za isto ovo imenovano u skrivenim riznicama, što u krajnjem znaĉi da nema nikakve razlike izmeĊu toga da se kaţe da je Gospodar pouĉio Adema svemu onom što se nalazi u skrivenim riznicama, odnosno onoga što je u gajbu Nebesa i Zemlje i toga da se kaţe da je Gospodar pouĉio Adema imenima svih stvari gajba Nebesa i Zemlje. Jasno je da je oboje vodi istome. Prilika je – zbog konteksta same teme – da se ovdje navedu predaje o zemaljskom porijeklu ĉovjeka koje potvrĊuju naše tumaĉenje. Medţlisi biljeţi hadis u Bihâru od Dţabir ibn Abdullaha da je pitao Poslanika Boţijeg, s.a.v.a.: “„Šta je prvo stvorio Allah?‟ Poslanik reĉe: „O Dţabire, svijetlo tvog Poslanika, a potom sve ostalo od njega. Potom je to svijetlo ĉuvao kod Sebe u blizini i samo On zna koliko je to trajalo. Potom je to svijetlo podijelio u nekoliko dijelova. Prijestolje je stvorio od jednog njenog dijela, Stolicu od drugog dijela, nosioce Prijestolja i stanovnike Stolice od jednog dijela svijetlosti, a ĉetvrti dio je u veliĉini koju samo On zna –––––– 11 12

Isto, str. 33, hadis 13. Kemâlud-dîn, sv. 1, str. 13.

126


ĉuvao na poloţaju ljubavi. Potom je taj dio podijelio na nekoliko dijelova. Od jednog je stvorio Pero, od drugog Ploĉu, od trećeg Dţennet, a ĉetvrti dio u veliĉini koju samo On zna ĉuvao na poloţaju straha. Opet je taj dio podijelio. Od jednog dijela je stvorio meleke, od drugog Sunce, od trećeg Mjesec, a ĉetvrti dio je ĉuvao na poloţaju nade onoliko koliko samo On zna. Potom je taj dio podijelio i od jednog dijela je napravio razum, od drugog znanje i strpljivost, od trećeg bezgrješnost i pomoć, a ĉetvrti dio je ĉuvao na poloţaju stidljivosti kod Sebe i samo On zna koliko dugo. Potom je pogledom punog strahopoštovanja bacio pogled na onaj preostali dio svjetlosti i to svjetlo poĉe isijavati svjetlost u kapljicama, od ĉega iskapa sto i dvadeset i ĉetiri hiljade kapljica svjetlosti, a od svake kaplje Gospodar je stvorio jednu od duša poslanika. Potom su te duše poĉele da se isparavaju, a od te pare Gospodar je stvorio duše prijatelja, šehida i dobrih.‟” Autor: Predaja na ovu temu zaista ima mnogo i ako ih ĉitalac paţljivo sagleda, uoĉit će da one potvrĊuju naš prijašnji govor. Ako Bog da, ubrzo će u nastavku biti više rijeĉi o njima. Ono što je neophodno ovdje unaprijed reći jeste da prilikom išĉitavanja ovih predaja treba imati na umu da smo se susreli sa morem mudrosti i rudnicima znanja. Zato ne treba ishitreno donositi zakljuĉak da su to izmišljotine kvazisufija i plod mašte praznovjernih. Jer svijet Kreacije je ispunjen tajnama, tako da vidimo još i danas razne skupine ljudi koji se ni na trenutak ne odmaraju u svom istraţivaĉkom radu na otkrivanju tih tajni. Od prvih dana kada se ljudski rod raspršio po Zemlji sa svakim novim otkrićem javljale su se brojne druge nepoznanice. I pored toga što su sve teme podvrgnute raspravi i analizi, to je tek naĉelo najniţeg od svih svjetova, odnosno svijeta prirode. A gdje je Ovaj svijet svojim poloţajem naspram Svijeta onostranog i skrivenog, svjetovima svjetlosti i prostranstava?!

127


34. AJET SURE BEKARE

A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” – svi meleci učiniše sedždu, osim Iblisa. On odbi, uzoholi se, a bio je od nevjernika. Poštovani ĉitaoĉe, iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo shvatiti da dio ajeta: ono što krijete – ukazuje da je meĊu melecima bilo nešto od ĉijeg su se objelodanjivanja ustezali. Ubrzo će postati jasno šta je bila ta prikrivena stvar i da ono stoji u vezi sa reĉenicom: a bio je od nevjernika (Iblis). U ajetu nije reĉeno da je Iblis odbio uĉiniti sedţdu, da se uzoholio te potom postao od nevjernika. Zapravo, reĉeno je da je već odranije bio od nevjernika. Posve je jasno da ovo predstavlja jednu od skrivenih stvari koju je Uzvišeni Bog objelodanio kroz novonastale okolnosti. TakoĊer, postalo je jasno da se sedţda meleka desila u razdoblju izmeĊu reĉenice: Ja znam ono što javno činite i ono što krijete – i reĉenice: A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” U krajnjem, za posljedicu imamo da je reĉenica: A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” – pa sve do kraja, u poloţaju reĉenice koja saţima nekoliko reĉenica da bi se time pripremio put za kazivanje o Dţennetu. Jer, ako se sjetimo, rekli smo da je osnovni cilj ovih ajeta pojašnjenje ĉovjekovog namjesništva, odnosno njegova poloţaja, na koji naĉin se spustio na Zemlju, te da je postignuće i svršetak njegovih poslova ili blagostanje, ili patnja. Prema tome, u ovom kontekstu nema mnogo mjesta za opširnijim pripovijedanjem o dogaĊaju sedţde meleka, osim toliko da se ukratko ukaţe na nj i da to bude uvod za kazivanje o dogaĊanjima u Dţennetu i Ademovo istjerivanje iz njega. Obratite paţnju! Dakle, razlog zanemarivanja opširnog opisivanja ovog dogaĊaja je upravo reĉeno, a vrlo vjerovatno da isti razlog vrijedi i za promjenu pripovjedaĉkog lica iz trećeg lica: A kada Gospodar tvoj reče melecima. – u prvo lice: A kada rekosmo melecima. Prema onome što je reĉeno, pripisivanje ĉina skrivanja svim melecima – s tim da je meĊu njima samo jedna liĉnost, imenom Iblis, skrivala nevjerstvo u svojoj nutrini – vraća se na poštivanje obiĉaja govora, gdje se djelo jedne liĉnosti pripisuje cijeloj skupini sa kojom je pomiješana ta liĉnost i meĊu njima nema prednjaĉenja ni isticanja. 128


Naravno, moguće je da ovo ima i drugo pojašnjenje, a to je da su meleci drţali skrivenim ono što su shvatili iz govora Boţijeg: Ja ću na Zemlji postaviti namjesnika – a to je da Uzvišeni Bog kada govori o postavljanju namjesnika na Zemlji misli na posvemašnje namjesništvo, jer meleci nisu uopće davali mogućnost da jedno materijalno i zemno biće moţe raspolagati sa poloţajem Boţijeg namjesništva, kao što ni Sâm Bog u svom govoru nije odredio koga će postaviti za namjesnika na Zemlji, već je to izrekao uopćeno: Ja znam ono što javno činite i ono što krijete! Potvrda ovakvog tumaĉenja je i ĉinjenica da nakon upita meleka i svjedoĉenja o dostojnosti Adema za poloţaj namjesništva, Uzvišeni Bog se po drugi put melecima obraća sa zapoviješću: Učinite sedždu Ademu! Ovo pokazuje da se meleci još uvijek nisu bili oslobodili svoje primisli, što potvrĊuju i neke predaje koje ćemo navesti u nastavku. Učinite sedždu Ademu! Iz ove reĉenice se da shvatiti na jedan općenit naĉin da je dozvoljeno uĉiniti sedţdu nekome mimo Boga u sluĉaju da to podrazumijeva iskazivanje poštovanja onome što nije Bog i istovremeno da to bude izvršenje Boţije zapovijedi i iskazivanja poniznosti pred Njim. Naprijed izreĉeno se moţe shvatiti iz ajeta: I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu svi učiniše sedždu, pa on reče: “O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio...”13 Moguće je da ovo pitanje i dalje zaokuplja ĉovjekovu misao, a pojašnjenje ovoga je ono isto koje smo naveli kod tumaĉenja sure Fatiha, a to je da ibadet predstavlja ono stanje kojim rob ţeli sebe dovesti u poloţaj pokornosti i robovanja i da to svoje stanje robovanja na praktiĉan naĉin pokaţe i dokaţe te da ono ostane nepromijenjeno. Dakle, djelo pokornosti i robovanja treba biti takvo da bude dostojno iskazivanja i svjedoĉenja odnosa gospodara i roba, kao što je ĉin sedţde, odnosno polaganje ĉela na zemlju, ili pregibanje (ruku) i ustajanje pred Gospodarem, ili pri hodanju kretati se iza gospodara, a ne ispred i sl. Koliko god da dostojnost i ĉast bude veća u pogledu subjekta prema kome se to ispoljava – i pokornost će biti veća i odreĊenija. Od svih ĉinova koji na najjasniji i najbolji naĉin potvrĊuju i ukazuju na Uzvišenost Gospodareva poloţaja te niskost roba jeste sedţda, zato što rob kod sedţde sebe baca na zemlju dok svoje ĉelo i lice polaţe na zemlju. S druge strane, mišljenja mnogih da je sedţda po svojoj biti ibadet i kao takvo njoj nije pripisiv nikakav drugi status i ne odgovara niĉemu, osim ibadetu – nije ispravno, jer ono što je esencijalno kao takvo nije prekršivo. –––––– 13

Junus, 100.

129


Moguće je da ĉovjek ĉin sedţde uĉini iz nekih drugih pobuda, a ne robovanja i veliĉanja. Recimo, da neko ovim ĉinom ţeli prisutnu osobu ismijati i poniziti. Jasno je da u ovom sluĉaju, i pored toga što sedţda uĉinjena u njenom obliku, ona nije ibadet. Naravno, neporecivo je da sedţda mnogo jasnije i više nego bilo koji drugi ĉin ili djelo nosi sa sobom znaĉenje ibadeta i poniznosti. Sada, kada je postalo jasno da ĉin sedţde po svojoj biti nije ibadet već da postoji potreba i za namjerom (nijetom) ĉinjenja ibadeta, u tom sluĉaju ako se ĉin sedţde ograniĉi samo na oblik ibadeta, ta zabrana je ili od vjerozakona (Šerijata), ili od razuma. Ono što je po Šerijatu i po razumu zabranjeno jeste da ĉovjek sedţdom ţeli neĉemu pored Boga potvrditi poloţaj Gospodara i Skrbnika. U suprotnom, ako ĉovjek sedţdom ţeli iskazati poštovanje ili dobrodošlicu, a da ne povjeruje u njegovo Gospodstvo, dakle ĉisto radi ispunjenja obiĉaja, u tom sluĉaju nema ni šerijatskog, ni racionalnog dokaza da je ovakva sedţda zabranjena. Ono preko ĉega se ne moţe preći jeste okolnost da vjerski doţivljaj i bliskost koju su poboţni ljudi izgradili kod sebe spram vanjskih aspekata vjere iziskuje da ovaj ĉin u potpunosti bude posvećen jedino Allahu, dţ.š., a da se ni pred ĉim drugim, pored Boga, ne pada licem na tle, ma koliko da to, recimo, bio obiĉaj iskazivanja poštovanja uglednicima. Ovakav vjerski doţivljaj, kada je sedţda u pitanju, ne moţe se zanemariti. MeĊutim, nije ni tako da je svako djelo koje iskreno ĉinimo za Allaha, dţ.š., istovremeno zabranjeno u odnosu spram bilo ĉega drugog, kao što je recimo ispoljavanje ljubavi prema dobrim Boţijim robovima.

Predaje U Tefsiru Ajjâšî od Imama Sadika se prenosi: “Nakon što je Allah, dţ.š., stvorio Adema, zapovjedi melecima da mu uĉine sedţdu. Meleci rekoše u sebi: „Mi ne sumnjamo u to da je Bog stvorio biće koje je plemenitije Njemu od nas, a mi smo njegovi susjedi i najbliţi od stvorenja Njemu.‟ Uzvišeni Bog reĉe: „Zar vam nisam rekao da samo Ja znam ono što javno ĉinite i ono što krijete?‟ Znaĉi, misli se na ono što su govorili o dţinima (koji su već prije bili nastanjeni na Zemlji) i ono što su krili u sebi (o svojoj dostojnosti za poloţaj namjesništva). Upravo zbog onoga što su rekli i onoga što su skrivali meleci zatraţiše utoĉište u Boţijem Prijestolju.”14 –––––– 14

Tefsir Ajjâšî , sv. 1, str. 33, hadis 14.

130


U istom tefsiru biljeţi se predaja sliĉnog znaĉenja od Ali ibn Husejna Imama Sedţada: “Kada su meleci shvatili svoju grešku, zatraţiše utoĉište u Prijestolju. Ovo je bila greška jedne skupine meleka, onih koji su bili oko Prijestolja, a ne sviju.” Da bi u nastavku predaje rekao: “Ova skupina će do Sudnjega dana biti zaštićena u okrilju Prijestolja.”15 Autor: Moguće je razumjeti ove dvije predaje iz ajeta koji prenose govor meleka: A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. – pa sve do: Hvaljen neka Si – rekoše oni – mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri. MeĊutim, predaje nisu bez zamjerki, jer je u ajetu zapovjeĊeno svim melecima da uĉine sedţdu i niko, osim Iblisa, nije spomenut da se nije pokorio, kao što je na drugom mjestu reĉeno: Svi meleci učiniše sedždu. U svakom sluĉaju, u pojašnjenju predaja reći ćemo – a o tome će uskoro biti više rijeĉi – da Boţije Prijestolje predstavlja znanje, što potvrĊuju i predaje od Imama Ehli-Bejta. Dakle, meleci koji su imali primjedbu na Boţiji odredbu zapravo su bili oni meĊu njima ĉiji poloţaj je bio u vezi sa Boţijim znanjem, jer su na kraju shvatili svoju grešku i nakon toga ponovo su potraţili utoĉište u Njegovom znanju i rekli: Hvaljen neka Si – rekoše oni – mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri. Obratite paţnju! Prema tome, ajet: A bio je od nevjernika – znaĉi da je Iblis pripadao dţinima, odnosno stvorenjima koja su ţivjela na Zemlji prije ĉovjeka, što potvrĊuju Boţije rijeĉi: Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene.16 Sukladno ovim predajama, kod pripisivanja ĉina skrivanja svim melecima nema potrebe za posebnim naglašavanjem, i to pripisivanje je istinsko, jer je to bila misao koja je prošla kroz srca svih meleka. Nakon iznesenog, neko će moţda primijetiti da ovo nije u skladu sa onim predajama koje govore da je ovo bilo Iblisovo prikrivanje o njegovom ustezanju da ispolji poniznost Ademu i njegovoj oholosti u sluĉaju da bude pozvan uĉiniti mu sedţdu. U odgovoru ćemo reći da ne postoji nikakvo nesuglasje jer se sve ovo moţe shvatiti iz kur‟anskih ajetâ. Iblis je bio odluĉio usprotiviti se ako bude pozvan uĉiniti sedţdu Ademu, kao što su i meleci imali pogrešnu pretpostavku. U knjizi Qisesul-enbija prenosi se od Ebu Basira da je upitao Imama Sadika: “Da li su meleci uĉinili sedţdu i spustili svoja ĉela na zemlju?” –––––– 15 16

Tefsir Ajjâšî, svez. 1, str. 30, hadis 7. Hidžr, 26-27.

131


Imam odgovori: “Da, njima je bilo zapovjeĊeno od Allaha, dţ.š., da Ademu iskaţu poštovanje.”17 U knjizi Tuhaful-‟ukûl prenosi se od Imama: “Zaista je sedţda meleka Ademu bila pokornost Allahu i iskazivanje njihove ljubavi prema Ademu.”18 U knjizi Ihtidžâdž Imam Musa ibn Dţafer prenosi od svojih plemenitih oĉeva: “Upitao je Jevrej Zapovjednika pravovjernih o ĉudima Poslanika u poreĊenju sa ĉudima ostalih poslanika. „Recimo, Gospodar je zapovjedio melecima da uĉine sedţdu Ademu. Da li je u pogledu Muhammeda Bog uĉinio takvo šta (i time ukazao ĉast njemu)?‟ Imam Ali reĉe: „Da, upravo je tako bilo. MeĊutim, Allah nije potaknuo meleke da uĉine sedţdu Ademu radi pokornosti njemu, pored Allaha, dţ.š. Zapravo, njihova sedţda je bila priznanje Ademove vrijednosti i milost Allahova prema njemu. A Muhammedu, s.a.v.a., dato je vrjednije od toga, jer Allah – i pored svoje Veliĉine i Uzvišenosti – sa svim Svojim melecima blagosilja Muhammeda, a blagosiljanje njega od strane vjernika ubraja se u njihov ibadet. O Jevreju, ovo je mnogo više i vrjednije!‟”19 U Tefsiru Qomî prenosi se: “Allah je prvo od Adema stvorio njegovo tijelo i takvim ga ostavio ĉetrdeset godina. Kada bi prokletnik Iblis prolazio pored tog tijela govorio bi mu: „Ĉemu te je Allah stvorio!‟ Imam Ehli-bejta u nastavku kaţe: „Iblis u sebi reĉe: Ako mi Allah naredi da uĉinim sedţdu ovom biću, neću poslušati!‟ U nastavku Imam reĉe: „Potom je Uzvišeni Allah rekao melecima da uĉine sedţdu Ademu. Meleci uĉiniše sedţdu, a Iblis objelodani zavist koju je skrivao u sebi i ne uĉini sedţdu.‟”20 U zbirci hadisa Bihârul-envâr iz knjige Qisesul-enbijâ prenosi se od Imama Sadika: “Iblisu je zapovjeĊeno da uĉini sedţdu Ademu i on reĉe: „O Gospodaru moj, zaklinjem Te Tvojom Veliĉinom i Ĉašću, oslobodi mene od sedţde Ademu! Zauzvrat ja ću Ti robovati kao što Te niko da sada nije robovao.‟ Uvišeni Allah reĉe: „Ja volim onaj ibadet koji je u skladu sa Mojoj voljom.‟ Potom Imam reĉe: „Iblis je ĉetiri puta zacvilio: onda kada je proklet, na dan kada je protjeran na Zemlju, na dan kada je Muhammed, s.a.v.a., poslat za poslanika i ĉetvrti put kada je objavljenja sura Fatiha. A dva puta je pustio radostan glas. Jednom kada je Adem pojede sa zabranjenog drveta, a drugi put kada je Adem protjeran iz Dţenneta.‟ –––––– 17

Qisesul-enbija, takoĊer, Bihâr, sv. 11, str. 139, hadis 3. Tuhaful-‟ukûl, str. 357. 19 Ihtidžâdž, sv. 1, str. 314. 20 Tefsir Qomî, sv. 1, str. 41, hadis 10. 18

132


U tumaĉenju ajeta: Ukazaše im se stidna mjesta – rekao je: „Prije nego što je pojeo sa onog drveta stidna mjesta njih dvoga se nisu vidjela i tek nakon kušanja ploda ona se ukazaše.‟ TakoĊer rekao je: „Drvo koje je bilo zabranjeno Ademu bila je pšenica.‟”21 Autor: U brojnim predajama potvrĊuje se ono što smo mi rekli u vezi sa sedţdom.

–––––– 21

Bihârul-envâr, sv. 11, str. 145, hadis 14.

133


35-39. AJETI SURE BEKARE

   I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da budete od nepravednika!” I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “SiĎite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka odreĎenog živjeti!” I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je Milostiv. Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.”

Tumačenje I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu...” – i pored ĉinjenice da je dogaĊaj sedţde u Kur‟anu istaknut više puta, ipak se Ademov Dţennet i zbivanja vezana za njega javljaju samo na tri mjesta. Jedno od njih je niz ajeta sure Bekare, o kojima raspravljamo. Drugi put je to u suri A‟râf:      134


“A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle gdje god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne počinite nepravdu!” I šejtan im poče bajati da bi im otkrio ono što je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih, i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.” – i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – i rekao vam: “Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.” “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” “Izlazite” – reče On – “jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti.” – reče On.22 Treći put u suri Tâ Hâ:  

 

 

 

Adema smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne naĎosmo kod njega odlučnosti! A kada melekima rekosmo Mi: “Učinite sedždu Ademu!” – svi su oni učinili sedždu, samo ne Iblis, on odbi. “O Ademe!” – rekosmo Mi – “Doista je ovaj neprijatelj tebi, i ženi ti, zato vas dvoje nek‟ on nikako iz Dženneta ne izvodi, pa da se mučiš! Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti!” Ali ga šejtan obmanu i reče: “O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći?” I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati –––––– 22

A‟râf, 19-25.

135


se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga. A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!” – On naredi – “jedni drugima će te neprijatelji biti!” A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. “Gospodaru moj!” – upitat će on – “zašto si me slijepa proživio kada sam već vidjelac bio?” “Eto zato jer su ti Znaci Naši dolazili” – reče On – “pa si ih zaboravljao, pa ćeš i ti isto tako zaboravljen danas biti!”23 Kontekst ovih triju skupina ajeta, a posebno poĉetni ajeti prve skupine koji glase: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti..., otkrivaju nam da je Adem zapravo od samog poĉetka stvoren da na Zemlji ţivi i da na Zemlji umre. Ako je Uzvišeni Allah Adema doveo u Dţennet na kratak period to je bilo zato da bude izloţen iskušenju te da mu se kao posljedica njegova nepokoravanja ukaţu stidna mjesta, kako bi nakon toga bio spušten na Zemlju. TakoĊer, kontekst ajeta sure Tâ Hâ, koji glase: Adema smo Mi još prije obavezali..., i ajeta sure A‟râf: O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu..., prenoseći dogaĊaj sedţde zajedno sa dogaĊajem u Dţennetu u povezanom nizu, na jasan naĉin otkriva da je osnovna namjera kod stvaranja Adema bila da on ţivi na Zemlji. Ono što je ovdje vaţno jeste ĉinjenica da put nastanjivanja na Zemlju ide preko nastanjivanja u Dţennetu, a prije svega da se melecima time dokaţe veći poloţaj Adema i njegovu dostojnost namjesništva, da melecima bude nareĊeno da uĉine sedţdu, te da nakon toga bude nastanjen u Dţennetu, da mu bude zabranjeno drvo i da on kuša sa njega te da se kao posljedica uĉinjenog njemu i njegovoj ţeni ukaţu stidna mjesta i na kraju da bude spušten na Zemlju. Iz ajeta se da jasno zakljuĉiti da je posljednji uzrok koji je uĉinio njih dvoje zemaljskim bićima upravo pitanje ukazivanja njihovih slabosti i manjkavosti, a njihove manjkavosti prema ajetu: ...pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – predstavljaju stidna mjesta. Jasno je da su ova dva organa manifestacija svih ţivotinjskih poriva jer podrazumijevaju, takoĊer, i prehranjivanje i razvoj. Dakle, sav Iblisov trud i cilj je bio da otkrije njihovu slabost. S druge strane, kao da je stvaranje ĉovjeka, odnosno zemaljskog Adema i njegove ţene, bilo završeno i Uzvišeni Allah ih je odmah uveo u Dţennet. Dakle, –––––– 23

Tâ Hâ, 115-126.

136


oni nisu proveli mnogo vremena na Zemlji, zapravo, nije im dato dovoljno prilika da upravo na Zemlji uvide svoje slabosti i da spoznaju ostala sredstva neophodna za ţivot na Zemlji. Ustvari, njih dvoje su uvedeni u Dţennet u vrijeme dok su još uvijek bili povezani sa svijetom Melekuta i njihova percepcija koju su imali o svijetu duša i meleka još uvijek nije bila uprljana ovozemaljskim ţivotom, što se moţe razumjeti iz ajeta: da bi otkrio njima dvoma ono što je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih ( ), a nije reĉeno: da bi otkrio njima dvoma ono što je bilo njima (kroz duţi period) skriveno od stidnih mjesta njihovih ( ).24 Dakle, prikrivenost njihovih stidnih mjesta bila je privremena, desila se na trenutak, jer u zemaljskom ţivotu nije moguće da ona budu prikrivena na duţe razdoblje.25 Prema tome, otkrivanje stidnih mjesta u ovozemaljskom ţivotu posredstvom kušanja ploda sa zabranjenog drveta bilo je jedno od Boţijih nepromjenjivih odreĊenja, koje je moralo da se ispuni. Zato je Uzvišeni Bog rekao: ...nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. ( ), I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. ( ) TakoĊer, i pored ĉinjenice da je Uzvišeni Allah oprostio njihovu grešku nakon njihova pokajanja, On ih nije vratio u Dţennet već ih je spustio na Zemlju da tamo ţive. Da odredba Boţija nije bila nepromjenjiva u vezi sa kušanjem ploda sa zabranjenog drveta i protjerivanja iz Dţenneta kao posljedice, te da nije bilo nemoguće da se vrati u Dţennet, nakon pokajanja i oprosta greške, Adem bi se vratio u Dţennet – jer pokajanje briše grijehe i njegove posljedice. Iz dosadašnjeg izlaganja postalo je oĉito da uzrok Ademova protjerivanja iz Dţenneta i njegova nastanjivanja na Zemlji nije bila njegova greška, već je uzrok bio u ĉinjenici da su se posredstvom greške otkrila stidna mjesta, a to se opet desilo kao posljedica spletke prokletnika Iblisa. Kazivanje o Ademu u suri Tâ Hâ zapoĉinje rijeĉima: Adema smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne naĎosmo kod njega odlučnosti! –––––– 24

Poznavaocima arapskog jezika razlika izmeĊu ove dvije reĉenice je mnogo jasnija. U drugoj reĉenici, a koja se ne nalazi u Kur‟anu, pomoćni glagol biti ( ) ukazuje na neprekinutost i kontinuitet radnje, u ovom sluĉaju prikrivenosti stidnih mjesta. (Op. prev.) 25 Srţ navedenih ajeta jeste ĉinjenica, koja se moţe shvatiti iz samih ovih ajeta, a tiĉe se toga da nakon upotpunjena stvaranja Adema i Have na Zemlji, prije nego što su spoznali svoja stidna, ona su prikrivena i tako su uvedeni Dţennet. (Op. prev.)

137


( ). Treba vidjeti na šta se odnosi ova obaveza i zavjet: da li se to odnosilo na zabranu pribliţavanja drvetu? – ...ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete! ( ) Ili je to bilo obznanjivanje Iblisova neprijateljstva spram Adema i njegove ţene? – ...ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi. ( ) Ili je ova obaveza opća i odnosi se na zavjet uzet od svih ljudi, a posebno je zavjet ĉvrsto uzet od poslanika. Prva pretpostavka nije osnovana, što se da jasno vidjeti iz ajeta: I šejtan im poče bajati... i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.” ( ), te ajeta koji slijedi: Zaklinjaše im se Iblis: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” ( ) Dakle, Adem prilikom kušanja zabranjenog ploda ne samo da nije zaboravio na Boţiji zavjet već ga je u potpunosti imao u vidu. Iblis je svojom slatkom rijeĉju samo Ademu opravdao njegov postupak. Naravno, ovo nikako nije u suglasju sa ajetom o kojem raspravljamo, jer se u njemu kaţe da je on zaboravio na zapovijed Boţiju. Druga pretpostavka, koliko god da je moguća, ne odgovara sadrţaju ajeta, jer u onom o kojem raspravljamo, zapovijed se odnosi samo na Adema, a zabrana pribliţavanja drvetu odnosi se na njih oboje, kao i ĉinjenica da se zaborav pripisuje samo Ademu. Pored svega reĉenog, u nastavku ajeta o kojem raspravljamo u suri Tâ Hâ, a koji stoji u suglasju sa sebi prethodećim ajetima, znaĉenje zavjeta više odgovara općem zavjetu, a ne upozorenju na Iblisa, kao što kaţe Uzvišeni Allah: A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. ( ) Sagledavanjem i uporeĊivajem ovih ajeta sa ajetom koji je u središtu naše rasprave, moţe se razumjeti da kur‟anski stavak: A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada... – odgovora zaboravu na koji se u ajetu ukazuje. Kada ova dva ajeta zajedno sagledavamo, tada obaveza odgovara mnogo više znaĉenju zavjeta na Gospodstvo i Skrbništvo Allaha i pokornost Ademovu, od toga da bude u znaĉenju upozoravanja na Iblisa. IzmeĊu zaborava na Boga i slijeĊenja Iblisa u pojmovnom pogledu nema velike srodnosti, za razliku od zavjeta na Gospodstvo i Skrbništvo Boţije. Zavjetovati se na Boţije skrbništvo znaĉi da ĉovjek nikad ne zaboravi da ima Skrbnika i Upravitelja, odnosno da ĉovjek nikad i ni u kojem 138


stanju ne zaboravi da je on u posvemašnjem vlasništvu Boţijem, a sâm nije vlasnik niĉega: ni koristi, ni štete, ni ţivota, ni smrti, jednostavno niĉega, ili drugaĉije reĉeno, nije vlasnik niĉega po svojoj biti: ni osobine, ni djela. Jasno je da greška ili grijeh u kontekstu ovog zavjeta jeste da ĉovjek zaboravi na poloţaj svoga Gospodara, bilo usljed zaokupljenosti sobom, bilo usljed zaokupljenosti bilo ĉim drugim, kao što ovosvjetske prolazne ljepote ĉovjeka odvode u zaborav naspram Uzvišenog Allaha, dţ.š. Obratite paţnju! MeĊutim, ako uzmemo u obzir ĉovjeka u okruţenju kakvo mu nudi ovosvjetski ţivot sa svim svojim vidovima i razliĉitostima i okolnost da Ovaj svijet nije nastanjen samo dobrim ljudima, već u njemu zajedniĉki uĉestvuju i vjernici i nevjernici, uvidjet ćemo da je ovosvjetski ţivot raznovrstan, shodno zbilji i batinu u pogledu znanja i neznanja o Uzvišenom Bogu. Ĉovjek koji poznaje poloţaj svoga Gospodara kada sagleda svoje mjesto u ovosvjetskom ţivotu, ispunjenom svim oblicima ozlojeĊenosti, nesrećama i nevoljama te uzme u obzir da je ovaj ţivot izmiješan sa ţivotom i smrću, zdravljem i bolešću, bogatstvom i siromaštvom, posjedovanjem i neposjedovanjem; i uzme u obzir da sav Ovaj svijet, onoliko koliko ga ima u biti ĉovjeka i izvan njega, da je sve opet vlasništvo Boţije te da nijedno biće u Ovom svijetu nema neovisnost po sebi niti po neĉem drugom, već je sve u vlasništvu Onoga kod Kojeg ne postoji ništa, osim Ljepote i Dobra, i to one Ljepote i Dobra koja dostoje poloţaju Njegove Uzvišenosti i Ĉasti; te da od Njega ne potiĉe ništa, osim Dobra i Ljepote – tada shvata da ništa u ovom svijetu nije odvratno da bi se od toga gnušao, ništa nije opasno da bi strahovao od toga, ništa nije jezovito da bi osjećao bojazan, ništa nije strašno da bi to izbjegavao. Sa ovakvim pogledom ono što postoji vidi lijepim i dragim, osim onoga za šta mu je Gospodar zapovjedio da drţi za odvratnim i neprijateljem. Štaviše, stvari vidi odvratnim zbog Boţije zapovjedi, kao što i voli i uţiva u njima zbog Boţije zapovjedi. Ukratko, ovakva osoba nema nikakvih briga i strepnji, osim prema sebi, i to u vezi sa svojim Gospodarem. Sve ovo je zbog toga što ovakva osoba cijeli svijet vidi apsolutnim vlasništvom svoga Gospodara. On je vjerovanja da niko pored Boga nema bilo kakva udjela u bilo kom dijelu egzistencije. Ovakva osoba se ne bavi pitanjima šta će njegov Gospodar uraditi sa Svojim vlasništvom. Zašto oţivljava mrtve? Zašto daruje dobro ili nesreću? Ovo je ĉisti, plemeniti ţivot u kojem nema nikakve pokvarenosti, svjetlost koja nije izmiješana bilo kakvom tamom, sreća pored koje nema mjesta za tugu, posjedovanje sa kojim nije spojivo neimanje, imetak koji nije izmiješan ikakvim oblikom 139


siromaštva. Sve su ovo blagodati koje se stiĉu imanom i vjerovanjem u Uzvišenog Allaha, dţ.š. Naspram ovog ţivota postoji jedan drugi oblik ţivota, a to je ţivot osobe koja je neznalica spram poloţaja svoga Gospodara. Taj nesretnik odvojen je od svoga Gospodara i bilo šta da gleda – sebe ili biće izvan sebe – vidi neovisnim u egzistenciji. Korisno ili štetno, dobro ili zlo vidi po njima samim. Kao posljedica ovakvog pogleda, cijeli njegov ţivot je ispunjen strahom pred onim što nastupa, strepnjom od onoga što je prošlo, tugom za onim što je izgubio; pouzdava se u imetak, poloţaj, djecu, prijatelje i u sve ostalo za ĉim gaji ljubav, jednom rijeĉju, uronjen je u ono za šta drţi da ima uticaja na njegov ţivot. On je poput dţehennemlija kojima uvijek, kada im izgori koţa, zamjenjuju je drugom, uvijek kada se naviknu na jednu patnju zamjenjuju im je drugom, teţom patnjom, sve dok srce ne okuša patnju. Srce mu je stalno uznemireno. Duša mu stalno izgara poput svijeće i topi se poput vode. Grudi su mu stalno ispunjene tegobom i uznemirenošću, kao da se ţeli uspeti na nebo. Gospodar posredstvom ovakvih nesreća ovladava onima koji neće da prihvate vjerovanje. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju ostavlja u nečisti.26 ( ) Nakon što je ovo postalo jasno, cijenjeni ĉitalac je shvatio da ova dva pitanja, zaborav na zavjet i nesreća u ovosvjetskom ţivotu, predstavljaju jednu te istu stvar, s tim da je ovosvjetska nesreća jedna od grana zaborava na zavjet. Upravo o ovome govori Uzvišeni Allah kada se u suri Tâ Hâ obraća svim ljudima Ovoga svijeta, donoseći propis: A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. 27( ) Potom u suri Bekare, u ajetima koji su predmet naše rasprave, iznosi se ista istina, samo drugim rijeĉima: Pa, ko bude Uputu Moju slijedio, ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.28 ( ) Ako cijenjeni ĉitalac obrati paţnju, iz dosadašnjeg izlaganja moţe zakljuĉiti da pribliţavanje zabranjenom drvetu povlaĉi za sobom tegobu i nesreću u ţivotu na Ovom svijetu, a ta nesreća je da ĉovjek zaboravi na –––––– 26

En‟am, 125. Tâ Hâ, 124. 28 Bekare, 38. 27

140


svoga Gospodara i bude u nemaru spram Njegova poloţaja. Kao da je Adem htio pomiriti izmeĊu tog drveta i zavjeta koji je uzet od njega, zapravo da posjeduje i jedno i drugo. MeĊutim, on to nije mogao, što je imalo za posljedicu da zaboravi na zavjet i zapadne u teškoće ovosvjetskog ţivota, da bi na kraju ovu štetu nadoknadio pokajanjem. Jedite u njemu koliko god želite... ( ) Rijeĉ regede ( ) ovdje je u znaĉenju ugodnog ţivota u obilju. ...ali se ovom drvetu ne približujte... ( ) Izreĉena zabrana u ovom ajetu kao da se odnosi na zabranu od jedenja ploda sa tog drveta, a ne na samo drvo. Ako je zabrana izreĉena na naĉin: Ne pribliţavajte se ovom drvetu! – to je zato da se naglasi teţina zabrane, što svjedoĉi drugi ajet: I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova.29 ( ) Upravo navoĊeni ajet je jasan po tome da je pribliţavanje drvetu upravo kušanje ploda sa njega. Njihov prekršaj zbog kojeg su im se ukazala stidna mjesta je bio kušanje, a ne pribliţavanje drvetu. ...pa da budete od nepravednika! ( ) Rijeĉ nepravednici je particip aktivni od korijena rijeĉi nepravda ( ), a ne od korijena rijeĉi tama ( ), kao što su neki tumaĉi pretpostavili, jer su Adem i njegova ţena na drugom mjestu priznali poĉinjenu nepravdu: Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.30 Ono što ovdje treba zapaziti jeste ĉinjenica da je Uzvišeni Allah stavku pa da budete od nepravednika u suri Tâ Hâ zamijenio rijeĉima pa da se mučiš31 ( ) Dok u nastavku istog ajeta Kur‟an pojašnjava šta znaĉi muĉiti se: U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.32 Iz reĉenog se jasno da zakljuĉiti da se pod tegobama ovosvjetskog ţivota misli na ţivot izloţen gladi, neposjedovanju odjeće, ţeĊi, naporu. Prema tome, nepravda koju su uĉinili Adem i njegova ţena bila je zapravo prema njima samima, a nije bila nepokornost Allahu, dţ.š., jer kada se kaţe nepravda (zulm), s obzirom na znaĉenje ove rijeĉi, misao odmah ide na grijeh prema Bogu, što nije sluĉaj u ovom kur‟anskom kazivanju. TakoĊer, iz ovoga se da zakljuĉiti da kada se kaţe ne približavajte se ovom drvetu, ova zabrana ima karakter dobronamjernog savjeta, a ne oba–––––– 29

Tâ Hâ, 121. A‟râf, 23. 31 Tâ Hâ, 117. 32 Tâ Hâ, 118-119. 30

141


vezno provodive Gospodareve zabrane, za ĉije nepoštivanje slijedi kazna. To je poput onoga kada briţni otac kaţe svom djetetu da ne hoda napolju bos jer se moţe nabosti na nešto oštro. Neposluh spram ovakve zabrane ne oznaĉava se kao grijeh. Dakle, Adem i njegova ţena su uĉinili nepravdu sebi i time se lišili boravišta u Dţennetu, a nisu bili neposlušni prema Bogu ili kako bi se to vjerskom terminologijom reklo – nisu poĉinili grijeh. Ako preĊemo preko tvrdnje da je Boţija zabrana bila obavezujuća, u tom sluĉaju – nakon što su je Adem i njegova ţena prekršili i uĉinili pokajanje i ono bilo primljeno – trebalo bi da su i posljedice grijeha otklonjene, a takvo šta se nije desilo. Adem se pokajao zbog svoje greške, ali nije vraćen u Dţennet i nije stekao poloţaj koji je tamo imao. Da zabrana nije bila dobronamjerna i upućujućeg karaktera tada bi šerijatske posljedice njenog nepoštivanja trebale biti otklonjene, osim prirodnih posljedica grijeha, jer pokajanje otklanja šerijatski kaţnjive posljedice. U primjeru Adema i Have njihovo pokajanje trebalo bi da je otklonilo takve posljedice, ali ne vidimo da su oni ponovo vraćeni u Dţennet u poloţaj bliskosti. Iz ovoga shvatamo da je zabrana bila upućujućeg dobronamjernog karaktera. Ako Bog da, ovu temu ćemo u nastavku upotpuniti. I šejtan ih navede... ( ) Ova reĉenica, poput sliĉnih, ima znaĉenje da je šejtan prevario Adema. Iako ova reĉenica ne podrazumijeva više od ĉinjenice da je prevara Adema bila poput prevare nas potomaka Ademovih od strane šejtana, posredstvom ubacivanja misli u srce i spletkarenjem, a da se on ne pokaţe ĉovjeku, kao što nas zavodi, a mi ga ne vidimo, ipak, uzimajući u obzir ajet: O Ademe, ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi33 – u kojem Gospodar rijeĉju ovaj pokazuje na šejtana, moţe se razumjeti da je Uzvišeni Allah pokazao šejtana Ademu i njegovoj ţeni i predstavio im ga liĉno, njega samog, a ne samo njegove osobine i obiljeţja. TakoĊer, iz ajeta: O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?34 – koji prenosi rijeĉi šejtana, moţe se shvatiti da je on stajao naspram Adema i njegove ţene dok im se obraćao. Jednostavno, ovo obraćanje je poloţaj onoga kojeg vide oni kojima se obraća. Isto potvrĊuje i ajet iz sure A‟râf: I zaklinjaše im se: „Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!‟35 – ĉin zaklinjanja podrazumijeva da su ga oni vidjeli. TakoĊer i ajet: Zar vam to drvo nisam zabranio?! – zovnu –––––– 33

Tâ Hâ, 117. Tâ Hâ, 120. 35 A‟râf, 21. 34

142


ih Gospodar njihov – i rekao vam: „Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.‟36 – potvrĊuje isto. Da je odnos njih dvoga prema šejtanu bio poput odnosa nas i šejtana, kod kojeg mi njega ne vidimo, oni bi se mogli pravdati da ga nisu vidjeli, već da im je od njega stiglo jedino njegovo spletkarenje, zbog ĉega su mislili da to dolazi od njihovih misli i nikakvu mogućnost nisu davali da bi to moglo biti od šejtana i da u tom sluĉaju nisu imali nikakvu namjeru kršenja preporuke o oprezu spram šejtanova spletkarenja. Ukratko, Adem i njegova ţena vidjeli su šejtana i poznavali su ga, kao što su ga i poslanici vidjeli i poznavali, pored toga što su bezgrješni po Boţijoj bezgrješnosti – u prilikama kada bi šejtan imao namjeru da im se usprotivi – što potvrĊuju predaje o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Isau, Jahji, Ejubu, Ismailu i Muhammedu, neka je mir Boţiji sa svima njima. TakoĊer, i spoljnje znaĉenje ajeta spomenutog dogaĊaja, kao i ajet: Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo... – jasno govori o tome da su njih dvoje stajali pored oznaĉenog drveta zajedno sa šejtanom, koji se odranije već bio uvukao u Dţennet. On je isplanirao prijateljstvo sa njima dvoma i spletkarenjem ih je prevario. Ako kaţete da šejtan ne moţe ući u Dţennet, u odgovoru ćemo reći da to vrijedi za sluĉaj kada se govori o vjeĉnom Dţennetu, koji dolazi nakon Sudnjeg dana, a ovdje to nije bilo. Zapravo, ovo se desilo u nekom drugom Dţennetu iz razloga toga što su svi oni protjerani iz njega, a da je bio vjeĉni Dţennet, takvo šta ne bi bilo u skladu sa protjerivanjem iz njega. A što se tiĉe obraćanja Allaha, dţ.š., šejtanu: E onda izlazi iz njega /Dţenneta/, ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi...37 – koje najvjerovatnije predstavlja istjerivanje Iblisa iz Dţenneta, moguće je reći da se pod ovim misli na istjerivanje iz skupine meleka ili iz Neba ili iz poloţaja bliskosti i poĉasti. Rekosmo: “SiĎite jedni drugima ćete neprijatelji biti...” ( ) Iz ukupnog konteksta ovih ajeta moţe se razumjeti da se obraćanje u navedenom ajetu odnosi na Adema, njegovu ţenu i Iblisa, za razliku od ajeta u suri A‟râf, gore već navoĊenom, koji se odnosi samo na Iblisa. Uopćeno obraćanje u ajetu naše rasprave je poput sjedinjenja dva obraćanja radi pripovijedanja o ispunjenom Boţijem odreĊenju, poput neprijateljstva izmeĊu prokletnika Iblisa i Adema te njegove ţene i njihovih potomaka, ĉovjekova ţivota na Zemlji, njegova umiranja na Zemlji i povratka, zapravo proţivljenja. –––––– 36 37

A‟râf, 22. A‟râf, 13.

143


Ademovo potomstvo sa Ademom dijeli istu sudbinu po ovom propisu, kao što se da razumjeti iz ajeta: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti.38, te ajeta: Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melecima rekli: „Učinite mu sedždu!‟39, o ĉemu će više rijeĉi biti ubrzo kod tumaĉenja sure A‟râf. Dakle, ako je toga dana Uzvišeni Allah naredio svim melecima da uĉine sedţdu Ademu, to je bilo zato što je on namjesnik Boţiji na Zemlji i u zbilji ovaj sud obuhvata sve ljude, a meleci su se poklonili posebno Ademu zato što je on predstavnik i uzor ljudskog roda. Ukratko, ĉini se da je dogaĊaj nastanjivanja Adema i njegove ţene u Dţennetu te potom izlazak iz njega zbog kušanja ploda sa drveta primjer ĉijim kazivanjem Uzvišeni Allah ţeli oslikati poloţaj Adema prije spuštanja na Ovaj svijet, blagostanje i ĉast koju je imao u poloţaju bliskosti i svetog prostora, te Onaj svijet blagodati i sreće, bliskosti i svjetlosti, ĉistog produhovljenog prijateljstva i blizine Gospodara svih svjetova. MeĊutim, Adem odabire svijet ispunjen teškoćama, mukama, zamorom, odvratnošću, boli i umjesto da uloţi trud da se vrati odakle je došao, on ţudi za prolaznim ţivotom Ovoga svijeta ustajale lešine i niskosti. TakoĊer, kroz ovaj primjer ţeli se ukazati na okolnost da nije samo Adem nakon svog pokajanja bio vraćen u svijet poĉasti i blaţenstva, već da će svaki ĉovjek koji poĉini grešku, ako se vrati svome Gospodaru, On će ga vratiti svijetu blagostanja. U suprotnom, ako se ĉovjek ne vrati sebi i isto tako nastavi se drţati Ovog niskog svijeta i nefsanskih strasti, takva osoba umjesto zahvale Bogu prigrlila je nevjerovanje i samu sebe je odvela u usplamtjeli Dţehennem, a kako je samo grozno to prebivalište! I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti... ( ) Oblik primi ima ovdje znaĉenje primanja rijeĉi, ali sa znanjem i razumijevanjem, a ovo primanje rijeĉi je Ademu olakšalo pokajanje. Iz predoĉenog se moţe razabrati da pokajanje ima dva oblika. Prvi je oblik Boţije tewbe, koji znaĉi zanimanje i okretanje Uzvišenog Boga ka robu sa milošću, a drugo je okretanje roba i vraćanje Gospodaru, napuštanjem grijeha i traţenjem oprosta. Pokajanje roba je umotano, odnosno nalazi se, zapravo, izmeĊu dva Boţija pokajanja-zanimanja,40 što znaĉi da rob ni u bijednom stanju nije –––––– 38

A‟râf, 25. A‟râf, 11. 40 Rijeĉ tewbe, odnosno pokajanje kako se prevodi na bosanski jezik, podrazumijeva zanimanje, upravljanje, usmjeravanje prema neĉemu, u ovom primjeru Boga naspram 39

144


neovisan i bez potrebe za Uzvišenim Allahom. Ako rob ţeli da se izbavi iz svoga grijeha, to nije ostvarivo, osim Boţijom pomoću i milošću, koja dotiĉe njegovu dušu i pomaţe ga da uĉini pokajanje. MeĊutim, u istom trenutku rob ponovo ima potrebu za Boţijom tewbom-zanimanjem, a to je da se On ponovo okrene Svome robu i podari mu milost tako što će primiti njegovo pokajanje. Prema tome, pokajanje roba je primljeno kada se ono naĊe izmeĊu dvije Gospodareve tewbe. Kao što je reĉeno u ajetu: Potom se On njima okrenuo /uĉinio tewbu/ da bi se oni pokajali /da bi i oni uĉinili tewbu/...41 ( ) Kiraet Kur‟ana po kojem se rijeĉ Adem uĉi visokim glasom, a riječi niskim glasom više odgovora ovom tumaĉenju, iako i drugi kiraet, kod kojeg se Adem uĉi tihim, a riječi visokim, nije u suprotnosti sa ovim tumaĉenjem. Šta su bile rijeĉi spomenute u ajetu? Vrlo ĉesto mišljenje je da su to rijeĉi iz sure A‟râf, koje prenosi Uzvišeni Allaha od Adema i njegove ţene: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”42 Problem koji ima ovo tumaĉenje jeste ĉinjenica da se dogaĊaj koji se veţe za ajet iz sure A‟râf desio prije njihova istjerivanja iz Dţenneta, a tek nakon toga je njima zapovjeĊeno da izaĊu iz Dţenneta. A u ajetima kojim se bavimo prvo im je reĉeno da izaĊu iz Dţenneta, a tek potom su primili rijeĉi. MeĊutim, ako se vratimo na poĉetak ovog dogaĊaja, sjetit ćemo se da je Uzvišeni Allah rekao melecima: Ja želim namjesnika na Zemlji postaviti. Na to su meleci odgovorili: Zar želiš postaviti onoga koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?! A mi Tebe hvalimo i veličamo. Uzvišeni Allah nije poricao njihovu tvrdnju i ono što su pripisali zemnom biću. Nije rekao da namjesnik na Zemlji ne ĉini te stvari. Uzvišeni je jedino Adema pouĉio imenima. Jasno je da sa nepoznavanjem imena prigovor meleka pada u vodu, jer u suprotnom njihov prigovor bi i dalje vrijedio i ne bilo dokaza protiv njih. TakoĊer, jasno je da je meĊu tim imenima bilo nešto ĉega je poznavanje bilo od koristi Ademu nakon poĉinjenja grijeha, što ga je spasilo od grijeha. Najvjerovatnije da se primljene rijeĉi Adema od Gospodara odnose na neka od ovih imena. Obratite paţnju! –––––––––––––– roba i tada to znaĉi oprost, a kada se rob okreće prema Bogu tada to ima znaĉenje pokajanja. (Op. prev.) 41 Tevbe, 118. 42 A‟râf, 23.

145


Treba znati da Adem – koliko god da je prema sebi uĉinio nepravdu i sam sebe bacio u provaliju stradanja te doveo sebe pred izbor nesreće i blagostanja, što i jeste Ovaj svijet – da je ostao na mjestu svoga spuštanja, odnosno na Ovom svijetu, stradao bi ili da se je vratio svome prvotnom blagostanju tek tada bi se suoĉio sa tegobama. Uglavnom, kako god da pretpostavimo on bi poĉinio nepravdu prema sebi, osim što je ovim dolaskom na Zemlju osigurao sebi stepen blagostanja i savršenstva koji ne bi ostvario da se nije spustio, kao što ga ne bi ostvario i da je se spustio bez poĉinjene pogreške. Da otac i majka ĉovjeĉanstva nisu došli na Zemlju, kako bi mogli uvidjeti svoje siromaštvo, niskost, bijedu, potrebitost, manjkavost? Kako bi mogli doseći Sveto podruĉje i blizinu Gospodara svjetova bez podnošenja neprijatnosti, teškoća, tegoba, nevolja? Uzvišeni Allah posjeduje svojstva: oprosta, pokrivanja grijeha, blagosti, milostivosti, dobrostivosti – koja se otkrivaju jedino grješnicima. Uzvišeni Allah u danima vremena ima dahove milosti kojima se moţe okoristiti samo grješnik koji se izloţi njima. Dakle, upravo su se zbog pokajanja pred ĉovjekom otvorila vrata upute, da bi on to odabrao za svoj put. To je oĉišćenje staništa gdje treba da se nastani. Slijedeći ovaj Put i ovu Uputu, propisivani su u svakom vremenu vjerozakon i slata vjera ljudima. Dokaz iznesenog su Boţije rijeĉi u kojima On, Slavljeno i Uzvišeno je Njegov ime, ĉesto govori o pokajanju i daje mu prednost spram imana, kao što je reĉeno u Kur‟anu: Ti idi pravim putem, kao što ti je nareĎeno, i svako onaj koji se pokajao uz tebe. ( )43 Ili na drugom mjestu: Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje... ( )44 I drugi ajeti sliĉni ovima. Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam Uputa dolaziti...” ( ) Ovaj ajet je prvo što je propisano u vjeri Ademu i njegovom potomstvu. Ovim propisom je ĉitava vjera saţeta u dvije reĉenice i do Sudnjega dana neće im se ništa pridodati. Poštovani ĉitaoĉe, ako se podrobnije razmotri ovo zbivanje, tj. dogaĊanja vezana za Dţennet, a posebno ono pojašnjenje koje se nudi u suri Tâ Hâ, razumjet će se da su na tok dogaĊaja djelovale dvije odredbe Uzvišenog Allaha u vezi sa Ademom i njegovim potomstvom. Istovremeno, ove dvije odredbe su bile Njegova prva zapovijed. Tako je kušanje ploda sa oznaĉenog drveta zahtijevalo da on bude istjeran iz Dţenneta na Zemlju i –––––– 43 44

Hûd, 112. Tâ Hâ, 82.

146


da tamo nastavi ţivot. To je upravo onaj ţivot ispunjen tegobama i nevoljama, na koji ga je Gospodar upozorio kada mu je rekao da ne jede sa oznaĉenog drveta. A druga Boţija odredba tiĉe se Ademovog pokajanja i posljedica koje je izazvalo, a to je da Uzvišeni Allah objavi propise, ĉime je iskazano poštovanje i ĉast prema Ademu i njegovom potomstvu, posredstvom dosezanja pokornosti kroz slijeĊenje Upute te mogućnosti da ovosvjetski zemni ţivot uĉini onosvjetskim nebeskim ţivotom. Dakle, ostvarenjem prve odredbe Adem je imao samo ovosvjetski ţivot, ali sa pokajanjem Uzvišeni Allah je upravo taj ţivot uĉinio ĉistim i uzornim, na naĉin da je ovaj ţivot sjedinio sa uputom ka pokornosti i tako se oblikovao jedan poseban ţivot, sastavljen iz dvaju vidova, zemaljskog i nebeskog. Ovo je ĉinjenica koja se da razumjeti iz ponavljanja ĉina spuštanja u ovoj suri, jer je jednom reĉeno: “SiĎite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka odreĎenog živjeti!”, a drugi put: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti...” Ĉinjenica da je pokajanje karika izmeĊu ova dva silaska govori o tome da se pokajanje Adema i njegove ţene desilo u ĉasu dok se oni još uvijek nisu bili odvojili od Dţenneta, koliko god da je taĉno da oni nisu bili u Dţennetu i nisu imali prijašnji poloţaj. Ovo takoĊer ukazuje na ĉinjenicu da se govor Boţiji: Zar vama dvoma to drvo nisam zabranio?!,45 desio nakon zabrane: Ne približavajte se tom drvetu! Jer u prvom ajetu Uzvišeni Bog im se obraća zamjenicom u obliku vama dvoma ( ), koja je svojstvena samo za daljinu, a u drugom ajetu, koji se po hronologiji dogaĊaja desio prije prvog, koristi se zamjenica ovo ( ), koja je svojstvena samo za predmete u blizini. TakoĊer, u prvom ajetu se koristi glagol dozivati ( ), za koji je jasno da je primjeren vezano za govor na većoj razdaljini, a u drugom ajetu glagol reći ( ), koji se koristi kod izravnog i bliskog govora. Obratite paţnju! TakoĊer, treba znati da uporeĊivanjem reĉenice: SiĎite, jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka odreĎenog živjeti! – sa reĉenicom: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti46 – moţe se uoĉiti da se razlikuje naĉin ţivota prije i nakon spuštanja. Ovozemaljski ţivot je izmiješan sa zbiljom Zemlje, a to znaĉi da je ispunjen teškoćama, tegobama, nesrećama, kao i to da ovozemaljski ţivot podrazumijeva da ĉovjek poprimi oblik i formira se od zemlje, da umiranjem ponovo postane zemlja i potom da se drugi put uzdigne iz zemlje. –––––– 45 46

A‟râf, 22. A‟râf, 25.

147


A dţennetski ţivot je nebeski ţivot koji nije potekao od zemaljskog ţivota, kojeg obiljeţavaju stalne promjene. Ovdje se sa sigurnošću moţe reći da je Ademov Dţennet bio na nebu, koliko god da nije bio ahiretski vjeĉni Dţennet – iz kojeg, ako se uĊe, više nema izlaska. Po ovom pitanju ostaje nerazjašnjeno gdje se nalazi nebeski Dţennet? Kakvo znaĉenje ima nebeski Dţennet? Ako Bog htjedne, o tome ćemo ubrzo opširnije govoriti. Sljedeće pitanje koje je ostalo nerazjašnjeno glasi: Kakvo znaĉenje ima Ademov grijeh? Zar poslanik Boţiji ĉini grijeh? Već na prvi i ovlašan pogled na kur‟anske ajete uoĉava se da je Adem poĉinio grijeh i grešku, kao što se da vidjeti iz ajeta: Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo. ( )47 Isto je vidljivo iz Ademovog priznanja, koje Kur‟an prenosi: Rekoše njih dvoje: “Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” ( )48 Ovakav zakljuĉak se da izvesti posmatrajući samo ove ajete, bez uzimanja u obzir svih ajeta koji se bave ovim dogaĊajima. MeĊutim, ako paţljivo razmotrimo sve ajete, a posebno obratimo paţnju na ĉin zabrane prilaska drvetu, sa sigurnošću ćemo utvrditi da spomenuta zabrana nije bila takvog karaktera da bi se njen prekršaj smatrao grijehom, odnosno, kao što se to kaţe terminologijom vjere, ona nije bila mewlavi. Zapravo, ova zabrana bila je savjetodavnog karaktera. Uzvišeni Allah je htio ovom preporukom kroz zabranu objasniti dobrobiti nekušanja ploda ovog drveta i njegovu pogubnost, a nije bila namjera da mewlavi-zapoviješću prisili Adema na nekušanje. Dokaz za izneseno su nekoliko stvari. Prvo, Uzvišeni Allah u suri naše rasprave, kao i u suri A‟râf, kršenje zabrane kao ĉina nepravde i zla pripisuje nepribliţavanju drvetu. Samo se ovom drvetu ne približujte, da prema sebi ne počinite nepravdu! ( ) Zatim u suri Tâ Hâ ova nepravda biva protumaĉena kao tegoba. Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš! Nastavak istog ajeta pojašnjava šta podrazumijeva naznaĉena tegoba i muka: U Džennetu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti. Jasno je iz reĉenog da se pod tegobom i mukom misli na zemaljske nevolje koje nisu odvojive od ţivota na njemu. U zemaljskom ţivotu ĉovjek je izloţen gladi, ţeĊi, hladnoći, vrućini, potrebi da tijelo pokriva odjećom i sl. –––––– 47

Tâ Hâ, 121. A‟râf, 23.

48

148


Uzvišeni Allah je upozorio Adema na zabranu pribliţavanja drveta da ne bi zapao u naznaĉene tegobe. U ajetima nije naveden nijedan razlog zbog kojeg bi ova zabrana bila mewlavi. Iz pobrojanih razloga ova zabrana je bila savjetodavnog karaktera i kršenje iste se ne ubraja u grijeh te takav ĉovjek ne izlazi iz okvira zahtjeva robovanja. Sada, kada je postala jasna priroda zabrane, spomenutu nepravdu kroz nekoliko ajeta treba protumaĉiti tako da ne bude u duhu grijeha, a to je da kaţemo da je da se pod njom misli na nepravdu prema sebi, odnosno dovoĊenje samoga sebe u tegobe i muke, a ne nepravda prema Boţijem pravu, koja je pokuĊena u odnosima roba i Gospodara. Ovo je potpuno jasno. Drugi dokaz je Ademovo pokajanje, jer pokajanje znaĉi povratak roba Bogu. Da je pokajanje nad grijehom Adema bilo primljeno od Uzvišenog Allaha, on bi se trebao vratiti u Dţennet, jer je pokajanje izbrisalo tragove kršenja Boţije zabrane. Ĉasni Kur‟an je jasan u stavu da je Uzvišeni Allah primio Ademovo pokajanje, ali i pored toga on je i nadalje ostao na Zemlji i nije se vratio u Dţennet. Iz predoĉenog je jasno da kušanje ploda sa zabranjenog drveta povlaĉi za sobom neizbrisive posljedice u Stvaranju, sliĉno smrti koja slijedi nakon uzimanja otrova, sagorijevanje drveta u vatru, kao što se i kod svih ostalih savjetodavnih propisa njihova posljedica ogleda kroz Stvaranje i ne povlaĉi za sobom Gospodareve kaznene mjere, kao što je gorenje u Dţehennemu, ako se napusti namaz, ili zasluţivanje prijekora i udaljavanja od Boga posredstvom otvorenog griješenja. Treći dokaz jeste ĉinjenica da do tog vremena uopće nije bila objavljena vjera ni vjerozakon. Tek nakon spuštanja Adema na Zemlju, Uzvišeni Allah je propisao vjeru po svjedoĉenju ajeta koji kazuju o ovom dogaĊaju: Izlazite iz njega svi! Jedni drugima će te neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. Ova dva ajeta po svom sadrţaju obuhvataju sve vjerozakone koje je Uzvišeni Allah slao ljudima na Zemlju posredstvom meleka, nebeskih knjiga i poslanika. Ukratko, ovi ajeti govore o prvim zakonima koje je Uzvišeni objavio u zemnom svijetu Ademovom i propisao ih ĉovjeĉanstvu. Kako je Allah objavio u Kura‟nu, ovaj dogaĊaj se desio nakon drugog spuštanja. TakoĊer, potpuno je jasno da je zapovijed na spuštanje jedan stvaralaĉki ĉin u Kreaciji, i to nakon Ademova ţivota u Dţennetu i kršenja naznaĉene zapovijedi. Dakle, toga dana i u trenucima kršenja zapovijedi nekušanja sa drveta, nije bila propisana nijedna vjera, tako da od strane Uzvišenog Allaha nije bila upućena nijedna mewlavi-zapovijed. 149


Ako kaţeš da je Boţija zapovijed bila savjetodavna, a ne mewlavi, kakve onda ima vaţnosti okolnost da Uzvišeni Allah pripisuje Ademu poĉinjenje nepravde ( ), neposluha ( ) i zablude ( )? U odgovoru ćemo reći da nepravda ovdje ima ono znaĉenje koje smo već pojasnili, a to je nepravda prema samom sebi, dok rijeĉ neposluh u svom izvornom znaĉenju predstavlja opiranje uticaju ili teško potpadanje pod uticaj. Naprimjer, u sljedećim reĉenicama: Ja sam lomio tu stvar i ona se slomila. ( ) Ja sam lomio tu stvar, ali ona se nije slomila. ( ) Neposluh ili opiranje ima isto znaĉenje kako za zapovijed, tako i za zabranu, kako kod mewlavi-propisa, tako i kod savjetodavnih propisa. Ono sa ĉime smo mi danas suoĉeni jeste da je ova rijeĉ ostala ograniĉena u svakodnevnom govoru muslimana samo za pitanja kršenja zapovijedi Boţijih, kao što su namaz, post, hadţ ili pitanja zabrana, kao što je uzimanje alkohola, odavanje bludu i sl. Dakle, ograniĉenje ove rijeĉi u spomenutom znaĉenju nije semantiĉkog porijekla, već je odreĊena ili Šerijatom, ili od strane samih vjernika. Ovako uvjetovano odreĊenje ove rijeĉi ne dokida njeno opće znaĉenje. Obratite paţnju! A što se tiĉe rijeĉi zastranjenja ili zablude, treba reći da se ono u svom znaĉenju odnosi na osobu koja nema moći da oĉuva usmjerenje ka svome cilju, da upravlja svojim ţivotom i koja ne moţe sebe postaviti prema cilju onako kako tome priliĉi. Ova rijeĉ u razliĉitim primjerima poprima razliĉito znaĉenje, tako da u primjeru savjetovanja ima znaĉenje koje priliĉi tom kontekstu, dok u primjeru obaveznog potĉinjavanja zapovjedi ima drugo znaĉenje. Dobro, ako sada prihvatiš da nepravda, neposluh i zabluda, u svjetlu datog objašnjenja, nije u suprotnosti sa bezgrješnošću Ademovom, šta onda imate reći u vezi njegovim pokajanjem? Ako su nepravda, neposluh i zabluda u vezi sa savjetodavnom zabranom, kakvog smisla u tom sluĉaju ima pokajanje koje Adem izriĉe: Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni! U odgovoru ćemo reći da pokajanje kakvim smo ga već prije prikazali ima znaĉenje povratka, koje u razliĉitim prilikama poprima razliĉita znaĉenja. Na isti naĉin kao što se pored neposluha spram zapovijedi i zabrana rob moţe vratiti svome Gospodaru, tako i Gospodar moţe njega povratiti na izgubljeni poloţaj bliskosti i blizine. Bolesnik, koji ne posluša preporuke svoga lijeĉnika i nakon toga se njegovo stanje pogorša i zaprijeti mu smrt, moţe se pokajati i ponovo obratiti lijeĉniku da ga spasi. 150


Lijeĉnik će mu tada reći da njegov spas i vraćanje u prvo stanje iziskuje podnošenje velikih tegoba i odricanja. U odreĊenom razdoblju bolesnik mora podnijeti nametnuti mu reţim da bi povratio svoje prvobitno stanje; štaviše, moţe mu biti i bolje nego što mu je bilo ranije. Obratite paţnju! A što se tiĉe traţenja oprosta od strane Adema, kao i traţenja milosti i rijeĉi nesreće koju spominje u svome govoru, odgovor na svaki od njih moţe se razumjeti iz dosadašnjeg pojašnjenja, a to je da ovakve rijeĉi poprimaju razliĉite nijanse znaĉenja u razliĉitim kontekstima, odnosno, kako priliĉi kontekstu.

151


115-126. AJETA SURE TÂ HÂ49

Tumačenje Ovi ajeti obraĊuju ponašanje Adema i njegove ţene te njihovo progonstvo iz Dţenneta, kao posljedicu šejtanove spletke, objavljivanje Boţije odredbe u tim trenucima, iz ĉega proizlazi Boţiji vjerozakon, a od ĉijeg slijeĊenja zavisi ljudsko blaţenstvo i stradanje. Ovaj dogaĊaj je navoĊen na nekoliko mjesta u Kur‟anu, ali u suri Tâ Hâ prepriĉan je u najkraćem i najljepšem obliku. Kao što se da razumjeti iz samih ajeta, što potvrĊuje i ajet koji dolazi u nastavku – I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u znakove Gospodara svoga ne vjeruju50 – jasno je da je teţište ajeta na obznanjivanju Boţijeg propisa, odnosno vjere, nagrade i kazne. Naravno, u manjem omjeru isti ajeti stoje u vezi i sa prethodećim ajetima, koji kazuju o pokajanju – Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje51 – jer se ovi ajeti osvrću i na Ademovo pokajanje. Ovo kazivanje – na naĉin kako se da razumjeti iz ove sure, kao i sura Bekare i A‟râf – nudi sliku zemaljske prirode ĉovjeka, odnosno njegova ţivota u materijalnom okruţenju. Uzvišeni Allah stvorio je Adema u najljepšem obliku, okruţio ga nebrojenim blagodatima, podario mu mjesto u Dţennetu, upozorio ga na prekoraĉenje granica, bilo da je pretjerivanje ili zanemarivanje, kao posljedicu slijeĊenja strasti i vezanosti za ovosvjetsku kuću, što opet poluĉuje zaborav na Gospodara, da ne bi zaboravio na zavjet dat Uzvišenom Allahu, da će mu biti pokoran i da neće slijedi šejtana, jer ako to uĉini i šejtan ga prevari, tako što mu Ovaj svijet u njegovim oĉima prikaţe lijepim, moţe pomisliti da ako se preda Ovom svijetu i zaboravi na Uzvišenog Allaha, moţe ovladati uzrocima egzistencije i da moţe sve potĉiniti sebi, te da moţe ukloniti sve ono što mu se isprijeĉi na putu ispunjenja njegovih ţelja, i takoĊer, moţe umisliti da je on vjeĉno na Ovom svijetu te da je Ovaj svijet za njega vjeĉan. –––––– 49

Ovdje ne navodimo ajete zato što su prethodno navedeni, već samo donosimo komentar Allame Tabatabaija na njih da bismo tako dobili potpuniju sliku o dogaĊajima vezanim za Adema i Havu, kakvim su opisani u Kur‟anu. (Op. prev.) 50 Tâ Hâ, 127. 51 Tâ Hâ, 82.

152


U ovom sluĉaju, nakon što se srĉano vezao za Ovaj svijet i zaboravio na poloţaj Gospodara, sa protokom vremena ĉovjeku se otkrivaju ruţne strane ovosvjetskog ţivota. Objelodanjuju mu se zle posljedice nesreća i izdaja vremena, zatoĉenost uzroka, šejtanovo odricanje od ĉovjeka. Tada se ĉovjek predaje blagodatima – ne bi li nadoknadio propuštene, i tegobama – ne bi li se spasio od jaĉe i ţešće kazne. Da bi se spasio nepoţeljne boli, podnosi drugu, nepogodniju bol, sve dok mu se ne naredi da napusti sve dţennetske blagodati i dok ne bude protjeran u svijet tegoba i nevolja. To je upravo ona slika koja je ĉovjeku ponuĊena o ovosvjetskom ţivotu. Najprije je Uzvišeni Allah uveo Adema u Dţennet i darovao mu poĉasti, da bi na kraju Adem završio ondje gdje je završio. Ono što treba reći u vezi sa ovim dogaĊajem, a opširnije je već opisano u surama Bekare i A‟râf, jeste da se isti desio prije obznanjivanja Šerijata u berzhaskom Dţennetu. To znaĉi da Boţija zabrana pribliţavanja drvetu nije bila vjerskog karaktera, već savjetodavnog, ĉije kršenje je za sobom povuklo neizbjeţne posljedice. A Ademu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. Rijeĉ ( ) je u znaĉenju oporuka, preporuka, obećanje, ugovor. Zato se i za naredbe kaţe ( ). Rijeĉ ( ) je u poznatom znaĉenju zaborav, s tim da se nekad koristi u znaĉenju napuštanja ili kršenja obaveze, jer to neodvojivo od zaborava. Kada se nešto zaboravi, ono se i napusti. Rijeĉ ( ) u znaĉenju je namjeravanja ĉinjenja neke stvari, kao što je Uzvišeni Allah rekao: A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. ( )52 Ĉesto se ova rijeĉ koristi u znaĉenju strpljivosti, moţda i zato što duši teško pada strpljivost, a samo ljudi sa ĉvrstom voljom i odluĉnošću mogu je sa lahkoćom podnositi. Upravo zato ova rijeĉ ukljuĉuje i znaĉenje strpljivosti, kao što je reĉeno u Kur‟anu: ...a to je od teških poslova. ( ) 53 A kad smo melecima rekli: “Poklonite se Ademu!” – svi su se oni poklonili, samo se Iblis ustegnu. Ovaj ajet se nadovezuje na neizgovorenu reĉenicu, koja se podrazumijeva, a glasi: I spomeni kada smo Mi zapovjedili Ademu i Našeg govora upućenog melecima da Ademu uĉine sedţdu... ( )

–––––– 52 53

Āli „Imrân, 159. Āli „Imrân, 186.

153


154


BLISTAJUĆE SUNCE

155


156


Prijevod dijelova knjige Blistajuće sunce predstavlja pokušaj da se pobliže i podrobnije upoznamo sa jednim od onih ljudi koji su čitavim svojim životom svjedočili da nema boga, osim Boga, i koji su bili potpuno otjelovljenje ovog temeljnog načela islama. Allame Sejjid Husejn Husejni Teherani, bio je blizak učenik Allame Tabatabaija, kako u intelektualnim naukama, tako i u irfanu. Nakon smrti svoga učitelja, a u njegovu spomen, započeo je sa pisanjem knjige sjećanja, koja je objavljena pod naslovom Blistajuće sunce. Knjiga je napisana na temelju razgovora vođenih između učenika i učitelja. Podijeljena je tematski na sedam dijelova, a mi ćemo ovom prilikom iz svakog dijela prenijeti kraći dio i to predati na uvid poštovaocima lika i djela ovog velikog čovjeka.

Kratka biografija Naš uĉitelj Allame oĉevom linijom je potomak Imama Hasana, i to od strane Ibrahim ibn Ismail Dibadţa, a sa majĉine strane potomak je Imama Husejna. Zbog toga je knjige koje je pisao u Tabrizu potpisivao sa Sejjid Muhammed Husejn Hasani Husejni Tabatabai. Pošto je Fatima, majka Ibrahima Tabatabaija, bila kćerka Imama Husejna svi njegovi potomci stiţu ţenskom linijom do Imama Husejna. Majka Allame Tabatabaija u njegovoj ĉetvrtoj, a otac u njegovoj devetoj godini ţivota preseljavaju na Onaj svijet. Nakon smrti roditelja, Allame Tabatabai ostaje sam sa mlaĊim bratom po imenu Sejjid Muhammed Hasan. Nakon preminulog oca nad njima preuzima brigu njihov skrbnik, koji se brinuo da im osigura iste uvjete ţivota kao i prije, i zbog toga unajmljuje jednog slugu i sluškinju koji su se brinuli o njima dok nisu porasli. U Tabrizu ostaju sve dok nisu prošli osnovno obrazovanje. U kaligrafiji su oba brata stekla posebnu umješnost. Uĉitelj bi govorio: “Ĉesto bi se desilo da od jutra do mraka sa bratom provedem u okolini Nedţefa na padinama njegovih planina i u okrilju njegovih zelenih breţuljaka, vjeţbajući kaligrafiju. A tek naveĉe vraćali bismo se u Nedţef.” 157


Ova dva brata, kao dva iskrena prijatelja, stalno su bila zajedno tokom prolaska svih stepena nauke i primjenjivanju onoga što su nauĉili, kako u dobru, tako i u tegobama. Bili su jedna duša u dva tijela. Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai bio je sa svih aspekata sliĉan našem uĉitelju: u pristupu nauci i istraţivanju, širokogrudosti, velikom entuzijazmu, arifskom i skromnom ţivotu u njegovom pravom znaĉenju, izbjegavanju ljudi Ovoga svijeta, uvijek u dubokom razmišljanju, u stalnom sobraćanju sa svojim Gospodarem, u samoći i prisnosti, mjestima usamljenim, snazi promišljanja, privrţenosti ĉistome Šerijatu i Poslanikovoj porodici, ţrtvujući se na njihovom putu, uzdizanju Istine, pomaganju nemoćnih i siromaha. U svojoj sredini, u Tabrizu, i šire, u Azerbejdţanu, bili su poznati po bogobojaznosti i duhovnoj ĉistoti. /.../ Punih deset godina ova dvojica braće provela su u Nedţefu, uvijek zajedno, uĉeći fikh, metodologiju fikha („usul), filozofiju, irfan i matematiku. Zbog manjka novca i neredovnog stizanja prihoda od zemlje koja je bila data pod najam u Tabrizu, morali su se vratiti u Iran. Deset godina provode u podruĉju Šadabad kod Tabriza, baveći se poljoprivredom, sve dok im se imovinsko stanje nije popravilo. Nakon toga, Allame Tabatabai preseljava u Qom, s ciljem da saĉuva nauĉni centar i njegove uĉenike od navale iskrivljenih vjerovanja. Njegov brat se nastanjuje u Tabrizu, zapoĉinjući poduĉavati uĉenike u tamošnjem islamskom nauĉnom centru. Ajatullah hadţi Sejjid Muhammed Hasan Ilahi predaje Šifa, Asfar i druge knjige Mulla Sadraa. Istovremeno, ako bi se našao neki zaljubljenik puta Boţijeg, prigrlio bi ga i vodio ga do praga ţeljenog cilja. Bio je veoma jednostavan ĉovjek, bez ikakvih maski, ponizan, istanĉanog i prijatnog morala, znalac Boţijih tajni, istinska stanja duša bila su mu otkrivena, veoma dobar odgajatelj. Naš uĉitelj ga je ĉesto hvalio i iskazivao izvanrednu ljubav prema njemu. Govorio je: “Moj brat je napisao knjigu o uticaju zvuka, kakvoći melodija i njihovom djelovanju na dušu, djelotvornosti uspavanki koje se uĉe djeci i općenito o tajnama muzike i duhovnog odnosa sa dušom, kao i glasova i odjeka koji dopiru do ušiju. Knjiga je bila izuzetno dobra. Do danas je ostala bez premca u svijetu i sa svakog stanovišta izvanredna i nešto posve novo. MeĊutim, nakon što ju je završio obuzeo ga je strah da bi mogla stići u ruke nedostojnim ljudima, tlaĉiteljima te da bi je vlasti mogle iskoristiti za svoje ciljeve. Zato ju je potpuno uništio.” /.../ Bratova smrt ostavila je dubok trag na našeg uĉitelja i uzrokovala srĉane tegobe. Drugi razlog koji je doprinio njegovom srĉanom udaru bila je smrt njegove ţene, koja je takoĊer ostavila dubok trag u njegovom ţivotu, jer 158


paţnja i ljubav ove ţene bila je u njemu neodvojivo pomiješana kao što su pomiješani šećer i mlijeko. Njegov ţivot, koji je bio utemeljen na ljubavi, odanosti i iskrenosti, poremetio se. /.../

Sveobuhvatnost Allame Tabatabaija u nauci i djelovanju Allame Tabatabai je bio veliki Boţiji znak, ne samo u pogledu filozofije i poznavanja tefsira Kur‟ana, razumijevanja predaja i razotkrivanja njihove srţi, znaĉenja i namjeravanog, i to ne samo u pogledu univerzalnosti njegovog poznavanja ostalih nauka, obaviještenosti o intelektualnim i tradicionalnim naukama, nego i u pogledu spoznaje Boţijeg tevhida, srĉanih poticaja, tevhidskih otkrovenja, posmatranja Boţanske Svetosti, poloţaja smirenosti, otkrovenja stvari u svim svjetovima i kutovima duše. Svako ko bi sa njim sjeo i suoĉio se sa njegovom šutnjom i savršenom smirenošću, pomislio bi da ovaj ĉovjek u svojim mislima nema ništa. MeĊutim, on bi tako bio uronjen u Boţije svjetlosti i posmatranja skrivenog svijeta Melekuta da nije imao prilike ni volje da se spušta u niski profani svijet. Zaista, njegova univerzalnost bila je neobiĉna. Protezala se izmeĊu podnošenja mora tajni i oĉuvanja vanjštine u skladu sa mnoštvom Ovoga svijeta, ispunjavanja zahtjeva svakog svijeta ponaosob, predavanja, odgoja uĉenika, oĉuvanja i odbrane vjere i Boţijih propisa. I pored sveobuhvatnosti u nauci, Allame Tabatabai bio je simbioza nauke i djela, i to djela koje je proisteklo iz dubine proĉišćene duše. Bio je spoj znanja, savršene misli, duše, srĉanih poticaja i besprijekornog djelovanja. Bio je otjelovljenje Istine. Njegovo kaligrafsko umijeće ispoljavalo se na najbolji i najvještiji naĉin profesora kaligrafije, iako je na kraju zbog starosti njegova ruka drhtala, ali i drhtavi rukopis svjedoĉio je o profesoru u ovoj disciplini. Jednom prilikom je rekao: “Ostalo je nekoliko rukopisa iz doba mladosti, kada ih gledam ostajem zaĉuĊen: Zar je ovo moj rukopis?” Poznavao je nauku o simbolici brojeva, ali nije viĊeno da ju je koristio. Posjedovao je posebnu vještinu u numerologiji, na razliĉite naĉine. Osim uvida u numerologiju, bio je upućen u svemirsku geometriju i naĉine matematiĉkog dokazivanja. Bio je profesor stare astronomije, tako da je sa lahkoćom mogao ispisati kalendar. Kao što je reĉeno, odrţao nam je ĉitav niz predavanja na ove teme. Naš uĉitelj je uĉio matematiku u islamskom centru u Nedţefu, kod Sejjid Abul-Kasima Hunsarija, poznatog matematiĉara svoga vremena, koji bi priĉao da kada bi se neki profesori matematike na Bagdadskom 159


univerzitetu suoĉili sa problemom koji nisu mogli riješiti, dolazili bi kod njega u Nedţef da ga riješe. Allame Tabatabai je bio profesor arapske knjiţevnosti, semantike i retorike, a takoĊer i fikha i usula. Posjedovao je lahak i jasan fikhski metod, blizak realnosti. Njegovo uĉenje fikha i usula u cijelosti je trajalo deset godina, i to kod uĉitelja kao što su marhum ajetullah Naini, marhum ajetullah Kompani i ajetullah Isfahani. Njegov vodeći profesor u filozofiji bio je poznati mudrac Aga Sejjid Husejn Badkubei. On je sa svojim bratom Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai Ilahijem dugi niz godina uĉio filozofiju u Nedţefu, kod spomenutog profesora, i to knjige kao što su Asfâr, Šifâ, Mašâ‟er i druge. Marhum hakim Badkubei iskazivao je posebnu paţnju prema našem uĉitelju i da bi kod njega ojaĉao snagu izvoĊenja zakljuĉaka i metodologiju dokazivanja, traţio je da ovaj izuĉava matematiku. Irfan, ahlak i hadis uĉio je kod veoma cijenjenog arifa bez premca, marhuma Hadţi Mirza Ali Aga Kazija. U svom duhovnom putovanju, borbi sa nefsom i šerijatskim asketizmom bio je pod njegovim nadzorom, odgojnim postupkom i poduĉavanjem. Kazi je bio sa njim u rodbinskim vezama. U Nedţefu je pod svojom skrbi odgajao uĉenike Boţijeg puta, izazvan ljepotom i opijenošću Njegovom i ĉeţnjom za susretom Jedinog Svetog. U ovom podruĉju nauke i tehnike bio je jedinstven i neuporediv. Do te mjere ga je Allame Tabatabai cijenio da je jedino njega oslovljavao sa učitelj. Uvijek kada bi izgovarao rijeĉ uĉitelj općenito, bez dodatnog odreĊenja imena, mislio je na Kazija. Ĉinilo se kao da se njegovi ostali uĉitelji – i pored sve njihove veliĉine – nisu mogli u znanju porediti sa marhumom Kazijem. MeĊutim, na širim okupljanjima, ako bi zapoĉeo razgovor o njegovim uĉiteljima, ime Kazija nikad ne bi spominjao iz velikog poštovanja kojeg je imao prema njemu. Druge uĉitelje ne bi spominjao uporedo sa njim, kao što i u kratkoj autobiografiji napisanoj njegovim perom, u predgovoru knjige Islamska razmatranja, ne spominje Kazija pored ostalih profesora. Ali, u prilikama kada je bilo pogodno spomenuti ovog velikog ĉovjeka nimalo se ne bi ustruĉavao, štaviše, spominjao bi ga sa posebnim poštovanjem. /.../ Naš uĉitelj je iskazivao veliku ljubav prema Kaziju. Naspram njega sebe je vidio malim. Na njegovom licu išĉitavao je svijet veliĉine, tajni, tevhida, melekuta i postaja. Jednog dana sam mu ponudio miris da se namiriše. Prihvatio ga je i ostao zamišljen na trenutak da bi potom rekao: “Dvije godine su prošle kako je preselio naš uĉitelj, marhum Kazi, i ja od tada nisam koristio miris.” 160


Sve do posljednjeg vremena, uvijek kada bih mu ponudio miris, boĉicu bi zatvorio i vratio u dţep. Nisam vidio da je koristio miris, iako je od preseljenja njegovog profesora prošlo trideset i šest godina. Zanimljivo je da je ţivotni vijek uĉitelja i uĉenika bio isti: oba su preselili u osamdeset i prvoj godini ţivota. Allame Tabatabai se rodio 1321. godine po Hidţri, a preselio je sa Ovoga svijeta u nedjelju ujutro, 17. Muharrema 1402. godini po Hidţri. Jednom prilikom Allame Tabatabai je rekao: “Kada sam se doselio u Nedţef radi školovanja ponekad sam zbog rodbinskih veza odlazio do marhuma Kazija. Sve do jednoga dana, kada sam se našao u medresi, a marhum Kazi je prolazio tuda. Kada je stigao do mene, stavio je ruku na moje rame i rekao: „Sine moj! Ako ţeliš Ovaj svijet, klanjaj noćni namaz; ako ţeliš Onaj svijet, klanjaj noćni namaz!‟ Ove rijeĉi su toliko uticale na mene da sam od tog trenutka pa sve do mog povratka u Iran, svih pet godina provodio i dan i noć u prisustvu marhuma Kazija. Ni jednog trenutka nisam propuštao, a da ne iskoristim njegovu blizinu. Od povratka u Iran pa sve do njegovog preseljenja naš kontakt se nije prekidao i marhum Kazi bi – na osnovu relacije uĉitelja i uĉenika – uvijek davao potrebna uputstva.” Naš uĉitelj bi govorio: “Sve što imam, stekao sam od marhuma Kazija.” Kazi je bio jedan od velikih mudţtehida. Bio je dosljedan u praksi da nastavu drţi u svojoj kući. Predavao je fikh. Akšam- namaz bi sa svojim uĉenicima takoĊer klanjao u kući, odmah nakon zalaska Sunca. U namazu je bio veoma smiren i dugo bi ga obavljao. Poslije akšama uĉio bi zikr sve do jacije. U mjesecu Ramazanu uĉenici bi dolazili do njega da zajedno obave akšam. U noćima prve dvije desetine mjeseca Ramazana odrţavala bi se sijela poduĉavajućeg karaktera, ĉiji cilj je – izmeĊu ostalog – bio oblikovanje duhovne bliskosti i općenito meĊusobno zbliţavanje. Kada bi prošlo ĉetiri sahata od noći uĉenici bi ponovo odlazili do njega i okupljanje bi trajalo dva sata. Ali u posljednjoj desetini mjeseca Ramazana okupljanja nije bilo jer marhum Kazi više nije bio viĊen. Kolikogod da su ga traţili njegovi uĉenici u Nedţefu, mesdţidu Kufe, mesdţidu Sahle ili Kerbeli – od njega nije bilo ni traga. Ovakva njegova praksa ponavljala se svake godine, sve do preseljenja na Onaj svijet. /.../

Naučni metod Allame Tabatabaija Naš uĉitelj je bio veliki mislilac, sa prodornim i dubokim zapaţanjima. Nikad nije olahko prelazio preko nekog pitanja: dok ne bi razumio srţ pitanja i istraţio sve njegove vidove, ne bi prelazio preko njega. 161


U mnogim sluĉajevima kada bi bio upitan o nekom jednostavnom pitanju iz filozofije, tefsira ili predaja, ĉiji bi odgovor mogao dati odmah i saţeto, on bi najprije kratko šutio, potom bi razmatrao nekoliko mogućnosti odgovora i njihovu prihvatljivost, da bi tek potom dao odgovor. U filozofskim temama nije izlazio izvan okvira logiĉke analitike i dobro je razluĉivao podruĉja sofistike, dijalektike i retoriĉkog silogizma naspram demostrativne dedukcije. Problem nije napuštao sve dok ne bi razmatrana pitanja sveo na primarne premise i aksiome. Nikad nije miješao pitanja filozofije sa pitanjima irfana i unutrašnjeg osvjedoĉenja. Prilikom predavanja filozofije ne bi u raspravu uvodio ni jedne rijeĉi o irfanu. Sa ovog aspekta razlikovao se od Mulla Sadraa i Hakima Sabzivarija. Volio je da se u svakoj nauci raspravlja o pitanjima iste nauke, da se razgovor vodi u okviru tema i pravila jedne nauke i da se ne miješaju jedna sa drugom. Mnogo su ga opterećivale osobe koje bi miješale pitanja filozofije, tefsira i hadisa. Takvi ljudi, budući da nisu mogli dokazati svoju namjeru dedukcijom, oslanjali bi se na predaje i tefsir, ţeleći time nadoknaditi nedostatke koji su se javili pri izvoĊenju dedukcije. /.../ Allame Tabatabai je smatrao filozofiju Mulla Sadraa najbliţom zbilji. Iskazivao mu je posebnu zahvalnost zbog uvoĊenja novih pitanja u filozofiju, tako što je od 200 pitanja koja su se razmatrala u filozofiji taj broj narastao na 700. TakoĊer, pohvalno je govorio o ovom filozofu zato što se nije ograniĉio samo na peripatetiĉki metod i zato što je misaonu filozofiju sjedinio sa unutrašnjom iluminacijom i srĉanim osvjedoĉenjem. Mulla Sadra je dokazao u svojim knjigama, kao što su Asfâr, M‟abda i Me‟âd, Aršjie i u brojnim drugim poslanicama, da izmeĊu Šerijata, koji svjedoĉi zbilju, metoda dedukcije i unutrašnjeg osvjedoĉenja ne postoji razilaţenje. Ova tri metoda izviru iz jednog izvora i svaki od njih podrţava i ojaĉava onaj drugi. U tome je najveća usluga koju je Mulla Sadra uĉinio za svijet filiozofije i Šerijata, a za potencijalne tragaoce za savršenstvom i primanjem boţanskih izlijevanja milosti ostavio je sva vrata otvorenim. Iako se korijen ovakvog mišljenja nalazi u djelima Farabija, Ibn Sinaa, Šejh Išraka, Hadţe Nasirudin Tusija i Šemsudin ibn Turke, ipak osoba koja je uspjela uraditi ovaj vaţni posao, i usto ga na uzvišen i fascinantan naĉin privesti do kraja, bio veliki filozof oţivljenog srca Mulla Sadra. Allame je smatrao da je on izvukao filozofiju iz zaborava i dao joj ţivot, udahnuvši joj novu dušu. Pored svega iznesenog, naš uĉitelj je posebno isticao poloţaj Mulla Sadraa u suzdrţljivosti i odricanju od svijeta, njegovoj vezi sa Bogom, proĉišćenju duše i njegovom prakticiranju šerijatskog asketizma, koji je – 162


izmaknut od svijeta – ţiveći u Kahaku, selu pored Koma, bio zaokupljen svojom dušom i njeno proĉišćenje smatrao najvaţnijem pitanjem. /.../ Suprotno mnogima – koji su smatrali da uĉenik-poĉetnik najprije treba steći potpun uvid u predaje Imama Ehli-Bejta, a tek potom zapoĉeti uĉiti filozofiju – govorio bi: “Znaĉenje ovog mišljenja obuhvaćeno je tvrdnjom: „Dovoljna nam je Knjiga.‟ Naše predaje pune su intelektualno preciznih, sloţenih i dubokih pitanja, koja se oslanjaju na filozofsku dedukciju. Bez uĉenja logike, filozofije i poznavanja metoda dedukcije i analogije, što razvija um i ĉini ga spremnim, ĉovjek ne moţe ući u ovo ogromno more predaja i pomoću njih steći sigurno uvjerenje i sreĊenu misao, a da pritom ne slijedi druge... Predaje koje su prenesene od Imama nisu lahko shvatljive, zato što su oni imali razliĉite uĉenike i samim tim razliĉito bi i govorili. Neke od predaja su lahke za razumjeti, ali većina onih koje obraĊuju pitanje tevhida i naĉela vjerovanja veoma su sloţene i na prvi pogled nerješive. Imami su ih kazivali onim svojim sljedbenicima koji su imali uvid u znanje logike i dedukciju, a i oni sami, povedeni primjerom svojih uĉitelja, kada bi polemisali iznosili bi svoje dokaze na osnovama dedukcije. Sada se postavlja pitanje: Kako je moguće da se stekne uvjerenje bez oslanjanja na razum i pitanja logike? Kao primjer za reĉeno, predoĉit ćemo kratku raspravu o tevhidu biti Boţije. Jedno od najvaţnijih pitanja u islamu, kojeg – za razliku od ostalih pravaca i vjera – ĉini posebnim, pitanje je tevhida. Istovremeno dok je ovo pitanje ĉista realnost i zbilja, ono je toliko nejasno i zavijeno velom tajanstvenosti, da ga druge vjere nisu mogle sa lahkoćom razumjeti, i šta god da su rekli, napisali i istraţivali, njihovi mislioci, osim naĉelnog prihvatanja tevhida, nisu mogli pojmiti više od brojĉanog tevhida biti Boţije. Pitanje tevhida najvaţnije je pitanje Kur‟ana, štaviše, predstavlja sami temelj kur‟anske spoznaje. Ono je oĉitovanje njegove vjerodostojnosti, tumaĉ svih uĉenja, morala i kur‟anskih propisa. Oslanjajući se na ovo naĉelo, Kur‟an je smjelo izazvao sve vjere na raspravu o jedinstvu biti Boţije. Islam se po osnovi ovog pitanja uhvatio u koštac ne samo sa dualistima, mnogobošcima, materijalistima i naturalistima, već i sa iskrivljenim nebeskim vjerama koje tevhid tumaĉe na pogrešan naĉin. Jedinstvo biti Boţijeg nije brojĉano jedinstvo,1 već je ĉisto apsolutno jedinstvo,2 a to znaĉi da sa predodţbom takvog jedinstva nije moguće –––––– 1 2

Brojĉano jedinstvo – Apsolutno jedinstvo –

163


pretpostaviti niti zamisliti biće sliĉno Njemu. Apsolutno biće nije ograniĉeno poĉetkom i krajem postojanja po biti, atributima, intenzitetu, mnoštvu, obuhvatnosti. Ako bi se zamislilo drugo biće na bilo kojoj razini, ono je obuhvaćeno apsolutnim bićem. Prema tome, pored ovakvog jedinstva, nema nikakvog smisla pretpostavljati razliĉitost i neovisnost. Kad god da si Njemu pretpostavio drugoga, ono se vraća prvome. Zbog toga je reĉeno: On je Jedan, ali ne brojem, Postojeći, ali ne uz pomoć stupova. Ovu zbilju predoĉenu na jasan naĉin susrećemo kroz cijeli Kur‟an. Uĉenje Kur‟ana poriĉe Svetoj Biti sve vidove jedinstva, kao što su brojĉano, specifiĉno, po rodu, vrsti, odreĊenosti, posebnosti. Poriĉe govor hipostaze3 koji tvrdi da su otac, sin i sveti duh – bit, znanje i ţivot; istovremeno dok su troje jedno su (npr. osoba koja je ţiva i znalac, istovremeno dok je jedna osoba predstavlja tri osobe: bit, znanje i ţivot). Kur‟an ovu vrstu jedinstva smatra nedostojnom za Istinsku Bit. Ĉasni Kur‟an prihvata ono jedinstvo pri kojem je zamišljanje svakog oblika mnoštva, kako u biti tako i u atributima, neispravno, i šta god da se pretpostavi od mnoštva, bit će ona ista, Jedna Bit. Zato što Gospodar nije ograniĉen i zato što je Njegova bit istovjetna sa Njegovim atributima, svaki atribut koji se uzme u obzir identiĉan je drugom atributu, koji je za Njega beskonaĉan i neograniĉen. Uzvišen je Bog od onog što mu pripisuju, uzvišen je od onog kako ga opisuju! Iz istog razloga, gdje god da je u Kur‟anu spomenuto Boţije ime Svemogući,4 najprije se Bogu pripisuje jedinstvo, a tek potom svemogućnost. Ovim naĉinom izlaganja Kur‟an ne ostavlja priliku nikome ni da zamisli biće Njemu sliĉno na razini uma, što ukazuje da nije moguće da se izvan misli u vanjskome svijetu opredmeti takvo šta. Obratite paţnju na slijedeći ajet: Ili su bolji raznorazni gospodari ili Allah Jedini Svemogući? Oni kojima se, mimo Njemu, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši.5 Pripisivanje Bogu jedinstva i Svemoćnosti, Koje nadvlaĊuje svakog pretpostavljenog sudruga, ne ostavlja ništa, mimo pukog ispraznog imena, osim Svetom Bitku. Zar oni koje su pretpostavili Allahu ravnim stvaraju kao što On stvara, pa im se stvaranje čini slično? Reci: Allah je stvoritelj svega i On je Jedini Svemoćni.6 –––––– 3

4 5

Boţanska osoba u trojstvu, pretvorba neĉega apstraknog u konkretni lik, utjelovljenje. (Op. prev.) – Svemogući, Silni, Koji sve savlaĊuje. Jusuf, 39-40.

164


Ko će imati vlast toga Dana? Allah Jedini Svemoćni!7 Apsolutna vlast Boţija ne ostavlja mjesta drugome vladaru, osim da sam vlasnik i ono što posjeduje bude u neposrednoj Boţijoj vlasti. Imam Ali je uklonio zastore sa ovog jedinstva Svete Biti. U mnogim svojim govorima opširno je izlagao o apsolutnom jedinstvu, što svjedoĉi i slijedeći govori iz Staze rječitosti: “U vjeri je na prvom mjestu priznanje Njega. Savršenstvo priznavanja Njega jeste svjedoĉiti Ga. Savršenstvo svjedoĉenja o Njemu jest vjerovati u Jednoću Njegovu. Savršenstvo vjerovanja u Jednoću Njegovu jest smatrati Ga ĉistim. A savršenstvo ĉistote Njegove jeste odricati Mu svojstva, budući da je svako svojstvo dokaz da je ono razliĉito od onog ĉemu je pripisan, a sve ono ĉemu mu je nešto pripisano razliĉito je od svojstva. Tako, svako ko Bogu pripisuje svojstva priznaje Njemu sliĉna, a ko priznaje Njemu sliĉna smatra Ga dvojnošću, a ko Ga smatra dvojnošću priznaje dijelove za Njega, a ko priznaje dijelove za Njega krivo Ga shvaća, a ko Ga krivo shvaća oznaĉava Ga, a ko Ga oznaĉava ograniĉava Ga, a ko Ga ograniĉava odreĊuje Ga brojem.”8 “Neka je hvala Bogu za Kojeg jedan uvjet ne prethodi drugom, tako da On moţe biti prvi prije nego što je bio posljednji i vidljiv prije nego što je bio skriven. Sve što se oznaĉava jednim osim Njega – neznatno je. Svaki ugledni osim Njega – rob je...”9 “Neka je hvala Bogu Koji stvaranjem Svojim upućuje na jestost Svoju, na vjeĉnost Svoju bez poĉetka novinom stvaranja Svoga i na to da Mu ništa nije sliĉno preko sliĉnosti stvorova Njegovih. Osjetila Ga ne mogu doseći i zavjese zastrijeti s obzirom na razlike izmeĊu Stvoritelja i stvorenog, Ograniĉitelja i ograniĉenog i Hranitelja i hranjenog. On je jedan ali ne u smislu prvog brojanjem, Stvoritelj je, ali ne kroz kretanje i trud...”10 “Neka je hvala Bogu, Stvoritelju ljudi, Rasprostiratelju zemlje, Onome Koji je uĉinio da rijeke teku i Onome Koji je dao da bilje raste po uzvisinama. Prvina Njegova nema poĉetka nikakvog, niti vjeĉnost Njegova ima kraja ikakvog. On je prvi oduvijek. On je trajan bez roka. Ĉela se klanjanju pred Njim i usne iskazuju jednoću Njegovu...”11 –––––––––––––– 6 7

8 9 10 11

R‟ad, 16. Mu‟min, 16.

Staza rječitosti, govor 1, str. 51. Ibid., govor 64, str. 74. Ibid., govor 151, str. 122. Ibid., govor 162, str. 130.

165


“Onaj koji Mu dodjeljuje stanja ne vjeruje u jednost Njegovu, niti onaj koji ga usporeĊuje shvaća zbilju Njegovu. Onaj koji Ga prikazuje ne upoznaje Ga. Onaj koji pokazuje na Nj i zamišlja Ga ne domišlja Njega...”12 TakoĊer, i odgovor Imama Alija na pitanje Zi‟leba moţe se uvrsti u ovako kratki izbor: “Je si li vidio Gospodara svog, O Zapovjedniĉe vjernih? On, mir Boţiji neka je s njime, odgovori: Zar da robujem onome što ne vidim!?” Ova predaja u duţem obliku zapisanoj u knjizi hadisa et-Tevhîd od Šejha Saduka sadrţava ushićujući govor o apsolutnom tevhidu.

Metod tumačenja Kur’ana Metod tumaĉenja Kur‟ana koji je Allame primjenjivao preuzeo je od svog uĉitelja irfana i ezoteriĉkih Boţanskih nauka ajetullaha Hadţi Mirza Ali Kazija. Osobenost ovog metoda bila je u tome što se znaĉenje ajeta izvodi iz samog Kur‟ana. Sam Kazi je ovim metodom napisao tefsir od poĉetka Kur‟ana do sure El-An‟âm. On je svoje uĉenike poduĉavao ovom metodu. Allame bi ĉesto govorio: “Mi smo ovaj metod preuzeli od marhuma Kazija.” Dok je još ţivio Tabrizu Allame je napisao tefsir od poĉetka Kur‟ana do sure El-A‟râf. To je bio saţeti tefsir kojeg je pored drugih svojih zapisa predavao uĉenicima. Nakon toga zapoĉinje pisanje opširnog tefsira, koji je obuhvatao sva potrebna pitanja onog vremena i u kojem je bila posvećena paţnja razliĉitim aspektima historije, filozofije, pitanja društva i predaja. Gospodar ga je u ovome pomogao da napiše tefsir pod naslovom El-Mizân fi tefsiri‟l Kur‟an u dvadeset svezaka. Pisanje je zapoĉeto otprilike 1374. godine po Hiţdri, a završeno je 1392. Godine, u noći Kadra, 23. dana mjeseca Ramazana. Tokom pisanja ujedno je predavao uĉenicima u Qomu. Prva osobenost ovog tefsira, a ujedno i najznaĉajnija, jeste tumaĉenje jednih ajeta drugim. To znaĉi da se Kur‟an tumaĉi samim Kur‟anom, na šta nas i poziva predaja, koja kaţe: “Jedan dio Kur‟ana tumaĉi njegov drugi dio.”13 ( ) Svi kura‟nski ajeti objavljeni su iz jednog izvora. Kur‟an je jedinstven govor u kojem prethoĊenje jednih ajeta drugima ne utiĉe na opće znaĉenje koje se luĉi iz ajeta. Prema tome, ĉitav –––––– 12 13

Ibid., govor 182, str. 144. U Stazi rječitosti preneseno je: “Knjiga Boţija je ta kojom vi vidite, govorite i slušate. Njezin jedan dio govori s drugim i njezin jedan dio svjedoĉi drugom. Ona se ne razilazi u pogledu Boga, niti zavodi sljedbenike svoje od Boga.”

166


Kur‟an je jedan govor, obraćanje koje je izreĉeno od strane Jednog govornika, a svaka reĉenica moţe biti naznaka i tumaĉ svake druge reĉenice. Ako se na prvi pogled ĉini da u znaĉenju nekih ajeta postoji nejasnoća, uporeĊivanjem i razmatranjem drugih ajeta na istu temu ili sliĉnih njemu ona se otklanja. Ovaj tefsir je utemeljen je, dakle, na postupku da se jedni ajeti tumaĉe drugim i da se znaĉenje Kur‟ana dobije iz samog Kur‟ana. Na temelju predoĉenog, nije ispravan onaj metod kod kojeg se pojmovi i znaĉenja koji su oblikovani izvan obzorja kur‟anskog svjetonazora uporeĊuju sa kontekstom Kur‟ana pa se prihvata ono što je u skladu sa njim, a ostalo odbacuje. Prema tome, nije ispravno da zamisli koje uobliĉimo u razmišljanjima uzmemo kao osnovu, a potom da ĉinimo napor da to uskladimo sa kur‟anskim ajetima. Drugim rijeĉima, to bi znaĉilo da se tim mislima daje boja Kur‟ana i da mu se prilagode u mogućoj mjeri, kao što su i napisani mnogi tefsiri, a ustvari nisu tefsir nego usklaĊivanje umnih pretpostavki i izvanjskih zapaţanja, ili su tumaĉenja raznih nauĉnih disciplina koje se ţele nametnuti Kur‟anu, kao što su filozofija, empirizam, društvene i historijske nauke i predaje. Jasno je da metodom prilagoĎavanja ajeti u potpunosti gube istinsko znaĉenje, pravi sadrţaj i mogućnost vjerodostojnog tumaĉenja. Jer svaki uĉenjak, od gramatiĉara do filozofa, empiriste i prirodnjaka, ĉak doktora i astronoma, ţele svoju nauku nametnuti Kur‟anu i na taj naĉin ga iskoristiti kao potvrdu i dokaz za svoje uĉenje. Koliko je samo napisano tematskih tefsira ili tefsira skupine ajeta na ove teme. Ova vrsta pristupa ustvari je na tragu obezvrjeĊenja Kur‟ana, ĉini ga bezvrijednim i nevjerodostojnim. Znaĉenja Kur‟ana treba preuzeti iz samog Kur‟ana. Ovaj metod je potpuno primijenjen u tefsiru El-Mizan. TakoĊer, osobenost ovog tefsira jeste uzimanje u obzir općenitih znaĉenja rijeĉi, odnosno usredsreĊenost na ono za što su one skovane, a ne usmjerenost na njihova znaĉenja odreĊena pojedinaĉnim sluĉajevima, kada poprimaju znaĉenje ograniĉenog karaktera, kao što su partikularna znaĉenja u prirodi i materiji onih sadrţaja koji su bliski umu. Ovaj tefsir karakteriše i pravljenje razlike izmeĊu taĉno odreĊenog sluĉaja na što se odnosi ajet i njegovog samog znaĉenja, odnosno, razdvajanje aspekta ajeta koji se odnosi na konkretan sluĉaj i onoga na šta sam ajet općenito upućuje. Sljedeća karakteristika ovog tefsira je brojnost rasprava na razliĉite teme pored samog kur‟anskog govora. Svaka tema zasebno se razmatra, ne zalazeći jedna u drugu, kao što su hadiske, sociološke, historijske, filozofske i druge nauĉne rasprave. 167


Na istoj osnovi iscrpno je raspravljano o pitanjima današnjice, stanovištima, doktrinama i sve to uporeĊeno sa islamskim zakonom. Greške i ispravnosti, prigovori i odgovori, poricanje i dokazivanje svakog uĉenja je osvijetljeno i pojašnjeno. Na prigovore upućenih islamskom zakonu od strane ideologija Istoka, Zapada i nevjernika, koje su prodrle u islamsko okruţenje, odgovoreno je na najbolji naĉin, a moguće slabosti i nejasna mjesta su osvijetljena. Uopće reĉeno, Kur‟an je prihvatio kao orijentir, temeljnu i vjerodostojnu istinu, i u skladu sa ajetima: Kur‟an je doista govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije.14 Laž mu ne prilazi niti sprijeda niti sa zada on je objava od mudroga i hvale dostojnog.15 i sliĉnih njima, izvagao mišljenja drugih pravaca i škola sa Kur‟anom, i osvijetlio njihove greške. /.../ Pitanjima etike pristupao je opširno, ali na irfanska pitanja aludirao je samo kratko, jednom reĉenicom, otkrivajući more znanja, pozivajući ĉovjeka susretu sa Bogom i njegovoj istinskoj domovini. U ovom tefsiru su pomirena egzoterijska i ezoterijska znaĉenja, a izmeĊu razuma i predaja napravljen je sklad na najbolji naĉin. /.../ Od drugih djela Allame Tabatabaija izdvajamo knjigu Tevhid, koju ĉine tri poslanice i to: Poslanica o tevhidu, Poslanica o lijepim Božijim imenima, Poslanica o djelima Božijim. Ova knjiga, sa poslanicom Vesâ‟t i sa knjigom Čovjek, koja sadrţi tri poslanice i to: Čovjek prije Ovoga svijeta, Čovjek na Ovome svijetu i Čovjek poslije Ovoga svijeta sabrane su u jednu knjigu i objavljene pod naslovom Sedam poslanica. TakoĊer, napisao je poslanicu pod naslovom Velajet, u kojoj dokazuje posljednje ĉovjekovo putovanje ka Uzvišenom Bogu, fena, tj. išĉeznuće u biti Njegovoj i dosezanje poloţaja ĉistog robovanja. /.../

Razgovori između Allame Tabatabaija i Henry Corbina, profesora sa Sorbone Poznanstvo i susreti Allame sa Henry Corbinom zapoĉeli su 1378. godine po Hidţri i trajali su više od dvadeset godina. Na dţumu 18. Šabana 1399. godine ovaj rob je posjetio Allame Tabatabaija u Mešhedu. Toga dana razgovor se, izmeĊu ostalog, vodio i o Henry Corbinu. Njegov tadašnji govor sam zabiljeţio i sada ga prenosim poštovanim ĉitaocima: –––––– 14 15

Târiq, 13-14. Fussilat, 41-42.

168


“Allame je rekao: „Henry Corbin je univerzitetski profesor na pariškoj Sorboni, na katedri za šiizam. Skoro je mjesec dana kako je umro. U mnogo prilika smo razgovarali o šiijskom mezhebu.‟ Uĉitelj je rekao: „Jednoga dana sam rekao Corbinu kako se u islamu na svim mjestima, bez izuzetka, moţe obavljati ibadet. Ako neko ţeli ĉitati Kur‟an, obaviti namaz, uĉiti dovu ili ĉiniti sedţdu, moţe to prakticirati gdje god da se nalazi. Poslanik je rekao: Data mi je zemlja mjestom za sedţdu i ĉistom – dok u kršćanstvu nije tako. Bogosluţenje se mora obaviti samo u crkvi, i to u taĉno odreĊeno vrijeme, dok je mimo crkve bogosluţenje neispravno. Prema tome, ako se nekom kršćaninu u nekim trenucima javi stanje paţnje i privuĉenosti, npr. sredinom noći u svojoj kući poţeli da se obrati Bogu, šta da radi? On treba da saĉeka do nedjelje da se vrata crkve otvore i potom ode tamo obaviti molitvu! Ovo ustvari predstavlja prekid odnosa izmeĊu Boga i roba.‟ Corbin u odgovoru reĉe: „U pravu si, ova primjedba je taĉna u vezi sa kršćanstvom. Hvala Bogu kada je u islamu saĉuvan odnos izmeĊu Stvaraoca i stvorenog na svim mjestima i u svim vremenima.‟ Profesor reĉe: „Ĉovjek u islamu kada osjeti potrebu, u skladu sa svojim stanjem i potrebama, priziva Boga, jer On posjeduje najljepša imena, kao što su Onaj Koji oprašta, Milostivi, Hranitelj, Koji strogo kaţnjava itd. Dakle, ĉovjek zaziva Boga posredstvom Boţijeg atributa koji nalazi primjerenim svojim potrebama. Naprimjer, ako ţeli da mu Bog oprosti grijehe, treba se okrenuti imenima Gafûr, Gaffâr, Gâfirul-zenb. MeĊutim, u kršćanstvu Bog nema lijepih imena, osim Bog i Otac. Prema tome, ako vi osjetite potrebu i poţelite se obratite Njemu, prizivajući ga imenima ili atributima, ili za ispunjenje neke potrebe ţelite Ga osloviti posebnim imenom, šta ćete uĉiniti?‟ U odgovoru reĉe: „Ja u svojim obraćanjima koristim Sahifu Mehdavije.‟16 Allame je rekao: „Corbin bi ĉesto ĉitao Sahifu Sedžadije i plakao.‟ /.../ Prilikom godišnjice preseljenja Allame, u novinama Mladi današnjice prenesen je intervju sa njegovim sinom. Tokom razgovora rijeĉ je došla i do Henry Corbina, ĉiji ćemo jedan dio prenijeti ovdje: “Jednoga dana, bez da ga je iko od nas išta upitao, otac se okrenu prema nama i u stanju posebne radosti reĉe: „Profesor Corbin je prihvatio islam, ali ne moţe da to javno prizna.‟ Nekoliko dana je prošlo, a profesor Corbin je u inostranstvu organizovao konferenciju, na kojoj je odrţao temperamentan govor sa puno ţara o Imamu Mehdiju. IzmeĊu ostalog, tada je rekao: „Ja sam zbog istraţivanja o islamu i otkrivanja ovih istina bio blizu da iz–––––– 16

Sahifa Mehdavije je knjiga dova prenesenih od Imama Mehdija. (Op. prev.)

169


gubim poloţaj istraţivaĉa. Hoću reći da me Crkva ţeli skinuti sa ovog poloţaja.‟ Kada je otac ovo ĉuo veoma se obradovao i kazao je: „Zar nisam rekao da je profesor Corbin prihvatio islam, ali to ne moţe javno priznati.‟”

Metod ahlaka Allame Tabatabaija Otkako nam je Gospodar darovao njegovo prisustvo, podario nam je svu milost. On nam je bio sve. U isto vrijeme dok je bio visok, bio je i nizak, dok se uspinjao, spuštao se. Prema nama, nepristojnim i nestrpljivim uĉenicima, bio je obazriv i njeţan, kao otac visokog rasta, koji pognut uzima ruku djeteta, idući korak po korak sa njim: takav je on bio, išao bi uporedo sa svakim ponaosob, u skladu sa njegovim ukusom, razlikom temperamenta i brzine. Na isti naĉin nas je i odgajao. I pored toga što su mu se u prosvijetljenom srcu dizali uzburkani valovi Boţanskih tajni, njegovo lice je bilo vedro i raspoloţeno, bez govora ili sa mirnim glasom. Uvijek je bio u stanju razmišljanja, samo ponekad bi mu se pojavio lebdeći osmijeh na usnama. /.../ O dragi uĉitelju! Poslije Tebe treba izgovoriti reĉenicu koju je izgovorio Imam Sedţad, neka je mir Boţiji sa njime, pored mezara svoga oca: “Svijet je poslije tebe tama, a Ahiret je osvijetljen tvojim licem.” Ovaj ĉovjek, jedan cijeli svijet veliĉine, sjedio bi kao obiĉan Ċak-poĉetnik na zemlji, u krugu medrese. Sa pribliţavanjem zalaska Sunca odlazio bi u medresu Fejzije i kao ostali uĉenici klanjao bi akšam za Ajatullahom Hadţi Sejjid Muhammed Taki Hunsarijem. Toliko je bio ponizan i u oĉuvanju adaba ulagao je toliko truda, da sam mu ne mali broj puta rekao: “Na kraju, Vaš adab i obazrivost, uĉini nas bez adaba! Tako Vam Boga, mislite malo i na naše stanje!” Ĉetrdeset godina nije viĊeno da se je u društvu naslonio na naslonjaĉ ili jastuk. Štaviše, uvijek je sjedio uĉtivo u prisustvu tek pristiglih, i to malo odmaknut od zida. Ja sam bio njegov uĉenik i ĉesto bih išao do njega kući. Iz uĉtivosti ţelio sam sjesti malo naprijed, ali to nikad nije bilo moguće uĉiniti. On bi ustao i rekao: “Dakle, ja bih trebao da sjednem na krov kuće ili izvan sobe!” Kada sam prije nekoliko godina bio u Mešhedu otišao sam mu u posjetu. NaĊoh ga kao sjedi na dušeku. (Zbog slabosti srca lijeĉnik mu je bio naredio da ne sjedi na tvrdom.) Ustao je sa dušeka i ponudio mi da sjednem. Nisam prihvatio ponudu. Stajali smo neko vrijeme tako, dok na kraju nije rekao: “Sjedi da ti nešto kaţem.” Poslušah ga i sjedoh, a on sjede na pod. Potom reĉe: “Htio sam reći da ti je ovdje mekše.” 170


Od vremena kada sam došao u Qom da uĉim, ĉesto sam odlazio u njegovu kuću, ali nikad nije dopustio da klanjamo za njim namaz u dţematu. Ostalo nam je nepreţaljeno što nikad nismo uspjeli da se okoristimo njegovim namazom u dţematu. Od onog vremena njegov pristup se nije promijenio. Sve do mjeseca ševala ove godine17 kada je došao u Mešhed i posjetio me u mojoj kući. Prepustio sam mu moju biblioteku na korištenje. Kada je nastupilo vrijeme namaza akšama prostrli smo mu sedţadu ja i pratilac koji se brinuo za njegovo zdravlje. Napustio sam sobu da bi on otpoĉeo svoj namaz, a potom ušao i za njim zanijetio namaz dţemat, jer sam znao ako ostanem u sobi neće prihvatiti da klanjam za njim. Blizu ĉetvrt sahata je bilo prošlo od akšama kada me je zovnuo njegov pratilac. Pošto sam došao, reĉe mi da on još uvijek sjedi i ĉeka mene da klanja namaz. Rekoh: “Ja ću da klanjam za tobom!” On reĉe: “Ne ja ću da klanjam za tobom!” Rekoh: “Ja Vas molim da Vi svoj namaz otpoĉnete!” On reĉe: “I ja takoĊer imam takvu molbu!” Rekoh: “Ĉetrdeset godina je kako imam od Vas molbu da jedan namaz otklanjam za Vama i dosada se nije ostvarila. Moliću Vas da ovaj put prihvatite!” Sa lagahnim osmijehom reĉe: “Još jedna godina na onih ĉetrdeset.” Zaista nisam imao snage da predvodim dţemat, a da on klanja za mnom. Obuhvatio me je veliki stid. Na kraju vidjeh da on ĉvrsto sjedi na svom mjestu i da ne pomišlja da popusti. S druge strane, nije bilo ispravno poslije toga što me je zovnuo sebi da idem u drugu sobu da sam klanjam. Rekoh: “Ja sam Vam na usluzi i ako nešto naredite ja ću se pokoriti!” On reĉe: “Ja nemam šta da naredim: moja molba je upravo ovo!” Ustao sam i klanjali smo tako što sam ja predvodio dţemat. Nakon ĉetrdeset godina, ni te veĉeri nisam uspio klanjati za njim i opet sam pao u istu zamku. Sam Bog zna, onaj njegov izraz lica i stanje stida, koje se na njegovom licu oĉitavalo uporedo sa molbom, postidjeli bi i njeţni povjetarac, dok bi ţestina i snaga ljepote istopila kamen. /.../

Metod irfana Allame Tabatabaija Metod irfana Allame je bio metod njegovog uĉitelja, arifa bez premca, Ajetullhak Hadţi Mirza Ali Kazija, a on je slijedio metod odgajanja svoga uĉitelja Sejjid Ahmed Kerbelaija, a ovaj takoĊer svoga uĉitelja Ajetull–––––– 17

1401. godine po Hidţri.

171


hak Ahund Mulla Husejnkoli Hamedanija, neka ih Allah sviju obaspe posebnom milošću Svojom! Njihov metod je bio spoznaja nefsa, što nije odvojivo od spoznaje Gospodara. Ova spoznaja je ostvariva nakon prolaska Svijeta berzaha i formi, potom Svijeta nefsa, a otkrovenje krune spoznaje ukazat će se kada u posvećeniku puta ne ostane ni traga od njegova jastva. Od najvaţnijih uslova za dostizanja ovog poloţaja jeste opservacija, koja znaĉi samopromatranje, a koju treba oĉuvati u punom znaĉenju te rijeĉi, u skladu sa uvjetima i zahtjevima svake postaje. U suprotnom, obavljanje ibadeta bez opservacije je kao korištenje lijekova bez ustezanja od štetne hrane. Općenitost opservacije koja se razlikuje u skladu sa etapama i njenim pojedinaĉnim segmentima sadrţana je u pet stvari, a to su šutnja, glad, bdjenje noću, usamljenost i neprekidni zikr.18 /.../ ...Upravo tako, razlika metoda Allame Tabatabaija u odnosu na druge bila je u okolnosti da je njegov ahlak izvirao iz unutrašnjosti prosvijetljene duše, prihvatanjem istinskog duhovnog putovanja, a njegovo pomno ĉuvanje odvijalo se u skrivenim dijelovima srca i uma, razluĉivanjem svijeta zbilje od svijeta uobrazilje i konvencionalnih vrijednosti, povezivanjem sa zbiljama Boţanskih svjetova. Ustvari, njegov ahlak je bio odraz spuštanja njegovog duhovnog poloţaja u svijet oblika prirode i tijela, a svoje svakodnevne poslove i susretanje sa ljudima usklaĊivao je sa ovim temeljnim naĉelom. Metod ahlaka drugih utemeljen je na uljepšavanju spoljašnosti i pridrţavanja šerijatskih i tjelesnih propisa, s ciljem da im se na ovaj naĉin otvore vratašca skrivenog i da tako doĊu do puta pribliţavanja Svetom Jedinstvu. Allame je imao istanĉanu dušu i ukus te posebnu suptilnost. Od arapskog pjesništva veliko zanimanje pokazivao je za stihove Ibn Farida, a posebno za njegovo remek-djelo Nazmul-sulûk, poznato kao Taijeje kubra. Od perzijskih pjesnika pohvalno je spominjao Hafiza Širazija. U nekim prilikama prijateljima bi polagahno kazivao perzijske i arapske irfanske stihove. /.../ –––––– 18

O neophodnosti pridrţavanja ovih pet stvari zabiljeţeno je u mnoštvu rivajeta koji prelaze mogućnost da budu prebrojani. Ovom prilikom navest ćemo samo jednu predaju iz knjige Misbâhul-ša‟rije od Imama Sadika. U njenom 26. poglavlju zapisano je: “Rekao je Imam Sadik: „Za vjernika nema smiraja, osim u susretu sa Bogom, a u onome što je mimo toga ĉetiri su stvari: šutnja, kojom spoznaješ stanje svoga srca i duše onakvim kakvim jeste izmeĊu tebe i tvog Stvoritelja, samoća, kojom se štitiš od nepogoda vremena, kako vanjskih, tako unutrašnjih, glad, pomoću koje obuzdavaš strasti i šejtanska šaputanja, budnost noću, koje ti osvjetljava srce i proĉišćava dušu.‟” Iako su ovdje spomenute samo ĉetiri stvari, jasno je da je neprekidni zikr jedan od najvaţnijih ciljeva.

172


Allame je posjedovao pjesniĉku tankoćutnost. Pisao bi irfanske gazele protkane ljubavlju, aškom i ekstatiĉnim zanosima. Za primjer, ovom prilikom navest ćemo jedan njegov gazel: Ljubav dobrih učini srce i dušu bez straha od svega Ne odnese šahovski top ono što odnese lice lijepo Ti zamišljaš da je Madžnun sam postao lud Od ribe do zvijezde sjajne sve je ukrala Lejla Ja nisam sam našao put do izvora Sunca Čestica sam bio dok me je tvoja ljubav privukla gore Ja suharak bezvrijedni koji u poplavu pade Kako on oteče, u dubine mora me odnese Odakle je bio pehar vina i čija je to ruka bila? U ovom društvu služila i žar ludosti iz srca ukrala Krajičak obrva tvojih je bio i džennetski dlan tvoj Otkrivanjem jednim svakog znaka me oslobodi Ti si me poučio i ti me sagori Licem plamtećim, oduzevši nam mir Prijatelji, svi su bili na tvom putu, ali Krajičak tvojih obrva vidje me i ukrade Srca slomljenoga, svi u strepnji od tuge za tobom Ostavio si sviju, a mene samog poveo.

Opća rasprava o razumu, srcu i zakonu: sažetak mišljenja Allame Tabatabaija na ovu veoma važnu temu Svaki ĉovjek nalazi u sebi dva podruĉja poimanja i razumijevanja. Jedno se naziva razum i intelekt, a drugo srce i intuicija. Snagom razuma ĉovjek shvata svoje dobrobiti i štete, razluĉuje izmeĊu pohvaljenog i pokuĊenog, istine i laţi. Srcem i intuicijom, koje se još naziva priroda, narav, nagon, instikt, krajnji osjećaj i skriveno poimanje, dokuĉuje pitanja kao što su njegova veza sa svijetom postojanja, razlog dolaska na Ovaj svijet, uzajamno privlaĉenje izmeĊu njega i prvotnog ishodišta, tj. Uzvišenog Boga. Naravno, ova dva vaţna ĉinioca spoznaje postoje u ĉovjeku uporedo i svaki ispunjava zadaću na svom obzorju spoznaje i osobenosti razumijevanja. MeĊutim, nijedan nije neovisan od drugog i lišavanjem bilo kojeg ĉovjeku se zatvaraju vrata jednog cijelog svijeta percepcija. O neophodnosti snage razuma i ovisnosti ĉovjeka o njemu kazuju mnogi ajeti i predaje. 173


Mi ćemo se ovdje zadovoljiti sa nekoliko primjera. A što se tiĉe ajeta: Teško vama i onima kojima se umjesto Allahu klanjate! Zašto ne razmislite?19 – on objašnjava pojavu kod mnogoboţaca da su sljedeći srce i intuiciju u svom ĉinu oboţavanja prihvatili nekog drugog mimo Boga, smatrajući istovremeno da su upravo na taj naĉin povezali sa Gospodarem. Zbog neprihvatanja razuma nisu mogli izbjeći pad u zastranjenje kod prepoznavanja i odreĊivanja Boga, smatrajući ga ograniĉenim, uvjetovanim, videći ga u razliĉitim gospodarima, ĉije su manifestacije kipovi. Oni su gluhi, nijemi i slijepi, i oni ne razmišljaju.20 Drugim rijeĉima: Zato što ne koriste razum, oni kao da nemaju vid, sluh i govor. A možeš li ti /Poslaniĉe/ učiniti da te gluhi čuju, ako oni ne budu razmišljali?21 Pa, ti obraduj robove Moje, koji govor pomno slušaju i ono najljepše u njemu slijede, to su oni koje je Allah uputio i oni su, zbilja, umni ljudi.22 Jasno je da paţljivo slušanje i poslije toga razluĉivanje izmeĊu istine i laţi, lijepoga i ljepšega, zadaća snage razuma. Upravo zbog toga, na kraju ajeta naglašava se da su oni umni ljudi. Primjer onih koji ne vjeruju je primjer stoke na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Oni su gluhi, nijemi i slijepi, oni ne razmišljaju.23 Nevjernici su prihvatili vjeru odazivajući se pozivu nagona. Slijedeći taj nagon oni prakticiraju ĉin oboţavanja, bilo to ĉak i kipovima, ali zato što nisu pomoć traţili od razuma, svoje unutarnje nagone i osjećaje stalno iskrivljavaju u uobrazilje i imaginacije bez ikakve ĉvrste osnove u dokazu. Oni nisu mogli time zadovoljiti savjest. Postali su oliĉenje osobe koja ne poima od govora ništa, osim zvuka. Do ušiju njihovih ne dopire istina niti govor tevhida, osim nekih pojmova, ne shvataju zbilju, duša je ne prihvata, i oni su zaista nijemi i slijepi, i ne shvataju. A što se tiĉe predaja, u zbirci hadisa Kâfî prenosi se od Imama Sadika: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: „Kada vidite ĉovjeka da obavlja mnogo namaza i mnogo posti, ne smatrajte ga velikim, sve dok se ne uvjerite kojeg mu je stepena razum.‟”24 –––––– 19

Enbijâ, 67.

20

Bekare, 171. Junus, 42. Zumer, 17-18. Bekare, 171. Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 26.

21 22 23 24

174


U istoj knjizi istim senedom prenosi se od Imama Sadika: “Temelj i stup ĉovjeka je razum.”25 TakoĊer, na istom mjestu zabiljeţeno je od Imama Sadika: “Razum je vodiĉ vjernika.”26 O neophodnosti srĉanog i intuitivnog puta govori više ajeta i predaja. A to se tiĉe ajeta: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba shvatiti, i da uši njihove čuju ono što treba čuti, ali nisu oči slijepe, već srca u grudima.27 Ajet se obraća razumnim osobama; meĊutim, slijeĊenjem i pokoravanjem ţeljama duše koja navodi na zlo, oni su svoju savjest pokrili koprenama grijeha, a srca su oslijepili. Ti ne možeš mrtve dozvati niti gluhe dovikati kada se leĎima okrenu.28 U ovom ajetu Gospodar je osobe koje su iskvarile savjest i unutarnje svjetlo, uporedio sa mrtvacima, štaviše, predstavio ih je kao stvarne mrtvace, osobe gluhe, u stalnom bijegu, dok rijeĉi istine ne ostavljaju nikakva traga na njih. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš dozvati one u grobovima.29 Zaista oni nemaju nadu u Onaj svijet, isto kao što su nevjernici, koji su sudruzi kaburova, bez nade.30 Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep.31 U ovim ajetima Uzvišeni Gospodar je potpuno jasno obznanio stanje onih koji su unutrašnjost svoju uĉinili tamom i sebi zatvorili put ka drugome svijetu, uporedivši ih sa mrtvacem koji ţivi meĊu kaburovima ili kao što je u drugom ajetu reĉeno da su oni kao slijepci. Ovi ajeti govore o nepostojanju prosvijetljenog srca, a ne o nekorištenju snage razuma. Predaja na ovu temu ima toliko mnogo da se ne mogu niti prebrojati, a ovom prilikom navest ćemo samo nekoliko njih: U knjizi Kâfî od Ali ibn Ibrahima od njegovog oca Ibn Faddâla od njegovog oca Ibn Ebi Dţumejla od Muhammed Halebija preneseno je da su –––––– 25 26 26

27 28 29 30 31

Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 25. Ibid. Hadž, 46. Naml, 80. Naml, 80. Fâtir, 22. Mumtahine, 13. R‟ad, 19.

175


pitali Imama Sadika za tumaĉenje ajeta “Boţija priroda na osnovu koje je ljude stvorio”, u odgovoru je rekao: “Stvorio ih je u tevhidu.”32 TakoĊer, u istoj knjizi prenosi se od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa ibn Ubejde od Junusa od Dţamila ibn Darrâdţa da je rekao: “Pitao sam Imama Sadika o Boţijim rijeĉima: „On je onaj koji spušta smirenost na srca vjernika.‟ Rekao je: „To je iman.‟ Upitao sam ga za ajet: „i ruhom Svojim ih osnaţio.‟ Rekao je: „To je iman.‟ Pitao sam ga za znaĉenje: „i obavezao ih bogobojaznošću.‟ Rekao je: „To je iman.‟” TakoĊer, preneseno je od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa od Junusa od Abdullah ibn Muskana da je pitao Imama Sadika o Boţijem govoru: “„On (Ibrahim) je bio prave vjere musliman.‟ U odgovoru je rekao: „Ono srce koje je iskreno i u njemu nema ni traga od ibadeta kipova.‟”33 Moţemo primijetiti kod ovih predaja da oĉišćenje srca od naslaga tame prirode i nefsanskih ţelja, kao i vjerovanje u Boga i tevhidski fitret, jeste unutarnje svjetlo, koje je izvor srĉane spoznaje i naklonjenosti duše ka svjetovima Melekuta, Dţeberuta i Lahuta. Poslije svega što je reĉeno, moţe se izvesti zakljuĉak da oba oblika percepcije i spoznaje, umna i srĉana, postoje u ĉovjeku, i da su oba neophodna ĉovjeku u njegovom kretanju. Srĉano osvjedoĉenje donosi iman i uspostavlja odnos izmeĊu zbilje ĉovjeka sa Uzvišenom Biti Stvaraoca. Da nema srĉanog uvjerenja, hiljade intelektualnih, filozofskih i umnih razmišljanja ne bi uĉinila ĉovjeka skrušenim i pokornim. Ni nakon niza taĉnih dokaza, utemeljenih na ĉvrstim osnovama, uznemirena duša i savjest ne pronalaze svoj mir i sigurnost. Umno promišljanje uspostavlja ravnoteţu unutarnjih osjećaja, sprjeĉava razvijanje sklonosti ka imaginaciji i mašti, vodi i upravlja dušu na ispravni put. Ako ne bi bilo umnog razmišljanja, unutarnji doţivljaj bi skrenuo sa ispravnog puta, a iman bi prešao u imaginacije i uobrazilje, te pod uticajem suoĉenja sa obiĉnom stvari koja privlaĉi srce, sam bi bio privuĉen, a tijelo bi stalno bilo izloţeno nedaćama. Iz priloţenog se moţe jasno razumjeti spor izmeĊu razuma i srca, i davanje prednosti jednom nad drugim. Ustvari, ova prepirka je bez osnove. Ljubav i razum ispunjavaju dvije sasvim razliĉite zadaće. Svaka od njih se nalazi u svom posebnom podruĉju percepcije. Postojanje oba je neophodno i u sluĉaju da se jedan zanemari, neizbjeţno nanosi štetu drugome. –––––– 32 33

Usûli Kâfî, sv. 1, str. 13. Ibid., str. 15.

176


Šerijat takoĊer ojaĉava oba stajališta i pristiţe u pomoć svakom od njih koji oslabi, jer sve troje, razum, srce i Šerijat, govore o jednoj zbilju i tri su prevodioca jednog znaĉenja. Prema tome, nemoguće je da vjerski propis bude u suprotnosti sa sudom razuma i fitreta, ili da sud razuma bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i fitreta, ili da sud fitreta bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i razuma. Razum, Šerijat i srce se stalno potpomaţu i meĊusobno se ĉuvaju. On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.”34 A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdije. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi, svima vama smo zakon i pravac propisali.35 A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem odreĎenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.36 U knjizi Kâfî od Ebu Abdullah Ašari od Hišam ibn Hakam prenosi se: “Govorio mi je Imam Musa ibn Dţafer dok nije stigao do sljedećeg: „O Hišame! Bog posjeduje dva dokaza spram ljudi, spoljnji i unutarnji, spoljnji su poslanici, vjerovjesnici i imami, mir neka s njima, a unutarnji to je razum.‟” TakoĊer u knjizi Kâfî preneseno je od Muhammed ibn Jahja: “Rekao je Imam Ali: „Osoba o kojoj se sa sigurnošću osvjedoĉim da u njoj postoji jedna od dobrih vrlina, smatrat ću sve druge vrline postojećim, a preći ću preko nedostatka drugih vrlina. MeĊutim, ne mogu preći preko nedostatka razuma i vjere, jer gdje god ne postoji vjera ne postoji i sigurnost. Nema mirnog i uspješnog ţivota sa postojanjem straha i uznemirenja. Nedostatak razuma je nedostatak ţivota. Ovakve osobe se ne mogu uporediti nisaĉim, osim sa mrtvacima.” U kur‟anskim ajetima, predajama Poslanika i Imama naglašena su sva tri aspekta, jaĉanje razuma i srca i obavezno slijeĊenje Šerijata. Boţiji ljudi su u svojim dovama od Uzvišenog Boga traţili upotpunjenje sva tri aspekta. U Stazi rječitosti ĉitamo dovu Imama Alija: “Hvala Bogu Koji nije dao da osvanem mrtav, niti da sam bolestan, niti da su ţile moje zlom iskvare–––––– 34 35 36

Šura, 13. Ma‟ide, 48. Džâsije, 18.

177


ne, niti da sam kaţnjen za djela zla, niti da sam bez potomstva, niti da sam napustio vjeru svoju, niti da poriĉem Gospodara svoga, niti da osjećam odbojnost prema vjerovanju svome, nit da mi je razum oslabio, niti da sam kaţnjen kaznom naroda prije mene.”37 Naš uĉitelj Allame Tabatabai, neka mu Allah posveti djelo, u sva tri podruĉja je dostigao savršenstvo, štaviše, kroz stoljeća je bio bez uzora. A što se tiĉe savršenstva snage uma i spekulativne znanosti, da je bio bez uzora u svijetu islama sloţili su se u tome i prijatelji, i neprijatelji. A što se tiĉe savršenstva u svom praktiĉnom metodu i unutarnjem putovanju kroz skrivene svjetove i melekut, dostizanje stepena bliskih i iskrenih, njegova šutnja za ţivota i skrivanje tajni koje je smatrao jednom od najvećih obaveza, ne dozvoljava mi da ĉak i nakon njegove smrti na ovom mjestu otkrijem više od ovoga. Pored već reĉenog, na kraju samo da kaţem: Allame je na ovome svijetu bio skriven, skriven je došao i skriven je otišao. /.../ Ovdje, kada ţelim privesti kraju ovu knjigu, koliko je samo prigodno da navedem govor Imama Alija, koji je izrekao kada je prouĉio ajet Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Boga budu svjesni, opisavši stanja i odlike Boţijih ljudi i Njegovih prijatelja, da bi uz berićet ovog govora završila ova biografija, i ujedno da bi se ukazalo na ĉinjenicu da su sve ove osobine bile oţivljenje u našem uĉitelju Allame Tabatabaiju. Kao da je Amirul-mu‟minin imao njega na umu i uĉenike škole tevhida kada je rekao: “U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je ljudi kojima je Allah, uzvišeni su darovi Njegovi, nadahnjivao umove njihove i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiĉa u pustinjama, svjetlom budnosti oĉiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Boţije i ĉinili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obavijestili izbavljenjem. Ali, osuĊivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiĉi u nejasnostima tim. Zaista sjećanje na Boga ima sljedbenike svoje, koji su to odabrali umjesto svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od tog. Oni govore u uši nemarnih, odvraćaju ih od zabrana Boţijih, upućujući ih na praviĉnost koju i sami ĉine i odvraćaju od zla od kojeg se i sami usteţu. Zato kao da su otputovali sa svijeta ovoga na svijet drugi, iako su još uvijek na ovome, i kao da su se osvjedoĉili u ono što je poslije njega. Kao da –––––– 37

Vidi: Staza rječitosti, govor 214, str. 172.

178


su otkrili tajne stanovnika iza zavjese ovosvjetske tokom dugog boravka njihovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svoje za njih! Oni su zato za stanovnike svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vidješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne ĉuše ono što ljudi nisu ĉulu. Kad bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i ĉasnim skupovima njihovim, kako su razvili svitke zapisa djela svojih, pripravili se i spremili za polaganje raĉuna za svako malo i veliko djelo koje im je bilo nareĊeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leĊa svoja natovarili teţinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaĉu i meĊusobno se u njemu podrţavaju dok još podiţu glas Gospodaru svome u kajanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruţeni su melekima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije nebesa i za njih su pripremljeni poloţaji ĉasti na mjestu o kojem ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zadovoljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni udišu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Njegova i ponizni su suţnji veliĉine Njegove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plaĉ dugotrajni zakrvario oĉi njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji teţnje ka Bogu. Mole Onoga Ĉija dareţljivost nije uskraćena i u Kojega se neće razoĉarati oni koji Mu teţe. Obraĉunaj zato sebe radi sebe, jer drugi zaista imaju onoga koji će svidjeti raĉun s njima, a ne ti.”38 Stanje našeg uĉitelja posljednjih godina ţivota je bilo veoma neobiĉno. Stalno je bio duboko zamišljen sam sa sobom. Njegova opservacije je bila jakog intenziteta i rijetko se opuštao. Posljednju godinu ţivota je najĉešće bio u stanju sna, zanosa i ekstaze. Kada bi se probudio odmah bi uzimao abdest i stisnutih oĉiju bi sjedao okrenut prema kibli. /.../ Jedan od uĉenika je rekao: “Jednom prilikom kada sam otišao da ga obiĊem bio je u veoma teškom stanju. Sva svjetla u sobi su bila upaljena, a on obukao odjeću i stavio turban na glavu i u stanju razdraganosti i neopisivog raspoloţenja šeta sobom. Kao da je nekoga ĉekao.” Jedan od mojih uĉitelja je rekao: “Posljednjih dana ţivota Allame išao sam svakoga dana poslijepodne do njegove kuće. Prvo bih završio njegove poslove, a potom bih ga izvodio malo u dvorište, da prošeta. Jednom kada sam otišao do njega i poslije pozdrava ga upitao: „Da li imaš potrebu za neĉim?‟, on nekoliko puta ponovi: „Imam potrebu! Imam potrebu! Imam potrebu!‟ Shvatio sam da je njegova namjera bilo zapravo nešto drugo, nešto što se nalazi na drugim obzorjima. Potom sam otišao u drugu –––––– 38

Vidi: Staza rječitosti, govor 220, str. 176.

179


sobu i on je ušao u nju, a da nije otvarao oĉi. Bio je zauzet zikrom, koji nisam mogao odgonetnuti, sve dok nije nastupio akšam-namaz. Vidio sam da je – ne otvarajući oĉi i podiţući glavu ka nebu – otpoĉeo uĉiti ezan, a potom i obavljati namaz.” Njegovo stanje bilo je iz dana u dan sve teţe, a onda su ga prebacili u bolnicu. Kada je pošao iz kuće, obratio se supruzi rijeĉima: “Ja se više ne vraćam!” Proveo je blizu jedne sedmice u bolnici. Posljednjih dana bio je potpuno bez svijesti, da bi u nedjelju ujutro, 17. muharema 1402. godine po Hidţri, tri sahata prije podneva, preselio u Vjeĉnu kuću i preobukao staru odjeću tijela odjećom vjeĉnoga ţivota.

180


INDEKS IMENA

Abdullah ibn el-Mugejre 90 Abdullah ibn Muskan 176 Abdullah ibn Sennân 92-93, 102, 105 Abdul-Azîm ibn Abdullah elHasanî 86 Abdul-Melik 106 Abdul-Rahîm ibn Ebi el-Belâd 95 Adem, a.s. 16-17, 20-21, 27, 41-42, 54, 117, 119, 121-126, 128-138, 141-153 „Adţlân 90 Aga Sejjid Husejn Badkubei 160 Ahmed ibn Isa 113 Aiša 111 Ajetullhak Hadţi Mirza Ali Kazi, vidi Hadţi Mirza Ali Aga Kazi Ajetullah hadţi Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai Ilahi 157-158, 160 Ajetullhak Ahund Mulla Husejkoli Hamedani 172 Ajetullah Sejjid Muhammed Taki Hunsari 170 Ajetullah Isfahani 160 Ajetullah Kompani 160 Ajetullah Naini 160 „Ajjâšî 105 Ali ibn Ibrahim 175-176 Ali ibn Nu„mân 113 Allame Hilli 96 Allame Sejjid Husejn Husejni Teherani 157 Allame Tabatabai 5, 27, 43, 75, 152, 157-162, 166, 168-173, 177-179

Amirul-mu'minun, vidi Imam Ali „Anbese ibn Nedţâd 99 „Anbase el-„Abid 113 „Arbâs ibn Sârije 115 Azer 27-28, 67 Barqî 98 Bekâr ibn Kardam 97 Bekir 105-106 Belkisa 65 Beni Israil 61 Benjamin 35 Bešîrdehân 98 Corbin, Henry 168-170 Davud, a.s. 14, 50-51, 113 Davud ibn Hasan 112 Davud ibn Serhan 125 ed-Dejlami 82, 85 Dţabir ibn Abdullah 90, 98, 106, 126 Dţabir ibn Ensari 115 Dţamil ibn Daradţdţa 176 Dţafer ibn Ahmed Qomî 110 Dţemîl ibn Derrâdţ 87 Dţibrail 60, 80 Ebu Abdullah Ašari 177 Ebu el-Abbâsa 112, 125 Ebu Basîr 105, 107, 131 Ebu ibn Dţumhura 115 Ebu Fâris 111 Ebu Dţafer, vidi Imam Bakir Ebu Esâme 91

181


Ebu Hâle et-Temimî 75 Ebu Hatîdţe 95, 98, 109 Ebu Hurejre 105 Ebu el-Kâsim el-Kufî 88-89 Ebu Sa‟îd el-Khadarî 80, 82 el-Ejs ibn el-Qâsim 98 Ejub, a.s. 14, 54, 143 Enes 89, 113 Fatima 85, 114 Farabi 162 Fudejl ibn Jessâr 106 Gazali 83, 94 Hadţe Nasirudin Tusi 162 Hadţi Mirza Ali Aga Kazi 160-161, 166, 171 Hadţić, Mehmedalija 81 Hafiz Širazi 172 Hakim Sabzivari 162 Halebî 112 Hammâd ibn Halebî 110 Hammâd ibn Osmân 99 Hannân 106 Harun, a.s. 14, 43-44, 46, 48 Hasan ibn Bešir 100 Hatidţa 96 Hava 21, 42, 137, 142, 152 Hind ibn Hâle 75 Hišâm ibn el-Hakam 111, 177 Hišâm ibn Sâlem 95, 97 Hud 64, 67, 70 el-Husejn ibn „Alawân 103 Husejn ibn bint Iljâs 97 Husejn ibn Hâlid 95, 102 el-Husejn ibn Tarîf 103 el-Husejn ibn Saîd 98 „Ibad ibn Suhejb 96 Iblis 42, 125, 128, 131-132, 135-138, 143

182

Ibn Abbâs 93, 99 Ibn Ebu „Amîr 110 Ibn Ebu Dţumejl 175 Ibn Faddâl 175 Ibn Fahd 95, 110 Ibn Farid 172 Ibn Mas‟ud 112 Ibn Sina 162 Ibn Usâme 101 Ibn Qaddâf 99, 113 Ibrahim, a.s. (Ibrahim Halil) 14, 16, 19, 27-34, 39-40, 64-65, 67, 70, 82, 143, 176-177 Ibrahim ibn Ismail Dibadţe 157 Il‟ijas 14 Imam Ali (Ali ibn Ebu Talib) 77, 79-82, 85-86, 91-92, 94-95, 97-100, 102-105, 111, 114-115, 132, 165-166, 177-178 Imam Bakir (Ebu Dţafer) 80, 91, 93, 96, 104, 110, 114 Imam Dţafer Sadik (Ebu Abdullah) 82, 86-88, 90-114, 125-126, 130-132, 172, 174-176 Imam Ebu Abdullah, vidi Imam Dţafer Sadik Imam Hasan (Hasan ibn Ali) 75-76, 79, 81, 95, 97, 103, 157 Imam Hasan Sânî, vidi Imam Rida Imam Husejn (Husejn ibn Ali) 37, 76-79, 95, 97-98, 157 Imam Kazim (Musa ibn Dţafer) 80-81, 98, 111, 132 Imam Mehdi 169 Imam Rida (Imam Hasan Sâni) 75, 85, 90, 95, 97, 99, 102, 105 Imam Sedţad (Ali ibn Husejn) 75, 131, 170 Isa, a.s. 5, 14, 19, 30, 56-60, 64, 98, 143, 177 Ishak, a.s. 14, 30, 32, 35, 39, 40 Ishak ibn Ammâr 93, 97


Ishak ibn Dţafer 80 Ishak et-Tavîl el-„Attâr 92 Ismail, a.s. 14, 30, 32-34, 40, 143 Ismail ibn Muslim 95 Israil 30 Jahja, a.s. 14, 143 Jakub, a.s. 14, 30, 35-36, 38, 40, 55 Jehud 35 Jezid ibn Halife 109-110 Junus, a.s. 14, 52-53 Jakub ibn Šuejb 102 Junus ibn eš-Šejbânî 88 el-Jes‟e 14 Jusuf, a.s. 14, 35-40, 54, 64 Karâćî 105 Kazi, vidi Hadţi Mirza Aga Ali Kazi Kulejni 98, 105-107, 110, 112 Lejla 173 Lut, a.s. 14, 23 Madţnun 173 Mahmutćehajić, Rusmir 81 Mas„ud 115 Medţlisi 79, 115, 126 Merjem 5, 55, 68 Mikail 115 Muamer ibn Khallâd 88 Mu‟âvije ibn Ammâr 93, 105 Mu‟âvije ibn Vehab 108, 110 /Šejh/ Mufid 105 Mufîdu-din Tûsî, vidi Šejh Tûsî Muhammed Halebi 175 Muhammed ibn Ebu Bekr 111 Muhammed ibn Isa ibn Ubejd 176 Muhammed ibn Ishak ibn Ibrahim et-Tâlekâni 79 Muhammed ibn Jahja 177

Muhammed ibn Mervân 112 Muhammed ibn Muslim 80, 91, 99, 106, 112 Mulla Sadra 162 Musa, a.s. 14, 16, 19, 30, 40-50, 54, 64, 66-68, 70, 143, 177 Musa ibn Dţafer, vidi Imam Kazim Musa ibn „Imran ibn Bazî 90, Nejšaburi 100 Nemrud 65 Nuh, a.s. 14, 16, 22-27, 30, 42, 54, 63, 67, 70, 73, 143, 177 Nu‟mân 111 Omer 104 Omer ibn Haris 106 Qutb 93, 98, 104 Rab‟î ibn Abdullah 86 hazreti Sadik, vidi Imam Dţafer Sadûk, vidi Šejh Sadûk el-Safvânî 95, 99 el-Saken el-Khazâz 92 Salih, a.s. 64 Sebt et-Tabersî 86 Sejjid Abul-Kasim Hunsari 159 Sejiid Ahmed Kerbelai 171 Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai, vidi Ajetullah hadţi Sejjid Muhammed Hasan Ilahi Sejjid Muhammed Husejn Hasani Husejni Tabatabai, vidi Allame Tabatabai Sejjid Murteda 96 Semâe 113 Sin Merjemin, vidi Isa, a.s. Sukunî 96, 114 Sulejman, a.s. 14, 50-52, 64-65 Sulejman ibn Burejde 104

183


Šehid Avvel 110 Šehid Sânî 102, 104 Šejh Ali ibn el-Hasan ibn el-Mutahher 96 Šejh Išrak 162 Šejh Sadûk 76, 86, 95, 98, 105-106, 110-111, 114, 166 Šejh Tûsî 98, 100, 105, 111 Šemsudin ibn Turk 162 Šuajb, a.s. 5, 13, 40, 49-50, 64, 67, 73 Tabersi 100 Talhe ibn Zejd 88, 110

184

„Umer ibn Hanzale 109-110 „Umer ibn Jezîd 109 Ummu Selem 97, 115 Vehab ibn Abd 100 Zapovjednik pravovjernih, vidi Imam Ali Zekerijja, a.s. 14, 54-56 Zejd ibn Šehhâm 82, 98 Zere„ 113 Zi„leb 166 Zurâre 104-105, 107 Zun-Nun, vidi Junus, a.s.


SADRŽAJ

RIJEĈ PREVODIOCA ........................................................................................ 5 O ZNAĈENJU POJMA ADAB........................................................................... 7 Adab hazreti Adema ................................................................................ 20 Adab hazreti Nuha ................................................................................... 22 Adab hazreti Ibrahima ............................................................................. 27 Adab hazreti Ismaila ................................................................................ 34 Adab hazreti Jakuba................................................................................. 35 Adab hazreti Jusufa ................................................................................. 36 Adab hazreti Musaa ................................................................................. 40 Adab hazreti Šuajba ................................................................................. 49 Adab hazreti Sulejmana i Davuda ........................................................... 50 Adab hazreti Junusa ................................................................................ 52 Adab hazreti Ejuba .................................................................................. 54 Adab hazreti Zekerijja ............................................................................. 54 Adab hazreti Isaa ..................................................................................... 56 Adab hazreti Muhammeda ....................................................................... 59 HADISKI OSVRT NA OVU TEMU ........................................................... 75 POSLANIKOV POSTUPAK I PONAŠANJE U SAOBRAĆANJU SA LJUDIMA ........................................................ 85 ADEM, NEKA JE MIR S NJIME, I NJEGOVO IZGNANSTVO U KOMENTARU KUR‟ANA EL-MIZÂN ............................................... 117 30-33. AJETI SURE BEKARE ................................................................... 119 Tumaĉenje ............................................................................................. 119 Predaje ................................................................................................... 125 34. AJET SURE BEKARE .......................................................................... 126 Predaje .................................................................................................. 130 35-39. AJETI SURE BEKARE ................................................................... 134 Tumaĉenje ............................................................................................. 134 115-126. AJETA SURE TÂ HÂ.................................................................. 152 Tumaĉenje ............................................................................................. 152 BLISTAJUĆE SUNCE .................................................................................... 155 Kratka biografija .................................................................................... 157 Sveobuhvatnost Allame Tabatabaija u nauci i djelovanju ..................... 159 Nauĉni metod Allame Tabatabaija ........................................................ 161

185


Metod tumaĉenja Kur‟ana ..................................................................... 166 Razgovori izmeĊu Allame Tabatabaija i Henry Corbina, profesora sa Sorbone ........................................................................ 168 Metod ahlaka Allame Tabatabaija......................................................... 170 Metod irfana Allame Tabatabaija .......................................................... 171 Opća rasprava o razumu, srcu i zakonu: saţetak mišljenja Allame Tabatabaija na ovu veoma vaţnu temu ............................... 173 INDEKS IMENA ............................................................................................ 181

186


187


Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai O ADABIMA BOŢIJIH POSLANIKA U TEFSIRU EL-MIZAN

Izdavaĉ Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini Za izdavaĉa AKBAR EYDI Lektura MUNIB MAGLAJLIĆ Tehniĉki urednik MURIZ REDŢOVIĆ DTP MAHIR SOKOLIJA Štampa DES, Sarajevo Za štampariju DŢEMAL BAŠIĆ

188


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.