Delegacija hrišćana iz Nedžrana15 je došla Poslaniku Islama da diskutuje o zaslugama svoje vjere. Božiji Poslanik im je iznio argumente koji pokazuju da je Isus, sin Merjemin, bio ljudsko biće i Božiji poslanik, i da je bogohulno smatrati ga Božijim sinom, jer je Uzvišeni Allah vrlo visoko iznad svih sličnih ljudskih karakteristika. Kada je Poslanik opširno i uvjerljivo objasnio problem, a hrišćani i dalje namjerno ostali pri svom lažnom uvjerenju da je vjerovjesnik Isus božanstvo, Allah je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hrišćanima da se pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja insistira na neistini.16 Rano sljedećeg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidždžeta, Poslanik je u skladu sa Allahovom naredbom izašao na mjesto sastanka, noseći Husejna u naručju i vodeći Hasana za ruku (sinove naše), dok ga je pratila njegova voljena kćerka Fatima (žene naše) iza koje je došao Ali (mi) noseći barjak Islama. Vidjevši da je Poslanik s.a. bio okružen svojom najbližom porodicom i uvjerivši se da je rekao istinu, jer se inače ne bi usudio da sa sobom dovede najbližu rodbinu, hrišćani su se uzdržali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da umjesto toga plaćaju džizju. Zamahšeri kaže u svojoj knjizi ‘El-Keššaf’: “Kada je ovaj ajet objavljen, Poslanik je tražio od hrišćana da zazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hrišćani su se te noći međusobno dogovarali, kada je njihov vođa Abdul Mesih iznio sljedeći stav: “Tako mi Boga, o hrišćani, vi znate da je Muhammed Božiji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od vašeg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije zadesila nesreća. Ne samo da će sami propasti, nego će i njihovu djecu dotaći to prokletstvo.” Govoreći kako je bolje da postignu kompromis sa Poslanikom, umjesto da izazovu njegovu istinu i propadnu, Abdul Mesih je savjetovao svoju stranu da zaustavi neprijateljstva i zadrži svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima. “Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi ćemo svi propasti. Ali, ako želite da zadržite svoju vjeru, treba da odbijete (obračun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa čovjekom (Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.” Zamahšeri nastavlja: “Sljedećeg dana, noseći Husejna u naručju, vodeći Hasana za ruku i praćen svojom kćeri Fatimom iza koje je išao Ali, Poslanik je došao na dogovoreno mjesto i čulo se da je rekao (svom Ehlul Bejtu): “Kada zazovem Allaha, vi svi recite: Amin.” Kada je biskup Nedžrana vidio Poslanika i njegov Ehlul Bejt, obratio se hrišćanima: “O hrišćani, ja vidim da su im takva lica da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako bude htio. Ne prihvatajte njihov izazov na proklinjanje, jer ako to učinite, svi ćete propasti i neće ostati hrišćana na licu zemlje sve do Sudnjeg Dana.” Prihvatajući njegov savjet, hrišćani su rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlučili da ne učestvujemo u proklinjanju protiv tebe. Ti zadrži svoju religiju a mi ćemo zadržati našu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se održi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite Islam), i primićete ono što muslimani primaju, a pridonosićete onako kako muslimani pridonose.” Kada su hrišćani rekli da nisu imali želju da se bore protiv Arapa, predložili su sporazum tražeći primirje i slobodu da i dalje ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da plaćaju muslimanima godišnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a preostalu hiljadu u Redžebu, pored trideset gvozdenih oklopa. Prihvatajući prijedlog, Poslanik je primijetio: “Tako mi Onoga koji drži moju dušu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad narod Nedžrana (da su se usudili da prihvate izazov 15
Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hrišćanskih vođa, a to su bili Abdul Mesih, politički vođa; El Ejham, koji je bio zadužen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn Alkama, koji je bio biskup ili visoki sveštenik. 16 Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma’, predgovor autora.
12