Dudov svilac - Robert Galbraith by Mozaik knjiga

Od autora bestselera Zov kukavice

dudov

svilac

Robert Galbraith DUDOV SVILAC

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stodevedesetsedma Naslov izvornika

Moralna autorska prava su utvrđena. Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni, izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja. ‘Oh Santa!’: Words and Music by Mariah Carey, Bryan Michael Paul Cox and Jermaine Mauldin Dupri © 2010, Reproduced by permission of EMI Music Publishing Ltd, London W1F 9LD / © 2010 W.B.M. MUSIC CORP. (SESAC) AND SONGS IN THE KEY OF B FLAT, INC. (SESAC) ALL RIGHTS ON BEHALF OF ITSELF AND SONGS IN THE KEY OF B FLAT, INC. ADMINISTERED BY W.B.M. MUSIC CORP. © 2010 Published by Universal/MCA Music Ltd. ‘Love You More’: Words & Music by Oritsé Williams, Marvin Humes, Jonathan Gill, Aston Merrygold, Toby Gad & Wayne Hector © 2010 BMG FM Music Ltd., a BMG Chrysalis company/ BMG Rights Management UK Ltd., a BMG Chrysalis company / EMI Music Publishing Ltd. / All Rights Reserved. International Copyright Secured. / Reproduced by permission of Music Sales Limited/ Reproduced by permission of EMI Music Publishing Ltd, London W1F 9LD.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice i fotografija:

Sian Wilson © Little Brown Book Group Limited 2014 Tisak

Denona, Zagreb, prosinac 2015. ISBN 978-953-14-1711-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 894365.

Robert Galbraith

Dudov svilac S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Jenkinsu, bez kojeg... on zna ostatak.

... krv i osveta okvir radnje, smrt zaplet, krvavi mač pero koje zapisuje, a pjesnik silno tragičan momak u koturnama, s vijencem zapaljenih šibica umjesto lovorova lišća oko glave. Plemeniti španjolski vojnik Thomas Dekker

pitanje Čime se hraniš? odgovor Nemirnim snom. Thomas Dekker, Plemeniti španjolski vojnik

trike, bit će ti bolje da je umro netko jebeno poznat – odjeknuo je promukao glas na drugoj strani linije. Krupan, neobrijan muškarac koji je klipsao kroz tamu praskozorja s mobitelom priljubljenim uz uho nacerio se. – Tako nekako. – Šest je jebenih sati ujutro! – Pola sedam, ali ako želiš što imam, morat ćeš doći po to – odgovori Cormoran Strike. – Nisam daleko od tvog stana. U blizini je... – Otkud znaš gdje živim? – Rekao si mi – odvrati Strike potiskujući zijevanje. – Prodaješ stan. – Oh – reče njegov sugovornik, umiren. – Imaš dobro pamćenje. – U blizini je jedan kafić koji radi od nula do... – Jebeš to. Svrati kasnije u ured... – Culpepperu, danas imam drugog klijenta koji plaća bolje od tebe, a ja sam probdio noć. Ako kaniš upotrijebiti ovo što imam, trebat će ti odmah. 11

Robert Galbraith

Njegov sugovornik je progunđao. Strike je čuo šuškanje plahta. – Bit će ti bolje da je jebeno dobro. – Smithfield Café na Long Laneu – odvrati Strike i prekine poziv. Njegovo šepesanje postalo je izraženije kad se zaputio nizbrdo prema tržnici Smithfield, monolitnoj u zimskoj tami, golemom pravokutnom viktorijanskom hramu životinjskog mesa koje se ondje od četiri sata ujutro svakoga radnog dana već stoljećima istovarivalo, rezalo, trančiralo i prodavalo mesarima i restoranima diljem Londona. Strike je kroz polumrak čuo glasove, izviknute upute, gunđanje i drndanje kamiona iz kojih se istovaruju lešine. Ušavši u Long Lane, postao je samo jedan od brojnih zabundanih muškaraca koji su u rane jutarnje sate tog ponedjeljka odlučno išli za svojim poslom. Gomila teklića u fluorescentnim jaknama okupila se sa šalicama čaja u rukavicama na rukama ispod kamenog grifona, stražara na uglu zgrade tržnice. Na drugoj strani ulice, Smithfield Café rumenio se u okolnoj tami kao ognjište otvoreno dvadeset četiri sata na dan, tajno skrovište topline i masne hrane, veliko kao ormar. Kafić nije imao zahod, ali je imao dogovor s kladioničarom nekoliko ulaza dalje. Kladionica Ladbrokes neće se otvoriti još tri sata pa je Strike skrenuo u jednu bočnu uličicu i u mračnoj veži olakšao mjehur pritisnut slabom kavom koju je popio radeći tijekom noći. Umoran i gladan, najzad je skrenuo u masnoćom prožeto ozračje pečenih jaja i slanine, sa zadovoljstvom koje može iskusiti samo netko tko se nagnao preko ruba tjelesne izdržljivosti. Dva muškarca u vodootpornim jaknama upravo su oslobodila stol. Strike je ugurao svoju tjelesinu u skučeni prostor i skljokao se na tvrdo drvo i čelični stolac zadovoljno promrmljavši. Gotovo i prije nego što je zatražio, vlasnik kafića, Talijan, stavio je pred njega visoku bijelu šalicu čaja i trokute bijeloga kruha s maslacem. U roku pet minuta, pred njim je na velikom ovalnom tanjuru ležao obilan engleski doručak. 12

Dudov svilac

Strike se dobro uklopio među snažnim muškarcima koji su bučno ulazili i izlazili iz kafića. Bio je krupan i tamnoput, guste, kratke, kovrčave kose koja se malo povukla s visokog isturenog čela iznad širokog boksačkog nosa i debelih, mrzovoljnih obrva. S kratkim dlačicama na bradi izgledao je pomalo musavo, a modrikasti podočnjaci činili su njegove tamne oči većima. Jeo je sanjivo promatrajući zgradu tržnice preko puta. Najbliži nadsvođeni ulaz, onaj broj dva, izranjao je kako se sve više razdanjivalo: strogo kameno lice, bradato i staro, netremice mu je uzvraćalo pogled iznad veže. Je li ikad postojao bog lešina? Upravo je počeo jesti kobasice kad je stigao Dominic Culpepper. Novinar je bio gotovo Strikeove visine, ali mršav i s tenom zborskoga dječaka. Neobična asimetrija, kao da je netko okrenuo njegovo lice u smjeru suprotnom od kazaljki na satu i tako ga spriječio da bude djevojački zgodan. – Bit će ti bolje da imaš nešto dobro – rekao je Culpepper kad je sjeo, skinuo rukavice i gotovo se sumnjičavo osvrnuo po kafiću. – Hoćeš li što pojesti? – upitao je Strike punih usta. – Ne – odgovorio je Culpepper. – Radije ćeš pričekati pecivo? – nacerio se Strike. – Odjebi, Strike. Bilo je gotovo patetično lako iživcirati tog nekadašnjeg učenika privatne škole koji je prkosno naručio čaj, obrativši se ravnodušnom konobaru (što je Strike zabavljeno primijetio) riječju »stari«. – Onda? – upita Culpepper s vrelom šalicom u dugim, blijedim rukama. Strike je prekopao po džepu kaputa, izvukao omotnicu i gurnuo je preko stola. Culpepper je izvukao papire i počeo ih čitati. – Pas mater – tiho je rekao nakon nekog vremena. Grozničavo je prelistavao papire, od kojih su neki bili ispisani Strikeovim rukopisom. – Gdje si ovo nabavio? 13

Robert Galbraith

Strike, kojemu su usta bila puna kobasice, uperio je prst u dio dokumenta na kojem je bila načrčkana adresa nekog ureda. – Od njegove jako nadrkane tajnice – rekao je kad je najzad progutao. – Ševio ju je, kao i one druge dvije za koje znaš. Tek je sad shvatila da neće postati sljedeća gospođa Parker. – Kako si, dovraga, doznao ovo? – upita Culpepper zureći u Strikea preko papira koji su drhtali u njegovim uzbuđenim rukama. – Detektivski posao – muklo odgovori Strike kroz novi zalogaj kobasice. – Niste li i vi to radili prije nego što ste se počeli služiti dobavljačima kao što sam ja? Ali ženska mora misliti na mogućnosti budućeg zaposlenja, Culpeppere, i zato ne želi da se spominje njezino ime, jasno? Culpepper je prezrivo zabrektao. – O tome je trebala misliti prije nego što je maznula... Spretnim pokretom, Strike je istrgnuo papire iz novinarovih prstiju. – Nije ih maznula. Danas poslijepodne dao joj ih je da mu ih ispiše. Pogriješila je samo utoliko što mi ih je pokazala. Ali ako ti, Culpeppere, misliš razvlačiti njezin privatni život po novinama, vratit ću joj ih. – Daj odjebi – rekao je Culpepper i posegnuo za dokazima masovne utaje poreza koje je Strike stiskao u svojoj dlakavoj ruci. – U redu, nećemo je spominjati. Ali on će znati odakle nam informacije. Nije baš takav kreten. – I što će onda, odvući je na sud gdje može izbrbljati o svim ostalim mutnim poslovima kojima je svjedočila posljednjih pet godina? – Da, dobro – uzdahnuo je Culpepper kratko razmislivši. – Vrati joj ih. Izostavit ću njezino ime iz priče, ali morat ću porazgovarati s njom, to ti je valjda jasno? Moram provjeriti je li košer. – Ovi papiri su košer. Nju pusti na miru – odlučno je rekao Strike. 14

Dudov svilac

Potresena, zaljubljena, gorko iznevjerena žena od koje je netom otišao neće biti sigurna sama s Culpepperom. U svojoj divljačkoj želji da se osveti muškarcu koji joj je obećao brak i djecu, nepopravljivo će naštetiti i sebi i svojim izgledima. Strikeu nije trebalo dugo da zadobije njezino povjerenje. Tek što nije napunila četrdeset drugu; mislila je da će roditi djecu lorda Parkera; sad ju je obuzela želja za krvlju. Strike je nekoliko sati sjedio s njom, slušao priču o njezinoj zaslijepljenosti, gledao je kako u suzama korača amo-tamo svojim dnevnim boravkom i ljulja se naprijed-natrag na sofi, zglobova prstiju utisnutih u čelo. Na kraju je pristala na ovu izdaju kojom će pokopati sve svoje nade. – Nju nećeš ni spomenuti – rekao je Strike čvrsto držeći papire u šaci gotovo dvostruko većoj od Culpepperove. – U redu? I bez nje imaš medijsku bombu. Nakon trenutka oklijevanja, Culpepper se nakreveljio i popustio. – Da, dobro. Daj mi ih. Novinar je gurnuo preslike bankovnih izvoda u unutarnji džep i ispio čaj, a njegovo trenutačno nezadovoljstvo Strikeom kao da je isparilo pred veličanstvenom mogućnošću da uništi ugled jednoga britanskog plemića. – Lorde Parkeru Pennywelle – sretno je rekao ispod glasa – totalno si najebao, stari. – Tvoj poslodavac časti, zar ne? – upitao je Strike kad je račun sletio između njih. – Da, da... Culpepper je bacio novčanicu od deset funta na stol i dva su muškarca zajedno napustili kafić. Strike je zapalio cigaretu čim su se vrata zatvorila iza njihovih leđa. – Kako si je uspio nagovoriti da progovori? – upitao je Culpepper kad su zajedno krenuli kroz hladnoću, pokraj motocikala i kamiona koji su još uvijek dolazili i odlazili s tržnice. 15

Robert Galbraith

– Slušao sam – odgovorio je Strike. Culpepper mu je dobacio pogled iskosa. – Svi ostali privatni detektivi koje koristim samo hakiraju telefonske poruke. – To je nezakonito – odgovori Strike ispuhujući dim u sve rjeđu tamu. – Kako si onda?... – Ti štitiš svoje izvore pa ću i ja svoje. Pedeset metara hodali su bez riječi, a Strike je sa svakim korakom sve izraženije šepao. – Ovo će biti bomba. Bomba – zlurado reče Culpepper. – Licemjerno staro govno stalno mekeće o pohlepi korporacija, a spremio je dvadeset milijuna na Kajmanskim otocima... – Drago mi je da si zadovoljan – reče Strike. – Račun ćeš dobiti e-poštom. Culpepper ga nato još jednom pogleda iskosa. – Jesi li vidio sina Toma Jonesa u novinama prošli tjedan? – upita. – Toma Jonesa? – Velškoga pjevača – odvrati Culpepper. – Oh, njega – bez oduševljenja reče Strike. – Znao sam jednog Toma Jonesa u vojsci. – Jesi li vidio članak? – Nisam. – Dao je lijep, dug intervju. Kaže da oca nikad nije upoznao, da mu se stari nikad nije javio. Kladim se da je zaradio više nego što ćeš ti dobiti za ovaj posao. – Još nisi vidio moju fakturu – odgovori Strike. – Samo kažem. Jedan lijep mali intervju i nekoliko noći nećeš morati ispitivati tajnice. – Morat ćeš mi to prestati predlagati ili ću morati prestati raditi za tebe, Culpeppere. 16

Dudov svilac

– Naravno – odvrati Culpepper – priču bih mogao objaviti s tobom i bez tebe. Otuđeni sin rock-zvijezde ratni je junak, nikad nije upoznao oca, radi kao privatni… – Koliko sam čuo, nezakonito je i upućivati ljude da hakiraju tuđe telefone. Na vrhu Long Lanea, usporili su i okrenuli se jedan prema drugome. Culpepper se nelagodno nasmijao. – U redu, čekam račun. – Meni odgovara. Zaputili su se u različitim smjerovima, Strike prema postaji podzemne željeznice. – Strike! – Culpepperov glas odjeknuo je kroz tamu iza Strikeovih leđa. – Jesi li je kresnuo? – Jedva čekam tvoj članak, Culpeppere – umorno je odviknuo Strike, ne okrećući glavu. Odšepesao je u polumrak ulaza u postaju i izgubio se iz Culpepperova vidokruga.

Koliko se dugo moramo boriti? Jer ja ne mogu ostati niti ću ostati! Imam posla. Francis Beaumont i Philip Massinger, Francuski odvjetničić

odzemna se već punila ovješenim, upalim, spremnim, rezigniranim licima putnika u ponedjeljak ujutro. Strike je pronašao sjedalo sučelice mladoj plavuši podbuhlih očiju kojoj je glava uporno padala postrance dok je kunjala. Stalno se trzavo uspravljala i izbezumljeno promatrala nejasne znakove za postaje, u strahu da je propustila onu na kojoj treba izaći. Vlak je klopotao i štropotao, vraćajući Strikea u njegove bijedne dvije i pol prostorije ispod slabo izoliranog krova koje je nazivao domom. Umoran do kostiju, okružen bezizražajnim licima nalik na ovce, uhvatio se kako razmišlja o slučaju kojim su svi nastali. Svako je rođenje, gledano na pravi način, puki slučaj. Sa stotinu milijuna spermija koji naslijepo plivaju kroz tamu, vjerojatnost da netko ne bude začet zapanjujuće je velika. Koliko je ljudi u ovom prekrcanom vagonu bilo planirano, upitao se, smušen od umora. A koliko ih je, kao on, puki slučaj? U osnovnoj je školi s njim u razred išla djevojčica s rodinim ugrizom na licu i Strike je oduvijek osjećao tajnu povezanost s njom jer su oboje od rođenja nosili nešto neizbrisivo drugačije, nešto za 18

Dudov svilac

što sami nisu bili krivi. Oni to nisu mogli vidjeti, ali svi ostali jesu i usto su bili dovoljno neodgojeni da im to stalno nabijaju na nos. S vremenom je shvatio da je povremena očaranost posvemašnjih neznanaca koju je kao petogodišnjak držao potaknutom svojom vlastitom jedinstvenošću zapravo posljedica činjenice da ga vide samo kao zigotu poznatoga pjevača, slučajan dokaz šeprtljave nevjere slavne osobe. Strike je svog biološkog oca vidio samo dvaput. John Rokeby priznao je očinstvo tek nakon DNK testa. Dominic Culpepper bio je hodajući destilat lascivne znatiželje i pretpostavki na koje je Strike tih dana nailazio tek u rijetkim prigodama kad bi netko povezao naizgled mrzovoljnog bivšeg vojnika s ostarjelom rock-zvijezdom. Odmah bi pomislili na zaklade i velikodušne darove, na privatne letove i VIP lože, na nepresušnu darežljivost multimilijunaša. Radoznali zbog Strikeova skromnog života i flagelantskog radnog vremena, zapitali bi se: što je Strike učinio da se otac otuđio od njega? Glumi li neimaštinu da od Rokebyja izmuze još novca? Što je učinio s milijunima koje je njegova majka sigurno iscijedila od bogatog ljubavnika? U tim bi se prigodama Strike s nostalgijom sjetio vojske, anonimnosti karijere u kojoj tvoje podrijetlo i loza ne znače gotovo ništa ako nisi sposoban za posao. Dok je bio u Odjelu za posebne istrage, najosobnije pitanje s kojim bi se suočio kad bi se s nekim upoznao bio je zahtjev da ponovi neobično ime i prezime kojima ga je naprtila njegova ekstravagantno nekonvencionalna majka. Kad je izišao iz podzemne, promet na Charing Cross Roadu već je bio gust. Zora je svitala, siva i malodušna, puna zaostalih sjena. Skrenuo je u Ulicu Denmark, iscijeđen od umora i bolnih mišića, i radovao se kratkome snu koji će možda uspjeti ugurati prije nego što u devet i trideset dođe njegov sljedeći klijent. Mahnuvši djevojci u trgovini gitarama s kojom je često u stankama od posla znao popušiti cigaretu na ulici, ušao je kroz crna vrata pokraj ulaza u 19

Robert Galbraith

12 Bar Café i zaputio se metalnim stubištem koje je vijugalo oko pokvarenog dizala nalik na krletku za ptice. Prošao je pokraj vrata grafičkog dizajnera na prvome katu, pokraj staklenih vrata svog ureda s ugraviranim natpisom na drugome katu, do trećeg i najmanjeg odmorišta gdje se sad nalazio njegov dom. Prethodni stanar, poslovođa kafića u prizemlju, preselio je u zdraviji stan, a Strike, koji je nekoliko mjeseci prije toga spavao u uredu, odmah je zgrabio priliku unajmiti stančić, zahvalan što će njegov problem beskućništva biti tako lako riješen. Prostor ispod streha bio je malen po svim mjerilima, posebice za muškarca visoka metar i devedeset. U tuš-kabini jedva se mogao okrenuti, kuhinja i dnevni boravak bili su nezgodno spojeni, a spavaću je sobu gotovo u cijelosti ispunjavao bračni krevet. Neke Strikeove stvari ostale su u kutijama na odmorištu usprkos kućevlasnikovim opomenama. Maleni prozori gledali su na krovove, a Ulica Denmark nazirala se u podnožju. Stalno tutnjanje basa iz prizemlja bilo je prigušeno toliko da ga je glazba koju je sam puštao često posve prekrivala. Strikeova prirođena urednost očitovala se u cijelome stanu: krevet je bio pospremljen, kuhinjsko posuđe čisto, sve na svome mjestu. Morao se obrijati i istuširati, ali to može pričekati. Objesio je kaput, namjestio budilicu na devet i dvadeset i posve odjeven ispružio se na krevetu. Zaspao je već poslije nekoliko sekunda i već nekoliko sekunda kasnije – ili mu se barem tako činilo – ponovno se probudio. Netko je kucao na njegova vrata. – Oprosti, Cormorane, jako mi je žao... Njegova pomoćnica, visoka mlada žena crvenkaste kose, izgledala je kao da se ispričava kad je on otvorio vrata, ali ugledavši ga, prenerazila se. – Jesi li dobro? – Spavao sam. Probdio sam noć... dvije noći. 20

Dudov svilac

– Jako mi je žao – ponovila je Robin – ali sad je devet i četrdeset, William Baker je došao i iz trena u tren postaje sve… – Sranje – promrmlja Strike. – Mora da nisam dobro namjestio budilicu... daj mi pet minuta... – To nije sve – nastavila je Robin. – Došla je i neka žena. Nema dogovoreno. Rekla sam joj da nemaš vremena za još jednog klijenta, ali ne želi otići. Strike je zijevnuo trljajući oči. – Pet minuta. Skuhaj im čaj ili nešto. Šest minuta kasnije, u čistoj košulji, mirišući na zubnu pastu i dezodorans, ali još uvijek neobrijan, Strike je ušao u izvanjski ured u kojem je Robin sjedila za svojim računalom. – Bolje ikad nego nikad – s ukočenim je osmijehom rekao William Baker. – Prava je sreća što imate tako zgodnu tajnicu jer bi mi u protivnom dosadilo pa bih otišao. Strike je opazio kako se Robin zajapurila od bijesa okrećući glavu na drugu stranu, tobože slažući poštu. U načinu na koji je Baker izgovorio riječ »tajnica« bilo je nečeg uvredljivog. Besprijekoran u svom prugastom odijelu, taj direktor jedne tvrtke unajmio je Strikea kako bi istražio dvojicu svojih kolega u upravnom odboru. – ‘Jutro, Williame – odgovorio je Strike. – Nećete se ispričati? – promrmljao je Baker uperivši pogled u strop. – Zdravo, vi ste? – ne obazirući se na Bakera, Strike se obratio sitnoj sredovječnoj ženi u iznošenom smeđem kaputu koja je sjedila na sofi. – Leonora Quine – odgovorila je s naglaskom koji je Strikeovu iskusnom uhu zazvučao kao da potječe s jugozapada Engleske. – Strike, danas me čeka puno posla – rekao je Baker. Bez poziva je ušao u unutarnji ured. Kad Strike nije pošao za njim, izgubio je malo svoje uljudnosti. 21

Robert Galbraith

– Gospodine Strike, sumnjam da vam je jeftino odugovlačenje prolazilo u vojsci. Molim vas, dođite. Strike kao da ga nije čuo. – Što točno želite da učinim za vas, gospođo Quine? – upitao je neuglednu ženu na sofi. – Pa, riječ je o mom suprugu... – Gospodine Strike, za sat vremena imam sastanak! – glasnije je doviknuo William Baker. – ... vaša mi je tajnica rekla da nemate slobodnih termina, ali nema veze, mogu čekati. – Strike! – obrecnuo se William Baker, kao da doziva pseto k nozi. – Robin – zarežao je iscrpljeni Strike, najzad izgubivši strpljenje. – Napiši račun gospodinu Bakeru i daj mu njegov dosje, ažuriran je. – Molim? – zgranuo se William Baker. Vratio se u izvanjski ured. – Daje ti nogu – zadovoljno zamijeti Leonora Quine. – Niste završili posao – obratio se Baker Strikeu. – Rekli ste da ima još toga što... – Može vam ga završiti netko drugi. Netko kome ne smetaju klijenti drkadžije. Atmosfera u uredu kao da se okamenila. Bezizražajna lica, Robin je izvadila Bakerov dosje iz ormarića za spise i predala ga Strikeu. – Kako se usuđujete... – U ovom je dosjeu puno toga dobroga što će se održati na sudu – rekao je Strike, pružajući dosje direktoru. – I te kako vrijedi svake pare. – Niste završili... – S tobom je završio – prekinula ga je Leonora Quine. – Daj začepi, glupačo... – zaustio je William Baker, a onda naglo uzmaknuo kad je Strike zakoračio prema njemu. Nitko nije ništa rekao. Bivši vojnik najednom kao da je ispunjavao dvostruko više prostora nego nekoliko sekunda prije. 22

Dudov svilac

– Smjestite se u mom uredu, gospođo Quine – tiho je rekao Strike. Žena je postupila kako joj je rekao. – Misliš da će te ona moći platiti? – podrugljivo je upitao William Baker, već na izlazu, ruke na kvaki vrata. – Kad mi se sviđa klijent, i honorar je prilagodljiv – odgovori Strike. Pošao je za Leonorom Quine u svoj ured i zalupio vratima iza leđa.

Kad romanopisac Owen Quine nestane, njegova supruga unajmi privatnog istražitelja Cormorana Strikea. Isprva misli da je jednostavno nekamo otišao na nekoliko dana – što je i prije činio – i želi da ga Strike pronađe i dovede kući. Kako Strike istražuje, postaje jasno da Quineov nestanak skriva više toga nego što njegova supruga misli. Romanopisac je upravo dovršio rukopis s otrovnim opisima gotovo svih svojih poznanika. Bude li roman objavljen, neki će životi biti uništeni – zato je puno ljudi koji bi ga možda željeli ušutkati. Kad Quinea pronađe okrutno ubijenog u bizarnim okolnostima, Strike će se morati utrkivati s vremenom ne bi li shvatio motiv nemilosrdnog ubojice, ubojice na kakvog dotad nikad nije naišao... Krimić koji se čita u jednom dahu, s neočekivanim obratima na svakom koraku, Dudov svilac drugi je u nizu uspješnih romana u kojima su glavni likovi Cormoran Strike i njegova odlučna mlada pomoćnica Robin Ellacott.

Čovjeka apsolutno ponese... Odlično napisan i uzbudljiv roman. Front Row, BBC Radio 4 Sjajan detektivski roman: pametan, neizmjerno lako čitljiv, srdačan, ali hladne glave... nastanjen desecima upečatljivih likova. USA Today Fascinantan, ne samo po obratima i domišljatosti, nego i po zadovoljstvu rada u timu. Time Magazine

w w w.mozaik- knjiga.hr

129,00 kn

ISBN 978-953-14-1711-2