Theopilus Desbonetes - Legenda trojice drugova

17. poglavlje Sveta smrt blaženoga Franje i kako je dvije godine prije t oga primio rane Gospodina našega Isusa Krista Nakon dvadeset godina, otkako je na najsavršeniji način prionuo uz Krista, nasljedujući apostolski život i stope, apostolski se čovjek Franjo godine 1224. od Utjelovljenja Gospodnjega 4. listopada, u nedjelju, nakon mnogih napora sretno preselio Kristu, domogao se vječnoga pokoja i dostojno se pojavio pred licem svoga Gospodina. Jedan od njegovih učenika, poznat sa svoje svetosti, vidio mu je dušu koja je poput zvijezde imala veličinu mjeseca, a ogrnuta je bila sjajnošću sunca; iznad mnogih je voda letjela na blistavu oblačku i ravnim putem uzlazila na nebo.

Mnogo je radio u vinogradu Gospodnjem. Bijaše brižljiv i gorljiv u molitvama, postovima, bdjenjima, propovijedanju i apostolskim putovanjima. Brinuo se i suosjećao s bližnjima, a zabacivao je samoga sebe. Od početka svog obraćenja pa sve do svog preseljenja Kristu, koga je ljubio cijelim svojim srcem, neprestano je na nj mislio u svom srcu, ustima mu je izricao hvale i slavio ga plodonosnim djelima. Tako je žarko i srdačno ljubio Boga da bi se onda, kad bi čuo da se spominje njegovo ime, iznutra sav raznježio a izvana bi ga se čulo gdje govori kako bi trebalo da se na spomen Gospodinova imena poklone nebo i zemlja.

Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu. Po posebnoj ga je povlastici i čudesnom daru već za života divno ukrasio. Kad se, naime, po plamu serafskih želja uzdizao u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći, jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja sv.

Križa, dok je molio na proplanku gore koja se zove La Verna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminuća, ukazao mu se Seraf koji imađaše šest krila, a među krilima je imao obličje vrlo lijepa čovjeka koji bijaše razapet. Ruke i noge je imao ispružene u obliku križa i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa. Dvama krilima je prekrivao glavu, a dvama ostalo tijelo sve do nogu, a dva su bila raširena za let.

Kad je to viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista. Čovjek je Božji, koliko je mogao, to sakrivao sve do smrti. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu, premda to nije mogao posve sakriti, a da ne bi bilo očitovano barem njegovim najpovjerljivijim drugovima.

No, nakon njegova blaženog preminuća su sva nazočna braća, a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeli njegovo tijelo urešeno Kristovim ranama. Promatrali su na njegovim rukama i nogama ne samo ubode čavala, nego i same čavle sačinjene od njegova tijela i s istim tijelom srasle, a imali su boju željeza. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden. Rana bijaše prevučena pravom pravcatom brazgotinom. Dok još bijaše živ, ta je rana često iz sebe puštala svetu krv.