SPISI neprijateljske događaju. Već da bi zasnovala razne, uzajamno ukrštene nizove, često divergentne no ne autonomne, koji dopuštaju da se zacrta "mesto" događaja, rubovi njegovog domena, uslovi nje gove pojave. Fundamentalni pojmovi koji se sad nameću nisu više pojmovi svesti i kontinuiteta (sa odgovarajućim problemima slobode i kauzaliteta), to nisu ni po jmovi znaka i strukture. To su pojmovi događaja i niza, sa igrom pojmova koji su sa njima povezani: pravilnost, aleatoričnost, diskontinuitet, zavisnost, preobražaj; takvim spojem ova analiza govora na koju ja mislim artikuliše se svakako ne prema tradicionalnoj tematici koju jučerašnji filozofi još uzimaju kao "živu" istoriju, već prema efektivnom radu istoričara. Ali, ovim ta analiza postavlja filozofske i teori jske probleme, koji su jamačno i teški. Ako govore treba prvo razmatrati kao skupove diskurzivnih događaja, kakav status treba dati ovom pojmu događaja koji su filozofi tako retko razmatrali? Naravno, događaj nije ni supstanca ni slučajnost, ni kvalitet ni proces; događaj ne spada u tela. A, ipak, on nije nematerijalan; on uvek izaziva posledice na nivou materijalnosti, on je uvek posledica na tom nivou; on ima svoje mesto koje je u relaciji, koegzis tenciji, disperziji, raščlanjivanju, akumulaciji, selek ciji materijalnih elemenata; on uopšte nije čin ili svojstvo tela; on izbija kao posledica iz i u materijal noj disperziji. Recimo da filozofija događaja treba da krene napred, u pravcu materijalizma bestelesnog, na prvi pogled paradaksalnog.
52
S druge strane, ako diskurzivne događaje treba razmatrati prema nizovima homogenim, ali diskon tinuiranim jednih u odnosu na druge, kakav status treba dati ovom diskontinuiranom? Ne radi se, svakako, ni ο sukcesiji vremenskih trenutaka, niti ο mnoštvu raznih mislećih subjekata; radi se ο cen zurama koje kidaju trenutak i rastvaraju subjekt u mnoštvenosti mogućih pozicija i funkcija. Ovakav diskontinuitet obara i poništava najmanje jedinice koje se tradicionalno priznaju ili najteže opovrga vaju: trenutak i subjekt. A ispod njih, nezavisno od njih, treba zamisliti sve diskontinuirane nizove rel acija koje ne spadaju u sukcesiju (ili simultanost) u jednoj (ili u mnogim) svesti; treba razraditi - izvan filozofija subjekta i vremena - teoriju diskontinu iranih sistematičnosti. Najzad, ako je istina da ovi diskurzivni i diskontinuirani nizovi imaju svaki, u određenim granicama, svoju regularnost, onda više nije moguće zasnovati, među elementima koji ih konstituišu, veze mehaničkog kauzaliteta ili idealne nužnosti. Treba prihvatiti uvođenje aleatoričnosti kao kategorije u proizvodnju događaja. I ovde se oseća odsustvo teorije koja omogućava da se misle odnosi slučaja i misli. U ovom tananom odvajanju, u ovom laganom pomicanju koje se preporučuje u istoriji ideja i koje se sastoji u tome da se ne raspravljaju sadržaji koji mogu stajati iza govora, već da se razmatraju govo ri kao pravilni i distinktivni nizovi događaja, plašim se da u njemu ne prepoznam jednu malu (i odurnu možda) mašineriju koja omogućava da se u sam koren misli uvede slučaj, diskontinuirano i materijalnost. Trostruka opasnost koju određena forma istorije pokušava da otkloni pripovedajući kontinu-