SPISI ritualu; to je bio govor koji, prorokujući budućnost, ne samo da je naveštavao ono što treba da se desi već je i doprinosio njegovom ostvarenju, nosio u sebi združenost ljudi i tako se uplitao sa sudbi nom. No evo kako, vek kasnije, najviša istina više ne počiva u onome što je govor bio ili činio, već u onom što je on govorio: došao je dan kada se istina preobratila, iz ritualizovanog, efikasnog i praved nog čina iskazivanja u sam iskaz: prema svom smislu, svojoj formi, svom predmetu, svom odnosu prema vlastitoj referenci. Stvorila se izvesna pode la između Hesioda i Platona, dvojeći istinit i lažan govor; podela je nova, pošto odsada pravi govor nije više dragocen, željeni govor, pošto to više nije govor vezan za ispunjenje moći. Sofista je izgnan. Ova istorijska podela dala je, bez sumnje, opštu formu našoj volji za znanjem. No ona ipak nije prestala da se premešta: velike naučne promené možda se, ponekad, mogu tumačiti i kao posledice jednog otkrića, ali i kao pojava novih formi u volji za istinom. U XIX veku svakako postoji volja za isti nom koja ne koincidira ni sa formama koje ubacuje u igru, ni sa domenima predmeta kojima se obraća, ni sa tehnikama na koje se oslanja, sa voljom za znanjem koja karakteriše klasičnu kulturu. Vratimo se malo: u XVI i XVII veku (naročito u Engleskoj) pojavila se volja za znanjem koja je, anticipirajući svoje aktuelne sadržaje, ocrtala predmete moguće, podložne posmatranju, klasiranju, merenju; jed na volja za znanjem koja je saznajućem subjektu nametala (na izvestan način pre svakog iskustva) određenu poziciju, izvestan pogled i funkciju (prvo gledati pa čitati, prvo verifikovati pa komentarisati); jedna volja za znanjem koja je predvidela (na način
40
opštiji od svakog određenog modusa) tehnički nivo g d e se znanja moraju uneti da bi bila korisna i podložna verifikaciji. Sve se odvija kao da je od velike platonovske podele volja za istinom imala vlastitu istoriju, koja nije istorija prinudnih istina: istorija planova predmeta koje treba upoznati, isto rija funkcija i pozicija saznajućeg subjekta, istorija materijalnih, tehničkih, instrumentalnih ulaganja saznanja. Međutim, ova volja za istinom, kao i drugi siste mi isključivanja, oslanja se na jednu institucionalnu podršku: nju u isti mah pojačava i vodi čitava mreža praksi, kao što je pedagogija, kao što su sistem knjiga, biblioteka, edicija, kao nekadašnja naučna društva i današnje laboratorije. No nju još dublje vodi način na koji se znanje uvodi u društvo, na koji se ono vrednuje, raspodeljuje, deli i na određen način pripisuje. Setimo se ovde, samo simbolično, starog grčkog principa: da se aritmetika može primeniti u demokratskim državama, jer ona uči jed nakosti, ali da se geometrija može učiti samo u oli garhijama, pošto ona ukazuje na razmere u nejed nakosti. Najzad, ja verujem da ova volja za istinom, na takav način podržana institucionalnom distribuci jom i podrškom, hoće da na druge govore - stalno govorim ο našem društvu - izvrši izvestan pritisak, i neku vrstu prisile. Mislim na način kojim je za padna literatura vekovima morala da traži oslonac u prirodnom, sličnom, iskrenosti, u nauci takođe - ukratko u istinitom govoru. Isto tako mislim na način kojim su ekonomske prakse, kodifikovane kao predloži ili recepti, eventualno kao pouka, od