DRUGA ΜΕSTA*
Velika napast koja je opsedala XIX vek bila je, može se reći, istorija temâ razvoja i stagnacije, temâ krize i ciklusa, taloženja prošlosti, viška mrtvih, hlađenja koja prête svetu. U drugom z a konu termodinamike devetnaesti vek pronašao je suštastvo svojih mitskih izvora. Sadašnja epoha verovatno je možda više epoha prostora. Mi smo u veku istovremenog, mi smo u epohi naporednog, epohi bliskog i dalekog, susednog, raštrkanog. Nalazimo se u času u kome je svet na kušnji, verujem, ne toliko kao jedan veliki život koji se razvija tokom vremena, već kao mreža koja vezuje tačke i koja stvara sopstveni nered. Moglo bi se možda reći da se izvesni ideološki sukobi koji pobuđuju rasprave današnjice odvijaju između pobožnih potomaka vremena i tvrdokornih stanovnika pro stora. Strukturalizam, ili ono što je objedinjeno pod tim poprilično uopštenim nazivom, jeste na por da se ustanovi, između elemenata koji su to kom vremena bili razdvojeni, jedan skup odnosa koji se predočava kao slaganje, sučeljavanje, podrazumevajući i jedno i drugo, i koji iskrsava kao jedna vrsta konfiguracije; uistinu, nije reč ο tome da se porekne vreme; to je izvestan način da
se razmotri ono što se zove vremenom i ono što se zove istorijom. Valja u međuvremenu napomenuti da prostor koji se sada pomalja na obzorju naših briga, naših teorija, naših sistema nije neka novost; sâm prostor, u zapadnom iskustvu, ima istoriju, i nije mogućno prenebregnuti sudbinsku ukrštenost vremena sa prostorom. Može se reći da je, u jednom krajnje grubom ocrtavanju te istorije prostora, u srednjem veku postojao hijerarhijski sistem mestâ: mesta svetih i mesta profanih, mesta štićenih, i zauzvrat, mesta otvorenih i nebranjenih, urbanih mesta i selišta (svakako namenjenih stvarnom životu ljudi); u kosmološkoj teoriji, postojala su nadnebeska mesta sučeljena mestu nebeskom; nebesko mesto se pak, sa svoje strane, razlikovalo od zemaljskog; bilo je mesta u koja su se stvari smeštale dospevši tamo nasilno, i mesta g d e su one, naprotiv, našle svoje utočište i prirodni počinak. Sva ta hijerarhija, ta sučeljenost, to prožimanje mestâ činili su ono što bi se krajnje uopšteno moglo nazvati srednjovekovnim prostorom: prostorom i lokalizacijom.
* Ovaj tekst predstavlja osnovu za predavanje koje je Mišel Fuko održao 14. marta 1967. godine u Tunisu, u okviru ciklusa Cercle d'études architecturale. Tekst je prvi put objavljen nekoliko meseci posle njegove smrti, oktobra 1984, u časopisu Architecture, Movement, Continué, bez njegove autorizacije, a potom je uvršten i u kritičko četvorotomno izdanje njegovih radova Dits et écrits, Paris: Gallimar (prim. ur.).
29