Pol Ven: MIŠEL FUKO REVOLUCIONIŠE ISTORIJU odabrati jedno od to dvoje". Naš je autor isuviše pozitivista da bi pothranio tu dvostruku iluziju. Jer pojam"oni kojima se upravlja"nije nijedan ni mnogostruk, kao što to nije ni"potiskivanje"(ili"njegovi razni oblici") niti država (ili "njeni oblici kroz is toriju"), i to iz jednostavnog razloga što ne postoje: postoje samo mnogostruke objektivizacije ("popu lacija", "fauna", "pravni subjekat") koje su korelati heterogenih praksi. Postoje brojne objektivizacije i to je sve: odnos između te mnogostrukosti praksi i jedinstva uspostavlja se samo ako pokušamo da im pripišemo jedinstvo koje ne postoji; zlatni sat, limu nova kora i rakun predstavljaju mnogostrukost i ne čini se da trpe zbog toga što nemaju ni zajedničko poreklo, ni zajednički objekat, a ni princip. Samo iluzija o prirodnom objektu stvara nejasan utisak o jedinstvu; kad se pogled zamuti, sve izgleda slično; fauna, populacija i pravni subjekti izgledaju isto kada treba spoznati pojam onih kojima se uprav lja; mnogostruke se prakse g u b e iz vida: one su skrivena strana ledenog brega. Ne postoji nesves no, potiskivanje, ideološka lukavost, a ni politika noja, razume se, po ovom pitanju, postoji samo večna teleološka iluzija, Ideja Dobra: sve što radimo pokušaće da pogodi idealnu metu. Sve se vrti oko tog paradoksa koji predstavlja centralnu i najoriginalniju Fukoovu tezu: ono što je urađeno, objekat, objašnjava se kroz ono što se radi u svakom trenut ku istorije; pogrešno smo zamišljali kako se ono što se radi, praksa, objašnjava polazeći od onoga što je urađeno. Hajde da najpre pokažemo, na nekako isuviše apstraktan način, kako u toj centralnoj tezi sve stoji, a onda ćemo moći da upalimo svoj fenjer.
Čitavo zlo dolazi iz iluzije kojom "postvarujemo" objektivizacije i tako stvaramo prirodni objekat: krajnji ishod shvatamo kao cilj, a mesto na kojem će se projektil sam od sebe rasprsnuti shvatamo kao namerno odabranu metu. Umesto da uhvatimo problem za njegovo pravo središte, a to je praksa, krećemo od kraja, a to je objekat, tako da sukce sivne prakse liče na reakciju na jedan isti objekat, "materijalan" ili racionalan, i koji je najpre bio dat. Onda nastaju lažni dualistički problemi, kao što su racionalizmi. Ako praksu budemo shvatili kao o d govor na neku datost, dobićemo dva dela lanca, koje više ne možemo spojiti: praksa je odgovor na izazov, što je tačno, ali isti izazov ne povlači uvek isti odgovor; baza određuje nadgradnju, što je tačno, ali i nadgradnja reaguje na svoj način, itd. U nedostatku boljeg rešenja, na kraju ćemo dva kraja lanca spojiti parčetom konca koji se zove ideologi ja. A može i gore. Tačku dodira sukcesivnih praksi shvatimo kao prethodno postojeći objekat koji su ciljale, kao metu; Ludilo ili javno dobro kroz vekove različito su ciljala sukcesivna društva čiji "stavovi" nisu bili isti, tako da su pogodila metu na različitim mestima. Nema veze: možemo da očuvamo svoj optimizam i racionalizam, zato što te prakse, ma koliko različite izgledale (ili, tačnije rečeno, ma koliko nejednake ispadale pri istom uloženom na poru), ipak nisu imale razloga da to budu, s obzi rom na to da su znale metu koja se ne menja (menja se samo "stav" onog ko cilja). Ako smo ekstremni optimisti, kao što nismo već dobrih sto godina, iz toga ćemo zaključiti da čovečanstvo napreduje i da se sve više i više približava cilju. Ako se naš opti mizam ograniči na to da pre bude retrospektivna popustljivost nego nada, reći ćemo da ljudi iz svoje
223