OFUKOU države, toliko se upinje da pokaže kako se porodica, koja je u isti mah i mesto institucionalne perverzije (Fuko 1982: 45) i histerizacije ženskog tela (Fuko 1982: 93, 107), i nešto što nije psihijatrijski prostor (Fuko 1982: 99), i ulog u nadmetanju između posednika profesionalnih znanja o čoveku (Fuko 1982: 89, 93, 96), i sredstvo socijalizacije prokreativnog ponašanja, a naročito mesto pravnog "rekodiranja" telesnih tehnika uopšte, u obliku saveza ili srod nosti (Fuko 1982: 94, 96-97, 107), ne može se, i to upravo iz tog razloga, smatrati svedenom slikom globalnog društva. "Porodica ne ponavlja društvo, a ovo je, sa svoje strane, ne podražava" (Fuko 1982: 89). Porodica je "lokalno žarište"znanja-moći (Fuko 1982: 88), ali nije monada, pars totalis "društva", i ono stoje od strateškog značaja nije njena sličnost, već njena specifičnost ili njena različitost. Porodi ca, dakle, nije država u malom, niti je država veliki patrijarhat. Ova se analiza odmah proširuje na sve insti tucije čije prakse doprinose proizvođenju takvog složenog objekta kao što je "seksualnost" i oblikuje suštinski deo kritike predstavljanja moći koja je "opšti sistem vladavine što ga jedan element ili sku pina sprovodi nad drugim i čija dejstva, neprekid nim račvanjima, prosecaju društveno telo s kraja na kraj" (Fuko 1982: 83), drugačije rečeno organicizma (organicizma u kojem treba čitati održavanje ideje duše ili duha radije nego telesnog modela). Ona, dakle, konkretno ilustruje ono što Fuko naziva potrebom za nominalizmom (Fuko 1982:84), i za šta se ne može reći da nema kritički učinak na neke od njegovih sopstvenih ranijih formulacija. U Nadzirati i kažnjavati napisao je sledeće, po pitanju svog opisa
152
panoptizma:"Šta je neobično u činjenici da zatvor liči na fabrike, škole, kasarne, bolnice, koje pak sve liče na zatvore?" (Fuko 1997: 256) lako je jasno upozorio čitaoca da "panoptikum" treba shvatiti samo kao program, čija će realizacija odmah naići na otpor, i sam je predstavio zatvor kao "zatvorski arhipelag" (Fuko 1997: 341), sačinjen od nekoliko koncentričnih krugova institucija, disciplinarnih praksi koje predstavljaju "sredstvo za stalnu kontro lu stanovništva: ono je aparat za nadziranje čitavog društva, i to posredstvom samih prestupnika" (Fuko 1997: 320), polaznu i krajnju tačku za sve varijetete normativne moći, koji kao celina predstavljaju "dis ciplinarno društvo". Tada je Fuko izgleda odustao od ideje da se definicija velikih "dijagrama moći", svojstvenih datom društvu, može zasnovati na for malnoj sličnosti institucija (po kojoj uvek luta ideja da svaka od tih institucija jeste deo velikog meha nizma neke moći, ili učestvuje u generičkoj suštini moći), i prešao je na tezu dvosmislenosti moći i na proučavanje istorijske artikulacije njenih različitih praksi, koja sa svoje strane implicira - kroz prekid sa filozofskom tradicijom koja ide od Kanta do Marksa (ili bar "mladog Marksa") - da ne postoji praksa kao takva, već postoje razne prakse, od kojih svaka ima sopstvenu tehnologiju. Ali, ta se kritika pridružuje, a i daje novu vrstu preciznosti, jednoj suštinskoj temi, za koju možemo reći da se provlači kroz čitavo Fukoovo delo, kao kontrapunkt njegove kritike humanizma i "antropološkog kruga": ponovno postavljanje pi tanja političkog psihologizma, u najširem smislu reči. Uz pomoć toga razumećemo ideju da istorijski i društveni procesi pronalaze svoje sidrište, svoj us-