0 FUKOU kulminiraju u Kongresu. Prema tome, dužni smo re vidirati i relocirati prihvaćenu koncepciju o ogrom noj raznovrsnosti interesa, jer, kada pogledamo na stvari izbliza i kroz duže vreme, uvidećemo da je većina tih interesa, koji se nalaze na srednjem nivou, orijentisana samo na svoje osobne stilove, na svoje posebne sfere stečenih prava, a ta često nisu od nekog odlučujućeg političkog značaja, iako sa gledišta društvenog blagostanja ista predstav ljaju značajan negativan elemenat. Ako ostavimo na stranu to mnoštvo interesa, jedinke moći i uticaja - u oblasti privrede, politike i vojske - koje su od značaja pri bilo kome stanju ravnoteže u stvari su malobrojne, ali uticajne van svake srazmere u odnosu na radvojene grupe u srednjim i nižim nivoima strukture vlasti (...) Oni koji u američkoj državi danas raspolažu stvarnom vlašću nisu prosti senzali vlasti, ljudi koji rešavaju sukobe ili mire razne i suprotne interese - oni u stvari reprezentuju i bez sumnje oličavaju sasvim specifične nacionalne interese i politiku" (Mils 1998:324-325). Drugo, do stepena da moderna istorija Zapada služi kao primer Fukou za ograničavanje marginal nih, suprotstavljajući i ekscentričnih grupa, postoji, verujem, spasonosna vrlina u uverenju članova tih grupa dok dokazuju prava svog predstavljanja un utar celovite ekonomije diskursa. Fuko je izvesno u pravu - čak i predviđa - pokazujući kako diskurs nije samo ono oko čega se bore prevodioci, ili sistemi dominacije, već ono za šta se vode borbe, "le pou voir dont on cherche a s'emparer" (Foucault 1971: 12; Fuko 2005b; 1998). Ono što nije shvatio onoliko
koliko je bio spreman da prihvati, zapravo je rela tivni uspeh protiv-diskurzivnih pokušaja, najpre da pokažu pogrešna predstavljanja diskurzivne moći, da pokažu, Fanonovim rečima, nasilje izvršeno nad fizički i politički inferiornim u ime napredne kulture, a potom da otpočnu težak, ako ne i uvek tragično obeležen, projekat formulisanja diskursa oslobađanja. Konačno, možemo da poverujemo, zajedno sa Fukoom i Liotarom, da su velike priče emancipacije i prosvećivanja okončane, ali mislim da se moramo ozbiljnije podsetiti šta uči sam Fuko, da je u ovom slučaju, kao i mnogim drugim, ponekad od najveće važnosti ne toliko šta je rečeno, već ko govori. Teško da može da izdrži kritiku postojanje jednom utvrđenih "assujettissement du discours", posto janje istog izvora koji zaista poništava bilo kakvu priliku za suprotne reakcije procesu pokoravanja, proglašavajući se ostvarenim i okončanim već na samom početku. Dela Fanona, Sijeda Alatasa (Syed Alatasa), Abdulaha Larujia (Abdallah Laroui), Pani ka ra (Panikkar), Šariatija (Shariati), Mazruija (Mazrui), novelista kao što su Ngugi (Ngugi) i Rušdi (Rushdie) - sve to kao i izvanredno snažna suprotstavljajuća angažovanost feministkinja i manjinskih kultura na Zapadu i u Trećem svetu, obilno svedoče o kon tinuiranoj privlačnosti oslobodilačke borbe, z b o g čega sam skupio Fukoa i druge u njihovu tam nicu zbog osećanja ili rezignacije ili posmatračke ravnodušnosti posle iranske revolucije. Moram da napomenem da opisati ove protiv-diskurzivne ot pore jednostavno kao ne-sistemske, što je Volerstinov izraz mislim, upravo je negiranje njihove snage, stoje čini se i Fuko shvatio, negiranje organizovanei
144
J