Vampirski dnevnici I - Buđenje L.Dž. Smit

Page 1

1.

4. septembar Dragi Dnevni~e, Danas }e se dogoditi ne{to u`asno. Ne znam za{to sam ovo napisala. Besmisleno je. Nema razloga da budem uznemirena, trebalo bi da budem sre}na, ali... Uglavnom, sad je 5.30 ujutru, a ja sam budna i upla{ena. Uporno ponavljam sebi da sam sva rasejana zbog umora od dugog puta iz Francuske i vremenske razlike. Ipak, to ne obja{njava to {to sam toliko upla{ena. Toliko izgubljena. Prekju~e, dok smo se tetka D`udit, Margaret i ja vra}ale sa aerodroma, imala sam neki ba{ ~udan ose}aj. Kad smo ve} bile u na{oj ulici, odjednom mi je pro{lo kroz glavu: „Mama i tata nas ~ekaju kod ku}e. Kladim se da }u ih ugledati na tremu ili da }u ih zate}i kako gledaju kroz prozor dnevne sobe. Sigurno sam im mnogo nedostajala.� Znam. Zvu~i krajnje besmisleno. Me|utim, ~ak i kada sam ugledala ku}u i videla da na tremu nema nikoga, jo{ sam imala onaj ose}aj. Potr~ala sam uza stepenice, uhvatila se za kvaku pa za zvekir i pokucala. Kada je tetka D`udit otklju~ala vrata, uletela sam unutra i samo stala nas-


8

L. D`. Smit

red hodnika i po~ela da oslu{kujem, o~ekuju}i da }u ~uti kako mama silazi niza stepenice ili tatu kako se javlja iz radne sobe. Upravo tada je tetka D`udit tik iza mene uz tresak spustila kofer i umorno odahnula, rekav{i: „Stigle smo.” Margaret se nasmejala, a mene je preplavio naju`asniji ose}aj koji sam ikada osetila. Nikada se ranije nisam osetila tako beznade`no izgubljenom. Stigla sam. Stigla sam ku}i. Za{to li to zvu~i kao la`? Ro|ena sam ovde, u Felovoj Crkvi. Od ro|enja `ivim u ovoj ku}i. Otkad znam za sebe, spavam u ovoj istoj sobi, na ~ijem su da{~anom podu ostali tragovi progorelog drveta – to smo Kerolajn i ja u petom razredu kri{om probale da pu{imo i zamalo se nismo ugu{ile. Znam da }u, ako pogledam kroz prozor, ugledati veliku dunju na koju su se pre dve godine Met i njegova ekipa popeli da bi snimali {ta se de{ava na mojoj ro|endanskoj `urki, po ~ijem zavr{etku je moje dru{tvo trebalo da prespava kod mene. Ovo je moj krevet, ono je moja stolica, a ono tamo je moj toaletni sto~i}. Me|utim, sada mi sve to izgleda nepoznato, kao da ne pripadam ovde. Sve je, izgleda, na svom mestu – sem mene. A najgore od svega je to {to znam da negde pripadam, ali prosto ne mogu da odredim gde je to. Ju~e sam bila previ{e umorna da bih oti{la na upis. Meredit je uzela moj raspored ~asova, ali nisam ba{ bila raspolo`ena da pri~am s njom preko telefona. Kad bi ko pitao, tetka D`udit bi mu rekla da sam umorna od dugog puta i da spavam, ali me je


BU|ENJE

9

tokom ve~ere posmatrala s ~udnim izrazom na licu. Svejedno, danas moram u gu`vu, da se vidim s dru{tvom. Treba da se na|emo na parkingu pre {kole. Mo`da se zbog toga bojim? Mo`da se ja njih pla{im? Elena Gilbert je prestala da pi{e. Zagledala se u poslednji red, i dalje dr`e}i olovku nad sve{~icom ~ije su korice bile presvu~ene plavim somotom, i samo zavrtela glavom. Sekund kasnije, naglo je podigla glavu i zavrlja~ila i olovku i svesku prema erkeru, odakle su se odbile neo{te}ene, zavr{iv{i na tapaciranoj klupi pored prozora. Sve je to jedna velika smejurija. Otkad se to ona, Elena Gilbert, pla{i da se vi|a s ljudima? Otkad se to ona pla{i bilo ~ega? Ustala je i besno navukla kimono od crvene svile. Nije se ~ak ni pogledala u ogledalo, koje je u rasko{no ukra{enom viktorijanskom ramu visilo iznad toaletnog sto~i}a od tre{njevog drveta; znala je koga }e videti u odrazu – Elenu Gilbert, zgodnu plavu{u koja je uvek kul, trendseterku koja zavr{ava srednju {kolu, devojku koju svaki momak `eli, dok sve devojke pri`eljkuju da budu kao ona. Samo, ta je devojka sada bila namr{tena, a njene usne su licu davale izraz nezadovoljstva. Smiri}e me topla kupka i kafa, pomislila je. Umirivao ju je jutarnji ritual kupanja i obla~enja, pa je `elela da {to du`e u`iva u njemu. Stoga je dugo razgledala novu garderobu, kupljenu u Parizu. Na kraju je izabrala ne`noru`i~astu majicu, koju je uklopila s belim lanenim {ortsem, tako da je li~ila na sladoled s prelivom od maline. Dobro par~e, nema {ta, pomislila je, a devojka u ogledalu sada se zagonetno sme{ila. Njeni malopre|a{nji strahovi su se raspr{ili, nestali su kao da nisu ni postojali.


10

L. D`. Smit

„Elena! Gde si? Zakasni}emo u {kolu!” Glas je, jedva ~ujan, dopirao iz prizemlja. Elena je jo{ jednom provukla ~etku kroz svoju svilenkastu kosu i vezala je tamnoru`i~astom trakom, a zatim je dohvatila ranac i si{la niza stepenice. U kuhinji je ~etvorogodi{nja Margaret za stolom jela pahuljice, a tetka D`udit je kuvala ne{to na {poretu. Tetka D`udit je bila od onih `ena koje uvek deluju malo usplahireno; njeno mr{avo lice je uvek imalo blag izraz, a svetla lepr{ava kosa ve~ito joj je bila prikupljena u neurednu pun|u. Elena je poljubi u obraz. „Dobro jutro svima. Izvinjavam se, ali stvarno nemam vremena da doru~kujem.” „Ali, Elena, ne mo`e{ da ode{ bez doru~ka. Treba da unosi{ proteine... ” „Ma, poje{}u krofnu pre {kole”, rekla je Elena, puna energije. Poljubila je Margaret u kosu i krenula ka vratima. „Ali, Elena...” „E da, verovatno }u posle {kole malo da visim s Boni i Meredit, pa vi ve~erajte bez mene, nemojte me ~ekati. ]ao!” „Elena...” Elena je ve} stigla do ulaznih vrata. Zatvorila ih je, ostaviv{i za sobom negodovanje tetke D`udit, i iza{la na trem. Tu je zastala. Sva ona jutro{nja neprijatna ose}anja ponovo su je preplavila. Nelagodnost, strah. I izvesnost da }e se dogoditi ne{to u`asno. Ulica javorova je bila pusta. Visoke ku}e u viktorijanskom stilu odisale su nekakvom turobno{}u, uzdi`u}i se u grobnoj ti{ini kao da u njima niko ne `ivi; bile su nalik na one ku}e namenski gra|ene za potrebe nekog filma, u kojima posle snimanja ne ostane ni `ive du{e. ^inilo joj se da u njima nema ljudi, ali da su zato pune nekakvih ~udnih stvorenja koja posmatraju iznutra.


BU|ENJE

11

To je to; neko je posmatra. Nebo nije bilo plavo, ve} belo kao pamuk, a oblaci nisu propu{tali ni zrak sunca – kao da je neko po nebu prosuo ogromnu ~iniju {laga. Vazduh je prosto gu{io, a Elena je bila sigurna da je ne~iji pogled uprt pravo u nju. Kraji~kom oka je primetila da je ne{to tamno promaklo kroz grane stare dunje, zasa|ene ispred ku}e. Bila je to vrana, koja se nepomi~no smestila me|u `uto li{}e. Njene o~i su je posmatrale. Ube|ivala je sebe da je sme{no {to uop{te tako razmi{lja, ali nekako je bila svesna tog pogleda. Bila je to najve}a vrana koju je ikad videla – ba{ je bila velika, a perje joj je bilo toliko sjajno da su se po njegovom crnilu prelivale sve dugine boje. Mogla je jasno da primeti svaki detalj: crne kand`e grabljivice, o{tar kljun, ono jedno sjajno crno oko. Vrana je stajala nepomi~no kao kakva vo{tana figura ili pak kao da je preparirana. Me|utim, Elena se stresla posmatraju}i je, jer je osetila kako joj kroz telo u talasima navire neka toplina, kako struji i penje se ~ak do grla i obraza. Sve zbog toga {to... sve zbog toga {to ju je vrana posmatrala. Onako netremice, kao {to je momci posmatraju kada je u kupa}em kostimu ili kad nosi providnu bluzu. Kao da joj je tim pogledom skidala ode}u. Pre nego {to je postala svesna {ta radi, spustila je ranac na zemlju i uzela kamen koji je le`ao pored staze. „Odlazi odavde”, uzviknula je, osetiv{i kako joj glas drhti od besa. „Odlazi! Be`i odavde!” Re~i su poletele prema ptici zajedno s kamenom. Li{}e se razletelo na sve strane, ali vrana je prhnula, nepovre|ena. Krila joj behu ogromna, a graktala je glasno kao ~itavo jato vrana. Elena brzo ~u~nu, izbezumljena jer se ptica ustremila pravo na nju, u poslednjem trenutku preletev{i iznad njene glave i dodirnuv{i joj kosu krilima.


12

L. D`. Smit

Tada se, me|utim, vinula visoko u nebo, a zatim je po~ela da kru`i, sablasno crna spram neba belog kao papir. Ispustiv{i grlen krik, izgubila se iz vidokruga negde iznad {ume. Elena je polako ustala i postepeno dolazila sebi. Osvrtala se, ne mogav{i da pojmi {ta joj se upravo dogodilo. Sad kad je ptica odletela, nebo je opet dobilo svoju uobi~ajenu boju. Zanjihano slaba{nim da{kom vetra, li{}e je blago za{u{talo, a Elena je duboko udahnula. Vrata se na jednoj od susednih ku}a otvori{e i deca istr~a{e napolje, ispuniv{i ulicu grajom i smehom. Osmehnula im se i ponovo udahnula, osetiv{i kako je olak{anje pro`ima poput sun~eve svetlosti. Zar nije svesna koliko je sve to sme{no? Pred njom je predivan dan koji }e joj sigurno doneti ne{to lepo, a i ne}e se desiti ni{ta lo{e. Ni{ta lo{e se ne}e desiti – sem {to }e zakasniti u {kolu. Cela ekipa }e je ~ekati na parkingu. Mogu da im ka`em da sam se zadr`ala jer sam morala da ga|am tipa koji me je gledao dok sam se presvla~ila, pomislila je, umalo se nasmejav{i. E, to }e im sto posto zapu{iti usta. Krenula je prema {koli {to je br`e mogla, ne osvr}u}i se vi{e na dunju u svom dvori{tu. Vrana je proletela kroz kro{nju razgranatog hrasta, te se Stefan instinktivno trgnuo. Odahnuo je kad je video da je to samo ptica. Pogled mu je pao na belo be`ivotno telo koje je dr`ao u rukama, a na licu mu se jasno ocrtavalo kajanje. Nije nameravao da ga ubije. Sigurno bi ulovio ne{to ve}e od zeca da je znao koliko je gladan. Naravno, to mu je uterivalo strah u kosti: nikad ne zna{ koliko glad mo`e biti jaka niti {ta }e{ sve morati da uradi{ da bi je utolio. Sre}a njegova {to je ovog puta ubio samo zeca.


BU|ENJE

13

Stajao je ispod starih hrastova, a sun~eva svetlost se probijala kroz kro{nje slivaju}i se na njegovu kovrd`avu kosu. Odeven u majicu i farmerice, Stefan Salvatore je izgledao kao svaki drugi srednjo{kolac. Ipak, on nije bio kao ostali momci. Odlazio je duboko u {umu, gde ga niko ne vidi, da utoli glad. Sada je krajnje pa`ljivo oblizivao usne i desni, da ne bi ostalo nikakvih mrlja ni tragova. Nije dolazilo u obzir da rizikuje. Dovoljno mu te{ko pada to {to mora stalno da se krije i pravi cirkus od svog `ivota. Na trenutak se ponovo zapitao da li je bolje da digne ruke od svega. Mo`da bi bilo najpametnije da se vrati u Italiju, u svoje tajno skrovi{te. Kako mu je uop{te palo na pamet da poku{a da postane deo sveta kojim vlada svetlost? Dojadilo mu je da `ivi u senci. Dosta mu je bilo tame i svih onih mra~nih stvorenja koja u njoj `ive. Najvi{e od svega, bilo mu je dosta samo}e. Nije bio siguran za{to je odabrao ba{ Vird`iniju i Felovu Crkvu. To je, za njegov ukus, bio grad s kratkom istorijom; najstarije gra|evine su bile podignute otprilike tek pre sto pedeset godina. Me|utim, u njemu su jo{ `ivela se}anja i utvare Gra|anskog rata, toliko stvarne da ih je mogao videti jednako jasno kao {to je video supermarkete i kioske brze hrane. Stefan je cenio to {to se ovde pro{lost po{tuje. Verovao je da mo`da mo`e da zavoli ljude u Felovoj Crkvi i da postoji mogu}nost – ma koliko zanemarljiva bila – da }e uspeti da na|e svoje mesto me|u njima. Naravno, znao je da ga ljudi nikada ne}e potpuno prihvatiti. Gorak osmeh mirenja sa sudbinom pre|e mu preko usana zbog te pomisli. Nije hteo da se zavarava da }e se to ikada desiti. Ne postoji mesto na ovom svetu gde on potpuno pripada, gde mo`e da bude ono {to zaista jeste.


14

L. D`. Smit

Sem ako se ne vrati u svet tame... Brzo je odagnao tu pomisao. Ve} se odrekao tame; ostavio je utvare za sobom. Precrtao je sve te duge godine; sada kre}e iz po~etka, i to od danas. Stefan se trgao iz misli shvativ{i da jo{ dr`i zeca. Ne`no ga je spustio na gomilu sme|eg hrastovog li{}a. Negde u daljini, toliko daleko da sluh obi~nog ~oveka taj zvuk ne bi ni razaznao, oglasila se lisica. Hajde, do|i, brate moj po njuhu, pomislio je tu`no. Tvoj doru~ak je spreman i ~eka te. Prebacio je jaknu preko ramena i primetio da je vrana koja ga je nedavno uznemirila opet tu. Smestila se na hrastovu granu i izgleda da ga je posmatrala. Bilo je u toj ptici nekog nepatvorenog zla. Po~eo je da se sporazumeva s njom mislima, ali je odmah prekinuo. Seti se {ta si obe}ao, rekao je sebi. Upotrebljava}e{ Mo}i samo u krajnjoj nu`di. Tek kad ne bude{ imao drugog izbora. Kora~aju}i skoro ne~ujno po opalom li{}u i suvim granama, uputio se prema rubu {ume. Tamo je ostavio kola. Osvrnuo se, samo jednom, i primetio da je vrana sletela s grane i ostrvila se na zeca. Bilo je ne~eg zlokobnog u na~inu na koji se, ra{irenih krila, nadvila nad be`ivotnim telom `ivotinje – ne~eg zloslutnog, kao da likuje. Stefanu se grlo ste`e i umalo krenu natrag da je otera. Ipak, njeno pravo na plen neupitno je koliko i lisi~je, rekao je sebi. Neupitno koliko i njegovo. Re{io je da u|e u um te ptice ako se jo{ jednom na|e u njenoj blizini. Sada je samo odvratio pogled i po`urio kroz {umu, stisnutih vilica. Nije `eleo da zakasni na prvi ~as u srednjoj {koli Robert E. Li.


2. ^im se Elena pojavila na parkingu, oko nje se sjatilo celo dru{tvo. Svi su bili tamo, u punom sastavu, ekipa koju nije videla jo{ od kraja juna, plus jo{ ~etvoro-petoro nepoznatih – to su bili likovi koji su se nadali da }e ste}i popularnost ve} time {to stoje tu, uz njih. Jedna po jedna, drugarice su joj prilazile ra{irenih ruku. Kerolajn je porasla bar tri centimetra i smr{ala je, pa je izgledala kao da je si{la s naslovne strane Voga. Hladno je pozdravila Elenu i sklonila se u stranu, posmatraju}i je kroz trepavice onim zelenim o~ima kao neka prepredena ma~ka. Boni nije porasla nimalo, pa je, kad joj je poletela u zagrljaj, njena ri|a kovrd`ava kosa Eleni i dalje dosezala do brade. ^ek’, ~ek’ – uvojci?, zapitala se Elena. Odmakla se od te sitne devoj~ice da je bolje odmeri. „Boni! [ta si to uradila s kosom?” „Svi|a li ti se? Mislim da ovako izgledam vi{a.” Boni je razbaru{ila ve} razbaru{ene {i{ke i nasme{ila se; kestenjaste o~i su joj se iskrile od uzbu|enja, a maju{no srcasto lice joj je sijalo. Elena je nastavila da komentari{e. „Meredit, ti se uop{te nisi promenila.” Ovog puta je radost bila obostrana. Pogledav{i tu visoku devojku, Elena je shvatila kako joj je upravo ona najvi{e nedostajala. Meredit se nikad nije {minkala; to joj, me|utim, nije ni bilo potrebno budu}i da je imala maslinast ten i guste crne trepavice. Elegantno izviv{i obrvu, odmeravala je Elenu.


16

L. D`. Smit

„Vidim, kosa ti je za dve nijanse posvetlela na suncu... A {ta ti je s tenom? Mislila sam da }e{ mu se malo posvetiti na Azurnoj obali.” „Pa, zna{ da se nikad ne sun~am.” Elena podi`e ruke da ih i sama bolje pogleda. Ko`a joj je bila besprekorna, kao porcelan, ali je bila svetla i prozirna skoro koliko i Bonina. „Hej dru{tvo, to me podseti”, prekide ih Boni, uhvativ{i Elenu za ruku. „^ik pogodite {ta sam ovog leta nau~ila od jedne ro|ake.” Pre nego {to je ma koja od njih uspela da zausti, sve~ano im je otkrila veliku novost: „Sad umem da gledam u dlan!” Za~ulo se coktanje i smeh. „Smejte se vi koliko ho}ete”, uzvrati im Boni na ismevanje koje je nimalo nije uzrujalo. „Ro|aka mi je rekla da imam vidovnja~ke mo}i. Daj da vidim...” Zagledala se u Elenin dlan. „Po`uri, ~ove~e, zakasni}emo”, pomalo nestrpljivo re~e Elena. „Dobro, dobro. Gledaj, ovo ti je linija `ivota – ili to be{e linija srca?” Neka od devojaka se zakikota. „Ti{ina tamo; ponirem u dubinu. Vidim... Vidim...” Bonino lice odjednom preblede, kao da se upla{ila. Njene kestenjaste o~i se ra{iri{e, ali kao da vi{e nije gledala u Elenin dlan. Gledala je nekako kroz njega – i to u ne{to zastra{uju}e. „Upozna}e{ visokog, crnokosog stranca”, promrmljala je Meredit iza nje. Devojke su se mahnito smejale. „Crn jeste, i stranac je... ali nije visok.” Bonin glas, zatomljen do {apata, kao da je dopirao iz daljine. „Mada”, odmah je nastavila, deluju}i zbunjeno, „bio je visok, ali davno.” Zbunjeno je pogledala Elenu. „Ali, to je nemogu}e... zar ne?” Pustila je Eleninu ruku, skoro je odgurnuv{i. „Ne `elim vi{e da ti gledam u dlan.” „Dobro, predstava je gotova. Hajdemo”, re~e Elena ostalima, malo iznervirana. Oduvek je te vidovnja~ke fore sma-


BU|ENJE

17

trala bezveznim trikovima. [to li se onda iznervirala? Mo`da zbog toga {to je tog jutra sasvim izludela... Devojke su krenule prema {kolskoj zgradi, ali kada su za~ule da se pribli`ava automobil ~iji je motor preo kao zadovoljna maca, stale su kao ukopane. „^ove~e”, otelo se Kerolajn, koja nije mogla da odvoji o~i od prizora. „Kakva dobra kola.” „Kakav dobar ’por{e’”, ispravila ju je Meredit hladnim glasom. Sjajan crni „turbo 911” mazno je klizio niz parking tra`e}i slobodno mesto, kre}u}i se polako kao panter koji se prikrada plenu. Kada se auto zaustavio, vrata su se otvorila, a one su samo ~ekale da snime voza~a. „Uh, ~ove~e”, pro{aputala je Kerolajn. „I ja ka`em”, rekla je Boni uzdahnuv{i. S mesta na kome su stajale, Elena je mogla da vidi da je zgodan, da ima ravne plo~ice i lepo razvijene mi{i}e. Sigurno je celu no} morao da tare farmerice da bi delovale onako izbledelo, a uz njih je obukao usku majicu i ko`nu jaknu nekog neobi~nog kroja. Kosa mu je bila talasasta i – crna. Me|utim, nije bio visok. Bio je otprilike srednje visine. Elena je uzdahnula. „Ko je ovaj maskirani?”, upitala je Meredit. Opaska je bila sasvim na mestu – tamne nao~are su skrivale o~i tog mladi}a, zakloniv{i mu pri tom i pola lica. Izgledao je kao da nosi nekakvu masku. „To je maskirani stranac”, re~e neka od njih, pa sve devojke po~e{e da govore uglas. „Jao, vidi mu jaknu. Mora da je italijanska; sigurno je iz Rima.” „A otkud ti to zna{, majke ti? Jedini Rim koji si ti videla je onaj u Njujorku!”1 1 Postoji veliki broj gradova na svetu koji nose naziv Rim, a to va`i i za Njujork, Pariz itd. Ovde je posredi grad Rim u okrugu Oneida, u dr`avi Njujork, SAD. (Prim. prev.)


18

L. D`. Smit

„O-o. Elena opet ima onaj pogled. Onaj {to vreba.” „Niskom, crnomanjastom gospodinu Zgodnom bolje bi bilo da se ~uva.” „Nije nizak; savr{en je!” Kroz taj `amor se jasno za~uo Kerolajnin komentar: „Daj, Elena. Ve} ima{ Meta. [ta jo{ ho}e{? [ta mo`e{ da radi{ s dvojicom {to ne mo`e{ s jednim?” „Istu stvar – samo du`e”, re~e Meredit ote`u}i, pa devojke prasnu{e u smeh. De~ko je zaklju~ao kola i krenuo prema {koli. Elena je tobo`e slu~ajno po{la za njim, a ostale devojke su se popakovale tik iza nje, sve jedna za drugom, kao psi u zaprezi. To ju je ba{ iznerviralo. Mo`e li jednom da ode negde na miru, bez pratnje? Me|utim, Meredit je pogleda, pa se Elena ipak osmehnu. „Noblesse oblige”2, tiho re~e Meredit. „[ta?” „Pa, ako ve} ho}e{ da postane{ kraljica mature, mora{ da se nosi{ sa svim {to uz to ide.” Elena se namr{tila na tu opasku i u{la u {kolu. Pred njima se pru`ao duga~ak hodnik, a prilika u d`insu i ko`noj jakni se izgubila iza vrata {kolske kancelarije. Usporila je dok je prilazila kancelariji, naposletku zastav{i da tobo`e pa`ljivo pogleda obave{tenja oka~ena na oglasnoj tabli pored vrata. Tu se nalazio ogroman prozor kroz koji se mogla videti cela kancelarija. Ostale devojke su otvoreno buljile kroz prozor i kikotale se. „Fina pozadina.” „Ovo je Armanijeva jakna, sto posto.” „Misli{ da nije odavde?” Elena se sva pretvorila u uvo da bi ~ula njegovo ime. Izgleda da je postojao nekakav problem: gospo|a Klark, sekretarica koja je radila na prijemu novih |aka, gledala je u spisak i vrtela glavom. De~ko je ne{to rekao, a gospo|a Klark je podigla ruke kao da `eli da ka`e: „[ta da ti radim.” Pre{la je 2 Francuski izraz koji ozna~ava da visok polo`aj ili plemenit rod obavezuje,

tj. podrazumeva da se njegov nosilac mora pona{ati u skladu s njim i obavljati sve du`nosti koje taj polo`aj podrazumeva. (Prim. prev.)


BU|ENJE

19

prstom po listi i ponovo zavrtela glavom, `ele}i da okon~a celu tu situaciju. De~ko je po{ao prema vratima, a onda se okrenuo i vratio k njoj. Kada ga je gospo|a Klark pogledala, izraz na njenom licu se promenio. Nao~are za sunce sada je dr`ao u ruci. Gospo|a Klark kao da se zbog ne~eg zbunila; Elena primeti da je trepnula nekoliko puta. Otvorila je usta, a onda ih zatvorila – kao da je `elela ne{to da ka`e, pa se predomislila. Elena je `arko `elela da vidi lice tog de~ka, a ne samo njegov potiljak. Gospo|a Klark po~e da pretura po nekoj gomili papira; izgledala je kao oma|ijana. Na kraju je izvadila nekakav formular i napisala ne{to na njemu, a onda mu ga je pru`ila preko stola. De~ko je ne{to brzo napisao – verovatno se potpisao ili tako ne{to – i vratio joj papir. Gospo|a Klark je nakratko posmatrala papir, a onda je po~ela da pretura po drugoj hrpi papira. Naposletku mu je dala ne{to {to je li~ilo na raspored ~asova. Netremice ga je posmatrala dok mu je pru`ala papir, a on je klimnuo glavom u znak zahvalnosti i krenuo prema vratima. Elenu je morila znati`elja. [ta li se to unutra dogodilo? I kakvo li je lice tog stranca? Me|utim, kad je iza{ao iz kancelarije, ve} je bio ponovo stavio nao~are. Ba{ joj je bilo krivo. Uspela je da mu vidi deo lica kad je zastao u dovratku zatvaraju}i vrata. Tamna kovrd`ava kosa divno mu je isticala crte lica, {to ju je podsetilo na one likove s rimskih nov~i}a ili medaljona. Visoko postavljene jagodi~ne kosti, prav nos... usne takve da ti ne daju mira ni sna, pomislila je Elena. Gornja usna mu je bila predivno izvijena, kao izvajana, {to mu je davalo ne`an i po`eljan izgled. Odjednom vi{e nije ~ula ~avrljanje devojaka u hodniku; kao da je neko isklju~io ton. Devojke su ve} bile prestale da ga posmatraju i gledale su u bilo {ta sem u njega. Elena je i dalje stajala pored prozo-


20

L. D`. Smit

ra, blago zabaciv{i glavu dok je skidala traku, a bujna kosa joj se rasula i pala preko ramena. De~ko je produ`io niz hodnik ne osvr}u}i se ni na jednu stranu. ^im je odmakao dovoljno da ne mo`e da ih ~uje, ispratile su ga uzdasima i {apatom. Elena ni{ta od toga nije ~ula. Pro{ao je pored mene, pomislila je, potpuno o{amu}ena. Kao da me nije ni video. Kao da se budi iz sna, za~ula je zvono. Meredit ju je vukla za ruku. „[ta je?” „Rekoh – uzmi raspored ~asova. Moramo odmah na ~as, imamo trigonometriju u u~ionici na drugom spratu. Polazi!” Elena je dozvolila Meredit da je odvu~e niz hodnik i uza stepenice do u~ionice. Ne razmi{ljaju}i, sela je na prvo prazno mesto i zagledala se u nastavnicu koja je stajala kraj table, a u stvari je gledala kroz nju. Jo{ se nije bila oporavila od {oka. Pro{ao je tik pored nje. Nije je ni pogledao. Ne pamti kad joj se to poslednji put dogodilo. Uglavnom je bar odmere. Neki zvi`de. Neki zastanu da joj ne{to ka`u. Neki samo onako stanu i bulje. Eleni to nikad nije smetalo. To joj je bilo u redu. Na kraju krajeva, {ta je va`nije od momaka? Oni su merilo toga koliko je devojka popularna, koliko je lepa. A korisni su i za druge stvari. Ponekad su ba{ zanimljivi, ali to obi~no ne traje dugo. Katkad su ba{ najobi~niji kreteni. Momci su uglavnom kao psi}i, razmi{ljala je Elena. Prvo su ti slatki i obo`ava{ ih, a posle ti dosade i shvati{ da su potro{ni materijal. Malo je onih koji postanu vi{e od toga, onih koji ti postanu pravi prijatelji, kao Met. Da, Met. Pro{le godine se ba{ ponadala da je on taj koga je oduvek tra`ila, da zbog njega mo`e da oseti... pa, ne{to vi{e.


BU|ENJE

21

Vi{e od pukog likovanja zbog osvojenog trofeja, ponosnog razmetanja novim blagom pred drugaricama. Prema Metu je stvarno po~ela da ose}a veliku naklonost. Me|utim, preko leta je dobro razmislila o svemu jer je imala mnogo vremena na raspolaganju i shvatila je da je to vi{e naklonost koju ose}a{ prema ro|aku ili bratu nego prava ljubav. Gospo|a Halpern je prelistavala ud`benik obja{njavaju}i {ta }e sve u~iti ove godine. Elena je mehani~ki uzela svoju knjigu i napisala svoje ime na njoj, i dalje zami{ljena. Niko joj se nije svi|ao kao Met. Upravo zbog toga je morala da mu ka`e da je gotovo. Nije znala kako da mu to napi{e. Nije znala ni kako da mu to saop{ti. Nije se bojala da }e on napraviti frku povodom toga; on to prosto ne}e mo}i da razume. Ni sama sebe nije razumela. ^inilo joj se kao da uvek te`i... ne~emu. Me|utim, ~im bi to ne{to postigla, to vi{e nije bilo to. Tako je i s Metom, a isto je bilo i sa svim biv{im momcima. Zbog toga je stalno morala da kre}e iz po~etka. Sre}om, uvek je bilo novog materijala za obradu. Nijedan de~ko dosad nije uspeo da joj odoli i niko je nikad nije iskulirao. Sve do danas. Dosad. Prise}aju}i se onoga {to se malopre dogodilo, Elena uhvati sebe kako gr~evito ste`e olovku u ruci. Jo{ nije mogla da poveruje da je pro{ao pored nje kao pored turskog groblja. Zvonilo je za kraj ~asa i svi su pojurili napolje, a Elena je ostala da stoji u dovratku. Grickala je usnu posmatraju}i reku |aka koja je tekla niz hodnik. Tada je opazila jednu od devojaka koje su na parkingu stajale u njihovoj blizini. „Fransis! Do|i ovamo.� Fransis joj je pri{la sva sre}na, a ono nesre|eno lice joj se ozarilo.


22

L. D`. Smit

„^uj, Fransis, se}a{ li se onog lika od jutros?” „Onog s ’por{eom’ i, ono, ostalom opremom? Kako to da zaboravim.” „Vidi, `elim njegov raspored ~asova. Uzmi ga nekako iz kancelarije ako mo`e{ ili ga kopiraj od njega ako bude{ morala. Uradi to kako zna{ i ume{, moram da ga imam!” Fransis je na trenutak izgledala iznena|eno, a onda se iscerila i klimnula glavom. „Va`i, Elena. Poku{a}u. Na}i }emo se za vreme ru~ka ako uspem da ga nabavim.” „Hvala.” Elena je posmatrala devojku dok je odlazila. „Zna{, na~isto si luda”, rekla joj je Meredit na uvo. „Pa, kakva mi je korist od toga {to sam kraljica {kole ako ne mogu povremeno da iskoristim svoj polo`aj?”, uzvratila je Elena mirno. „Kuda sad treba da idem?” „Na op{te poslovanje. Evo, vidi sama.” Meredit joj tutnu raspored u ruke. „Odoh, moram brzo na hemiju. Vidimo se posle!” Op{te poslovanje, kao i svi ~asovi posle toga, pro{li su joj u magnovenju. Nadala se da }e bar jo{ jednom videti novog u~enika, ali izgleda da nisu imali nijedan zajedni~ki predmet. Ugledala je Meta na jednom od svojih ~asova, a kada je videla kako joj se osmehnuo i pogledao je onim plavim o~ima, srce joj se steglo. Zvonilo je za u`inu, pa je morala da pozdravi milion ljudi u kafeteriji, red levo, red desno. Kerolajn je, opu{teno naslonjena na zid, stajala napolju. Brada joj je bila podignuta, ramena zaba~ena, a kukovi istureni. Pri~ala je s dvojicom momaka koji su u}utali i munuli laktom jedan drugog ~im je nai{la Elena. „]aos”, rekla je Elena momcima. Potom se obratila Kerolajn: „Ho}e{ da u|emo da gricnemo ne{to?” Kerolajn gotovo da nije ni trepnula kad je Elena pri{la. Samo je zabacila sjajnu crvenkastu kosu, skloniv{i je s lica. „Za kraljevskim stolom?”, uzvratila je.


BU|ENJE

23

Elena se zgranula. Ona i Kerolajn se dru`e jo{ od obdani{ta i oduvek su se pomalo takmi~ile, ali sasvim bezazleno. Kerolajn se, izgleda, mnogo promenila. Po~ela je to suparni{tvo da shvata sve ozbiljnije. Elenu je iznenadila gor~ina u njenom glasu. „Pa, ti ba{ nisi od obi~nih smrtnika”, re~e Elena razdragano. „E, tu si u pravu”, odvrati Kerolajn pogledav{i je pravo u lice. Gledala ju je kroz trepavice onim zelenim o~ima koje su se skoro zamutile; Elenu je prenerazila mr`nja koju je videla u tom pogledu. Dvojica momaka su se samo osmehnuli i sklonili se, o~igledno se ose}aju}i nelagodno. Kerolajn to uop{te nije primetila. „Elena, {to{ta se dogodilo letos dok nisi bila tu”, nastavila je. „Mislim da tvoje vreme na tronu polako isti~e.” Eleni jurnu krv u obraze; osetila je to. Trudila se da zvu~i pribrano. „Mo`da”, rekla je. „Samo, Kerolajn, da sam na tvom mestu, ne bih jo{ trzala na krunu.” Okrenula se i u{la u trpezariju. Bilo je pravo olak{anje videti Meredit i Boni, a i Fransis pored njih. Dok je birala {ta }e pojesti za ru~ak, Elena je osetila da joj obrazi vi{e ne gore i pridru`ila se devojkama. Ne}e dozvoliti da je Kerolajn iznervira; uop{te ne}e razmi{ljati o njoj. „Imam ga”, rekla je Fransis ma{u}i papirom dok je Elena sedala za sto. „I ja imam vru}e vesti”, rekla je Boni zna~ajno. „Elena, slu{aj ovo. Ide sa mnom na biologiju i sedi levo od mene. Zove se Stefan, Stefan Salvatore, i iz Italije je, i iznajmio je stan na periferiji grada, kod stare gospo|e Flauers.” Uzdahnula je. „Taaako je romanti~an. Kerolajn je ispustila knjige, a on se brzo sagnuo da ih pokupi.” Elena iskrivi usta. „Pih, Kerolajn, sva je smotana. [ta jo{ ima?”


24

L. D`. Smit

„Ni{ta, to je sve. Nisu razgovarali. Sav je tajanstven, ba{, ba{. Gospo|a Endikot, nastavnica biologije, rekla mu je da skine nao~are, ali on nije hteo. Ima neku bolest.” „Kakvu bolest?” „Nemam pojma. Mo`da je ta bolest u poslednjem stadijumu, pa su mu dani odbrojani. Zar to ne bi bilo romanti~no?” „Ma da, veoma”, rekla je Meredit. Elena je grickaju}i usnu prou~avala papir koji joj je donela Fransis. „Evropska istorija nam je zajedni~ki predmet. Ide li jo{ neko na to?” „Idem ja”, rekla je Boni. „Mislim da }e i}i i Kerolajn. E da, mo`da i Met; ju~e je pomenuo kako ima sre}e {to mu predaje gospodin Taner.” Strava, pomisli Elena, zahvataju}i pire vilju{kom. Izgleda da }e ova {kolska godina biti izuzetno zanimljiva. Stefanu je bilo drago {to se ~asovi bli`e kraju. Hteo je da bar na nekoliko minuta pobegne iz tih u~ionica i hodnika u kojima je uvek gu`va. Toliko umova. Od pritiska toliko razli~itih misli, toliko mentalnih glasova koji su ga okru`ivali, po~elo je da mu se vrti u glavi. Pro{lo je mnogo godina otkad je poslednji put bio u tolikoj gomili ljudi. Jedan um se posebno izdvajao. Bila je to jedna od onih devojaka koje su stajale u glavnom hodniku i posmatrale ga. Nije znao kako izgleda, ali je njena li~nost bila izrazito mo}na. Bio je siguran da bi taj um uvek mogao da prepozna. Eto, bar je pre`iveo prvi dan tog cirkusa. Upotrebio je Mo}i samo dva puta, i to pomalo. Me|utim, bio je umoran. Ose}ao je i glad, priznade sebi kaju}i se. Zec o~igledno nije bio dovoljan. Misli}e o tome kasnije. Na{ao je poslednju u~ionicu za taj dan i seo. Uto je opet osetio prisustvo onog uma.


BU|ENJE

25

Taj um je sijao na rubu njegove svesti kao zlatna svetlost – blaga, a opet `iva. Prvi put je odredio koja devojka oda{ilje te talase. Sedela je ba{ ispred njega. Dok je razmi{ljao o tome, ona se okrenula, pa je mogao da joj vidi lice. Od {oka je umalo ostao bez vazduha. Ketrin! Naravno, to nije bilo mogu}e. Ketrin je mrtva; on to najbolje zna. Ipak, ova devojka je neverovatno li~ila na nju. Ista zlatasta kosa, toliko svetla da prosto sija. Ista ona bleda put koja ga je podse}ala na labudove, na alabaster, isti oni obrazi koje na jagodicama obliva rumenilo. A o~i... Tu boju nikad ranije nije video. Bile su tamnije od plavog neba, rasko{ne nijanse lazurnog kamena3 kojim je bila opto~ena njena traka za kosu. Ova devojka je imala iste o~i. One su ga netremice posmatrale dok mu se sme{ila. On brzo odvrati pogled. Najvi{e od svega je `eleo da vi{e ne misli na Ketrin. Nije hteo da gleda u devojku koja ga je toliko podse}ala na nju, nije vi{e hteo da ose}a njeno prisustvo. Gledao je pravo u klupu, zauzdavaju}i misli {to je vi{e mogao. Ona se najzad, polako, ponovo okrenula prema svojoj klupi. Bila je povre|ena. Mogao je to da oseti ~ak i kroz blokirane misli, ali nije ga bilo briga za to. [tavi{e, ba{ mu je bilo drago – nadao se da }e je to dr`ati dalje od njega. Osim toga, ni{ta nije ose}ao prema njoj. Uporno je to ponavljao u sebi dok je sedeo na tom ~asu ne obra}aju}i pa`nju na jednoli~an glas nastavnika koji je bez prestanka govorio o ne~emu. Osetio je tra~ak nekog blagog parfema – miris ljubi~ica, pomislio je. Video je njen tanu{ni beli vrat po{to se nagnula nad knjigu, kose preba~ene napred. 3 Naziva se jo{ i lapis lazuli. To je relativno redak poludragi kamen, poznat po svojoj morskoplavoj boji. Koristio se za nakit jo{ pre sedam hiljada godina, a od njega se spravljala boja kojom se u slikarstvu i ikonopisu prikazivala rasko{. Ta boja se smatra najskupljom bojom svih vremena, jer je bila skuplja i od zlata. (Prim. prev.)


26

L. D`. Smit

Bes i nekakav nemir po~e{e da ga obuzimaju kada je osetio onaj omamljuju}i ukus u ustima – nije to bio bol, ve} pre nekakvo golicanje ili svrab. Bila je to glad, ali one posebne vrste. E pa, to sebi ipak ne}e priu{titi. Nastavnik je, kao neki detektiv, brzo kora~ao po u~ionici postavljaju}i pitanja, i Stefan se najzad usredsredio na ono {to je ~ovek pri~ao. Isprva je bio zbunjen jer su pitanja stalno navirala iako niko od |aka nije znao odgovore. Potom je shvatio da nastavniku i jeste namera da se |aci postide jer ni{ta ne znaju. U tom trenutku je na{ao novu `rtvu, jednu malu s crvenim uvojcima i srcastim licem. Stefan je s ga|enjem posmatrao kako je nastavnik kinji postavljaju}i joj pitanja. Ona se, jadnica, snu`dila, pa se on na kraju okrete da bi se obratio celom odeljenju. „Eto, vidite. Je l’ vam sad jasno o ~emu pri~am? Mislite da ste neke face; sad ste maturanti, zavr{avate {kolu. E pa, da vam ka`em ne{to – neki od vas nisu zreli ni za obdani{te! Kao, na primer, ova gospo|ica ovde.” Pokazao je prema crvenokosoj. „E, ljudi moji. Da ti nema{ pojma o Francuskoj revoluciji. Ka`e – Marija Antoaneta je igrala u nemom filmu.” Svi |aci oko Stefana po~e{e nervozno da se me{kolje. Mogao je da oseti prezir u njihovim glavama, ali i poni`enost. I strah. Svi su se bojali tog mr{avog ~ove~uljka ~ije su o~i bile kao u lasice, ~ak i oni kr{ni momci, koji su bili vi{i od njega. „Dobro, da poku{amo s nekim drugim periodom.” Nastavnik se ponovo okrenuo devojci koju je malopre ispitivao. „U doba renesanse...” Naglo je prekinuo re~enicu. „Zna{, valjda, {ta je renesansa? To je onaj period od trinaestog do sedamnaestog veka tokom kojeg je Evropa ponovo otkrivala velike ideje i dela stare Gr~ke i Rima. Je l’ to be{e onaj period koji je iznedrio brojne velikane na tlu Evrope, velike umetnike i mislioce?” Kada je devojka zbunjeno klimnula glavom, on je nastavio. „[ta mislite, {ta bi |aci va{ih godina radili u {koli u


BU|ENJE

27

doba renesanse? Ima li neko ideju? Pretpostavku? Da vas ~ujem.” Devojka proguta pljuva~ku. Slaba{no se osmehnuv{i, promucala je: „Mo`da bi igrali fudbal.” Zaorio se smeh, a nastavnikovo lice se smrklo gore nego nebo pred oluju. „Nije nego!”, prasnuo je i u~ionicom je ponovo zavladao muk. „Vama je ovo sme{no? E pa, da vam ka`em, da `ivite u tom vremenu, verovatno biste dosad ve} ovladali brojnim jezicima. Tako|e biste znali sve o logici, matematici, astronomiji, filozofiji i gramatici. Bili biste spremni da se upi{ete na univerzitet, gde se sva predavanja dr`e na latinskom. Fudbal bi bio apsolutno poslednja stvar...” „Izvinite.” Tihi glas je prekinuo nastavnika usred velikog govora. Svi su se okrenuli da pogledaju ko se usudio da to u~ini. „Molim? [ta ste rekli?” „Rekao sam ’izvinite’”, ponovio je Stefan, a zatim ustao i skinuo nao~are. „Niste u pravu. U doba renesanse, u~itelji su svoje |ake podsticali da u~estvuju u raznim sportovima. U~ili su ih da je u zdravom telu zdrav duh, a svakako su se bavili i timskim sportovima poput kriketa, tenisa – pa ~ak i fudbala.” Okrenuo se prema crvenokosoj devojci i osmehnuo se, a ona mu je zahvalno uzvratila osmehom. Opet se obra}aju}i nastavniku, dodao je: „Ali, najva`nije od svega ~emu su ih u~ili jeste u~tivost i lepo pona{anje. Siguran sam da i to pi{e u ud`beniku.” Ostatak odeljenja se kri{om smejuljio. Nastavnik je pocrveneo kao rak i po~eo da frflja. Uprkos tome, Stefan ga je i dalje gledao pravo u o~i, a dva minuta kasnije nastavnik je skrenuo pogled. Oglasilo se zvono. Stefan je brzo stavio nao~are i pokupio svoje knjige. Ve} je privukao vi{e pa`nje nego {to je trebalo, a hteo je i da izbe-


28

L. D`. Smit

gne pogled plave devojke. Sem toga, morao je hitno da ode odatle; vene su mu gorele onim poznatim ose}ajem. Taman se bio uhvatio za kvaku, kad mu neko doviknu: „Hej! Jesu li stvarno jo{ onda igrali fudbal?” Nije mogao da se ne osmehne preko ramena. „O, da. I to ponekad odrubljenim glavama ratnih zarobljenika.” Elena ga je posmatrala dok je odlazio. Namerno joj je okrenuo le|a. Namerno ju je ignorisao, i to pred Kerolajn, koja je, poput ptice grabljivice, sve to budno pratila. Suze su joj navirale i pekle joj o~i, ali samo je jedna misao gorela u njenom umu. Bi}e njen, makar joj to bilo poslednje. Po cenu da im to oboma bude poslednje, mora biti njen.


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.