RATNI ZLOČINCI slušalicu. Jednom me nazvao, kaže: 'Poslije ovog svjedočenja u Trebinju, ko garantuje život tebi i tvojoj djeci?!' Pitao me gdje stanujem. Rekla sam: 'Kuća bez broja.' Sad, čim vidim 065, ne javljam se. Ali znam ko je s njim kad me zove: Vera Skakavac, sestra Momirova. Ona je bila gazda javne kuće u Miljevini, u koju je dovodila mnoge djevojčice. Saznala sam da je otvorila neki bilijar-cafe u Miljevini. A sjećam se, jabuku s drveta nisam ubrala, a da njenoj majci, pokojnoj Mileni, nisam dala…” – ispričala je Mevla.
Dragan ZELENOVIĆ “Ćosini stražari”, među kojima su bili i Gojko Janković, Dragan Zelenović, Janko Janjić Tuta i Zoran Vuković. Žene koje bi se pokušale oduprijeti ili protiviti dobijale su žestoke batine, a onda bi doživjele i grupno silovanje. Mnoge od njih, usljed takvog mučenja, poslije su se suočile sa teškim psihičkim problemima. Dok su jedne postale suicidne, druge su se branile indiferentnošću, a većina ih je bila u depresiji. Jedna od silovanih djevojaka iz Foče na kraju svog iskaza pred haškim Tribunalom izjavila je: “Neke od nas su doživjele i po 70 silovanja. To mučilište normalan čovjek ne može ni zamisliti. Molim vas kažite to svakome. Kažite svima da ima takvih ljudi-zvijeri tu, pored nas. Na kakvu god kaznu da ih osude, pravdi se udovoljiti ne može.” Mevla Lepir je jedna od više hiljada silovanih žena. Silovana je u junu '92, u Miljevini kod Foče. O tome nikada nije svjedočila. Pozvana je kao svjedokinja pred trebinjski sud zbog prinudnog rada i porobljavanja na koji ju je natjerao te iste godine Momir Skakavac, kome je suđeno u Trebinju. Advokat Momira Skakavca Bajro Čilić (uhapšen u Sarajevu krajem marta 2008. godine, kada je pokušao unijeti drogu u Centralni zatvor op. A. H.), je zastrašivao Mevlu i ostale žene svjedoke da odustanu od svjedočenja protiv fočanskih zvijeri.
“Uvijek mi kaže: 'Mevlo, Bajro je na telefonu, akšamhajrula.' I pita da li želim da odem na kafu. Ja mu spustim
BEHAR 90-91
U julu '92, ujutro je na vrata Mevline kuće u Miljevini zakucao amidžić Momira Skakavca - Krsto Skakavac. Mevla je rekla da joj suprug spava. - On se prodera: 'Digni se, majku ti jebem, naši ginu, a vi spavate!' Moj muž se ustao, otišao u kupatilo, a ovaj ga pitao jel' to abdest uzima da klanja. Tad ga je udario po licu. Krv ga je zalila. Izašao je bosih nogu. Nisam ga više nikada vidjela. Danas nemam nikakva prava na njega. Čim sam ušla u sudnicu, prepoznala sam Skakavca. Propao je, osijedio. Sudija me je pitao da li poznajem okrivljenog. Rekoh: 'Da, '66. je godište.' Posljednji put kad sam ga vidjela došao je po mene i nekoliko drugih žena sa traktorom ispred kuće. Bilo je to nekoliko dana nakon što su mi odveli muža. Sjele smo na traktor i došle u grad. Na ulicama je bilo mnogo krava, dvjestotinjak. Dao nam je kante i naredio da muzemo jednu po jednu. A krave su na ulici isprepadane, tuđe su, podivljale…pa bi stalno odgurivale one kante. Pričala sam u sudnici kako su nam psovali majku s puškom na potiljku kad bi se mlijeko prosulo. Tada se Bajro Čilić ustao i pitao me: 'Jesi li ti znala krave musti?' Ja sam ga pogledala i počela da se tresem, plačem…” Jedne večeri su joj nanovo pokucali na vrata. “Bila su trojica. Znala sam jednog, Ranko Vuković. Rekli su da ih je poslao Pero Elez, vođa četnika u Miljevini, kasnije je izvršio samoubistvo. Pitali su me gdje mi je čovjek. Rekla sam da je odveden sa spavanja. Izvrnuli su osigurač, uhvatili me i prebacili u kuhinju. Nije bilo svjetla, čula sam samo kako je puška pala na stol. I jednog od njih: 'Ako pustiš glas, ubit ću ti djecu. 'Počeli su me dirati… Izgubila sam svijest”. Nakon toga, ne sjeća se mnogo osim da je najstarija kćer-
ka pitala: “Majko, jesi li živa? Rekli su da su otišli do motela i da će se vratiti. Haj'mo bježati.” Mevla se sa djecom sakrila u obližnju šupu. Nedugo poslije, čula je nanovo njihove glasove. “Ušli su kod jedne stare babe, komšinice, i pitali je je li me sakrila? Kad su vidjeli da nisam tu, počeli su kružiti napolju, oko šupe. Moje srce je toliko tuklo i lupalo da sam se prepala da me ono ne otkrije…” Mevla je tu ostala dovoljno dugo da pomisle da je uspjela pobjeći. Ona bi čas prebivala u šupi, čas u kući. Sve do momenta kad s jednim konvojem nije uspjela doći u Sarajevo. Svjedokinja M. je bila među zatvorenim djevojkama u Karamanovoj kući u Miljevini. Ona je 1991. godine upisala prvi razred srednje škole u Gacku. Kada je počeo rat 1992. godine izbjegla je sa porodicom, te se grupa od oko 150 žena, djece i starijih osoba nakon nekoliko dana lutanja kroz šume i pregovora sa srpskom vojskom, koja ih je opkolila na dijelu puta, predala u blizini Kalinovika. Zatvoreni su u školi u Kalinoviku, gdje je svjedokinja M. bila sve do 5. augusta 1992. godine. U školu su dolazili vojnici, među kojima najčešće pripadnici jedinice Pere Eleza, uključujući Neđu i njegovog brata Zorana Samardžića, te Radovan Stanković, i odvodili žene. Kako je M. rekla, u školu je jedan dan došla i novinarka Gordana Drašković, uniformirana, te uzimala izjave od zatvorenica. Gordanu Drašković je M. viđala i kasnije i to u stanu u Foči, gdje je bila zatvorena sa drugim djevojaka, a Drago-
Neđo SAMARDŽIĆ
91