SVJEDOČANSTVA
ŠIFRA: “EMINA”: Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojčice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. ...Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini, u rijeci, u masovnoj grobnici. ...Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. ... Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali.
rala iz usta, smrdjeli su od prljavštine... Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc-logoru “Kalinovik”. Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogledati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočeničkog mjesta... I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši. I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela... I dalje su bila gladna. Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, nene Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajući ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu. Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše
60
djevojčice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini, u rijeci, u masovnoj grobnici. Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete. Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. “Zašto djecu”, vikala sam, “ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu”, preklinjala sam ih... Ništa nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi. Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala
neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti. I bratovu kćer su četnici bili silovali, i još neke meni poznate djevojčice u dobi od 13 – 15 godina. Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati. Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. “Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac”, čula sam je jednom kako mu govori. Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od same sebe, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati.
ŠIFRA: “SABORNIK” Ja sam kao mlada djevojka, studentica, Bošnjakinja, u logoru Vojno više puta silovana. To zlo i poniženje činili su mi trojica ustaša. Jedan od njih bio je zapovjednik stožera HVO Marko Radić – “Maka”. Drugi je bio Mario Mihalj, a treći Vice Vukojević, sabornik u Saboru Republike Hrvatske. Mogao je biti početak septembra 1993. godine. Tog dana dugo je padala sitna kišica, sve do večeri. Struje nije bilo više sati i sve žene u našoj prostoriji su bile polijegale. Moglo je biti oko 21 sat kada su stražari otključali vrata na kojima se sijala baterijska lampa. Zrake svjetlosti su išle od žene do žene dok se nisu zaustavile na mome licu. Tada
BEHAR 90-91