SVJEDOČANSTVA “Belih orlova”. Nosio je na glavi crvenu beretku. Prišli su mi i naredili da pođem za njima. Kćerku sam bila povela sa sobom, ali mi je Bogdan naredio da je ostavim kod nekoga od poznanika, jer se neću dugo zadržati. Pošla sam s njima i uveli su me u Dom kulture, pravo u sobu upravnika, a onda me iz nje izveli i odveli u spomen sobu Doma kulture. U sobi je bilo nakrcano svega, ali je Bogdan znao šta traži i gdje će naći, pa je ubrzo izvukao sliku-plakat sa likom Slobodana Miloševića. Prišao mi je i naredio mi da uzmem plakat. Ja sam stajala opuštenih ruku, a on me je ošamario nekoliko puta i uzviknuo: “Desit će ti se što i tvome mužu Senadu, a možda i gore. Nosi vani balijama ovaj plakat. Čekaju te vani!” Protivila sam se, ali me je ošamario još jednom i ja sam izašla, noseći plakat sa likom Slobodana Miloševića. Vani su četnici već bili postrojili više civila Bošnjaka, žena sa djecom i starijih muškaraca. Bogdan mi je naredio da idem na čelo, da nosim plakat i uzvikujem: “Živjela Srbija, dole Alija, pogani balija!” Pošla sam naprije, a oni su ljude tjerali da idu za mnom. Išla sam, ali sam šutjela. Onda mi je prišla Dana Cvjetinović, istrgla mi plakat i počela vikati: “Živjela Srbija, dole Alija, prokleti balija!” DOK ME JE SILOVAO ZORAN MI JE SISAO KRV IZ VRATA Mene je, zatim, za ruku povukao Zoran Ristanović i udario me više puta nogom u stražnjicu, a zatim vratio u Dom kulture. Uveo me je u spomen sobu i jakim udarcem pesnicom oborio na patos. Izvadio je nož i njime mi isparao odjeću, prisilivši me da skinem. Krvarila sam na više mjesta, na bedrima, grudima, oko vrata... Grubo me je potom povalio i silovao, ne zatvorivši do kraja vrata sobe, pa je cijeli prizor zločina gledalo nekoliko četnika, koji su bili pošli za mnom i za Zoranom. Dok me je silovao, Zoran mi je sisao krv koja je curila iz mog vrata, kao i oko mojih grudi... Bila sam u polusvjesti i nisam bila načisto da li me nečasti kurjak ili čovjek. Kada se iživio, natjerao me je onakvu isparanu, izmrcvarenu i polugolu vani, među civile, gdje su me prihvatile naše žene, koje su me
BEHAR 90-91
oprale, obrisale i našle mi jednu bluzu i neku suknju, jer mi je moju odjeću četnički zlikovac, Zoran Ristanović, bio gotovo potpuno svojim nožem isparao. Pošto su pred Dom kulture u Drinjači priveli skoro svo stanovništvo, četnici su onda razdvojili žene i djecu od muškaraca... Iste noći, a i sutradan, žene i djecu su autobusima prevezli u Karakaj, a odatle u logor Čelopek. Muškarce su pomenute noći iz Doma kulture Drinjača prevozili u zgradu Osnovne škole “Žarko Vuković” u Drinjači. Vodili su ih u grupama po petericu. Za vrijeme ovog prebacivanja, čula se jaka pucnjava iz automatskog oružja, propraćena vriskom muškaraca. Od tada se ovim ljudima gubi svaki trag. Mislim da su svi pobijeni. Bilo ih je 107. Glavni organizator svih ovih zločina bio je Bogdan Ignjatović, vlasnik kafane “Šampion”, u Drinjači. Pored njega, u organizaciji ovih zločina, isticali su se Milun Ristanović zvani Poštar, Milenko Živanović, šef Ureda MZ Drinjača, Miladin Mijatović, sin Ljube, predsjednik Mjesne konferencije Saveza omladine Zvornik, Dana Cvijetinović, rođena Mičić i njen brat Zo-
ŠIFRA: “PAĆENICI” Ja sam Fočanka po rođenju. U Foči sam do polovine aprila 1992. godine pohađala osnovnu školu i bila pri završetku šestog razreda. Škola se međutim raspustila, jer je počela agresija Srbije na Bosnu. Mi, Bošnjaci, bježali smo na sigurnija mjesta i Foču sam napustila 22.4.1992. godine, bježeći pred četničkim krvolovcima. Otišla sam sa bratom i sestrom u Gacko kod tetke, očeve sestre, nadajući se da je tamo sigurnije. Međutim, poslije izvjesnog vremena i u Gacku je počeo četnički “krvavi pir”. Morali smo pobjeći od domaćih četnika i vojnika JNA iz Srbije i Crne Gore i krenuli smo prema Zelengori. Tu smo po šumama tumarali u krug pet-šest dana, a onda nasumce krenuli dalje. Bilo nas je puno. Naša izbjeglička kolona se u neko doba presjekla i jedan dio ljudi je ostao ne znajući kuda da krene. Stigla nas je uniformisana grupa četnika koji su nam obećali da će nas prebaciti na našu slobodnu teritoriju. Tu su bili četnici koji su vikali:
ŠIFRA: “PAĆENICI”: Odveli su nas na rad i zadržali nas na farmi do pred večer, kada me je jedan mlađi četnik uzeo za ruku i rekao: “Ova je moja”. ...Bacio me je na šatorsko krilo i bespomoćnu svukao potpuno do gola. Nisam se smjela opirati i drhtala sam skupljenih nogu dok sam rukama pokrivala gole grudi. ...On mi je prišao samo spuštenih pantalona od članaka. Jako me je boljelo i gotovo sam vriskala. Otimala sam se i molila ga da me poštedi, ali on mi je udario još nekoliko šamara od kojih mi je lice bilo utrnulo. ran Mičić, Zoran Ristanović, sin Milutinov, jedan od najekstremnijih četničkih zlikovaca na ovom području, zatim Ljubiša Petrović, milicioner SJB Zvornik, Vlastimir Savić, autoprevoznik MZ Drinjača, Radivoje Seleš, milicioner iz Tuzle koji je radio kao ključar u tuzlanskom zatvoru, Milan Jovanović, novinar lista “Glas Drine”, Ivo Živanović, vozač u Komitetu Saveza komunista Općine Zvornik, Risto Alempić, radnik Faguma-Zvornik, te mnogi drugi četnici.
“Samo vi idite odavde i nikada se ovamo nemojte vratiti!” Doveli su nas do jednog sela u kome smo ostali dva-tri dana, u zgradi osnovne škole. Rasporedili su nas po učionicama. Sa mnom su bili moj mlađi brat i starija sestra. Onda su nas sve civile kamionima prebacili u Kalinovnik. Govorili su nam usput da je to samo privremeni smještaj u Kalinoviku, dok se ne organizuje razmjena. Ali u Kalinoviku smo ostali puna dva mjeseca.
51