SVJEDOČANSTVA četnika uz sebe, onda na njoj nisu pravili “redaljku”. Četiri mjeseca nakon toga, došli su Gojko Janković, Dragan Zelenović i “Tuta” i rekli su da četiri djevojke moraju ili ubiti, ili ih poslati u Foču iz koje su nas i doveli, jer oni nemaju dovoljno hrane da nas hrane. Ostale su Dženana, Mirela i Sanela. Otišle smo ja, Emina, Adisa i Edina. Odveli su nas u jedan stan kod “Ribarskog”. Tu smo prenoćile jednu noć. Janković nam je govorio da ćemo tu biti sigurne i da nas niko neće dirati. Međutim, sutra dan dolaze četnici kupci koji su nas kupili od Zelenovića i “Tute”. ČETNICI SU NAS MEĐUSOBNO PRODAVALI I KUPOVALI Nama nisu ništa govorili, ali smo ih njihove priče saznali da je u pitanju prodaja i trgovina s nama. Trgovali su robljem. Rekli su nam: “Ići ćete kod ovih momaka i tamo će vam biti super. Niko vam neće dolaziti i imaćete svega.” Kovač Radomir, zvani “Klamfa” i Jagoš Kostić, zvani “Jaga”, odveli su nas u neki stan, u “Brenu”, na četvrti sprat. Bile smo nas četiri djevojke. Tu smo bile 5 – 6 dana i nisu nikoga drugog dovodili, ali je “Klamfa” bio gori u svemu nego deset četnika. On se na svakoj od nas iživljavao. Ponašao se manijački. Odatle su mene i malu Edinu prodali nekim četnicima-Srbijancima. Rekli su nam da idemo kod tih ljudi, pošto su oni iz Srbije pa nemaju žena, da im pospremimo kuću i napravimo ručak. Srbijanaca je bilo puno, a svaki je htio da siluje. Tamo je nastao pravi haos. Vojkan Jagić, koji nas je kupio, nije dao da nas iko siluje, ali nije mogao da nas sačuva. Te iste noći su se tukli međusobno zbog nas. Bilo je i krvi. Čekala sam samo kada će ući u sobu i zaklati nas. U toj kući smo bile 10 – 15 dana. Nad nama su se izredali svi. Jednom su nas iz te kuće odveli u jedan stan. Bile smo nas dvije i tri Srbijanca. Tu smo bile 10-ak dana. Pitala sam “Klamfu” šta će sa mnom biti. On je rekao da će po mene doći “Tuta” i “Zelja” (Dragan Zelenović) da me vode kod sebe. Poslije pola sata, kad je “Dragec” odveo Edinu, ovi dolaze po mene.
BEHAR 90-91
Plakala sam i izašla sa njima. “Tuta” mi je rekao da se ne bojim i da ću biti kod njega, te da me niko neće dirati. Međutim, oni su mene poveli da me ubiju, jer nisu znali gdje će više i šta će sa mnom... Došli smo pred zgradu gdje je mala Edina odvedena i oni su otišli kod “Drageca” da o meni pregovaraju sa njim. Tamo su se zadržali pola sata, a ja sam sjedila u autu. Došli su po mene i rekli da izađem i idem gore kod Edine. Otišla sam i počela plakati. Onda je “Dragec” povikao na mene da šutim, jer mi je on spasio život, pošto su me oni htjeli ubiti. Tu smo ostali jednu noć, poslije čega nas odvode u
sko je ostao. Pošto nisam htjela da tamo idem, Jasko me je udario šakom. Pala sam i krv mi je potekla na nos. On me je uhvatio za kosu, podnio nož pod vrat i htio je da me kolje. Onda sam ja pristala i rekla da ću ići, samo da me pusti... Išla sam sa njim pješke do “Tutinog” stana gdje me i ostavio... Poslije je “Tuta” došao i pošto sam bila sva otekla, pitao me je ko me je udario, kao da ne zna ko je to bio. Tu sam cijelu noć bila sa njim, a sutra dan me je ponovo vratio u garsonijeru. Drugu noć ponovo je došao Todović. Rekao je da ustanem i pospremim stan jer dolaze njegova tri
ŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Čekala sam samo kada će ući u sobu i zaklati nas. U toj kući smo bile 10 – 15 dana. Nad nama su se izredali svi. Jednom su nas iz te kuće odveli u jedan stan. Bile smo nas dvije i tri Srbijanca. Tu smo bile 10-ak dana. ...Dragan Stanković – Dragec me je poslije prodao Milanu Todoviću iz Čelebića, a ovaj me je odveo u jednu fočansku garsonijeru... Pošto mu Todović nije platio moju cijenu, Dragan je došao sutra i uzeo televizor iz tog stana. Tu sam bila zatočena mjesec i više dana. jednu kuću, gdje smo bile dvije-tri noći, kod nekog čovjeka. Bile smo same i kuhale smo sebi što smo našle, ne znajući da ne smijemo, jer kad je taj čovjek došao, htio nas je pobiti što smo mu pojele hranu. Mislim da se zvao Jojić. Odatle nas je on odveo u jednu garsonijeru. U garsonijeri smo bili 10 – 15 dana. Za sve djevojke što su sa mnom bile, saznala sam kasnije gdje su, jedino nisam za Edinu. Za nju se i danas još ništa ne zna. Dragan Stanković – Dragec me je poslije prodao Milanu Todoviću iz Čelebića, a ovaj me je odveo u jednu fočansku garsonijeru... Pošto mu Todović nije platio moju cijenu, Dragan je došao sutra i uzeo televizor iz tog stana. Tu sam bila zatočena mjesec i više dana. Todović bi dolazio uvečer u tu garsonijeru. Donosio mi je da jedem jednom u tri dana. Uvijek je dolazio pijan i nasrtao na mene. Jednu večer su u stan provalili “Tuta” i Jasko Gagović. Obećavali su kako će me odvesti u Austriju. Ništa im nisam vjerovala. Htjeli su da me vode u “Tutin” stan u “Breni” i dogovarali se oko toga. “Tuta” je kasnije otišao, a Ja-
brata u posjetu. Rekao je da dolazi i Marković kojeg ja od ranije poznajem....
ŠIFRA: “RETARDIRANA” Rođena sam u Hadžićima. Prije rata sam živjela po domovima za retardiranu omladinu. Rat me je zatekao u Domu za štićenike u Višegradu. Jednog dana, na samom početku rata, u naš dom je upala vojska u maskirnim uniformama JNA. Medicinska sestra koja nas je pazila rekla nam je da su to jugoslovenski vojnici iz Užičkog korpusa JNA. Ispočetka nas nisu dirali jer su ih medicinske sestre molile da nam ne čine zlo, pošto smo mi bile bolesne djevojčice, ali kasnije je bilo sve gore i gore. Odvodili su djevojke u druge prostorije u Domu i tamo su ih skidali gole i svašta im radili. Čule smo plakanje i vrištanje iz podruma. Imali su spiskove sa našim imenima, po kojima su nas prozivali. Prozivali su nas
41