RIJEČ UREDNIKA
SAMO DA ME LUPANJE SRCA NE OTKRIJE U zadnjem ratu srpski barbarogenije iskazao je svoj banditizam i nadmoć posve novom metodom osvajanja, nastalom i zamišljenom u njihovim laboratorijima ratovanja. Riječ je o masovnim silovanjima Bošnjakinja koja su trebala poslužiti istrebljenju jednoga naroda ili samo zato što mu pripadaju kao “Allahove nevjeste”. Takve su metode iskazivali i neki pripadnici postrojbi Hrvatske vojske na područjima srednje Bosne i Abdićevi takozvani autonomaši. Svi u nekoj šejtanskoj sprezi. Te nas priče, koje donosimo u ovom broju “Behara”, kao noćne more, ostavljaju bez daha, a važno je i to da veliki broj silovanih žena ne zaboravlja, i osuđene su da žive svoja iskustva koja prijete da im razderu osobnost uz neprestano predosjećanje sloma. Jedna se Bošnjakinja prisjetila: “Kada mi se nitkov približavao oćutjeh sa strahom: Samo da me lupanje srca ne otkrije”. I dok je mladost ostalog dijela Europe živjela svoje ljubavne priče, kao tajnovite vibracije lijepih srodnih tonova, silovane Bošnjakinje živjele su u poludjelom i psihotičnom svijetu u kojemu počiniti zločin biva isto kao i izraz velikodušne čovječnosti. Dakle, ove tekstove u “Beharu” donosimo prije svega u nakani da se “ne zaboravi” grabežljivcima, zlostavljačima i mučiteljima i da ih ne bi ostavili samo u njihovoj tjeskobi, a potom da ljudski sud njihove čini ne proglasi (i ne osudi) grijehom te da se ta njihova tjeskoba, ako je uopće osjećaju ne bi smirila u vlastitoj pravednosti. Jer zaista je teško nakon ovih priča primijeniti principe oproštaja, koji nam Bog neprestano udjeljuje, spram onih koje animalna požuda privlači i koji dopuste da ih ona pobijedi i proguta. Identitet dobiješ rođenjem (kraljev sin je još uvijek kraljev sin iako su ga odgojili pastiri), ali ako ti oskvrnu tijelo zatrt će i njegovu identitarnu kvalitetu. Subjekt, kojeg je napao grabežljivac (silovatelj) više ne zna tko je, a istom je izgubio snagu da otkrije svoju pravu
BEHAR 90-91
ma, da se počini zločin silovanja nad drugim koji je u slabijem položaju. Ove priče, nadamo se, ponajviše govore o onima koji nisu okrenuti duhu pa su svoje strahove s vlastitim tijelom i seksualnošću projicirali na nezaštićenu i nemoćnu ženu, djevojku, sestru, majku i njeno dijete. Ono što se njima dogodilo ravno je tragediji spaljivanja “vještica” u Europi u 17. stoljeću. I sve je to proizišlo iz uma onih koji život s drugima zamišljaju kao život s podčinjenima i kao život s onima kojih nema i to u naše doba kada podjela na muško i žensko u društvu ne djeluje baš uvjerljivo, iako je prijetilo da postane prirodno. Sead BEGOVIĆ narav, jer pogaženo tijelo više ne reprezentira sebe. “Ja” više nije očekivana budućnost, potraga za iskonskom ljubavlju, niti ono za bilo čime žudi u sadašnjosti. Relacija muškarac-žena (za zlostavljanu ženu, žrtvu silovanja) postaje trajna opreka bez cilja, bez nade. One neće biti zatočnice ženskog identiteta (koji je porušen), u feminimalnom smislu te će se teško priviknuti na ulogu majke i ulogu supruge. S obzirom na svoje grozomorno iskustvo takva žena teško uspostavlja autoritet nad sobom. Uz strah da je stigmatizirana, silovana žena teško otvara svoju dušu. Ona je u stalnoj kušnji – ima li za nju razumijevanja? U toj potrazi za ljudskim licem “Behar” podastire ovu građu za one koji ne znaju da je silovanje muslimanki u BiH zapravo silovanje Bosne i cijelog zapadnog Balkana. Tu od pomoći nije ni činjenica da je Ibrahim (Abraham) zajednički otac vjere kršćana i muslimana te bi on trebao biti arhetip njihove vjerničke egzistencije, kao vodeći lik jedne ekumene. No, ideje stvaraju ljudi, a ljudi su oblikovani poviješću i kulturom. Bit će stoga još jednom interesantno pratiti ideje vodilje koje su bile u pogonu, primjerice u nekih Srba s povijesnim frustracija-
Muslimanka teško može zamisliti koliko ih kršćani (bilo kojeg zakona), kao podjarmljivači, mrze i zašto silovane žene zazivaju Božje ime? Zato što je On osloboditelj svih svjetova i shvaćen je kao osloboditelj od ropstva o kojem je doslovce riječ u nekim od ovih tekstova u “Beharu”. Silovanje je, dakle, bilo vojni i strateški oslonac, a masovne žrtve (riječ je o desetak tisuća žena) postale su dio kolektivnog obrasca u sklopu istrebljenja jednog naroda. U ovim pričama nalazimo i rječite tišine, zato što se akt silovanja jednostavno ne može izreći riječima. Te su priče jezovite i nepojmljive – ne stanu u riječ. No, “ono” što se Bošnjakinjama desilo je od ovoga svijeta i nikada neće biti izbrisano iz pamćenja. Iskreno se nadamo da te “naše” paćenice (naši meleci) neće lutati svijetom kao nešto odsutno od života. Zato “Behar” ovim brojem ulazi u samu srž tragedije i objavljuje tekstove opremljene sa subjektom, objektom i adresatom i nadamo se da će oni pripomoći stvarnoj dijagnozi silovatelja, a ne okrnjenom izvješću i kojekakvim manipulativnim interpretacijama. Nitko nema pravo poniziti drugu osobu. Svatko ima pravo na svoje dostojanstvo. Iz ovih se tekstova može saznati tko ne poštuje drugo biće i slijedom toga tko ne odaje poštovanje životu i svemu onome što u
3