SVJEDOČANSTVA se snađem u mraku, kada su se vrata otvorila. Pomislila sam da to iz sobe odlazi Zoran Sikirica, ali sam pogriješila, jer je na vrata ušao neki drugi četnik. To sam mogla uočiti jer je već počelo da sviće. Dugo me, nemoćnu na podu, posmatrao taj čovjek, a onda mi je rekao da ustanem i da se brzo obučem. Sva sam bila slomljena i od onih komadića odjeće uspjela sam pokriti ono najnužnije. Niz noge mi je tekla krv. Kad sam se obukla, rekao mi je da pođem sa njim. Sišli smo niz stepenice i, dolje u hodniku, zatekli puno četnika koji su buljili u mene, izmorenu i krvavu. Upravnik zatvora, Zoran Sikirica, čovjek – zvijer, upitao je četnika koji me je vodio da li se “počastio Turkinjom”. On je šutio, na što je upravnik počeo da urla, nazivajući ga pogrdnim imenom, skočio je, zgrabio me za ruku i ponovo, vukući me, odveo u onu prostoriju. Već je bilo svanulo i soba je bila ispreturana i sva uprskana krvlju. Sve je izgledalo užasno. Ovoga puta nije zaključao vrata. Rekao mi je da su mi i moji sinovi tu u logoru i ako ne budem poslušna i pružala otpor da će ih ubiti. Znala sam da zlikovac govori istinu. Nisam se branila. Divljački me ponovo silovao, iživljavao se na meni, psovao, vrijeđao me, puštao iz sebe neke neartikulirane glasove, grizao... Kada više nisam imala snage i kada sam gotovo potpuno klonula, naredio je da me vrate u veliku salu. Na svjetlu dana slika ljudi paćenika je izgledala jezivo. Amra je u jednom uglu plakala. I ona je bila sva modra i izujedana. U sali je bilo djece i staraca. Gledali su šutke sa beskrajnom tugom u svojim gotovo ugaslim očima. Svi su me poznavali, a i ja njih. Sve su nam samo oči govorile. Nakon dva dana, pred večer, po mene su došla četvorica Srba u četničkim uniformama i odveli su me u onu istu sobu u kojoj me je zlostavljao Zoran Sikirica. Kad su me uveli unutra, oborili su me na pod, uzeli su konopce i njima mi svezali ruke iza leđa. Provjerili su da li su me dobro svezali i sjeli su u sobi pored mene, ne govoreći ništa... Nakon dvadesetak minuta u prostoriju je ušao Zoran Sikirica i naredio svojim
BEHAR 90-91
ŠIFRA: “KRKAN”: Rekao mi je da su mi i moji sinovi tu u logoru i ako ne budem poslušna i pružala otpor da će ih ubiti. ...Divljački me ponovo silovao, iživljavao se na meni, psovao, vrijeđao me, puštao iz sebe neke neartikulirane glasove, grizao... ...Amra je u jednom uglu plakala. I ona je bila sva modra i izujedana. U sali je bilo djece i staraca. Gledali su šutke sa beskrajnom tugom u svojim gotovo ugaslim očima. četnicima da napuste prostoriju... Kada su izašli, zaključao je vrata i počeo sa mene da skida suknju. Jako sam se uplašila i od straha sam dobila ženski odliv. Kad mi je svukao suknju i gaćice, i sam se skinuo i bio spreman na novo seksualno orgijanje... Međutim, blokirala ga je bila krv koju je osjetio, trgnuo se i podigao sa mene, zaurlavši: “Fuj balinkuro, gadiš mi se”, a onda se naglo okrenuo i pošao prema stolu na kome je stajala flaša, koju je dohvatio i prišao mi. Gledao me je jedno kratko vrijeme, sagnuo se i počeo da mi gura flašu u vaginu, vrišteći pomahnitalo pri tome. Flašu je gurao svom snagom nanoseći mi nesnosne bolove. Počela sam vriskati dok se nisam potpuno onesvijestila... Kad sam se osvijestila bio je cik zore. Sva sam bila mokra i nepokretna. Od straha i spoznaje u kakvom sam se položaju nalazila, ponovo sam se onesvijestila. Probudila sam se kad je već uveliko bilo jutro. Bila sam odvezana. Sva sam bila mokra od krvi i nisam se mogla ni pokrenuti. Pored mene je ležala i krvava flaša. Prostorija je bila otvorena, a četnici su u grupama ulazili unutra da vide golu Bošnjakinju, ali su uzmicali uz povike, kao: “Fuj krmačo, gadiš
nam se”. Ćuškali su me i pljuvali dok sam nepokretna ležala na podu. Poslije pola sata poslali su četiri naše žene da me iznesu i operu i odnesu na moj ležaj u uglu zajedničke zatočeničke prostorije.
ŠIFRA: “BRČKO” Početkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omogućeno da izađu iz Brčkog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brčkog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je čitavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuđen da im da sve što je imao, samo da se spasi glava. Moja porodica je imala solidnu ušteđevinu u njemačkim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku cijenu prevoza od Brčkog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlađa sestra i ja, dočekale smo da se autobusom prebacimo do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjeće. U autobusu nas je, pred polazak iz Brčkog, bilo 22. Sve žene i mala djeca. Uz
ŠIFRA: “KRKAN”: Nakon dvadesetak minuta u prostoriju je ušao Zoran Sikirica i naredio svojim četnicima da napuste prostoriju... Kada su izašli, zaključao je vrata i počeo sa mene da skida suknju. Jako sam se uplašila i od straha sam dobila ženski odliv. Kad mi je svukao suknju i gaćice, i sam se skinuo i bio spreman na novo seksualno orgijanje.. Međutim, blokirala ga je bila krv koju je osjetio, trgnuo se i podigao sa mene, zaurlavši: “Fuj balinkuro, gadiš mi se,” ...Gledao me je jedno kratko vrijeme, sagnuo se i počeo da mi gura flašu u vaginu ...
29