SVJEDOČANSTVA jedno, da se na njoj nije razaznavalo ništa od ženskog tijela; uopće nije imala izrasle grudi. Čuo sam je i vidio svojim očima kad se moli Isusu i Svetoj majci Mariji, da je zaštite od Hafiza, i priznaje da ne smije kazati šta joj rade!!! Na to je Hafiz konstatirao da je pokrštena i silovana! “Nema joj lijeka. Zarobili su je i siluju da im rađa džine. Nisam vidio ružniji išaret od ovoga šta nam se sprema!”, rekao mi je Hafiz. To je svijet metafizike kakav se viđa u filmovima straha i jeze! Mjesec dana su me boljela koljena od straha nakon te seanse! O tome ne želim ni misliti, a kamoli pričati! Nije bitno da li ko u takav svijet metafizike može uzvjerovati, koliko je bitno da je to jeziv medij od kojeg se i vjerniku i nevjerniku ledi krv u žilama! Sabininu priču sam, kao iskaz ili svjedočenje, snimio na diktafon i sve pravne reperkusije koje priča bude imala, prvenstveno u smislu dokumentiranja ratnog zločina, te pravne odgovornosti, spreman sam ustupiti zainteresiranim osobama i nadležnim institucijama. Vjerujem da će i čitaoci s punom odgovornošću iščitati priču u kojoj su namjerno izmijenjeno ime i neki toponimi, te da eventualne sličnosti sa likovima ne zloupotrebljavaju radi nagađanja i znatiželje, kako ne bi još naudili napaćenim osobama. Jednako tako vjerujem da će mi se čitaoci obratiti radi svakog oblika pomoći i satisfakcije ovoj familiji! I ne samo njima! MAFIJA - KĆERI MOJA! Put u Foču, naslov je jedinog pismenog svjedočanstva Adila Zulfikarpašića, o pokoljima muslimana u istočnoj Bosni, koji je objavljen 1957. u inozemstvu, a u BiH tek 1991. godine. On je opisao jezive prizore sela Dobropolja, Poljica, Drače, Miljevine, Daničića, Susješnog, Cureva koja su bila do temelja spaljena. “Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je u susret dolazio neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin. - Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča? - Kojim svijetom?, pravio se stari nevješto.
20
- Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta. - A sa Turcima? - kao dosjetio se on Satrli ih, brate, i sjeme im zatrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotad ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam je vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!” - A on meni kaže: “Nemam vremena čoeče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.” Sabina je rođena samo nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata. “Koliko se i sama sjećam djetinjstva, a i po onome što sam čula od svojih, to je bio težak i čemeran život. Iako mi je dedo, majkin babo, bio čovjek na namu, ugledan musliman, poslije onog rata teško je živio. Dajdže su mi pobijene, pa je nana mlada umrla u žalosti za njima. Selo Pribinić, na primjer, zvali su selom hudovica, nigdje muška iz glave. Majka mi se udala za baba preko volje dedove, jer je bio komunista. Nisu dugo bili u braku. Nisam imala ni godinu dana kad me je majka donijela u dedovu kuću. Dedo se nije mogao pomiriti s tim što je donijela “udbaško kopile”, pa se majka preudala za jednog hudovca koji je imao djecu iz prvog braka. Babo mi je radio je u nekoj zadruzi, pa su ga kasnije opanjkali i istjerali i iz posla i Partije. Kad mi je nene umrla, babo me je dao svome bratu da mu čuvam hajvan. Babo mi se bio propio i nikad nije dolazio kući. Bila sam im čobanica, gladna i bosa. Ko strina, srce je nije stezalo za mnom. Pa su neki ljudi poručili mojoj majci:” Bona, uzmi dijete k sebi. Kako ga možeš gledati da se onako pati; više je gladno nego sito, golo je i boso...” Bili su me ispisali iz škole da bih čuvala ovce i goveda. Taj mi je očuh bio dobar prema meni. S njegovom djecom sam se hranila i odijevala. Zimi tkala ćilime, a ljeti brala bilje. Kako god da je bio težak život, kad je čovjek mlad i zdrav, nada se boljem i ljepšem. Ni sama ne znam kako su mi rekli za tog mog budućeg muža. Ko da sam ga zagledala. I on je bio siromašan, ali je bio jedinak, živio je sam sa starom majkom. Mislila sam da se samo skinem s vrata svojoj majci, da ću uz Božju pomoć, svojim rukama moći privre-
diti za život. Tako je i bilo; muž mi je bio bez posla, a ja sam tkala ćilime i brala bilje. Nismo bili gladni. Našlo nam se i to dvoje djece kad ga je jedan poznanik odveo u na posao u inostranstvo. Kako je otišao u tu kavursku zemlju, nikad nije došao dok mu nisu javili da mu je majka umrla. Ja sam mu pazila bolesnu majku koliko sam mogla. I tu noć kad je došao nije noćio sa mnom u kući. Doći će za koji dan da bi me nagovorio da se vratim i da djecu damo u dom. Plakala sam i nisam dala da mi uzmu djecu. Ja sam odrasla kao siroče, pored živih roditelje, i nisam dala da mi tako djeca rastu. Za to je čuo moj babo i došo po mene. Nikad ga više nisam vidjela. Čula sam da se bio oženio tom nakom kavurkinjom vražijom i da sa njom ima drugu djecu. Šta sam ti zaboravila kazati dovle, nije ni važno. Jad i ćemer od života, pa tako mi je bilo. A poslije su mi djeca bila moja muka. Mali, maca moja, počeo je poboljevati, kokad sam s njima živjela u podrumu sa prostrtom prnjom i drvenim krevetom. Često su bila gladna, nisam im imala šta dati za večeru. Radila sam svijetu šta god kome je zatrebalo. I, onda, opet taj mi otac, onakav jadan od puste rakije, imao je prijatelje iz te Partije, pa mi rekao da odem u Socijalno. Dođem u kancelariju kod tog direktora, ispričam mu svoj jad, a on će meni: “Ti, Sabina, k'o da si se na Boga kamenjem bacala!” Tobe jarabi, bio je komunista, a dobar čovjek, pa se tako šalio, često će mi ova njegova šala na um pasti. Nazvao je drugog direktora da me primi na određeno vrijeme. Bogme me taj čovjek zaposlio i ostala sam za stalno u preduzeću. Kakav je pos'o mogla dobiti nepsimena žena?! Djecu sam gojila kako sam znala i umjela. Fino su mi učila u školi. I ovaj mali, duša moja, bio fino započeo sa školom dok se nije skroz razbolio. Imao je pokidane živce, pa onda astmu pa sve. Ko boleščine vuku jedna drugu. Nogice su mu se počele sušiti i slabo je govorio. Da opet ne duljim, to dijete će mi biti sevep da ostanemo. Sve do zadnjeg dana sam se nadala da nećemo morati bježati. Nedžada sam bila poslala u Sarajevo. Krila ga, krila u kući, kako je ono počelo sa Džulimanom, i ovi srpski rezervisti, počeli s jeseni dolaziti u Foču. Sve sam ih
BEHAR 90-91