Zlato, srebro i “lata” popularni vaterpolist s nadimkom Dzingo. Tako su, naime, za igračke karijere, ali i poslije nje, mnogi zvali Karla Stipanića uspoređujući ga sa legendarnim Džingis Kanom. Na lancu od WC kotlića O toj trećoj medalji s podjedankom dozom zadovoljstva i sjete u glasu hrvatski Džingis Kan na vaterpolskim vratima Karlo Stipanić, po zanimanju inžinjer medicinske radologije, ima pripremljenu pravu malu pričicu. Naglašava da je stoposto istinita, a slobodno prepričano ona glasi: - Po povratku s OI u Münchenu na kojima nismo osvojili medalju, na mom radnom mjestu u zagrebačkoj Bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici radnici iz tehničke službe pozvali su me na marendu. Naravno da sam poziv prihvatio, jer su zajedničke marende u ono vrijeme bile dosta česte. Čim sam stigao popeli su me na stol i održali govor s akcentom na to da sam ja za njih i nadalje najbolji iako sam se vratio bez olimpijske medalje te da mi zato uručuju svoju medalju. Bila je napravljena od “late” s utuckanim olimpijskim krugovima i natpisom München 1972, a visila je na lancu od vodokotlića iz nekog WC-a. Taj događaj uz pažnju koju su mi ukazali pamtitu ću do kraja života... Zanimljiva su razmišljanja i paralele Karla Stipanića o nekadašnjem i današnjem vaterpolu. Tako on, uz ostalo, naglašava: - Kao što se i sve u životu mijenja tako se mijenja i vaterpolo igra koja također slijedi društvene promijene. U moje vrijeme vaterpolo je bio brz, pun plivanja, možda grublji nego danas i u nekim elementima
sličan hokeju. Danas zahtijeva puno veću fizičku pripremu, rad u i izvan bazena i igra se sa stalnom zonom, pa sada više sliči rukometu. Nenadmašni Ćiro Kovačić - Zahvaljujući bavljenju vaterpolom mnogo sam putovao što je prije četrdesetak i više godina bila svojevrsna privilegija. Zato sam i puno toga vidio i doživio, ali se i mnogo čega morao odricati. Bilo je malo vremena za obitelj, a isto tako i malo koristi - novaca od igranja. Jedino smo na radnom mjestu imali određenih popusta. Danas se u Hrvatskoj vrhunski sport još premalo prepoznaje i nema adekvatnu poziciju u društvu, ističe vaterpolska legenda te zaključuje: - Mladima iz mnogo razloga savjetujem, posebno poradi mentalnog i fizičkog zdravlja, da se što više bave sportom. Naročito do osamnaeste godine života dok su u punom razvoju. O onima koji se odluče za nastavak sportskih aktivnosti sa željom da uhvate priključak s kvalitetnim, a po mogućnosti i vrhunskim sportskim dostignućima neminovno treba više brinuti i osigurati im bolje uvjete od onih koje smo mi imali na raspolaganju. Istovremeno svi kojih se to tiče stalno moraju imati na umu da se bez velikog rada, volje, želje i samoodricanja sve teže dolazi do vrhunskih sportskih dometa. Na kraju je Karlo Stipanić posebno podvukao: - Iako su me proglašavali za najboljeg vratara na svijetu, bolji od mene i moj uzor bio je nenadmašni Riječanin Zdravko Ćiro Kovačić.
335