Završnica za rukometnu povijest da sam jedan od članova te velike sportske obitelji. Kad smo na kraju osvojili zlato i penjali se na olimpijski tron činilo mi se da sanjam. Zlatna medalja u rukama, vjenčići od maslinovog lišća na glavama, radost do ushićenja... I danas se ježim pri pomisli na te trenutke slave i ponosa. Od predvorja pakla do raja Put do olimpijskog zlata bio je podjednako uzbudljiv i neizvjestan, a vodio je reprezentaciju Hrvatske u završnici preko Mađarske u polufinalu i Njemačke u finalu. Posebno dramatična bila je posljednja finalna utakmica ili još točnije zadnjih dvadesetak minuta tog susreta. U sjećanjima Mirze Džombe ostalo je mnogo toga upamćeno i zauvijek zapečaćeno. - U polufinalu nam je protivnik bila Mađarska. Iskreno, iz današnjeg kuta gledanja do finala smo preko Mađara došli lakše nego što smo očekivali. U finalu protiv razigrane i raspucane Njemačke nismo dobro krenuli. Manje-više cijeli prvi dio utakmice i početak nastavka bježali su nam za dva-tri gola. Početkom četrdesete minute susreta činilo mi se da smo na izdisaju, da nam nema spasa. Negdje oko 42. minute odjednom smo se počeli dizati. U toj dramatičnoj dvadesetminutnoj završnici iz predvorja pakla stigli smo do olimpijskog raja. Hrvatsko-njemački finale na OI u Ateni svojom je završnicom zaslužio mjesto u povijesti rukometnog sporta, ocjena je njegovog istaknutog aktera Mirze Džombe uz konstataciju da su rukometaši uspjehom u Ateni sretnom učinili cijelu sportsku Hrvatsku. O
tome najzornije svjedoči i podatak da ih je na povratku u domovinu, na putu od zagrebačkog aerodroma do Trga bana Jelačića, dočekalo i pozdravilo više od stotinu tisuća razdraganih građana. Rukomet je moj život U ljeto 2011. godine, u 34. godini života, Džomba je završio s aktivnim igranjem. Kako kaže, dvije godine kasnije nego što je namjeravao jer u sportu kao i u životu treba znati kad treba prestati, otići ili nešto promijeniti. - Mislio sam se povući sa 32 godine, ali sam mimo plana nešto produžio. Rukomet je moj život. U njemu sam najviše postigao i nakon odmora od godinu-dvije ponovo ću se u nekoj ulozi u njega vratiti. U kojem postotku i s kojom dozom angažmana ovisi o tome kakvog ću se posla prihvatiti. Trenutno sam okupiran izgradnjom kuće u Kostreni i slatkim obiteljskim brigama. U Zametu sam već bio angažiran u Školi rukometa, istina više marketinški. Na HTV-u sam se ogledao i kao sukomentator prilikom nastupa HR reprezentacije na posljednjem EP-u. Siguran sam da će se za mene naći adekvatno mjesto na kojemu ću najviše moći pružiti i koje će mene činiti sretnim i zadovoljnim. Čovjek u životu, posebno u sportu, najviše daje kad može sam birati, kad si sam realno odredi ciljeve u skladu s vlastitim mogućnostima i onda shodno tome djeluje i radi. Ne treba se podcjenjvati, ali ni precjenjivati, zaključuje zlatni Džomba.
323