AUTOBIOGRAFSKO NIJE POJEDINAČNO

„FENOMEN“ KARAKAŠ: PROZNI PISAC U KAZALIŠTU I OBRNUTO

AUTOBIOGRAFSKO NIJE POJEDINAČNO

PIŠE: Igor Ružić

Damir Karakaš je među rijetkima koji još vjeruju u moć igrane riječi, trodimenzionalnog zbivanja i radnje, i koje želja za kazalištem ne napušta iako se u drugim pod-djelatnostima pisanja snalaze možda i bolje, uspješnije i isplativije. Uz sve svoje prozne uspjehe, on i dalje piše i za kazalište, s namjerom da tekst bude drama, a ne tek proza koju će netko prevesti u dramu

U posljednje vrijeme domaće repertoare određuju romani, posebno domaći romani, o čemu dramatičari, posebno, naravno, domaći, imaju svoje mišljenje. Govore ga, međutim, onoliko glasno koliko im je i inače glasno govoriti dozvoljeno između institucionalne milosti i izvaninstitucionalne nemilosti. Pa se dramatičari odlučuju za vlastito pojačano autorsko bivanje i postaju i redatelji, jer jedino je redatelj važan u svijetu koji priznaje samo prvenstvo pojedinca, a takav je svijet ovdašnji ne samo kad je riječ o kulturi nego je takav u kulturi zato što je takav i u svemu ostalome. Ili pak odlaze tamo gdje se bolje plaća, u svijet filma i televizije, gdje sigurno neće biti prvi, ali će se moći živjeti, uz malo sreće i puno bolje nego od kazališta. Treći pak, djelomično i pod utjecajem godina i pripadajuće ojađenosti i ohlađenosti, postaju prozaici, tražeći hladovinu mirnog zaleđa i postojanog samosvojnog bivanja. U tom rasteru između dramatičara i redatelja, između onih koji pišu i onih koji postavljaju, a iznad njih su uvijek oni koji odlučuju, postoje i rijetke iznimke: prozaici kojima kazalište nije usputno ne zanimanje nego zanimacija, ili još jedan od načina da se prozu, a onda i autora, predstavi takozvanoj široj javnosti, iako teško da je kazališna javnost šira od čitateljske, čak i u kulturnoj sredini koja proizvodi strategije za poticanje čitanja ali ne i strategije za praćenje kazališta. Takvi su rijetkost jer igraju na dva razboja, od kojih nijedan nije siguran, trenutno ili u kontinuitetu. Mnogi su razvikani prozaici propali na kazališnim daskama, opekli se i nikad vratili.

Među onim rijetkima koji još uvijek vjeruju u moć igrane riječi, trodimenzionalnog zbivanja i radnje, i koje želja za kazalištem ne napušta iako se u drugim pod-djelatnostima pisanja snalaze možda i bolje, uspješnije i isplativije, je i Damir Karakaš. Uz sve svoje prozne uspjehe, među kojima su posredno i oni kazališni, on i dalje piše i za kazalište, s namjerom da tekst bude drama, a ne tek proza koju će netko prevesti u dramu i igrati se s njom dok ne dobije scenski oblik, ili barem oblik dovoljno sceničan. I, sudeći o medijskim istupima, i dalje uživa u činjenici da je ne samo pisac – odnedavno i, mnogi bi dodali: napokon, nagrađen – nego i igrani pisac, kazališnom infrastrukturom i pozlatom (kakve god one bile!) simbolički nadograđen u autorskom, pa i individualnom smislu.

Vjerojatno je to bio Sartre koji je, kao jedini savjet koji je mogao i želio dati mlađim kolegama u odgovoru na to i previše uobičajeno pitanje, izrekao jednostavnu formulu: „Čitati, čitati što više.“. Karakaš je sintagmu dobro zapamtio i na njoj radi, hvaleći se svojom erudicijom, oslanjajući se na citate kanonskih imena i istodobno naglašavajući svoju čitateljsku upornost i kondiciju. U njegovim medijskim istupima sve vrvi od imena i uputa, sve

je u skladu s onim što je našao u literaturi, a što s pravom kontrapunktira lošom, bezidejnom i zaglupljenom svakodnevicom. Karakaš tako zapravo objašnjava i svoje pisanje, jezgroviti stil zbog kojeg je hvaljen, tvrdu skuhanost prožetu poezijom zbog koje mu romani gube na opsegu ali ne i težini. Čitateljska kondicija kod njega je isprepletena s onom spisateljskom, jer koncentracija izaziva koncentraciju i zato zapravo fascinira s kojom prividnom lakoćom Karakaš i govori i piše, ako je pokazatelj za ovo drugo broj i redovitost novih naslova.

Medijski zanimljiv sugovornik, koji zna izabrati pravu riječ i pogoditi pravu temu na način sasvim svoj, istodobno sirov i točan, izvoran i mnogoznačan. Već su davno drugi u tome prepoznali i porijeklo i nekoliko me-

Čitateljska kondicija kod njega je isprepletena s onom spisateljskom, jer koncentracija izaziva koncentraciju i zato zapravo fascinira s kojom prividnom lakoćom Karakaš i govori i piše, ako je pokazatelj za ovo drugo broj i redovitost novih naslova

dijskih karijera, svedeni jezik sela provučen kroz zgusnutost izvještajnog novinarstva i brzopotezne karikature. Sve to čini Karakašev stil i postupak, ali ne i teme jer one nisu tako jednostavne, brzopotezne ni potrošne. Naprotiv, one su u pravilu intimne, proživljene i preživljene, u najgorem slučaju, a u najboljem tek osobne iskustvom vođene prema drukčijem, ne nužno „sretnijem“ svršetku. Logika poraza na kojoj inzistira, čak i kad stvari ne idu nužno po zlu, kod Karakaša je pravilo, čak i kad je riječ o nominalnom uspjehu odvajanja, emancipacije i oslobođenja. Uostalom, kao jedinu svoju vječnu temu (pr)opisao je upravo slobodu samu.

U medijskim istupima, Karakaš hvali sebe tako da ne unižava ostale, što nije tako čest slučaj, ne samo u umjetničkim krugovima, a i dok hvali sebe, čini to jedinstvenom kombinacijom tvrdoglavosti, samouvjerenosti i prkosa, ponekad i humora, s naznakom strategije šokiranja, dok je istodobno trajno nalik adolescentu koji uživa ne čak ni u prvoj objavljenoj knjizi nego onoj skrivenoj bilježnici iz koje bi ona tek trebala nastati. Takav gard hrabar je i opak istodobno, kao što je i Karakaševo pisanje, pa i pozicija, ako ne i poza. To je ono što zaista jest posebno kod njega: u kulturi koja se opire prepoznavanju i poznavanju, ali je ipak dovoljno malena i premrežena da je svatko već na ovaj ili onaj način poznat pa mu ne treba predstavljanje, Karakaš pak to radi drukčije: tvrdo, zakopano i iz srca. Takav se stav odbija o mnoge, mnoge i odbija, ali i zavodi. Među njima su očito kazalištarci, jer Karakaš, iako nije primarno dramski pisac, po broju izvedbi i redateljskim imenima koja ih potpisuju, u lokalnoj teatrografiji posljednjih tucet godina figurira kao jedan od frekventnijih, poželjnijih i uspješnijih autora.

Nema, naime, puno onih koji se mogu pohvaliti činjenicom da su im tekstove postavljali Paolo Magelli, Ivica Buljan, Franka Perković, Boris Liješević, Dino Mustafić, Dalibor Matanić i Tamara Damjanović. S koje god strane na koji god način taj popis gledali, on jest zanimljiv kao činjenica, dokaz potentnosti autora u njegovim različitim fazama, ili samo jednoj fazi koja s određenim mijenama traje od početka književnog rada. Cijeli niz je zanimljiv i utoliko što ga čine tri prozne knjige i tri drame, ali koje se sklapaju na različite načine, produkcijski i režijski gledano. Možda je razumljiv slučaj s Daliborom Matanićem, koji je nakon ekranizacije zbirke „Kino Lika“ dobio i poziv iz kazališta, s ponudom velike scene jednog od tek četiri, ili pet (ovisi kako se broji!) HNK-ova, onog riječkog, pa je u Zajcu debitirao „Sjajnim mjestom za nesreću“, Karakaševom kronikom emigrantskog života u Parizu. Lako je možda otpisati i „slučaj“ Magelli, jer kratki komad „Skoro nikad ne zaključavamo“ bio je tek dio „Zagrebačkog pentAgrama“, skupne velike i pomalo začudne produkcije Zagrebačkog kazališta mladih koja je pod dramaturškim vodstvom Željke Udovičić uparilo relativno mlade ne samo dramatičarske snage: uz Karakaša, zastupljeni su bili Nina Mitrović, Ivan Vidić, Filip Šovagović i Igor Rajki.

Pravi je kazališni proboj došao ipak tek sa „Snajperom“, originalnom dramom o mladim buntovnicima i njihovim ispitivanjem opravdanosti terorizma. Na trenutke suptilna, ponekad banalna, didaktički racionalna i adolescentski idealizirana moralka koja nikome ne dopušta uzmak, ta mala drama velikih pitanja postavljena je najprije u dvorani Polanec ZKM-a, u režiji Franke Perković. Kasnije ju je kao domaći izvozni proizvod plasirao i Ivica Buljan s glumcima iz Obale Bjelokosti u koprodukciji s ljubljanskim Mini Teatrom. Na isti se mamac eutanazije pobune uhvatio i Dino Mustafić u Makedoniji, pa je lako zaključiti da je prividna lapidarnost tog teksta uspjela

funkcionirati u sasvim, ili gotovo sasvim, različitim društvenim kontekstima. Funkcionalnost Karakaševih karaktera u „Snajperu“, stilom i formatom logični je nastavak njegovih proznih lica i trebala je biti konačna zamka za sve koji u njegovoj prozi vide samo nadograđenu autobiografiju.

Ako to sve već i jesu bili rani radovi, možda i svedivi na fascinaciju novom pojavom u poznatom i skučenom bazenu, sljedećih nekoliko produkcija govori o ozbiljnom interesu, prvenstveno za i dalje naizgled jednostavan način Karakaševog spajanja krajnosti. Dvije predstave nastale u 2018. u dva zagrebačka vrlo bliska kazališta, satiričkom Kerempuhu i dramskom Gavelli, različito su pokušale odgovoriti koliko sadašnjost duguje prošlosti i obrnuto na temelju dva Karakaševa romana s kojima je opet igrao na kartu autobiografije. „Sjećanje šume“ u režiji Tamare Damjanović, i dramatizaciji Nine Bajsić, ima dječje, a „Blue Moon“ redatelja Borisa Liješevića, koji ga je u suradnji s Dinom Vukelić i autorom raspisao za pozornicu, lice studenta koji iz provincije ulazi u fascinaciju velegradskog svjetla i, još važnije zvuka. Protagonista obje predstave vuče porijeklo, i nije ih nezamislivo smatrati za dva poglavlja iste, velike proze koju će Karakaš jednom možda i napisati. Ovako odvojene, a ipak vremenskom i zemljopisnom bliskošću udvojene, bliske po strukturi i sentimentu, ali sasvim različite po režijskom pristupu, one su ipak postale, očekivano nakon “Sjajnog mjesta...”, dodatni argument neizbježne autobiografičnosti kao gotovo temeljnog autorskog obilježja. Međutim, upravo to je u njima i najmanje važno: tvrdi patrijarhat, socijalana i ekonomska deprivacija i posljedični pogrešni povijesni odabiri na kojima se generacijama kasnije inzistira, pokušaj emancipacije i posljedična izopćenost, pogotovo ispričane specifičnom težinom Karakaševog rukopisa, važnije su za gledateljsku, a ne autorovu identifikaciju. Upravo zato što on jest toliko specifični slučaj pisca kojem se stil saživio s temom, bez obzira na to što je tu uzrok a što posljedica, vrijednost onoga što piše leži upravo u tome što to, možda i paradoksalno, nije pojedinačno. Obje inscenacije tu crtu nisu uspjele pronaći: „Sjećanje šume“ inzistiralo je na plastičnosti i atmosferi, „Blue Moon“ na glumačkoj izvrsnosti i gotovo goloj pozornici, pa je u Gavelli predstava još donekle ostala prepoznata kao nauk mlade redateljice, dok je Kerempuhova prihvaćena tek na valu ponovno rasplamsale nostalgije za godinama kad se dekadencija zagrebačkih osamdesetih godina prelijevala u svoju višestruku negaciju. Sve ono strašno i opominjujuće u obje je ostalo zatomljeno, možda i nenamjerno skriveno iako formalno prikazano i odigrano.

Karakaš, iako nije primarno dramski pisac, po broju izvedbi i redateljskim imenima koja ih potpisuju, u lokalnoj teatrografiji posljednjih tucet godina figurira kao jedan od frekventnijih, poželjnijih i uspješnijih autora

Vjerojatno shvativši da s dramatizacijom svojih romana treba biti oprezniji, Karakašev sljedeći kazališni korak ponovno je ipak dramski tekst. Dramu „Avijatičari“ pisao je, navodno, nekoliko godina, i tek je slučaj htio da apokaliptična vizija prirodne katastrofe u njoj bude i realni ambijent premijere u Teatru &TD, jer očuđujući efekt maske u posljednje vrijeme nipošto nije kazališna ekskluziva. Ponovno u režiji Tamare Damjanović, tekst u središtu ima obitelj s odbjeglim sinom koji se vraća kako bi, možda i nehotice, razriješio davno zapetljane odnose. Jednostavno zvuči, ali nije, jer autor se ovdje poetski opustio, a tome je pridonijela i redateljica pa predstava ponovno ima atmosferu, ali ne i puno smisla, osim onog neposredne glumačke vještine Doris Šarić-Kukuljice, Ozrena Grabarića, Svena Jakira i Roberta Španića, upregnute u prizore koji banaliziraju ionako patvorenu metafiziku. Što je tu točno čije, redateljičino ili autorovo, teško je razaznati u gustoj magli suhog leda, ludičkih elemenata scenografije i uglavnom zbunjujućih muzičkih eskapada Katarine Ranković. „Avijatičari“ su zato možda zanimljivi kao sljedeći korak Karakaševog pisanja za kazalište, ali kojem treba dorada da postane jasan i jezgrovit kao prozni. U krajnjoj liniji, „Avijatičari“ su logičniji nastavak Karakaševog isključivo dramskog opusa, nego ukupne zastupljenosti njegovog pisma u repertoarima. Možda bi, uostalom, trebalo misliti o dva Karakaša.