Naucna fantastika

Page 1


Sergej Lukjanjenko

Copyright Š by Sergey Lukianenko, 1998

Preveo Vladan Stojanovi


Prilo탑eni tekst odobren je za distribuciju, jer je koristan strani Svetla. - No na stra탑a

Prilo탑eni tekst odobren je za distribuciju, jer je koristan strani Tame. - Dnevna stra탑a


Svaka sli nost sa imenima i doga ajima iz stvarnog, ljudskog 탑ivota slu ajna je.


PRVI DOGA AJ DOZVOLJEN PRISTUP NEOVLAŠ ENIM OSOBAMA


UVOD

Ulaz nije izazivao poštovanje. Šifrovana brava nije radila. Gazila je preko zgužvanih pikavaca jeftinih cigareta. Unutrašnjost lifta bila je bogato ukrašena nemaštovitim grafitima.Re „Spartak" se po u estalosti pojavljivanja nadmetala sa lascivnim karijama. Neko je plasti nu dugmad, uništenu cigaretama, okrpio okamenjenom žvaka om gumom. Vrata stana, tapacirana gnusnim sovjetskim skajem, nisu odudarala od ulaza u zgradu. inilo joj se da e jeftine, aluminijumske cifre svakog asa pasti s nevešto zavrnutih šrafova. Nataša je oklevala pre nego što je pritisnula zvono. Mora da je luda kad na ovakvom mestu traži lek za svoje nevolje. Mogla je da prelista novine, uklju i televizor ili posluša radio, kad je u o ajanju rešila da posegne za magijom. Mogla je da prou i ponude silesije ozbiljnih spiritisti kih salona i iskusnih medijuma s me unarodno priznatim diplomama... I to bi bila prevara, ali izvedena u prijatnijem okruženju, u društvu prijatnijih osoba, a ne u ovom pribežištu beznadnih gubitnika. Svejedno je pozvonila. Nije htela da protra i vreme utrošeno za putovanje. Isprva joj se u inilo da je stan prazan. Zatim je ula korake užurbane vlasnica u izan alim papu ama. Malecna špijunka se nakratko zatamnela. Brava je škljocnula. Vrata su se otklju ala. „Nataša, ako se ne varam? U i, u i...“ Nikad nije volela ljude koji od prvog trenutka nastupaju preterano prisno. U po etku valja biti formalan. Doma ica je doslovce uvukla unutra. Uhvatila je za ruku, bez trunke oklevanja. Nataša nije imala snage da se odupre prostosrda noj starici, izboranog i napadno našminkanog lica. „Prijateljica mi je rekla da vi...“, zapo e Nataša. „Ne znam šta ti je rekla", prekide je doma ica, široko gestikuliraju i. „Ne, ne skidaj cipele, baš sam se spremala da po istim... pa, dobro, pokuša u da prona em papu e." Nataša je razgledala stan. S mukom je skrivala ga enje. Predsoblje nije bilo tako malo, ali je bilo pretrpano. S tavanice je škiljila gola sijalica od najviše tridesetak vati, ali ni ona nije mogla skriti posvemašnju prljavštinu. iviluk se nije video od ode e, me u kojom se isticao upavi zimski kaput, poslastica za moljce. Mali deo linoleuma vidljiv posmatra evom oku, bio je nerazaznatljive, sivkaste boje. Natašina doma ica je, po svemu sude i, dugo odlagala iš enje. „Zoveš se Nataša? Ja sam Daša.“ Daša je bila petnaest do dvadeset godina starija od nje. Najmanje toliko. Mogla joj je biti majka. Pored takve majke verovatno bi se obesila... Posmatrala je zdepastu priliku, prljave, izbledele kose, u ispranoj ku noj haljini, s lakom koji se ljuštio s noktiju. Otvorene, pohabane papu e, obuvene na bosu nogu, otkrivale su isti napadni lak na nožnim prstima. „Da li ste vidoviti?", pitala je Nataša, rekavši u sebi: „Kakva sam ja budala." Daša klimnu. Sagnula se i izvukla par gumenih papu a iz gomile obu e. Bile su to najgluplje papu e na svetu, one s gumenim šiljcima, ispod stopala, san svakog jogina. Neki šiljci su odavno ispali, ali papu e zbog toga nisu delovale ništa udobnije. „Obuj ih!“, raspoloženo e Daša. Nataša skide sandale i navu e ponu ene papu e, kao da je u hipnoti kom transu. Zbogom, arape. Šavovi e sigurno popustiti. Ne e je spasti ni uvene „omsa“ arape, oja ane još uvenijom likrom. Sve na ovom svetu je prevara izvedena po zamisli lukavih budala. Inteligentni ljudi, iz nekog razloga, uvek nasedaju na te prevare.


„Da, vidovita sam“, obznani Daša dok je budno pratila obuvanje papu a. „Nasledila sam dar od babe, baš kao i moja majka. Bile su vidovite. Pomagale su ljudima, to je deo porodi nog nasle a... U i u kuhinju, Nataša. Nikako da stignem da spremim sobe...“ Proklela je sebe zbog gluposti i ušla u kuhinju, koja nije izneverila njena o ekivanja. Do ekao je prljavi sto i gomila zamaš enih sudova u sudoperi. Krupna bubašvaba je lagano šetkala po stolu. Mirno je kliznula preko ivice. Pod je delovao lepljivo. Prozore je mimoišlo prole no iš enje. Mrlje su prekrivale tavanicu. „Sedi“, re e Daša i veštim pokretom izvadi hoklicu ispod stola. Postavila ju je na po asno mesto - izme u stola i frižidera, nervoznog i bu nog „saratova". „Hvala vam, staja u.“ Ni po koju cenu ne e sesti. Stoli ica je ulivala još manje poverenja od stola ili masnog poda. „Daša... To je od Darja?“ „Da, od Darja.“ „Darja, htela sam samo da saznam..." Doma ica slegnu ramenima. Uklju ila je rešo za kafu, verovatno jedini predmet u stanu, koji nije delovao kao lovina iz kontejnera. Obratila se goš i: „Htela si da saznaš? Nema tu šta da se sazna. Sve je jasno ko dan.“ Nataši se, na trenutak, u ini da u kuhinji nema dovoljno svetla i da u njoj vlada neobjašnjiva teskoba. Sve postade sivo. Utišao se umiru i frižider. Nestade buke uli nog saobra aja. Obrisala je ledeni znoj s ela. Vru ina je za sve kriva. Leto, omorina, duga vožnja metroom. Zašto nije uzela taksi? Otpustila je šofera s automobilom. Uistinu se stidela onog što e initi. Nije htela da se sazna za to... ali, zašto nije uzela taksi? „Muž te je napustio, Natašenjka", re e Darja, s mnogo saose anja. „Ostavio te je, pre dve nedelje, bez upozorenja. Jednostavno se spakovao i otišao. Nije bilo sva e ili rasprave. Ostavio ti je stan i automobil, da bi otišao drugoj, mladoj ku ki, tamnih obrva... ali, ti nisi stara, k eri moja.“ Nataša ni ovog puta nije reagovala na usiljenu prisnost. O ajni ki se upinjala da se seti šta je rekla prijateljici. Nije pomenula crne trepavice. Devoj ura je imala crnu kosu i tamni ten... Natašu obuze divlji, slepi bes. „Znam zašto je otišao, Natašenjka... Izvini što te zovem k erkom, iako znam da si snažna žena, sposobna da razmišlja svojom glavom. Uistinu te smatram svojom k erkom... Nemaš dece, Nataša, zar ne?“ „Nemam“, prošapta Nataša. „Ali, zašto ih nemaš, draga moja?“, pitala je vidovnjakinja, prekorno vrte i glavom. „On želi k er, zar ne?“ „Tako je. Ho e k erkicu..." „Zašto je ne bi rodila?“, upitala je Darja, uz upitno sleganje ramenima. „Imam petoro dece. Dvojica najstarijih su otišla u vojsku. Jedna k i se udala i sad uva bebu. Ostali studiraju. Najmla e, najobesnije...“ Odmahnula je rukom. „Sedi dole, zašto ne sedneš...“ Nataša se oklevaju i spusti na stolicu. vrsto je stiskala.torbicu. Progovorila je, da bi preuzela inicijativu: „Eto, tako je ispalo. Pa... mogla sam da imam dete s njim, ali bi to naškodilo mojoj karijeri." „I to je istina." Vidovnjakinja nije htela da se raspravlja. Protrljala je lice rukama. „To je tvoja stvar... Ho eš li da ga vratiš? Ali, zašto je otišao? Ona drolja nosi njegovo dete. Zbilja je zatrudnela. Sluša ga, sau estvuje s njim. Primenjuje sve trikove u postelji... Imaš dobrog oveka, kakvog bi svaka žena kraj sebe poželela. Želiš li da ti se vrati? Posle svega što se dogodilo?" Nataša napu i usne.


„Da." Vidovnjakinja uzdahnu. „Vrati emo ga... mi to možemo..." Govorila je druga ijim tonom, odlu nije, saose ajnije. „Samo... to ne e biti lako. Povratak e biti lakši deo posla. Problem je zadržati ga!" „Želim ga, uprkos svemu." „Svako od nas poseduje izvesnu, unutrašnju magiju." Darja se nagnula preko stola. Pogledom je prodrla u Natašu. „Govorim o jednostavnoj, drevnoj ženskoj magiji. Zaboravila si na nju, preokupirana ambicijom. Pogrešila si. Ne brini. Pomo i u ti. Sve emo u initi u tri koraka.“ Tiho je kucnula po stolu. „Odmah eš dobiti ljubavni napitak. To nije veliki greh... Napitak e ti vratiti muža, ali ga ne e zadržati." Nataša kolebljivo klimnu. Ideja o podeli vradžbine na tri koraka joj se nije dopala pogotovo u ovom ambijentu. „Što se drugog koraka ti e... dete tvoje suparnice ne sme biti ro eno. Ne eš zadržati svog oveka ako se rodi. Mora eš da preuzmeš veliki greh, da uništiš nevino dete u utrobi..." „Kako to misliš?", pitala je Nataša, drhte i. „Ne želim da završim pred sudom!" „Ne govorim o otrovu, Natašenjka. Raširi u ruke", vidovnjakinja u ini baš to otvorenim dlanovima, „i udariti dlanom o dlan... Sve e biti gotovo. Greh e biti u injen. Nema ni govora o sudovima." Nataša je utala. „Greh ne e pasti na moju dušu", re e Darja, hitro se prekrstivši. „Pomo i u ti ako želiš, ali ti moraš odgovarati pred Gospodom!" Nastavila je, protuma ivši utanje kao pristanak: „Tre i korak... Zatrudne eš. Pomo i u ti u tome. Dobi eš divnu, pametnu k i. Bi e oslonac tebi i tvom mužu. Svi tvoji problemi e biti rešeni." „Govoriš li ozbiljno?", tiho upita Nataša. „Da li si u stanju da to u iniš...?" „Objasni u u ti kako to ide", re e Darja i ustade. „Reci ’da’, pa e se sve to dogoditi. Tvoj muž e ti se sutra vratiti. Tvoja suparnica e prekosutra doživeti spontani poba aj. Ne u ti uzeti novac dok ne zatrudniš. Tada u naplatiti moj trud, i to obilato. Hrista mi boga!" Nataša se lukavo osmehnu. „Šta ako te prevarim i ne donesem novac? Kad sve bude gotovo..." „Ne eš me prevariti, Natašenjka. Razmisli malo, pa eš shvatiti da bi to bio uzaludan trud." Nataša proguta pljuva ku. Pokušala je da sve okrene na šalu: „To zna i da pla am po isporuci?" „Slatka mala poslovna ženo", podsmešljivo e Darja. „Ko e te zavoleti, tako prakti nu i pametnu. Žena mora sa uvati izvesnu luckastu crtu... I da... plati eš po isporuci. Kad dobiješ sve tri obe ane usluge." „Koliko?" „Pet..." „Tražiš pet?" planu Nataša. Izgubila je kontrolu nad sobom. „Mislila sam da eš tražiti znatno manju sumu." „Prošla bi jeftinije ako bi se zadovoljila muževljevim povratkom. Ali, znaj da bi te uskoro napustio. Nudim ti istinsku pomo , trajni lek za sve nevolje." „Želim da to u inim", re e Nataša i klimnu glavom. Sve je delovalo nestvarno. Zna i to je to. Udarac dlanom o dlan, pa e nero eno dete nestati? Još jedan, pa e ljubljenom, idiotskom


mužu, roditi devoj icu? „Prihvataš li greh na svoju dušu?“, vidovnjakinja nije gubila vreme. „Kakav je to greh?", odvrati Nataša i otkri istinsko raspoloženje. „Svaka žena ga je bar jednom po inila! Možda tog deteta i nema!" Vidovnjakinja nakrenu glavu, kao da osluškuje udaljeni glas. Klimnula je. „Ima ga... Mislim da je k erkica." „Pristajem", re e Nataša, nervoznim glasom. „Prihvatam sve grehe na sebe, ma kakvi oni bili. Da li je pogodba sklopljena?" Vidovnjakinja ju je ozbiljno, prekorno posmatrala. „Ne valja tako, k eri... Svi ti gresi. Ko zna kojim u te grehom opteretiti? Mojim, tu im... ne zaboravi da eš zbog njega odgovarati pred bogom." „Sredi emo to nekako." Darja uzdahnu: „Mladi su tako budalasti. Misliš da on gubi vreme pretresaju i vaše grehe? Svaki greh ostavlja trag. Po njima e ti suditi... Ali, dobro. Ne boj se. Ne u te opteretiti tu im grehovima." „Ne bojim se.“ Izgledalo je da je vidovnjakinja ne sluša. Sedela je kao da nešto pažljivo osluškuje. Slegnula je ramenima. „Dobro... hajdemo. Daj mi ruku!" Nataša oklevaju i pruži desnicu. Zabrinuto je pogledala dijamantski prsten. Teško se skidao, ali... „Uh." Vidovnjakinja je ubola u mali prst. U inila je to tako brzo i vešto da Nataša nije ništa osetila. Zbunjeno se uko ila, posmatraju i crvenu kapljicu. Darja spusti iglu u prljavi tanjir, prekriven starim, sme im mrljama. Radila je uvežbanim, rutinskim pokretima. Igla je imala oštar vrh. Takvima se vadi krv, u laboratoriji. „Ne boj se, sve je sterilno. Bacam igle posle upotrebe." „Šta to radiš?" Nataša je pokušala da iš upa ruku. Darja je spre ila, iznena uju e vrstim stiskom. „Budi mirna, idiotkinjo, ina e u morati još jednom da te bocnem!" Izvukla je bo icu iz omanjeg džepa. Nalepnica skoro da se otrla od pranja. Pro itala je samo nekoliko prvih slova: „Tink..." Starica je vešto odvrnula poklopac. Pritisnula je Natašin mali prst na vrh bo ice. Kapljica krvi kanu u nju. „Neki veruju", nastavi vidovnjakinja, „da ja ina napitka zavisi od koli ine krvi. To nije ta no. Krv treba da bude kvalitetna, ali koli ina ne igra nikakvu ulogu..." Vra ara je otvorila frižider i izvadila bo icu „privet" votke. Nataša se setila da je njen šofer tu votku zvao „diza ica iz mrtvih". Kanula je nekoliko kapi votke na vatu koja je završila oko Natašinog malog prsta. Vra ara pruži bocu Nataši. „Ho eš malo?" Nataša najedanput vide samu sebe. Probudi e se sutradan, na drugom kraju grada, oplja kana, silovana, nemo na da se bilo ega seti. Odmahnula je glavom. „Kako ho eš. Ja u gucnuti." Darja prinese „diza icu" usnama. Ispraznila je bocu u jednom gutljaju. „Sadje malo lakše... za rad. Ne plaši se. Ne živim ja od plja ke." Poslednjih nekoliko kapi alkohola je završilo u bo ici. Vidovnjakinja je, pra ena Natašinim radoznalim pogledom, dodala so, še er, vru u vodu iz ajnika i malo praha s jakim mirisom vanile.


„Šta je to?“, pitala je Nataša. „Da nisi prehla ena? To je vanila." Vra ara pruži bo icu mušteriji. „Uzmi je." „Da li je to sve?“ „Da, to je sve. Daj napitak mužu. Možeš li to? Sipaj mu ga u aj ili votku, iako ovo drugo nije najbolji na in." „Ali, gde je tu magija?" „Magija?" Nataša se opet ose ala kao budala. Nastavila je prili no glasno: „U bo ici je kap moje krvi pomešana s nešto votke, še era, soli i vanilinog praška!" „Zaboravila si da pomeneš vodu", ispravi je Darja. Podbo ila se i podsmešljivo pogledala goš u. „A šta si o ekivala? Suve žablje o i? Dla ice s muda? Zar si mislila da u da izduvam slince u to? Šta ho eš - predstavu ili u inak?" Nataša je zbunjeno utala. Darja nastavi, s neskrivenim podsmehom. „Draga moja, da sam htela da ostavim utisak na tebe, to bih i u inila. Ne sumnjaj u to. Nije važan sadržaj bo ice, ve ko ga je spravio. Ne brini se. Idi ku i i daj napitak suprugu. Da li e do i...?" „Ho e... ve eras. Telefonirao mi je da mi kaže da e svratiti po neke stvari..." promrmljala je. „Pusti ga da ih uzme. Pobrini se da popije malo aja. Sutra e vratiti sve stvari. Ako mu to dozvoliš, naravno." Darja se osmehnu. „U redu... Ostala nam je još jedna stvar. Prihvataš li ovaj greh na svoju dušu?" „Prihvatam ga." Nataša najedanput shvati da više nije spremna da se smeje svojim re ima. U njima nije bilo ni eg smešnog. Vidovnjakinja je delovala preozbiljno. Ako se njen muž sutra vrati ku i... „Tvoja re , moje delo..." Darja polako raširi ruke i brzo izgovori: „Crvena voda, tu a bol, trulo seme i zli nakot... Onog što je bilo ne e biti, a ega nema, ne e ga ni biti... Vrati se u ništavilo, nestani bez traga, pokori se mojoj re i i volji..." Glas joj se preobrazi u nerazgovetan šapat. itav minut je micala usnama. Zatim je snažno udarila dlanom o dlan. Nataši se u ini da je osetila snažan nalet vetra u kuhinji. Srce joj je snažno tuklo. Žmarci joj pohrliše niz ki mu. Darja trgnu glavom. Pogledala je Natašu i klimnula. „To je sve. Idi sad, draga moja. Idi ku i, curice. ekaj muža." Nataša ustade. Pitala je: „Ali, šta... kada u...?" „Seti eš me se kad budeš zatrudnela. eka u tri meseca... nemoj da me kriviš ako budem još malo ekala..." Nataša klimnu. Progutala je pljuva ku da bi se izborila s onim što je gušilo. Zbog ne eg je u potpunosti verovala vra ari... istovremeno joj je bilo bolno jasno da e, za tri meseca, ako sve pro e kako treba, oklevati da joj plati. Bi e u iskušenju da sve pripiše slu aju... zašto bi ovoj štrokavoj opsenarki isplatila pet hiljada zelemba a? Znala je da ho e. Možda e do poslednjeg dana otezati s isplatom, ali e joj na kraju doneti novac. U ini e to zato što ne e zaboraviti udarac dlanom o nemanikirani dlan i hladni talas koji se pojavio niotkuda u kuhinji. „Idi“, ponovila je vidovnjakinja s ljubaznom odlu noš u. „Moram da skuvam ve eru i pospremim stan. Idi, idi...“


Nataša u e u mra no predsoblje. Skinula je papu e i s uzdahom olakšanja obula sandale. arape su, po svoj prilici preživele iskušenje... Tome se svakako nije nadala... Posmatrala je vidovnjakinju, pokušavaju i da smisli prave re i. Da li da joj se zahvali, da pita za neki podatak ili pokuša da se našali - ako uspe, naravno... Ali, Darja je sasvim zaboravila na nju. Vidovnjakinja je razroga enim o ima zurila u zatvorena vrata. Nemo no je mahala rukama ispred sebe, šap i: „Ko... ko... ko?“ Vrata iza Nataše se otvoriše uz zaglušni tresak. Predsoblje se ispuni mnoštvom ljudi. Dvojica su vrsto držala vidovnjakinju. Jedan je jurnuo pravo u kuhinju. O igledno da je dobro poznavao raspored prostorija. Mlada, crnokosa devojka stade kraj Nataše. Svi su nosili jednostavnu i neupadljivu ode u: majice s kratkim rukavima i šortseve kakvi se po ovoj vru ini mogu videti na devedeset posto Moskovljana. Nataši sinu sumorna misao da njihova ode a podse a na neupadljiva siva odela pripadnika tajnih službi. „To je grozno", re e devojka, posmatraju i Natašu. Vrtela je glavom. „Zaista odvratno, Natalija Aleksejevna." Devojka je, za razliku od muškaraca nosila crne, teksas farmerke i plavu jaknu od istog materijala. Nosila je sjajni medaljon na srebrnom lancu oko vrata i šest srebrnih prstenova. Savremene, složene prstenove sa zmajskim i tigrovskim glavama, isprepletanim zmijama i znacima neobi ne azbuke. „Kako to mislite?", pitala je Nataša, neobi no bezizražajnim glasom. Devojka utke otvori Natašinu tašnu i uze bo icu. Držala je pred Natašinim o ima, prekorno vrte i glavom. Jedan od onih koji su držali vidovnjakinju uzdahnu i po e da izlaže tupim tonom: „Darja Leonidovna Romašova! Hapsim te u ime No ne straže." „Kakve straže?" U vidovnjakinjinom se glasu mogla nazreti zbunjenost i panika. „Ko ste vi?" „Imate pravo da odgovarate na naša pitanja", nastavi mladi . „Svaka preduzeta magijska radnja e biti protuma ena kao neprijateljski in i na licu mesta kažnjena. Imaš pravo da zahtevaš vreme za sre ivanje ljudskih obaveza. Optuženi ste za... Garik?" Mladi se vrati iz kuhinje. Nataša je, kao kroz san, opazila da ima lice intelektualca. Pomalo tužno. Takvi ljudi su joj se uvek dopadali... „Pretpostavljam da je re o uobi ajenom", re e Garik. „Nezakonito upražnjavanje crne magije drugog ili tre eg stepena, na ljudima. Ubistvo, nepla anje poreza - ali to nije naš problem. To je problem Tamnih." „Optuženi ste za nezakonito izvo enje crne magije, uticanje na svest drugih ljudi i ubistvo", ponovio je ovek koji je držao Darju. Vidovnjakinja ispusti otegnuti, prodorni, užasnuti urlik. Nataša nevoljno baci pogled na otvorena vrata. Nije bila naivna. Nije se nadala da e susedi pohrliti u pomo , ali bi neko mogao pozvati policiju. Neobi ni posetioci se nisu obazirali na vrisak. Devojka se namrštila i klimnula u Natašinom pravcu. „Šta emo s njom?" „Zapleni emo napitak i izbrisati se anje na ovaj doga aj." Garik je posmatrao Natašu bez trunke simpatije. „Misli e da nije zatekla nikog u stanu." „I to je sve?" Devojka izvadi paklicu cigareta iz džepa i nehajno zapali. „Šta nam preostaje? Ona je ljudsko bi e. Ne možemo joj ništa." Prestala je da se plaši. Ovo je san, no na mora... reagovala je kao u snu. Zgrabila je


dragocenu bo icu i zaždila ka vratima. Pala je nauznak, kao da je udarila u nevidljivi zid. Majušna mrlja lepljive, bezbojne te nosti se razli po linoleumu. „Tigrice, pokupi krhotine za izvešaj“, pribrano e Garik. Nataša se rasplakala. Ne, nije se plašila, iako je znala da e joj izbrisati se anje. Udari e dlanom o dlan ili nešto sli no i pomesti se anje. Staja e na ulici, ube ena da se vidovnjakinjina vrata nisu ni otvorila. Plakala je, dok se njena ljubav razlivala po prljavom podu. Nepoznati muškarac gurnu glavu kroz ulazna vrata. „Imamo društvo, momci!“, ula je Nataša njegov uznemireni glas. Nije se ni osvrnula. Zašto bi. Ionako e sve zaboraviti. Sve se razbilo u komadi e i pomešalo s prljavštinom. Zauvek.


GLAVA 1.

Ujutru nikad nemam dovoljno vremena da se spremim. Ve ito mi nedostaje pet minuta, makar se probudila u sedam ili u šest. Ponekad se pitam da li je uvek tako bilo. Stajala sam ispred ogledala i žurno nanosila karmin. Ruž se, kad god ste u žurbi, neravnomerno razmazuje, kao kad devoj ica kradom i prvi put pozajmi mamin. Bilo bi bolje da po em odmah i bez šminke. Nemam komplekse. Znam da sam lepa i bez šminke. „Alja!“ Jovo nanovo. Nema mi spasa, zar ne? „Šta je, mama?", povikala sam, žurno navla i sandale. „Do i ovamo, dušice." „Mama, ve sam se obula?“, odvratila sam, bore i se s neposlušnim kaiš em. „Kasnim." „Alja!“ Nema rasprave. Uletela je u kuhinju. Lupala sam visokim petama, iako nisam bila ljuta. Mama je sedela na svom mestu, ispred televizora. Pila je aj iz porcelanske šoljice i grickala kola e. Nikad mi ne e biti jasno zašto voli te grozne danske kola e. Najstrašnije ubre! Da i ne govorimo koliko goje. „Dušice, da li eš opet zakasniti?", pitala je mama, ne skre i pogled s ekrana. „Ne znam." „ Alisa, mislim da više ne moraš da radiš na tom mestu. Rad od devet do pet je jedno, ali sedenje do jedan izjutra..." Mama odmahnu glavom. „Dobro pla aju", podsetila sam je. Mati me je kona no pogledala. Usne su joj drhtale. „Ipak mi prebacuješ." Uvek je imala izražajni glas, dostojan glumice. Mogla je da radi u pozorištu. „Znam da živimo od tvoje zarade", ogor eno e mama. „Država nas je oplja kala i izbacila na ulicu, da na njoj crknemo od gladi. Hvala ti, draga k eri, zato što nas nisi zaboravila. Otac i ja smo ti veoma zahvalni. Ipak, ne vidim razloga da nas stalno podse aš..." „Mama, nisam to imala na umu. Dobro znaš da nemam normalno radno vreme!" „Radno vreme!" Mama raširi ruke. Imala je mrvu od kola a na bradi. „Bolje reci da radiš no u! Ko zna ime se baviš?" „Mama..." Ništa od toga nije mislila. Upravo suprotno. Ponosno se hvalila k erkom pred prijateljima. Govorila je da ima finu, sposobnu devoj icu. Jednostavno, volela je da se ujutru sva a. Verovatno je na vestima ula još jednu gnusnu pri u o životu u Rusiji. Možda se izjutra podžapala s tatom - zato je i otišao tako rano. „Ne želim da postanem baba u etrdesetoj!", nastavila je mama, slede i ko zna kakvu logiku. Šta e joj logika? Užasavala je pomisao da u se udati i oti i od ku e, da e ostati sama s ocem. Možda i ne e. Ispitala sam linije verovatno e. Svi su izgledi da e je otac ostaviti zbog druge žene. Tri godine je mla i od nje. Zna da se uva, za razliku od nje. „Ove godine puniš pedesetu, mama", rekla sam. „Izvini, stvarno se žurim." U hodniku me prese e maj in glas, pun pravedni kog gneva.


„Nikad nisi htela da govoriš s majkom, kao s normalnim ljudskim bi em!“ „Nekad sam htela“, promrmljala sam sebi u bradu. Zaputila sem se ka vratima. „ eznula sam za tim dok sam bila ljudsko bi e. Gde si onda bila?“ Znala sam da majka uživa pri pomisli na ve erašnju sva u sa mnom. Maštala je da umeša i tatu. To me je oneraspoložilo. Kakvo je to ponašanje. Zašto namerno povre uje voljene osobe? Nesumnjivo uživa u tome. Ne shvata da njen užasni karakter kruni i uništava muževljevu ljubav. Nikad to ne u nikom prirediti. Ni mami to ne u dozvoliti! U hodniku nije bilo nikoga. Ne bih odustala i da je tamo bilo nekog. Okrenula sam se ka vratima. Pogledala sam ih na odre eni na in... da bih videla svoju senku. Mislim na pravu senku, onu koju bacam u Sumraku. ini vam se da se pomr ina zgušnjava pred vama, sve dok ne postane crna, intenzivna, tamna, tako mra na da je no bez zvezda, u pore enju s njom, svetla kao dan. Na pozadini te tame, ugledate drhtavu, uskovitlanu, sivkastu siluetu. Nije trodimenzionalna, ali ni sasvim ravna. Izgleda kao da je ise ena od sivkaste, pamu ne vate. Možda je upravo suprotno. Tek posmatrate rupu prose enu u velikoj Tami, vrata Sumraka. Zakora ila sam u senku. Pohrlila je uvis. Obavila mi je telo. Svet se promenio. Boje su, gotovo u potpunosti, nestale. U tami je sve bilo nepokretno i sivkasto, kao ono što se vidi na ekranu kad se boja i kontrast smanje do kraja. Zvuci se povla e, ostavljaju i tišinu. Ostaje samo jedva ujna pozadinska buka, nalik šumoru dalekog mora. Ušla sam u Sumrak. Videla sam sjaj maminog nezadovoljstva u kuhinji. Gorka limun žuta boja se mešala sa otrovno zelenom mržnjom prema ocu. Odabrao je zlo doba za odlazak na put i petljanje oko kola. Crni vrtlog se lagano obrazovao iznad maj ine glave. Kletva u nastajanju. Još je bila nejaka, na nivou „Nezahvalno stvorenje. Nadam se da e te taj posao izludeti“! Ipak, to je maj ina kletva, posebno mo na i zlokobna. E ne eš, slatka maj ice! Tata je, njoj zahvaljuju i, pre tri godine, u trideset sedmoj, doživeo sr ani udar. Jedva sam ga spasla od drugog... Platila sam strašnu cenu. Ne želim da se se am toga. Da li si se sad namera ila na mene? Posegla sam u Sumrak, najja e što sam mogla. Osetila sam oštar bol ispod lopatica. epala sam maj in um. Zadrhtao je pre nego što se smirio. Dobro... evo šta emo... Oznojila sam se, iako je u Sumraku uvek hladno. Tra ila sam energiju koja može biti dragocena na poslu. Mama se, trenutak kasnije, nije se ala razgovora sa mnom. Štaviše, bilo joj je drago što sam tako vredna, što me vole i cene na poslu, što izlazim dok se još nije razdanilo i vra am posle pono i. To je sre eno. inak e, po svoj prilici, biti privremen. Pazila sam da ne prodrem preduboko u maj in um. Ako ništa drugo, mogu da ra una na par meseci mira i tišine. Baš kao i moj otac. Ja sam tatina k i - volim ga mnogo više od majke. Samo deca ne mogu da vam kažu kog više vole, mamu ili tatu. Odrasli lako odgovaraju na to pitanje. Posao je gotov. Odstranila sam crni vrtlog, u nastanku. Odlutao je kroz zidove. Tražio je nekog kome e se prika iti. Duboko sam udahnula i bacila kriti an pogled u hodnik. Odavno nije iš en. Plava mahovina je ponovo prekrila sav slobodni prostor. Najdeblje naslage su se nakupile ispred naših vrata. To me ne udi. Imala je ime da se hrani, zahvaljuju i


maj inim histeri nim ispadima. Kao mala, zamišljala sam da su Svetli posadili mahovinu da bi nas maltretirali. Re eno mi je da plava mahovina obitava u Sumraku, kao parazit koji se hrani ljudskim ose anjima. „Led!“, prozborila sam odlu nim glasom. Hladno a se poslušno skupila na vrhovima prstiju. Sunula je preko zidova kao ukru ena etka. Smrznute iglice mahovine padoše na pod. Rastakale su se pred mojim o ima. Evo ti! Nau u te da se ne hraniš ljudskim mislima! To je istinska mo na delu, mo Inih. Izašla sam iz Sumraka - u ljudskom svetu je prošlo manje od dve sekunde - i popravila frizuru. elo mi se ovlažilo. Morala sam da otrem znoj maramicom. Pogledala sam u ogledalo. Maškara mi se razmrljala. Nisam imala vremena da razmišljam o izgledu. Prebacila sam laki veo privla nosti oko sebe. Nijedan ovek ne e primetiti razmazanu šminku. Zovemo ih „feredžama". Svi vole da se šale s Inima koji ih nose. Ipak ih nosimo. inimo to kad nam se žuri, a želimo da ostavimo dobar utisak. Ponekad to inimo zabave radi. Znam zgodnu mladu vešticu iz Pskova, koja od magije ne zna ništa drugo nego da nabaci feredžu. Ve tri godine radio kao model. Tako zara uje za život. Jedini problem je što vradžbina ne deluje na fotografije ili video snimke. Mlada veštica mora da odbija ve inu ponuda propagandnih agencija. Danas mi sve ide naopako. inilo mi se da vekovima ekam lift. U predvorju sam naletela na Vitalika, momka koji živi iznad nas. Ukipio se, s glupavim smeškom na usnama, kad me je spazio pod feredžom. Zaljubljen je u mene od trinaeste. Voli me glupom, beznadežnom, tihom ljubavlju. Da budem iskrena, za to je kriva moja slaba uvežbanost. U ila sam ljubavne ini. Odlu ila sam da isprobam novoste eno znanje na komšiji, zato što me je špijunirao kad god bi mu se ukazala prilika, dok sam se sun ala na balkonu, u bikiniju. Kako god, još sam vežbala. Zapostavila sam faktore ograni enja. Zaljubio se za sva vremena. inilo mi se da opsesija bledi kad me dugo ne bi video. Samo jedan pogled na mene bio je dovoljan da sve po ne iz po etka. Nikad ne e imati sre e u ljubavi. „Zurim se, Vitalik“, rekla sam mu, uz osmeh. Stajao je na vratima. Osmelio se da mi uputi kompliment. „Alisa, danas izgledaš zaista divno...“ „Hvala ti.“ Nežno sam ga odgurnula u stranu. Zadrhtao je kad sam ga dodirnula po ramenu. Verovatno e se nedeljama se ati tog dodira... „Položio sam poslednji ispit, Alisa!“, govorio je brzo, meni iza le a. „Gotovo je, sad sam student!" Okrenula sam se da bih ga pažljivije pogledala. Da li je mogu e da ovaj balavac, redovni korisnik kreme protiv bubuljica, gaji ambiciozne misli? Da li se nada da sada, kad se upisao na fakultet i po eo „život odraslih" ima pravo da nešto ekuje od mene? „Izbegavaš vojnu službu?", pitala sam ga. „Današnji muškarci nemaju muda. Svi su mlakonje. Ne žele da odsluže svoje i steknu malo životnog iskustva, pre studija." Osmeh mu je lagano izbledeo. Uživala sam u tom prizoru! ao, Vitaljka", rekla sam i stupila na nepodnošljivu, letnju omorinu. Neo ekivani susret mi je malo popravio raspoloženje. Oduvek sam volela da gledam zaljubljene štence. Dosadni su za flertovanje. Seks s njima je odvratan. Ali, uživam posmatraju i ih. Jednom u ga poljubiti... Trenutak kasnije sam sasvim zaboravila na nesre no zaljubljenog komšiju. Podigla sam ruku. Prva kola su se povezla pored mene - voza me je pohlepno odmerio. Sedeo je sa


suprugom. Slede i automobil se zaustavio. „Idem u centar", rekla sam, naginju i se kroz prozor. „Trg Manjež." „Upadaj", re e voza i pruži ruku da otvori vrata. Bio je to obrazovan, tamnokos muškarac etrdesetih godina. „Kako mogu da ne povezem takvu lepoticu?" Kliznula sam na zadnje sedište starog „žigulija" i spustila prozor do kraja. Povetarac me je milovao, hlade i mi lice. Kona no sam osetila blago olakšanje. „Brže biste stigli metroom", dobrodušno me podseti voza . „Ne volim metro." Voza je klimnuo. Dopadao mi se - nije bezobrazno zurio u mene, iako sam preterala s feredžom. Kola su bila dobro održavana. Imao je divne, snažne šake. Upravljao je automobilom nežnim, ali sigurnim pokretima. Baš šteta što mi se žuri. „Kasnite li na posao?", pitao me je. Govorio je polako, prisnim tonom. Da li da mu dam broj? Sad sam slobodna žena. Mogu da inim šta ho u. „Da." „Pitam se šta rade tako divne devojke." To nije bio pokušaj da se sklopi poznanstvo ili uputi kompliment. Moj voza je jednostavno radoznao po prirodi. „Ne znam šta druge rade. Ja sam veštica.“ Nasmejao se. „To je posao kao i svaki drugi...“ Izvukla sam cigarete i upalja . Voza me odmeri, s blagim negodovanjem. Zapalila sam bez pitanja. „Kakve su vešti je dužnosti?" Skrenuli smo u Rusakovsku. Voza dodade gas. Možda u ipak sti i na vreme? „Zavisi?", neodre eno sam odgovorila. „U osnovi se suprotstavljamo silama Svetla." Voza je prihvatio pravila igre, iako nije znao da ovo nije igra. „Zna i da si na strani Senke?" „Na strani Tame." „To je sjajno. Poznajem još jednu vešticu, moju taštu", re e voza , uz srda an smeh. „Bojim se da je u penziji. Zašto zazireš od sila Svetla?" U potaji prou ih njegovu auru. Sve je u redu. On je ljudsko bi e. „Smetaju nam. Reci mi, šta je za tebe najzanimljivija stvar u životu?" Voza nije dugo razmišljao. „Sam život, rekao bih. Ne bih želeo da me iko spre i da u njemu uživam." „Tako je", složila sam se. „Svako želi da bude slobodan, zar ne?" Klimnuo je. „Veštice se bore za slobodu. Borimo se za sva ije pravo da radi šta ho e." „Šta ako neko poželi da ini zlo?" „To je njegovo pravo." „Ali, šta emo ako tom prilikom ozledi druge ljude?" Ovo je zabavno. Zapo eli smo vekovnu raspravu na temu „Šta je Svetlo, a šta je Tama"? Mi Tamni i oni koji sebe zovu Svetlima ispiramo mozak svojim regrutima ovom pri om. „Ako neko pokuša da ugrozi tvoja prava, jednostavno ga spre i u tome. Imaš prava na to." „Shvatam. Zastupaš zakon džungle. Sila ima pravo da radi šta ho e.“ „Pravo imaju snažniji, pametniji, dalekovidiji. To nije zakon džungle, ve zakon života. U emu je razlika?" Voza odmahnu glavom posle kra eg razmišljanja. „Ne, nije. Ho eš d'a kažeš da imam pravo da skrenem na neko mra no mesto, da se bacim


na tebe i da te silujem?" „Da li si siguran da si ja i od mene?" Stajali smo na crvenom svetlu. Voza me je pažljivo odmerio. Odmahnuo je glavom. „Ne... nisam siguran. Samo da znaš, ja ne napadam devojke zato što se bojim da e mi se odupreti!" Iznervirala sam ga. Razgovor je imao šaljiv ton, ali je osetio da nešto nije kako valja. „Ne radiš to iz straha da eš zaglaviti u zatvoru", rekla sam. „To je sve." „Nije tako", odvratio je odlu nim tonom. „Tako je", rekla sam, uz osmeh. „To je pravi razlog. Ti si normalan, zdrav muškarac, sa prirodnim reakcijama. Ograni en si zakonom. Zbog njega napadaš devojke, ali tek posle nekoliko sastanaka." „Prava si veštica...", promrmlja voza s lukavim osmehom. Nagazio je papu icu gasa. „Veštica sam“, potvrdila sam, „zato što govorim istinu i ne izigravam licemera. Na kraju krajeva, svi žele da budu slobodni i žive svoj život. Žele da rade šta ho e. Ne e im sve po i za rukom. Naposletku, svako ima svoje želje, ali svi gaje iste aspiracije. Sloboda se ra a u njihovom sukobu! Tako se stvara skladno društvo, u kom svako želi da ima sve, iako mora da pazi na želje drugih ljudi." „Ali, šta je s moralom?" „S kakvim moralom?" „Univerzalnim ljudskim moralom." „Šta je to?“ Nema ve eg zadovoljstva od onog koje se javlja kad nekog priterate u orsokak i primorate da na ispravan na in oblikuje pitanje. Ljudi retko razmišljaju o stvarnom zna enju re i. Misle da one automatski prenose zna enje. Kad neko kaže „crveno", ima na umu zrelu malinu, a ne jezerce krvi. Re „ljubav“ ga podse a na Šekspirove sonete, a ne na erotske filmove iz „Plejbojeve“ produkcije. Takvi se zbune kad re i koje izgovore ne nai u na dobar prijem. „Postoje osnovni principi", nastavi voza . „Dogme. Tabui. One... kako se ono zvaše... Zapovesti." „Zaista?", ohrabrila sam ga. „Ne kradi." Nasmejala sam se. I voza se osmehnuo. „Ne poželi susedovu ženu." Osmeh mu je sad bio veoma širok. „Da li ti ovo poslednje polazi za rukom?" „Ponekad." „Da li ti uspeva da je ne poželiš? Da li si toliko uspešan u kro enju nagona?" „Veštice!", raspoloženo odvrati voza . „Dobro. Kajem se, kajem se..." „Nemoj se kajati!" prekinula sam ga. „To je normalno. To je sloboda! Slobodan si da kradeš, obljubljuješ i žudiš za komšinicom." „Ne ubij!", pobedonosno obznani voza . „A? Šta kažeš na to? To je univerzalna zapovest!" „Mogao si re i i ’Ne kuvaj jare u maj inom mleku’. Gledaš li televiziju? itaš li novine?" pitala sam ga. „Ponekad, iako ne uživam u tome." „Zašto onda ’Ne ubij’ nazivaš zapoveš u? Ne ubij... Bilo je jutros u vestima - dole na jugu su oteli još tri taoca. Traže otkup. Ve su im odsekli po jedan prst. Da pokažu da se ne šale. Jedan od talaca je trogodišnja devoj ica. I nju su osakatili." Voza poblede i vrš e stisnu upravlja .


„Kopilad...", prosiktao je. „Monstrumi. uo sam za to. To je ološ. To nisu ljudi. Ne mogu biti, kad rade tako nešto. Zadavio bih ih golim rukama..." utala sam. Voza eva skerletna aura je bleštala. Nisam htela da izazove nesre u. Pomislih da e uskoro izgubiti kontrolu nad vozilom. Izabrala sam predobar udarac - imao je k erkicu... „Obesio bih ih na telefonske bandere!", besneo je. „Spalio bih ih napalmom." utala sam dok se nije smirio. Pitala sam ga: „Kud se dadoše univerzalne zapovesti? Da ti ih neko stavi pred njih s mitraljezom, pritisnuo bi obara bez oklevanja." „Zapovesti se ne odnose na udovišta!", zareza on. Od u evnog i pribranog stava nije ostalo ni traga ni glasa! Isijavao je energiju, u svim pravcima... upijala sam je. Nadoknadila sam sve što sam od jutros potrošila. „Teroristi nisu udovišta", rekla sam. „To su ljudska bi a. Baš kao i ti. Nema univerzalnih zapovesti za ljudska bi a. To je nau no dokazana injenica." Voza se smirio dok sam crpla energiju iz njega. Ne zadugo, naravno. Ve eras e klatno sti i do suprotnog kraja. Obuze e ga gnev. To je kao kad brzo ispumpate svu vodu iz bunara, vrati e se još brže. „Pri aj ti šta ho eš, ali znaj da nemaš pravo", odgovorio je nešto mirnijim tonom. „Logika postoji. U to nema sumnje... Moralnost je osetno napredovala, u odnosu na srednji vek." „Ne budi smešan!", rekoh i odmahnuh glavom. „O kakvom napretku govoriš? Tada se ratovalo po strogo odre enim pravilima asti. Rat je tada bio pravi rat. Kraljevi su se tukli na elu vojski, rizikuju i glave i prestola. A, sada? Velika zemlja želi da izvrši pritisak na malu, pa je tri meseca bombarduje. Rešavaju se zastarelog oružja, a njeni vojnici ne rizikuju život! Kao da voze trotoarom, obaraju i pešake." „Kod asti je važio samo za aristokrate", žestoko se pobuni voza . „Obi an svet je ginuo u buljucima." „ A danas je kobajagi druga ije?" pitala sam ga. „Kad jedan oligarh izravnava ra une s drugim, pridržava se izvesnog kodeksa asti! ine to zato što obojica kontrolišu pla ene ubice, poseduju kompromituju e informacije, imaju zajedni ke interese i porodi ne veze. To veoma podse a na ponašanje stare aristokratije! Žive kao bubreg u loju. Obi an svet smatraju ubretom, krdom ovaca pogodnim za striganje. Pokatkad ocene da je klanje isplativije. Ništa se nije promenilo. Zapovesti nikad nije bilo, niti e ih biti!" Voza se u utao. Nije otvarao usta do kraja vožnje. Skrenuli smo iz ulice Kamergerskog u Tversku. Rekla sam mu gde da stane. Platila sam mu. Namerno sam bila velikodušnija nego što je trebalo. „Nikad više ne u povesti vešticu“, rekao mi je s ružnim osmehom. „Mnogo me nerviraju. Nikad ne bih pomislio da razgovor s lepoticom može da toliko pokvari raspoloženje." „Žao mi je“, rekla sam, uz sladak osmeh. „Želim ti lep dan na... poslu." Zalupio je vratima. Žurno se odvezao. Vidi, vidi. Nikad ranije me nisu pomešali s prostitutkom. Izgleda da se baš to desilo. To je zbog feredže... i ovog kraja grada, naravno. Ako ništa drugo, obnovila sam izgubljenu snagu i više od toga. Inteligentni, kulturni, snažni muškarac se pokazao retko izdašan davalac. Bolje sam prošla samo... s prizmom mo i. Zadrhtala sam od tog se anja. Bila sam tako glupa... sve u vezi s njom bilo je tako glupo. Zbog nje mi je itav život krenuo nizbrdo. Izgubila sam sve u trenu. „Budalo! Pohlepna budalo!“ Dobro je što niko nije mogao da vidi moje pravo lice. Verovatno sam izgledala ucveljeno,


kao moj zaljubljeni komšija. Šta je bilo, bilo je. Ne mogu da vratim vreme unazad i povratim... njegovu naklonost. Sama sam kriva, naravno. Trebalo bi da budem sre na što me Zavulon nije predao Svetlima. Voleo me je. I ja njega... Bilo bi apsurdno da se mlada, neiskusna veštica ne zaljubi u starešinu Dnevne straže, nakon što se on zainteresovao za nju... Stisnula sam prste tako snažno da su mi nokti prodrli kroz kožu. Borila sam se. Preživela sam prošlo leto. Samo Tama zna kako, ali sam preživela. Nije bilo vajde od prise anja na prošle dane, cmizdrenja i pokušavanja da privu em Zavulonovu pažnju. Od prošlogodišnjeg uragana nije progovorio ni re sa mnom. Bila sam sigurna da mi se ne e obratiti slede ih sto godina. Kola se zaustaviše ispred mene, uz prodornu škripu guma. Pristojni automobil, „volvo". Stao je u mestu. Majmun obrijane glave isturi gnusno lice kroz prozor. Odmerio me od glave do pete. Zadovoljno se nacerio i prosiktao: „Koliko?" Ostadoh bez re i. „Koliko... za dva sata?“ Idiot obrijane glave se potrudio da bude precizniji. Pogledala sam tablice. Nije iz Moskve. U torne je stvar. „Prostitutke su dalje niz drum, budalo", ljubazno sam odgovorila. „Gubi se." „Vidi se da se odavno nisi tucala", nastavi razo arani idiot. Pokušavao je da spase obraz. „Dobro razmisli. Bi u velikodušan." „Bolje uvaj pare", posavetovala sam ga i pucnula prstima. „Treba e ti za popravku auta." Okrenula sam mu le a i krenula ka zgradi. Dlan mi je blago brideo. „Gremlin" nije naro ito teška vradžbina, ali sam je bacila u žurbi. Nematerijalno stvorenje se muvalo ispod haube „volvoa". Ne bi se moglo nazvati stvorenjem, ve vorištem energije sa opsesivnom straš u za uništavanje tehnologije. S motorom je gotovo, ako bude imao sre e. Ako nema, eksplodira e mu buržoaska elektronika. Bi e to kraj karburatora, ventilatora, hidraulike i signalizacije, kakvih na sli nim automobilima ima u izobilju. Znam samo osnovne stvari o funkcionisanju automobila. Uprkos tome, imam jasnu sliku o u inku „gremlina". Razo arani voza se odvezao. Nije hteo da gubi vreme na uzaludne rasprave. Pitala sam se da li e me se setiti kad kola pošašave. Mora e. Zavapi e: „Proklela me je, veštica!" Ne e ni znati koliko je u pravu. Ta misao me je zabavljala, iako je dan bio nepovratno upropaš en. Kasnim na posao više od pet minuta. Posva ala sam se s majkom i još taj idiot u „volvou"... S takvim mislima sam prošla pored veli anstvenih, šljašte ih izloga. Podigla sam senku, refleksno i bez razmišljanja. Ušla sam u zgradu na vrata, nevidljiva obi nim ljudima. Sedište Svetlih, nedaleko od Sokolske stanice metroa, maskirano je kao obi na kancelarija. Mi smo na prestižnijoj lokaciji, sa interesantnijom kamuflažom. Ova zgrada, sedmospratnica sa radnjama luksuznim i po moskovskim standardima, ima još tri sprata, o kojima obi an svet ništa ne zna. Izgra eni su za potrebe sedišta Dnevne straže. Vradžbine za skrivanje pravog izgleda zdanja su ugra ene u cigle i kamen. Obi ni ljudi, stanovnici zgrade, verovatno ose aju neobi no golicanje u liftu. ini im se da put od prvog do drugog sprata predugo traje... Lift zaista putuje duže, zato što je drugi sprat u stvari tre i, dok je drugi nevidljiv. Na drugom su naše kancelarije, oružnica i tehni ka služba. Još dva sprata su na vrhu zgrade. Ljudska bi a o njima ništa ne znaju. Svaki dovoljno mo ni Ini može pogledati kroz Sumrak i videti sumorni crni granit i lu ne prozore, gotovo uvek zastrte debelim, teškim zavesama. Pre deset


godina su postavili rashladne ure aje. Ružne kutije su se na kale na zidovima. Temperatura je, pre klima-ure aja regulisana magijom. Zašto tra iti dragoceni resurs, kad je elektri na energija mnogo jeftinija? Jednom sam videla fotografiju ku e u Sumraku, delo veštog maga. Neverovatno zdanje! Ulica puna užurbanog, lepo obu enog sveta i automobila. Prozori stanova i izlozi prodavnica... slatka bakica gleda kroz prozor, na drugom spratu je mrzovoljna i smrknuta ma ka. Životinje lako ose aju naše prisustvo... Naporedo s tim - dva ulaza iz Tverske, sa otvorenim vratima. Na jednim od njih je stajao mladi vampir, bezbednjak. Bezbrižno je istio nokte. Iznad radnji je traka crnog kamena s grimiznim prozorima... Dva najviša sprata su pritiskala zgradu kao kameni šešir. Kad bih samo mogla da pokažem tu fotografiju stanarima zgrade. Znam da bi svi pomislili da posmatraju nevešto izra enu fotomontažu. Neveštu, zato što je zgrada delovala tako nezgrapno... Kad je izme u Zavulona i mene sve bilo kako treba, pitala sam ga zašto su naše prostorije na tako udan na in isprepletene s ljudskim nastambama. Šef se nasmejao i objasnio da se Svetlima tako otežava eventualni napad. Naši protivnici zaziru od pogibije nevinih. Svi znaju da Svetli ne drže mnogo do ljudskih bi a. I pored toga sami sebe sputavaju svakakvim licemernim trikovima. Zbog toga su sedam spratova sa stanovima pouzdan štit. Mala kancelarija na ulazu, pored dva lifta (za koje stanari nisu znali) delovala je prazno. Na šalteru nije bilo nikog, kao ni u fotelji ispred televizora. Trebalo mi je neko vreme da opazim dva bezbednjaka, koliko ih, prema pravilima službe uvek ima na straži. Videla sam vampira koji se zvao Kostja i koji se nedavno pridružio Straži i vukodlaka Vitalija iz Kostrome, još jednog civilnog uposlenika. Radio je za Stražu, otkad sam ja u njoj. Mirno su stajali u uglu. Vitalij se tiho kikotao. Svašta mi je prošlo kroz glavu. „Momci, šta to radite?“, pitala sam ih, ljutitim glasom. U opho enju s vampirima i obortenjima (onaj koji mjenja oblik) ne valja biti preterano ljubazan. To su primitivne tovarne životinje - da i ne govorimo o injenici da vampiri nisu živi, što ih ne spre ava da se prave jednakim sa magovima i vešticama. „Hodi ovamo, Aliska!“, re e Vitalij. Prizvao me je, okrenut le ima. „Ovo je prava zabava." Kostja se ispravio i hitro ustuknuo, posti en mojom reakcijom. Prišla sam. Miši je tr ao ispod Vitalijevih nogu. Povremeno bi se ukipio ili sko io u vazduh. Ski ao je, o ajni ki mlataraju i šapicama. Isprva nisam shvatala šta se dešava. Pogledala sam ga kroz Sumrak. Tako zna i? Golema, okretna ma ka je skakala oko miša. Ponekad bi zamahnula šapom na si ušno stvorenje ili škljocnula eljustima. To je bila primitivna iluzija, stvorena da mu i si ušnog glodara. „Vide emo koliko e izdržati!", likovao je Vitalij. „Kladim se da e za minut crknuti od straha." „Vidim šta radite", rekla sam, iako mi se smrklo pred o ima. „Sad vidim. Zabavljate se, zar ne? Da li ste poklekli pred lova kim instinktima?" Spustila sam ruku i dohvatila paralizovanog miši a. Mali, krzneni obla je drhtao u mojim rukama. Blago sam dunula na njega i izrekla odgovaraju u re . Miš prestade da drhti. Ispružio se na mom dlanu i zaspao. „Šta ti je?“, pitao je Vitalij, blago uvre enim tonom. „ Aliska, od tebe se o ekuje da takve kuvaš u kazanu!" „Ima nekoliko takvih arolija", priznala sam. „Ima i onih za koje je neophodna jetra


vukodlaka, ubijenog u pono ." Obortenjove o i zlobno zablistaše. utao je. Bio je prenisko u hijerarhiji da bi se prepirao sa mnom. Možda sam obi na veštica, patroldžija, ali me to ini mnogo mo nijom od vukodlaka najamnika. „Dobro, momci. Podsetite me na procedura u slu aju pronalaženja glodara, bubašvaba ili komaraca u objektu', govorila sam sporim, lenjim glasom. „Procedura predvi a aktiviranje amajlije za kontrolu gamadi", oprezno e Vitalij. „Ako neko od stvorenja pokaže otpornost na dejstvo amajlije, dužni smo da ga s najve om pažnjom uhvatimo i predamo dežurnom magu na proveru." „Procedura vam je, dakle, poznata... To zna i da se ne možete izgovarati na neznanje. Da li ste aktivirali amajliju?", pitao sam. Vukodlak pogleda vampira ispod oka i skrenu pogled. „Nismo." „Jasno mije. Niste izvršili propisanu radnju. Bi ete kažnjeni. Javite se dežurnom." Vukodlak je utao. „Ponovi moje re i, bezbednja e." inio je to. Bio je dovoljno pametan da shvati da prkos ne vodi nikuda. „Vratite se na stražarsku dužnost", rekla sam i pošla u levo, ne ispuštaju i miša iz otvorenog dlana. „Prijatno", promrmlja vukodlak za mnom. Ta stvorenja ne znaju za disciplinu. Životinjski deo njihove li nosti je i suviše snažan. „Nadam se da ete u pravom okršaju pokazati polovinu hrabrosti ovog miša", rekla sam na ulasku u lift. U inilo mi se da je mladi vampir posti en i da mu je drago što se okrutna zabava okon ala.

Ušla sam u odeljenje s mišem u ruci i izazvala provalu negodovanja. Ana Lemeševa, najstarija veštica u smeni, htede da se upusti u omiljenu litaniju o mladim ljudima koji ne znaju red: „U Staljinovo doba bi svi koji kasne na posao makar i pet minuta završili na Kolimi, kuvaju i travuljine", ali je i ona zanemela kad je videla miša. Žana Gromova se zakikota. Pitala me je da li nameravam da spremim „lopovski eliksir", u kom je kuvani miš osnovni sastojak i šta planiram da ukradem. Olja Meljnikova prestade da maže nokte, da bi mi estitala na uspešnom lovu. Nehajno sam stavila uspavano stvorenje na sto, kao da nikad ne dolazim na posao bez svežeg miša. Upoznala sam ih sa stražarskom razbibrigom. Ana odmahnu glavom. „Da li si zato zakasnila?" „Delimi no", iskreno sam odvratila. „Ana Tihonovna, nisam imala sre e u saobra aju. Zatim sam naišla na ta dva, za igru raspoložena bezbednjaka." Ana je stara, iskusna veštica. Takva se ne može zavarati dr nim nastupom. Ima više od sto godina. Nakon svega što je videla, igra s mišem joj se ne e initi okrutnom. Ipak je napu ila usne i obznanila: „Vukodlaci jednostavno ne razumeju ideju dužnosti. Službovala sam u Revelu. Prepri avali smo slede u poslovicu: ’Kad pošaljete vukodlaka na stražu, pošaljite i vešticu da ga uva.’ Šta bi se desilo da je napada ki odred Svetlih nasrnuo na ulaz, dok su ta dvojica posmatrala ovog glodara? Možda su Svetli poslali miša. Ovo je sramota. Mislim da bi trebalo insistirati na oštrijoj kazni, Alja.“


„Bi “, tiho e Lenka Kirejeva. Zabacila je dugu, crvenu kosu. Svi smo joj zavideli na njoj. Tešile smo se što ostatak nije bio na istom nivou. „Odustajanje od kažnjavanja bi em bila je velika greška", hladno dodade Ana. „Baci to bi e kroz prozor, Alisa.“ „Žao mi ga je“, pobunila sam se. „Budale poput njih su odgovorne za loš glas koji prati Tamne. Ljudi misle da smo karikature, obesni sadisti i udovišta... Zašto su mu ili sirotog miša?“ „Mu enje proizvodi izvesno pražnjenje energije", re e Olja, dok je zavrtala poklopac laka za nokte. „Ali vrlo malo...“ Mahnula je rukama. Zana prezrivo frknu. „Pražnjenje! Utrošili su toliko energije za stvaranje iluzije ma ke da bi morali da preplaše tonu miševa kako bi nadoknadili izgubljenu." „Lako emo odrediti nepoznatu veli inu", predloži Olja. „Mu emo ovog miša do smrti i izmeriti ukupnu oslobo enu energiju... treba nam vagica." „Grozna si", gnevno e Lena. „A, ti imaš pravo, Alisa! Mogu li da uzmem miša?" „Šta e ti?“, žustro sam odvratila. „Da u ga mojoj k eri. Ima šest godina. Vreme je da nau i da brine o nekom. To je dobro za devoj icu.“ Zavladala je neprijatna tišina. To nije neobi na pojava. Ini retko imaju decu koja su Ini... To se gotovo nikad ne doga a. Vampirima je mnogo lakše. Mogu inicirati sopstvenu decu. Obortenjima je još lakše. Njihova deca po pravilu nasle uju roditeljsku sposobnost. Mi i Svetli nemamo tako dobre izglede. Lena nije imala sre e, iako je njen muž tamni mag i bivši pripadnik Dnevne straže. Povukao se nakon ranjavanja, da bi zapo eo karijeru poslovnog oveka. „Miševi ne žive dugo“, primeti Olja. „Proli e more suza." „To nije problem. Žive e taj dugo kod mene", nasmejala se Lena. „Garantujem mu deset godina. Pavel i ja emo se pobrinuti za to." „Uzmi ga, onda!", rekla sam i velikodušno pokazala miša. „Obilazi u ga." „Da li si ga duboko uspavala?", pitala je Lena, hvataju i miša za rep. „Sigurna sam da se ne e probuditi pre mraka." „Sjajno." Odnela je miša na svoj sto. Izbacila je flopi diskove iz kartonske kutije da bi napravila mesta za si ušno stvorenje. „Kupi kavez", posavetovala je Olga. Divila se sopstvenim noktima. „Ili akvarijum, ina e e sve izgristi i posrati." Ana Lemeševa je pažljivo slušala razgovor. Udarila je dlanom o dlan. „Dobro, devojke. Okon ajte zabavu. Nesre no stvorenje je zbrinuto. Našlo je novi dom. Problem nije mogao biti elegantnije rešen. Zapo nimo službeni deo sastanka." Bila je stroga ali nezlobiva šefica. Nikog nije maltretirala bez razloga. Dopuštala je glupiranje i raniji odlazak s posla, u opravdanim slu ajevima. Nije se šalila kad je posao bio u pitanju. Devojke su zauzele svoja mesta. Soba za sastanke bila je mala. Zgrada je na injena za manji broj službenika. Jedva su stala dva stola za nas i tre i, ve i za Anu Lemeševu. Odaja me je podse ala na školsku u ionicu u nekom seocetu, s mnogo u enika i jednim u iteljem. Lemeševa je sa ekala da uklju imo kompjutere i da se konektujemo na mrežu. Po ela je zvonkim glasom: „Za danas su predvi ene uobi ajene dužnosti. Patrolira emo jugoisto nim delom Moskve. Izabra ete partnere me u slobodnim operativama u stražari.“


Obi no patroliramo u parovima. Veštica i jedan obortenj ili vampir. Ako je nivo patrole viši, dobijamo vešce ili mla e magove za partnere. To se retko dešava. „Leno ka, ti eš patrolirati Vihinom i Ljublinom.“ Lena Kirejeva je po ela partiju pasijansa na kompjuteru. Htela je da se pobuni. Znam i zašto. To je velika i udaljena oblast. Uzalud e se buniti. Ana Lemeševa e isterati svoje. Kirejeva nije mogla da sakrije nezadovoljstvo raspodelom rejona. U tom trenutku zazvoni telefon na Leninom stolu. Izmenjale smo poglede. Lena se uozbiljila. To je direktna veza za šefom operacija. Taj ne zove uzalud. „Da“, re e Lemeševa. „Da. Naravno. Razumem. Zapamtila sam sve podatke." Izraz joj nakratko postade nedoku iv. Dežurni mag je telepatskim putem slao podatke o operaciji. To zna i da se sprema nešto ozbiljno. eka nas zahtevan posao. „Spremite metle...“, tiho e Lenka. Tih nekoliko re i iz starog crta a smo usvojile kao nezvani ni moto. „Pitam se koga e poslati", rekla je. Ana Tihonova spusti slušalicu, s vrstim odlu nim izrazom lica. „Idemo autobusom, devojke. Idemo svi. Požurite." „Toliko o tvojim metlama." Dogodi e se nešto zna ajno. Sve sluti na borbu.


GLAVA 2.

Minibus je vozio Denjiška, mladi tamni mag. Bio je toliko lenj da je više voleo da radi u garaži s vampirima i ostalom boranijom. Lenjost nije podrazumevala neveštu vožnju. Dobro je nau io nekoliko ini, neophodnih za taj posao. Leteli smo drumom. Odmicali smo iz centra ka periferiji, brzinom o kojoj je predsedni ka kolona mogla samo da sanja. Ose ala sam pražnjenje energije, dok je pretraživao linije verovatno e, nagonio policajce i da okrenu glavu i druge voza e da se sklone. Pored njega je sedeo Edgar, zdepasti crnomanjasti crnokosi mag iz Estonije. Nije li io na oveka s Baltika. Posedovao je magijske mo i drugog reda. U vozilu nas je bilo devetoro. Ne se am se kad je Ana Lemeševa poslednji put napustila zgradu Straže. Sedela je na stolici pored vrata. Sipala je neophodne podatke monotonim glasom: „Darja Leonidova Romašova. Stara šezdeset tri godine. Izgleda mnogo mla e. Verovatno se stalno pothranjivala energijom. Pretpostavljam da je veštica, ali bi mogla biti i tamni mag. etiri godine je na posmatranju, kao neregistrovani Ini.“ Na ovom mestu je dozvolila sebi kratku, so nu psovku na ra un aljkavih službenika odeljenja za pronalaženje Inih. „Izgleda da je odbijala sve kontakte. Izbegavala je razgovore na misti ne teme, pozivaju i se na pobožnost! Kakve veze sposobnosti Inih imaju sa verom? Pitanje je ko je bio taj njihov Hrist.“ „Ne huli, Ana Tihonovna", tiho ali energi no re e Lenka. „I ja verujem u Gospoda." „Žao mi je, Leno“, re e Lemeševa, uz klimoglav. „Nisam htela da te vre am. Nastavimo... Romanšova je verovatno zara ivala sitne pare od magije. Spravljala je ljubavne napitke, nektare mržnje i prokletstva. Skidala je kletve..." „Standardni šarlatanski repertoar", dodala sam. „Nije ni udo što je niko nije ozbiljno proverio." „Da li je neko pratio njene rezultate, da vidi da li je zaista pomagala mušterijama?" pitala je Lemeševa. „Nije. Napisa u izveštaj. Ako Zavulon proceni da je to dobro obavljen posao, može da me otpusti. Ionako sam zrela za penziju." Olga je upozoravaju e pro istila grlo. „Spremna sam da mu sve skrešem u lice!", nastavi razgoropa ena Lemeševa. „Kako je to mogu e, molim vas? etiri godine sumnjaju da je veštica, a niko ništa ne proverava. To je uobi ajena procedura. Šaljemo agenta i vrebamo osloba anje mo i... Svetli su, uzgred, baš tako postupili." U tome je stvar. Shvatila sam razlog za mobilisanje snaga. Problem nije u ludoj veštici, koja je prešla granice dozvoljenog ponašanja. O ekuje nas bitka s No nom stražom. Vitalij je nerazgovetno režao ispred mene. Procenila sam da se ne raduje predstoje em sukobu, ve da pribira hrabrost. Smeli lovac na miševe se olenjio na stražarskoj dužnosti. Zlobno sam se osmehnula. Vukodlak zareža i isturi zube. Porasli su pred mojim o ima. Donja vilica se izbo ila. „Vitalij, poštedi nas spektakularnog preobražaja u vozilu", oštro ga ukori Lemeševa. „Pse i vonj je neizdržljiv na ovoj vru ini!" Tri vampira na zadnjem sedištu uglas se nasmejaše. Dobro sam poznavala te momke. Videla sam ih na delu. Nisu budili odvratnost kao ve ina neumrlih. Tri brata su ro ena s godinu dana razlike kao snažni, dobro gra eni muškarci iz normalne ljudske porodice. Prvo je najstariji postao vampir, u padobranskoj jedinici. U inio je to namerno, iz ideoloških pobuda.


Pretpostavljeni oficir, vampir, predložio mu je da postane neumrli. Njegova jedinica se u to vreme borila na jugu. Mladi se složio, pošto su stvari loše išle. Jedinica je nakon toga postala mnogo efikasnija u borbi. Ubijanje desetak neprijatelja tokom no i i duboki prodori u neprijateljsku pozadinu su ak i za neiskusnog vampira bili de ja igra. Mladi je po povratku u civilni život otkrio mla oj bra i šta mu se dogodilo. Spremno su mu ponudili vratove. „Koliko je ih je tamo, Ana Tihonovna?" pitala je Olga. „Mislim na Svetle?" „Nema ih mnogo. etvoro... možda petoro. Ali“, Lemeševa pre e ozbiljnim pogledom preko svih u minibusu „ne smete se opustiti, devojke. Me u njima je bar jedan svetli mag drugog stepena.“ Najstariji vampir zviznu. Vampiri nisu imali šta da traže u sukobu s magom. Pogotovo tako mo nim. Ako su tamo dvojica... „Tamo je i ženski obortenj“, re e Lemeševa, gledaju i na mene. Stisnula sam zube. Zna i, Tigrica je tamo. Svetli je zovu borbeni mag, obortenj. Moja stara poznanica. U ini mi se da me boli desno rame, koje mi je davno iš ašila. Nisam zaboravila rane na licu, etiri duboke i krvave posekotine od kandže. Zavulon mi je tada pomogao. Izvi ao me je u potpunosti. Nikakvi tragovi nisu ostali na mom zdravlju ili izgledu. Tada sam ušla u bitku hrabro i veselo, svesna njegovog pogleda punog odobravanja i suzdržanog, strpljivog osmeha. Gotovo je s tim. To pripada prošlosti, Aliska. Šta je bilo, bilo je. Zaboravi na to i ne mu i sebe. Ako ti sad iskidaju lice, mora eš da nosiš feredžu dok ne do eš na red za magijsko le enje. To ne e trajati manje od šest meseci. Ima u sre e ako me predlože za potpuno izle enje, uklju uju i i kozmeti ku magiju. „Nek svako proveri opremu“, naredila je Ana Lemeševa. Devojke su se uznemirile. Potapšala sam džepove, traže i paketi e, bo ice i amajlije. Mo veštica ne proisti e isklju ivo iz kontrolisanja energije Sumraka. Koristimo i pomo na sredstva, za razliku od magova. „Alisa?“ Pogledala sam Lemeševu. „Imaš li neki predlog?" Ovo mi više odgovara. Sad moram da mislim o budu nosti, umesto o prošlosti. „Operativci mogu da neutrališu Tigricu. Sva etvorica." „Ne treba nam pomo , Aliska", dobrodušno e najstariji brat, vampir. „Sna i emo se.“ Lemeševa klimnu, posle kra eg razmišljanja. „Dobro. Vas trojica ete raditi zajedno. Vitalij e ostati sa mnom, u rezervi." Vukodlak se zadovoljno smejuljio. Kakva budala. Lemeševa e ga baciti u vatru kao cepanicu, pravo u najguš e plamenove. „A nas etvoro..." „Petoro", ispravila me je Lemeševa. Opa, i stara veštica je odlu ila da se oproba u borbi. „Nas petoro emo napraviti Krug mo i", predložila sam. „Preda emo svu snagu Edgaru. Denjiška e održavati kontakt sa štabom." Minibus posko i preko niza rupa i grbina. Ušli smo u dvorište. „Da, to je jedini mogu i na in delovanja", složila se Lemeševa. „Svi ste uli! To je naš plan." Obradovala sam se zato što je moj plan u celosti prihva en. Ostala sam veštica, ratnica, uprkos li nim problemima. Otišla sam korak dalje i samoinicijativno preuzela ulogu najstarije veštice, koja odlu uje o taktici.


„Predlažem da potražimo pomo , ako tamo zateknemo dva maga drugog reda." „Iscrpeli smo sve rezerve", planula je Lemeševa. „Ipak, još imamo ponekog asa, ili aduta, u rukavu." Vitalij iznena eno pogleda vešticu. Ponosno se nacerio vu jim eljustima. Kakav idiot. Nije mislila na njega. Nije on nikakav as, samo sitna karta... a pogotovo nije adut. „Dobro, cure, po injemo!" Minibus je stao. Ana Lemeševa okretno isko i napolje i mahnu levom rukom. Fina crna prašina se razlete oko njenih prstiju i arolija odvra anja pažnje o as prekri dvorište. Obi ni ljudi nas ne e videti, ma šta mi radili. Izašli smo iz minibusa. Bilo je to obi no dvorište u Južnom Butovu. Uh, kakva rupa... radije bih živela u Mitiš ahu ili Litkarinu, nego što bih se na papiru vodila kao Moskovljanka i živela na ovako strašnom mestu. Okolina je bila depresivna: ku e, zakržljalo drve e koje pokušava da opstane na tvrdoj ilova i i izraubovani mali automobili oko ulaza, ali... „Hajdemo!" Lemeševa me snažno gurnula. Zaustavila sam se na nekoliko metara od autobusa. Umalo da upadnem u jamu s peskom, u kojoj su petogodišnji de ak i devoj ica raspravljali o tajanstvenoj veštini gradnje peš anih zamkova. ak me ni deca nisu videla, iako su mnogo osetljivija na prisustvo Inih. Vampirska bra a projuriše kraj mene, kao tri senke. Opkolili su minibus. Njihov preobražaj bio je u punom jeku: O njaci su im rasli, koža im je poprimila bledi, bolesni izgled, tipi an za neumrle... „Krug“, dreknu Lemeševa. Jurnula sam ka minibusu kao strela i zgrabila Olju i Lenu za ruke. Stara veštica je tako jaka! Neko je stajao na ulazu u zgradu, vidljiv samo Inima - nizak, zdepast muškarac... upravo tako, obi an momak u turskom teksasu i sinteti koj majici, sa smešnom kapom na glavi. Ovo ne sluti na dobro. Prepoznala sam Semjona, maga izuzetne mo i. Retko je koristio. Još gore je što je on mag s velikim terenskim iskustvom. Ose ala sam njegov pogled na sebi - vrst, prodoran i prilagodljiv, kao hirurški nož. Okrenuo se i ušao u zgradu. Ovo stvarno ne sluti na dobro! Zana zgrabi Olgu za ruku. Ana Lemeševa je zatvorila krug i sva moja ose anja nestadoše. Postali smo živi akumulator, povezan s Edgarom, koji se kretao ka ulazu, lakim, lenjim korakom. Izgledao je isto u Sumraku, kao i u ljudskoj ravni postojanja. Edgar po e uza stepenice, za svojim protivnikom. Nije napadnut na stepeništu. ekali su ga na vratima stana. Gledale smo svet njegovim o ima okupljene u Krugu mo i. Vrata su u ljudskom svetu bila otvorena. U Sumraku su bila zatvorena vrstim zidom. Dva maga su stajala na odmorištu. Semjon i Garik. Nisam ništa ose ala, ali sam mogla da mislim. Razmišljala sam hladno, pribrano i sporo. Ovo je kraj. Dva maga od kojih je svako jednak ili mo niji od Edgara. „Vrata su zatvorena", re e Semjon. „U toku je operacija No ne straže." Edgar se ljubazno naklonio. „Razumem, ali znam da je u toku operacija Dnevne straže." „Šta ho eš?" Semjon iskora i u stranu. Tigrica je stajala u uskom hodniku iza njega. Golema zver, obrasla sjajnim krznom, izaziva ki se cerila. Na šta Lemeševa ra una? Ne možemo s njima iza i na kraj. To je nemogu e!


„Želimo da odvedemo osobu koja nam pripada", re e Edgar, uz sleganje ramenima. „To je sve." „Veštica je uhapšena i optužena zbog magijske intervencije tre eg reda, ubistva, upražnjavanja crne magije bez dozvole i skrivanja sposobnosti Ine." „Isprovocirali ste je da stupi u akciju", re e Edgar. „Dnevna straža e preuzeti istražne radnje." „Ne e." Semjon se naslonio na zid. Plava mahovina uplašeno ustuknu od njega. Pokušavala je da se što više udalji od maga. „Stvar je rešena." Garik je utao. Igrao se malom amajlijom. Li ila je na kocku od slonova e. Njeni zraci ispuniše odaju. To je najverovatnije obi ni magijski akumulator. „Ulazim unutra, da bih uzeo ono što nam pripada", re e Edgar. Bio je neverovatno pribran. Da li i on zna nešto što ja ne znam? Svetli magovi su utali. O igledna glupost protivnika ih je nagonila na oprez. Sudbina veštice je zavisila od Straže koja e obaviti istragu. Odbrani emo je i regrutovati, ako je se do epamo. Izgubi e glavu ako padne u ruke Svetlima. Bolje ona nego svi mi! Dva maga drugog reda, obortenj i dva ili tri Ina u stanu! Smrvi e nas! „Ulazim", mirno prozbori Edgar i na ini korak napred. Sumrak oko njega je urlikao, kao da je pun mo i - mag je postavio zaštitno polje. Bitka je po ela. Svetli su napali posle Edgarovog prvog koraka. Nisu potegli smrtonosne ini, ve obi no „guranje". Pokušali su da ga potisnu sa stepeništa. Edgar se povio, kao da hoda nasuprot snažnom vetru. Obrisi zaštitnog vrtloga oko njega postadoše vidljivi. Primitivna i nimalo spektakularna bitka se vodila na nivou iste energije. Ah, da je samo umesto Edgara bio Zavulon! U sekundi bi pomeo Svetle. Naterao bi ih da utroše svu energiju. Zatim bi ih odgurnuo u stranu, isce ene i lišene mo i. Edgar se sjajno borio. Pet sekundi je napredovao nošen sopstvenom snagom. Potisnuo je neprijateljsku in do vrata stana. Osetih hladno u u prstima. Mag je crpeo našu mo . Svetli su se uko ili, kad su otkrili energetski kanal izme u nas i Edgara. Nisu pokušali da ga prekinu. Ishitreno petljanje bi samo omogu ilo Estoncu da se domogne njihove energije. Jednostavno su pove ali pritisak, uzdaju i se u vlastitu premo . Pomislila sam da su i magovi u stanu po eli da ih hrane energijom. Nakratko smo bili u ravnoteži. Struja naše kombinovane mo i poja ala je Edgarov pritisak. Ali Svetli su imali rezerve. Kockica u Iljinim rukama se iskrunila i rasula po podu, u obliku zlatne prašine. Njihov protivudar odbaci Edgara za metar. Olga zastenja pored mene. Iscrpla je osnovne zalihe mo i. Crpla je iz najdubljih rezervi, koje se ne mogu tako lako nadoknaditi. Danas nije bila u velikoj formi. emu se Lemeševa nada? ula sam buku iza Svetlih. Vampirska bra a... sigurno su se popeli na balkon. Magovi kao da nisu znali šta se iza njih doga a. Samo je Tigrica krenula u pravcu buke. Gurala je lakši nameštaj s puta i trgala linoleum kandžama. Odmah zatim sam ula žalobni urlik jednog od vampirske bra e. Tri vampira ne e biti dovoljna za obortenja. „Vitalij!“, kratko komandova Lemeševa. Misaona komanda kliznu kroz Sumrak i naš vukodlak jurnu ka vratima stana. Odbacio je ode u, preobražavaju i se u trku. Golemi vuk se pojavi iza Edgara i jurnu napred, kao da ne mari za magove. To je bila dobra ideja. Vukodlak nalete na vatrenu munju. Jedan od Svetlih, dotad u


rezervi, uze u eš e u bici. Smesta je pokazao da se ne šali. Plamen zahvati vukodlakovo gusto, sme e krzno. Posko io je i pao na pod. Mlatarao je kandžama. Valjao se po podu, da bi ugasio vatru. Da je nastavio napad, imao bi šanse da stigne do maga, pre nego što ispali drugu vatrenu loptu... Izgleda da je proveo previše vremena na stražarskim dužnostima. Vitalij se borio s plamenovima, dok su ga nova pražnjenja obasipala iz tame. Drugo, tre e, etvrto... Briznula je krv. Izgoreli komadi mesa poleteše okolo. Vuk je otegnuto urliknuo, nakon ega se zauvek u utao. Trzao je zadnjim šapama. Zapaljeni rep je ležao me u njima. Izgledao je veoma lepo. Na grudima mi je visila amajlija, kristalna bo ica s crvenom kapljicom. Zdrobila sam je u sitne komade, što nije bio dobar znak. Ponestajalo mi je snage. Crpla sam poslednje rezerve. Kap krvi žene koja je umrla ra aju i Inog veoma je mo an izvor energije, ali ni on ne e dugo trajati. „Lena!“, zapovedi Lemeševa. Ponovo sam osetila bezglasnu komandu. Lena napusti Krug. Kretala se polako, kao mese arka. Desnica mi ostade prazna. Trans je oslabio nekoliko sekundi, koliko je trebalo Ani Lemeševoj da me uhvati. Imala sam dovoljno vremena da vidim da nešto stoji u središtu Kruga sto na sklapanje od crnog drveta, s uskim se ivom od ugla anog elika. Lena je stajala pored rupe s peskom. Posmatrala je de icu u igri, kao da bira jedno od njih. „Devoj icu!“, povika Lemeševa. „Jedna devoj ica je korisnija od tuceta de aka!" Shvatila sam sve izuzev dve stvari. Nisam znala kako je Ana Lemešova izdejstvovala pravo na prinošenje ljudske žrtve, niti zašto je spremna da utroši ogromnu mo za spasavanje jedne obi ne veštice? Lemeševa me je dohvatila za ruku. Ponovo sam postala beslovesni deo Kruga mo i. Sabili su Edgara u ugao stepeništa. Ne samo da su ga naterali na uzmak, ve su pokušavali da ga smrskaju o zid. Podigao je ruku: „ Stanite!" Strašan bol... Krug je crpeo poslednje zalihe iz mene. Olga se ispraznila. Drhtala je me u nama, isce ena, kao da drži goli strujni kabl. Zana je utala. Glava joj je padala na grudi. „Imamo pravo da prinesemo žrtvu", mirno e Edgar. „Ako je ne pustite..." Svetli se uko iše. Videla sam kako izmenjuju poglede i kako Garik odmahuje glavom. Mislim da nam je Semjon odmah poverovao. Prinošenje žrtve osloba a ogromnu koli inu energije, pogotovo ako je žrtva dete i ako se prinosi usred Kruga mo i, rukom iskusne veštice. Lena Kirejeva je stajala u krugu, s nožem u rukama. Devoj ica je ležala na crnom stolu. Svetli nam se ne bi mogli odupreti, ako bismo oslobo enu energiju usmerili ka Edgaru. I oni raspolažu ekstremnim metodama, ali da li imaju dozvolu da ih upotrebe? Tigrica sko i u hodnik. Sigurno je shvatila šta spremamo, dok se borila s vampirskom bra om na balkonu. „Ne možete nas spre iti", re e Edgar iz pozadine. „Ipak emo uzeti ono što nam pripada. Ljudsko dete e umreti vašom krivicom." Svetli su bili zate eni razvojem doga aja. To ne iznena uje. Hapšenje veštice nije nagoveštavalo neprilike. To je kao kad bi neka od supersila pretila nuklearnim napadom zbog uhva enog špijuna. Ini ne prete koriš enjem magije prvog reda, zbog arke me u terenskim agentima. Svetli su i dalje vršili pritisak na našeg maga. Pritiskali su ga, možda po inerciji, a mi nismo imale snage za deljenje s Edgarom. Olga se onesvestila i uko ila. Stajala je u Krugu kao


oklembešena lutka. Zana je kle ala na kolenima. Herojski se držala za ostale, crpe i poslednje zalihe mo i. Lenino lice se izobli ilo u bolnoj grimasi. Podigla je nož iznad usplahirene devoj ice. Bila je pri svesti, da bi pražnjenje energije bilo što snažnije. Ležala je sapeta arolijom utnje. Imala sam ose aj da mi je telo od vate. Zaljuljala sam se na nogama. Bolje da požure... ne u izdržati... „Stanite!", povika Semjon. „Preda emo vešticu!" Održi... održi Krug. Pokušala sam da skupim energiju iz okolnog prostora, iz na smrt preplašene devoj ice, iz prolaznika nesvesnih magijskog odmeravanja. Zalud sam se trudila. Bila sam isce ena do kraja. To je zbog Lemeševe... pokvarena je, stoji tamo ja a nego sve ostale... umre emo ovde zbog beskorisne starice, opsta e, to ništavno stvorenje... Svetli su ve gurnuli izboranu, puna ku ženu u Edgarovo naru je. Nije znala šta se doga a. Unezvereno se obazirala oko sebe. Pokušavala je da se prekrsti. „Plati ete za ovo“, behu Semjonove poslednje re i. Edgar oštrim trzajem povu e veštici ruke iza le a. Nije imao vremena za objašnjavanje, ni snage za magiju. Povukao je niza stepenice. Sa uvaj Krug... Žrtvovanje je in takve magijske mo i da je bolje sa uvati ga u rezervi. To pravo je verovatno ste eno pre dvadeset ili trideset godina, mudrom upotrebom spletki i provokacija. Zato je Kirejeva još stajala, kamena lica, iznad devoj ice, sa blistavim nožem u ruci, spremna da joj ise e srce jednim zamahom, dok je Denjiška monotono recitovao odgovaraju e arolije. U svakom trenutku možemo do i u posed mo ne energije... iako e biti bolje ako je ne oslobodimo. Sa uvaj Krug... Izvukla sam se samo zahvaljuju i svom besu. Spasao me je nakupljeni gnev zbog itavog neuspešnog dana, zbog svih prošlogodišnjih neuspeha, i gnev usmeren na Lemeševu, koja igledno zna mnogo više od onog što nam govori. Ne znam gde sam pronašla poslednje ostatke snage, ali sam ih pronašla! Poslala sam je kroz mlitava tela Olge i Zane, da bi je Lemeševa prosledila Edgaru. U minibus su prvo ušla vampirska bra a... beskorisni terenski agenti... Zatim je Lenka pustila devoj icu, koja urlaju i pobeže. Denjiška prestade da recituje arolije i podiže sto da bi ga ubacio u zadnji deo minibusa. Lemeševa tek tada prekide Krug. „U autobus", povika Lemeševa. „Brzo!" Pojavio se Edgar. Bar je on delovao prili no veselo. Gurnuo je vešticu u zadnji deo autobusa i sko io na sedište pored Denjiške. Ana Lemeševa je dovukla Olgu do autobusa. Ja sam pomogla Zani. Bila je pri svesti, ali u groznom stanju. „Ko ste vi? Ko ste vi?“, zapomagala je spasena žena. U utala je kad je Lemeševa ošamarila preko lica. „Nagari, Denjiška", rekla sam. Kao da je neko trebalo da mu govori... Izjurili smo iz dvorišta uz škripu guma. Edgar je zario lice u šake. Raš iš avao nam je put, ispravljaju i linije verovatno e. „Nije ti dobro, Aliska?“, pitala je Lena s nepatvorenom radoznaloš u. Stisnula sam zube i odmahnula glavom. Lena se požalila: „Potpuno sam iscrpljena. Mora u da uzmem odmor." Spasena veštica je tiho cvilela, dok nije presrela moj pogled, pun mržnje. Smesta se utala. Pokušala je da se odmakne unazad, što dalje od mene. Nije mogla od vampira. Bili su izubijani, krvavi i gnevni. Mislim da su bili dovoljno razumni da ne srljaju na obortenja, ali je svakog bar jednom dobro zahvatila kandžama. „Pretvorili su Vitalika u prah i pepeo", turobno e Denjiška. „Bio je idiot, naravno, ali je


bio naš idiot... Ana Tihonovna, da li si sigurna da je ova ku ka vredna ovolikog truda?" „Nare enje je stiglo od Zavulona", odgovori Lemeševa. „On verovatno najbolje zna." „U tom slu aju nam je mogao pomo i", morala sam da napomenem. „Ovo je bio posao za osobu njegovih mo i, a ne za nas." Ana Lemeševa me je ljubopitljivo odmerila. „Ne bih rekla. Obavile ste odli an posao, devojke. To je bio veli anstven poduhvat. Nisam mislila da ete dati toliko energije." Pokušavala sam da ne zapla em kao dete. Pogledala sam Olgu da bih zaustavila suze. Još nije došla sebi. To me je malo utešilo. Prošla je mnogo gore od mene. S mukom sam se podigla i ošamarila Olgu po obrazu. Nije reagovala. Uštinula sam je. Nije ni mrdnula. Svi su me radoznalo posmatrali. ak su i vampiri prestali da ližu rane i psuju u bradu. ekali su. „Možeš li da joj pomogneš, Ana Tihonovna?" pitala sam je. „Povre ena je na dužnosti. Prema pravilniku..." „Alisa, draga moja, kako da joj pomognem?", pitala je Lemeševa, brižnim glasom. „Mrtva je. Umrla je pre pet minuta. Pogrešno je precenila i iscrpla svu snagu." Trznula sam glavu. Olgino mlitavo telo trzalo se napred-nazad. Brada joj je lupkala po grudima. „Kako je mogu e da nisi znala?", prošapta Zana. „Aliska, šta ti se desilo?" Nikakve vradžbine nisu potrebne za razlikovanje mrtvih od živih. To je stvar elementarne mo i. Suptilno prisustvo koje neki zovu duša odmah se oseti... ako ga ima. „Potrošila si suviše snage!" re e Lenka. „O, Alisa, na isto si se ispraznila! Ispraznila si se za narednih pet godina, baš kao Julija Brijanceva. Ona se pre dve godine ispraznila tokom jedne operacije. Još nije uspela da u e u Sumrak!" „Ne gaji preterane nade", izustila sam. Pokušavala sam da održim miran izraz lica. „Pravilnik kaže da e mi služba pomo i da obnovim snagu." Samoj sebi sam jadno zvu ala. „Da li su pomogli Brijancevoj?" pitala je Lena. Ana Lemeševa uzdahnu i re e: „Alisa, da li je sve bilo po pravilniku pre godinu dana, kad je Zavulon bio zagrejan za tebe?" Romanševa je histeri no zaski ala, pre nego što sam stigla da odgovorim: „Gde me vodite? Gde me vodite?" Otka ila sam. Obrušila sam se na neregistrovanu vešticu. Grebala sam je po licu. Htela sam da je teško naružim. Bila je toliko uplašena da nije ni pokušala da pruži otpor. Tukla sam je itavih tri minuta, uz pokli e odobravanja vampirske bra e, prekore Lemeševe i Lenkino i Zanino sokoljenje. Samo je mrtva Olga utala. Stalno sam se saplitala o nju u pretrpanom minibusu. Znala sam da bi me podržala. Sela sam da povratim dah. Stara veštica je jecala, opipavaju i krvavo lice. Kad bi samo pošli za nama! Zagrizla bih grla Svetlih kao vampirica! Sredila bi ih bez magije. Ali, niko nije krenuo za nama. Naš povratak se ni uz najbolju volju ne bi mogao nazvati trijumfalnim. Vampiri su utke poneli Olgino telo, kao da shvataju tragiku situacije. Zašto je ne bi razumeli? Zamenili su život za neživot, ali mogu da misle i ose aju. Teoretski mogu tako do kraja ve nosti. Olga je za uvek otišla.


Denjiška je odvezao minibus na parkiralište. Edgar zgrabi spasenu vešticu za ruku. Poveo je ka zgradi Straže. Nije se opirala. Išla sam na elu povorke. Nošenje leša prometnim ulicama Moskve, nedaleko od zidina Kremlja, nije jednostavan zadatak, ak i pod zaštitom skrivaju e ini Lemeševe. Niko nas nije gledao. Ljudi bi samo ubrzali korak i prošli pored povorke. Sumrak se uskovitlao. Tkanje postojanja je ovde i suviše tanko. Ima previše krvi i ose anja. Tragovi prošlosti su preterano vidljivi. Postoje mesta na kojima su granice izme u ljudskog sveta i Sumraka gotovo neprimetne. Centar Moskve je jedno od njih. Da sam bila u normalnom stanju, videla bih vihore mo i koja hrle iz dubina razli itih stvarnosti. Verovatno ni Zavulon ne bi mogao objasniti šta stoji iza njih. Nismo mogle ništa drugo do da se uzdržimo od reagovanja i zanemarimo pohlepni dah Sumraka, koji je osetio smrt veštice na magijskom megdanu. „Brže!“, re e Lemeševa. Vampiri ubrzaše korak. Sumrak je bivao sve nemirniji. Ja to nisam znala. Ušli smo na vrata, nevidljiva ljudskim bi ima. Lena je morala da uvede Zanu i mene. Kolege su tr ale k nama. Veštica je ponovo zaurlala. Odveli su je na deseti sprat, u sobu za ispitivanje. Olga je predata magovima iz isceliteljskog odeljenja. Nije bilo nade da e joj pomo i, ali se smrt morala zvani no utvrditi. Jedan od dežurnih iscelitelja nas je pažljivo prou io. Zabrinuto je vrteo glavom, gledaju i Zanu. Namrštio se pri pogledu na ranjene vampire. Sledio se kad sam ja došla na red. „Da li je zbilja tako strašno?", pitala sam ga. „Blago re eno", rekao je bez suvišne sentimentalnosti. „Alisa, na šta si mislila kad si se lišila sve svoje mo i?" „Postupala sam u skladu s nare enjima", odgovorila sam. Bila sam na ivici suza. „Edgar bi bio mrtav da nisam. Namerio se na dva maga drugog reda!" Iscelitelj klimnu. „Pokazala si hvale vredan borbeni žar, Alisa. Platila se previsoku cenu." Edgar je nezaustavljivo grabio ka liftu. Zastao je da bi me osmotrio sa simpatijama. Prišao mi je i poljubio u dlan. Balti ki tipovi uvek izigravaju viktorijanske džentlmene. „Alisa, dugujem ti najdublju zahvalnost! Osetio sam da daješ sve od sebe. Plašio sam da e ti se desiti isto što i Olgi." Obratio se iscelitelju. „Karle Ljvovi u, šta možeš da u iniš za ovu hrabru devojku?" „Bojim se da se tu ništa ne može u initi", odgovori iscelitelj i slegnu ramenima. „Alisa je izvla ila snagu iz vlastite duše. Njeno stanje se može porediti sa akutnom distrofijom, ako shvatate šta ho u da kažem. Kad telo nema dovoljno snage, ono proždire samo sebe. Uništava jetru, miši e, stomak. ini sve što može da bi što duže održalo mozak u životu. Devojke su se našle u sli noj situaciji. Zana je, kako se ini, na vreme izgubila svest. Pre nego što je iscrpla poslednje rezerve. Alisa i Olga su izdržale do kraja. Olgini unutrašnji izvori nisu bili tako izdašni. Zbog toga je umrla. Alisa je preživela, ali su njene mentalne rezerve sasvim iscrpljene." Edgar saose ajno klimnu. Svi ostali su sa zanimanjem slušali iscelitelja. On je nastavio te no izlaganje, osokoljen interesovanjem: „Izuzetne mo i Inih su donekle sli ne svim drugim energetskim reakcijama, npr. nuklearnim. Održavamo naše mo i tako što crpimo snagu iz okolnog sveta, iz ljudi i drugih, manje složenih bi a. Da bismo primili>mo , moramo da uložimo jedan deo svoje. To je okrutni zakon prirode. Alisi nije ostalo ništa od te inicijalne mo i. Upumpavanje mo i u ovom slu aju ne može biti od pomo i, baš kao što komad masne slanine ili prepe en, hrskav odrezak ne mogu


spasti onog ko skapava od gladi. Telo jednostavno ne može da svari takvu hranu - u stvari, to bi donelo smrt, umesto izle enja. Alisa je u takom stanju. Upumpavanje energije bi je ubilo." „Molila bih te da prestaneš da govoriš o meni u tre em licu“, rekla sam. „I promeni ton!“ „Žao mi je, devojko“, uzdahnu Karl Ljvovi . „Veruj mi da govorim istinu." Edgar nežno pusti moju ruku i re e: „Alisa, ne primaj to previše k srcu. Možda e šef smisliti nešto. Kad smo ve kod toga, kod odrezaka... crkavam od gladi." Lemeševa klimnu: „Hajdemo u neki bistro." ekajte me, molim vas", re e Zana. Moram da se istuširam. Kupam se u znoju..." Nisam imala snage za užasavanje. Stajala sam kao budala i slušala njihov razgovor. Pokušava sam da osetim bilo šta, kao Ina. Da vidim pravu senku, da napipam emocionalnu pozadinu... Zalud sam se trudila. Izgleda da su ve zaboravili na mene. I ja bih se tako ponašala da sam bila na Lenkinom ili Zaninom mestu. Naposletku, zar bi trebalo da se obese zato što je neko neoprezno postupio? Da li je iko od mene tražio da dam sve od sebe, sve do kraja? Nije. Sama sam kriva, zato što sam htela da budem heroj! Nagrabusila sam zbog Semjona i Tigrice. Odlu ila sam da se osvetim kad sam shvatila protiv kog imamo posla. Htela sam osvetu. Želela sam da nešto dokažem... nekome... iz nekog razloga... I šta u sad? Dokazala sam se, u redu. Obogaljena sam, mnogo gore nego posle borbe s Tigricom. „Požuri, Zana", re e Lemeševa. „Alisa, ideš li s nama?" Okrenula sam se ka njoj. Neko se oglasio iza mene, pre nego što sam stigla da išta kažem: „Niko ne ide nikuda." Lemeševa razroga i o i. Stresla sam se zbog tog glasa. Zavulon je stajao kraj lifta. Bio je u ljudskom obli ju: mršav, tužnog i zamišljenog pogleda. Mnogi ga poznaju samo u tom obli ju - mirnog, spokojnog i pomalo dosadnog. Poznavala sam drugog Zavulona. To nije bio suzdržani starešina Dnevne straže, no ni ratnik u demonskom obli ju, tamni mag izvan klasifikacije, ve veseli, neiscrpno domišljati Ini. Upoznala sam ga kao Inog, bez ikakve distance, kao da nas ne dele životna dob, iskustvo ili mo . Tako je bilo. Nekada. „Ho u da svi do ete u moju kancelariju", naredio je Zavulon. „Iz ovih stopa." Nestao je - najverovatnije u Sumraku. Pre toga me je nakratko pogledao. Iz tog pogleda se ništa nije moglo pro itati. U njegovim o ima nije bilo podsmeha, saose anja ili naklonosti. Ipak me je pogledao. To je bilo dovoljno da mi srce stane. Zavulon poslednjih godinu dana nije ni prime ivao zlosre nu vešticu Alisu Donjiktovu. „Toliko o bistroima i tuševima“, re e Lemeševa oporim glasom. „Idemo, devojke."

Slu aj je hteo da sednem podalje od ostalih. Noge su me same odvele do fotelje pokraj kamina - do udobne kožne fotelje, u kojoj sam se svijala, polusede i, poluleže i i posmatrala Zavulona na poslu, bezdimni plamen na ognjištu i fotografije na zidovima. Bilo je prekasno da se pomerim, kad sam shvatila da sam se nerazborito odvojila od ostalih, koji su zauzeli propisana mesta na sofama, pored zida. Bilo bi glupo da ustajem i tražim


mesto. Izula sam sandale, podigla noge i potražila što udobniji položaj. Lemeševa me je sablažnjivo osmotrila pre podnošenja raporta. Ostali nisu obra ali pažnju na mene. Uprli su poglede pune obožavanja u šefa. Podle ulizice. Zavulon je opušteno sedeo u stolici iza ogromnog stola. Ni on nije gledao u mom pravcu, bar ne na vidljiv na in. Pa, ne moraš da me gledaš... Slušala sam milozvu ni glas starije veštice. Znala ki je raportirala. Govorila je kratko i precizno. Nije rekla ništa suvišno, niti je išta važno izostavila. Posmatrala sam fotografije iznad stola. Bile su veoma, veoma stare. Snimljene su pre sto etrdeset godina, koloidnom tehnikom. Šef mi je jednom prilikom detaljno objasnio razliku izme u „suvih“ i „vlažnih" metoda. Fotografija je prikazivala Zavulona u staromodnom odelu, kao studenta u Oksfordu, s tornjem Hristove crkve u pozadini. To je bio originalna fotografija Luisa Kerola. Šef je jednom napomenuo da je imao muke da nagovori „uštogljenog i vrlog pesnika" da provede nešto vremena s obi nim studentom, umesto s devoj icom. Fotografija je odli no ispala. Kerol je bio pravi umetnik. Zavulon izgleda ozbiljno, ali s tra kom podsmeha u o ima. Izgleda mnogo mla e... ali, šta njemu zna i vek i po? „Donjikova?" Pogledala sam Lemeševu i klimnula. „U potpunosti se slažem. Ako je apsolutno neophodni cilj misije bio da oslobodimo zatvorenicu, organizovanje Kruga mo i i pretnja žrtvovanjem devoj ice bili su najbolji pristup." Posle kra e pauze sam nastavila skepti nim tonom: „Pod uslovom da je ta blesava baba vredna tolikog truda." „Alisa!", glas stare veštice je imao metalni prizvuk. „Kako se usu uješ da raspravljaš o šefovim nare enjima? Šefe, izvinjavam se zbog Alise, ona je iscrpljena i ne ose a se... najbolje." „Prirodno", re e Zavulon. „Alisa je obezbedila uspeh operacije, žrtvovala je svu mo . Nije ni udo što želi da postavi neko pitanje." Oštro sam podigla glavu. Zavulon je bio ozbiljan. U njegovim re ima nije bilo nimalo podsmeha ili ironije. „Ali...", po e Lemeševa. „Ko je upravo govorio o zna aju poštovanja viših inova?", prekide je Zavulon. „ uti." Lemeševa je utihnula. Šef ustade i zaobi e sto laganim korakom. Išao je ka meni. Posmatrala sam ga, ali nisam ustala. „Pomenuta blesava baba", re e Zavulon, „nije vredna ovolikog truda. Naravno da nije. Ova operacija protiv No ne straže bila je izvanredno važna. Sve ozlede koje ste pretrpeli u borbi su potpuno opravdane." Ovo je bio pravi udarac, nožem u le a. „Hvala ti, Zavulone", odgovorila sam. „Bi e mi lakše narednih godina, pošto znam da se nismo zalud trudili." „O kakvim godinama govoriš, Alisa?", pitao me je šef. Bila sam van sebe od uda... godinu dana ni re i... nije mi izdao nare enje... Sad, kad mi se napokon obratio, osetih bodljikavu grudvu u grudima. „Iscelitelj mi je rekao da u dugo ekati na povratak svojih mo i.“ Zavulon se nasmejao. Iznenada je pružio ruku! Potapšao me je po obrazu. U inio je to s naklonoš u... na stari, poznati na in... Nije važno šta iscelitelj kaže“, mirno e Zavulon. „Iscelitelj ima svoje mišljenje, a ja


svoje.“ Sklonio je ruku. Potrudila sam se da ne krenem obrazom za njom... „Mislim da niko ne e osporiti da je Alisa Donjikova u osnovi zaslužna za uspeh današnje operacije.“ Aha... volela bih da vidim ko e se usprotiviti šefu! Lemeševa je oprezno napomenula: „Svi smo dali zamašan doprinos." „Iz vašeg zdravstvenog stanja je jasno ko je najviše doprineo.“ Zavulon se vratio za sto. Nije seo. Nagnuo se preko plo e i pogledao me. Mislim da me je pažljivo prou avao kroz Sumrak. Iako to nisam mogla osetiti... „Da li se svi slažemo da Dnevna straža treba da pomogne Alisi?“, pitao je Zavulon. Gnev sevnu u o ima Lemeševe. Stara veštica je nekad bila Zavulonova družbenica. Zbog toga me je mrzela, dok sam bila u njegovoj milosti... zbog toga sam joj omilela im mi je šef okrenuo le a. „Kad je re o pomo i", po ela je, „Karl Ljvovi je izveo ispravno pore enje. Spremni smo da podelimo mo s Alisom, ali bi to bilo isto kao kad bi umiru em od gladi dali masno par e slanine, umesto lake orbe. Spremna sam da pokušam..." Lemeševa se u utala kad je Zavulon okrenuo glavu. „Ako je laka orba neophodna, servira emo joj laku orbu", rekao je spokojnim glasom, „slobodni ste.“ Vampirska bra a su prva sko ila na noge, a za njima i veštice. Promeškoljila sam se na fotelji. Tragala sam za sandalama. „Alisa, ostani molim te“, re e Zavulon. Sjaj sevnu u o ima Lemeševe i namah iš eze. Shvatila je ono u šta ja nisam smela verovati. Zavulon i ja smo uskoro ostali sami. utke smo posmatrali jedno drugo. Grlo mi se osušilo. Jezik je odbijao poslušnost. Ne, to ne može biti istina... Ne smem da obmanjujem samu sebe... „Kako si, Alja?“, pitao je Zavulon. Samo me je mati zvala Alja. Zavulon... „Kao iscedeni limun", rekla sam. „Reci mi, da li sam stvarno strašna idiotkinja? Da li sam se iscrpla rade i nešto što niko drugi ne bi?“ „Bila si sjajna, Alja", re e Zavulon. Osmehnuo se. Tako se nekad smejao. Baš tako. „Ali sad, ja...“ utala sam zato što je Zavulon krenuo prema meni i zato što re i više nisu bile potrebne. Nisam mogla da se dignem iz fotelje. Obgrlila sam njegove noge. Stisnula sam ga. Privila sam se uz njega - i briznula u pla . „Danas si položila temelj za jednu od naših najuspešnijih operacija", re e Zavulon. Milovao me je po kosi. inilo mi se da je veoma daleko. Veliki mag poput njega nikad ne može da se opusti. Odgovoran je za itavu Dnevnu stražu u Moskvi i okolini. Odgovoran je za sudbinu obi nih Tamnih što vode obi ne, mirne živote; mora da se nosi sa spletkama Svetlih i da vodi ra una o potrebama ljudi... „Alisa, procenio sam da nisi vredna moje pažnje, posle glupog incidenta s Prizmom mo i.“ „Zavulone, bila sam nesmotrena", prošaptala sam, gutaju i suze. „Oprosti što sam te


izneverila." „Danas si se iskupila za sve." Podigao me je na fotelju, veštim, snažnim pokretom. Stajala sam na prstima, da ne bih visila u njegovom naru ju. Setila sam se koliko sam se prvi put iznenadila, suo ena s neverovatnom snagom naoko sitnog tela. Bila je o igledna, ak i u ljudskom obli ju. „Alisa, zadovoljan sam tobom", rekao je uz osmeh. „Ne boj se zbog gubitka mo i. Raspolažemo izvesnim, specijalnim rezervama." „Kao što je pravo na prinošenje žrtve?", pitala sam i pokušala da se nasmejem. „Da.“ Zavulon klimnu. „Odmor ti po inje od današnjeg dana. Vrati eš se snažnija nego ikad.“ Usne mi izdajni ki zadrhtaše. Šta mi se dešava? Jecala sam, kao histeri no dete. Maškara mi se razmazala po licu. U meni nije bilo ni trunke mo i. „Želim te“, prošaptala sam. „Zavulone, bila sam tako usamljena..." Nežno je sklonio moje ruke. „Posle, Alja. Kad se vratiš. Ina e bi to bila...“, osmehnuo se, „... zloupotreba položaja, radi postizanja li nog zadovoljstva." „Ko bi se usudio da ti išta spo ita?" Dugo me je gledao pravo u o i. „Ima takvih, Alja. Prošla godina bila je veoma teška za Stražu. Mnogo njih bi volelo da me vidi poniženog." „Onda, ne ini to“, brzo sam reagovala. „Ne rizikuj. Mo e mi se vratiti, malo-pomalo...“ „Ne, to je ispravan postupak. Ne brini, devoj ice.“ Srce mi je presko ilo jedan otkucaj kad sam ula njegov glas, pun samouverene, spokojne mo i. „Zašto bi toliko rizikovao zbog mene?“, prošaptala sam, ne o ekuju i odgovor. Zavulon me je ponovo iznenadio. „Zato što je ljubav mo . Velika mo koja ne sme biti potcenjena."


GLAVA 3.

Život je udna stvar. Ju e sam izašla iz stana kao mlada, zdrava veštica, puna mo i i duboko nesre na. Pre dvanaestak asova sam stajala u kancelariji Straže obogaljena, bez nade i vere u sutrašnjicu. Odonda se sve promenilo! „Ho eš li još malo vina, Alisa?“, pitao me je Pavel, moj pratilac. Gledao me je pravo u i. „Još malo“, odvratila sam, gledaju i kroz prozor. Avion je zapo eo poniranje ka simferopoljskom aerodromu. Stari „tupoljev“ je škripao u manevru. Putnici su delovali zabrinuto i napeto. Pavel i ja smo spokojno sedeli. Zavulon je ocenio da je let bezbedan. Pavel mi je dodao kristalnu vinsku ašu. aša nije deljena ostalim putnicima, baš kao ni njen sadržaj, južnoafri ko vino. Mladi obortenj je ozbiljno shvatao svoju misiju. Putovao je na jug, na odmor s prijateljima. U poslednjem trenutku je skinut s leta za Herson, da bi me otpratio do Simferopolja. Bilo mi je jasno da su vesti o mojoj obnovljenoj vezi sa Zavulonom ve stigle do njegovih ušiju. „Zašto ne bismo nazdravili šefu, Alisa?“, pitao je Pavel. Nervirao me je preteranim trudom da mi ugodi. „Dobro“, složila sam se. Kucnuli smo se i otpili nešto vina. Stjuardesa je prošla pored nas. Proveravala je da li su svi pojasevi vezani. Nije nas ni pogledala. Pavelova vradžbina skretanja pažnje obavila je posao. ak je i ništavni obortenj bio mnogo mo niji od mene. „Moraš da priznaš", re e Pavel, posle dobrog gutljaja vina, „da šef lepo postupa s podre enima!" Klimnula sam. „Ah, Svetli su“, rekao je s najve om dozom prezira, „mnogo ve i individualci od nas.“ „Ne preteruj", rekao sam. „To nije uvek istina." „Ma hajde, Alisa!" Vino mu je razvezalo jezik. „Se aš li se kako smo pre godinu dana stajali u kordonu? Pre uragana?" Verovatno sam ga tamo prvi put videla. Obortenji obavljaju isklju ivo teške poslove. Staze nam se retko ukrštaju. Sre emo se samo prilikom borbenih operacija i u retkim prilikama, kad se itava Straža okupi na jednom mestu. „Se am se." „Tu je bio i onaj Gorodecki, pokorni sluga Svetla." „On je veoma mo an mag", negodovala sam. „Veoma mo an." „Ma, sigurno! Skupio je onoliku mo . Ukrao je od obi nog sveta i šta onda? Kako je iskoristio?" „Za obnovu vlastite moralnosti." Sklopila sam o i i prizvala se anje na taj doga aj. Fontana svetlosti je pohrlila u nebo. Struja energije koju je Anton prikupio od tolikih ljudi. Rizikovao je sve, klade i se na jedno bacanje kocki. Igrao je i s pozajmljenom mo i. Nakratko je raspolagao energijom koja se mogla meriti sa Zavulonovom ili Geserovom. Obnova moralnosti. Traganje za eti ki najboljom odlukom. Najve i problem Svetlih je izbegavanje nanošenja štete, uzdržavanje od preduzimanja koraka koje bi naneli zlo ljudskim


bi ima. „To ga ini superegoistom!" re e Pavel s uživanjem. „Mogao je da brani svoju devojku, zar ne? Mogao je da se bori protiv nas, je l' tako? Borio bi se i te kako - s tolikom mo i! I šta je inio? Stra io je svu energiju na sebe. Nije ni pokušao da zaustavi uragan... a, mogao je da je hteo, mogao je!“ „Ko zna šta bi se dogodilo da se odlu io za nešto drugo?“, pitala sam ga. „Poneo se kao jedan od naših, kao pravi Tamni!" „Da je to ta no, bio bi u Dnevnoj straži." „Bi e", re e Pavel, u poverenju. „Gde bi drugo? Nije mogao da baci toliku mo , pa je upotrebio na sebi. Posle je iznalazio opravdanja - sve je u inio da bi doneo pravu odluku... I kakvu je odluku doneo? Da se ne meša! To je sve - stajao je po strani! To je naš na in, put Tamnih!" „Ne u se raspravljati s tobom, Pavluša", rekla sam. Avion zadrhta, kad je izbacio to kove. Obortenj je, na prvi pogled bio u pravu. Još se se am Zavulonovog lica u danima posle uragana. Imao je turoban pogled. Nau ila sam da itam njegovo raspoloženje. Stekla sam utisak da je prekasno shvatio da je obmanut. Pavel nastavi da govori o suptilnostima u borbi dve straže, o razli itim prilazima dugoro nim operativnim planovima. Kakav strateg... mesto mu je u glavnom štabu, a ne na ulicama. U jedan mah mi postade jasno koliko me je umorio tokom dvo asovnog leta. Na prvi pogled je delovao prijatno. „Pavluša, u šta se pretvaraš?" pitala sam ga. Obortenj je dahtao kroz nos, pre nego što mi je, oklevaju i, odgovorio: „U guštera." „Opa!“, pogledala sam ga sa iskrenim interesovanjem. Takvi obortenji su veoma retki. Nije bio obi an vukodlak, kao Vitalik. „To je baš fino. Zašto te eš e ne vi am u operacijama?" „Ja..." Pavel se u uta i namršti. Izvadio je maramicu i obrisao znoj s ela. „Znaš, stvar je..." Uživala sam u njegovoj nelagodnosti. Ponašao se kao šiparica u poseti ginekologu. „Preobražavam se u guštera biljojeda", kona no je izbacio iz sebe. „Ta vrsta, nažalost, nije upotrebljiva u borbi. Imam snažnu vilicu, ali ravne zube, za preživanje. Prespor sam. Mogu da slomim ruku ili nogu... ili da odgrižem prst." Morala sam da se nasmejem. Uputila sam mu re i utehe: „Pa, nije važno! Imamo potrebe i za takvim osobljem! Najvažnije je da izgledaš opasno, da unosiš strah i pometnju." „Istina je da strašno izgledam", složio se Pavel. Posmatrao me je ispod oka. „Krljušt mi je preterano šarena, pa podse am na hohlomsku 1 igra ku. Ne mogu da se kamufliram." Uspela sam da sa uvam ozbiljan izraz. „Nije važno. Mislim da si veoma interesantan. Šarene krljušti plaše ljude, pogotovo decu." „To su moja naj eš a zaduženja", priznade Pavel. Kratki trzaj vazduhoplova okon a naš razgovor. Avion je dotakao pistu. Putnici su, mal ice preuranjeno, nagradili pilota aplauzom. Nekoliko sekundi sam posmatrala zeleniš kroz prozor. Videla sam aerodromsku zgradu i avion spreman da poleti. Nisam mogla da verujem da sam stigla. Pobegla sam iz pretrpane, teskobne Moskve. Kona no sam na dugoo ekivanom odmoru...


tu su i moja posebna prava... a kad se vratim - eka me Zavulon...

Pavel me otpratio sve do trolejbuske stanice. To je najneobi nija trolejbuska linija za koju znam, od Simferopolja do Jalte. Naj udnije je što je to veoma udoban na in putovanja. Ovde je sve druga ije, mnogo druga ije. Bila je vru ina, ali nimalo nalik omorini asfaltno-betonske Moskve. Ose ala sam more, iako je bilo daleko. Našla sam se usred živopisnog zelenila i atmosfere luksuznog letovališta, na vrhuncu sezone. Bilo mi je lepo... zaista lepo. Htela sam da se što pre istuširam, da se naspavam i udesim. „Ne ideš u Jaltu, zar ne?“, pitao je Pavel. „Ne baš u Jaltu", rekla sam. Namršteno sam posmatrala duga ki red. ak su i deca mirno stajala, da bi što pre sela u trolejbus. Putovala sam sa skromnim prtljagom, tašnom i sportskom torbom preko ramena. Staja u ako treba, samo da u em u trolejbus bez karte. Nisam bila raspoložena za stajanje. Nisam se brinula, zato što sam putovala s dosta gotovine. Bio je to novac za odmor, putovanje i medicinsku negu. Zavulon se postarao da krenem s dve hiljade dolara. To je više nego dovoljno za dve nedelje boravka, pogotovo u Ukrajini. „Sjajno, Pavluša", rekla sam i poljubila pratioca u obraz. Obortenj pocrvene. „Sti i u tamo gde sam naumila, nema potrebe da ekaš trolejbus." „Da li si sigurna?" pitao je. „Naloženo mi je da ta ti pružim svaku pomo ." Moj zaštitnik... Gušter biljojed, krava s krljuštima... „Sigurna sam. I ti treba da se odmoriš." „Vozi u bicikl s prijateljima", rekao mi je, ko zna zbog ega. „To su dobri momci. Ukrajinski vukodlaci i jedan mladi mag. Možda bismo mogli da te obidemo?" „Volela bih." Obortenj krenu ka aerodromskoj zgradi, gde e se ukrcati na drugi let. Krenula sam ka kratkom redu taksija i privatnih automobila koji nude taksi usluge. Ve se smrkavalo. Ostalo je veoma malo vozila. „Gde si krenula, lepotice?", re e brkati debeljko, puše i u svoj6j „ladici". Odmahnula sam glavom - nikad ne idem „la om" na duža putovanja... preskakala sam i „volge", kao i majušne „oke". Bog sveti zna emu se nadaju njihovi voza i. Novi „nisan patrol" e mi sasvim odgovarati. Nagnula sam se ka spuštenom prozoru. Dva crnokosa mladi a su sedela u kolima. Onaj za volanom je pušio, a onaj pored njega pio pivo iz boce. „Momci, da li ste slobodni?" Dva para o iju me je osmotrilo od glave do pete. Nisam delovala naro ito imu no. To je bio deo mog novog identiteta. „Možda jesmo", re e voza , „ako se pogodimo oko cene." „Pokuša emo“, odvratila sam. „Idem do odmarališta 'Artek'. Pedeset." „Da li si ti pionirka?", nasmejao se voza . „Za pedeset eš dobiti vožnju po gradu.“ Mudrijaš. Bio je toliko mlad da se nije mogao se ati pionira. Bio je i izuzetno alav... pedeset rubalja - to je gotovo deset dolara. „Niste pitali najvažniju stvar“, nastavila sam. „Pedeset ega?“ „Dobro, pedeset ega?“, poslušno odvrati voza ev prijatelj. „Dolara." Njihov izraz lica se smesta promenio. „Za pedeset zelemba a ete voziti brzo, ne ete primati druge putnike, niti jako puštati


muziku', dodala sam. „Slažete li se?" „Da“, odlu i voza . Po eo je da se osvr e. „Gde su tvoje stvari?" „Nosim ih sa sobom." Sela sam na zadnje sedište i spustila torbu pored sebe. „Hajdemo." Moj glas je imao željeni u inak. Minut kasnije smo se ljuljali drumom. Opustila sam se i slatko opružila. To je to. Pravi odmor. Moram da se odmaram... ješ u breskve... prikuplja u snagu. Moskva i Zavulon o ekuju moj povratak. Mobilni je baš tad zazvonio. Izvadila sam ga, ne otvaraju i o i i prihvatila poziv. „Alisa. Da li je let bio prijatan?" Toplina mi se razli po grudima. Iznena enje za iznena enjem! Zavulon, ak ni u jeku veze, nije mario za takve sitnice. Da U me je zvao zato što sam tužna i rovita? „Bio je sjajan. Rekli su da e biti manjih problema s vremenom, ali..." „To mi je poznato. Momci iz simferopoljske Dnevne straže pomogli su nam oko vremena. Nisam to hteo da ti kažem, Alisa. Da li si u kolima?" „Jesam." „Loše ti se piše." Na uljila sam uši. „Zbog puta?“ „Ne. Re je o voza u." Dve kratko podšišane mlade glave ispred mene li ile su na gole stene. Posmatrala sam ih, besna zbog svoje bespomo nosti. Nisam itala njihova ose anja, da i ne govorimo o mislima. „Sna i u se." „Da li si otpustila pratioca?" „Jesam. Ne brini, dragi. Sna i u se." „Da li si sigurna, Alisa?" Zavulon je bio iskreno zabrinut. Io je na mene delovalo kao doping na sportistu. „Naravno. Pregledaj budu e linije verovatno e!" Zavulon se nakratko u utao. Rekao je: „Da, poboljšavaju se... Zovi me. Do i u, ako bude trebalo." „Oderi ih žive, dušice, ako mi naude", rekla sam. „U ini u i više od toga, natera u ih da pojedu svoju kožu", napomenu Zavulon. To nije bila prazna pri a, ve ozbiljno obe anje. „Pa, lepo se odmori, draga." Isklju ila sam mobilni i zadremala. „Nisan" je brzo odmicao. Uskoro smo napustili glavni drum. Mladi i su palili cigaretu za cigaretom. Namirisala sam duvan - na svu sre u nije bio najgore vrste. Motor je bu nije radio. Penjali smo se uz planinu. Otvorila sam o i i pogledala zvezdano nebo, kroz otvoreni prozor. Kako su zvezde krupne na Krimu. Koliko su blizu. Potom sam zaspala. Sanjala sam slatki, opojni san. No u sam plivala u moru. Neko je plivao pored mene. Pokatkad sam, u tami, nazirala obrise njegovog lica. Ose ala sam nežni dodir nepoznatih ruku... Otvorila sam o i, im sam shvatila da je dodir stvaran. Motor je utihnuo. Kola su bila parkirana pored puta. Mislim da smo bili na odmorištu za nesre nike sa pokvarenim ko nicama. Ko nice voza a i njegovog prijatelja su nesumnjivo otkazale. Videla sam to u njihovim ima. Voza ev prijatelj je sklonio ruku s mog lica kad sam se probudila. Podmuklo se nasmejao i rekao: „Stigli smo, sestrice." „Ovo ne li i na 'Artek', brate", odgovorila sam.


„Ovo je Angarski prolaz. Motor se pregrejao", re e voza , oblizuju i usne. „Moramo da pri ekamo da se ohladi. Iza i, nadiši se svežeg vazduha.“ Nije odustao od traganja za providnim izgovorima. To zna i da je mnogo nervozniji od drugog tipa, koji je skupio hrabrost i rekao: „Mogla bi da piškiš..." „Hvala, ali ne moram.“ I dalje sam sedela na zadnjem sedištu. Radoznalo sam ih posmatrala. Pitala sam se šta e pokušati. Da li e probati da me izvuku iz automobila? Možda e pokušati da me siluju na zadnjem sedištu? Šta e u initi posle toga? Ne e smeti da me puste. Verovatno e me baciti s litice. Najverovatnije u more, vekovnog najboljeg prijatelja ubica. Zemlja dugo uva tragove. More ima kra e pam enje. „Po eli smo da se pitamo", nastavi voza , „da li zbilja imaš para... pionirko." „Unajmila sam vas", rekla sam, naglašavaju i re „unajmila", „to zna i da imam." „Pokaži ih", naredi voza . O, kako ste glupi... vi mali ljudi... Izvadila sam svežanj dolara iz tašne. Izvukla sam pedeseticu. Pružila sam je, kao da ne znam da pohlepnim o ima proždiru ostatak. Pa, sad sam stvarno gotova. Još su tragali za nekim opravdanjem. Možda sebe radi. „Falsifikovana je“, prosikta voza i pažljivo gurnu pedeseticu u džep. „Ku ko, pokušala si..." Netremice sam ih posmatrala. Slušala sam kako voza sipa najgore psovke. Nešto se kupilo u meni, ali nisam imala sposobnosti Inih, pomo u kojih bi o as preobrazila nitkove u poslušne lutke. „Mislila si da e ti prijatelj pomo i, zar ne?", pitao je voza ev prijatelj. „Je l' tako? Odra e nas žive, zar ne? Odra emo mi njega, ku ko!" Nasmejala sam se, zamišljaju i milion i jednu stvar koju bi Zavulon u inio ovim štencima. Koliko bi samo propatili zbog ovih uvreda. Voza me uhvatio za ruku. Mladi je imao zgodno lice - ne bih imala ništa protiv da u odmaralištu prona em družbenika poput njega. Lepuškasto lice se pretvorilo u iskrivljenu masku besa, straha i žudnje. „Skupo eš nam platiti, ku ko." Uh. Skupo. Uze e mi sve stvari i baciti preko litice. Bi e to kratak let do tople vode Crnog mora... po vertikalnoj putanji... Ne, ne želim da se tako upoznam s toplom vodom Crnog mora. I drugi mladi posegnu ka meni, s o iglednom namerom da mi pocepa bluzu. Kopilan, koštala me je dve stotine pedeset dolara! Gotovo da me je dohvatio, kad sam mu prislonila cev pištolja na elo. Ukipio se. „Vi ste baš tvrdi, momci", mazno sam prela. „Dobro. Skidajte ruke s mene i izlazite iz kola." Pištolj ih je prenerazio. Možda zato što sam došla s aerodroma, pa nisu o ekivali tako nešto ili su štenci naslutili da bi im sa zadovoljstvom prosula mozak. Krenula sam za njima, kad su isko ili iz auta. Dali su se u beg, posle kra eg oklevanja. To mi nije odgovaralo. Prvi metak je završio u nožnom lanku voza evog prijatelja. Njegove noge nisu tako važne, ne moraju da pritiskaju papu ice. To je bila obi na ogrebotina, sli nija opekotini, nego rani od metka. Bila je dovoljna. Voza ev prijatelj je dreknuo i pao na tle. Voza je stao u mestu,


visoko podignutih ruku. Pitala sam se šta misle? Na koga su naleteli, na agenta Federalne službe bezbednosti na odmoru? „U potpunosti razumem vašu pohlepu", rekla sam. „Ekonomija je propala, ljudi ne primaju platu... Razumem i požudu. Naposletku, vi ste mladi muškarci, razdirani hiperaktivnim seksualnim instinktom. Radite ono što ho ete!" I ranjenik se u utao. Slušali su me u tišini. Put se no u ispraznio. Videla sam samo jedan par farova u daljini. Bila je to o aravaju a i mirna no , sa zvezdama posutim nebom. Topla krimska no . More je šumorilo na dnu litice. „Obojica ste zgodni, momci", rekla sam. „Problem je što nisam raspoložena za seks. Loše ste se poneli. Ali...", podigla sam prst. Zurili su u njega kao op injeni, „... na i emo rešenje." Ako je suditi po njihovim izrazima lica, o ekivali su najgore. Nije trebalo. Ja nisam ubica. „Pošto ste vas dvojica o igledno dobri prijatelji", nastavila sam, „zadovolji ete jedan drugog, bez problema. Posle toga emo mirno i bez daljih avantura oti i u kamp.“ „Šta, ti...“, voza na ini dva koraka u mom pravcu. Cev pištolja uperena u mošnice je imala o ekivani u inak. „Postoji još jedna mogu nost, naravno. Mogu vas osloboditi izvesnih, nepotrebnih delova tela. Kladila bih se, tri prema jedan, da bih uspela iz prve." „Ti...“, prosikta ranjenik. „Zbog nas e..." „Niko ne e mrdnuti malim prstom zbog vas", prekinula sam ga. „Skidajte pantalone i na posao." Nisam imala mo koja Inima omogu uje da slome ljudsku volju. Deo tog autoriteta se ipak ose ao u mom glasu. Poslušali su me. Ta nije, pokušali su. Ponekad gledamo gej porni e - mnogo su zabavni. Vampiri i magovi esto puštaju lezbijske u radnoj sobi. Glumci to uvek rade s poletom i veštinom, ali su ovi glupani bili zate eni iznenadom promenom odnosa snaga. Nedostajalo im je preko potrebno iskustvo. Uživala sam posmatraju i tamom pritisnuto more. Kraji kom oka sam pazila da dva smotanka ne zabušavaju. „Nije važno", tešila sam ih kad sam procenila da su dovoljno poniženi. „Znate kako se kaže, prvi ma i se u vodu bacaju. Vežbajte u slobodno vreme. Ulazite u auto!" „Zašto?", pitao je voza , kad je završio s pljuvanjem. Verovatno je mislio da ho u da ih upucam u skupocenom autu, da bih ga zatim gurnula u more. „Pa, pogodili smo se da me odvezete do 'Arteka', zar ne?", rekla sam, pomalo iznena eno. „Uzeli ste pare." Ostatak puta smo prešli bez novih uzbu enja. Voza je na pola puta zaurlao kako više ne može da živi, da mu je život preseo i da e skrenuti auto u more. „Samo izvoli!", ohrabrila sam ga. „S metkom u potiljku, ne eš ni znati kad si pao!" To ga je u utkalo. Nišanila sam ih pištoljem sve do vrata odmarališta. Otvorila sam vrata, nagnula sam se i rekla: „Ho u nešto da vam kažem, momci..." Posmatrali su me s mržnjom. Koliko mo i sam mogla da pokupim, da sam bila u formi! „Ne pokušavajte da me ikad prona ete ili e vam ovo izgledati kao boravak u raju. Da li me razumete?" utali su. „Tišinu u protuma iti kao pristanak", rekla sam i vratila pištolj e u tašnu. „Astra kab" je idealno oružje za nežnu ženu. Pavel ga je preneo preko carine.


Pošla sam ka vratima. „Nišan" je urlaju i grabio putem kojim je i došao. Nadala sam se da e nesu eni silovatelji i plja kaši imati dovoljno razuma da odustanu od osvete. Nisam znala da u za par dana sasvim zaboraviti na lokalne siledžije. U dva ujutru sam stigla u odmaralište 'Artek', mesto na kom u obnoviti narušeno zdravlje. Ovde u, kao što je Karl Ljvovi govorio, potpisuju i neophodne obrasce, imati prilike da „kusam laku orbu".

Od svakog primernog sovjetskog pionira o ekivalo se da obavi tri zadatka: poseti Lenjinov mauzolej, ode na odmor u 'Artek' i veže oktobarsku maramu. Tako se spremao za slede u fazu razvoja, lanstvo u Komsomolu. U kratkoj pionirskoj karijeri nisam odmakla dalje od prvog zadatka. Život mi je pružio šansu se iskupim zbog ne eg što sam propustila. Ne znam kako je bilo u sovjetsko doba, ali je ogledno de je odmaralište izgledalo strogo. Ograda logora bila je u savršenom stanju. Na ulazu su stajali stražari. Nisam primetila oružje... bar ne na prvi pogled... tvrdokorni mladi i u policijskim uniformama su izgledali prete e i bez njega. Društvo im je pravio de ak od etrnaest ili petnaest godina. Bilo mi je jasno da nije uvar reda. Da li je on ostatak prošlosti, kad su trube trubile, a doboši lupali, dok su pioniri, u pravilnim redovima, stupali ka pldži i vodenoj terapiji propisanoj strogim planom rada? Ako emo pošteno, o ekivala sam dosta birokratskih zavrzlama, ili bar veliko iznena enje stražara. Izgleda da nisam bila prva pionirska predvodnica (danas su nosile skromnu titulu iteljice) koja je stigla u 'Artek', u dva sata ujutru, stranim kolima. Jedan od stražara je na brzinu pogledao papire. Bili su originalni, potpisani i ispe atirani na svim neophodnim nivoima. Pozvao je de aka kad je završio proveru. „Makare, odvedi Alisu do dežurnog." „Uh“, promrmlja de ak. Osmotrio me je sa interesovanjem. Bilo mi je jasno da imam posla s valjanim mom em, lišenim kompleksa. Nije se ustezao da pokaže interesovanje, pri susretu sa zgodnom mladom ženom. Daleko e dogurati. Prošli smo pored stražarske ku ice i dugog niza oglasnih tabli sa spiskovima dnevnih aktivnosti, obaveštenjima o brojnim priredbama i zidnim novinama... otkad nisam videla zidne novine! Zaputili smo se loše osvetljenom stazom. Pogledom sam tražila stare, sovjetske gipsane statue de aka s trubom i devoj ica s veslima, ali ih nije bilo. „Da li si ti nova predvodnica?", pitao je de ak. „Jesam." „Zovem se Makar." Dostojanstveno je pružio ruku. „Alisa." Stisnula sam pruženu ruku. S mukom sam skrivala osmeh. Bila sam starija od njega deset, možda dvanaest godina. ak su i imena svedo ila o velikoj društvenoj promeni. Gde su devojke krštene po Alisi Luisa Kerola? Nestale su, zajedno s gipsanim truba ima, pionirskim zastavama, izgubljenim iluzijama i propalim snovima. Odmarširali su u urednim kolonama uz zvuke veselih, poletnih kora nica... Devoj ica u koju su se zaljubi svi de aci zemlje oktobra, glumica u starom filmu o Alisi, sad je radila kao biolog. Skromno bi se nasmešila kad bi neko spomenuo njen davnašnji romanti ni imidž. Sad su carevala druga imena. Makar, Ivan, Jegor, Maša... To je nepromenjiv zakon prirode. Težnja za korenima raste naporedo s propadanjem zemlje i povla enjem po glibu svakodnevne borbe za opstanak. Narod se okretao starim imenima, obi ajima i ritualima. Makari i Ivani nisi nisu bili loši. Verovatno su bolji, ozbiljniji i usmereniji na sebe. Nisu ograni eni


ideologijom ili lažnim jedinstvom. Mnogo su bliži Tamnima od silnih Alisa, Serjoža i Slava iz dana predašnjih. Ipak sam se ose ala pomalo stegnuto. Možda zato što mi nismo bili takvi ili zato što su današnja deca druga ija. „Da li si došla na zamenu?" pitao me je de ak, ozbiljnim glasom. „Jesam. Prijateljica mi se razbolela. Ja u je zameniti. Pokuša u da idu e godina prona em stalno mesto.“ Makar klimnu. „U ini to. Ovde je lepo. I ja u do i idu e godine. Na leto punim petnaestu." Možda mi se u inilo da sam videla kratki blesak u o ima mladog zgubidana. „Šta eš posle petnaeste?" Odmahnuo je glavom i odgovorio s primetnom tugom. „Dolazi u ovamo do šesnaeste, to je granica. U šesnaestoj ionako idem na Kembridž." Zamalo što se nisam zakašljala od iznena enja. „To je strašno skupo, Makare." „Znam. Ne brini, sve je isplanirano još pre pet godina." Sigurno je sin jednog od novobogataša. Oni sve planiraju unapred. „To je dobra ideja. Ho eš li da ostaneš u inostranstvu?" „Ne u, zašto bih. Vrati u se u Rusiju, s pristojnim obrazovanjem." Veoma ozbiljno dete. Ljudska bi a ponekad znaju biti zabavna. Šteta što ga ne mogu testirati, da bih ocenila poseduje li sposobnosti Inog... takva deca nam mogu biti od koristi. Sledila sam vodi a. De ak je skrenuo sa kamenom poplo ane staze na sporedni puteljak. „Ovo je pre ica", objašnjavao je. „Ne brini, dobro poznajem logor..." Tiho sam ga pratila. Bio je mrkli mrak. Oslanjala sam se na ljudske sposobnosti. Lako sam pratila belu majicu. „Eno tamo. Vidiš li ono belo svetio?", pitao me je Makar. „Kreni prema njemu, ja ti više ne trebam..." Pade mi na pamet da de ak želi da me obmane. Od svetla me je delilo tri stotine metara gustog šipraga. Hvali e se drugovima kako je odveo novu predvodnicu u gustiš i ostavio da se pati u njemu. Makar htede da korakne u stranu. Zapeo je nogom za nešto i pao, s krikom na usnama. Nisam likovala - bio je tako smešan. „Zar nisi rekao da dobro poznaješ okolinu?“, morala sam da ga pitam. utao je i šumno disao kroz nos. Trljao je povre eno, krvavo koleno. nula sam, da bih ga pogledala pravo u o i. „Hteo si da me pre eš, zar ne?“ De ak me pogleda i okrete glavu. Promrmljao je: „Žao mi je...“ „Da li sa svima zbijaš takve šale?“, pitala sam ga. „Ne...“ „Zašto je meni pripala takva ast?“ Nije žurio s odgovorom. „Deluješ... izuzetno samouvereno." „Trebalo je da pretpostavim", složila sam se s njim. „Doživela sam malu avanturu na putu ovamo. Za dlaku sam izbegla smrt. asna re ! Preživela sam. Kako bih trebalo da izgledam?" „Izvini." Sva samouverenost i samopouzdanje su ga napustili. nula sam pored njega:


„Pokaži mi koleno." Sklonio je ruke. Mo . Znam šta je to. Mogu da je osetim. Kuljala iz de aka. Stvorena je bolom, ogor enjem, stidom - ista mo ... mogla sam da je uzmem - kao svaki Tamni koji crpi snagu iz ljudskih slabosti. Gotovo da sam mogla. Nije mi potrebna. Makar je sedeo škrgu i zubima. Nije progovorio ni re . Nije hteo da popusti. Zadržavao je mo u sebi. Izvukla sam baterijsku lampu iz torbe, tanku kao olovka. Upalila sam je. „Ništa opasno. Ho eš li flaster?" „Ne, ne u. Bi e mi dobro i bez njega." „Kako ho eš." Ustala sam i osvetlila okolinu. Teško bi se probila do osvetljenog prozora u daljini... „Šta emo sad, Makare? Ho eš li pobe i? Ili eš mi pokazati put?" utke je ustao i krenuo. Sledila sam ga. Stigli smo do ne tako male zgrade, dvospratnog zdanja sa stubovima. Makar me je pitao: „Da li eš me prijaviti dežurnom u itelju?" „Zbog ega?“, nasmejala sam se. „Ništa se nije dogodilo, zar ne? Mirno smo prošetali stazom...“ Zastao je. Šumno je disao. Još jednom mi se izvinio, ovaj put znatno iskrenije: „Žao mi je. Pokušao sam da izvedem glupu šalu.“ „Pazi na koleno", posavetovala sam ga. „Ne zaboravi da ga opereš i o istiš jodom."


GLAVA 4.

ula sam pljeskanje vode s druge strane zida. Dežurni predvodnik se izvinio i otišao da se opere, nakon što sam ga probudila.Mirno je spavao pored bu nog, jeftinog, kineskog kasetofona. Nije mi jasno kako neko može spavati pored Visockog. To ubre verovatno i nije moglo da reprodukuje ništa drugo.

Ima pesama i ra unanja, Po asti i dugova, nejednakih bitaka. Danas su svi mali olovni vojnici postrojeni po staroj mapi. Mogao je da ih zadrži u kasarni ali ovo je rat kao i svaki drugi I ratnici u obema armijama ginu sa obe strane podjednako.

„Gotov sam. Oprostite zbog ekanja", re e dežurni predvodnik po izlasku iz sobice za tuširanje. Brisao je lice vojni kim peškirom. „Bio sam iscrpljen." Klimnula sam s razumevanjem. Kasetofon je nastavio da svira. Visocki je zvu ao promuklije nego ikad:

Možda su u pitanju praznine u vaspitanju ili propusti u obrazovanju? Ali nijedna od dve strane Ne može da pobedi u dugoj kampanji Prokleti problemi sa saveš u: Kako ne ispasti kriv u sopstvenim o ima? Ovde i tamo, olovni vojnici na obe strane, Kako odlu iti ko treba da dobije...?

Dežurni predvodnik se namršti i utiša kasetofon, tako da više nisam razumela re i. Pružio mi je ruku. „Pjotr.“ „ Alisa. “ vrsto mi je stisnuo ruku, kao da se pozdravlja s muškarcem. Time mi je dao do znanja da smo na distanci. Bi e to isklju ivo profesionalni odnos...“ Pa, to mi odgovara. Oniži, suvonjavi muškarac, sli an adolescentu, ni na koji na in me ne inspiriše. Nameravala sam da na odmoru na em ljubavnika. Više bi mi odgovarao neko mla i i zgodniji. Pjotr ima najmanje trideset pet. itala sam ga kao bukvar i bez mo i Inih. Pravi porodi ni ovek. Od onih koji gotovo nikad ne prevare ženu, ne piju i ne puše i posve uju dovoljno vremena deci, naj eš e jednom detetu. Ukratko, odgovoran ovek. Voli svoj posao.


Možete mu bezbrižno poveriti gomilu slinave balavurdije ili tinejdžera huligana. Obrisa e sline klincima, lepo e popri ati s huliganima, oduze e im votku i ukazati na štetno dejstvo pušenja. Zatim e ih zasuti zaduženjima, igrama i moralnim skaskama. Drugim re ima, u društvu sam savršenog otelotvorenja Svetlih, a ne ljudskog bi a. „Drago mi je što smo se upoznali", rekla sam. „Dugo sam maštala o poslu u 'Arteku'. Šteta što smo se upoznali pod ovakvim okolnostima." Pjotr uzdahnu. „Da, to je tužno. Mnogo se brinemo za jadnu Nastjenku... Da li ste prijateljice?" „Nismo", rekla sam i odmahnula glavom. „Upisala sam se na univerzitet dve godine posle nje. Iskreno, teško mi je da se setim njenog lica." Pjotr klimnu i po e da rešeta papire. Nisam se brinula zbog susreta s Nastjom. Verovatno e se setiti mog lica - Zavulon uvek pazi na svaku sitnicu. Ako u 'Arteku' nema Inih, neko je došao iz Jalte ili Simferopolja i kratko postojao pored nje... posle toga e me se se ati. „Da li si ranije radila kao pionirska predvodnica?" „Jesam, ali ne u 'Arteku'... naravno." „To nije važno", rekao je Pjotr i slegnuo ramenima. „Ovde imamo dve hiljade šest stotina zaposlenih, to je jedina razlika." Bilo mi je jasno da ne misli ono što govori. Ponosio se 'Artekom', kao da ga je li no osnovao; kao da se li no borio s fašistima s mašinkom u ruci, kao da je sagradio sve zgrade i posadio svako drvo. Nasmejala sam se, kao da želim da mu poru im: „Ne verujem ti, ali u utati iz pristojnosti." „Nastja je radila u Ažurnom sektoru", re e Pjotr. „Odveš u te tamo. Vreme je da ustane. U pet sati polazi autobus za Simferopolj... Kako si došla ovde, Alisa?" „Putovala sam bez problema", rekla sam. „Dovezla sam se kolima." Pjotr se namrštio. „Pretpostavljam da su te opelješili?" „Nisu, sve je proteklo u najboljem redu." Lagala sam. „Kako bilo da bilo, mnogo si rizikovala", dodao je Pjotr. „Predivna mlada žena, sama u kolima, no u, sa strancem." „Putovala sam s dvojicom stranaca", rekla sam. „Bavili su se sobom." Pjotr nije shvatio šta govorim. Uzdahnuo je i rekao: „Nije moje da te u im pravilnom ponašanju, Alisa. Ti si odrasla, samostalna osoba. Ne zaboravi da svašta može da se desi! 'Artek' je carstvo detinjstva, kraljevstvo ljubavi, prijateljstva i pravde. Odmaralište je jedina sa uvana sitnica! Ali izvan logora... postoje svakakvi ljudi." „Da, naravno da ih ima", ponovila sam za njim. Izgovorio je sve to sa za uju om uverljivoš u i patosom! Koliko je verovao u svoje ideje. „Pa, dobro." Pjotr ustade i s lako om podiže moju torbu. „Hajdemo, Alisa.“ „Mogu i sama. Samo mi pokaži put.“ „Alisa!", obratio mi se uz prekorno klimanje glavom. „Izgubi eš se. Odmaralište se prostire na dvesta pedeset hektara! Hajdemo." „Da, ak se i Makar na trenutak izgubio", složila sam se. Pjotr se okrete u mestu, nadomak vrata: „Makar? Petnaestogodišnji de ak? Da li je opet visio na kapiji?" Klimnula sam, mal ice zbunjena. „Jasno mi je", suvo e Pjotr. Išetali smo u toplu letnju no . Ve je svanjavalo. Pjotr izvadi baterijsku lampu iz džepa. Nije je upalio. Krenuli smo dugom stazom, u pravcu morske obale.


„Taj Makar je zaista problemati an", re e Pjotr, dok smo se spuštali stazom. „Zašto?" „Malo spava... u tome je problem", kiselo se osmehnuo Pjotr. „Stalno beži do stražara na kapiji, do mora, a ponekad i van kompleksa." „Mislila sam da je na kapiji po dužnosti... kao pionir na straži", naga ala sam. „Alisa!" Pjotr je znao da kaže mnogo s malo re i. Izgovorio je moje ime, izrazivši itav spektar ose anja. „Deca bi trebalo no u da spavaju! Ne treba da stražare... na kapijama logora, pored ve nog plamena ili bilo gde drugde... Sva normalna deca spavaju no u. Izigraju se i izmore pre odlaska u krevet i odmah zaspe. Lepo se zabavljaju preko dana." Šljunak zaškripa pod našim nogama, kad smo skrenuli s poplo ane staze. Skinula sam sandale i nastavila bosa. Uživala sam gaze i tvrdo, oblo, sitno kamenje. „Mogao bih natrljati nos stražarima kad bih hteo", re e Pjotr. Razmišljao je naglas. „Mogao bih ih naterati da oteraju klinca. Ali šta onda? Ne mogu da ga vežem za krevet do jutra. Bolje da je u društvu odraslih, njima na oku, nego da sam pliva no u." „Ali, zašto to radi?" „Kaže da no u ne mora da spava duže od tri sata“, odgovori Pjotr, tužnim glasom. On je od onih ljudi s kojima je bolje razgovarati telefonom ili no u. Imao je dosadno, ne preterano izražajno lice i glas raskošne intonacije. „Ima pravo, ako je suditi po energiji koju pokazuje tokom dana. Ali to nije pravi problem..." „U emu je?“, pitala sam, nakon što sam shvatila da to o ekuje. „Ne želi da propusti nijedan trenutak letovanja u 'Arteku', nijedan sekund detinjstva." Zvu ao je duboko filozofski. „Ovo je njegov prvi i poslednji boravak u odmaralištu. Šta je imao od života?" „Prvi i poslednji put? De ak mi je rekao..." „On je iz sirotišta", objasnio mi je Pjotr. „Ve je prestareo. Teško da e ikad više do i ovamo. Danas, dete može do i u 'Artek' više puta, ako plati ili prona e dobrotvora." Pratila sam ga u stopu. „Kažeš da je iz sirotišta? Bio je tako uverljiv." „Znaju da budu veoma uverljivi", pribrano e Pjotr. „Sigurno ti je rekao nešto zbilja impresivno, zar ne? Njegovi roditelji su poslovni ljudi. Dolazi tri puta godišnje u 'Artek'. U jesen putuje na Havaje... Iz sveg srca žele da veruju u to. Zbog toga maštaju. Mališani to stalno ine, a stariji ne tako esto. Verovatno si mu se dopala." „Ne bih se složila." „U tom uzrastu još ne mogu da izraze naklonost", nastavi Pjotr, setnim glasom. „Ljubav i mržnja se lako pobrkaju, pogotovo kod dece... I znaš šta, Alisa... moram nešto da ti kažem..." „Da?" „Ti si veoma lepa devojka. Ovo je odmaralište za decu, ali ovde ima dosta starijih de aka. Ne tražim od tebe da prestaneš da se šminkaš i tako dalje, ali... Izbegavaj da nosiš tu mini haljinu. Zaista je prekratka." „Nije ona prekratka", pravila sam se nevešta. „Imam preduge noge." Pjotr skrete pogled i prekorno zavrte glavom. „Izvini, šalila sam se", hitro sam reagovala. „Ne u je nositi. Ponela sam teksas šorts i jednu dugu haljinu. Imam i neupadljiv kupa i kostim!" Nastavili smo put u tišini. Ne znam o emu je Pjotr razmišljao. Možda je procenjivao da li sam pogodna za posao u


obrazovanju. Možda je žalio Makara. Možda je razbijao glavu kako da ispravi nesavršenosti sveta. To bi li ilo na njega. Ja sam se osmehivala. Setila sam se de akovog pokušaja da me obmane. Možda e biti naš saborac. Tamni. ak i da se pokaže da nije Ini i da mu je su eno dosadno ljudsko bivstvovanje, ljudi poput njega su temelj i osnova našeg postojanja. Suština nije u pokušaju obmane. I Svetli vole da se šale. Stvar je u onom što podsti e na takve prakti ne šale. Zašto bi neko odveo nepoznatog nasred parka i pobegao. Zašto bi neko isturio mršave grudi, pretvaraju i se da je iz bogate porodice... Sve to tako li i na nas. Usamljenost, malodušnost, prezir ili sažaljenje okoline - to su neprijatna ose anja koja oblikuju istinske Tamne. To su ljudi ili Ini obeleženi ose anjem dostojanstva, obdareni ponosom i puni žudnje za slobodom. Kakva osoba e porasti pored dobrostoje ih roditelja, provode i svako leto na moru, u i u dobroj školi, naoružana planovima za budu nost i lepim manirima? Uprkos široko rasprostranjenom ube enju, najverovatnije se ne e izmetnuti na nas. Ne mora da zna i da e se okrenuti Svetlima. Ljulja e se napred-nazad itavog života, kao govno u odvodu. Sitna zlodela, bezna ajna dobra dela, supruga koju voli i ljubavnica koju voli, ekanje na šefovo mesto, nakon ega e unaprediti svog prijatelja... Sivilo. Ništavilo. Ne e biti naš neprijatelj, ali ne e biti ni saveznik. Možda e nam se suprotstavljati. Možda e slediti neostvarive ciljeve apsurdnim metodama. Bi e protivnik vredan pažnje. Neko kao Semjon ili Anton iz No ne straže... Takozvani dobri ljudi su jednako udaljeni od nas i Svetlih. Usamljeni vu i kao Makar su osnova našeg bitisanja. Odraš e sa saznanjem da mora da se bori. Zna e da je sam protiv svih, da je besmisleno ekivati saose anje ili pomo i da je jednako besmisleno tra iti energiju na sažaljenje i samilost. Taj ne e poželeti da postane dobrotvor itavog sveta, ali ne e prire ivati zlobne, sitne spletke drugim ljudima. Razvi e snagu volje i karaktera. Si i e u podzemlje. Ako de ak poseduje talente Inog, izuzetno retku i nepredvidivu sposobnost da ulazi u Sumrak, što je sve što nas razlikuje od obi nih ljudi, onda e pri i nama. Ako ostane ljudsko bi e, nesvesno e pomagati Dnevnoj straži. Kao mnogi drugi. „Ovuda, Alisa.“ Stigli smo do omanje zgrade. Imala je verandu i otvorene prozore. Slaba svetlost je dopirala sa jednog od njih. „Ovo je letnjikovac“, re e Pjotr. „Ažurni sektor ima etiri centralne da e i osam letnjikovaca. Znaš, mislim da je leti u njima mnogo zabavnije." inilo mi se da se izvinjava zato što u s mladim šti enicama stanovati u letnjikovcu. Nisam mogla da ga ne pitam: „Šta se dešava zimi?" „Zimi ovde nema nikog", strogo e Pjotr. „Ovdašnje zime su veoma tople, ali nema uslova za boravak dece u njima." Bez napora se prebacio na zvani ni, birokratski govor. Pomislih da tako popuje zabrinutim majkama. „Temperatura je prijatna, uslovi za život odli ni, kuhinja obezbe uje uravnotežene obroke." Stupili smo na terasu. Obuze me blagi nemir. Pomislih... pomislih da ve mogu nešto da osetim.


Ispostavilo se da je Nastja sitna, crnoputa devojka s nešto tatarskih crta. Lepa cura, samo što je sad bila tužna i potresena. „Zdravo, Alja." Klimnula mi je kao staroj prijateljici. Na neki na in smo to i bile. Usadili su joj lažno se anje. „Šta me je snašlo..." Razgledala sam sobu. U njoj nije bilo ni eg vrednog pažnje. Obi na u iteljska sobica: krevet, ormar, sto i stolica. U njoj su i mali „moroz" frižider i jeftini crnobeli televizor delovali kao luksuz. Neka, nisam sitni ava... „Nastja, sve e biti u redu", uveravala sam je sa lažnim saose anjem. Devojka je zabrinuto klimnula. To je verovatno po itav dan radila. „Dobro je što si tako brzo doletela." Podigla je spakovanu torbu, ali je Pjotr odmah prihvatio. „Da li si radila u 'Arteku'?" „Nisam." Nastja se namršti. Možda je autor lažnog sedanja u ne em pogrešio. Tek, sad je imala važnijih briga. „Sti i u na jutarnji let, Petja", rekla je. „Da li autobus vozi do Simferopolja?" „Polazi za jedan sat", re e Pjotr, klimnuvši glavom. Bivša predvodnica ponovo usmeri pažnju na mene. „Ve sam se oprostila s devoj icama", rekla mi je. „Niko ne e biti iznena en mojim odsustvom. Reci im da ih mnogo volim i da u sigurno... pokušati da se vratim." Suze su joj, na trenutak, zablistale u oku. Setila se jednog od razloga za brz povratak. „Nastja", rekla sam i zagrlila predvodnicu. „Sve e biti u redu. Tvoja mama e se oporaviti." Nastjino sitno lice se iskrivi od bola. „Nikad nije bolovala!" otelo joj se. „Nikada." Pjotr je polako pro istio grlo. Nastja je oborila pogled i u utala. Bilo je mnogo na ina da dobijem mesto u 'Arteku'. Zavulon najviše ceni najjednostavnije metode. Nastjina majka je dobila iznenadni i teški sr ani napad. Njena k i e uskoro poleteti za Moskvu. Zameni e je druga studentkinja. Šta može biti jednostavnije od toga? Nastjina majka bi najverovatnije dobila sr ani napad idu e godine ili za pet godina. Zavulon uvek maksimalno pažljivo vaga odnos snaga. Izazivanje sr anog napada kod zdrave osobe je intervencija etvrtog reda, koja Svetlima daje automatsko pravo da odgovore magijom istog reda. Nastjina majka e gotovo sigurno preživeti. Zavulon se ne predaje besmislenoj okrutnosti. Zašto ubiti ženu, kad se željeni u inak mo?e posti i i ozbiljnom boleš u? Zbog toga sam tešila prethodnicu. Pazila sam da ne kažem nešto suvišno. „Evo ti sveska s nekim zabeleškama." Uru ila mi je tanku školsku svesku, šarenih korica, sa slikom popularnog peva a. Idiotski se cerio sa scene. „Ovde su neki podaci, koji ti mogu biti od koristi. Nekoliko curica zahteva poseban prilaz." Klimnuo sam. Nastja je iznenada odmahnula rukom i rekla: „Ne moram sve da ti pri am. Dobro eš se sna i." Ipak me je, u narednih petnaestak minuta, detaljno upoznala sa režimom odmarališta. Skrenula mi je pažnju na izvestan broj devoj ica koje su i suviše otvoreno flertovale s de acima. Posavetovala me je da ne insistiram na tišini kad se svetla ugase: „Ispri aju se za petnaestak minuta, najviše pola sata.“ utala je, tek kad je Pjotr pokazao na sat. Poljubila me je u obraz i podigla malu torbu i kartonsku kutiju. Možda nosi vo e bolesnoj majci?


„Želim ti sve najbolje, Alisa.“ Kona no sam ostala sama. Na krevetu je bila gomila iste posteljine. Elektri na sijalica je kiljila ispod tankog stakla. Pjotrovi i Nastjini koraci su zamirali, zajedno sa zvucima banalnog razgovora. Ostala sam sama. Ali ne potpuno sama. Osamnaest devoj ica uzrasta od deset do jedanaest godina je spavalo s druge strane zida, samo pet koraka niz hodnik. Iznenada sam zadrhtala. Bilo je to brzo, nervozno drhtanje. Ose ala sam se kao polaznica, pred prvo crpljenje mo i. I Nabokovljev Hambert Hambert bi najverovatnije drhtao na mom mestu, iako njegova strast prema nimfetama deluje kao detinjasti nestašluk, u pore enju s onim što u im u initi. Isklju ila sam svetio i na prstima izašla u hodnik. Koliko su mi nedostajale mo i Inih! Mora u da se oslonim na ljudske veštine. Hodnik je bio dug. Podne daske su škripale. Tanki prostira nije bio od velike pomo i. Devoj ice su mogle uti moje korake. Nadala sam se da u kasne no ne sate duboko spavaju i sanjaju. ekivala sam jednostavne, jednozna ne, proste snove. Otvorila sam vrata i ušla u spavaonicu. Zbog ne eg sam o ekivala ambijent državne ustanove, nešto na sredokra i izme u sirotišta i bolnice - gvozdene krevete, bledi sjaj no ne lampe, depresivne zavese i decu koja spavaju u stavu mirno. Spavaonica je lepo izgledala. Jedina svetlost je dopirala s bandere ispred letnjikovca. Senke su se lagano lelujale. Sveži morski povetarac je duvao kroz otvorene prozore. Namirisala sam aromu divljeg cve a. Televizijski ekran je tupo zurio iz oška. Zidovi se nisu videli od crteža na injenih bojicama i vodenim bojama. Izgledali su šareno i razdragano, ak i u polutami. Devoj ice su spavale, ušuškane ispod ebadi, sa stvarima uredno poslaganim u ormari ima pored postelja ili nemarno razbacanim po policama i stolicama. Vlažni kupa i kostimi, haljine, teksas pantalonice i arape. Dobar psiholog bi na osnovu no ne šetnje spavaonicom mogao da na ini kompletni opis karaktera svih devojaka. Meni nisu potrebni. Lagano sam kora ala izme u postelja. Pokrivala sam otkrivene i podizala pale noge i ruke s poda. Devoj ice su vrsto spavale, snom bez snova. Posre ilo mi se tek kod sedme devoj ice. Imala je oko jedanaest godina. Bila je bucmasta i svetlokosa. Obi na devoj ica, koja tiho cvili u snu. Sanjala je ružan san... Kleknula sam pored kreveta i dotakla njeno elo. Dodirnula sam je samo vrhovima prstiju. Napipala sam mo . Bez mo i Inih, nisam mogla da itam obi an san. Uo avanje prilike za hranjenje je druga stvar. Taj proces se obavlja na nivou instinktivne, životinjske reakcije. Podse a na refleks sisanja kod odoj eta. Videla sam... Bio je to loš san. Devoj ica je sanjala da ide ku i, pre kraja boravka u odmaralištu. Odlazila je zato što joj se mati razbolela. Njen tužni, zabrinuti otac je vukao ka autobusu. Nije imala vremena da se oprosti s prijateljicama, da se poslednji put okvasi u moru, pa ak ni da ponese izuzetno dragoceno kamenje... Opirala se i molila oca da sa eka, ali je on bivao sve ozloje eniji... Govorio je nešto o sramotnom ponašanju i da devoj ice njenog uzrasta ne treba tu i, ali da e on zbog njenog ne uvenog ponašanja, zaboraviti na obe anje da je više ne e


kažnjavati kaišem... Stvarno loš san. Nastjin odlazak je silno pogodio devoj icu. I niko ne e pokušati da joj pomogne u teškom trenutku. Ljudsko bi e bi je pomilovalo po glavi i reklo nešto utešno, nežnim glasom. Možda bi joj otpevalo uspavanku... Ukratko, pokušalo bi da prekine san. Svetli bi upotrebio svoje mo i da izvrne san naopa ke. Otac bi se osmehnuo i rekao da je devoj icinoj mami bolje. Na kraju bi zajedno utr ali u more. Zamenio bi okrutni, ali stvarni san, zaše erenom laži. Ali, ja sam Tamna... Radim ono što mogu. Napajam se njenom mo i. Usisavam je u sebe - neraspoloženog oca, bolesnu majku, zauvek izgubljene prijateljice, napušteno morsko kamenje i sramno batinanje... Devoj ica tiho zacvile, kao prignje eni miš. Nastavila je da diše mirno i ravnomerno. U de jim snovima nema mnogo mo i. Daleko su od ritualnog ubistva, kojim smo zapretili Svetlima. Ono osloba a monstruoznu energiju. Ovo su snovi, samo snovi... Laka, hranljiva orba za bolesnu vešticu. Podigla sam se na kolena, s blagom vrtoglavicom. Ne, još nisam povratila izgubljene mo i. Možda e dvanaest ovakvih snova popuniti golemu pukotinu. Nijedna devoj ica nije sanjala. Jedna jeste, ali mi njen san nije mogao biti od koristi. Glupava maštarija o pegavom de aku, koji joj je dao jedan od idiotskih kamenova s rupom - zovu ih „kokošjim bogovima" - pretpostavljam da i kokoši imaju bogove. Stajala sam pokraj njenog kreveta - bila je verovatno fizi ki najrazvijenija od svih. Imala je i naznake grudi. Nekoliko puta sam je dodirnula po elu, pokušavaju i da nešto izvu em. Ništa nisam našla, izuzev mora, sunca, peska, talasi a i pegavog de aka. Nije tu bilo ni kapi srdžbe, zavisti ili tuge. Svetli mag bi potegao mo iz nje, napajaju i se njenim snom. Otišao bi veoma zadovoljan. Ja sam samo gubila vreme. Nije važno, bi e još prilika, još snova. No na mora e se vratiti mojoj bucmastoj donatorki. Usisala sam sav njen strah, ali ne i njegove uzroke. Loš san e se vratiti. Ja u joj opet pomo i. Najvažnije je da ne crpim suviše revnosno, da ne gurnem devoj icu u naru je nervnog sloma. Nemam pravo na to. To bi mirisalo na ozbiljnu magijsku intervenciju. Šta ako Svetli imaju makar i jednog osmatra a u logoru, jer ko zna kakve ujdurme Tamni smišljaju. Šta ako su tu Ini iz Inkvizicije. Tada bih se našla u ozbiljnoj nevolji. Ne želim da ponovo izneverim Zavulona. Nikada. Neverovatno je što mi je oprostio zbog letošnjeg doga aja. Sigurna sam da mi drugi put ne e oprostiti.

U deset ujutru pošla sam na doru ak sa šti enicama. Nastja je imala pravo - dobro sam se snalazila. Devojke su, posle bu enja, bile pomalo rezervisane. Kako i ne bi bile, kad je predvodnica koju su zavolele otišla usred no i, da obi e bolesnu majku. Umesto nje su u spavaonici zatekli drugu devojku, strankinju, nepoznatu veli inu, prili no razli itu od Nastje. Osetih neprijateljske, zabrinute poglede osamnaest devoj ica na sebi. Bila sam izolovana, sama protiv svih. Spasio me je što su devoj ice bile male, a ja lepa. Da sam imala posla s de acima istih godina, moj izgled ne bi igrao nikakvu ulogu. Desetogodišnjim de acima je najružnije štene daleko zanimljivije od najlepše devoj ice. Da su


moje šti enice bile dve-tri godine starije, moj izgled bi ih ozlojedio. Divna žena je, za desetogodišnje devoj ice, predmet obožavanja. Ve im se javlja želja da flertuju i uga aju, ne shvataju da ne e svaka izrasti u lepoticu. Znam. I ja sam bila takva. Zevala sam, otvorenih ustiju, u moju u iteljicu Irinu Aleksandrovnu. Brzo sam uspostavila kontakt s devoj icama. Sela sam na Olje kinu postelju, zato što su je beleške predstavile kao najmirniju i najstidljiviju. Govorila sam s njima o Nastji i o tome koliko je teško kad ti je majka bolesna. Govorila sam im da ne smeju da se ljute na moju prethodnicu... da je zaista htela da ostane sa njima, ali da je majka najvažnija osoba u sva ijem životu. Olje ka se raspekmezila. Privila se uz mene. I druge devoj ice su me posmatrale vlažnim cmizdravim o ima. Pri ala sam im o sr anom napadu mog oca. Objasnila sam im da danas znaju da le e srce i da e Nastjina mama biti savršeno zdrava. Pomogla sam tamnokosoj, majušnoj Kozakinji Gulnari da uplete kike. Imala je veli anstvenu kosu. Pokazale/ se da je Nastja imala pravo kad je okarakterisala kao mal ice glupu. Sa Tanjom iz Sankt Peterburga sam raspravljala o najboljem na inu za dolazak do 'Arteka'. Ona je zastupala voz, a ja avion. Kona no sam priznala da ima pravo. Putovanje vozom je jnnogo interesantnije. Anji iz Rostova sam obe ala da e do ve eri plivati, a ne samo posrtati po pli aku. Razgovarale smo o pomra enju sunca, koje nastupa za tri dana. Bilo nam je žao što na Krimu za dlaku ne e biti potpuno. Otišle smo na doru ak kao jedinstvena i dobro raspoložena grupa. Samo su Olga koja „nije Olje ka, ve uvek Olga", i njena prijateljica Ljudmila bile još nadurene. Nisam se iznenadila. Bile su Nastjine miljenice. Nije važno, i one e me zavoleti, najkasnije za tri dana. Odmaralište je bilo predivno. Avgust na Krimu je fantasti an. More je blistalo na dnu padine. Vazduh je bio pun mirisa slane vode i cve a. Devoj ice su ci ale i tr ale na sve strane, sudaraju i se. Palo mi je na pamet da su marševske kora nice u starim pionirskim logorima izmišljene s dobrim razlogom - nema mnogo cike i vriske kad su ti usta zauzeta pesmom. Nisam znala nijednu kora nicu, niti sam želela da marširam u urednoj koloni. Ja sam Tamna. U trpezariji sam sledila devoj ice - znale su naša mesta za obedovanje. Bile smo deo gomile od pet stotina devoj ica, koje su nekako uspevale da jedu u isto vreme. Mirno sam sedela s devoj icama i pokušavala da procenim situaciju. Naposletku, su eno mi je da ovde provedem itav mesec. Dvadeset pet predvodnika došlo je na doru ak sa svojim brigadama. Moj neosnovani ponos na uspešno komandovanje devoj icama ubrzo je splasnuo. Ovi mladi i i devojke su se prema de acima i devoj icama odnosili kao starija bra a i sestre. Ponekad su bivali strogi, a ponekad puni saose anja. Njihova re bila je zakon. Bili su voljeni. Gde nalaze takve ljude? Raspoloženje mi se pokvarilo. Bezvoljno sam apkala „pala inke s jetricom", koje smo dobili za doru ak sa heljdom i kakaom. Razmišljala sam o neprijatnoj ulozi špijuna na neprijateljskoj teritoriji. Oko mene je bilo previše izraza oduševljenja, osmeha i nezlobivih šala. Ovo je pašnjak Svetlih. Ovde mogu da napune akumulatore i podignu decu u duhu ljubavi i dobrote. Ovo nije hranilište za Tamnu, poput mene. Licemerje na svim stranama, lažno kao izgla ano i pozla eno gvož e. Naravno, tešila sam samu sebe, mnogo toga bi se promenilo da mogu da ih pogledam ima Inih. Me u ovim mnoštvom dobrih ljudi našla bih zlo ince, perverznjake, zlobne i


ravnodušne pojedince. Ali, nisam bila sigurna. Možda ne bih našla nikog takvog. Možda su ovde svi iskreni možda je to mogu e. Možda svi iskreno vole decu, logor i jedno drugo, istom ljubavlju. Možda je ovo zbilja rezervat idiota, mesto koje su Svetli preobrazili u obrazac po kom bi da ustroje itav svet. To bi zna ilo da filozofija Svetlih nije lišena svakog uporišta u stvarnom svetu. „Zdravo." Pogledala sam de aka u prolazu. Aha, moj stari poznanik... ili, ako emo preciznije, moj prvi poznanik u 'Arteku'. „Dobro jutro, Makare." Trgla sam se pri pogledu na njegovo razderano koleno. „Šta bi s jodom?" „Ma, nije to ništa. Samo e zarasti", promrmlja de ak. Pogledao me je pomalo strašljivo. Kao da se pita da li sam saznala nešto o njemu. „Požuri, ako želiš nešto da pojedeš." Osmehnula sam se. „Možda su ti tri sata sna dnevno dovoljna. Hrana je nešto sasvim drugo. Ovdašnja hrana se sprema u državnoj režiji, ali nije loša." Pružio je korak izme u stolova. Sad zna da znam za njegova no na lutanja i društveni položaj. Pokupila bih dosta mo i da sam u boljoj formi. „Otkud znaš za njega, Alisa?", prošapta Olje ka. Pravila sam se tajanstvena. „Ja znam sve o svakome." „Kako?", pitala je radoznala Olje ka. „Tako što sam veštica!", rekla sam jezivim glasom. Devoj ica se veselo zakikotala. O, da. To je veoma smešno... naro ito zato što je potpuna istina. Pomazila sam je po glavi i pogledom pokazala na pun tanjir pred njom. ekalo me je zvani no predstavljanje starešini Ažurnog sektora, a potom odlazak na plažu i more, o kom su devoj ice uveliko orile. Da budem-iskrena, radovala sam mu se, koliko i predstoje oj no i. Možda sam Tamna, ali nasuprot raširenom predube enju, ak i vampiri vole more i sunce. Prošle godine sam, krajem leta, uspela da pobegnem za Jurmalu. Ne znam zašto sam tamo otišla. Mora da sam htela da budem na nekom neprijatnom mestu. Imala sam sre e. Avgust je bio kišovit, hladan i jadan. Uštogljeni letonski kelneri bi progovorili ruski im bi sra unali cenu porudžbine. Hotel sovjetskog tipa je nudio primitivnu uslugu, uprkos pretencioznoj klasifikaciji od etiri zvezdice. Satima sam lutala Jurmalom. Provodila sam eone u maloj pivnici u Majori. Šetala sam vlažnim peskom pustih plaža, a uve e bežala za Rigu. Dva puta su pokušali da me oplja kaju, a jednom da me siluju. Uživala sam koliko sam god mogla... raspolagala sam mo ima Inih i nijedno ljudsko bi e na svetu nije moglo da mi naudi. Srce mi je bilo oja eno i prazno, ali sam gospodarila svim neophodnim mo ima i viškom energije. Najedanput mi se sve smu ilo. Jednog dana mi se sve smu ilo. Možda zbog dvoje agenata No ne straže koji su me pritvorili u Dzintari. Robijala sam vekovima dok su oni pokušavali da mi natovare neki nerešeni zlo in s magijom tre eg reda. Bili su nepristupa no ljubazni i apsolutno zadrti. Takvi su sigurno bili i letonski Crveni strelci i „šumska bra a", posle njih. Letonci su tvrdi, dosledni ljudi. Kad se prihvate nekog posla, moraju ga završiti. Uspela sam da pobijem optužbe. Ionako su bile neosnovane. Slede eg jutra sam se ukrcala na avion za Moskvu. itavog leta se nisam ni okvasila. Sad u sve naplatiti.


Sve je bilo dobro, sve je bilo kako treba. Sastala sam se sa ženom odgovornom za Ažurni sektor. Ispostavilo se da je veoma prijatna, direktna i poslovna u opho enju. Obavili smo kratak, precizan i ugodan razgovor. Mislim da smo se razišle, u potpunosti zadovoljne jedna drugom. Možda je razgovor glatko prošao zbog tankih letnjih farmerki, umesto ju erašnje mini haljine? Kona no sam se okupala u moru i protegla na suncu. Plaže u 'Arteku' su fantasti ne. Samo da deca nisu pravila toliku buku. Bila je neizbežno zlo, s koje god strane pogledali. Devoj ice su se prevrtale na suncu, na visoko profesionalni na in, da bi ravnomerno po rnele. Gotovo polovina je imala kreme za pre i posle sun anja. Velikodušno su ih delile, tako da uve e nisam imala problema sa izgorelim ramenima i le ima. Još kad ne bih morala da pazim na curice... Htela sam da otplivam kilometar-dva od obale, možda ak i tri. Tamo bih opušteno lebdela na vodi... posmatrala bih nebo bez obla ka, ljuljala bih se na blagim talasima, ništa ne bih ula, ni o emu ne bih razmišljala. Ali, ne. Morala sam da ih gledam, da u im Anju da pliva i da pazim da Vero ka, vlasnica pliva ke diplome prvog stepena, ne otpliva predaleko. Morala sam da nagonim devoj ice u senku. Imale su losione, ali su se pravila morala poštovati. U osnovi sam bila na moru, ali sam dobila odgovornost za osamnaest kapricioznih, bu nih, nemirnih, malih darova. Nisam se smejala samo zbog pomisli na predstoje u no , kad u dobiti šansu da izravnam ra une s najproblemati nijim. Odlu ila sam da e to biti Vero ka, Olga i Ljudmila! Ve eras u se domo i toliko potrebnih zalogaja mo i. Posadi u seme koje e procvetati u njihovim snovima. Tad sam videla Igora. Nisam znala kako se zove. Ležala sam na vrelom pesku i zverala okolo. Opazila sam dobro gra enog mladi a, mog uzrasta. Igrao se u vodi sa šti enicima, bandom desetogodišnjih i jedanaestogodišnjih de aka. Bacao ih je u vodu. Podmetao im je le a, kao odsko nu dasku ukratko, silno se zabavljao. Nije pocrneo, ali mu je to na neobi an na in lepo stajalo. U gomili uzmuvanih de aka se izdvajao kao... beli slon koji pažljivo stupa kroz gomilu crnpurastih Indijaca. Zgodan mladi . Osetih slatko golicanje ispod stomaka. Nismo se mnogo udaljili od ljudi. Znala sam da izme u nas i ljudskih bi a postoji širok jaz, da mi ovaj mladi nije parnjak i da ne možemo ostvariti trajniji odnos. Ali, ipak. Jednostavno volim muškarce snažnih miši a, svetlosme e kose i inteligentnog lica. Tu ništa ne pomaže. Zašto bih se brinula zbog toga? Ionako sam nameravala da prona em ljubavnika na letovanju. „Olje ka, znaš li kako se zove onaj predvodnik?" pitala sam devoj icu priljubljenu uz mene. Olje ka je gajila snažnu naklonost prema meni, zato što sam je mal ice izdvojila iz gomile. Stalno se kretala u mojoj blizini, uživaju i u ostvarenom uspehu. Ljudi su udni. To naro ito važi za decu. Svi traže pažnju i brigu. Olje ka pogleda u more i odmahnu glavom. „To je etvrta brigada. Imali su drugog predvodnika." Briga se ogledala u devoj inim o ima. Kao da je strahovala da u se razo arati u nju, zato što ne zna odgovor. Možda se zaista plašila... „Ho eš li da saznam?" pitala je Olje ka. „Poznajem neke de ake u toj brigadi." „Dobro", rekla sam i klimnula. Devoj ica posko i. Podiže pesak oko sebe i potr a u vodu. Okrenula sam glavu da bih


skrila osmeh. Dobila sam prvog dostavlja a. Nervozna, žgoljava devoj ica je o ajni ki žudela za mojom pažnjom. „Zove se Igor", iznenada se oglasi Nataša. Ležala je nedaleko od mene. Ona je maštala o pegavom de aku prethodne no i. Nije se sun ala kao ostala deca. Sedela je ispruženih nogu i zaba ena glave, oslonjena na ruke. Sigurno je videla tu pozu u modnom asopisu ili na filmu. Možda je shvatila da se njene još sitne grudi, u tom položaju, najviše isti u ispod kostima. Daleko e ta dogurati... „Hvala ti, Nataša", rekla sam. „Mislim da smo se ranije sreli." Devojka mi je uz osmeh namignula. Obratila mi se snenim glasom. „Tako je zgodan..." Kakva nam je današnja omladina! „Mnogo je mator za tebe, zar ne?", rekla sam. Zadirkivala sam je. „Nije loš, uopšte nije loš", obznani devoj urak. Još više me je zaprepastila slede om izjavom. „Pouzdan je, zar ne?" „Otkud ti ta pomisao?" Nataša lenjo odgovori, posle kra eg razmišljanja: „Ne znam. Ostavlja takav utisak. Moja mama kaže da je pouzdanost najvažnija stvar kod muškaraca. Ne mora da bude zgodan, da i ne govorimo o inteligenciji." „To zavisi od tvojih namera." Ne u dopustiti da me nadgovori jedanaestogodišnja balavica. „Tako je“, spremno se složi Nataša. „I zgodni moraju postojati. Ali nisam mislila na takve besmislice." Divno! Ako od ove curice ispadne Ina, bi e moja u enica. Šanse za to su izuzetno male, ali ko zna... Nataša je, samo trenutak kasnije, odbacila svu mudrost i jurnula po plaži za nekom devoj icom koja je poprskala. Pitam se da li ideja pouzdanosti obuhvata i celodnevno izležavanje na plaži. Pogled mi je ponovo odlutao do mladi a. Prestao je sa igranjem u vodi i isterao krdo na pesak. Zapanjuju e telo i nesvakidašnje pravilna lobanja. Možda je to smešno, ali osim dopadljivog tela, kod muškarca cenim još dve stvari: lepo oblikovanu glavu i negovane nožne prste. Možda je re o nekakvom fetišu? Još nisam videla njegove nožne prste. Sve ostalo odgovara. Mala špijunka se vratila sa izveštajem. Bila je mokra, uzbu ena i sre na. Sru ila se na pesak pored mene. Po ela je da šapu e, igraju i se uvojkom kose. „Zove se Igor Dmitrijevi . Simpati an je. Ju e je došao u odmaralište. Peva i svira gitaru i pri a zanimljive pri e. Predvodnik etvrte brigade je otišao. Njegova žena je rodila de aka. Mislio je da e se roditi za mesec dana, ali se to baš sad dogodilo!" „Zar to nije sre na okolnost", rekla sam, misle i na sopstvene interese. Lišena mo i, nisam mogla da nateram mladi a da se zaljubi u mene. Zbog toga su sretne okolnosti više nego dobrodošle. Tek što je stigao. Nije imao kad da zapo ne romanti nu vezu. Nije valjda resio da provede itavu sezonu obrazuju i mladež? Valjda e hteti da razgovara... Olje ka se zadovoljno nasmejala. Dodala je tihim glasom: „Tek da znaš, nije oženjen." Šta se, za ime sveta, s takvima da u initi?


„Hvala ti, Olje ka", osmehnula sam se. „Ho emo li na kupanje?" „Uh." Uhvatila sam devoj icu, koja je ski ala od zadovoljstva i pojurila u vodu. Bilo mi je jasno da e se ve eras naširoko raspravljati o mom zanimanju za novog predvodnika. Nisam se brinula zbog toga. Ionako u za par dana mo i da ih navedem da zaborave što god poželim.

Dan je prohujao kao ubrzani film. Pore enje je sasvim odgovaraju e, zato što sam u 'Artek' stigla u šestoj smeni, tik pred održavanje festivala De jeg filma. Veliko otvaranje e se održati za dva dana. Režiseri i glumci su uveliko razgovarali s brigadama. Nisam imala ni najmanju želju da gledam stari ili novi de ji film. Nadala sam se da e mi festival omogu iti kratki predah od zamornog nadziranja curica. Bila sam iscrpljena, kao posle duge, napete patrole moskovskim ulicama. Posle popodnevne užine od soka od jabuke i kiflica s romanti nim imenom „azur“, nisam mogla da se uzdržim. Telefonirala sam Zavulonu. Njegov satelitski telefon radi bilo gde na svetu. Nije mi odgovorio. To zna i samo jedno - šef nije u našem svetu, ve negde u Sumraku. Šta u, kad je veoma zaposlen. Taj posao ponekad nije nimalo prijatan. Putovanje po donjim nivoima Sumraka, gde nestaju sve veze s ljudskim svetom zna biti veoma mu no. Nikad nisam samostalno pohodila donje predele. Takav poduhvat iziskuje nezamislivu mo . Posetila sam ih samo jednom, posle glupog i nezakonitog isisavanja energije od ljudi. Ne se am se te ekskurzije. Zavulon je procenio da sam to u inila nesvesno. Kaznio me je zbog lakomislenosti i zaštitio od dubokih nivoa Sumraka. Ponekad se ne eg setim. Kao da u praznom sivilu postoji trenutak svesti. To li i na san ili deliri nu viziju. Možda sam bila u delirijumu? Zavulon u obli ju demona nosi me preko ramena. Stiska me za noge, rukama posutim krljuštima. Glava mi se ljulja iznad tla posutog sjajnim, šarenim peskom. Podigla sam glavu i pogledala sjajno nebo, puno zaslepljuju eg svetla i posuto velikim, crnim zvezdama. Dva luka se uzdižu do vrtoglavih visina, izme u mene i neba. Sivi su, kao da su od magle... u njima nema ni eg zastrašuju eg, ali sam ja zbog ne eg užasnuta. Šuštanje - suvo, prete e šuštanje sa svih strana, kao da zrnca peska drhte, taru i se jedna o druge ili oblak insekata lebdi van domašaja mog pogleda. Možda sam bila u delirijumu. Možda ga sad, nakon što smo se pomirili, mogu pitati ega ima dole u dubinama Sumraka? Danje prolazio. Približavalo se ve e. Privolela sam Olgu i Ljudmilu da se pomire, posle sva e. Vratile smo se na plažu. Anja je prvi put preplivala nekoliko metara bez i ije pomo i. Lupala je dlanovima po vodi, razroga enih o iju, ali je plivala. Ovo nije nikakav odmor, ve težak rad. Ovo je za Svetle. Samo oni mogu biti sre ni dok po itav dan vaspitavaju decu. Jedino olakšanje mi je donosila pomisao na slede u no . Sunce se spuštalo. ak su i neumorna deca po ela da pokazuju prve znake umora. Za ve eru smo dobili ribu, pala inke i krompir. Nije mi jasno gde im sve to stane. Spremna sam za akciju. Još samo da ih zabavim dva sata, do druge ve ere ( ovek bi pomislio da su sva deca stigla ozbiljno neuhranjena), pa e posle toga po i na spavanje. Moje istinsko raspoloženje se najverovatnije ogledalo na mom licu. Prišla mi je Galina, predvodnica sedme brigade. Upoznala sam je tog popodneva, više


zbog održavanja identiteta, nego zbog stvarnog interesovanja. Obi na devojka, standardni proizvod Svetlih. Dosadni moralista. Ljubazna, staložena i razumna osoba. Imala je zahtevniji posao od mog. Devoj ice iz njene brigade su imale od dvanaest do trinaest godina. To zna i da su se stalno zaljubljivale. Histerisale su i plakale, zarivaju i glave u jastuke. Galina je i pored toga gorela od želje da mi pomogne. „Da li si se umorila?", pitala je tihim glasom. Sa osmehom je posmatrala moje devojke. Klimnula sam. „Prva smena je uvek takva", re e Galina. „Prošle godine sam se, posle prvih mesec dana posla, samoj sebi zaklela da se nikad ne u vratiti. Ubrzo sam shvatila da ne mogu da zamislim život bez 'Arteka'." „Ovo mesto je kao droga", napomenula sam. „Tako je.“ Promakla joj je ironija. „Ovde je sve u boji, ako shvataš šta ho u da kažem. Boje su tako iste i živopisne. Da li si to zapazila?" Uspela sam da se usiljeno osmehnem. Galina me je uhvatila za ruku. Misteriozno se zagledala u devoj ice i prošaptala: „Znaš li šta se sprema? etvrta brigada e zapaliti logorsku vatru. Pozvali su nas u goste, a ja pozivam tebe. Dobi eš dva sata odmora. Zabavi eš curice, a ne moraš ništa da radiš." „Misliš da je u redu da do emo?" pitala sam je, iako nisam htela da odbijem poziv. Ne samo zbog dva sata odmora, ve i zbog privla nog predvodnika Igora. „Naravno da jeste!", re e Galina. Iznena eno me je pogledala. „Igor dolazi u 'Artek' svake godine. On je jedan od najboljih predvodnika. Moraš da ga upoznaš. On je fin momak, zar ne?" Glas joj je odisao toplinom. To me nije za udilo. Izgleda da nisam jedina koja voli kombinaciju vrstih miši a i inteligentnog lica. „Do i emo", složila sam se. „Dogovoreno."


GLAVA 5.

Shvatila sam da menjam ode u neobi no užurbano. Gde se toliko žurim? I zašto? Da bih upoznala momka lepog lika i napumpanih miši a? Za dva-tri dana u imati koga god ho u. Bi e mi teško da izaberem. Nisam sukubus (seksualni vampir), ve obi na veštica, ali sam još u detinjstvu znala da op inim muškarce, još dok sam se upinjala da kontrolišem mo . Treba samo malo da se strpim i... Ali ne, ne mogu da ekam! Obukla sam najbolji donji veš, predobar za podvodnicu u pionirskom logoru, dostojan manekenki na pisti. Odabrala sam tanki srebrni lan sa dijamantskim priveskom. Niko ne e znati da nosim prave dijamante, umesto jeftinih stakli a. Kap „klajmat“ parfema na zglob, kap iza ušiju i kap na pubis... da li zaista mislim da ga ve eras zavedem? Da, nego šta! Sasvim sam ozbiljna! Shvatila sam i zašto. Navikla sam da se oslanjam na sposobnosti Inih. inila sam to u svakoj prilici, pa ak i kad sam do onog što sam htela mogla do i normalnim razgovorom ili pitanjem. Nije ni udo što mi je to prešlo u naviku. Htela sam da vidim kako bih se snašla bez natprirodnih mo i, sad kad sam ostala bez njih. Mogu li išta da uradim bez magije ili ne? ak i nešto osnovno, kao što je zavo enje oveka koji mi se dopada? Na kraju krajeva, zar nisam mlada, lepa i umešna... tu je more, logorska vatra u nedelju uve e... dozlaboga dosadna deca e oti i u krevet... valjda mogu da uspem bez magije? Ako ne mogu, koliko zaista vredim? Obe ala sam da ne u nositi mini suknju, ali je šorts bio još izazovniji. Okrenula sam se ispred ogledala, ispituju i sebe. Nije loše. Izgledala bih još bolje ako bih obukla drsku bluzu, ali bi to zna ilo nepotrebno provociranje. Ovo je ipak pionirski logor, a ne letovalište. Bila sam toliko zaokupljena pripremama, da sam gotovo pre ula kucanje na vratima. Okrenula sam se, tek kad ih je neko odškrinuo. Olje ka je provirila u sobu. Odmah se rastorokala: „Alisa, spremne smo... uh! Sa divljenjem me je gutala o ima. Toliko mi se divila da je nisam ukorila zbog ulaska u sobu bez dozvole. „Alisa, kako si lepa! Ponosno sam se osmehnula, zbog ništavnog komplimenta iz usta prostodušne devoj ice koja brižljivo ukrašava mršave ru ice glupavom bižuterijom i nosi bušni kamen na uzici oko vrata. Pohvala mi je ipak prijala... Ponovo ti bušni kami ci. Muka mi je od njih. „Šta misliš", pitala sam, „da li e se neko zaljubiti u mene?" Olje ka je blistala od radosti. Pritr ala mi je. Obgrlila me je i zarila lice u stomak. Strastveno je prozborila: „Mora da se zaljubi u tebe! Zaljubi e se im te vidi!" „To e biti naša tajna!", prošaptala sam. „Je l' važi?" Olje ka je hitro klimnula. „Tr i do devoj ica. Brzo u do i", rekla sam. Olje ka otr a iz sobe, nakon što me je još jedanput odmerila s divljenjem. Dobro. Sad još malo šminke. Kad se žuriš, sve ide naopako, ali... Ne idem na koncert. To je mala, pionirska logorska vatra.


Svaki letnjikovac ima svoje mesto za loženje logorske vatre. To je o igledno jedna od 'Artekovih' tradicija. Utisak su kvarila drva, istovetne, etvrtaste cepanice. Zamišljala sam predvodnika koji piše trebovanje za: „ogrevno drvo za brigadnu logorsku vatru, koja e goreti dva sata..." To nije šala. I ja u verovatno morati da organizujem sli nu priredbu. Napisa u trebovanje. Nabavi u drva. Da li e ga doneti radnici? To sad nije važno. Ubrzo u saznati. Sve je spremno. Drva su nagomilana. Oko njih su stajali de aci iz etvrte i devoj ice iz sedme brigade. Uvi avno su ostavili mesta za moje šti enice. Igor je sedeo pored velike gomile cepanica. De aci su jurcali oko njega. Tiho je štimovao akusti nu gitaru. Zamalo što nisam zaje ala kad sam shvatila da su pesme ruskih bardova nerazdvojni deo ovakvih priredbi. Gitara je posebno nesre an instrument! Ljudi bez sluha i glasa neprestanom zloupotrebom svode istinski plemenitog muzi kog monarha na jadnu gomilu drveta sa šest žica. Istrpe u. Bi e velika šteta ako se ispostavi da je tako veli anstven muškarac, peva bez glasa i talenta. Uh. Kako li e tek biti, ako se ispostavi da peva svoje pesme? To je istinska no na mora. Strašno je kad pisac loših stihova, posle savladana tri akorda pomisli da jedna negativna vrednost pomnožena s drugom daje pozitivan rezultat - kantautora. Upoznala sam veliki broj takvih. O i im se ustakle kad zapevaju. Glas im odzvanja misterioznom, romanti nom, muškom hrabroš u. Nemogu e ih je zaustaviti. Oni su kao divlje jarebice u sezoni parenja! Jedina alternativa su pop pesmice u ljigavoj obradi. One su vrhunac njihovog ume a. Pesmuljci Viktora, Kina ili Alise. Ono što sluša današnja mladež. Šta god da bude svirao, ne e mi se svideti! Igor je ustao da nas pozdravi, im nas je ugledao. Zaboravila sam na sve strepnje. Da, stvarno je zgodan! „Zdravo", obratio mi se, kao da smo dobri poznanici. „Nismo po eli, ekali smo na vas." „Hvala ti.“ Gubila sam kontrolu nad sobom. Devoj ice su zauzimale mesta. Sedale su bliže de acima. Malo su zazirale od starijih devoj ica. Stajala sam kao budala, privla i ljubopitljive poglede. „Sjajno plivaš“, re e Igor, osmehnuvši se. „Tako zna i? Našao je vremena da malo pogleda šta ima po plaži. „Hvala ti“, ponovila sam. Šta se to sa mnom doga a? Okamenila sam se, kao naivna neiskusna devoj ica. Nisam ni morala da se pretvaram. Snagu mi je ulio bes na samu sebi. Sela sam na travu, izme u Olje ke i Nataše, pored malog stražara, uhode i savetnice. Izgubile su svako interesovanje za mene. Bile su previše uzbu ene pomišlju na logorsku vatru. „Dobro, Aljoška, po ni!“, re e Igor veselim glasom i baci kutiju šibica snažnom, plavokosom de aku. On je vešto uhvati u letu. Zavukao se pod cepanice, puze i na sve etiri. Sve je li ilo na po etak religioznog obreda. De ak izvadi šibicu iz kutije s uvežbanom preciznoš u. Skupio je šake kao puša veteran i kresnuo šibicu. Nagnuo se ka plamenu. Nisam videla hartiju koja e prihvatiti plamen, ve samo gomilicu borovih iglica i iverja. Svi su ga nemo posmatrali. Drugim re ima, bila je to smešna predstava. Ipak, i ja sam htela da vidim da li e mali piroman uspeti da zapali logorsku vatru jednim palidrvcetom.


Uspeo je. Prvi plameni jezi ak zapalacao je u sve guš oj tmini. Pozdravljen je opštom vriskom i cikom, kao da je logorska vatra opkoljena plemenom prvobitnih ljudi, koji su se dosad smrzavali na ci i zimi. „Svaka ast!“ Igor stisnu ruku de aku. Pomilovao ga je po kosi, široko se osmehnuvši. „Proglašavam te nadzornikom logorske vatre." Aljoška je blistao od nemerljivog ponosa. Logorska vatra je, pet minuta kasnije, snažno plamtela. Deca su se malo smirila. avrljala su, smejala se i šaputala. Bežali su od vatre i jurišali na nju. Bacali su gran ice i šišarke u plamenove i pokušavali da ispeku kobasice nabodene na drvca. Ukratko, zavladalo je opšte ushi enje. Igor je dostojanstveno sedeo usred gomile de aka. Sipao je fraze, izazivaju i provale smeha. Grickao je zagorelu hranu i opominjao decu koja su se suviše približila vatri. Bio je duša i srce zabave... Galina nije odolela njegovom šarmu. Jedino sam ja sedela kao budala, nasred sre ne gomile. Davala sam nevažne odgovore devoj icama. Izvešta eno sam se smejala, kad i one, i okretala glavu, im bi Igor pogledao u mom pravcu. Budala! Kakva sam ja budala! Poslednje što mi je potrebno jeste da se zaljubim u ljudsko bi e. Jedanput nisam okrenula glavu na vreme. Igor mi se osmehnuo. Podigao je gitaru s trave. Talas tišine širio se oko njega. Klinci su se gurkali. U utali su se, spremni da ga saslušaju, s krajnje ganutljivom pažnjom. ajni ki sam poželela da zapeva neku glupu koještariju. Neku staromodnu pionirsku pesmu o krompirima ispe enim na vatri, moru, pionirskom logoru, vrstom prijateljstvu i de joj spremnosti da uživaju i da u e. Nadala sam se bilo emu što bi razbilo idiotsku aroliju, bilo emu što bi me spre ilo da izmišljam kojekakve besmislice i vidim izmaštane vrline u toj privla noj fizi koj ljušturi! Shvatila sam da mi nema spasa, kad je zasvirao. Znao je da svira. Melodija nije bila mnogo komplikovana, ali je bila lepa. Nije omašivao note. Zapevao je:

Dva de aka videše rajskog an ela kako Ule e u njihov tavan. Pojuriše požarnim stepenicama, ne rekavši nikom... Popeli su se na prozor. Bilo je prašnjavo, zapušteno i mra no Ali samo etiri stope od oška na podu bese par belih krila. O, da, da, de aci! An eli nisu ve ni, Ali kra a jeste greh, Nema dovoljno krila za sve... Žele da se vinu na nebesa, moraju samo da ogrnu krila... Nisu se usudili, dobro su ih vaspitali. Znali su šta je pravo, a šta krivo.


To nije pesma za decu. Ona su ipak pomno slušala. U tom trenutku bi, uz gitaru, slušali i zbirku zadataka iz matematike. Sve bi im leglo. Logorska vatra no u, s najomiljenijim predvodnikom i gitarom. Deci se u takvom ambijentu sve dopada. Shvatila sam, Igor meni peva, iako nije skidao pogled s plamenova, iako pesma nije ljubavna, iako smo jedva prozborili koju re . Kao da je naslutio moja o ekivanja - i odlu io da ih suzbije. Možda je to to, pomislila sam. Veliki broj ljudi ima snažnu intuiciju, ak i da nisu Ini.

De aci odrastaše i po oše razli itim putevima lavirintom života. Jedan postade bandit, a drugi pajkan, I oboje se pokajaše... O, da, da, de aci! Ali kra a je greh, i nema dovoljno krila za sve.

Pogledao me je s osmehom. Tiho je prešao preko žica i ponovio: „Nema dovoljno krila za sve...“ Klinci odgovoriše nesnosnom larmom. Stekla sam utisak da im se pesma svidela, iako mi nije bilo jasno, kako su je mogli razumeti. Možda im se dopala fraza o dobru i zlu ili su u malim umovima zamislili pravu avanturu - penjanje na tavan u koji je sleteo an eo... Meni se inilo da pesma peva o Inima Tamnim i Svetlim. Bila je to dobra pesma. U jednom je pomalo odstupala od istine. De ak koji e kasnije pre i na našu stranu navukao bi krila, ili bi bar pokušao da to u ini. Jer mi ne priznajemo postojanje ideje o „dobru i zlu“. „To je dobra, ali veoma ozbiljna pesma“, re e Galina. „Da li si je ti napisao?" „Ne, nije. Napisao je Burkin. Nažalost, ne preterano poznati peva .“ „Igore, ho eš li da odsviraš... jednu od svojih pesama?“ Galina je iz petnih žila flertovala s njim. Sirota budala... „Naravno!" spremno se složio Igor. Prebirao je po žicama. Zasvirao je veselim ritmom i zapevao luckasti pesmuljak o naj, naj logoru na svetu, punom pesme i drugarstva. Deca su to jedva ekala. Zapevala su od druge strofe. Lako su predvi ala slede u re . Poletno su urlali kad su stigli do mora, u kog mora da se zaletiš zajedno s predvodnikom, zato što on voli „ustalasanu vodu i pesak". Svi su bili zadovoljni, ak i Galina i njene devoj ice. Igor je, u jednom trenutku zapevao o „kamenu s rupom u sebi", prona enom na obali... kao da iko može zamisliti kamen s rupom van sebe. Videla sam kako mnogo dece pipa kamenje oko vrata. Vidi, vidi. Odani sledbenici kokošjeg božanstva! Možda neko u 'Arteku' ima nesvakidanje zanimanje - buša kamenja? Neki pijanac, koji se nikad ne brije, sedi u radionici i po itav dan buši rupe u kamenju. Uve e ih razbacuje po plaži, da bi se deca sutra radovala. Ako takav ne postoji, jedno radno mesto je upražnjeno! inilo mi se da se Igor zabavlja koliko i deca. Poletno je pevao... izuzev što je svo dobro raspoloženje usmerio na decu. Zabavljao ih je pesmom koja mu ništa nije zna ila. Opustila sam se. Ako ništa drugo, dopadao mu se moj izgled.


Kao i meni njegov. Otpevao je još par pesama, nakon ega je Galina preuzela instrument. Pokušala je da ga prisili da zasvira. Gitara se svom snagom opirala. Odbijala je da proizvede snošljive zvuke. Galina je ipak otpevala „Uhvatimo se za ruke, prijatelji", i još jednu pionirsku pesmu. I de ak iz etvrte brigade, jedva sposoban da udara po žicama svirao bi bolje od nje. Igor udari dlanom o dlan. „Dobro! Sad emo ugasiti vatru i po i na ve eru!" Odnekud se stvoriše dva abra vode. Sipali su je preko usijanog žara. Prou avala sam njihove ekonomi ne, precizne pokrete. Igor je delovao kao neko ko je itavog života gasio logorske vatre. Verovatno je sve tako radio - svirao gitaru, gasio vatru, radio na kompjuteru i milovao žene. Radio je precizno i promišljeno. Pouzdano. S njime je zadovoljstvo garantovano. Vrela, bela para se diže s usijanog žara. Deca su se raspršila u svim pravcima. Igor me je iznenadio pitanjem. Nije prestao da gasi vatru: „Da li voliš no no plivanje, Alisa?“ Zadrhtala sam. „Da.“ „Baš kao i ja. Deca e se smiriti do jedan uve e. Oti i u na plivanje. Tamo gde smo se jutros kupali. Do i ako ho eš." Izgubila sam prisebnost. To ose anje sam sasvim zaboravila! Muškarac mi se nabacivao, umesto ja njemu. Igor prosu preostalu vodu preko logorske vatre i podiže glavu. Smešio se. „Bi u veoma sre an ako uzmogneš da do eš. Samo... nemoj da me pogrešno shvatiš." „Mislim da sam te dobro razumela", odgovorila sam. „Ho eš li do i?" Htela sam da kažem ne. Samo da bih ga isprovocirala. Bilo bi glupo da se odreknem zadovoljstva, zbog muši avosti. „Verovatno", odgovorila sam. eka u te", mirno odvrati Igor. „Ho emo li da krenemo. aša rjaženke 2 pre spavanja godi umornim predvodnicima. Garantuje vrst, zdrav san." Ima predivan osmeh.

U 'Arteku' se svetla gase u pola jedanaest. Trube su uzvišeno zatrubile preko zvu nika. Ljubazni ženski glas je svima poželeo laku no . Stajala sam ispred ogledala, posmatraju i vlastiti odraz. Pokušavala sam da shvatim šta mi se dešava. Da li sam se zaljubila? Ne, to je nemogu e. Volim Zavulona, najve eg tamnog maga u Moskvi. Jednog od nekolicine Inih koji kontrolišu sudbinu sveta. Šta je obi no ljudsko bi e u pore enju s njim? Iako je privla an, iako ima divno telo, iako pouzdanost izbija iz njega na svakom koraku. On je obi an ovek, pripadnik ljudske vrste. Glava mu je puna obi nih ljudskih misli. Dobar je za letnju romansu i ništa više. Nisam mogla da se zaljubim u njega! Zazvonio je mobilni u mojoj torbi. Trgla sam se. Mama? Ne verujem. Ona vodi ra una o novcu. Nikad me ne zove na mobilni. Prihvatila sam poziv.


„Zdravo", prošaptala sam. „Nervozna si, ose am to. Šta ti se dešava, devoj ice moja?" Od njega se ništa ne može sakriti. Zavulon sve zna... sve što želi da zna. „Razmišljam o pronalaženju družbenika, na odmoru", uzdahnula sam u slušalicu. „Dobro, pa šta s tim?" Zvu ao je zbunjeno. „Alisa, nisam ljubomoran na tvog psa, pa ne u biti ljubomoran ni na ništavno ljudsko bi e s kojim se budeš igrala." „Nemam psa", rekla sam, setnim glasom. Zavulon se nasmeja i sve glupe misli nestadoše. „Upravo tako! Ne zanima me da li imaš ili nemaš psa. Niti me zanima da li imaš ljudskog ljubavnika. Opusti se, mala moja. Smiri se. Povrati snagu. Zabavi se kako god želiš. Zavedi itav 'Artek', sve pionire i stare vodoinstalatere, ako ho eš. Budalice..." „Ponašam se kao ljudsko bi e, zar ne?“, najedanput sam se postidela. „Ne brini zbog toga. To ne e trajati dugo, Alisa. Povrati snagu... samo..." Zavulon nakratko u uta. „Nije važno. Nije to ništa." „Ne, reci mi, molim te!", ponovo sam se uznemirila. „Verujem u zdrav razum", re e Zavulon. Oklevao je. „Alisa, ne dozvoli da te ose anja ponesu. Je l' važi? Tvoj odmor je strogo odre en Dogovorom izme u straža. Nemaš pravo da uzimaš mnogo mo i, ve samo male koli ine. Ne smeš da se preobraziš u nemilosrdnog energetskog vampira. Na odmoru si, a ne u lovu. Zauvek emo izgubiti odmaralište, ako pre eš granicu." „Shvatam", rekla sam. Dokle e me proganjati taj propust s Prizmom mo i? Nisam odgovorila salvom obe anja, niti sam se klela Tamom i mojoj mo i. Obe anja ništa ne zna e. Tama se ne bak e oko sitnica, a ja nemam nikakve mo i. Jednostavno sam obe ala sebi da ni po koju cenu ne u prekora iti utvr ene granice. Ne u izneveriti Zavulona i Dnevnu stražu. „U tom slu aju, uživaj u prijatnom odmoru, devoj ice." U inilo mi se da sam prepoznala trag sete u Zavulonovom glasu. „Dobro se odmori." „Možeš li da svratiš? Samo nakratko?" pitala sam ga, iako sam znala da se tome ne mogu nadati. „Ne, veoma sam zauzet, Alisa. Plašim se da slede ih dva-tri dana ne emo biti u kontaktu. Ne brini. Kakva je korist od zamornog, starog pokvarenjaka, obuzetog globalnim problemima? Može li on biti partner veštici na odmoru?" Nasmejao se. Izbegavamo da telefonom govorimo o takvim stvarima, naro ito mobilnim. Znamo da se svi razgovori snimaju i prisluškuju. Opet, sve je zvu alo kao duhovita razmena mišljenja... Ipak, šta ako neko ništavno ljudsko bi e uhvati tu nit i po ne da je sledi? Onda emo morati da tra imo vreme i energiju na njega. „Volim te", prošaptala sam. „Hvala ti." „Sre no, mala moja", re e Zavulon s osetnom naklonoš u. „Ljubim te." Isklju ila sam telefon, sa osmehom na usnama. U pravu je, sve je u redu. Zašto sam se toliko uznemirila? Odakle mi blesava ideja da sam se zaljubila u Igora. Ljubav je nešto drugo. Ljubav je ista radost, fontana uvstava, senzualnih zadovoljstava i uživanja u zajedni ki provedenom vremenu. Neobi no, stidljivo upozorenje bilo je samo posledica narušenog zdravlja. Ose ala sam se neugodno pri pomisli na vezu s muškarcem kog ne kontrolišem. Nisam mogla da mu zapretim pištoljem, kao onim glupavim banditima. „Alisa?", na dovratku se pojavilo Olje kino radoznalo, sitno lice. „Ho eš li do i da nas


obi eš na minut?" Devoj ica je bila bosa, u ga icama i grudnjaku. Legla je, ali se zbog ne eg uznemirila. „Do i u", rekla sam. „Da li da vam ispri am pri u?" Olje ka se ozari: „Uh, uh, uh.“ „Lepu ili strašnu?" elo joj se blago nabra. Pobedila je radoznalost. „Strašnu." Sva deca vole strašne pri e. „Tr i nazad u krevet", rekla sam. „Sti i u."

Deset minuta kasnije sam sedela na Olje kinoj postelji, u spavaonici i tihim glasom pripovedala: „Devoj ica se ujutru probudila. Prišla je ogledalu i pogledala svoj odraz. Svi zubi behu crveni! Pokušala je da ih opre pastom i sapunom, ali su i posle toga bili jednako crveni. Nije smela da kaže nijednu re roditeljima. uvala se da je ne primete. Dobro je, što je njen mladi brat bio bolestan, pa niko nije obra ao pažnju na nju. Tako ti je to. Mališani dobijaju svu pažnju. Niko te i ne gleda, ak i kad su ti svi zubi crveni..." Strašne pri e za decu su tako divne! Pogotovo kad ih pripovedaš no u, gomili prostodušnih devoj ica, dok misteriozna prigušena svetlost dopire kroz prozor. „Znam šta e biti", oglasi se mrzovoljna Nataša. Ona je ozbiljna devoj ica. Ne da se impresionirati strašnim pri ama. U utala je kad su se ostale obrušile na nju. Nastavila sam, u ritmu Olje kinog srca, prislonjenog uz mene. eka me dobra žetva... „Tre e no i je kanapom vezala desnu kiku za krevet", nastavila sam jezivim šapatom. „U pono je probudio zategnuti kanap. upao joj je kosu. Shvatila je da stoji nad posteljom mla eg brata. Zubi su joj cvokotali! Cvokotali!" Larisa tiho zacvile. Ne iz straha, ve zato što tako treba. Naravno, neka devoj ica je veselo cvokotala zubima. „Otišla je u kuhinju i uzela o ev eki i klešta iz ormana. Do ujutru je kradomice povadila sve zube. Mnogo je bolelo, ali je uspela, zato što je bila hrabra devoj ica, snažnih ruku. Bratu je, slede eg jutra bilo bolje. Devoj ici su izrasli novi, bolji zubi, zato što su stari bili mle ni!" Utišala sam glas, jedva ujno šap i. Nastavila sam zlokobnim tonom: „Iako su bili mal ice ruži asti!" Jedna od devoj ica preplašeno uzdahnu. O ekivala je sre an kraj. Zaklju ila sam: „Roditelji su i dalje više voleli mla eg brata. Zato što je bio teško bolestan i zato što su se brinuli za njega." To je bilo sve. Pitala sam se koliko devoj ica ima mla u bra u. Stopa nataliteta u Rusiji je niska, ali se roditelji naj eš e odlu uju za još jedno dete, ako je prvo žensko. To je palo na pamet i mojoj majci. Ali posle tridesete, kad je bila prestara. Kakva budala... Još u dvanaestoj sam bila Ina. Uhvatila sam se u koštac s neo ekivanim problemom, iako nisam morala. Šta je tako loše u mla em bratu? ak i ako je samo polubrat... ak i kad bih samo ja to znala, pošto ni mama nije bila na isto... ak i kad bi on mogao biti Ini, ne samo brat, ve i saveznik... Ali šta je bilo, bilo je. „A sad na spavanje", naredila sam im veselim glasom. Zasule su me zahtevima za novom pri om. Odbila sam. Bilo je pola jedanaest. Morala sam da idem na plažu... govorile su isprekidanim, snenim glasovima. Guljnara je, kad sam pošla,


zapo ela strašnu pripovest. este pauze i oklevanje su nagoveštavale da e zaspati daleko pre kraja. Vratila sam se u sobu. Pružila sam se po krevetu i ekala. Pitala sam se šta Igor sad radi. Da li i on zabavlja de icu? Ili pije votku s drugim predvodnicima? Ili tuca neku predvodnicu? Ili je zaboravio da te no i treba da ide na kupanje i mirno spava u svom krevetu? Odmahnula sam glavom. Ne. Sve samo ne ovo poslednje. Pouzdanje. Gotovo... gotovo kao Zavulon. Kakvo apsurdno pore enje. Nema mnogo njih, ak ni me u Tamnima, koji bi Zavulona nazvali pouzdanim. Ali ja sam mogla. Imala sam savršeno pravo na to. Ljubav je velika i udesna sila. Šta ako se ispostavi da je Igor potencijalni Ini? vrsto sam zatvorila o i, obuzeta mešavinom panike i slatkog iš ekivanja. Šta u onda? To tad ne bi bila igra s obi nim ljudskim bi em, sa Zavulonovom dozvolom, ve pravi ljubavni trougao. Šta mi je? Ne može biti nikakvog trougla, pa ak ni u slu aju da je Igor neregistrovani Ini. Pobegao bi glavom bez obzira. Zaboravio bi da je ikad išta imao sa Zavulonovom devojkom. I ja bih zaboravila. Vreme je nepojmljivo sporo prolazilo. Skazaljke na satu su se, oklevaju i pomerale, kao da nisu sigurne da li vreme prolazi. Trebalo je da ekam pola sata. Odustala sam posle dvadeset minuta. Nisam imala snage da izdržim. Ustala sam i tiho krenula ka de joj spavaonici... Do ekala me je tišina. Mirna, prijatna tišina velike de je spavaonice sa retkim zvukovima - disanjem, meškoljenjem i sanjivim coktanjem. „Devojke!" tiho sam ih ih pozvala. Nije bilo odgovora. Pošla sam izme u kreveta,. Nežno sam dodirivala ramena, ruke, kosu... Ništa... ništa... ništa... Evo ne eg. To je bila Olje ka. Kleknula sam pored kreveta i spustila ruku na njeno oznojeno elo. Oslušnula sam njen san i napipala cvet mo i. Bio je to zbrkani i nedosledni san. Nije imao nikakve veza s pri om za laku no . Olje ka je sanjala da se penje na vrh kule - stare, blago nagnute kule, po polurazrušenim kamenim stepenicama s velikim rupama. Dole ispod, u podnožju kule, bio je srednjovekovni grad ili manastirski kompleks. Neobi no je što je kula bila u polutami, a grad oko nje okupan suncem. Ljudi su lutali izme u oronulih zdanja - sre ni i veseli, u lakoj, letnjoj ode i. Nosili su kamere i šarene asopise. Lepo su se zabavljali. Nije im padalo na pamet da podignu pogled ka nebu i ugledaju devoj icu kako hoda ka provaliji na stepenicama, kao da je op injena. Morala sam da malo pri ekam, dok Olje ka ne po ne da pada. Pad je bio neumitan, san je neumitno vodio ka tome. Ne znam zašto, ali sam iznebuha skupila snagu i usisala njen san, do poslednje trunke. Usisala sam mra nu kulu iznad razdragane svetine, zjape e pukotine na stepenicama, hladnu ravnodušnost i strašnu, prete u visinu, sve što je moglo doneti mo . Olje ka prestade da diše. Uplašila sam se da e pasti u komu. To je retka pojava. Do nje


dolazi kad ljudima naglo isisate energiju. Nastavila je da diše. Podigla sam se na kolena. Preznojila sam se. Osetila sam novu energiju u sebi. Ne, rezervoar još nije pun, niti e uskoro biti... iz nekog razloga sam preuranjeno delovala... Oporavljala sam se. Ponovo nežni dodiri, meka kosa, blago rastavljene usne, opušteni prsti... Ovde nema ni eg... ni ovde... ali ovde ima. To je bila Nataša. Njen san je iniciran pri om za laku no . Stajala je u kupatilu, gola i oblepljena sapunicom. Držala je de aka od pet-šest godina. Udarala je njegovom glavom po plo icama na zidu, ponavljaju i: „Ho eš li opet da viriš? Da li eš da viriš?“ De ak se ljuljao u njenim rukama, kao krpena lutka. Širom je otvorio užasnute o i, ali je utao. Izgleda da je više strahovao od roditelja. Nataša se nije najbolje ose ala. Dušu joj je ispunila mešavina neobuzdanog besa na bezobraznog brata; straha da e i suviše snažno udariti njegovom glavom o zid; stida, zato što se donedavno kupala s njim i krivice... zato što je namerno otvorila vrata, da vidi da li e njen brat pokušati da gvirne, gonjen prirodnim nagonom dece da krše zabrane. Ovo je nešto izuzetno. Takva strast se ne o ekuje od nekog ko još nije napunio dvanaest godina. Nataša ispusti dubok uzdah. U snu je izuzetno snažno udarila bratovljevom glavom u zid. Raskrvarila ga je. Nisam videla otkud stiže krv, ali je odmah prekrila de akovu glavu. Usisala sam i njen san. U potpunosti. Požnjela sam bes, strah, krivicu i procvalu senzualnost, još nejasnu i neodre enu. San nije bio gotov. Pustila je brata. Opet ga je uhvatila za ramena i hladno i prora unato, kao iskusni dželat, zaronila u vodu. Ona se odmah obojila u ruži asto. De ak se nemo no trzao. Borio se da podigne glavu iz vode. Uko ila sam se od iznena enja. Ubistvo u injeno u snu osloba a gotovo istu koli inu energije kao ono po injeno na javi. U trenutku u ispuniti prazninu u duši! Samo da isisam Natašin probu eni strah, i... Ipak, nisam ništa u inila. Stajala sam, nagnuta preko kreveta i posmatrala tu i san kao film strave i užasa, pušten umesto crta a. Nataša iznenada izvadi bratovljevu glavu iz vode. Pohlepno je udisao vazduh. Na njemu više nije bilo krvi. Ostala mu je mala modrica ispod oka. Snovi slede sopstvenu logiku. „Re i eš da si pao u kupatilu i udario glavu. Je l' jasno?“, prosikta Nataša. De ak je uplašeno klimnuo. Sestra ga je brzo isterala iz kupatila i zatvorila vrata. Lagano je ušla u penušavu vodu, lepu, bledoruži astu vodu... ekala sam sekund-dva i ispila ostatke sna. Trijumf, uzbu enje, spokoj. Zjape a rupa u duši se za as ispuni do polovine. Trebalo je da pustim da Nataša ubije brata. Trebalo je da otklonim strah. Udavila bi ga kao ma e. Oblio me je znoj. Ruke su mi drhtale. Ko bi o ekivao takve no ne more od razumne, gospo ice sveznalice, poput nje? Dobro je. Napredujem polako, ali sigurno. Pošla sam ka slede em krevetu.


Do pola jedan te ve eri usisala sam još tri sna. Nisu bili tako izdašni, ali su doneli lepu koli inu energije. Ovo je sjajno mesto za odmor, kad su devojke skupile toliko energije. Izgubljenu snagu sam gotovo u potpunosti nadoknadila. Nataša me je darivala lavovskim delom mo i. inilo mi se da mi fali samo još jedan san, da u potpunosti povratim mo i postanem normalna Ina. Ali, avaj. Niko nije imao odgovaraju i san. Jedan mi se stvarno zgadio: Guljnara je sanjala da brine o svom dedi. Jurcala je po kuhinji, sipala aj i stalno postavljala brižna pitanja. O, kako mrzim tu ogavnu isto nja ku kulturu... ratluk sa arsenikom. Da nije Igora. ekala bih pola sata ili sat, da jedna od osamnaest donatorki usni zastrašuju i san. Ali... Nisam dugo oklevala. Sakupi u svu neophodnu mo , apsolutno svu, ve idu e no i. Danas u se opustiti i pokušati da odigram ulogu obi ne žene. Pažljivo sam zatvorila vrata i kliznula u letnju no . Logor je spavao. Nad ponekom stazom je sijala lampa. Pun mesec je visio na nebesima. Ovo su divne no i za vukodlake. Sad su na vrhuncu mo i. Pretvaraju se brzo i lako. Puni su poleta, žudnje za životom i želje za lovom, kidanjem živog mesa, proganjanjem i kidisanjem na plen. Vampiri i obortenji su najniža klasa Tamnih. Ve ina je glupa i primitivna. Ali... u ovakvim no ima sam im mal ice zavidela, zbog primitivne mo i poreklom iz najanimalnijih dubina prirode, na sposobnosti da se preobraze u životinje i da se reše svih glupih ljudskih ose anja. Nasmejala sam se i potr ala stazom. Ispružila sam ruke i zabacila glavu da bih pogledala u nebo. Još nisam imala mo i Ine, ali mi je sveža energija strujala krvotokom. Nijedanput se nisam saplela, niti sam oklevala u izboru pravca. Sve je podse alo na doba pre inicijacije, kad je „mamina stara prijateljica", Irina Andrejevna, nenajavljeno posetila naš stan. Osetila sam da se roditelji neobi no i neprirodno ponašaju. Irina Andrejevna me je esto procenjiva ki odmeravala, s nežnim, utešnim osmehom. Roditelji su napre ac odlu ili da nekud odu. Ostavili su me itavo ve e nasamo sa „starom prijateljicom". Budu a mentorka mi je sve objasnila. Rekla mi je da prvi put u životu vidi moje roditelje i da ih je oma ijala. Otkrila mi je postojanje Inih i Sumraka, koji im daje udesne mo i. Objasnila mi je da e moj prvi ulazak u Sumrak odlu iti na ijoj u strani biti, uz Svetle ili Tamne... Rekla mi je da sam budu a Ina. I da me je otkrio izvesni „veoma, veoma mo ni mag“. Kasnije sam se pitala, nije li to bio Zavulon li no. Nisam se usudila da ga pitam. Dugo sam oklevala. Bila sam mala budala. Nije mi se dopadala re Tamni. Oni su u bajkama i filmovima uvek bili loši. Gospodarili su svetom, vladali su državama i zapovedali vojskama. Istovremeno su jeli svakojake gadosti, govorili strašnim, odbojnim glasovima i izdavali koga god su stigli, u svakoj prilici. Povrh svega - na kraju bi uvek izgubili. Irina Andrejevna se dugo smejala kad sam joj sve to ispri ala. Objasnila mi je da su Svetli izmislili sve bajke. Tamni se obi no ne bak u takvim glupostima. Rekla mi je da Tamni u stvarnosti teže slobodi i nezavisnosti. Ne bore se za vlast, ne pokušavaju da drugima nametnu sopstvene, budalaste želje. Pokazala mi je neke od svojih sposobnosti. Saznala sam da mama ve dugo vara oca i da on nije onako hrabar kao što sam mislila, kao i da moja najbolja prijateljica Vika govori svakakve gadosti o meni. Za mamu sam znala, iako sam imala samo deset godina. Pokušavala sam da ne mislim na nju i ujka Vitju. Povredilo me je ono što sam saznala o ocu. Razbesnela sam se kad sam ula za


Viku. Shvatila sam da želim da joj vratim milo za drago. Danas mi to izgleda smešno, ali sam se u desetoj užasnula kad sam ula da je prijateljica otkrila drugu iz razreda Romki moju najstrašniju tajnu - da sam piškila u krevetu do druge godine! Naivno sam se pitala zašto se gadljivo namrštio kad sam mu, dvadeset tre eg februara, za Dan armije dala razglednicu i bojice. Prvi put sam ušla u Sumrak, uz Irininu pomo . Rekla mi je da u tamo sama odlu iti kojoj u se strani privoleti. Sumrak e prozreti moju dušu i na initi pravilan izbor. Moja prijateljica Vika je po ela da dobija loše ocene i da psuje u itelje, ak i direktora. Ispisali su je iz škole. ula sam da je provela mnogo vremena u de joj psihijatrijskoj ustanovi. Le ili su je od retkog poreme aja, Turetovog sindroma. Lepuškasti Romka se upiškio u ga e nasred presudnog diktata iz ruskog. Dve godine je trpeo nadimak Upišanko, sve do preseljenja u drugi grad. Ujka Vitja se udavio u plitkom jezercetu, pored naše da e, ali tek posle tri godine. To je bio težak poduhvat za dete. I dan danas mi je muka kad pomislim kako sam se domogla uvojka njegove kose. Nikad nisam zažalila zbog svog izbora. Neki misle da su Tamni zli, ali to nije ta no. Mi smo pravedni. Ponosni smo, nezavisni i pravedni. Samostalno odlu ujemo. *** Plaža je no u puna setne magije, kao park u oktobru ili koncertna dvorana posle premijere. Umorna gomila se za izvesno vreme povukla, da bi prikupila snagu za nove ludorije. More liže svoje rane i izbacuje kriške lubenica, raskvašene omote okolade, oglodane klipove kukuruza i drugo ljudsko sme e, na plažu. ula sam Igora nadomak plaže, prvo gitaru, a zatim i njegov glas. Sinulo mi je, dok sam slušala njegovu pesmu, da se ve eras ništa ne e dogoditi. Grupa ljudi sedi na pesku. Dele dve boce i kifle ukradene iz trpezarije. Poziv da ostatak ve eri provedem u njegovoj sobi je najviše emu se mogu nadati. Ipak sam krenula ka usamljenom zvuku.

Kažeš da ljubav ne postoji, da nema ni eg izuzev mamca i plena. Tvrdim da cve e cveta zato što ne veruje u smrt. Kažeš da ne želiš da budeš ni iji rob. Tvrdim da e onda robovati ko god se zatekne pored tebe

Nikad nisam volela tu pesmu. Ne volim Nautilus Pompilijus. Njihove pesme zvu e kao da su naše, ali u njima ima ne eg suptilno razli itog. Nije ni udo što ih Svetli toliko cene. Ova pesma mi se posebno ne dopada. Tek na dva-tri koraka od zvu nog izvora sam videla da je sam na plaži. Igor me je opazio. Podigao je glavu. Osmehivao se, pevaju i:


Možda grešim Možda si u pravu, ali video sam sopstvenim o ima travu kako poseže za nebom. Zašto bismo se folirali cele no i I ležali bez sna do zore. Možda grešim, Možda si u pravu Koja je vajda od sva anja, Svanu e dan, pa eš sam videti ima li dna nebu i zašto trava za njim poseže.

Sela sam pokraj njega na veliki, upavi peškir raširen po pesku i strpljivo ekala kraj pesme. Pitala sam ga, kad je kona no odložio gitaru: „Sviraš talasima i pesku?“ „Zvezdama i vetru“, ispravio me. „Mislio sam da eš me teško na i u mraku, a nisam hteo da ponesem kasetofon." „Zašto da ne?“ Slegnuo je ramenima. „Siguran sam da ose aš isto što i ja. Ovo je vreme za živo izvo enje." Imao je pravo. Možda mi se nije dopao izbor pesme, ali sam bila za živo izvo enje... utke sam ga odmerila - ili bolje re i, pokušala da ga vidim u mraku. Bio je bos, samo u šortsu. Kosa mu se vlažno sijala. Mora da je ve bio u vodi. U tom trenutku me je podsetio na nekog... na lika iz drevnih bajki, na lepog trubadura ili princa prerušenog u trubadura. „Voda je topla", re e Igor. „Ho emo li da plivamo?" Postade mi jasno da sam i suviše žurila na plažu. „Igore... smeja eš mi se... ne mogu da plivam. Zaboravila sam kupa i." „Da li si stidljiva? Ili se bojiš da ne pomislim da si to namerno u inila?" „Ne bojim se i ne želim da tako misliš." „Nije mi ni na kraj pameti", re e Igor i ustade. „Idem u vodu. Pridruži mi se." Skinuo je šorts na ivici beskrajne vode. Potr ao je i odmah sko io u talase. Nisam dugo oklevala. Nisam ni pomislila da ga zavedem tako providnim i primitivnim trikom. Zaboravila sam kupa i. Ostao je u sobi. Ne u se stideti, naro ito pred obi nim ljudskim bi em. Voda je bila topla, talasi su me milovali kao ruke ljubavnika. Plivala sam za Igorom. Obala se smanjivala i nestajala, sve dok se 'Artek' nije poznavao samo po lampama. Otplivali smo daleko preko granice, itav kilometar od obale. Stigla sam ga. Tiho smo plivali jedno pored drugog. Nismo se nadmetali. Plivali smo istim ritmom. Kona no se zaustavio. Pogledao me je i rekao: „Dosta je bilo." „Da li si se umorio?", pitala sam, blago iznena ena. inilo mi se da može zauvek plivati... baš kao i ja. Mogla bih da preplivam celo Crno more i isplivam u Turskoj. „Ne, nisam umoran. Ali, no je varljiva. Ovo je maksimalna udaljenost. Mogao bih da te


izvu em na obalu, ako bi ti se nešto dogodilo." Setila sam se kako je Nataša spomenula njegovu pouzdanost. Pogledala sam njegovo lice i shvatila da ovo nije prazno razmetanje, niti duhovitost. U svakom trenutku je kontrolisao situaciju. Bio je spreman da me spase. Neobi no, ništavno ljudsko bi e. Ujutru ili najkasnije sutra uve e u prikupiti još malo snage. Tada u s tobom initi šta mi se prohte. Ne eš me ti spasti, ako se nešto desi. Spaš u ja tebe, veliki, snažni, samouvereni, pouzdani ove e... Sad si siguran u sebe, siguran u svoju sposobnost da me zaštitiš i spasiš, kao detence koje se šeta s majkom i kaže: „Ne boj se, mama, ja sam tu." Možda je to stav Svetlih, ali mi se pomalo dopadao. Polako sam doplivala do njega. Sasvim sam mu se približila. Zagrlila sam ga i šapnula. „Spasi me." Voda je bila topla, a njegovo telo još toplije. Bio je nag, baš kao i ja. Ljubili smo se. Nestajali smo pod vodom i izbijali na površinu. Pohlepno smo dahtali, traže i se usnama. „Ho u da se vratim na plažu", prošaptala sam. Zaplivali smo. Dodirivali smo se i zastajkivali radi razmene dugih poljubaca. Upijala sam so i ukus njegovih usana. Telo mi je gorelo, a krv bubnjala u slepoo nicama. Mogla sam se udaviti... od uzbu enja, nestrpljenja, od žudnje za njegovom blizinom. Igor me je pet metara od obale, u pli aku, podigao lako, kao da nemam težinu. Odneo me do ode e i spustio. Osetila sam peškir na le ima i videla zvezde iznad sebe. „Hajde“, šapnula sam. Raširila sam noge, kao iskvarena devoj ica, iskusna drolja... kao ono što jesam, veštica moskovske Dnevne straže, Zavulonova ljubavnica.. Nisam se zbog toga brinula. Postojale su samo zvezde, no i Igor. Nagnuo se ka meni. Desnom rukom me je milovao po le ima, stigao je do prostora izme u lopatica. Levom je kliznuo preko mojih grudi. Nakratko me je pogledao u o i, kao da se premišlja, okleva, kao da ne ose a istu plamte u želju za bliskoš u, kao ja. Nevoljno sam se podigla ka njegovom telu. Pipala sam njegov nabrekli ud bokovima. Njihala sam se. Tek tada je prodro u mene. Koliko sam ga želela... Bilo je kao ništa drugo pod kapom nebeskom. Druga ije od seksa sa Zavulonom, koji je to uvek radio u demonskom obli ju. Zavulon je vazda nudio divlje, bolno iskustvo sa stalno prisutnom primesom poniženja, slatkog i uzbu uju eg, ali ipak poniženja. To nije li ilo na seks sa obi nim ljudima, bilo da su u pitanju neiskusni, nabildovani mladi i puni snage ili iskusni, zreli ženskaroši. Sve sam probala. Sve sam znala. Mogla sam da ve e s bilo kojim muškarcem inim interesantnim. Ovo je bilo druga ije. inilo mi se da smo se stopili u jedno. Kao da se moje želje direktno saopštavaju njemu, a njegove meni. Ose ala sam kako drhti u meni i znala da može da svrši kad god zaželi. Odlagao je taj trenutak. Održavao me je na toj, bolno slatkoj, bezvremenoj granici zadovoljstva. Kao da me zna godinama. Kao da me ita kao bukvar. Njegove ruke su odgovarale na signale mog tela pre nego što bi bili artikulisani. Njegovi prsti su znali gde da budu nežni, a gde grubi. Neprestano je klizio usnama preko mog lica. Prodirao je sve snažnije. Uznosio me je ka tamnom nebu, u ljuljaju em amcu ushi enja. Šaptala sam, ne znaju i šta govorim. Svet je iznenada prestao da se okre e. Stenjala sam, stiskaju i ga i grebu i po le ima. Nisam htela da ga pustim. Usledilo je sev munje, kratka i zaslepljuju e sjajna provala zadovoljstva. Ali, on nije stao.


Ponovo sam se našla na granici zadovoljstva i po drugi put svršila. On je širom otvorio i. Svaki miši u telu mu se napeo. Ovaj put je bilo druga ije. Zadovoljstvo nije bilo tako intenzivno, ve dugo i pulsiraju e, kao da je pratilo ritam istiskivanja semena u moju nutrinu. Više nisam mogla da stenjem. Ležali smo jedno pokraj drugog. Opružila sam se po peškiru, a Igor na pesku. Dodirivali smo se, milovali. Sticao se utisak da naše ruke raspolažu izvesnim stepenom nezavisnosti. Prislonila sam obraz na njegove grudi. Upijala sam slani miris mora i kiselkasti miris znoja. Drhtao je pod mojom rukom. Nisam ni znala da ga opet ljubim. Spuštala sam se sve niže, dok nisam zarila glavu u oštre dlake. Milovala sam ga usnama i jezikom. Ose ala sam kako se u njemu ponovo razbuktava uzbu enje. Nepokretno je ležao, nežno me miluju i po ramenima. To je bio ispravan postupak, ono što bi trebalo da radi. Htela sam da ga zadovoljim. Bila sam sre na, kad je po drugi put svršio, s tihim uzdahom, miluju i me po kosi. Sve je bilo baš kako treba. Ni nalik ikojem pre ašnjem iskustvu. Nikakva, pa ni najuzbudljivija orgija, mi nije pri inila toliko zadovoljstva. Nikad nisam osetila sli nu radost; ni s jednim, dva ili tri muškarca... ovaj ose aj... celovitosti? Da, to je to, celovitost. Niko drugi mi nije potreban. „Volim te“, prošaptala sam. „Igore... volim te.“ Pokvario bi sve ili gotovo sve, da mi je rekao kako i on mene voli. Umesto toga je prozborio: „Znam.“ Nisam mogla da verujem sopstvenim o ima kad je ustao da nešto uzme s gomile ode e. Videla sam bocu i ašu. Kristalnu ašu. Samo jednu. Osmehnuo se. Zapuša odlete, penušavi šampanjac ispuni ašu. Otpila sam dubok gutljaj i napunila usta. „Brut“, dobro ohla en. „Da li me smatraš dobrim ili lošim?“, pitao me je. „Lošim“, rekla sam, pružaju i mu ašu. „Zato što si sakrio ovo dragoceno blago!“ Igor se osmehnu i ispi vino. Zamišljeno je prozborio: „Znaš, mislim da mi se ponovo javlja to ose anje...“ utao je. Naglo se uspravio. I ja sam sko ila. Na vreme da vidim indiskretnu sen, kako se iskrada u no , iza obližnjeg suncobrana. „Ovo ne valja“, prošapta Igor. „Šta je to bilo?“, pitala sam ga. Saznanje da nas je neko posmatrao nije, kao obi no, pove alo uzbu enje. Celovitost. Apsolutna celovitost. ak je i gutljaj šampanjca bio samo dodatno, suštinski nevažno zadovoljstvo. Radoznali stranci su mi bili najmanje potrebni. „Ne znam... mislim da sam video neko dete.“ Bio je vidno potresen. „To stvarno ne valja... to je veoma glupo.“ „Nije to katastrofa", rekla sam, pre nego što sam ga zagrlila oko vrata. „Mališani odavno spavaju. To je dobro za starije... može biti deo njihovog obrazovanja." Osmehnuo se, iako je bio vidno zabrinut. Ljudi su takvi... prave mnogo buke ni oko ega. „Hajdemo u tvoj u sobu", predložila sam. „Važi", re e Igor, uz oštri klimoglav. Obratio mi se: „Ali znaj da to zna i da danas ne eš oka sklopiti." „Baš sam htela da te upozorim na to", rekla sam. Govorila sam istinu.


GLAVA 6.

Mogla sam da ne spavam pet-šest dana, kao kompletna Ina. Ni sad mi se nije spavalo. Upravo suprotno, pucala sam od energije. Vratila sam se u letnjikovac, pola sata pre bu enja. Obišla sam devoj ice. Neke su se prevrtale i okretale, kao da su budne. Sve je bilo u redu. Niko nije pobegao na no no kupanje i nestao u mra nim talasima. Nikog nisu kidnapovali zli teroristi, niko nije poblesavio i pošao za predvodnikom brigade usred no i. Ušla sam u sobu, s glupim osmehom zadovoljstva. Sporo i lenjo sam se obnažila ispred ogledala. Senzualno sam prešla rukama preko bedara. Protegla sam se kao zadovoljna ma ka. Luda no . Magi na no . Radila sam otka ene stvari, kakve može da u ini samo zaljubljena žena. Ove no i je i ono što ina e nisam volela, bilo pravo zadovoljstvo. Da li je mogu e da sam se zaljubila u ljudsko bi e? Nije mogu e... Nisam se zaljubila u obi nog oveka, iako me razume bolje nego iko na svetu. To jednostavno nije mogu e. „Tamo, dopusti da bude Ini“, prošaptala sam. „Preklinjem te, Velika Tamo.“ Opasno je dosa ivati praiskonskoj sili, bezna ajnim molbama, premda... ne verujem da Tama može da uje obi nu vešticu. Zavulon verovatno može da vi e dovoljno glasno da bi ga ula. Zavulon. Sedela sam na krevetu, lica zarivenog u šake. Pre dva dana nisam mogla da zamislim ve e zadovoljstvo od njegove ljubavi, a sada? Sam mi je predložio da prona em neku zabavu. On naravno nije hajao za banalne ljudske dogme, pogotovo na one na kojima po ivaju verovanja Svetlih. Neverstvo mu nije ništa zna ilo. Što se ljubomore ti e... ne bi imao ništa protiv, ako bismo se Igor i ja... Stani! Kud si zapela. „Alisa, gubiš razum“, prošaptala sam. Da li je mogu e da sam umnogome sli na obi nim ljudima? Mogu li da ozbiljno pomišljam - kako je to strašno re i - o udaji za ljudsko bi e? O kuvanju borš a, pranju arapa i ra anju i podizanju dece? Name e mi se stara izreka: Veštica preko dana, sramota preko no i. Ali da, mogu... Odmahnula sam glavom, zamišljaju i reakciju koleginica. Sam brak ne bi pobudio posebnu pažnju. Ve ina veštica je udata, po pravilu za ljudska bi a. Ali... Jedno je oma ijati bogatog i uticajnog oveka, oligarha, poslanika u Dumi ili velikog moskovskog gangstera. Ali udaja za obi nog mladi a, studenta bez novca i uticaja? Zamišljala sam šale kojima bi me obasule... Najstrašnije bi bilo što bi mi se podsmevale s valjanim razlogom. Nisam poludela zbog seksa. Šta mi se dešava? Kao da me je za arao inkubus. Zadrhtala sam od monstruozne pomisli. Šta ako je Igor obi ni inkubus? Kolega... jedan od primitivnih Tamnih. Ne, to je nemogu e. Inkubus bi osetio da sam Ina. Znao bi da sam Tamna, iako sam privremeno ostala bez


mo i. Nikad ne bi krenuo na vešticu, zato što zna cenu takvog postupka. Iskidala bih ga na komade i samlela u prah kad bi mi se mo vratila i kad bih otkrila da mi je ljubav nametnuta. Ljubav? Zna i da je ipak u pitanju ljubav? „O, Alisa“, prošaptala sam. „Kakva si ti budala." Dobro, neka bude, budala sam. Izvadila sam iste ga e iz torbe i krenula pod tuš.

itavog dana, sve do ve eri, jurcala sam kao mahnita. Sve je išlo naopako, ali me to nije brinulo. Stigla sam da se malo posva am s upravnicom logora, kad sam pokušala da obezbedim dobra mesta za devoj ice na filmskom festivalu. Na kraju sam ih dobila, i ini mi se da je posle toga moj ugled u njenim o ima porastao! Zatim su delili tamna stakla za posmatranje pomra enja sunca, nabavljena u Nikolajevu. Svaka brigada je dobila pet komada. Izborila sam se za šest. Nisam ni znala da ih prave u Ukrajini, ali kad ih ve prave... Posle toga smo otišle na plažu. Desilo se da su muške brigade danas otišle na neku glupu ekskurziju. Ni more nije uspelo da me razgali. U jednom trenutku sam pogledala Natašu. Razumela sam njen tužni pogled i shvatila koliko je situacija komi na. Nisam jedina budala na plaži. Devoj ica tik pored mene pati za de akom, jedva se usu uju i da mašta o poljupcima. Ne zna da sam sino radila ono što se ne može na i ni na porno-snimcima na pijaci Gorbuška. Suprotnosti se privla e. „Da li ti nedostaje?", tiho sam je upitala. Isprva sam pomislila da e se Nataša razbesneti. Uvre eno me je pogledala i uzdahnula: „Uh, uh, uh... da li tebi tvoj nedostaje?" utke sam klimnula. Devoj ica je kratko oklevala, pre nego što je pitala: „Da li si bila s njim do jutra?" Nisam je lagala, pogotovo zato što oko nas nije bilo nikoga. Pitala sam je: „Da li si me pratila?“ „Sino sam se uplašila", tiho e devoj ica. „Ustala sam. Sanjala sam grozne snove... potražila sam te, ali te nisam zatekla u sobi." „Bili smo zajedno sve do jutra", priznala sam. „Mnogo mi je drag, Nataša." „Da li ste vodili ljubav?“, pitala me je, neutralnim tonom. Pripretila sam joj prstom. „Nataša!" Nije se postidela. Naprotiv, nastavila je tišim glasom, kao da smo najbolje prijateljice: „Ništa ne postižem s mojim. Rekla sam mu da u ga udariti u oko, ako pokuša da me poljubi. On je rekao: ’Otkud ti ideja da sam hteo da te poljubim’ Zašto su de aci tako glupi?“ „Poljubi e te“, obe ala sam Nataši. Pomislih u sebi: „Postara u se do to u ini." Naposletku, šta bi bilo jednostavnije? Slede eg dana u povratiti mo i, pa e je crvenokosi, pegavi mom slediti u stopu. Guta e je zaljubljenim pogledom. Zašto da najizdašnijoj donatorki ne priredim neko zadovoljstvo. „Da li si nešto sanjala?", pitala sam je. „Sanjala sam nešto strašno", šturo odvrati devoj ica. „Ne mogu da se setim sna, ali je bio veoma, veoma strašan." „Da li si sanjala mla eg brata?", pitala sam. Nataša nabra elo. Odgovorila je, posle kra eg oklevanja: „Ne se am se. Ali, otkud znaš da imam mla eg brata?" Zagonetno sam se nasmejala i protegla po pesku. San je u potpunosti nestao.


Te ve eri mi je postalo jasno da više ne mogu da izdržim. Pronašla sam Galinu. Zamolila sam je da pripazi na devojke nekoliko sati. udno me je odmerila. Ne, to nije bila povre enost, iako je sve razumela, iako je imala svojih planova. To nije bio bes. To je najviše li ilo na pogled tužnog, nepravedno maltretiranog psa. „Naravno, Alisa", rekla je. To je problem s takozvanim dobrim ljudima. Možeš da ih pljuneš u lice, osujetiš njihove najdublje težnje i gaziš do mile volje. Oni e to utke istrpeti. To je, svakako, veoma korisno. Uputila sam se ka letnjikovcu etvrte brigade. Usput sam prepala dva de aka u grmlju pušili su staklene krhotine na vatrici od plasti nih aša. Preterano je re i da sam ih uplašila. Deca su se namrštila i uko ila, ali nisu prestala sa smudenjem stakli a. „Sutra e svi dobiti specijalna stakla“, obratila sam im se prijateljskim tonom. „Pose i ete se tim staklom." „Specijalnog stakla nema za sve“, razumno je zaklju io jedan od njih. „Osmudi emo nekoliko za nas, aše prave sjajan dim.“ „Uvi emo krajeve plastikom", dodao je drugi. „Da se neko ne pose e!“ Osmehnula sam se, klimnula i nastavila put. Dopadao mi se njihov stav. Ponosni su i nezavisni. To je pravi pristup životu. Približila sam se letnjikovcu. ula sam zvuk gitare i videla Makara. De ak je stajao pored drveta. Nije se krio, ali nije hteo da ga vide iz letnjikovca. Stajao je i posmatrao Igora, sred gomile de aka. Makar se oštro okrenuo kad je uo moje korake... oborio je pogled. „Nije lepo špijunirati ljude, Makare." Grizao je usnu. Pitala sam se šta planira. Da li sprema neku gadnu zvr ku Igoru? Da li e ga izazvati na dvoboj? Ili samo stiska pesnice u nemo nom gnevu, dok posmatra odraslog oveka koji je vodio ljubav s odraslom ženom koja mu se preksino toliko dopala? Ti glupi, glupi de e, trebalo bi da posmatraš devoj ice tvog uzrasta, a ne o aravaju e, dugonoge veštice. „Sve eš to doživeti, Makare", tiho sam prozborila. „Ima eš devojke i no i pored mora, i..." Podigao je glavu. Odmerio me je drskim, ak pomalo potcenjiva kim pogledom. „Ne, ne u", govorile su njegove o i. „Za mene ne e biti mora ili divnih golih devojaka sred penušavih morskih talasa. Bi e sasvim druga ije - jeftino vino u si ušnoj sobi u prljavom preno ištu, devojka koja može biti sva ija posle druge aše, znojavo prerano otromboljeno telo i šapat, promukao od pušenja: ’Gde turaš tu stvar, zelemba u!’" Znala sam to, kao iskusna i cini na veštica. I on je to znao. Slu ajni posetilac 'Arteka', privremeni podanik kraljevstva „prijateljstva i ljubavi". Pretvaranje nije imalo smisla. „Žao mi je, Makare“, rekla sam, potapšavši ga s mnogo naklonosti po obrazu, „ali on mi se zaista dopada. A ti eš izrasti u snažnog i pametnog momka, ima eš svaku.. Okrenuo se i potr ao. Gotovo odrasli de ak nije hteo da stra i makar i minut kratkog, sre nog leta. Zbog toga nije spavao no u, zbog toga je izmišljao druga iji, bolji život. Ali, šta sam mogla da radim? Dnevna straža ne zapošljava ljude. Imamo dovoljno vukodlaka, vampira i sli ne boranije. Bio bi sjajan Tamni. Postoje izuzetno male šanse da de ak raspolaže prirodnim talentima Inih. Moje devoj ice su najverovatnije odreda obi na ljudska bi a. Šanse da Igor ima talente Inog su jednako mršave. Možda je tako najbolje? Ako je ljudsko bi e, možemo biti zajedno. Zavulon ne bi dao ni


pet para na to što njegova devojka ima muža. Ne bi tolerisao Inog u ulozi supruga. Pažljivo sam posmatrala stopala, kora aju i kroz drve e ka letnjikovcu. Igor je sedeo na terasi, štimuju i gitaru, u društvu dva de aka, „nadzornika logorske vatre“, Aljoške i zdepastog de aka, bolešljivog izgleda, kog nisam videla pored logorske vatre. Igor me je s osmehom pogledao. De aci su me pozdravili. utali smo - sve smo itali iz iju. Se anje na prošlu no , obe anje slede e... i onih posle nje. U njegovim o ima sam opazila i senku brige i smetenosti. Kao da ga je nešto jako rastužilo. Dragi... kad bi samo znao koliko ja tugujem... i koliko mi je teško da se osmehujem. Baš me briga što nemaš sposobnosti Inog, Igore. Baš me briga što e mi se koleginice smejati. Nikad ne eš ni uti za Zavulona ili Stražu. Ne eš mo i da se na udiš životnom uspehu, napretku u karijeri i eli nom zdravlju - to ti garantujem! Igor prebra prstima po žicama, pogleda de ake s mnogo naklonosti i zapeva:

Plašim se beba, plašim se smrti Opipavam svoje lice prstima, sle en i obuzet užasom. Jesam li zaista poput svih drugih ljudi? Ljudi koji žive povrh mene, ljudi koji žive poda mnom, koji hr u s druge strane zida, koji žive pod zemljom. Šta sve ne bih dao za par krila Šta ne bih dao za tre e oko, za ruku s etrnaest prstiju! Potrebno mi je da udišem druga iji vazduh! Suze su im slane, osmeh strog Nikada nemaju dovoljno za sve. Vole da gledaju svoja lica u najnovijim asopisima da bi ih sutradan voda sprala s plo nika. Ovi ljudi koji ra aju decu, ljudi koji podnose bol, a ne mogu da jedu nesoljenu hranu. Šta sve ne bi dali za par krila Šta sve ne bi dali za tre e oko, Za ruku sa etrnaest prstiju Potreban im je da udišu druga iji vazduh!

Nešto hladno i lepljivo se promeškolji u meni. Strašno, užasavaju e, beznadno ose anje. To je naša pesma. Zvu i kao naša pesma... i suviše li i na pesmu namenjenu Inima. Pro itala sam ose anja de aka u njegovoj blizini. Bila sam gotovo normalna Ina. inilo mi se da u svakog asa mo i da prizovem Sumrak. Situacija je u velikoj meri podse ala na sino nje vo enje ljubavi - na inerciju na ljuljašci, balansiranje na oštrici brija a, iš ekivanje eksplozije, provaliju ispod nogu. Struje mo i su proticale svuda oko nas. I dalje su bile preobilne za mene, ni nalik lakoj orbici de jih no nih mora. Depresija bucmastog de aka koji žali za roditeljima i ima problema sa srcem, što ga spre ava da se igra s ostalim de acima. Sledi Igora,


kao što Olje ka mene proganja. To nije orbica. Ali je zamalo ono što mi odgovara. Ne mogu više da ekam. Nagnula sam se napred i uhvatila de aka za rame. Crpla sam njegovu tugu. Zamalo što nisam povratila od iznenadne doze energije. Svet se ohladio i posiveo. Moja senka pade preko vrelih podnih dasaka na verandi, kao crna pukotina. Upala sam u nju, u Sumrak, na vreme da vidim... ... da vidim Igora kako isisava mo iz de aka Aljoše, koji se privijao uz njega - malu, drhtavu struju mo i: iš ekivanje igara i avantura, uživanja i otkri a, radosti i stradanja, buket ose anja i uvstava zdravog, sre nog deteta zadovoljnog svetom i samim sobom... Svetli buket. Svetlo za Svetlog. Ustala sam napola u stvarnom svetu, napola u Sumraku, da bih se suo ila sa Igorom, koji je tako e ustao, sa voljenim svetlim magom moskovske No ne straže. Da se suo im s neprijateljem. ula sam njegov krik: „Ne!“ I sopstveni: „Nemoj!“

Prva pomisao se pokazala pogrešnom. Ne, Igor nije radio protiv mene, nije sprovodio neki gnusni plan No ne straže. Onemo ao je - baš kao i ja. Nije video moju auru. Nije mogao da zna da ima posla s vešticom. Zaljubio se u mene. Slep kod o iju. Baš kao i ja u njega. Sivi i turobni svet, hladno oko Sumraka nas ini onakvim kakvi smo, gladnim mo i, ali nam pomaže da je prona emo. U njemu nema boja i zvukova. Liš e se zamrzio na granama i de aci nepomi no stoje, baš kao i gitara. Instrument lebdi u vazduhu, zato što ga je Igor ispustio kad je ušao u Sumrak. Po koži me bockalo hiljade si ušnih ledenih igala isisavaju i upravo prikupljenu energiju, odvla i je u Sumrak zauvek... ponovo sam bila Ina. Mogla sam da crpim energiju iz okoline. Posegnula sam i iscrpla sve tamno iz bucmastog de aka. Više nisam morala da pazim šta i kako radim. Sve je tako lako i jednostavno. Igor je radio isto s Aljoškom. Možda za nijansu trapavije - Svetli retko izvla e mo iz drugih. Okovani su samonametnutim, glupavim ograni enjima. Ipak je ispio svu de akovu radost. Ose ala sam neprirodno zadovoljstvo zbog mog neprijatelja, Svetlog Inog, koji se upravo domogao mo i. „Alisa...“ „Igore...“ Patio je. Njemu je bilo mnogo teže nego meni. Svetli provode itav život ganjaju i iluzije. Puni su lažnih nada i ne znaju kako da prežive težak udarac. Podnosio gaje... i ja sam ga podnosila... bila sam... bila sam... „Kakav apsurd“, prošaptao je i oštro zavrteo glavom - udan gest u turobnoj izmaglici Sumraka. „Ti... ti si veštica..." Osetila sam kako poseže za mojim umom. Nije prodro dublje od površine. Hteo je da potvrdi uvid... možda se nadao da se prevario... nisam pružila otpor. Posegnula sam za njim, da bih mu odgovorila. Nasmejala sam se, uprkos strašnom bolu.


Južno Butovo. Edgar stoji ispred svetlog maga. Hranimo ga energijom. Svetli crpe snagu od magova iz druge linije. Igor je me u njima. Prepoznala sam njegovu auru. Setila sam se profila njegove mo i. Takve stvari se ne zaboravljaju. Prepoznao me je. Naravno, nisam ga znala iz vi enja, niti sam ula za njega. Ali, zašto bi veštica operativac poznavala svih hiljadu agenata moskovske No ne straže. Ko bi zapamtio sve te magove, arobnjake, vešce, obortenje. Straža organizuje specijalne sastanke kad je takvo znanje neophodno. Tako je bilo s Antonom Gorodeckim, kad smo ga, pre godinu i po elana, sledili po Zavulonovim tajnim uputstvima. Uspeli smo da ga uhvatimo u nezakonitoj intervenciji. Neki bi se nametnuli, pa bi ih svi znali, kao Tigricu. Nisam ula za Igora. Svetli mag tre eg reda. Verovatno mal ice mo niji od mene, iako je teško porediti mo maga i veštice. Moj ljubljeni, moja ljubav, moj neprijatelj. Moja sudbina. „Zašto si to u inila?", pitao me je. „Alisa, zašto si to u inila?" „Kako misliš - zašto?", zamalo što nisam kriknula. Zaustavila sam se zato što sam shvatila da mi ne bi verovao. Nikad ne e poverovati da je ovo puka slu ajnost - glupi incident s tragi nim ishodom - da nije bilo zle namere, da nas je zlehuda sudba spojila u trenutku slabosti, kad nismo mogli da se prepoznamo, kad nismo mogli da osetimo neprijatelja... u jedinom trenutku u kom smo mogli i hteli da volimo. Ko može re i zašto se sve na ovom svetu dešava? Zašto sam Tamna? Zašto je on Svetli? Na kraju krajeva, oba aspekta su prisutna u svakom od nas, od samog po etka. Igor je mogao biti moj prijatelj i kolega, Tamni. I ja sam... verovatno... mogla postati Svetla. Tad me ne bi u ila mudra veštica, ve mudra arobnica i ne bih vra ala neprijateljima milo za drago, ve bih ih sentimentalno „upu ivala na pravi put“... okre i drugi obraz... uživala bih u svakoj od njihovih pompeznih budalaština. Shvatila sam da pla em tek kad se svet zavrteo oko mene. Svi znaju da se u Sumraku ne pla e. Što više ose anja prikažemo, to Sumrak isisa više mo i od nas. Izgubiti mo u Sumraku, zna i zauvek u njemu ostati. Pokušala sam da crpim mo od donatora, debelog de aka, ali se iz njega više nije moglo ništa iscrpsti. Okrenula sam se Aljoški, ali je on bio potpuno neutralan. Igor ga je na isto iscedio. Niti sam mogla, niti sam htela da crpim energiju od Igora. Svi ostali su bili predaleko. Svet se zavrteo... kako sam glupa... Pala sam na kolena. Javila mi se glupa pomisao da u isprljati haljinu; iako prljavština iz Sumraka ne opstaje u stvarnom svetu. Igor baci talas energije na mene. Nije hteo da me dokusuri, ve da mi pomogne. Bila je to nepoznata, svetla mo . Provedena kroz njega i meni data. A mo je mo . Ustala sam. Teško sam disala. Bila sapi iscrpljena, kao one no i beslovesne, nemogu e ljubavi. Igor mi je pomogao da opstanem u Sumraku, ali mi nije pružio ruku. Plakao je. I on je patio. „Kako si mogla?“, šapnuo je.


„To je bila slu ajnost, Igore.“ Koraknula sam ka njemu, ispruženih ruku, kao da sam se ne emu nadala. „Igore, to je bila slu ajnost." Odsko io je od mene, kao da sam leprozna, elegantnim veštim pokretom maga, naviknutog na boravak u Sumraku. Na borbu u Sumraku. Na ubijanje u Sumraku. „Nema takvih slu ajnosti", siktao je. „Ti si... ti si najgori šljam... veštica... ti..." Uko io se, upijaju i preostale tragove moje magije. „Crpiš mo od dece!" Nisam mogla da pre utim: „A ti, šta ti radiš ovde, Svetli?" Jezik je odbijao poslušnost. Bilo mi je nemogu e, nezamislivo da ga tako zovem, iako je bio Svetli. Izgovorila sam ta nu tvrdnju. „Šta ti radiš ovde, ako se ne napajaš na sitnoj, ljudskoj de ici?" „Svetlo ne može biti oduzeto." Odmahnuo je glavom. „Uzeto se vra a, ustostru eno. Vi oduzimate Tamu i Tama raste. Ja uzimam Svetlo, koje se vra a." „Reci to Aljoši, koji e tugovati itavo ve e!", povikala sam. „Oraspoloži ga pri om o povratku radosti!" „Ima u druga posla, veštice! Spasava u decu koju odvla iš u Tamu." „Uteši ih", rekla sam, ravnodušnim tonom. inilo mi se da je itav svet pokriven ledenom skramom. „To je tvoj posao... dragi moj." Šta to radim? Uveren je da sam sve unapred predvidela, da je Dnevna straža isplanirala lukavu operaciju, da je okrutno ismejan i obmanut, da je sve što se izme u nas dogodilo samo vešto pretvaranje. „Veštice", re e Igor s prezirom. „Idi odavde. uješ li me?" Htedoh da mu sa zadovoljstvom odvratim „Rado bih"! Naposletku, kakvo zadovoljstvo mi sad može doneti ovo upropaš eno leto, more i obilje mo i? Najvažniji deo posla na oporavku je gotov. Dalje mogu sama, korak po korak. „Idi ti", rekla sam. „Imam dozvolu za odmor i upotrebu ljudske energije. Proveri preko svoje službe. Imaš li ti dozvolu... dragi?" Šta to radiš, budalo? Što to radiš, ljubavi moja? Šta ja radim? Šta to radim? Ja sam Tamna. Ja sam veštica. Ja sam iznad ljudske moralnosti i ne nameravam da igram smešne, de je igre s tim primitivnim organizmima zvanim „ljudi". Došla sam na odmor i odmori u se! A ti, šta ti radiš? Da li me voliš? Znam da me voliš. Vidim to, baš kao što bi video i ti... ako bi to želeo. Zato što je ljubav iznad Tame i Svetla. Zato što ljubav nije seks, zajedni ka vera ili „zajedni ko vo enje doma instva i podizanje dece“. Zato što je ljubav mo . A Svetlost i Tama, ljudi i Ini, moral i zakon, Deset zapovesti i Veliki dogovor mogu da se nose. Volim te, uprkos svemu, kopilane, tvore, svetli kurvin sine, dobrodušni glupavko, pouzdani kretenu! Volim te, uprkos svemu! Volim te, iako smo se pre samo tri dana tukli sanjaju i samo o jednoj stvari - uništenju neprijatelja. Volim te, iako smo razdvojeni nepremostivim ambisom! Zar ne shvataš da te volim? Sve što govorim, pri am iz potrebe da se zaštitim. Moje re i su moje suze, ali ih ti ne vidiš, zato što ne želiš da ih vidiš.


O, do i k meni, nije važno gde - u Sumrak, gde nas niko ne može videti, ili pred zapanjenim de acima. Uzmi me u naru je. Plaka emo zajedno, pa ne e biti potrebe za re ima. Pokupi u stvari i oti i u Moskvu, Zavulonu. Vrati u se nazad pod pasku lukave Lemeševe. Ho eš li da ostavim Dnevnu stražu? Ho eš li? Ne mogu da prestanem da budem Tamna, to nije u mojoj mo i, ali u se povu i iz beskrajnog rata Svetla i Tame. Jednostavno u živeti, ne uzimaju i ništa od obi nih, malih ljudi, ak i ako ne budeš hteo da budeš sa mnom. Ne tražim to od tebe, samo mi ostavi se anje na našu ljubav. Samo do i k meni. Ne, ne odgovaraj na moje re i. Ja sam Tamna. Ne mogu biti druga ija. Volim samo sebe, na itavom svetu. Sad si deo mene. Najve i deo. Najvažnije deo. Ako budem morala ubi u taj deo sebe, što zna i da u se ubiti. Ali, ne ini to. Ti si Svetli. Vi žrtvujete itav život. Spašavate ljude i štitite jedni druge. Pokušaj da me vidiš na isti na in, iako sam veštica, iako sam neprijatelj. Znaš da ponekad možeš... razumeti. Onako kako je Anton Gorodecki razumeo, kad je sakupio nemerljivu koli inu energije u jednu svrhu, da je ne upotrebi. Mogu da se divim Antonu kao dostojnom protivniku, ali tebe volim, volim te, volim te. O zašto ne eš da razumeš ono što ti govorim i iskora iš ka meni, voljeno ubre, moj dragi pacov u, moj jedini neprijatelju, moj voljeni idiote. „Idiote", povikala sam. Igorovo lice se iskrivilo u monstruoznu grimasu. Sve mi je postalo jasno, kad sam videla koliko trpi. Svetlo i Tama. Dobro i Zlo. To su obi ne re i. Samo što govorimo razli itim jezicima i ne možemo da se razumemo - iako pokušavamo da kažemo istu stvar. „Idi, ili u te uništiti." Nakon tih re i je napustio Sumrak. Telo mu postade mutno i nerazaznatljivo. Odmah se pojavilo u ljudskom svetu, pored dva de aka na odmoru u 'Arteku'. Požurila sam za njim, otrgnuvši se iz sopstvene senke. Kad bih samo mogla da pobegnem od same sebe, svoje prirode, svoje sudbine. Stigla sam na vreme da vidim šta je Igor uradio kad je izašao iz Sumraka. Dohvatio je gitaru, koja je zamalo pala, nabacio feredžu - ne znam kako je Svetli zovu - preko lica, iskrivljenog bolom i izvukao de ake iz transa. Sigurno ih je op inio pre stupanja u Sumrak, da se uplaše zbog predvodnikovog iznenadnog nestanka. Šta si rekla, Natašice? Pouzdan? Da, pouzdan je. „Vreme je da ideš, Alisa", re e Igor. „Kako se kaže, deco?" Samo sam ja videla njegovo pravo lice, puno bola. Na njemu nije bilo ni eg izuzev bola. „Do vi enja", re e bucmasti de ak. „Zdravo", re e Aljoška. Noge su mi bile kao od vate. Otrgla sam se od ograde na verandi i krenula


„Do vi enja", re e Igor. *** Bio je mrak. Bilo je dobro što je bio mrak. Nisam morala da tra im energiju na feredžu. Nisam morala da se pravim da sam sre na. Trebalo je da kontrolišem glas. Slaba svetlost s prozora nije dopirala do mene. „Zatim su se podelili na Svetle i Tamne“, rekla sam. „Svetli su verovali da niko nema pravo da im uništava život i da je davanje najvažnije, ak i kad oni koji primaju nisu vredni toga. Tamni su verovali da bi trebalo da žive slobodno i da svakom pripada ono što uzme od života i ništa više. Moje glupe devoj ice, odreda ljudska bi a, utale su. Me u njima nije bilo nijedne Ine, Tamne ili Svetle. Nisam našla nijednu arobnicu, vešticu, pa ak ni vampira. „Laku no , devojke", rekla sam. „Lepo sanjajte ili još bolje, nemojte sanjati." „Laku no , Alisa." Odgovorila mi je množina glasova. Iznenadila sam se. To nije bila pri a, ve bajka koju zna svaki Ini, Tamni ili Svetli. Nisu zaspale. Slušale su me. Stigla sam na pola puta do vrata, kad me je Nataša pitala: „Kad se pomra enje dogodi - da li e biti zastrašuju e?" „Ne e", rekla sam. „Nema tu ni eg zastrašuju eg. Bi e pomalo tužno." U sobi sam se do epala mobilnog i otkucala Zavulonov broj. „Broj koji zovete trenutno nije dostupan." Gde si, Zavulone, kad tvoj uveni „iridijum" ne prima moj poziv? Gde si, gde? Ne volim te, Zavulone. Verovatno te nikad nisam volela. Mislim da sam tek sad shvatila šta je ljubav. Ali ti mene voliš! Bili smo sre ni zajedno. Podario si mi itav svet i... odgovori, molim te! Ti si moj šef, u itelj i ljubavnik. Stoga mi reci - šta da radim? Suo ena sam s neprijateljem... i voljenim ovekom. Da li da bežim? Da li da se borim? Da li da umrem? Šta da radim, Zavulone? Senke de jih snova su treperile svuda oko mene. Bi e to prava gozba... toliko struja svetle i tamne energije. Strahovi i tuge, jadi i omraze. Sagledala sam itav ažurni sektor. De ak Dimka se uvredio zato što ga drugari nisu ponudili limunadom. Neumorna devoj ica Iro ka, s nadimkom Energi na, tiho je jecala u jastuk, zato što joj je neko ukrao gumu za plivanje. Tu je bila i moja verna donatorka Nataša - izgubila je mla eg brata u nesvakidašnje mra nim sokacima sna. Tr ala je, dozivaju i ga. Nisam htela da prikupljam mo , niti da se pripremam za dvoboj. Ništa mi ne treba. „Zavulone!“, vikala sam u drhtavoj, sivoj tmini. „Prizivam te! Zavulone...“ Nije bilo odgovora. Tetka Poli je bilo lakše da iscedi odgovor od Toma Sojera, uhva enog s rukom u tegli džema, nego meni da doprem do Zavulona. „Zavulone...“, ponovila sam. Nisam ovako zamišljala ovu no ... ni najmanje. Igore... Igore... Šta sad radiš? Prikupljaš li mo ? Savetuješ li se sa sveznaju im Geserom? Ili možda sediš i tupo zuriš u ogledalo... kao ja? Ogledalce, ogledalce, kaži mi kaži moju sudbinu? Nisam naro ito dobra u gatanju, ali ponekad mogu da vidim budu nost.


Ne. Ne želim da gatam. Znam da nemam budu nosti.

Stigle smo do plaže, kad je pomra enje po elo. Devoj ice su se uz ciku i vrisku otimale o tamne stakli e. Nisu razumele zašto nisam uzela komad za sebe. Zašto bih se branila od sun evog svetla, kad mogu da gledam pravo u sun ev disk, a da ne trepnem. De aci iz etvrte brigade skakali su oko Igora. Požurivali su ga. Nisu znali zašto njihov voljeni predvodnik ne ide brže, niti zašto idu na plažu dužim, zaobilaznim putem. Razumela sam ga. U Sumraku sam videla bledo sevanje sakupljene mo i. Šta to iniš, Igore... voljeni neprijatelju? Osmesi su, svakim korakom, sve više bledeli na de jim licima. Desetogodišnji neumorni nestaško se više nije radovao pomirenju s prijateljem. Nemirni jedanaestogodišnjak je zaboravio na crnu školjku, na enu na plaži. Ozbiljni petnaestogodišnji ovek je prestao da razmišlja o ve erašnjem sastanku. Igor je šetao 'Artekom', kao što je Anton Gorodecki šetao ulicama Moskve. Ja, njegov praiskonski neprijatelj, htedoh da viknem: „Šta to radiš?" Anton nije nadmudrio Zavulona tako što je skupio više energije od bilo kog drugog. Zavulon je bio mo niji od njega. Anton je znao kako da je mudro iskoristi. Da li eš ti znati? Ne želim da pobediš. Volim samo sebe. Ali šta da radim kad si postao ve i deo mene? Da li da sažežem sopstveni život kao munjom? Igor je sve marljivo skupljao. Upijao je poslednje kapi Svetle energije oko sebe. Kršio je sve zakone i dogovore. Spremao se da sve baci na jednu kartu - ak i svoj život. Nije to inio samo zbog plamte e želje da zaštiti ljudsku decu od zle veštice. Ni on nije hteo da živi. Ipak je, za razliku od mene, bio spreman da živi za druge, ako tako mora biti. Kona no je iscedio mo od Makara. Ose ala sam kako me Makar ve neko vreme posmatra tužnim, strastvenim pogledom de aka zaljubljenog u odraslu ženu. Ta vrsta tuge nije mogla biti od koristi Tamnima. To je svetla tuga. Igor je svu ispio. Prešao je sve granice. Ja nisam mogla da odgovorim istom merom. Ograni avalo me je obe anje dato Zavulonu, zbog starog sagrešenja. Ograni avala me je i luda nada da e on u initi pravu stvar, da e moj neprijatelj izvojevati pobedu, tako da ja ne izgubim. Sjajni sun ev disk je lagano umirao na nebesima. Deci je ve dosadilo da zure u njega kroz stakli e. Kupala su se u moru, obasjana prigušenom svetloš u koja je dva Ina podse ala na Sumrak. Presrela sam Igorov pogled. „Idi“, tiho je prozborio. „Idi, ili u te ubiti.“ „Ubij me“, tiho sam odgovorila. Ja sam Tamna. Ne u oti i.


Šta e moj neprijatelj u initi? Da li e me napasti, uprkos zakonitom pravu da budem ovde? Da li e pozvati ispostavu No ne straže na Jalti? Sigurno se ve posavetovao s njima... i zna da me ni po kom osnovu ne može optužiti. Prišao mi je za korak. „Izazivam te u ime Svetlosti i Tame“, prošaptaše njegove usne. Zadrhtala sam. Nisam to o ekivala. Ne ovo. „U ime Svetla i Tame, ti i ja, jedan protiv drugog, do kraja." To je stari obi aj nastao zahvaljuju i Velikom dogovoru izme u Svetlih i Tamnih. Odavno nije u široj upotrebi, zato što pobednik mora da polaže ra une pred Inkvizicijom. Dvoboju se pribegava samo kad nema zakonske osnove za sukob, kad ose anja govore glasnije od razuma. „Pozivam Svetlo za svedoka." Niko nije opazio tanušni plami ak bele vatre koji je na trenutak zaplamsao na Igorovom otvorenom dlanu. I on se iznenadio kad ga je video. Više sile se retko odazivaju nižim agentima Straže. „Igore, volim te.“ Lice mu se nabralo kao da sam ga udarila. Nije mi verovao. Nije mogao da poveruje. „Prihvataš li moj izazov, veštice?" Da, mogu da ga odbijem. Mogu da se vratim u Moskvu, ponižena ali bezbedna, sa reputacijom veštice koja je odbila izazov... svaki vašljivi vukodlak e pljuvati kad pro e pored mene. Mogu pokušati da ubijem Igora, da skupim dovoljno mo i da bu mu se suprotstavila. „Neka Tama bude moj svedok", rekla sam i otvorila dlan. Komadi Tame zaigra na njemu. „Izaberi", re e Igor. Odmahnula sam glavom. Ne u birati mesto, vreme i oblik dvoboja. Zašto ne možeš da me razumeš? Zašto? „U tom slu aju u ja izabrati. Bori emo se u moru, guranjem." i su mu bile tamne. Pomra enje nije zastrašuju e - ono samo odstranjuje Svetlost. More je bilo neprirodno toplo, možda zato što je vazduh hladan, kao da se smrklo. Od sunca je ostao samo uski odse ak, na vrhu diska - nijedno ljudsko bi e ga nije moglo pogledati bez treptanja. Plivala sam kroz toplu vodu, bez osvrtanja ka obali, na kojoj niko nije opazio da su dva predvodnika kliznula u more. Plivali smo ne obra aju i pažnju na meduze, koje su bežale od nas. Se am se prvog odlaska na more. Bila sam veoma mala. Tad još nisam znala da ne pripadam ljudskoj rasi i da je sudbina odlu ila da u biti Ina. Odsela sam u Alušti s ocem. U io me je da plivam. Nisam zaboravila oduševljenje, usled pot injavanja vode mojoj volji. Se am se snažnih morskih talasa. Bili su izuzetno veliki. Možda su mi onako maloj svi talasi izgledali ogromni? Otac me je držao u naru ju. Poskakivao je gore-dole po talasima. Smejala sam se, bilo je tako zabavno... vikala sam da mogu da plivam preko mora. Tata je govorio da naravno mogu. Povredi u te, tata. Ni mami ne e biti lako. Obala puna oduševljene de urlije i zadovoljnih ljudi je ostala daleko za nama. Nisam ni osetila po etak „guranja." Najedanput mi je bilo teže da plivam. Voda je prestala da me drži. Osetila sam veliki teret na ramenima.


Jednostavna vradžbina, ništa kitnjasto. Mo protiv mo i. Tata, zaista sam verovala da mogu da preplivam itavo more. Razapela sam zaštitni baldahin nada mnom i otklonila nevidljivi teret s ple a: „Zavulone, prizivam te.“ Snaga mi se brzo topila. Igor je neprestano navaljivao. Nemilosrdno je razarao moju odbranu. „Da, Alisa." Ipak je odgovorio! Odgovorio mi je! Na vreme, kao i uvek! „U nevolji sam, Zavulone!" „Znam. Žao mi je." Nisam odmah shvatila zna enje re i „znam", hladnog tona i injenice da mo ne stiže. Uvek je delio snagu sa mnom, ak i kad mi nije trebala. „Zavulone, da li u umreti?" „Bojim se da ho eš." Zaštitni baldahin se raspadao. Još nisam shvatala šta se doga a. Može da interveniše. Može da mi pomogne izdaleka! Mali deo njegove mo i omogu io bi mi da se oduprem pritisku i izvu em nerešeno. „Zavulone, rekao si da je ljubav velika sila!" „Zar se nisi uverila u to? Zbogom, devoj ice." Tek tad sam razumela. Snaga me je sasvim napustila. Osetih nevidljivi pritisak na ple ima. Gurao me je dole, u tople, sumra ne dubine. „Igore!", povikala sam, ali je huk talasa pokrio moj vapaj. Plivao je pedesetak metara od mene. Gledao je na drugu stranu. Plakao je, ali more nije mesto za suze. Tonula sam dole u tamni ambis. Kako se to moglo dogoditi... kako? Pokušala sam da prikupim mo s plaže. Ali, tamo nije bilo Tame za uzimanje. Slatko oduševljenje i radosni uzvici mi nisu mogli biti od koristi. Ljubav je ogromna sila... Kako ste glupi, momci, kad se zaljubite. Evo Makara, pluta obuzet panikom. Mogu da usisam njegov strah i produžim agoniju za nekoliko minuta. Evo Igora. Pliva u moru: ne vidi ništa, ne uje ništa. Zna samo da sam ubila njegovu ljubav. Glupi svetli mag ne zna da u dvobojima nema pobednika, pogotovo kad su plod Zavulonovog pažljivog planiranja. „Igore", prošaptala sam, dok sam pod pritiskom tonula na mra no, mra no morsko dno. Oprosti mi, tata... ne mogu da plivam preko mora...


DRUGI DOGA AJ STRANAC ME U INIM


UVOD

Nazirao je svetla železni ke stanice ispred sebe, iako je tama unutar turobnog, zapuštenog parka pored fabrike „Zarja“,bila guš a i hladnija nego ikad. Tanki sloj leda povrh snega mu je pucketao pod nogama. To su bili jedini zvuci koje šeta u ovo doba no i može uti u parku.“ Ali, u ovo doba no i u parku nije bilo nikog. Nije bilo ni šeta a krupnih pasa sa snažnim eljustima, zato što ih psi ne mogu spasti od onog što vreba u tami, izme u visokih hrastova, posa enih pre etrdesetak godina. Usamljeni putnik s velikom torbom na le ima je o igledno kasnio na voz. Odlu io je da prepre i preko parka. Hitao je stazom. Naizmenice je gazio po tankom ledu i šljunku. Zvezde su zapanjeno posmatrale smelog oveka. Obli mese ev disk, okrugao kao jezerce likera „advokat", rasipao je svetlost kroz izlomljene, gole grane. Fantasti ni oblici lunarnih mora su podse ale na odraz ljudskih strahova. Putnik primeti sjajni par o iju kad je prišao na tridesetak metara od poslednjih stabala. Neko ga je motrio iz golog šipražja, izraslog s obe strane staze. Nazirao je krupnu, neodre enu spodobu iznad kvrgavog šipraga; nešto ili nekog, zato što je ta gusta tamna površina živa ili bar sposobna da se kre e. Muklo režanje - nimalo nalik urliku je pratilo napad. Na mese ini blesnu široko razjapljena vilica, na kana oštrim zubima. Mesec se spremao da primi novu krv, novu žrtvu. Napada iznenada stade u mestu, kao da je naleteo na nevidljivu prepreku. Potom se sru io na tle, beslovesno cvile i. Putnik se zaustavi. „Šta to radiš, glupane?", prosiktao je. „Ho eš li da pozovem No nu stražu?" Komad tame pod putnikovim nogama žalosno zacvile. „Sre a tvoja što kasnim", re e putnik, nameštaju i torbu na ramenu. „Kakva je ovo prokleta glupost, Ini napadaju Ine...?“ Žurnim korakom je prošao poslednjih nekoliko metara parka i pohitao ka železni koj stanici. Napada je puzao po stazi i zašao me u drve e. Preobrazio se u golog golcatog mladi a dvadesetih godina. Visokog momka, širokih ramena. Ledena kora je kr kala pod bosim nogama. Nije ose ao hladno u. „Prokletstvo", usplahireno prošapta. Prvi put je zadrhtao. „Koga sam, do avola, napao?" Nije utolio glad. Krv mu je divlje kolala venama. Neobi na žrtva, koja mu je upravo izmakla, u potpunosti ga je lišila svake želje za lovom. Plašio se, iako je do malopre bio siguran da svako treba da se plaši njega - vukodlaka u lovu. U opojnom divljem lovu na ljudsko meso. Lov je bio nedozvoljen, što ga je inilo još drskijim, uzbudljivijim poduhvatom. Dve stvari su u naro itoj meri otupele lov ev polet. Re i „No na straža", zato što je lovio bez dozvole, i injenica da u svojoj žrtvi nije prepoznao sebi srodnog Inog. Vukodlaci i svi Ini koje je znao rekli bi da je tako nešto nemogu e. Obortenj je, u ljudskom obli ju, hitao ka mestu na kom je ostavio ode u. Sad e morati da se danima krije, umesto da se šunja po parku, vrebaju i žrtve. Mora e da se krije i strepi od kazne No ne straže ili svojih. Njegova jedina nada je da je usamljeni putnik, koji se nije bojao da no u prepreci preko parka, neobi ni Ini - ili neko ko se izdaje za Inog - zaista žurio na voz. Pope e se na voz i napustiti grad. Ne e biti u prilici da obavesti No nu stražu.


I Ini znaju da se nadaju.


GLAVA 1.

Smirio sam se tek uz opuštaju e i uspavljuju e kloparanje voza. ak ni tada nisam bio potpuno miran. Kako bih mogao biti? Ako ništa drugo, povratio sam sposobnost analiti kog razmišljanja. Nisam se ni najmanje uplašio kad je ono stvorenje u parku izronilo iz žbunja i nasrnulo na mene. Nije mi jasno kako sam znao šta da mu kažem. Sigurno sam uznemirio mnogo ljudi na stanici, teturaju i se pored parkiranih taksija. Nije lako kora ati postojanim korakom kad ti kolena klecaju. O emu se ovde, do avola, radi? „No na straža"... Šta sam, pobogu, mislio kad sam to rekao? Zubata zver je, im je to ula, po ela da cvili i da se uvija. Zatim je otpuzala nazad u šiprag... Popio sam još malo piva i ponovo pokušao da shvatim šta se dogodilo. Kao prvo, napustio sam dom. ekaj. Spustio sam bocu na sto . Zbunio sam se. Mora da sam izgledao glupo, ali me niko nije video. Bio sam sam u kupeu. Shvatio sam da se uopšte ne se am doma, niti i ega iz prethodnog života. Moje se anje je po injalo 'u ledenom zimskom parku, nekoliko sekundi pre napada. Tajanstvena, neprozirna tmina je pokrivala prošlost. Ta nije, nije to bila prava tama, ve neobi ni sivi pokrovom - lepljiv i vlaknast, gotovo neprobojan. Bilo je to gusto, sivo, uskovitlano polusvetlo. Ništa mi nije jasno. Bacio sam smeten, uplašen pogled po kupeu. Sto , etiri ležaja presvu ena sme om plastikom i kestenjastim skajem. Bela svetla su povremeno promicala sa one strane prozora. Moja torba leži na suprotnom ležaju. Moja torba! Nisam znao šta je u njoj. Sigurno je puna stvari. One e mi dosta re i. Možda e me na nešto podsetiti. Možda u se setiti zašto idem u Moskvu. Iz nekog razloga sam bio siguran da e mi torba pomo i da probudim onemo alo pam enje. Mora da sam negde itao ili slušao o tome. S pomešanim ose anjima sam posmatrao požuteli papir s tamnim, zanimljivim ukrasima. Gledao sam fotografiju, lica kog sam duže od trideset godina smatrao svojim - ili tek od današnjeg dana? Lice mi je bilo poznato do najmanje sitnice, od ožiljka na jagodici, do prerano posedelih vlasi. Ako ko još mari za lice. Ono me sad ne zanima. Ime. Vitalij Sergejevi Rogoza. Datum ro enja: 28. septembar, 1965. godine. Mesto ro enja, grad Nikolajev. Okrenuo, sam drugu stranu i naišao na istu informaciju na ukrajinskom. Tamo je pisalo da sam osoba muškog pola i da je pasoš izdala služba sa naro ito rogobatnom skra enicom OK NOAS OUPU - Oblasna kancelarija narodnog opštinskog administrativnog saveta odeljenja unutrašnjih poslova Ukrajine. Strana s „porodi nim statusom" bila je neo ekivano i potpuno prazna. Ote mi se uzdah olakšanja ili razo aranja. Nai oh na ve ni teret i prokletstvo svakog gra anina bivšeg SSSR-a: mesto prebivališta i adresu: stan 28, ulica ajkovskog 28, Nikolajev. Vidi, vidi. Ponovo broj 28, i to dva puta zaredom.


Slike po eše da se nižu. Setio sam se da je moja ku a na uglu ulice ajkovskog i Mlade garde, pored dvadeset osme osnovne škole (ponovo taj broj). Svega sam se setio, jasno i detaljno. Pred o ima mi se pojavi nagorela topola ispod prozora, žrtva hemijskih eksperimenata malog komšije na spratu ispod mene. Klinac je zasipao drvo svakakvim ubretom. Setio sam se pijanke od pre pet godina u susednoj zgradi, kad je neko bahato objasnio susetki iz prizemlja šta može da radi sa sobom kad se požalila na buku. Ispostavilo se da je ona Jermenka, supruga lokalnog bosa. itava gomila crnoputastih Jermena je upala na zabavu, batinaju i sve od reda. Iskobeljao sam se kroz prozor na sobici, zato što glavni prozor nije hteo da se otvori. Spustio sam se dole niz oluk. Jermeni su prestali da mlate okolo kad su shvatili da jedan pijanac probio kroz blokadu. Postignut je dogovor. Setio sam se razo aranja koje sam osetio kad sam nekoliko poznanika, pivopija ispred kioska, zamolio za pomo . Niko se nije odazvao. Otrgao sam se zapanjuju e živopisnim se anjima. Zna i da nisam ovek bez prošlosti. Ili su to samo slike, lišene uporišta u stvarnosti? Iz pasoša sam saznao potpuno nepotrebnu informaciju da sam „stekao pravo da besplatno privatizujem slede i boravišni prostor", površina nije navedena, „na osnovu standardnog maksimuma od 24,3 m2 “. To je bilo sve. Pažljivo sam vratio dokument u isti džep i pomno pregledao torbu. Koliko se anja e probuditi crno-zelena putna torba sa latini nim natpisom FUJI? Nadam se da u se bar ne eg setiti. Patent zatvara se lako otvorio. Sklonio sam krpu koja je skrivala sadržinu i bacio pogled. Plasti na kesa na vrhu je krila etkicu za zube, nekoliko jeftinih brija a i malu, mirišljavu bo icu kolonjske vode. Poredao sam ih po ležaju. U slede oj kesi sam našao vuneni džemper, o igledno rukom ispleten. I njega sam stavio na ležaj. Još dva-tri minuta sam preturao po drugim kesama. Našao sam ist donji veš, potkošulje, arape i tople košulje. Aha, evo ne eg što nije ode a. Mali mobilni telefon u kožnoj futroli sa antenom na izvla enje. Pam enje je odmah reagovalo. Moram da kupim karticu, im stignem u Moskvu. Pronašao sam i punja . I kona no, na samom dnu, prona oh još jednu plasti nu kesu, punu ne ega. Zapanjio sam se kad sam je otvorio. Obi na plasti na kesa s poluizbledelim, neprepoznatljivim logoom bila je puna svežnjeva nov anica, poslaganih u dva reda. Ameri ki dolari. Deset svežnjeva od po sto dolara, sve u svemu - sto hiljadarki. Automatskim pokretom sam zaklju ao vrata kupea. Bože moj, odakle mi ovo? Kako u uspeti da predem granicu s toliko gotovine? Stotinak dolara u džepu carinika e mi verovatno obezbediti siguran prolaz. Senzacionalno otkri e nije potaklo nikakvo se anje, ako se izuzme ono na skupo u moskovskih hotela. Vratio sam sve u torbu. Bio sam u stanju blagog šoka. Zatvorio sam je i gurnuo pod ležaj. Bilo mi je drago što pored na ete imam i drugu, neotvorenu bocu piva. Ne znam zašto, ali alkohol deluje izuzetno uspavljuju e na mene. O ekivao sam da u dugo slušati kloparanje to kova. Zažmurio bih kad god bih naišao na povremene provale svetlosti. Glava bi me svaki put ubita no zabolela. Ništa se nije dešavalo. Dokraj io sam i drugo pivo. Prostro sam se po ležaju, preko


ebeta, odeven i izuzetno nervozan. Možda sam se previše približio tabuiziranom delu pam enja’ Kako to da znam. Probudilo me je hladno zimsko sunce. Obasjalo me je kroz prozor. Voz je stajao. uo sam ravnodušni glas državnog službenika u hodniku: „Dobro jutro, ruska carina. Nosite li oružje, narkotike ili stranu valutu?" Odgovori nisu bili tako ravnodušni, ali je ve ina bila nerazgovetna. uo sam kucanje. Ustao sam i otvorio vrata. Carinik je bio zdepasti tip, crvena lica i mutnog pogleda. Obratio i se na druga iji na in. Odustao je od rutinskih fraza. „Šta imate? Izvadite torbu." Pažljivo je ispitao kupe. Popeo se na merdevine i razgledao prostor za prtljag ispod tavanice. Kona no je usmerio pažnju na torbu, koja je mirno po ivala ispod donjeg ležaja. Spustio sam suprotni ležaj i seo. utao sam. „Otvorite torbu, molim vas“, obratio mi se carinik. Izgleda da mogu da namirišu novac, snuždeno pomislih i pokorno otvorih torbu. Plasti ne kese su jedna po jedna, završile na ležaju. Kad je dohvatio kesu s novcem, carinik se ozari i refleksnim pokretom zalupi vrata kupea. „Vidi, vidi, vidi...“ Pripremio sam se za licemernu tiradu na temu dozvola. Bio sam spreman da poslušam slovo zakona. Carinski zakon se, kao i svaki drugi, sastojao od savršeno razumljivih re i, koje uzete zajedno gube svaki smisao. Sluša u, ita u ako treba i kona no upitati: „Koliko?“ Umesto toga, rukom uma, posegnuh ka carinikovoj glavi. Dodirnuo sam njegov um i šapnuo: „Idi... Hajde. Ovde je sve u redu.“ Službenikove o i postadoše tupe i beslovesne, kao carinski propisi. „Tako je... želim vam sre an put.“ Okrenuo se u mestu, otvorio vrata i isteturao napolje, bez re i. Poneo se kao poslušna drvena lutka, ije konce povla i vešti lutkar. Ali, otkad sam ja vešti lutkar? Voz je krenuo za deset minuta. U me uvremenu sam pokušavao da shvatim šta se dogodilo. Nisam znao šta radim, ali sam u inio ono što je bilo neophodno. Prvo ono stvorenje u parku pored fabrike, a zatim i carinik kom sam o as posla ispraznio um. I šta tražim u Moskvi? Šta u da radim kad si em s voza? Kuda da krenem? Ponadao sam da e mi se sve razjasniti u pravom trenutku. Ali samo u tom trenutku, nikako ranije. Nažalost, nisam mogao biti potpuno siguran. Prespavao sam ve i deo dana. Možda moje telo tako reaguje na plimu novih odgovora i veština. Kako li sam samo oterao carinika? Posegnuo sam prema njemu, pro itao tupu, grimiznu auru sa sjajnim zelenkastim slojem dolarskih znakova... Uspeo sam da izmenim njegove namere. Mislim da obi ni ljudi to ne mogu. Ali, ko sam ja, ako nisam obi an ovek? O, da. Ja sam Ini. To sam rekao vukodlaku u parku. Tek sad sam shvatio ko me je napao u parku. Setio sam se njegove aure, sjajnožute i grimizne, Želje i Gladi. Ose ao sam se kao neko ko se iz tame, iz crnog ponora penje stepenicama. Vukodlak je bio prvi stepenik, carinik drugi. Pitao sam se koliko ih još ima i na šta me eka gore, na vrhu? Ima mnogo više pitanja nego odgovora. Probudio sam se posle Tule. Kupe je još bio prazan. Shvatio sam da i to ima veze s injenicom da na ovom svetu obi no dobijam ono što želim.


Pored prozora su lagano promicali peroni moskovske Kurske stanice. Stajao sam u kupeu, obu en i spakovan. ekao sam da voz stane. Teško razumljivi glas spikerke je obavestio zainteresovane da je voz broj šezdeset dva stigao na taj i taj peron. Stigao sam u Moskvu, ali još nisam znao šta da radim. Najnestrpljiviji putnici su, kao i obi no, zakr ili hodnik. Meni se nigde nije žurilo. eka u. Naposletku, moram da ekam dok me uspavano pam enje ne pogura ili zaustavi, kao goni mazgi koji ima posla s tvrdoglavom i lenjom životinjom. Voz se poslednji put trznuo i stao. Iz hodnika dopre metalni zveket. Ljudi živnuše i po eše da napuštaju voz, jedan po jedan. uo sam uobi ajene usklike prepoznavanja i dobrodošlice. Neki putnici su pokušavali da se vrate u kupee, da bi izneli ono što iz prve nisu mogli... Gužva oko vagona se ubrzo razišla. Putnici su izašli i primili sledovanje poljubaca i zagrljaja od onih koji su ih do ekali, ili nisu, ako ih niko nije do ekao. Nekolicina je još istezala vratove na peronu, drhte i na nemilosrdnom moskovskom vetru. U vagonu su ostali samo putnici koji su ekali ro ke pakete s hranom, poslate preko konduktera. Podigao sam torbu i krenuo ka vratima, bez ikakve ideje o daljim postupcima. Verovatno u morati da promenim nešto novca, pomislio sam. Nisam imao nijedne ruske kopejke, ništa izuzev naše „nezavisne" ukrajinske monete, koja nažalost ovde nije važila. Neposredno pre dolaska u Moskvu sam na eo jedan svežanj dolara i rasporedio nekoliko nov anica po džepovima. Uvek sam mrzeo debele svežnjeve nov anica. Kakva je to misao? Uvek... Moje „uvek" po inje od ju e uve e. Žurno sam kora ao peronom ka tunelu. Instinktivno sam se stresao pri susretu sa zimskom hladno om. Na stanici mora da postoji menja nica? Ustanovio sam dve stvari, preturaju i po oskudnom i nepouzdanom pam enju: prvo, nisam se se ao poslednjeg boravka u Moskvi; drugo, raspolažem nepreciznom slikom unutrašnjosti stani ne zgrade. Znam gde je menja nica i kako da stignem do metroa. Tunel, velika ekaonica na donjem nivou, kratke podzemne stepenice, biletarnice. Moj neposredni cilj je na drugom spratu, odmah pored stepenica. Izgleda da ova menja nica godinama nije radila. Nema svetla, niti table s važe im valutnim kursom. Dobro. Po i u ka izlazu i skrenuti levo, ka stepenicama koje silaze dole, ka stanici metroa kalovska. Tamo negde je mesto koje tražim. Bela prodavnica, stepenice ka drugom spratu, prazne kabine preplavljene svetlom, skretanje... Službenik obezbe enja me je na brzinu osmotrio. Opustio se kad je video da sam došljak. „U i unutra, nema nikoga", rekao mi je velikodušno raspoloženi uvar. Uneo sam torbu u sobicu. Bila je prazna izuzev kante za ubre u ošku i prozor a s roletnom, koji su me uvek podse ali na ve ito gladna usta. „Hej“, podsetio sam samog sebe, „ne zaboravi na mladost tvoga ’uvek’." Ipak, mora da je postojao neki razlog zbog kog sam to pomislio? Šta god da je u pitanju, mora e da eka. Gladna usta proždraše pet nov anica od po stotinu dolara i moj pasoš. Nisam mogao da vidim menja a iza crnog panoa, niti sam se trudio. Opazio sam samo prst s lakiranim noktima, što je zna ilo da je menja ženskog pola. Usta se oklevaju i otvoriše i izbaciše veliku hrpu nov anica


od po sto rubalja i izvestan broj manjih banknota. Dobio sam i nekoliko nov a. Stavio sam najve i deo novca u džep košulje, bez brojanja. U pantalone sam stavio manje nov anice i sitninu. Gurnuo sam pasoš u džep na grudima i bacio ra un, mali pravougaonik od zelenog papira u kantu za ubre. Sad sam bio neko, ak i u ovom ludom gradu, možda najskupljem na planeti. Ali ne... to više nije bilo ta no. Moskva je, još pre godinu dana, izgubila tu, nimalo laskavu, titulu. Na izlazu iz stanice me je do ekala zima, ledenim dahom. Vetar je bio pun sitnih, tvrdih mrvica, sli nih zrnevlju griza. Krenuo sam nazad, duž prednjeg dela stanice i dole ka slede em cilju, kružnoj liniji metroa. Izgleda da sam po eo da se prise am odredišta. Uživao sam u toj promeni, ali ne i sveukupnoj nesigurnosti. Nadao sam se da sam u Moskvu stigao nekim dobrom. Nekako mi se nije svidela ideja da služim Zlu. Samo ro eni Moskovljani sedaju u taksije na železni kim stanicama i to ako im finansijsko stanje to dozvoljava. Provincijalci, ak i kad su nafatirani kao ja, koriste metro. Ima ne eg hipnoti kog u tom sistemu tunela, lavirintu ukrštanja, tutnjavi vozova u prolazu, udaru vazduha koji se povla i i ponovo navire, u neprestanom pokretu. Neutrošena energija, ovde dole, hu i i leti okolo, ispod svodova stani nih dvorana. Ta energija je na izvol’te. Ima je mnogo više nego što se može iskoristiti. Tu je i ose aj sigurnosti. Mislim da ima veze s ogromnim slojem zemlje iznad glave... i godinama zakopanim u tom debelom sloju. Nisu u pitanju godine, ve vekovi. Vrata na vozu se razdvojiše. Ušao sam unutra. uo sam neprijatno, prodorno zujanje iz zvu nika i ugodan muški glas: „Molimo vas da pazite na zatvaranje vrata. Slede a stanica je Komsomolskaja.“ Vozio sam se kružnom linijom, u pravcu suprotnom od kazaljke na satu. Sigurno ne u si i na Komsomolskaji. Ali posle nje? Izgleda da u si i posle nje. To zna i na Mirovnom prospektu. Bilo bi najbolje da posle Komsomolskaje, po em napred, da bih se približio elu voza. Tako u biti bliži izlazu za ukrštanje. To zna i da nastavljam braon linijom. Verovatno idem na sever, u protivnom bih išao kružnom linijom, u suprotnom pravcu i preseo na Oktobarskajoj. Vagon se ljuljao. itao sam reklame, pošto nisam imao pametnija posla. Gledao sam dugokosog muškarca. ao je na prstima, reklamiraju i ženski triko. Neko je flomasterom obdario kosmatog manekena golemom alatkom. Slede i poster mi je savetovao da gonim šareni džip po gradu. Nisam shvatio poruku. Verovatno je re o nekoj nagradi. udesne tablete za gotovo svaku bolest - sve u jednoj bo ici - agenti za nekretnine, najjogurskiji jogurt me u jogurtima, originalna „borzomi“ kisela voda sa slikom ovna na boci... i eto Komsomolskaje. Reklame su mi dosadile. Spustio sam torbu pored prozora i prišao planu metro sistema. Ne znam zašto, ali mi je pažnju privukao mali crveni krug sa natpisom SUIED iznad nje Sveunijska izložba ekonomskih dostignu a. To je moje odredište. Nesumnjivo. Ogromno zdanje u obliku potkovice. Hotel „Kosmos“. Niko ne može pore i da je život znatno lakši, kad znaš gde ideš. Prišao sam torbi, s uzdahom olakšanja. ak sam se i osmehnuo vlastitom odrazu na vratima. Gradski skribomani ih nisu poštedeli. Natpis „Ne naslanjaj se na vrata" je sveden na „naslanjaj se na ta". Nepoznati autor besmislene tvrdnje nije bio pitekantrop, ve najverovatnije majmun, prljava pogana majmun ina. Štrokav, glup i odvratan baš zato što je toliko nalik ljudskom bi u. Zbog takvih mi je drago što sam Ini, a ne ovek. Evo Mirovnog prospekta. Stepenice skre u desno, pokretne stepenice i drugi voz. Riška,


Aleksejevska, SUIED. Iza i iz vagona i skreni desno - uvek sam to znao. Duge, duge pokretne stepenice kojih se iz nekih razloga nisam se ao. Iste iritiraju e reklame. Podzemni peša ki prolaz. Eno hotela. Monstruozno delo francuskog arhitekte u obliku potkovice. Hotel je promenjen, na prili no napadan na in. Dodali su ograde i sjajno osvetljenje. Tu je i kazino sa skupim uvoznim kolima na pijedestalu. Uli arke su pušile na otvorenom, uprkos ljutom mrazu. Ruke iskusnog vratara vesto prihvatiše nov anicu od sto rubalja. Još nije bilo jako kasno. Predvorje hotela je vrilo od sveta. Neko je govorio mobilnim, sipaju i fraze na arapskom, tako glasno da su ga svi mogli uti. Muzika je dopirala iz više pravaca. „De luks apartman za jednu osobu", rekao sam nehajnim glasom. „I molim vas, ne želim telefonske ponude devojaka. Ovde sam poslovno." Novac je udo. Apartman se odmah pojavio - da li želite ve eru u sobi? - obe ano mi je da me niko ne e zvati, iako u to nisam verovao. Registrovao sam se. Zatim sam, umesto da se uputim ka ljubazno pokazanom liftu, krenuo ka neupe atljivim vratancima u najmra nijem i najzaba enijem zakutku predvorja. Ka vratima bez plo ice. Recepcioner me je posmatrao sa istinskim poštovanjem. Mislim da su svi ostali zaboravili da postojim. Iza vrata sam zatekao zapuštenu kancelariju - verovatno jedinu prostoriju u hotelu koju je zaobišao proces pozapadnja enja. Bila je pravi relikt varvarskih, sovjetskih sedamdesetih. Standardni sto - neošte en, ali star - standardna stolica i drevni „oster" telefon nasred stola. Na stolici je sedeo gedžavi ove uljak u uniformi policijskog narednika. Prou avao me je ljubopitljivim pogledom. Odmah mi je bilo jasno da je narednik Ini. Svetli. Svetli... Hmm. Šta sam onda ja? Mislim da nisam Svetli. Ne, siguran sam da nisam Svetli. Pa dobro, to je rešeno. „Zdravo", rekao sam. „Voleo bih da se registrujem u Moskvi." Milicionar mi se obratio kroz stisnute zube. Bio je iznena en i smeten. „To je trebalo da uradite na recepciji, kad ste dobili sobu. Morate uzeti sobu i registrovati se.“ Otvorio je novine, koje je itao pre mog ulaska. Držao je olovku u ruci. Pretpostavljam da je njome zaokruživao zanimljive oglase, kakvih je bilo mnogo. „Ve sam to obavio", objasnio sam. Treba mi druga vrsta registracije. Nisam se predstavio. Vitalij Rogoza, Ini." Milicioner se uko io. Osmotrio me je na druga iji na in. Zbunio se. Nije me prepoznao kao Inog. Resio sam da mu pomognem. „Tamni“, promrmljao je, posle nekog vremena, s primetnim olakšanjem. Ili mi se tako inilo. Predstavio se: „Zahar Želinski, Ini. No na straža. Obavimo to." U njegovom tonu se nazirala neizre ena zamerka na ra un „svih tih stranaca koji odasvuda pristižu u Moskvu". Ini nisu imuni na ljudske klišee i stereotipe. Svetli je bio nesumnjivo povre en dolaskom još jednog provincijalca. Nerviralo ga je što mora da mrdne dupe, odvoji pogled s novina, dovu e se do kompjutera i pozabavi registracijom. Nasred zida behu još jedna vrata. Ljudska bi a ih nisu mogla videti. Nismo morali da ih otvaramo. Prošli smo kroz zid, okružen sivim Sumrakom, koji je ispunio prostor oko nas. Kretali smo se sporo i oprezno. Sijalice na tavanici su treptale. Druga soba bila je mnogo bolje ure ena od prve. Narednik je kliznuo iza udobnog,


omanjeg radnog stola s kompjuterom. Ponudio mi je da sednem na meku sofu. „Da li dugo ostajete u Moskvi?" „Ne znam. Verujem da u se zadržati najmanje mesec dana." „Vaše stalno mesto boravka, molim." I sam je to mogao videti, ali su pravila nalagala direktan pristup. Jakna mi je bila otkop ana. Podigao sam džemper, košulju i potkošulju. Na grudima mi je bila plava oznaka stalnog mesta boravka u Ukrajini. Narednik je pro ita pokretom ruke i po e da lagano kuca po tastaturi ra unara. Neko vreme je ekao proveru podataka i nastavio da kuca. Otvorio je masivni sef, koriste i se još ne im izuzev klju eva. Izvadio je nešto iz njega. Proces je nakon neophodnih procedura završen bacanjem male koli ine plavkaste svetlosti na mene. itav gornji deo tela mi se nakratko našao sred plavi aste vatre. Sad sam imao dve oznake na grudima. Druga je bila privremena moskovska registracija. „Vaša registracija je privremena, bez datuma isteka važenja", objasnio je narednik, bez i malo poleta. „U situaciju smo da vam izdamo takvu prijavu, pošto naša baza podataka potvr uje da ste vi Tamni, koji u potpunosti poštuje zakon. Nadam se da No na straža ne e imati razloga da promeni mišljenje o vama. Oznaka se gubi im provedete duže od dvadeset etiri sata van moskovske teritorije. Ako morate da napuštate grad na period duži od dvadeset etiri sata, bojim se da ste dužni da se nanovo prijavite." „Shvatam", rekao sam. „Hvala vam. Mogu li i i?" „Da, možete... Tamni." Narednik je utke zaklju ao sef (ne samo klju evima), ugasio kompjuter i pokazao na vrata. U zapuštenoj sobici me je oklevaju i upitao: „Oprostite što vas pitam, ali ko ste vi? Niste vampir, ni obortenj. Niste inkubus, niti veštac. Toliko vidim. Niste ni mag, pa mi stvarno ništa nije jasno." Narednik je bio svetli mag, otprilike etvrtog stepena. To nije visok, ali ni bezna ajan status. Zaista, ko sam ja? „To je teško pitanje", vrdao sam. „Mislim da sam uglavnom mag. Do vi enja." Podigao sam torbu i ušao u hotelsko predvorje. Pet minuta kasnije sam se baškario u apartmanu. Imao sam pravo što nisam verovao recepcioneru - prvi poziv s ponudom za zabavu me je prekinuo pri brijanju. Zlovoljno, ali u tivo sam ih zamolio da me ne zovu ponovo. Moj ton je, drugi put, bio manje ljubazan. Tre i put sam u slušalicu usuo plimu lepljive, divlje mo i, tako da se moj sagovornik smesta u utao. Prestali su s uznemiravanjem. „U im", pomislio sam. „Ali, da li sam mag ili nisam?" Uistinu, re i svetlog maga me nisu iznenadile. Vampiri, obortenji, inkubusi.... ta stvorenja postoje. Siguran sam u to. Ali postoje samo za svoje, Ine, ne i za obi ne ljude. Obi an svet je za Ine, izvor egzistencije. Oni su njihov koren i hrana. Kako za Svetle tako i za Tamne, bez obzira na to šta ovi prvi trubili po uli nim oškovima. I oni crpu energiju iz života ljudskih bi a. Što se njihovih ciljeva ti e... I jedni i drugi imaju iste ciljeve. Stvar je u tome što se mi, baš kao i Svetli, trudimo da nadvladamo suparnike, da bismo ih što pre ostvarili. Kucanje na vratima prekide ovaj niz otkrovenja. Doneli su mi ve eru. Pokušao sam da se priberem, nakon što sam kelnera darovao napojnicom od sto rubalja (gde li sam stekao plemi ku naviku, davanja ne uveno velikodušnih napojnica?). Svi moji pokušaji da se ponovo koncentrišem su se izjalovili. Izgubio sam nit vodilju. Šteta. Bilo kako bilo, savladao sam novu stepenicu. Sad bar znam da postoje dve razli ite vrste


Inih, Svetli i Tamni. Ja pripadam Tamnima. Nisam gajio veliku naklonost prema Svetlima, ali nisam mogao re i da ih mrzim. Naposletku, i oni su Ini, iako se rukovode druga ijim principima. Po eo sam da shvatam šta leži iza moje pretnje vukodlaku u parku, šta stoji iza neodre enih ali autoritativnih re i „No na straža". Ona no u nadzire Tamne, zato što je no njihovo vreme. Prirodno, postoji i Dnevna straža. To su moji, ali i s njima moram biti oprezan, jer ako pogrešim ne u pro i s drugarskim ukorom. itav sistem je u osetljivoj ravnoteži, zato što obe strane neprestano tragaju za metodima za iskorenjivanjem protivnika, da bi stekle nepodeljenu kontrolu nad svetom ljudi. Ništa drugo nisam znao. Sa ove stepenice, okružen polutamom, nisam video ništa. uo sam Zov, odmah posle ve ere. Nije bio preglasan, ni pretih, nije bio mole iv, niti zapovedni ki. Osoba kojoj je namenjen ula ga je i nije mogla da mu se odupre. Nije namenjen meni. Bilo je neobi no što ga ujem. To je zna ilo da moram nešto preduzeti. Nešto neporecivo u meni je ve izdavalo nare enja. Navuci jaknu. Stavi torbu u orman. Zaklju aj vrata i prozore. Ne samo kva ice, ve i brave, tupane. Skupljao sam energiju iz svih pravaca. Postarao sam se da obi an svet zaobi e moju sobu. Ni Ini nemaju u njoj šta da traže. Namrtvo pijani Sirijac u susednoj sobi se namah otreznio. Jedan sprat niže, eh koji se dugo mu io pored toaletne šolje, kona no ispovrati i pade pored nje. U sobi preko puta, postariji poslovni ovek s Urala je prvi put u životu ošamario suprugu i okon ao staru sva u. Par e jedan sat kasnije proslaviti pomirenje u restoranu na drugom spratu. Ako je tamo bilo nekog Svetlog, servirao sam mu ukusnu poslasticu. Sve to me nije mnogo zanimalo. Sledio sam Zov, namenjen nekom drugom. Ve e se polako preobražavalo u no . Avenija se ispunila bukom. Vetar je hujao u trolejbuskim žicama. Zov prirode je, iz nekog razloga prigušio glasove civilizacije. Možda zato što sam tako pažljivo osluškivao? Desno, pa duž avenije. Svakako. Natukao sam kapu na glavu i pohitao trotoarom. Poziv je prestao kad sam stigao nadomak duge zgrade s izlozima u prizemlju, punim apsurdnih lažnih samovara. Znao sam gde da idem. Tamo, pored slede e zgrade, ka mra nom tunelu ili uli ici, ispunjenoj istinski gustom tamom. Vetar ja e dunu, kao meni za inat. Šibao me je po licu i gurao nazad kao ragbista. Morao sam se nagnem napred da bih nastavio dalje. Stigao sam do uli ice, naizgled prekasno. Nerazaznatljiva silueta na drugom kraju se zamrzla na širokom svetlom potezu. Video sam bledo, neljudsko lice i sjajne o i. Mislim da sam video i zube. To je bilo sve. Neko je bio ovde i nestao. U uli ici je bio još neko, ali taj nigde ne e oti i. Nagnuo sam se iznad nepokretnog tela, da bih ga bolje osmotrio. Bila je to mlada devojka, od šesnaestak godina. U staklastim o ima se ogledala neobi na mešavina zadovoljstva i bola. Pored nje je ležao debeli vuneni šal i kapa od istog materijala. Imala je raskop anu jaknu i razgoli en vrat. Izbrojao sam etiri ubodne rane na vratu. Nisam se za udio što odli no vidim u mraku. nuo sam pored devoj ice. Ko god da je pio njenu krv - ne mnogo više od etvrt litra ispio je i njen život. Isisao joj je svu energiju. To je strašan kraj. U taj as s obe strane uli ice nahrupiše ljudi. Nisu to bili ljudi, ve Ini.


„Stani! No na straža! Iza i iz Sumraka!" Uspravio sam se. Nisam znao šta ho e od mene. Dobih snažan udarac, ali ne pesnicom ili nogom, ve ne im belim, boje lekarske kecelje. Nije me zaboleo, ali me je razdražio. Jedan od stražara je uperio debeli štap na mene. Na jednom kraju je imao crveni kamen. U inilo mi se da se sprema da me nanovo udari. Uspeo sam se za još jedan stepenik. Ne jedan, ve najmanje dva. Napustio sam Sumrak. Shvatio sam šta se doga a, kad se sve oko mene uspori, a ja mogu da vidim po mrklom mraku. To zna i da sam ušao u svet Inih. Nare eno mi je - nisam zamoljen, ve mi je nare eno da se vratim u svet ljudi. Poslušao sam bez otpora. Zato što tako treba. „Predstavi se!“, zahtevali su. Nisam ih video, zato što su mi poturili baklju pod nos. Nisam video njihova lica, ali sam znao da je ovo kršenje procedure. „Vitalij Rogoza. Ini.“ „Andrej Tjunikov, Ini, agent No ne straže“, re e onaj koji me je mlatnuo borbenom palicom. Uživao je u provociranju. Bilo mi je jasno da nisam udaren svom snagom. To je bio hitac upozorenja. Ako žele, mogu da udare mnogo ja e. Palica je bila puna snažnog naboja. „Pa, Tamni, šta imamo ovde? Stojiš pored svežeg leša. Da li eš nam objasniti šta se ovde desilo? Možda imaš dozvolu? Pa?" „Andrjuha, ne preteruj", za u se oštar glas iz tame. Agent je zanemario upozorenje. Gnevno je odmahnuo rukom. ekaj!" Ponovo mi se obratio: „Pa, staje bilo! Zašto utiš, Tamni? Imaš li šta da kažeš?" utao sam. Andrjuha Tjunikov je mag. Svetli mag, naravno, jedva petog reda... To je bila moja snaga, koliko ju e. igledno je da nije sam napunio palicu - osetio sam rad mnogo iskusnijeg maga. Dva mladi a iza njegovih le a su, po svemu sude i, bila mnogo mo nija. Usamljena devojka je stajala na drugom kraju uli ice. Bila je mlada i ne preterano visoka. To joj nije smetalo da bude najiskusniji i najopasniji stražar. Bila je borbeni mag menja oblika, nešto kao svetli vukodlak. „Dobro nam došao, Tamni!“, nastavio je Andrjuha. „Još nemaš šta da kažeš? Pokaži registraciju! Neka neko obavesti Dnevnu stražu i nek im kaže da smo uhvatili tamnog krivolovca." „Ti si budala, Andrjuha“, izaziva ki sam mu se obratio. „Sijaš od ponosa zato što si uhvatio tamnog krivolovca! Pokušaj bar da osmotriš žrtvu? Ko je, po tvom mišljenju, ubio?“ Andrjuha se zagleda u mrtvu devojku. Izgleda da je po eo da shvata. „Va... vampir“, promrmljao je. „A ko sam ja?“ „Ti si mag.“ Po eo je da muca od uzbu enja. Okrenuo sam se devojci, pošto sam procenio da s njom treba razgovarati. „Došao sam kad je sve bilo gotovo. Video sam vampira, ali je on napustio soka e i nestao u dvorištu. Devojka je bila mrtva, na isto isce ena, iako joj je isisao malo krvi. Tek što sam stigao u grad. Pre dva sata sam sišao s voza. Odseo sam u hotelu ’Kosmos’.“ Nisam mogao a da ne dodam: „Kladio bih se da ovo nije prvi put da vampiri koriste ovu uli icu za krivolov?“


Video sam tragove prošlosti na tlu i po zidovima. Izgleda da sam presko io nekoliko stepenika odjednom. „Poslednji put ste imali više sre e, Svetli. Ali moram da kažem da ste loše obrisali tragove. Još su vidljivi." „Ne o ekuj zahvalnost“, odvrati devojka kroz stisnute zube. „Dopusti da, za svaki slu aj, proverim tvoju registraciju." „Samo izvolite." Pokorno sam im pokazao znak. „Verujem da vam više nisam potreban. Ne bih da smetam vašim veštim detektivima, niti da ometam potragu za lovokradicom." „Sutra emo te potražiti", suvo e devojka. „Ako nam zatrebaš." „Samo izvolite!", ponovio sam uz osmeh. Gurnuo sam stražara u prolazu i izašao na aveniju. Posle stotinak koraka odbacio sam masku obi nog Tamnog.


GLAVA 2.

Slede a dva dana i no i se baš ništa zanimljivo nije dogodilo. Lutao sam Moskvom. Bavio sam se grozni avom kupovinom i uvežbavanjem novoste enih mo i. Trudio sam se da ne budu preterano uo ljive. Uklju io bih mobilni, iako nisam znao zašto. Kupio sam mini-disk plejer i proveo par sati kompiliraju i disk za njega, uz pomo kataloga. Tragao sam za starim i novim pesmama koje su budile neku reakciju u mom nepouzdanom se anju. Navikao sam se na promene u Moskvi, koja je ostala jednako prljava i zapuštena iza bleštave, vesele,neonske fasade. Hotelsko osoblje me je najusrdnije dvorilo. Izgleda dasu organizovali posebne smene za rad sa mnom. Ponašao sam se kao ovek koji ne zna da postoji nov anica manja od sto rubalja. Ipak sam pažljivo prebrojavao kusur u prodavnicama, ak i malecne niklenjake s kojima se ništa ne može kupiti, suveniri za dokon strance. Tokom dva dana sam samo tri puta naleteo na Ine. Jednom u metrou, sasvim slu ajno. Jednom no u, kad sam nabasao na pijanu ženu koja je neuspešno pokušavala da uzleti do balkona na tre em spratu, zato što je izgubila klju eve, a nije imala dovoljno snage da u e u Sumrak. Pomogao sam veštici u nevolji. Jednom me je, tokom dana, prili no mo ni svetli mag pobrkao s neiniciranim Inim. Zapamtio sam njegovo ime: Gorodecki. Slu ajno se našao u radnji, po istom poslu kao ja. Hteo je da napravi kompilacijski mini-disk za svoj plejer. Zbunjeni mag me je ostavio na miru kad je video oznake. Hteo je da ode, postiden greškom. Ja sam prvi otišao, zato što su mi narezali disk. Pitao sam se zašto toliko mrzi Tamne. Ali opet, ionako nas svi mrze. Pa, gotovo svi. Ne žele da veruju da smo naj eš e ravnodušni kad su oni u pitanju, sve dok nam se ne ispre e na putu, što naj eš e i ine. Pretpostavljam da ni mi njima ne ostajemo dužni. Pripadnici No ne straže me nisu uznemiravali. Mislim da nisu pokušali da me prona u i ispitaju. Sigurno su shvatili da tamni mag nema potrebe da pije ljudsku krv. Mislim, popio bih je i zauvek pokvario stomak, da mi se takva pomisao nije strašno gadila. Bio sam preokupiran ekanjem novog stepenika, ali je to, po svemu sude i zavisilo od nepredvidljivih situacija koje su mi nametale koriš enje magije. Nisu to bile samo male stvari kao izbegavanje zadriglih službenika obrijane glave, zaduženih za proveru karata u prevozu, ili bacanje ini strpljenja u redu za metro karte, kad nisam hteo da ekam - ne, što se mene ti e, to je bio ju erašnji, nizak nivo. Trebali su mi ozbiljniji šokovi, da bih saznao nešto novo, otkrio još jedan sloj skrivenog pam enja i ovladao potisnutim znanjem. Morao sam da ekam na njih. Nisam predugo ekao. Pokazalo se, da sam poput ostalih Tamnih, no na ptica. Živeo sam me u obi nim ljudima, pa nisam mogao u potpunosti ignorisati dan. Nisam se opirao zovu no i. Ustajao sam kasno, oko podneva ili još kasnije. U hotel nisam dolazio pre zore. Bledi predznaci zore su nagoveštavali kraj moje etvrte no i u Moskvi. Crnilo je ve pripustilo prve tamnosive senke, kad sam na inio slede i korak stepenicama. Šetao sam opustelim Ismailovskim bulevarom i osetio iznenadno i mo no magi no pražnjenje, negde izme u dalekih zgrada. Kad kažem „pražnjenje", ne mislim na nekontrolisano otpuštanje energije. Nikako. Energija je oslobo ena i odmah apsorbovana, ina e bi došlo do eksplozije. Ini preobražavaju sebe, svet i energiju. U kona noj analizi, koli ine emitovane i apsorbovane energije su u savršenoj ravnoteži, ina e...


Ina e, svet ne bi opstao, a ni mi u njemu. Nešto me je nagonilo da krenem. Kreni! Morao sam da po em. Hodao sam preko dvadesetak minuta. Samouvereno sam skretao na oškovima, raskrsnicama i birao pre ice preko dvorišta. Nadomak cilja sam osetio Ine. Brzo su pristizali iz dva, suprotna pravca. uo sam motore nekoliko automobila. Gotovo odmah sam izdvojio zgradu i stan, na dosadnoj jednoli noj fasadi. Tamo se desilo ono što je privuklo pažnju drugog ja, skrivenog negde u mom bi u. Našao sam se pred standardnom petospratnicom, stambenom zgradom iz Hruš ovljevog doba u ulici Trinaestog parka. Kante za ubre su stajale duž zadnjeg zida, ali nije bilo kiosaka, tako prisutnih na jugu. Video sam dva automobila ispred ulaza: skromna i izraubovana „lada karavan" i šljašte i „be-em-ve“. Okolo je bilo još mnogo automobila, ali su oni pripadali stanarima. Oni ispred ulaza su tek stigli. Parkirana su u žurbi. Peti sprat. Ispred stepeništa (metalna vrata su bila širom otvorena) osetih prisustvo mo ne magijske prepreke. Naterale su me da podignem senku i za em u Sumrak. Mislim da Sumrak crpi mo od Inih, ako ne znaju kako da mu se odupru, naravno. Niko mi nije rekao šta da radim. Postupao sam instinktivno, kao da sam oduvek znao kako. Možda i jesam, ali se toga dosad nisam setio, jer nije bilo neophodno. Plava mahovina, stanovnik prvog nivoa Sumraka se proširila po zidovima i stepenicama, ak i po ogradama. Stanari ovog stepeništa su sigurno veoma ose ajni, kad je toliko procvetala. Stigao sam do željenog apartmana. Tu sam zatekao još snažnije prepreke. Vrata su bila zaklju ana, ak i u Sumraku. Na hodniku sam se popeo za još dva stepenika. Savladao sam trenutnu slabost. Podigao sam senku s poda i zašao dublje u Sumrak. Odmah sam shvatio da samo mali broj Inih ima pristup ovom nivou. Zgrada je nestala. Oko mene nije bilo gotovo ni eg izuzev guste, tamnosive magle i jedva razaznatljivih meseca. Izbrojao sam tri meseca. O ekivao sam oštar vetar. Vazdušna strujanja ne priznaju granicu izme u obi nog sveta i Sumraka. Vreme je na ovom nivou teklo tako sporo da se vetar slabo ose ao. Lagano sam padao. Tonuo sam u maglu, ali sam se održao u uspravnom položaju. Znao sam kako se to radi. Izvestan napor - teško ga je opisati, više instinktivan nego svestan - bio je potreban da po em napred. Bacio sam pogled na prethodni nivo Sumraka. Tamo se sve dešavalo na lepljiv, usporen na in, kao da je itav svet potonuo u providan sivi katran. Zvuci su isprva li ili na duboku, daleku grmljavinu. Uspela sam da se prilagodim toj sporosti. Podesio sam ula na novi ritam. Prilagodio sam se novoj realnosti. Od tog trenutka me je sve podse alo na obi an svet - svet ljudi. Uski hodnici, kao u svim sli nim zgradama. Dvoja vrata na levoj strani - kupatilo i kuhinja. Još jedna soba na levoj i jedna na desnoj strani. Ona na desnoj je bila prazna. U levoj je bilo pet Inih i leš na neraspremljenom krevetu. Telo je pripadao muškarcu tridesetih godina. Imao je nekoliko ružnih rana u predelu me unožja i stomaka. Odmah se videlo da mu nema spasa. Neko je pokrio rane izgužvanim, krvavim aršavom. Izbrojao sam tri Svetla i dva Tamna Ina. Svetle su zastupali: mršavi mladi asimetri nih crta lica i dva poznata lika - ljubitelj muzike Gorodecki i devojka obortenj. Tamne su zastupali: zdepasti mag prodorna, izražajna pogleda i turobni tip koji je li io na neuspelu parodiju guštera nosio je odelo, ali su mu glava i lice bili pokriveni krljuštima. Ini su se prepirali.


„Ovo je drugi incident ove nedelje, Šagrone. Još jedno ubistvo. Izvini, ali po injem da sumnjam da je Dogovor jednostrano raskinut." Govorio je meni nepoznati Svetli. Tamni je smrknuto odmeravao leš. „Savršeno dobro znaš da ne možemo da vodimo ra una o svima", rekao je bez trunke žaljenja u glasu. „Rekao si da eš upozoriti sve Ine na istu nedelju. Tvoj šef je izdao zvani no saopštenje." „Upozorili smo ih." „Pa, hvala!" Svetli je teatralno zapljeskao. „Rezultati su impresivni. Ponavljam: mi, agenti No ne straže tražimo vašu saradnju, zvani nim putem. Pozovite šefa!" „Šef nije u Moskvi“, zlovoljno odvrati mag. „To je, kad smo ve kod toga, dobro poznato vašem šefu. Zato nije morao da gubi vreme na traženje zvani ne saradnje.“ „Da li to zna i", pitao je Gorodecki, s naznakom pretnje u glasu, „da odbijaš saradnju?" Tamni mag odmahnu glavom, za nijansu prebrzo. „Kako to misliš, odbijamo? Ne. Ne odbijamo. Samo ne vidim šta možemo da uradimo da vam pomognemo." Ovo kao da je ispunilo Svetle pravedni kim gnevom. Meni nepoznati mag ponovo progovori: „Šta možete da u inite? Neka drolja obortenj otkine muda mušteriji - povrh svega, neiniciranom Inom - i pro e nekažnjeno! Ko bolje poznaje vaše bezbrojne ništavne beštije - vi ili mi?" „Ponekad mislim da ste to vi", odvrati tamni mag, posmatraju i devojku. „Ako se se ate razgovora na Sedmom nebu, kad su uhvatili inkvizitora i njega..." Klimnuo je ka Gorodeckom i utao, kao da o ne em razmišlja. „Kladim se da je u pitanju neregistrovani obortenj. Mušterija je sigurno postao suviše neprijatan i uh... uh... Verovatno je tražio nešto neprihvatljivo, ak i za drolju, i evo rezultata." „Šagrone, ne možeš ovo prebaciti ljudskim pandurima, zato što ga je ubila u Sumra nom obli ju. Straže su umešane, želeli vi to ili ne! Stoga mi odmah reci, ho eš li da istražiš ovaj zlo in ili eš nas primorati da se pozabavimo njime? Ne nadaj se da eš odložiti stvar. Ho emo da vidimo subotnjeg vampira i ovu kurvu pred Tribunalom i to pre slede eg vikenda. Da li me razumeš?" Mršavi mladi se nagnuo ka Šagronu. Sa o iglednim uživanjem je insistirao na svojim pravima, kao Ini koji retko u estvuje u obra unima. Mislio je da treba da poja a pritisak. „Te krvave napaljene ma ke", iznenada procedi onaj s krljuštima. „Maloumne ku ke." „Umukni", hladno ga prekide Svetla devojka. „Prerasla gušter ino." O, da. I ona je ma ka, iako pripada Svetlima. „Smiri se, Tigrice", re e Gorodecki. Zatim se obratio Tamnom magu. „Shvataš li naše zahteve?" U tom trenutku sam zakora io u prvi nivo Sumraka. Moja iznenadna pojava je izazvala pravi galimatijas. Preblago re eno. „Ti“, proštenja devojka. „Opet ti!“ „Buenos noches, dame i gospodo. Izvinjavam se. Video sam Svetlo, pa sam svratio." „Antone, Toli e", re e Tigrica zvonkim glasom. Drhtala je, pokazuju i prstom na mene, kao dete. „Andrjuha ga je u subotu zatekao iznad vampirove žrtve. To je Tamni iz Ukrajine!" Pet pari o iju je zurilo u mene. „Nadam se", rekao sam podsmešljivim tonom, „da ne li im na drolju obortenja više nego


na ludog vampira?" „Ko si ti?", pitao ga je tamni mag, kog su zvali Šagron, nimalo prijateljskim tonom. „Mag, dragi kolega. Tamni mag iz provincije." Kad je pokušao da me ispita, nisam znao da li sam prešao odgovaraju i stepenik ili sam još ispred njega. Ništa nije doznao. U me uvremenu sam video da Šagronova odbrana nije sasvim njegova. Uo io sam vrst okvir, delo maga najviše klase. Verovatno uvenog šefa. Onog koji nije u Moskvi. „Drugo ubistvo, a ti se opet pojavljuješ na licu mesta", sumnji avo oteže Tolik. I on je pokušao da me ispita. Prili no neuspešno, zaklju io sam ne bez izvesnog zadovoljstva. „To mi se ne svi a. Možda bi mogao da objasniš?" Tolik je zvu ao ozloje eno, ali je postupao po pravilima, što mi je veoma odgovaralo. Bio je najstariji po inu u Svetloj trojki. On je razmišljao o neophodnim pravcima akcije. Imao je obilje mogu nosti. „Ho u", spremno sam se složio. „Šetao sam nedaleko odavde i osetio da se nešto loše doga a. Došao sam da vidim mogu li ikako pomo i." „Da li, kod ku e u Ukrajini, radiš za Stražu?", neo ekivano se oglasi onaj s krljuštima. „Ne." „Pa, kako si mislio da pomogneš?" „Ko zna?", rekao sam i slegnuo ramenima. Onaj s krljuštima je imao dugi, ra vasti jezik. Ljudska mašta je, uistinu, prili no ograni ena. Možda mislite da se Tamni u Sumraku pojavljuju u širokoj lepezi fantasti nih oblika, za razliku od Svetlih koji raspolažu samo svetlucavom pojavom i belih haljama. Oni sentimentalniji, uglavnom žene nose bele vence. Ve ina Tamnih se zadovoljava dosadnim drevnim klišeom, demona s krljuštima, rogovima i ra vastim jezikom. „Ti sigurno nemaš ništa s ubistvom?", re e devojka sa slabo skrivenim sarkazmom. „Prirodno." „Ne verujem u to“, re e devojka. „Antone, moraš da ga ispitaš." „Ispita emo ga", odgovorio je bez razmišljanja. „Kad se vratim, li no u potražiti sve raspoložive podatke o njemu." Ironi no sam se nasmejao. „Dobro. Šta da radim kad ne eš nikakvu pomo . Ne želim da se name em. Odoh ja." Krenuo sam ka vratima. „Hej, Tamni", oglasi se Tolik, iza mojih le a. Savetujem ti da ne napuštaš Moskvu. To je zvani no upozorenje No ne straže." „Ima u to na umu", obe ao sam. „Ionako nisam planirao skori odlazak."

„Idem s vama", re e Tolik Antonu i Tigrici. „Moram nešto da vam kažem." Anton pomisli da je ponovo aljkavo obavio iš enje. Prekor neobi nog Tamnog ga je iz nekog razloga zbilja žacnuo. Tigrica je veoma precizno oponašala stran ev na in govora. Skinula je i njegovu intonaciju. Video je Tamnog. Još jedanput se uverio da Tigrica ima gluma kog talenta. Ko zna šta bi bila da nije Ina? Šagron i njegov partner su se odavno odvezli u prestižnom „be-em-veu“. Tolik pruži ruku. Anton mu poslušno dade klju eve službene „la e". Tigrica utke sede na zadnje sedište. Anton sede pored Tolika, koji brzo krenu Sirenjevim bulevarom, u pravcu istoka. „Ko je taj Tamni?", pitao je Anton, da bi razbio tišinu. Bio je loše volje. Još jedan leš. Ovog puta je stradao neinicirani Ini!


„On je veoma mo an arobnjak", iznebuha e Tolik. „Mo niji je od mene. Pokušao sam da ga ispitam i omanuo sam. Odmah se zatvorio." „Zatvorio se?“, oglasila se Tigrica sa zadnjeg sedišta. „Ho eš da kažeš da je došao bez štita?“ „U torne je stvar“, turobno e Tolik. „Kad je ušao, izgledao je kao obi ni mag tre eg ili etvrtog reda, kao ja i Anton." Anton je utao. Tolik je pogrešio, ali je u osnovi imao pravo. Geser je Antona zvao magom drugog reda, iako su njegove mo i samo nekoliko puta dostigle taj nivo. Poštenije je re i da je zasad mag tre eg reda. „Ali, im sam probao da ga ispitam", nastavi Tolik, „okrenuo je drugi list. Naišao sam na neprelazni zid. Svakako je mnogo mo niji od mene. Antone, da li si probao da ga ispitaš?" „Nisam." „Izgleda da je mag prvog reda", re e Tolik i uzdahnu. „Mora emo da pozovemo liju, ako bude stani-pani." „Bojim se da emo morati da pozovemo Olgu, Svetu i šefa", napomenu Anton. Svi su utali. Nikom se nije dopadala ideja o moljakanju viših magova za pomo . Tigrica se promeškoljila na zadnjem sedištu: „Nije mogu e da nema veze sa ovim ubistvima. Mogu da razumem prvi doga aj. Stigao je u Moskvu, pošao u šetnju i slu ajno naleteo na krivolovca. Ali drugi put? Šta je tražio na Prvomajskoj ulici?" „Da li je zaista stigao u subotu?", pitao je Tolik. „Sigurno", uveravala ih je Tigrica. „Znate, nije mi se dopao. Našla sam voz kojim je stigao i skenirala kondukterovo pam enje. Celu no jc proveo u vozu. Gotovo da nije izlazio iz kupea." „Imamo li išta o njemu?" Antonu se u ini da je opazio tra ak nade u Tolikovom pitanju: „Misliš na kompromituju e informacije? Ništa. Nijedan prekršaj. Ne trebaju mu dozvole. Nije vampir, niti obortenj. Iniciran je nedavno, l>re nekih sedam godina... Kao ja." Tolik zamišljeno klimnu. „Nema mnogo Inih u Nikolajevnu. Straže su tamo malobrojne. i roje dvadeset do trideset agenata. „Dobro, zakopa u malo dublje kad se vratimo", obe a Anton. „Da li si zaklju ala karavan?" Svima je bilo jasno da mu je neprijatno. Tolik je ve godinu dana bio na elu IT odeljenja, sve otkad je Anton preba en u terensku službu. Ni jedan pripadnik No ne straže nije smeo da dozvoli da mu sposobnosti otupe. Stoga je Tolik išao na terenske zadatke. To e trajati mesec dana. Ve prvog dana mu se desio ovako neprijatan doga aj. „Verovatno emo morati da mu kažemo“, odlu i Anton. „To zna i da nema potrebe za odlaganjem“, uzdahnu Tolik. Tigrica mu žustro pruži mobilni. Telefon po e da cvrku e temu „Podmoskovske ve eri", pre nego što ga je Tolik i dotakao. Anton htede da uzme aparat. Predomislio se u pola pokreta. Nikad se ne zna... Bio je to jedan od njihovih, ali nije bilo napete, nervozne energije poslovnog poziva. Možda neki stražar zove Tigricu? Svi imaju li ni život, ak i pripadnici Straže. Tigrica je prihvatila poziv. Uglavnom je slušala. Jednom je rekla: „Ne znam.“ „To je Garik“, obavestila ih je glasom punim tihe zebnje. „ Andrjuha je nestao." „Tjunikov?" „Da. Garik je mislio da je s nama."


„Poslednji put sam ga video ovog popodneva“, re e Tolik. „Hteo je da nadoknadi izgubljeni san.“ „Ne odgovara na telefonske pozive. Ni Garik ne može da ga oseti, iako je njegov mentor." Anton se obrati Tigrici. „Od subote se ponašao kao opsednut. Šta mu je onaj Tamni rekao u uli ici?" Tigrica slegnu ramenima: „Ništa naro ito. Rekla sam vam sto puta. Nazvao ga je detektivom. Andrjuha je stvarno zabrljao. Od po etka je bilo o igledno da Tamni nije vampir. Li no sam mu objasnila." „Ne mora da bude vampir", progovori Tolik, dosadnim, prepovednim tonom. „Taj Tamni bi lako mogao stajati iza itavog krvavog zamešateljstva. Ne moram da vas podse am da je njegov talent za organizaciju daleko ve i od prose nog!" „On je samo jedan od Zavulonovih piona“, glasno je razmišljao Anton. „Da, mogu e je. Savršeno je mogu e." „Ga ajte malo više. Nije on pion, pa ak ni konj niti lovac. Top. On je ozbiljna figura. Možda i kraljica." „Ne preteruj, Toli e. Tamni nam se ne mogu suprotstaviti bez Zavulona, a on nije u Moskvi.“ „To Tamni tvrde. Ali ko zna šta je istina..." „Zavulon se u poslednje vreme ne pokazuje mnogo." „Baš zbog toga. Pritajio se i planira operacije... Najgore je što ne mogu da predvidim njegove ciljeve. Šta imamo? Dva sumnjiva ubistva i ništa što ih povezuje." „Ako su uopšte povezana", re e Anton, iako ni on nije verovao da nisu. „Ne, pri aj ti šta ho eš, ali su ubistva povezana", tvrdoglavo je insistirao Tolik. „Ose am to. Povezuje ih mag iz provincije." „Zašto gubimo vreme na razmišljanja ove vrste?" pitala je Tigrica. „Otkad se Svetlana pojavila, imamo osetnu prednost. Tamni prepuštaju položaj za položajem. Setite se kako je šef pritisnuo Zavulona na poslednjoj rundi pregovora? Zavulon je popustio. Kakvog je izbora imao? ini mi se da su Tamni pokrenuli operaciju da bi povratili ravnotežu. Odabrali su loš trenutak neposredno pre iste nedelje." „Za Tamne je to najbolje mogu e vreme", progun a Anton. „Znaju da ne emo preduzimati ništa ozbiljno bez valjanog razloga. Do sada ga nije bilo." „Pazi šta pri aš", re e mu Tolik, umornim glasom. „Lada" je letela Lenjingradskim prospektom. Preticala je nastupaju u zoru. Ostatak puta do sedišta straže su prešli bez re i. Zatekli su Garika na ulazu. Nervozno se prebacivao s noge na nogu. Ilja je stajao pored njega. Sanjivo je žmirkao iza nao ara. „Dobro", re e Tolik, bez i malo oduševljenja. „Drže se." Ilja i Garik uleteše u automobil, stiskaju i Tigricu sa obe strane. Anton je smesta shvatio zašto su tako ušli i šta e bledi, sneni Garik re i. „Idemo u hotel ’Kosmos’. Andrjuha je mrtav, momci." Tolik pritisnu gas do daske, ali ak ni najbrža kola ne mogu presti i smrt. Tigrica se gotovo neprimetno trže, stisnuta izme u kolega. Potom se umirila. „Kako se to desilo?" progovori Anton. „Upravo je telefonirao, onaj Tamni, Vitalij Rogoza. Rekao je da je pronašao leš Inog u hotelskoj sobi." „Li no u mu pregristi grkljan", zaklela se Tigrica, promuklim glasom. „Da niste pokušali da me zaustavite!" Anton je stekao utisak da su njegove kolege sve unapred znale i da su se pomirili s


injenicom da je sukob neizbežan. Pomilovao je pištolj u futroli, ispod pazuha - oružje koje mu dosad ni u jednoj prilici nije bilo od koristi.

Nešto mi je govorilo da ve e još nije gotovo. Shvatio sam da mogu da vidim neposrednu budu nost. Ne i najsitnije detalje, u stvari daleko od toga. Video sam loptu isprepletanih niti verovatno e. Po eo sam da nazirem kuda vode najdeblje niti. Uzbu enja, nevolje, katastrofe, opasnosti - no sve to uva za mene. Isprva sam mislio da u sa ekati Tamne u prizemlju, pored „be-em-vea“, parkiranog ispred ulaza. Shvatio sam da ne treba to da radim. Ne bi trebalo da im otkrijem... potpuno neznanje. Nek pomisle da igram veliku igru. Starešina Dnevne straže nije u gradu. Ini mi, po svemu sude i, nisu dorasli. Ali, ko sam ja? Da ne pucam previsoko? Da li u Moskvi vlada nestašica mo nih magova? ak i onih koji ne rade u stražama? Ne mogu se doveka uspinjati stepenicama, zar ne? Nema beskrajnog stepeništa. Na i e na ina da me kontrolišu. Moskovski magovi imaju mnogo iskustva. Mnogi su ga skupljali duže od jednog stole a. Nisam znao šta mogu, a šta ne mogu initi. Samom sebi sam nepoznata veli ina. Kako da znam da moja mo ne e iznenada i misteriozno nestati, isto kao što se i pojavila? Stoga ne žuri, Vitalik. Nemoj ništa na silu. Bolje misli na sve loše stvari koje ti ova umiru a no može prirediti. Ne oteži, produži korak. Brzo sam došao do Šelkovskog puta. Prošao sam kroz podzemni prolaz i po eo da stopiram s druge strane druma. Volim što je u Moskvi, makar i u gluvo doba no i ili u rano jutro, dovoljno da podignete ruku, pa e se neka kola odmah zaustaviti. U Nikolajevu ste mogli da ekate pola sata, a da nikom ne padne na pamet da stane. Novac ovde sve rešava. Svakom je neophodan. „Izložba ekonomskih dostignu a, pedeset rubalja." Uobi ajena tarifa. Seo sam u sportski „folksvagen“ i krenuo u susret gotovo opipljivoj nevolji. Osetio sam da je neko pr kao po odbrani moje sobe, im sam ušao u hotel. Magijska odbrana je, na moju nevolju, obavila dobar posao. Popeo sam se na šesti sprat, ne gledaju i ni levo ni desno. Uko io sam se kad sam ubacio klju u bravu. Ne znam šta se desilo, ali moram iza i s tim na kraj. Ležao je nasred predsoblja, raširenih ruku. Imao je izraz detinjastog zaprepaš enja i ozloje enosti, kao da je otvorio bombonjeru i umesto slatkiša pronašao rasr enog stršljena, koji mu je zario žaoku u neoprezno ispruženi prst. Uleteo je u Šahabov prsten, jednostavnu, ali izuzetno mo nu magiju. Naravno, nije znao neophodnu re . Prepoznao sam ga. Bio je to zlosre ni mladi detektiv Andrjuha Tjunikov, Svetli iz No ne straže, onaj koji je pokušao da dokaže da sam u subotu ubio onu devojku. Da je bio iskusniji, znao bi da ne treba da se muva oko prstena. Nisam ga postavio u itavoj prostoriji, samo oko sefa s torbom. Ovo mi ni najmanje nije trebalo. Svetli ubistva obi nih ljudi tretiraju kao krivolov. Ubistva Inih su sasvim druga stvar. Sve miriše na Tribunal. Ali, ja sam samo ome io svoju teritoriju, na na in svojstven Inima. Ovo je moje! Zabranjen pristup! Zabranjen prolaz! On za to nije mario. Do ekao je kraj u Sumraku... Glupi de ko. Da li je pokušao da impresionira pretpostavljene? Moram da ih pozovem, ili e me pritisnuti pitanjima, na koja nemam odgovor. Posegnuo sam za telefonom. Ne za mobilnim, ve za hotelskim aparatom na sto u. Broj je poslušno isplivao iz pam enja.


„No na straža? Vitalij Rogoza, Ini. Tamni. Vaš radnik Andrej Tjunikov je ovde. Mrtav je, ako se ne varam. Do ite. Odseo sam u hotelu ’Kosmos’, apartman šest stotina dvanaest." Svetli, za divno udo, nisu prvi stigli. Osetio sam provalu energije im su prvi Ini zakora ili na moj sprat. Došli su tamni magovi. Tamna mo je izbijala iz njih. Li ila je na Sumrak, samo što je bila guš a i tamnija. Dugi jezik Sumraka je vodio dole, preko svih spratova hotela. Tanjio se kako se približavao prizemlju. inilo se da seže još niže, duboko pod zemlju. uo sam ritmi ko kucanje na vratima. „Da, da“, odgovorio sam, iz udobne fotelje. „Otvoreno je, u ite!" Ušli su. Prvi je, mimo o ekivanja, progovorio moj poznanik iz stana u Prvomajskoj ulici, Šagron. Straže, po svoj prilici, neguju praksu da najmo niji lan tima uti. I Anton je više voleo da sluša. „Dobro jutro, kolege." „Šta je ovde dobro? Mora da se šališ, kolega." Namerno sam izgovorio re „kolega" istim tonom kao Šagron. Nije se dao isprovocirati. Iskustvo je njegova prednost. Oslanjao sam se na jeftine mudrolije i iznenadna otkrovenja. Tu je i tajanstveno stepenište koje mi nudi napredak korak po korak, garniran s šutkom u zadnjicu, u odgovaraju em trenutku. „Ne šalim se, kolega. Samo te pozdravljam. Šteta što nas tamo nisi sa ekao... znaš na koje mesto mislim. Hteo sam da popri am s tobom!" „Ne volim da smetam", odvratio sam. To je bilo u poprili noj meri ta no. To je uobi ajeni odgovor Inih - kako Tamnih, tako i Svetlih. „Ra unao sam na pomo . Pomo od druga po oružju. Ti si, pak, odlu io da nestaneš." Upotreba „ja“ karakteristi na je za govor Tamnih. Svaki Svetli bi, na Šagronovom mestu, sigurno rekao „mi", sa savršenom iskrenoš u. Mislio bi isto što i Šagron, naravno. „Dobro. Upozna u vas. Ovo je Edgar, naš estonski kolega, odskora pripadnik Moskovske straže. Šta imamo ovde?" „Imam jedan leš", priznao sam. „Svetli Ini. Pripadnik Straže. Ali, vi to ve znate, zar ne, kolega Edgare?" „Nemamo mnogo vremena? Svetli samo što nisu stigli. Da li ste to hteli da kažete?", pitao je Edgar. Obratio mi se prisnim, neformalnim tonom. Shvatio sam da rasprava s tamnokosim Estoncem ne vodi nikuda. „Prošle subote, odmah nakon mog dolaska, ovaj Svetli je vodio istragu protiv vampira, krivolovca." „Vampirice", ispravio me je smrknuti Edgar. „A, zatim?" „Igrom slu aja sam se našao pored žrtve. Zatekli su me pored leša i prepoznali kao Tamnog. Tjunikov me je, o igledno zbog neiskustva, nikakav drugi razlog mi ne pada na pamet, optužio za vampirovo, to jest vampiri ino zlodelo. Spustio sam ga na zemlju, istina ponešto neodmerenim re ima. Ko mu je kriv? I to je itava pri a. Na izlasku iz sobe sam postavio neke odbrambene ini. Zatekao sam ga, pri povratku. Nije mu bilo spasa.“ Poslednja re enica mi se neplanirano otela sa usana. Izgleda da sam ponovo prolupetao. „Ovaj balavander je rukovodio operacijom?" s nevericom upita Šagron. „Iako je bio u pratnji iskusnijih Svetlih - Tigrice, magova...“ „Tjunikov je na obuci. To je normalan postupak", brecnu se Edgar na svog partnera. Iznenada mi se obratio. „Postavio si tako snažan Šahabov prsten, da je ubio Svetlog regruta na licu mesta?“ Pitanje je bilo gotovo retori ko. O igledno je da sam, bacaju i prostu in, preterao s koli inom mo i. Možda...


Osetio sam približavanje Svetlih kad i Edgar, kad su stigli nadomak hotela. Šagron ih je osetio, nekoliko sekundi kasnije. „Šta si im rekao?“, pitao je Edgar, o igledno u žurbi. „Molim te, budi kratak." Osetio sam da nas je pokrio plaštom nevidljivosti i to veoma snažnim. Dodao sam nešto svoje mo i plastu, pre nego što sam progovorio. Crpeo sam je delimi no iz sebe, svog uma i okoline. U inio sam to spontano. Pro itao sam zaprepaš enje u Edgarovim o ima. „Telefonirao sam im i rekao da je mrtvi Svetli u mojoj sobi. Rekao sam im kako se zove. To je sve." Edgar jedva primetno klimnu. Izmenjao je pogled s Šagronom, koji gotovo neprimetno slegnu ramenima. Tiho smo ekali mnogo grublje kucanje na vratima. Svetli su ušli u apartman bez poziva. Bilo ih je petoro. Tolik, Anton i devojka obortenj su došli ravno iz Prvomajske ulice. Pridružila su im se još dva pripadnika straže. Mladi kultivisanog izgleda s nao arima od osamdeset dolara. Drugi je imao preplanulo lice, kao da u Moskvi ne vlada zima. Poslednja dvojica i Tolik su podrobno ispitivali i skenirali svaki centimetar apartmana. Ovi zidovi verovatno nikad nisu bili svedoci takvih magijskih aktivnosti. Anton i devojka su stajali po strani. Hvatao sam njihovu odbojnost. Nije to bila mržnja. Svetli ne znaju da estito mrze. To je više podse alo na želju da me sateraju u ugao, osude i kazne ili da me obaspu dovoljnom koli inom mo i, koja e me zauvek odbaciti u Sumrak. Osetio sam da je bar još jedan Svetli negde izvan sobe. Sigurno na istom spratu, blizu liftova. O igledno im je uvao le a. Vešto se zaštitio. Slu ajno sam ga primetio. Mislim da Šagron i Edgar nisu znali da je tu. Namrštio sam se. Svetli su imali broj anu prednost. Bilo ih je dvostruko više. Dvojica koje sam prvi put video bili su mo ni magovi, gotovo sigurno prvog reda. Bilo kako bilo, njih dvojica su ja i od Šagrona i Edgara. Ni Anton nije bio ma ji kašalj, mogao je da se nosi sa Šagronom i Edgarom. Tu je i devojka. Ratnica. I nepoznati, negde u blizini. Odnos snaga nije ništa obe avao. Samle e nas u prah. Napravice od nas fini, vanilin prašak. Svetli su, u me uvremenu, okon ali skeniranje. Onaj s nao arima mi je prišao i pitao formalnim tonom. „Reci mi, da li si morao da koristiš ovako mo nu zaštitnu in?“ „Pa, zašto bih ina e utrošio toliku mo ?“ Onaj s nao arima i nepoznati izmenjaše poglede. „Ho emo da pregledamo tvoje stvari." ekaj malo“, umeša se Edgar. „S kojim pravom, moli u lepo?“ Onaj s nao arima se setno osmehnu - samo usnama: „No na straža ima razloge da sumnja da je zabranjeni magijski predmet neizmerne mo i prokrijum aren u Moskvu. Dobro vam je poznato da takvo delo predstavlja kršenje odredaba Dogovora." Tamne kolege su me sumnji avo posmatrale. Verovatno su o ekivale neki neodre eni odgovor. Šta da im kažem? Moj unutrašnji magijski savetnik se opredelio za utanje. S druge strane, savršeno dobro sam znao da u torbi nema nikakvog zabranjenog magijskog predmeta. Velikodušno sam predložio: „Neka ih, neka gledaju! Nek traže itavu no , ako ho e.“ „Protestujem“, oglasi se Edgar, tiho i ne preterano ubedljivo. „Nemate šefovo odobrenje." „Protest je odbijen", parirao mu je onaj u nao arima. „Ovde sam ja šef. Pokaži nam svoje stvari, Tamni!"


Nije trebalo dvaput da mi kaže. Jednim pokretom sam neutralisao ostatke magijske odbrane i otvorio vrata sefa. U njemu je bila samo torba, u društvu dve etke za odelo. Logo FUJI nas je prekorno posmatrao. Zamislio sam neprijatni, piskavi glas, kako izgovara fudži... Ispraznio sam sadržaj torbe na krevet. Svetli se nisu zanimali za moje stvari. Tek ih je pogled na poslednju plasti nu torbicu naterao na opreznost. Drugi, nepoznati mag, ak stisnu amajliju u džepu jakne. Svi su me pogledali kad sam istresao novac na aršav, i moji i Svetli. Gledali su me kao nekog lu aka. Potpuno beznadežan slu aj. „Evo“, rekao sam „To je sve što imam. Sto hiljada, u stvari, nešto manje.“ Mag s nao arima pri e krevetu i zlovoljno ispretura moje stvari i plasti ne torbice. Shvatio sam da želi da ih dodirne. Nije se zadovoljio skeniranjem s odstojanja. Tame mi, za kakvo delo me sumnji e? Možda je neki kreten stvarno pokušao da donese nešto zabranjeno u Moskvu. Pošto sam malo preterao u obezbe enju zelemba a, sumnji e me za sve i svašta. To je zbilja zanimljivo. I postaje sve zanimljivije. Onaj s nao arima je itav minut preturao po mojim stvarima. Odustao je. „Dobro. Ovde nema ni eg. Proglašavamo ovaj apartman nedostupnim. Mora eš da promeniš sobu.“ Devojka obortenj ga zbunjeno pogleda. Raširio je ruke. Shvatio sam taj gest. Nije mogao da me optuži. Nije imao nikakvog osnova. Devojka se uko ila. Drugi mag položi ruku na njeno rame, kao da želi da je upozori da ne prenagljuje u reakcijama. „Šta?“, oklevaju i oteže Edgar. Nešto estonskog naglaska se kona no osetilo u tom „šta“. „Promena sobe? U tom slu aju tražimo dozvolu za izvo enje intervencije sedmog reda, da bismo izbegli nepotrebna pitanja hotelskog osoblja." Svetli su se iznervirali zbog tog zahteva. Nije im trebalo mnogo, ionako su bili nervozni. „Šta e vam? Mi možemo da uti emo na osoblje bez psihi ke korekcije." „Imate nezgodnu naviku da svaku intervenciju proglašavate prekršajem", objasni Edgar, nevinim glasom. „Dozv...“, Ilja po e polako. Planuo je. „Ne. Ne u to dozvoliti. Antone, po i s njima i obavi taj posao. Postaraj se da ga smeste što dalje odavde, tako da bi... Nije važno. U ini to.“ Edgar razo arano uzdahnu. „Dobro, kad kažeš ne, bi e ne. Ali, reci mi, dragi moj, imaš li još neko pitanje za kolegu?" Edgar je govorio tako u tivim i pomirljivim tonom, da sam se pobojao da e Svetli misliti da im se izruguje. Izgleda da su ga dobro poznavali. Možda je ova kisela, opora u tivost bila uobi ajen na in opho enja me u stražama. „Ne, ne možemo ga dalje zadržavati. Podse amo te da do okon anja istrage povodom ovih neobi nih doga aja ne smeš da napuštaš Moskvu." „Nisam to zaboravio", dodao sam, najnevinijim tonom. „Dopustite nam da se udaljimo, u tom slu aju. Kolega Vitalij, pakuj se." Nasumice sam gurao stvari u torbice. Zatim sam ih potrpao u putnu torbu. Podigao sam jaknu s fotelje i ustao. Edgar pokaza na izlazna vrata. Izašli smo u hodnik. Spustili smo se u predvorje liftom. Edgar se iznenada obratio Svetlom. „Antone, naš kolega više ne e no ivati u hotelu. Poveš emo ga sa sobom. Potražite ga preko sedišta Dnevne straže, ako vam bude potreban." Svetli je delovao iznena eno. Oklevaju i je posmatrao dežurnog recepcionera, koji je dremao iza šaltera. Neodlu no je klimnuo. Krenuli smo ka izlazu.


Nisam obukao jaknu. Poznati „be-em-ve“ stajao je ispred ulaza u hotel. Video sam ga samo zato što sam Ini. U kolima je bilo toplo i udobno. Auto je bio raskošan i prostran. Zadnje sedište mi nije gnje ilo bubrege. Raskomotio sam se i pitao: „I gde u odsad boraviti?" „U Dnevnoj straži, kolega. Ili, bolje re i, u službenom hotelu. Trebalo je odmah da do eš tamo." „Došao bih, da sam znao gde da idem", promrmljao sam. „Be-em-ve“ je poleteo. Vešto se isparkirao i krenuo ka izlazu s parkirališta. Prozujao je ispod rampe, koja se polako dizala. Uleteo je u gust saobra aj na Mirovnom prospektu. Šagron možda nije bio najmo niji mag, ali je bio udesan voza . Mirovni prospekt prozuja pored nas. Pošli smo lu nim, Zelenim kružnim putem. Od Tverske ulice sam video samo beskrajni niz šljašte ih izloga. Pokazalo se da nije beskrajan. Napustili smo automobil u blizini Kremlja. Magovi su ostavili luksuzni automobil. Nisu ga ni zaklju ali. Odlu io sam da ga pogledam kroz Sumrak, iz iste radoznalosti. Hteo sam da prou im zaštitne ini, da drugi put ne preteram. Bio sam zapanjen. Nisam se udio automobilu, ve zgradi, koja je delovala sasvim obi no u ljudskom svetu. Zdanje je u Sumraku poraslo za tri sprata. Jedan od njih je dodat izme u prvog i drugog sprata, dok su ostala dva bila na poslednjem. inili su, ionako veliku zgradu, još ve om. Sumra ni spratovi su sagra eni od ugla anog, crnog granita. Gotovo svi prozori behu mra ni i zastrti. Prvi, slabi zraci sunca su ve obasjavali bele kutije savremenih klima ure aja. Zaboravio sam na zaštitne ini. Skromni ulaz je gledao na ulicu Tverska. Iza staklenih vrata sam više ose ao nego video siluetu Inog. „Vidi, vidi, vidi!“, rekao sam. I moj glas je zvu ao šuplje, kao svi glasovi u Sumraku. Kolege kao po komandi okretoše glave. „Šta je? Zar je nisi ranije video?" „Nisam." „Svakog impresionira na prvi pogled. Hajde, ima eš dosta vremena da joj se diviš." Prešli smo nekoliko koraka i ušli u malenu kancelariju. Neodre eno obli je iza vrata se oblikovalo u sitnog neuglednog mladi a. Mislim da je bio obortenj. Oduševljeno se smejao itaju i pri u Viktora Peljevina „Problem vukodlaka u Centralnoj Rusiji". Mladi se preobrazio, im je Edgar stupio u kancelariju. O i mu blesnuše i knjiga pade na sto. „Zdravo, Oleg", pozdravi ga Edgar, s blagim balti kim akcentom, koji se iznenada pojavio. Šagron klimnu. Odlu io sam da ga pozdravim: „Dobro jutro.“ „Ovo je naš kolega iz Ukrajine", re e Edgar. „Propusti ga u deo za goste, kad god nai e, bez provere." „Razumem", potvrdi Oleg. „Da li da ga ubacim u bazu podataka?" „Da." Oleg me pogleda u o i. Prijateljski se osmehnuo i ogolio zube. Pro itao je moju oznaku s malim naporom i seo za sto. Izvukao je laptop iz fioke. „Gde je tvoj partner?", pitao je Edgar. Nervozni gr osvanu na Olegovom licu.


„Izašao je po cigarete... na trenutak." „Hajdemo", re e Edgar, uz dubok uzdah. Uhvatio me za rukav i upravio prema liftovima. Šagron je ve pritisnuo dugme. inilo mi se da smo dugo u liftu. Mnogo duže nego što sam o ekivao. Smirio sam se kad sam se setio dodatnih spratova. „Gostinske odaje su na devetom spratu", objasnio je Edgar. „Tamo e ti biti kao u hotelu, samo što je smeštaj besplatan. Mislim da sad gore nema nikoga." Vrata lifta se bešumno otvoriše. Našli smo se u kvadratnom foajeu ukrašenom smislenom kombinacijom luksuza i prakti nosti. Kožne sofe i fotelje. Prava palma u saksiji. Duborezi na zidovima i tepih na parketu. Video sam i šalter, nalik hotelskom, ali bez recepcionera. Tamo je bio elegantni orman za spise, s klju em u bravi. Edgar otvori orman i otkri uredne redove drvenih klinova, s klju em na svakom od njih. Pored klinova su bili brojevi. Bio sam prebrz u zaklju ivanju. Na dva klina nije bilo klju eva: na brojevima jedan i etiri. „Izaberi neki. Ako je klju ovde, stan je slobodan." Rekao je „stan", a ne „apartman", kao da želi da smeštaj za Ine predstavi kao nešto što ne li i na bezli ne hotelske apartmane, ve na mesto koje mogu smatrati domom. Uzeo sam broj osam. Iz drugog reda s krajnje desne strane. „Razgleda eš ga kasnije", rekao mi je Edgar. „Ostavi stvari i do i ovamo." Klimnuo sam, pitaju i se šta moje tamne kolege imaju na umu. Nesumnjivo mi sledi ljubazno ispitivanje. To je u redu. Prežive u. Naposletku, moji su. Stan je bio pravi stan s kuhinjom, odvojenim toaletom, tri prostrane sobe i golemim hodnikom. Bio je to tipi an stan iz Staljinove ere. Opremljen po „evropskim" standardima. Tavanice su imale tri i po metra, možda i svih etiri. Obesio sam jaknu na iviluk i spustio torbu nasred hodnika. Izašao sam i zatvorio vrata. uo sam muziku iz stana broj etiri. Nešto lako i strano. Pesma se promenila. Re i se gotovo nisu ule od oštrog ritma i hard rok pratnje - više sam ih naslu ivao nego slušao:

Odba en od mo ne sudbine, ponižen si i skršen. Vreme je da zaboraviš ko si bio i upamtiš ko si postao! Ba en si u dubine gde nije važno davno laskanje slave, Duša ti je prazna. Ljudi se u dubinama šunjaju kroz tamu, spremni da se požderu, da u ine bilo šta da produže mahniti život i prigrabe nešto za sebe. Besan kao oni, besan i jadan, juriš okolo u istom oporu, gmižeš za hranom po vrhu noža Poput roba ili proroka


Ne znam zašto, ali sam se ukopao ispred vrata. Ovo nisu bile samo re i. Upijao sam ih kroz kožu, itavim telom. Zaboravio sam ko sam, ali kako da se setim šta sam postao? Nisam li upravo zapo eo novi krug? Zar ne tr im s nepoznatim krdom?

O, mogao bih da slušam samo tišinu. Ne laži, laskanje, niti podne ili tamu. Bio bih kao sneg koji se topi na suncu i ljubav što ne zna za izdaju. Onda bi ti umro od muke i besa!

Ne, jasno mi je da u neposrednoj budu nosti ne u biti u prilici da slušam tišinu. Ima previše onih koji se interesuju za mene. Svetlih i Tamnih... Peva ev glas se u me uvremenu poja ao, zadobio je trijumfalnu, drsku notu:

Hej, žitelji nebesa, Ko od vas nije pronikao do dubina? Ne prošavši kroz pakao, Nikad ne ete izgraditi raj! Hej, žitelji dubina! Gromovi vam se smeju. Da biste bili jednaki njima Postoji samo jedan put, uvis! Postoji samo jedan put, uvis...

Zna i to je to: Put uvis. I ne eš sti i na nebesa ako nisi odrobijao svoje u paklu. Izuzev što su pakao i raj za svakog druga iji. O tome je pevao Kipelov. Neobi no. Setio sam se te pesme i peva evog imena. ak sam je uvrstio na mini-disk koji sam sastavio za plejer. Sad je zvu ala sasvim novo. Prosekla je put kroz moj um kao nevidljiva staklena krhotina. „Kolega! Požuri, molim te!“, opomenuo me Edgar. Sa žaljenjem sam se odvojio od vrata. „Moram da je kasnije poslušam. Kupi u ceo album. Pažljivo u ga preslušati.“ Peva ev glas bledeo je u pozadini:

Ali ako svetlost zablista u tvom umu, i ukloni svu pokornost. Ožive e stari dani u tvojoj duši, i po ini eš novi greh. Krv po tvojim rukama i kamenju, svuda po telima i svinutim grba ama onih voljnih da crknu u ropstvu, Iznova stremiš visinama.


Ponekad mi se ini da Kipelov predobro zna o emu peva. O krvi. O najdubljim dubinama. O nebu. Ovaj dugokosi idol ruskog hevi metala lako bi mogao biti Ini. Ne bih se iznenadio da jeste. Popeo sam se na slede i sprat s Edgarom i Šagronom. Našli smo se u kancelarijskom okruženju, velikoj odaji, podeljenoj u separee, s kancelarijama na jednoj strani i otvorenim prostorom s pogledom na Tversku, kroz ogromno, zatamnjeno staklo. Primetio sam da Tamni retko koriste stone ra unare. To je važilo za tri službenika na radnim mestima. Bili su no ne ptice ili prve laste. Sedeli su noseva zarivenih u laptopove. „Helemere!“, povika Edgar. Jedan od trojice ata - vukodlak, kao stražar na ulazu oklevaju i se odvojio od neke igrice na ekranu. „Da, šefe?“ „Ho u najsvežije podatke i to odmah! Sve o kretanjima supstanci i magijskih predmeta velike mo i. Izgubljenih, nestalih, prokrijum arenih. Sve što se u skorije vreme dogodilo." „Šta se desilo?", pitao je vukodlak Helemer. „Da li je nešto ozbiljno na pomolu?" „Svetli raspolažu informacijom da neko pokušava da prokrijum ari neki magijski predmet u Moskvu. Mrdni se, Helemere!" Vukodlak se obratio ostalim igra ima: „Hej, tvrdouhi! Na posao!" Tvrdouhi su odmah ostavili ono ime su se dotad bavili. Nekoliko sekundi kasnije sam uo tiho kucanje po kompjuterskim tastaturama. Bezbrojni hodnici puni udovišta, ustupiše mesto Netskejpovim po etnim stranama. Edgar me uveo u kancelariju odvojenu od otvorenog prostora staklenim zidom i venecijanerima. Šagron se nakratko izgubio, ali se uskoro vratio s teglom „ iboa" i pakovanjem vode s finskih gle era. Nasuo je vodu u elektri no kuvalo. Elektri ni aparat je uskoro vredno zazujao. „Nadam se da imate še era", promrmljao je Šagron. „Na i u ga“, Edgar utonu u fotelju. Ponudio mi je drugu: „Sedi, kolega. Ne e ti smetati, ako te budem zvao Vitalij, zar ne?“ „Naravno, da ne e. Samo izvoli.“ „Sjajno. Slušaj, Vitalij. Ja u pri ati, ti eš me ispraviti ako negde pogrešim. Je l' važi?" „Naravno", rekao sam, bez trunke oklevanja, iako nisam znao kakve otka ene pri e mogu izbiti iz moje podsvesti, pred sposobnim agentima Dnevne straže. „Imam li pravo kad pretpostavljam da ne znaš ništa o tajanstvenom magijskom predmetu?" „Imaš", potvrdio sam. „Šteta", re e Edgar s iskrenim razo aranjem. „To bi umnogome uprostilo stvari." Ne samo da nisam znao ništa o magijskom predmetu koji bi mogao interesovati Edgara, ve nisam znao ništa o bilo kom magijskom predmetu. Iskusni Ini važe za poznavaoce sli nih stvari. Za mene su to bila španska sela. .„Dobro, idemo dalje. Stigao si u Moskvu iz Ukrajine, ako sam te dobro razumeo?" „Jesam. Iz Nikolajeva." „Zašto?" Razmišljao sam tridesetak sekundi. Niko me nije požurivao. „Teško je re i", pošteno sam priznao. „Došao sam tek onako. Dosadilo mi je da sedim kod ku e i ništa ne radim."


„Nedavno si iniciran, ako se ne varam?" „Tako je." „Da li si poželeo da malo vidiš sveta?" „Verovatno." „Zašto si se zaputio za Moskvu, umesto na Bahame?" Slegnuo sam ramenima. Ali zbilja - zašto? Možda zato što nisam imao pasoš za me unarodna putovanja? „Ne znam. Na Bahame se ide leti." „U tropima je sad leto. Na svetu ima toliko mesta koje treba videti." Istina. To mi nije palo na pamet. „Svejedno, ne znam“, odgovorio sam. „Možda u tamo oti i kasnije." Edgar je hteo još nešto da me pita, kad je Helemer ušao u kancelariju bez kucanja. Razroga io je o i kao Džeri kad vidi Toma iza sebe. „Šefe! Bern, Fafnirova kandža! Ukradena je iz trezora Inkvizicije! itav kontinent je ve dva sata u haosu!“ Šagron je izgubio kontrolu nad sobom - sko io je sa stolice. Edgar se savladao, ali su mu i zablistale. Opazio sam narandžastu prugu u njegovoj auri i bez ulaska u Sumrak. Brzo se pribrao. „Da li je to otvorena informacija?" „Nije. Nalazi se na ograni enom režimu. Inkvizicija još nije objavila zvani no saopštenje." „Koji je tvoj izvor?" Vukodlak je oklevao. „Izvor je nezvani an, ali pouzdan." „Helemere", progovori Edgar, blago naglašavaju i re i, „tvoj izvor?" „Jedan od naših ljudi u Praškoj informativnoj agenciji", priznade vukodlak. „Ini. Tamni. Kontaktirao sam s njim preko eta." „Vidim, vidim." Hteo sam da postavim neko pitanje. Mogao sam samo da utim i tupo zurim, slušaju i važne, ali nažalost potpuno nerazumljive informacije. „Otkud Svetli znaju za to?“, pitao je zbunjeni Šagron. „Ko zna?", re e Edgar i udno iskrivi obrvu. „Imaju široku mrežu za prikupljanje informacija..." „Proglašavam Alef", re e Edgar Helemeru. „Pozovi sve ovamo." Sprat je, pola sata kasnije, vrveo od Inih, Tamnih. Meni i dalje ništa nije bilo jasno.

Kad se Anton vratio u šest i dvanaest, Ilja je sedeo u fotelji i masirao slepoo nice. Garik je šetao po tepihu izme u prozora i sobe. Medved je visio na dovratku spava e sobe. „... osetio me je, uzgred budi re eno", turobno e menja oblika. „Tvoj oblak’ nije pomogao." „Estonac?" „Ne, Estonac me nije osetio, a ni Šargon, naravno. Otkrio me je onaj drugi. Gotovo odmah.“ „To je šašavo, momci. Pa nije valjda mo niji od Estonca, zar ne?“, re e Garik. „ A zašto ne bi bio?“, upita Ilja, ne dižu i glavu. „Do pre par sati sam mislio da poznajem


svu etvoricu moskovskih Tamnih koje ne mogu da sredim u bici jedan na jedan. Sad više ni u šta nisam siguran." Anton se naslonio na frižider. Na vrh jezika mu je bilo neizgovoreno pitanje. Nije ekivao ovako interesantan razgovor. Ilja naglo ustade: „Ukratko, Fafnirova kandža je odneta iz trezora Inkvizicije u Bernu. Pre dva...“, bacio je pogled na sat, „... tri sata. Švajcarski ogranak je u panici. Inkvizicija grmi i seva, ali dosad nije izdala zvani no saopštenje. Drugi podaci su nepoznati. Znamo da je Kandža na sezonskom vrhuncu mo u, u Tamnoj fazi, naravno. Prosta ra unica kaže da bi osloba anje, makar i dela mo i nataložene u Kandži, dovelo do snažnog pražnjenja i mogu ih lokalnih provala Inferna u Centralnoj Rusiji. Sad znate na emu smo.“ „A Zavulon nije u Moskvi", rastegnu Tolik, blago naglašavaju i svaku re . „Ho eš da kažeš da su Tamni u pozadini ovih dešavanja?" „Pa, mi nismo, zar ne?“ pitao je Ilja. Trgnuo se, kao da mu je iznenada postalo hladno. Da li Geser zna za ovo?“ „Naravno. Od njega sam to i saznao. Poru io mi je da ne brinem, ve da nastavim posao što normalnijim tempom." Ilja je ponovo seo. „Ne znam šta da mislim." Nekako mu je pošlo za rukom da u isti mah zvu i nepokolebljivo i bespomo no. Da budem iskren, posumnjao sam da je Kandža stigla, kad sam uo da je Svetli stradao u Šahabovom prstenu.'Nije bilo potrebe za postavljanjem Prstena tako velike mo i. To je isto, neopravdano tra enje energije. Razumeo bih da je štitio Kandžu, ali zbog tri avih nekoliko hiljada dolara... to je idiotski potez." „Tamni ne bi ostavili Kandžu u hotelskoj sobi, bez uvara", umeša se Garik. „Naravno da ne bi. To bi bilo glupo." „Bilo bi, nego šta bi“, složio se Ilja. „Opet, bili smo dužni da proverimo.“ „A šta emo sad?“, zlovoljno e Tigrica. „Andrjuha je mrtav, a mi nismo u stanju da kaznimo njegovog ubicu?“ „Ka a“, re Ilja. Posmatrao je s mnogo naklonosti. „To je tužno, ali tako mora biti. Analiti ari još od pet ujutru prate okvirnu ravnotežu me u vorištima globalne mo i. Ako se Kandža pomeri, ravnoteža e biti narušena." „Da li su nešto zapazili?" „Jesu. Pre jednog sata je postalo jasno da je Kandža ve u Moskvi, ili samo što nije stigla." ’ ekaj malo“, umeša se Tolik, „to zna i da se krivolov i nemotivisana agresija Tamnih mogu pripisati uticaju Kandže?" „Najverovatnij e.“ „Ali prvi incident se dogodio u subotu!" protestovala je preneražena Tigrica. Ilja je ponovo masirao slepoo nice. Videlo se da je veoma umoran. „Kandža je izuzetno mo an predmet, Tigrice. Linije verovatno e protežu se predaleko u budu nost. Tamni artefakti snažnije uti u na Tamne, nego na nas. Sitne ribe su ve poludele." „Ako je tako mo na, kako su je Inkvizitori ispustili iz ruku?" „Ne znam", odvrati Ilja, „nisam bio tamo. U jedno sam prili no siguran, ako je nešto mogu e izvesti, pre ili kasnije e se na i neko ko e to u initi." „Naši dolaze", napomenu Garik i promeni temu. Imao je pravo. Došao je neko iz uslužnog odeljenja. Telo Andreja Tjunikova mora biti uklonjeno.


„A, šta emo s tim Tamnim?", kona no je pitao Anton. „Mislite li da ima neke veze s kra om?" „Ne mora da zna i." Ilja je tužno posmatrao kako Tjunikovo telo nestaje u poliuretanskoj vre i. „Možda pokušava da nam skrene pažnju. Mogu e je da i ne zna šta radi. Imam utisak da je baš to posredi. Kontroliše ga Kandža ili osoba kod koje se ona nalazi. Tamni je nesumnjivo silno oja ao, od našeg prvog susreta s njim, prošle subote." „Zar u tom slu aju ne bi trebalo da ga pratimo?", predložio je Tolik. „Mogao bi nas odvesti do Kandže, ako je povezan s njom." „Ako je povezan, odveš e nas do nje.“ „A, ako nije?“ Ilja uzdahnu. „U tom slu aju nas eka još iznena enja i uzbu enja. Tamni e uvek biti tu, na rubu vidokruga. Moraju biti.“ ekajte", nervozno e Garik. „Šta ako se namerio na Kandžu?“ „Toga se i plašim." Anton oštro odmahnu glavom. Posle doga aja od pre osamnaest meseci neko vreme je sebe smatrao iskusnim i tvrdokornim stražarom. Opet se ose ao kao po etnik me u virtuozima. Neprijatno ose anje. Telefon j e zazvonio - lokalni broj. Zvonjava obi nog telefona j e zvu ala neobi no posle piske mobilnih. „Halo", Tolik je podigao slušalicu. Ubrzo je prosledio liji. „Za tebe je. Semjon te traži." Ilja prisloni slušalicu na uvo i pre e prodornim pogledom preko prisutnih. , „Idemo, momci. Šef je u kancelariji." Anton s blagom zebnjom razumede da e ponovo videti Svetlanu i osetiti kako ambis izme u njih svake sekunde postaje sve širi.

Nisam se dugo zadržao u štabu Dnevne straže, nakon što se situacija zakuvala. Dremao sam u stolici, pa su me poslali na spavanje. Nisam se bunio. Ve dvadeset etiri sata sam na nogama, jedva sam držao o i otvorene. Zaspao sam uz Kipelovljeve stihove:

Hej, obitavaoci nebesa, Ko od vas nije pronikao do dubina?


GLAVA 3.

Ustao sam kad sam shvatio da me neko zove. Zvao me je baš kao što vampiri zovu svoj plen. Ustao sam, još neprobu en, i pošao ka ode i na stolici. Zov je bio sladak i primamljiv. Obuhvatio me je sa svih strana. Milovao me je i nagonio. Bilo je nemogu e, potpuno nemogu e, odupreti mu se. Pokatkad je zvu ao kao muzika, pevanje, nešto nalik šaputanju. U svakom obliku zvu ao je kao savršeni odraz moje duše. I tada, kao iznenadni udarac odmah ispod kolena, nai e izdizanje na slede i stepenik. Zov smesta izgubi privla nu snagu, iako nije sasvim utihnuo. Ispustio sam pantalone iz ruku i oštro prodrmao glavu. Slatki, hipnoti ki sirup se lagano cedio iz mene. Isticao je i nestajao u podu. Izbledela mo . Izgubljena energija Svetla. Najedanput mi postade jasno zašto se vampirske žrtve osmehuju dok nude vrat. Sre ne su kad se oglasi Zov. To je slatki trenutak koji su ekali itavog života. Bitisanje je u pore enju s njim isprazno i sivo, kao svet Sumraka. Shvatio sam da je Zov neka vrsta dara. Rano je da ga se sasvim oslobodim. Nisam znao zašto i kako, tek stekao sam novu sposobnost, otpornost na Zov. U inio sam um ne itljivim za pozivara, da ne posumnja da se potencijalni plen preobrazio u lovca. „U lovca?“, zapitao sam se. „Hmm...“ Zna i da sam krenuo u lov. Pa, to može biti zanimljivo. Zov se i dalje uo. „Vidi, vidi“, pomislio sam. „Ovo je sedište Dnevne straže. Ovde je sve zasi eno magijom. Okružen sam nepojmljivo snažnim odbrambenim inima. Ali Zov je još delotvoran... ili je bio delotvoran?“ Svetli nisu žalili truda da bi izveli i sakrili ovaj trik. Imali su sre e što je glava Dnevne straže van Moskve. Svetli ga nikad ne bi prevarili. Koliko god se trudili. U me uvremenu sam se polako obukao. Sa žaljenjem sam tvrdio da e moj san da skoknem do menze, pokušam iniju tople, za injene supe i pojedem nešto poput patke u sosu od nane biti ponovo odložen. Postavio sam dve-tri slabe zaštitne ini i napustio apartman...»htedoh re i stan. Ako ih svi zovu stanovima, zva u ih i ja. Nosio sam mini-disk za pojasom. Stavio sam slušalice i natukao kapu na glavu. „Zašto ne bih pustio pesme nasumice?“, pomislio sam. „Poigra u se sa sudbinom." Sudbina mi je ponovo ponudila pesmu Kipelovljevog i Mavrinovog albuma. Neku drugu.

Iznad mene tišina. nebo puno kiše koja prolazi kroz mene Više nema bola Dok su zvezde hladno šaptale srušili smo poslednji most i sve se stropoštalo u ambis. Oslobodi u se dobra i zla, Duša mi hodi ivicom oštrice.


Hm... pa. Prili no mra no predvi anje. Kada sam spalio poslednji most? Možda sam zato izašao iz stana, umesto da se popnem na slede i sprat i pitam šta se desilo sa izuzetno mo nom Kandžom ili u inim nešto drugo. Nagnan sam da sledim Žev. Nagnalo me je ono što po iva duboko u meni.

Slobodan sam! Poput rajske ptice. Slobodan sam! Zaboravio sam zna enje straha. Slobodan sam! Drug sam divljem vetru. Slobodan sam! U stvarnom svetu, ne u snu.

Kipelovljev glas se po privla nosti mogao meriti sa Zovom. Imao je hipnoti ku dimenziju. Zvu ao je kao sušta istina. Shvatio sam da slušam himnu Tamnih, himnu idealima buntovnih duša, koje ne priznaju pravila ili ograni enja:

Iznad mene, tišina, Nebo je puno kiše. Svetlost sja kroz mene., Ali ponovo sam slobodan, Oslobo en ljubavi Oslobo en laži i glasina, predodre ene sudbine i zemaljskih okova, dobra i zla. U mojoj duši više nema mesta za tebe.

Sloboda. Samo nas ona interesuje. Sloboda od svega, ak i od svetske dominacije. Kažu da Svetli to jednostavno ne razumeju, niti mogu da poveruju u to. Nastavljaju sa beskrajnim spletkama. Nema nam druge do da ih ometemo, ako želimo da održimo status kvo. Lift glatko kliznu nadole, pored sumra nih i obi nih spratova. Slobodan sam... Ako je Kipelov Ini, sigurno je Tamni. Niko drugi ne peva o slobodi kao on. I samo Tamni mogu da shvate duboki, istinski smisao njegovih pesama! Dva utljiva veš a na straži me propustiše bez pitanja. Edgar mi je napravio uslugu, ubacivši moju registraciju u bazu podataka. Izašao sam na Tversku ulicu. Našao sam se na sve guš em moskovskom sumraku. Zaputio sam se u pravcu Zova, slobodan od njega i od svega na vascelom svetu. Ko me je toliko želo? Nema vampira me u Svetlima - to jest, nema obi nih. Svi Ini su energetski vampiri, sposobni da crpe energiju iz ljudi, iz njihovih strahova, radosti, patnji. Jedino što nas razlikuje od Sumra ne mahovine jeste to što mi mislimo i kre emo se i što ne koristimo sakupljenu mo za ishranu. Zov me je vodio duž Tverske ulice, ka železni koj stanici Belorusija. Šetao sam, sam u ve ernjoj gužvi, kao da sam izdvojen, odabran. I bio sam izabran Zovom. Niko me nije video, niti me je prime ivao. Niko se nije zainteresovao za mene, ak ni uli arke koje su se grejale u automobilima, ni njihovi makroi, ni žestoki momci u kolima, parkiranim pored ivi njaka. Niko.


Skrenuo sam desno na bulevar Strastnoj. Zov se poja avao. Ose ao sam ga - to zna i da e uskoro do i do susreta. Silni automobili su prolazili kroz lepljiv sneg. Fine snežne pahulje lu ki su plesale u svetlosti farova. Hladna i mra na zimska Moskva. Sneg je ravnomerno padao po plo nicima bulevara, po praznim klupama i po ogradama izme u kolovoza i parka. Pokušali su da me sklepaju na pola puta ka Karetnom rjadu. Magija izolacije kao da je pala iz vedra neba. Obi ni ljudi izgubili su interesovanje za doga aje na bulevaru. Voza i su žurili, gledaju i svoja posla. Malobrojni prolaznici žurno su se udaljili, ak i oni koji su dotad išli u mom pravcu. Svetli kliznuše iz Sumraka, jedan za drugim. Bilo ih je etvoro. Dva maga i dva obortenja, spremna za borbu. Golemi polarni medved, beo kao sneg i tigrica sa upadljivim narandžastim prugama. Zamalo što me nisu oborili, kad su istovremeno navalili, sa svih strana. Potcenili su plen. Prora unali su napad za starog mene, onog koji bi se pot inio Zovu. U me uvremenu sam se promenio. Snagom uma sam raširio ruke i zaustavio zidove predvi ene da se sastanu i da me zarobe. Zaustavio sam ih, usisao mo i odgurnuo zidove nazad, ne previše snažno. Ne znam kako izgleda cunami. Nikad ga nisam video. Ali mi je on pao na pamet kad sam video rezultat moje odbrambene reakcije. Do malopre monolitni i neodoljivi zidovi svetlih magova pocepali su se kao da su od pirin anog papira. Oba maga su odba ena unazad. Pali su na sneg, desetak metara odatle. Samo ih je ograda parka spasla da ne završe pod to kovima automobila. Podigli su dva oblaka snežnih pahuljica. Svetli su verovatno zaklju ili da me ne e savladati magijom. Obortenji su navalili na mene u životinjskom obli ju. Crpeo sam energiju odasvuda. uo sam mukli tresak iz pravca druma i zvuk slomljenog stakla, a zatim još jedan tresak i koncert prodornih automobilskih sirena. Do ekao sam medvedov juriš „konkavnim štitom“. Otkotrljao se bulevarom. Uspeo sam da izbegnem Tigricu. Od po etka mi se nije dopadala. Ne znam odakle magovi obortenji crpe masu neophodnu za preobražaj. Devojka u ljudskom obli ju nije imala više od etrdeset pet pedeset kilograma. Sad je bila bar sto pedeset kilograma miši a, tetiva, kandži i zuba, prava mašina za ubijanje. Svetlima se to svi alo. „Hej!“, povikao sam. „ ekajte. Možda bismo mogli da porazgovaramo?" Magovi su se uspravili. Pokušali su da me uhvate. S lako om sam svezao pohlepne, drhtave energetske niti u vorove. Hitnuo sam ih nazad, na njihove vlasnike. Ponovo sam pogodio obe mete - ali se ovog puta niko nije klizao. Samo sam im vratio ono što su na mene bacili. Medved je stajao sa strane. Ljutito se premeštao sa šape na šapu. Uspravljao se, kao da ho e da se osloni na zadnje noge. „Ne bih ti to savetovao", rekao sam i udario Tigricu u napadu. Nisam je udario prejako. Nisam hteo da je ubijem. „U emu je vaš prokleti problem?", gnevno sam uzviknuo. „Da li vi ovako rešavate probleme u Moskvi?" Pozivanje No ne straže u pomo bio bi glup potez. Napali su me njeni pripadnici. Možda


bi Dnevna straža mogla biti od pomo i? Njihovo sedište je veoma blizu, odmah iza oška. Stigao bih do tamo za tili as. Da li bi mi to pomoglo? Magovi nisu hteli da odustanu. Jedan je držao napunjenu plamenu palicu, dok je drugi imao prili no mo nu sputavaju u amajliju. Amajliju sam obuzdao za dve sekunde. Razbio sam mrežu naba enu na mene obi nim „trostrukim bodežom". Mo uložena u tu jednostavnu magiju je mogla pretvoriti itav centar Moskve u prah i pepeo. Tada me je drugi svetli mag pogodio Vitlejemskom vatrom. To me je samo razbesnelo i, kako sumnjam, dodatno oja alo. Zamrznuo sam vatrenu palicu. Pretvorio sam je u ledenicu i bacio odbijaju i in na nju. Led se širio iz ruku Svetlog kao bizarni, hladni vatromet. Oslobo ena energija sunu ka nebesima. Nisam mogao da je osloboditi po prolaznicima, zar ne? Ve sam naneo dovoljno štete sa sudarima na obližnjoj raskrsnici. . Medved je stajao na svom položaju, spreman za akciju. Izgleda da je shvatio da je odnos snaga, bez obzira na broj anu nadmo daleko do ravnopravnog. Tigrica nije mirovala. Navalila je na mene svom agresivnoš u razgoropa ene ženke, koja štiti svoj porod od neprijatelja. O i su joj plamtele neskrivenom mržnjom, žute kao plamen crkvenih sveca. Tigrica se svetila. Svetila se meni, Tamnom za sve omraze i gubitke, za Andreja, kog sam ubio i za ko zna šta drugo... Ništa je ne e zaustaviti. Ne želim da tvrdim da nije imala šta da sveti. Straže su se oduvek sukobljavale. Nisam od onih koji ulepšavaju stvarnost, ali nisam hteo da umrem. Slobodan sam. Slobodan sam da kaznim svakog ko mi stane na put i odbije da mirno reši nesuglasice. Zar pesma nije baš to poru ivala? Napao sam je Transilvanijskom maglom. Tigri ino telo se iskrivilo i istegnulo. uo sam pucanje kostiju, uprkos urliku automobilskih motora i prodornom pisku sirena. Vradžbina je zdrobila obortenja, kao što dete drobi plasti nu igra ku. Slomljena rebra pocepaše kožu. Krvavim krajevima se zariše u sneg. Glava joj se spljoštila u ravnu, prugastu pala inku. Divna životinja se, u trenu, preobrazila u nepreglednu masu krvavog mesa. Predadoh Tigri inu dušu Sumraku, poslednjim, prora unatim udarcem. Kad sam po eo, nisam imao pravo da prestajem. Svetli se uko iše. ak je i medved prestao da trupka šapama. „I šta emo sad?“, zabrinuto sam pomislio. Možda u morati da ih sve pobijem. Hvala nebesima ili paklu što do toga nije došlo. „Dnevna straža!“, uo sam poznati glas. „Prijavljen je napad na Tamnog. Napustite Sumrak!" Edgar je govorio ozbiljnim glasom, bez tra ka balti kog akcenta. Mogao je da presko i deo o Sumraku. Preživeli se nisu borili u Sumraku. Tigrica nije ni mogla da se vrati. „Dnevna straža traži hitno sazivanje Tribunala", nastavi Edgar. U me uvremenu, budite tako dobri da prizovete šefa No ne straže." „Zašto? Da bi vas rasturio kao ma e", besno e jedan od Svetlih magova. „Ne, ne e", planu Edgar i pokaza na mene. „Ne dok je on ovde. Zar još niste shvatili?" Bio je to jedva primetan pokret. Neko je poremetio ravnotežu sila u vazduhu. Pojavio se tamnoputi muškarac, oštrih crta lica u isto nja koj, šarenoj odeždi. Izgledao je potpuno apsurdno, nasred snegom pokrivenog bulevara. „Ve sam tu", progun ao je. Tužnim pogledom je prelazio preko poprište bitke. „Gesere!“, re e Edgar, nešto smirenijim glasom. „Dobar dan. Mora eš da mi objasniš šta


se doga a, pošto moj šef nije tu." „Tebi?" re e Geser, iskosa posmatraju i Estonca. „Nisi ti vredan toga." „Onda njemu", re e Edgar. Slegnuo je ramenima i zadrhtao, kao da mu je hladno. „Ili ni on nije vredan?" „Ne, njemu u objasniti", hladno e Geser. ;,Napusti Moskvu", rekao mi je, gotovo bezose ajno. Njegov pogled bio je bezdan kao ve nost. „Odmah. Sedi na voz. Uzjaši metlu, ali se gubi. Po inio si ve dva ubistva." „Kako ja vidim", nastojao sam da zvu im pomirljivo, „izvesne osobe su pokušale da me ubiju. Samo sam se branio." Geser mi je okrenuo le a - nije hteo da sluša. Nije hteo da razgovara s Tamnim koji je zauvek odaslao jednog od njegovih najboljih ratnika u Sumrak. „Hajdemo odavde“, naložio je svojim ljudima. „Hej, hej!“, gnevno je protestovao Edgar. „To su kriminalci. Nigde oni ne idu. Zabranjujem im da odu u ime Dogovora!" Geser se okrenu ka Estoncu: „Da, jesu. A ti tu ništa ne možeš. Pod mojom su zaštitom." ekivao sam uzdizanje na slede i stepenik. Imao sam dovoljno mo i da shvatim da još nisam dorastao Geseru. Smrvio bi me. Doduše, ne bez izvesnog napora. Ve sam dobrano odmakao nevidljivim stepeništem. Razvio sam snažne mo i, ali bi me on, uprkos tome, smrvio. Ništa se nije dogodilo. Verovatno još nije kucnuo as za obra un s Geserom. Edgar mi dobaci mole iv pogled. Bilo mi je jasno da je više o ekivao od mene. Svetli kliznuše u Sumrak. Sa sobom su odneli ostatke poginule sestre po oružju. Zaronili su u drugi nivo. Bitka je okon ana. „Nisam mogao da ga zaustavim", priznao sam. „Izvini, Edgare." „Šteta", re e Estonac, štedar na re ima. Odvezli su me do sedišta Dnevne straže u pouzdanom „be-em-veu". Prvi put od dolaska u Moskvu bio sam zbilja umoran. I slobodan, koliko i pre. . Pobeda i osloba anje velike mo i skupo me je koštala. Kao kroz maglu se se am da su me dovezli do sedišta, odneli do lifta i kancelarije, posadili u fotelju i gurnuli šolju kafe u ruku. Prenapregnuti miši i su me boleli. itavo bi e me je bolelo, isto ono koje je doskora vesto upravljalo silama Sumraka. Odbio sam ih zavidnom veštinom. Svetli e dugo pamtiti ovu bitku. Napada i nisu bili po etnici. Rekao bih da su oba svetla maga bili arobnjaci prvog reda. „Šutni analiti are u dupe", naredi Edgar jednom od podre enih. „Ho u da znam šta se dešava." Posmatrao sam ga. Estonac je shvatio da sam se donekle povratio. „Govori!", rekao je. „Zov!“, prozborio sam, prozuklim glasom. Zakašljao sam se i pokušao da progutam nešto kafe. Opekao sam se. Siktao sam od bola. „Zov“, ponovio sam kad sam povratio mo govora. „Zasko ili su me u snu.“ „Zov?“, ponovi zaprepaš eni Šagron. Sedeo je u fotelji sli noj mojoj, za susednim stolom. „Svetli ga nisu koristili duže od trideset godina.“ „Privukli su te Zovom u zgradi Dnevne straže?", sumnji avo e Edgar. „To je ozbiljno dostignu e! Ho eš da kažeš da niko nije ništa osetio?" „Nije. Bio je to veoma suptilan Zov, izvanredno precizan i maskiran kao prirodna pozadinska buka, sa donjih spratova." „Pokorio si mu se?“


„Naravno da nisam." Još jednom sam pokušao da srknem kafu. Ovaj put s nešto više uspeha. „Odlu io sam da istražim namere Svetlih." „Ne govore i nikom ništa?" Edgar je držao ravnotežu na granici neverice i gneva. „Preuzeo si lu ki rizik." „Odmah bi osetili da sam poveo poja anje", objasnio sam. „Ne, morao sam da po em sam, bez pratnje. Tako sam i u inio. Pokušali su da me savladaju na bulevaru Strastnoj. Morao sam da ih nadvladam. Tigricu sam oborio dva ili tri puta. Pokušao sam da je ubedim da stane. Tek posle toga sam je ja e potka io." Edgar me je netremice posmatrao. „Ti si neosvetljena li nost, Vitalij", rekao je. „Tako je. Taman sam", zadovoljno sam sam se složio, „da tamniji ne mogu biti." „Da li si ti mag van klasifikacija?", pitao je. „Avaj, nisam", rekoh i raširih ruke, ali polako, da ne bih prosuo kafu. „Da je tako, ne bih pustio Gesera da ode." Edgar je dobovao prstima po stolu. Nestrpljivo je gledao u vrata. „Šta li rade ti analiti ari?" promrmljao je. Vrata su se otvorila. Na njima se pojavila živahna sredove na veštica, u pratnji dva maga. „Zdravo, Ana Tihonovna", nervozno je pozdravi Šagron. Nominalno je bio mo niji od veštice. Ipak je zazirao od nje. Imao je pravo, naravno. Vešti ja mo je druga ija od mo i magova. Veštica može lako da zaprži orbu, ak i vrlo mo nom magu. Edgar klimnu. „Da li je to on?“, pitao je jedan mag, gledaju i u mene. „Jeste, Jura.“ Odmah mi je bilo jasno da je Jura stari i mo ni mag. Znao sam i da Jura nije njegovo pravo ime. Magovi poput njega kriju svoje pravo ime, tako duboko da ga niko ne može doznati. Tako i treba da bude, kad dosledno sledite put slobode. „Sedi, Ana Tihonovna“, re e Šagron. Napustio je fotelju i prišao magovima ispred širokog prozora. „Edgare“, re e veštica. „Svetli su danas loše prošli. Od etrdeset devete nisu uradili ništa ovako nepromišljeno. Mora da su imali ozbiljan razlog za kršenje Dogovora." Estonac slegnu ramenima i ukratko objasni: „Fafnirova kandža." „Ali ona nije kod nas", obznani veštica. Odmerila je prisutne znatiželjnim pogledom. „Ili možda jeste, Šagrone?" Šagron brzo odmahnu glavom. Stekao sam utisak da je u više sukoba s vešticom izvukao deblji kraj. Bila je prili no mo na. „Kolja?" Drugi mag odgovori bezizražajnim glasom: „Nemamo je i nije jasno da li je želimo." „Nisam vas pitala", brecnu se veštica na Edgara i Juru i prvi put pogleda u mene. „Ana Tihonovna", rekao sam s mnogo poštovanja. „Tek danas sam saznao za postojanje Kandže. Odonda sam uglavnom spavao." „Šta eš ti u Moskvi?", pitala me je. „NI meni to nije jasno. Nešto me je nagnalo, reklo mi je da do em, pa sam tako i u inio. Upetljao sam se u pri u s vampirom, odmah po silasku s voza. Reklo bi se da sam pao iz tiganja u vatru." „Koliko ja vidim", umeša se mag Jura, „ovo je ist slu aj predodre enosti. To je


objašnjenje za sve što se dogodilo - pove anje nivoa mo i, nestalu Kandžu i na in ponašanja Svetlih. Pokušali su da ga eliminišu ili izoluju pre nego što se do epa Kandže, zato što e posle biti prekasno." „Ali, zašto nisu poveli arobnicu?", glasno je razmišljao Edgar. Blago je otezao samoglasnike. Izgleda da njegov akcent oživljava isklju ivo u napetim momentima, kad nije usredsre en na ono što govori. ak je i Geser intervenisao tek u kriti nom trenutku", napomenu Šagron, „samo da bi zaštitio povla enje svojih" „Ko zna?" Veštica me je prostrelila pogledom. „Možda jednostavno ne mogu da iza u na kraj s njim?" „Zovem se Vitalij", rekao sam. „Drago mi je što smo se upoznali." Hej, ko želi da stalno sluša o sebi kao o „njemu"? Kolege su ignorisale moje re i. Jura me je pogledao u o i. Munjevito me je ispitao. Nisam pokušao da se zatvorim, ali zašto nisam? „Jak prvi stepen", obznanio je. „Iako ima pukotina. Koliko ju e, bio bih oduševljen pojavom sli nog maga me u nama." „Ali te danas to uznemirava, zar ne?", progunda veštica. „Danas ne u donositi nikakve zaklju ke. Svetli su danas izvukli deblji kraj, iako smo bili sami, bez Zavulona. Ipak, Geser, pa ona arobnica, i Olga, iako nije povratila sve mo i, a zatim Igor, Ilja, Garik, Semjon... Nismo im dorasli." „ Ali imamo Kandžu i ovog... Vitalija", nabrajala je veštica. „Ne zaboravite da Zavulon ima obi aj da se pojavljuje u klju nim momentima." „Nemamo Kandžu", napomenuo Jura. „I ko nam garantuje da emo je imati? U svakom slu aju, Kolja je potpuno u pravu: šta bismo s njom? Znam da poseduje iskonske mo i i energiju. Moramo dobro razmisliti pre nego što ih oslobodimo... Ne smemo zabrljati." „Pa, potrudi emo se da do toga ne do e", ubaci se veštica, „Edgare, šta imaju analiti ari?" Helemer se pokazao na vratima, kao da je prizvan. Stigao je gospodar laptopova. „Ukapirao sam!", trijumfalno je saopštio. „Aerodrom ’Vnukovo’! Let petnaest nula nula iz Odese. Odlagan je dva puta zbog lošeg vremena. Malopre je poleteo. Sle e za sat i dvadeset minuta. Kandža je u njemu." „Dobro", re e Edgar i posko i. „Postavite terenski štab na aerodromu. Nadgledajte vremenske prilike. Preduhitrite Svetle. Nek zvižde sa strane kao posmatra i." „Šefe", re e Helemer, kiselog izraza lica. „Svetli su pre petnaest minuta postavili terenski štab na ’Vnukovu’. Tek da znate." „Sad znamo", re e veštica. „Na posao." Svi ustadoše. Neki su dohvatili telefone, neki su povadili nabijene amajlije iz sefa, neki su po eli da izdaju glasna nare enja osoblju. Ja sam spustio praznu šolju kafe na sto. „Da li ljudi iz štaba dobijaju neku hranu?", pitao sam nikog ponaosob. „Poslednjih dvadeset etiri sata radim na prazan stomak." „Prežive eš", re e neko. „Si i u prizemlje i ne pomišljaj na herojske poduhvate." Možda je neobi no, ali nisam imao ni najmanju želju da budem heroj.

Do ’Vnukova’ smo stigli neverovatno brzo. Za volanom udobnog minibusa sedeo je mladi mesnatih usana koji se zvao Denjiška. Mladi mag bio je veštiji voza od Šagrona. Prvo


smo išli duž obale, a zatim duž ulice Ordinka i Lenjinovog prospekta. Kružni put nas je odveo do Južnog distrikta. Okolina je promicala tako brzo, da nisam ništa video. Šagron i Edgar su negde otišli. I Jura i Kolja su negde nestali. Ostavili su me s Anom Tihonovnom i trilingom mladih veštica. Primetio sam da me radoznalo gledaju. Ana Tihonovna im je sigurno naložila da me ostave na miru, pošto nisu progovorile nijednu re sa mnom. Debeli vukodlak se vrpoljio po prostoru za prtljag. Prigušeno bi zarežao kad god bi Denjiška provukao minibus kroz oštru krivinu ili pri preticanju. Gume su vrištale, menja škripao, a motor zujao kao vredna p ela u maju. Prvi smo stigli do aerodroma. Denjiška se dovezao ispred ulaza. Još dva vozila su pristigla, za nama - Šagronov „be-em-ve" i još jedan minibus sa tehni arima. Pripadnici straže su se bacili na posao sa fantasti nom koordinacijom: odmah su bacili odbojne ini i na inili prazan prostor sred ljudskog mnoštva. Grupa tehni ara s laptopovima je krenula ka ulazu. Štab e biti smešten u prostranoj kancelariji sa natpisom „Ra unovodstvo" na vratima. inovnici su nagnani u susednu prostoriju - kancelariju ili skladište - i ba eni u blagosloveni trans. Ja bih izabrao skladište za štab, ali je Helemer rekao da u ra unovodstvu ima više telefonskih linija. Jura se pojavio. Onako dokon sam se zapitao zašto Edgar vrši dužnost zamenika u šefovom odsustvu, iako je tek odskora postao mag drugog reda. Jura mi se inio mnogo mo nijim. Na in rada Dnevne straže me se nije ticao. Sedeo sam u ošku i vrebao priliku da na deset minuta skoknem do restorana. Mladi tehni ari su ve kucali po tastaturama laptopova. „Avion se približava. O ekivano vreme sletanja je dvadeset minuta pre ili posle pet.“ „Da li ste pronašli Svetle?“, pitala je Ana Tihonovna. „Jesmo. Smestili su se u no nu ekaonicu za tranzitne putnike, pored predvorja, u susednoj zgradi." „Šta rade?" „Izgleda da petljaju oko vremenskih prilika", neko re e. „Zašto? Da li pokušavaju da spre e sletanje?" „Ne e u initi ništa što bi naškodilo putnicima", zlovoljno e Ana Tihonovna. Pade mi na pamet da bi obaranje vazduhoplova bilo najjednostavnije rešenje itavog problema, ali Svetli su Svetli. ak i u ovakvim situacijama brinu o ljudskim bi ima. A opet, ko zna da li bi pad aviona naškodio magijskom predmetu iz Berna? Možda ga ne bi ni ogrebao. Mo je, naposletku, mo . „Ko je specijalista za vremenske prilike?", pitala je Ana Tihonovna. „Mi smo!", odgovoriše uglas dve veštice. „Dobro. Ispitajte situaciju." Veštice su se dale na posao. Što e re i, ispipavale su okolinu u potrazi za vremenskim vradžbinama. Ose ao sam guste nakupine osetljivih energetskih impulsa, neopipljivih i nevidljivih ve ini Inih. Nijedan Ini ih ne bi mogao otkriti. Ve ina nije znala kako. Vremenska magija je uvek bila specijalnost veštica i nekolicine magova. Bila je veoma slojevita kao i bilo koja oblast specijalizacije. „Zgušnjavaju obla nost", obznani jedna veštica. „potrebna nam je mo ." Jedna od arobnica u rezervi stisnu amajliju i dohvati vešticu za ruku. Neko vreme su se koncentrisale. Kona no su se sve tri uhvatile za ruke, zatvorile o i i utonule u stanje sli no lakom transu. „Obra am se svima, pomozite im ako možete", oglasi se Ana Tihonovna. Još nisam mogao da im pomognem. Dao bih im samo bezna ajnu koli inu energije, u pore enju s amajlijom. Zaista sam se iscrpeo na snegom posutom bulevaru Strastnoj. Straža je nastavila s radom. U štabu je vrilo. Ipak, niko nije tr ao, niko nije pokazivao


preterano uzbu enje. Atmosfera je bila veoma napeta. Ose ao sam se sve nelagodnije. Samo ja u itavom štabu nisam ništa radio. Nešto mi je govorilo da u poprili no dugo biti nemo an. Stoga sam se iskrao. Ustao sam i kliznuo u Sumrak. Zašao sam dublje, na drugi nivo. Pad na tie s visine drugog sprata je potrajao oko tri minuta, iako sam nastojao da što pre ateriram. Bilo je to neobi no iskustvo. O ekivao sam da e me Sumrak sasvim iscediti. Naprotiv, tie sam dodirnuo osvežen, kao da sam se istuširao i progutao ašicu votke. udesno. Uzgred, to je bila dobra ideja. Izašao sam iz Sumraka i krenuo ka susednoj zgradi, u obliku plo e od betona i stakla, okrunjene visokim šiljkom, ostatkom arhitektonske pompeznosti, karakteristi ne za SSSR pedesetih. Jakna mi je ostala u improvizovanom štabu. Zbog toga sam morao da tr im do ulaznih vrata. Vetar je nosio fine snežne pahulje. Pitao sam se kako e avion iz Odese sleteti po mraku i me avi. Po ovakvom vremenu ovek ni psa ne bi isterao napolje. Svetli e dati sve od sebe da upropaste stvar. Gde e avion oti i, ako ne bude mogao da sleti? Da li e ga preusmeriti na neki drugi moskovski aerodrom? Možda na Bikovo ili Domodedovo? To je korisna ideja. Re i u Edgaru ili Ani Tihonovoj da za svaki slu aj pošalju nekog agenta na te aerodrome. Opet, možda e skrenuti do Kaluge ili Tule. Možda je vreme tamo bolje. I moglo bi biti. igledno je da se svetli magovi specijalisti za vremenske prilike baš trude na Butovu. Zgrada terminala je, posle boravka napolju, bila topla i udobna. Odmah sam se popeo na drugi sprat, do bara u.kom smo Borjanski i ja nekad ekali avion. Pili smo pivo i jeli kikiriki, slušaju i pesmu koja nas je svuda pratila: „... leto je prohujalo, ostalo je za nama...“ Isprva nisam shvatio da se susre em s delimi no sa uvanom uspomenom. Iz kojih mra nih dubina svesti je izronila? Nisam znao. Pokušao sam da se setim Borjanskog, ali nisam mogao da predstavim njegovo lice, niti da doku im gde smo i zašto leteli... Ogromni bide u stanu bio je jedino se anje iz arhai nog sovjetskog vremena koje se, iz nekog razloga, stalno vra alo. On, naravno nije radio... šta e bide poštenom sovjetskom gra aninu? Bar je bio onakav kakvog sam ga zapamtio. Šank, visoke stolice, sjajne esme za to enje piva i televizor u uglu. Video spot bio je znatno druga iji. Mladi sa sumnjivo crvenim o ima i devojka u grimiznoj haljini. Ljubio joj je ruku. Spot je sadržinom imitirao dobar horor, zajedno s razjapljenim vu jim eljustima i sli nim stvarima. U sceni koja mi se najviše svidela, mladi - iz nekog razloga u devoj inoj grimiznoj haljini - ulazi u dvoranu za ples, gde se raspada na nekoliko vukova. Svideo mi se i poslednji kadar. Devojka je užarenim o ima premeravala goste. Hmm. Ko god da ga je napravio, nije znao mnogo o Inima menja ima oblika, baš kao što nepogrešivo pomodni Peljevin nije znao mnogo o proždrljivim, štrokavim vukodlacima. Nije se moglo pore i da je film valjano na injen. Vukodlaci su sigurno skupili pare da bi platili producenta i uticali na muzi ara. Dobili su pitki, romanti ni spot o sebi. I ruski vampiri su to nedavno u inili. Zapamtio sam ime grupe - Ramštajn - za ubudu e. Presluša u ih mnogo pažljivije, kad mi se ukaže prilika. Naru io sam pivo i par hamburgera. Seo sam nedaleko od televizora, okrenuvši le a prostoriji. Ve dugo su mi kr ala creva. Morao sam da poradim na utoljivanju gladi. Osetio sam Svetle kad sam na eo drugi hamburger. Doslovce sam ih osetio le ima. Odmah sam se zamaskirao. Znao sam kako se to radi. Bio sam siguran da me nisu osetili. Bio sam mo ni, mada neiskusni Ini. Svetli su u najboljem slu aju bili regruti na obuci. Nejaki mag od dvadeset-dvadeset dve i prorok po etnik. Mogao sam da vidim budu nost mnogo bolje od njega. Mnogo veštije sam birao najdeblje niti verovatno e iz zamršenog klupka.


Dva svetla su razgovarala tihim glasom. Bili su skriveni umešno ba enom ini odvra anja, prili no egzoti ne vrste. Vradžbinu je bacio mag izuzetne mo i. Prisluškivao sam ih. „... ve ovde. Šef kaže da svašta može da se desi“, tiho e mag. „Bilo kako bilo, bi emo u sigurnosnom kordonu", nervozno odvrati prorok. „Naro ito posle Tigrice i Andreja." „Oleg, shvati da e nam biti potrebna sva mo . Sva, do poslednje kapi. Tamni ne smeju da se do epaju Kandže. To bi bio kraj svega. Kraj Svetla." „Ma hajde", skepti no e prorok. „O kakvom kraju govoriš?" Mag se ispravio: „Ho u da kažem, kraj naše nadmo i. Ne bismo mogli da pritiskamo Tamne, u doglednoj budu nosti." „Da li je to i sada mogu e?" Bilo je mnogo zdravog skepticizma u prorokovim re ima. Svetli i Tamni postoje naporedo hiljadama godina. Vojuju ve hiljadama godina. Pomisli otkad se straže me usobno nadme u. Tu je i Inkvizicija, koja ne dozvoljava narušavanje odnosa snaga..." Svetli nakratko prekinuše razgovor. Prišli su elu reda pred barom i nežno obradili sve umove, uklju uju i i barmenov: „Dvadeset hamburgera i karton soka", re e mag pre nego što se obratio partneru. Pravio sam se da je i moj um pomu en. Ini su poprili no neoprezni. To pogotovo važi za mla e. Ose aj superiornosti nad obi nim ljudima zna biti jako omamljuju i. „Bilo kako bilo, bi e borbe. Anton mi je rekao da Tamni imaju nekog arobnjaka iz provincije. I da je taj poslagao Farida i Danila bez mnogo napora. Ubio je Tigricu. Kopilan." „Nije morala da napada mirnog Tamnog", pomislih, pomalo ozloje eno. „Nisam je jurio. Ona je nasrnula na mene." Svetli su se varali kad su rekli da sam ih savladao s malo napora. Ta borba me je skupo koštala. Trenutak kasnije sam shvatio da se nešto doga a. Svetli su se, kao po komandi, okrenuli ka pisti i odmah zatim povukli u Sumrak. Sledio sam ih, sa sekundom zakašnjenja. Jedan od Tamnih je stajao ispred zgrade, na snegom prekrivenoj pisti, s palicom u rukama. Dugi plameni jezik je liznuo zamrznuti beton. Jednom, dvaput. Mag je istio pistu pred sletanje aviona iz Odese. Svetli su hitali ka njemu iz zgrade terminala. Tr ali su, posr i po debelim snežnim nanosima. Mag ispusti još nekoliko plamenih jezika, pre nego što se povukao dublje u Sumrak. Odavde gledano, li io je na Kolju. Dva svetla brbljivka su užurbano trpali hranu u zeleno-bele plasti ne kutije. Dali su se u trk. Saplitali su se preko gladne, plave mahovine. Ovde je lepo uspevala. Toliko ljudi, toliko ose anja... Jedan zakasneli putnik je mogao da je nahrani za itav dan. I ja sam sko io sa stolice. Ostavio sam nepopijeno pivo za barom. Teško sam razaznavao šta se dešava kroz zid terminala. Video sam samo neodre ene senke Inih, šarene komade aura iznad njihovih glava i jarke gejzire oslobo ene mo i. Video sam i unutrašnjost zgrade, ljude u plasti nim stolicama, putnike koji strpljivo ekaju let. Tihi, potmuli glasovi su putovali Sumrakom. Razabrao sam ženski glas. Govorio je: „Let petnaest nula nula iz Odese je sleteo.“ Jurnuo sam niza stepenice. Manevrisao sam kroz usporeno mnoštvo. Dole. Napred. A sad desno.


Sko io sam kroz okretna vrata. Našao sam se ispred izlaza na pistu. Tamo je besnela bitka. Ose ao sam pražnjenja energije na sopstvenoj koži. Tolika mo amajlija, tolika veština maga se mogla iskoristiti za druge svrhe, umesto za borbu. Svetli su tako kruto predani pravednoj borbi! Nije im palo na pamet da se dogovore s nama - jurnuli su u napad. Tamni su prolazili kroz teška iskušenja. Izgleda da je u sukobu u estvovao i šef No ne straže, Geser. Pored aviona su bila još dva izuzetno snažna maga. Vazduhoplov je klizao ka kapiji za pristajanje. etiri obli ja nahrupiše kroz zid terminala. Sve etvoro behu Ini. Visoki momci širokih ramena, plave kose i plavih o iju. Pažljivo birani za ovu priliku. Kvartet Vikinga iz dvadesetog ili dvadeset prvog veka. Nosili su iste zimske jakne i torbe. Nisu imali šešire. Kosa im se slobodno vijorila. Nešto mi je govorilo da vetar nije razlog za to. Isprva nisam shvatio zašto su zadržali ljudsko obli je. Pogledao sam ih u ljudskom svetu. Nasmejao sam se od iznena enja kad sam shvatio da se lik Inog u Sumraku, odraz njihovih podsvesnih želja, oblikuje po raznovrsnim idejama... Grabili su prostranim hodnikom. Tr ali su ka meni, ka izlazu, ka sjajno osvetljenom aerodromskom parkiralištu ispred terminala. Prolazili su pokraj mene. Tamnoplavi cvet, veli ine kamiona „ural“, izniknu pred njima, baš kad su se poravnali sa mnom. Svi u Sumraku padoše na tie. Ležao sam na le ima. Podigao sam glavu i ugledao plavi veo. Blistao je u vazduhu. Li io je na džinovsku meduzu. Naslutio sam da e nešto iskrsnuti iza providne zavese. Imao sam pravo. Sred plave izmaglice se otvorio portal. To se desilo u sali za prijem prtljaga. O i su me zabolele od zaslepljuju eg belog sjaja. Sumrak postade neprirodno svetao, iako bez senki. To je bio neobi an prizor - nepodnošljivo sjajna svetlost i nimalo senki. Video sam dvoje Svetlih, šefa No ne straže i privla nu mladu ženu, arobnicu ogromne mo i. „U mojoj ste vlasti“, glasno obznani Geser, uz kratki svedeni pokret rukom. „Ustajte!“ Obra ao se Vikinzima. Svetli nisu primetili da ležim blizu portala, bliže od bilo kog drugog. Jedan od Vikinga dobaci nešto kratko i gnevno na engleskom. Geser odgovori. Žao mi je što nisam razumeo nijednu re . Vikinzi ustadoše i poslušno krenuše ka portalu. Spremao sam se da ustanem. Oslonio sam se na sve etiri. Kad se tre i Viking izravnao sa mnom, etvrti se povukao dublje u Sumrak. Geser je smesta reagovao. Bacio je mrežu preko Inih i nestao. arobnica je ostala na svom mestu. Preostali Vikinzi su ležali prikovani za tie, baš kao i ja. Ponovo sam se našao na podu, licem prema tlu, kao zgaženi žabac na autoputu. Imao sam utisak da je golemi komad betona pao na mene, s kamiona u prolazu. Nisam mogao da dišem, niti da pomerim ni najmanji miši . Proklet da sam, ako mi neki dugi, blago zakrivljeni predmet nije nepodnošljivo pritiskao grudi. Ležanje nosa pritisnutog na pod nije nimalo prijatno; okrenuo sam glavu, po cenu velikog napora. Ukrstio sam pogled s Vikingom, do mene. Osetih hladno u goru od moskovskog mraza. „Ti'“ Ja...“ „Ti si Ini!“ „Jesam.“


„Služiš li Tami?“ „Najverovatnije. “ „Pazi na nju.“ „Šta?“ Viking sklopi o i. Tihi dijalog je potrajao samo nekoliko sekundi. Na šta da pazim? Na ovu prokletinju što me žulja po rebrima? arobnica baci još jednu betonsku gromadu na nas. Onako, za svaki slu aj. Viking bolno zašišta. Iz grudi mi se ote slabašni uzdah. I tada pomislih: „Ma, do avola.“ Zatvorio sam o i. Usredsredio sam se na potragu za mo i... prona oh gotovo neiscrpni izvor u neposrednoj blizini - otvoreni portal. Vidi, vidi. Kako je najednom sve jednostavno! Za par sekundi u obnoviti mo potrošenu na bulevaru Strastnoj. Nisam se ni najmanje brinuo zbog injenice da je portal svetao. Priroda mo i je u uvek ista. Usisavao sam mo portala. Uzimao sam je polako, da svetla arobnica ne bi odmah shvatila šta se doga a. Prvo sam pokušao da se blago promeškoljim. Uspelo mi je. Nije bilo preterano teško. Obmotao sam stvar ispod mene u auru. Gurnuo sam je pod džemper, koprcaju i se po podu. inilo mi se da se arobnica uzvrpoljila. Hteo sam da ustanem kad se Geser vratio. Isijavao je belu svetlost, kao selja ka predstava an ela. Jednom rukom je držao šepavog, pasivnog Vikinga, begunca za rame. Jedan korak, pa još jedan - i Viking pade kao krpena lutka, pored svojih prijatelja. Na Geserovom licu nije bilo radosti, ve ne eg drugog. „Gde je Kandža?" Bacio je brz pogled na arobnicu. Ona je zabrinuto uvukla glavu u ramena. Osetio sam kako nas skenira sve odjednom. E ne eš, curice. Ne možeš prodreti kroz moju auru. Ni Geser ne e mo i. To tvrdim sa apsolutnom sigurnoš u, s nove, više stepenice. Ali Geser nije gubio vreme. Prišao mi je: „Opet ti...“ U njegovom glasu nije bilo ni traga mržnje, samo beskrajna koli ina brige. Ustao sam i iz nekog razloga, otresao prašinu s ode e. „Opet ja.“ „Za uješ me“, priznade Geser. Prodirao je kroz mene pogledom. „Za udi me još jednom. Vrati Kandžu.“ „Kandžu?" rekao sam, podignutih obrva. „O emu to govoriš, kolega?" Geser zaškrguta zubima - video sam pomicanje miši a na njegovim slepoo nicama. „Dosta je bilo šale, Tamni. Kandža je kod tebe. Drugde ne može biti. Ne ose am je, ali to ne menja stvar. Da eš mi Kandžu i zauvek nestati iz Moskve - Drugi put ti to govorim. Samo da znaš, ovo je prvi put da nekom dajem drugu šansu da ode. Prvi put posle mnogo, mnogo godina. Da li sam bio jasan?" „Nisi mogao biti jasniji", progun ao sam. Vagao sam sopstvenu snagu i odlu io da otpor nije besmislen. Umom sam posegnuo u pravcu nespremne arobnice. Isisao sam koliko god sam mogao mo i iz nje, pre nego što je shvatila šta se doga a. Žurno sam je dodao ve ukradenoj mo i s portala. Otvorio sam sopstveni portal, sebi ispod nogu. Istovremeno sam izašao iz Sumraka.


Efekat je bio isti kao da sam stajao na poklopcu kanalizacije koji je najedanput nestao. Geser i ostali su gledali kako propadam u tie. Uronio sam u zemlju i nestao. Nisam se usudio da crpim mo od Gesera. Nešto mi je govorilo da s njim još ne treba da se ka im. Napravio sam za Gesera neprozirnu auru, bez naro itih priprema. Ukrao sam energiju ženi koja e najverovatnije postati velika arobnica. To su samo de ji nestašluci. Tako nešto samo jednom uspeva. Prerano je da ti, Vitalij Rogoza, Tamni, stupiš u borbu sa šefom No ne straže. Budi zahvalan što si utekao u jednom komadu. Promrmljao sam „hvala" i s visine od nekoliko metara upao u snežni nanos. Skolila me je tama. Mesec je sjao na nebesima. Šuma me je opkoljavala s dve strane. Bio sam na kr evini u šumi. Prose ena je pravo, kao nikolajevski Lenjinov prospekt. Bila je veoma široka. Šira od petnaest metara. Gledao sam neprozirni šumski zid, levo i desno od mene. Gotovo pun mesec je sijao iznad srebrne trake devi anskog snega. Bilo je lepo, neverovatno lepo - mese inom okupana kr evina, no , sneg... došlo mi je da legnem u sneg i uživam u divnom prizoru. Ali, bilo mi je hladno. S naporom sam se izvukao iz snežnog nanosa. Osvrnuo sam se oko sebe. Sneg je izgledao netaknuto. Negde u daljini sam uo prepoznatljivo kloparanje voza. Hmm. Baš sam ti ja neki veliki mag. Gospodar Tamnih portala. Dobro, otvorio sam ga. Ali nisam odredio mesto na koje u dospeti. I evo rezultata: bio sam sam u zimskoj šumi, u džemperu, bez jakne i kape. Onako ljut na sebe, osetih dugi, tvrdi predmet pod džemperom. Odlu ih da ne diram auru i po oh u pravcu meseca, preko udesnog, devi anskog snega. Hodao sam po mese inom obasjanoj šumskoj kr evini. Uskoro sam otkrio da je šetnja po smetovima izuzetno mu no iskustvo. Zateturao sam se put šume, zbog razumne pretpostavke da ispod drve a ima manje snega. Pokazalo se da sam bio dvostruko u pravu. Prvo, na rubu šume nije bilo smetova i drugo, pronašao sam usku i dobro utabanu stazu. Nisam je video zbog senki. Jedna stara poslovica kaže da putevi uvek vode do onih koji su ih sagradili. U svakom slu aju, nisam imao drugu ideju. Pošao sam stazom. Isprva sam hodao. Ubrzo sam potr ao, da bih se ugrejao. „Tr u dok se ne umorim“, odlu io sam. „Zatim u u i u Sumrak, da se... zagrejem." Nadao sam se da u imati dovoljno snage za tr anje i boravak u Sumraku. Tr ao sam petnaestak minuta. Nije bilo nikakvog vetra, tako da sam se stvarno ugrejao. istina se, nastavljala kao neprekinuta traka sjajnog snega. Ne bi trebalo da tr im ovuda. To je zadatak dostojan nekog viteza iz davnina u prevrnutom gunju, s arobnim ma em za pojasom i vernim, pripitomljenim vukom na par koraka ispred... im sam pomislio na vuka, za uh lavež negde s leve strane. Psi. Vu ji lavež je druga iji. Oni zimi ne laju. Stao sam da bih osmotrio okolinu. Topli, narandžasti plamen je sijao me u drve em. Sad sam pored laveža uo i glasove. Ljudske glasove. Nisam tra io vreme na razmišljanje. Nastavio sam da hodam, dok nisam stigao do druge staze koja se odvaja u pravcu logorske vatre. Zaputio sam se njome. Uskoro su mi dva psa potr ala u susret - bela karelijska lajka gustog repa, gotovo nevidljiva na snegu i rutavi njufaundlendski terijer, crn kao gar. Lajkin lavež podse ao je na zvonjavu praporaca, dok je njufaundlender lajao dubokim: „Vuf! Vuf!“ „Petro, da li si to ti?“, pitao je neko iz društva oko logorske vatre.


„Nisam“, odgovorio sam. „Nisam Petro. Mogu li malo da se ogrejem? Da budem najiskreniji, najviše bih voleo da saznam gde sam. Nisam hteo da lutam šumama, ve da krenem pravo ka prigradskoj železnici. „Samo do i! Ne boj se pasa, ne e te ni pipnuti!“ Nisu me ni pipnuli. Mala lajka je optr avala oko mene na istom rastojanju od nekih etiri metra. Njufaundlender je skakao oko mojih nogu. Onjušio mi je cipele, zarežao i otr ao ka logorskoj vatri. Desetak ljudi je sedelo oko nje. Sa duge grane obližnjeg bora je visio veliki kotli . Nešto obe avaju e se kr kalo u njemu. Ljudi su sedeli na dva debla. Ve ina je držala metalne šolje u rukama. Neko je upravo otvorio novu bocu votke. „Vidite ovo!" re e mladi bradonja, nalik geologu, kad sam iz tame stupio na svetlost. ovek ima samo tanak džemper!" „Žao mi je“, uzdahnuo sam. „Imao sam neke problem e." „Sedi dole!", re e neko. Gotovo da su me prisilili da sednem i gurnuli šolju votke u ruke. „Popij to." Nisam se usudio da ne poslušam. Ispekla mi je grlo. Za nekoliko sekundi sam zaboravio da sam na ci i zimi. „Stepa! Da nemaš neku jaknu viška?" pitao je bradonja, naviknut na izdavanje nare enja. „Imam", odgovori neko sa suprotnog debla i otr a do tamnih šatora, razapetih izme u drve a. „Imam i kapu", re e bucmasta žena s kikama, dostojnim šiparice. „Samo trenutak..." „Da li ste mnogo vremena proveli na hladno i?" pitao me je bradonja. „Ne baš. Nekih dvadeset minuta. Ne pitajte me kako sam tamo stigao." „Ne emo", odgovorio je. „Na i emo ti mesto za spavanje i slobodnu vre u. Sutra idemo u Moskvu. Možeš da po eš s nama, ako ho eš." „Hvala", rekao sam. „Bi u mi drago." „Slavimo ro endan", objasni Stepa kad mi je prišao s plavozelenom skijaškom jaknom. „Evo, uzmi je." „Mnogo vam hvala, ljudi", iskreno sam prozborio. Zahvalio sam im se ne toliko na gostoprimstvu, koliko na odluci da mi ne postavljaju suvišna pitanja. Dobio sam toplu jaknu. Bila je toplija no što izgleda. „Ko slavi ro endan?" pitao sam. Jedna od devojaka prestade da ljubi bradatog obožavatelja. „Ja sam slavljenica", rekla je. „Zovem se Tamara." „Sre an ro endan", rekao sam. Zvu ao sam isprazno. Bilo mi je istinski žao što nemam šta da joj poklonim. Bilo me je sramota da joj dam nov anicu od sto dolara. To bi previše li ilo na velikodušno deljenje napojnica u hotelu. „Kako se zoveš?", pitao me je prvi bradonja. „Ja sam Matvej." „Vitalij." Pretresao sam pruženu ruku. „Ro endanska zabava u šumi, usred zime - nikad tako ne em nisam prisustvovao." „Za sve ima prvi put", filozofski napomenu Matvej. Psi ponovo zalajaše i jurnuše u tamu. „Pa, da li je to kona no Petro?", s nadom upita devojka. „Jesi li to ti, Petro?" zagrme Stepa, iznena uju e zvonkim baritonom, znatno druga ijim od njegovog normalnog glasa. „Jesam", odgovori neko iz šume. „Da li si doneo šampanjac?"


„Jesam", likovao je Petro. „Uraa", uglas povikaše devojke. „Ura za Petru, našeg spasioca!" Potajno sam opipao tajanstvenu Fafnirovu kandžu. Razmišljao sam da li da je sakrijem. Procenio sam da mogu da se opustim do jutra i uživam u opuštenoj svetkovini. Ljudi oko logorske vatre su se trudili da se ne ose am kao stranac. Neštedimice su dosipali votku, kao da sam jedan od njih. Dali su mi i tanjir vrelog pilava. Ponašali su se kao da svetlost logorske vatre svakodnevno privla i slabo obu ene putnike namernike. Bila je velika šteta što medu njima nije bilo nijednog Inog, pa ak ni neiniciranog.


GLAVA 4.

Semjon u e u Geserovu kancelariju. Na trenutak je zastao ispred vrata i blago odmahnuo glavom. „Siguran sam da nije u Moskvi." „To je malo glupo", progun a Ignjat iz fotelje. „Zašto bi otvarao portal negde van grada, ako namerava da u ini nešto s Kandžom u Moskvi?" Geser iskosa odmeri Ignjata. Bilo je ne eg zagonetnog u tom pogledu: prvi izraz koji bi vam pao na pamet jeste „više znanje". „Možda i nije tako glupo", tiho se usprotivio. „Tamni nije imao izbora. Mogao je da ostane u Moskvi i izgubi Kandžu ili da pobegne i ode s njom, da bi se kasnije vratio. Ne valja što su Bra a uspela da dostave Kandžu tamnom iz Ukrajine i što mu je pošlo za rukom da nas obmane." Geser uzdahnu. Sklopio je o i i ispravio grešku. „Ne nije obmanuo nas, naravno. Obmanuo je mene." Skrhana Svetlana je sedela na ivici sofe pored prozora. Ponovo je zaplakala. „Žao mi je, Borise Ignjatijevi u..." Anton je dotad stajao pravo kao pritka. Prišao je Sveti. Obgrlio je oko ramena. „Ne pla i, Svetlana. Nisi ti kriva. Nisam uspeo da prozrem namere Tamnog, tako da ne možeš biti odgovorna." Geser je govorio mirnim, u osnovi neutralnim tonom. Šef No ne straže nije imao razloga da kori Svetlanu. Doga aji na aerodromu su jednostavno prevazilazi njeno znanje i veštinu. „Samo mi jedno nije jasno", naglo se umešala Olga. Nervozno je pušila, sede i na debelom jastuku izme u Geserovog stola i prozora. „Kažeš da dela Tamnog nisu mogla biti predvi ena unapred. Da li to zna i da se vodio intuicijom? Da li je dejstvovao bez plana, ne razmišljaju i unapred?" „Jeste", složio se Geser. „Voli da stvara nove mogu nosti, umesto da bira izme u postoje ih. To je hrabro, ali opasno ponašanje. Intuicija zna biti varljiva. Tako emo ga savladati." Zavladala je kratkotrajna tišina. Semjon bešumno pre e preko kancelarije i sede na sofu, odmah do Antona i Svetlane. „U stvari, nešto drugo me mu i", re e Geser, turobnim tonom. Posegnuo je u džep i izvukao paklicu „pal mala". Iznena eno je osmotrio. Zatim je vratio u džep i izvadio kubansku cigaru u metalnom cilindru, makaze za se enje vrhova cigara i veliku, stonu pepeljaru. Nije otpakovao cigaru. „Mu i me nešto sasvim drugo." injenica da je Tamni bez problema koristio energiju portala i nešto Svetlanine?", pitao je Semjon. Pogodio je odmah. „Ali, to se dalo o ekivati." „A zašto?", oprezno e Geser. Semjon slegnu ramenima. ini mi se da je mo niji nego što smo mislili. Dobro skriva tu injenicu. U na elu Ilja i ja, pa ak i Garik možemo da se, pod odre enim okolnostima i sa izvesnim posledicama, služimo mo ima Tamnih." „Ali ne ovako drsko.i vesto", re e Geser, odmahuju i glavom. „Se ate li se kad je Avakum u Španiji pokušao da crpi energiju iz tamnog portala. Se ate li se kako se to završilo?" „Se am se“, re e nimalo pokolebani Semjon. „To samo zna i da je ovaj Tamni zna ajno


mo niji od Avakuma. To i ništa drugo." Geser je nekoliko sekundi posmatrao Semjona. Odmahnuo je glavom pre nego što se obratio Svetlani. „Sveta“, progovorio je osetno nežnim tonom. „Pokušaj još jednom da se setiš svega što si tamo doživela. Ne žuri se. Smiri se, molim te. Uradila si sve kako treba, problem je što to nije bilo dovoljno." Semjon iznena eno pogleda Svetlanu, kao da je tek sad shvatio da mu je promakla najinteresantnija stvar. „Kako misliš, pokušaj da se setiš? Stvori sliku, pa e stvar biti o as gotova", posavetovao je. „Slika ne e da se materijalizuje", progun a Geser. „U tome je itav problem. Vidimo samo neke smetnje, bez slike." „Da li ste pokušali da stvorite druga iju sliku?", pitao je revnosni Semjon. „Neku apstrakciju, nevezanu sa Tamnim?" „Pokušala je", odgovori Geser umesto nje. „Sve druge slike su u redu, samo ova nije." „Hmm“, promrmlja Semjon. „Možda je prizor preterano živ, preduboko potisnut. Se ate li se kako sam dvadeset godina pokušavao da oživim sliku paklenog vrtloga nad Rajhstagom, za vreme Hitlerovog govora. Nisam uspeo da proizvedem ništa uverljivo, dostojno originala." „Ne govorimo o sravnjivanju sa originalom", re e Geser. „Nema nikakve slike. Postoji samo siva mrlja, kao da Svetlana pokušava da se seti Sumraka." Anton, koji dotad nije progovorio ni re , s nadom pogleda Svetu „Pa, evo kako je bilo", po ela je. „Isprva nisam ništa osetila. Ostala sam kod portala, kad si ti, Borise Ignjatijevi u, pošao za odbeglim Bratom. Opazila sam da se Tamni na podu mi e i dodala nešto energije tvojoj Mreži. Ponovo sam pribila Tamne o pod. Vratio si se. Odmah nakon toga - kao da me spopao napad slabosti. Sve se zamra ilo, izgubila sam snagu... A zatim praznina. Povratila sam se kad me je Anton polio vodom po licu. Sa uvala sam samo nejasna se anja." arobnica se ujede za usnu, kao da e svakog asa zaplakati. Anton je gledao, kao da se nada da e je pogledom utešiti. „Nemam razumno objašnjenje", umeša se Ilja. „Ima premalo podataka za zaklju ivanje." „Podataka ima više nego dovoljno", progun a Geser. „Ali ni ja nemam objašnjenje. Ništa što bi stoprocentno odgovaralo situaciji. Imam nekih sumnji, ali ih moram proveriti. Olga?“ Olga slegnu ramenima. „Ako ti nemaš ništa da kažeš, ja ne u ni pokušavati. Ili je on mag najvišeg reda kog niko i nigde nije registrovao, ili se neko igra našim umovima. Na primer, nikako mi nije jasno zašto Zavulon nije intervenisao. Zar krijum arenje Kandže nije operacija od najve e važnosti? Nije mrdnuo prstom da pomogne svojima." „To je istina", zamišljeno e Geser. Kona no je izvadio cigaru iz metalnog cilindra. Pažljivo je osmotrio. Udahnuo je aromu duvana sa o iglednim uživanjem, pre nego što je odložio. „Mogu e je da moskovska Dnevna straža nema ništa sa operacijom krijum arenja Fafnirove kandže. Bra a Regin možda rade na svoju ruku. U tom slu aju nemamo ništa protiv Zavulona. Njegovi poslušnici su samostalno reagovali i to ne naro ito efikasno, ina e nam ne bi dozvolili da presretnemo Bra u." „Kakve koristi možemo imati od Bra e, šefe?", negodovao je Ignjat. Ustao je. „Ako je Tamni iz Ukrajine predodre en za Kandžu, nije ni udo što su dobili bitku na aerodromu." „Ako je Tamni iz Ukrajine predodre en za Kandžu", re e Geser, tihim glasom, „nama je su eno da ostatak ve nosti provedemo u Sumraku. ak ni ja ne bih mogao da spasem nikog od vas. Nijednog. Shvataš li šta govorim, Ignjate?"


„Da li je to ta no?", pribrano e Semjon. „Da li je situacija toliko ozbiljna?" „Stvari stoje baš tako, Semjone. Imam samo jednu nadu. Tamni ne shvata svoju ulogu u itavom zamešateljstvu. Naša jedina šansa je da ga nadmudrimo i do emo u posed Kandže. To bi, u na elu, uravnotežilo odnos snaga." „Ali, kako da ga nadmudrimo?", uporno e Ignjat. Da li da pokušam da razgovaram s njim, da ga ubedim? Vešt sam u ube ivanju. Kad bismo ga samo našli." „Tamni ne može da sedi zaludan, dok mu Kandža gori pod prstima. Sigurno e se pojaviti u Moskvi." Geser ustade i pogleda podre ene. Protrljao je obraze sporim pokretima. „To je to. Odmorite se. To važi za sve." Obratio se Antonu. „Antone, ne odvajaj se od Svete. Prilepi se uz nju, kao pijavica. Ne idi svojoj ni njenoj ku i. Ostanite ovde.“ „Dobro, Borise Ignjatijevi u", re e Anton. Još je grlio Svetina ramena. Anton i Sveta su desetak minuta kasnije sedeli sami u udobnoj dvorani za sastanke. Anton ponudi mini-disk plejer i slušalice iscrpljenoj arobnici. „Znaš“, rekao je, „ponekad igram tu igru. Na disku ima mnogo muzike. Svakakve. Pritisnem dugme za nasumi no biranje pesama, ali nekako uvek ujem odgovaraju u. Zašto ti ne probaš?" Svetlana se slabašno osmehnu i prihvati slušalice. „Ovde pritisni." Pritisnula je pokazano dugme. Plejer zatrepta zelenim okom, dok je okretao disk. Laserski zrak je klizao po disku, dok se nije zastavio na nasumice odabranom zapisu.

Sanjam pse i divlje zveri, sanjam da su mi životinje neonskih o iju progrizle krila, visoko na nebesima. Ose am se nezgrapno, poput palog an ela...

„To je ’Nautilus Pompilijus’", re e Svetlana, podešavaju i slušalice. „’Pali an eo’, to svakako odgovara prilici." „Poslušajmo zajedno", predložila je Svetlana i sela na sofu. „Važi", složio se Anton. U sebi se zahvalio izumitelju slušalica bez plasti nog okvira.

Ne se am se pada, samo udarca, sudara s hladnim kamenom. Kako sam leteo tako visoko da bih se stropoštao tako okrutno, poput palog an ela Natrag na mesto koje smo ostavili za sobom, u potrazi za boljim životom Natrag na mesto sa kog smo požudno posmatrali plavo nebo. Dole.


Dugo smo sedeli zagrljeni. Si ušni „Nautilus Pompilijus“ nam je pevao u uvu. Nas troje smo delili ogor enje i sre u: mag, arobnica i pali an eo.

„Ali, kad sam ušao u zgradu terminala", govorio je Šagron, „tamo nije bilo nikog. Zatvorili su portal, blizu ulaza, malo udesno, u dvorani za prijem prtljaga. Svetli su ve demontirali terenski štab. Jedva sam ih osetio, negde na obodu aerodroma. Ili su ulazili u automobile, ili su se ve odvezli." Šta je s Bra om?” pitao je Edgar. „Proklet da sam, ako znam šta im se dogodilo. Mislim da je jedan poginuo. Svetli su, onesposobili ostale. Odveli su ih sa sobom." „Zašto", upita zbunjeni Denjiška. Spustio je šolju kafe. „Zašto ih nisu dokraj ili na licu mesta?" „Ma hajde, pa to su Svetli!", re e Jura, preneražen pitanjem. „Bra a su se predala. Svetli su ih pohapsili. Verovatno su ih predali Inkviziciji... Sadisti. Bilo bi bolje da su ih pobili." „Mislim da se izvukao", re e Nikolaj. Poigravao se sa ispražnjenom palicom. Njena mo je za tili as otopila sneg sa aerodromske piste i isušila zemljište. „Pa, Jura, šta ti misliš?" „Ne mogu da osetim Kandžu. Nije u Moskvi." „Ali, kako je uspeo da pobegne?", re e Ana Tihonovna. Stalno je pu ila usne, kao stroga iteljica. „Kako je izmakao iz Geserovih šaka? Ne mogu da verujem?" „Ne znam" planu Jura, „ali se tamo nešto desilo." „Možda je koristio portal?", oprezno e Edgar. „Portal?" zareža Jura. „Da li ti možeš da koristiš portal?" „Ne baš lako", priznade Edgar. „Nemam neophodnu mo ." „I", re e Jura, s manjkom oduševljenja. Upirao je prstom u tavanicu. „Ne zaboravi da je naš prijatelj, povrh svega, posle borbe na bulevaru izgledao kao isce eni limun." „Ali, posle borbe na aerodromu je Svetla arobnica izgledala kao isce eni limun", primeti Nikolaj. „Voleo bih da neko pokuša da me ubedi kako se dobrovoljno lišila mo i.“ „Tako je, u pravu si“, ozari se Šagron. „Kad malo bolje razmislim, energetska slika doga aja na Vnukovu upu uje na nedvosmisleni vampirizam. Sve je bilo ljubi asto." Jura skepti no zavrte glavom. „Moram da priznam da mi Ukrajinac nije delovao tako umešno. Da biste preoteli mo svetle arobnice, Geseru pred nosom, morate biti ravni Zavulonu. Potrebno vam je i pravo na intervenciju prvog reda.“ „O kakvom pravu govoriš?", planula je Ana Tihonovna. „Svetli su, samo tokom poslednjih dvadeset etiri sata, tri puta ozbiljno prekršili Dogovor. Bili smo svedoci napada uz upotrebu mo i! Svetli su zaboravili na pravo!" „Ana Tihonovna", oglasi se Edgar. „Inkvizicija je Svetlima podarila još jedan oprost grehova. Dogovor je obesnažen dok god rade na povratku ukradenog magijskog predmeta. No na straža ima pravo da radi ša ho e, sve dok se Fafnirova kandža ne vrati Inkviziciji. Ovo je ratno stanje. Mnogo podse a na etrdeset devetu - ti se dobro se aš tog vremena." U sobi zavlada tišina, kakva postoji samo u me uplanetarnom prostoru. „Ti si sve to pre utao?", upita ga, ozloje ena Ana Tihonovna. „Zašto bih uznemiravao mla e osoblje? Žao mi je, Denjiška. Ionako smo u slabijem položaju. Prvo, šef nije ovde, a drugo - imali smo dve prili no neuspešne godine. Koliko puta smo, u te dve godine, morali da uzmaknemo pred Svetlima? Pet, deset puta?"


„Drugim re ima, pokušavao si da se izboriš s defetisti kim raspoloženjem, je l' da?", otrovno e Jura. „Snižavao si tenziju. Štitio si mladež od štetnih uticaja. Vidi, boga ti." emu takva pri a?", brecnu se Edgar. „Zašto ne pokušaš da kažeš šta nam valja initi?" „Šef je tebe imenovao za zamenika", hladno e Jura. „Potrudi se da prona eš rešenje." „Imenovao je mene, pošto ste Kolja i ti odbili tu ast", re e Edgar, tužno i zlovoljno. „Jaki ste mi vi borci." „Momci, zavežite, molim vas!“, re e Ana Tihonovna, rumena od gneva. „Ovo nije vreme za sva u! ak i moje veštice bolje sara uju od vas!“ „Dobro, zaboravimo na ovo“, re e Jura i odmahnu rukom. „Pitao si me šta sad da radimo? Ništa. Ukrajinac ne može da ode predaleko od Moskve. Mislim da je Kandža kod njega. Ako još ništa nije uradio, to zna i da još nije vreme. Mora e da se vrati - Kandža mora da stigne u Moskvu u slede a dva dana, ina e e njen vrhunac pro i. Posle toga e biti samo jedan od mo nih predmeta." Nikolaj klimnu sa odobravanjem. Edgar ih je pažljivo osmotrio. Prvo jednog, a zatim i drugog maga. „U tom slu aju emo ekati", uzdahnuo je i dodao: „Da. Pokazalo se da je naš ukrajinski prijatelj lukav, lukaviji od Gesera." „Ne kaži gop“, posavetova ga Kolja. „To je ukrajinska poslovica. Zna i ’ne broj kokoš’." „Ana Tihonovna", re e Šagron, prili no nervozno. „Reci devojkama da skuvaju malo kafe. Jedva se kre em, posle svega što nas je snašlo!" „Ti si len uga, Šagrone", re e Ana Tihonovna, odmahuju i glavom. „Ali, nek ti bude. Bi u dobra prema tebi, zato što si se ve eras istakao. Bio si primer za Ine." Šagron se zadovoljno osmehnuo.

U šatoru je, na moje veliko iznena enje, itave no i bilo veoma toplo. Naravno, spavali smo ne skidaju i ode u. Skinuo sam jaknu i cipele, pre nego što sam se uspuzao u ponu enu vre u za spavanje. Šator je pripadao bradatom Matveju. Mogao je da primi troje ili etvoro ljudi, zlu ne trebalo. Bilo nas je samo dvoje. Najbliži šator bio je na dvadeset koraka od nas. uo sam slatko stenjanje slavljenice, im su svi napustili prostor oko logorske vatre. Topila se od zadovoljstva u ne ijem zagrljaju. Zna i, nije samo nama bilo toplo. udio sam se tome. Zamišljao sam, kao i svi južnjaci, da je zimi u severnim šumama nepodnošljivo hladno i neugodno. Prevario sam se. Možda je u šumama hladno i neugodno, ali ljudi nose toplotu i komfor gde god da krenu. Priroda, istina, malo trpi zbog toga, ali to je druga stvar. Sasvim druga stvar. Matvej se prvi probudio i ispuzao iz vre e za spavanje. Zadržao se u središnjem delu šatora, gde je navukao moderne planinarske cipele (mnogo bolje od moje nezgrapne obu e s debelim onom). Odvezao je uzicu na ulazu i izašao napolje. Mraz me je odmah ujeo za obraze. Istovremeno sam na grudima osetio pritisak magijskog predmeta, kog mi je Viking predao na aerodromu. Odonda ga nisam pošteno pogledao. Nisam imao prilike. Shvatio sam da se aura otopila tokom no i, lišena novih doza energije. Ose ao sam dašak mo i iz nedara, ili bolje re i MO I. Daje me u njima bio i jedan Ini, osetio bih je. Izvadio sam dugi, zakrivljeni predmet - kutiju - ispod džempera. Li ila je na kanije velikog noža. Otvarala se kao školjka. isto sumnjam da u moru postoje sli ne školjke, uske i duga ke trideset pet centimetara. Kutija je zaklju ana u Sumraku. Tako da je nijedno ljudsko bi e ne bi moglo otvoriti. Napregao sam o i i pošao ka izlazu. Skloni sam šatorsko krilo u stranu, da bih pripustio više


svetla. U kutiji je, na tamnocrvenom somotu stvarno po ivala crno-plava kandža neke goleme zveri. Sa krive, unutrašnje strane je delovala oštro kao kirgijski nož. Imala je duga ko udubljenje, za oticanje krvi. inilo se da je širi kraj grubo odlomljen, kao da je kandža okrutno odse ena sa stopala. Pretpostavio sam da je tako i bilo. Ali, opet, kakva zver može da ima ovakvu kandžu? To bi morao biti neki legendarni zmaj. Šta drugo? Ali, da li su zmajevi ikad postojali? Potražio sam odgovor na ovo pitanje u se anju. Sumnji avo sam odmahnuo glavom. Veštice i vampiri su jedna stvar. Oni su Ini. Ali zmajevi... Sneg je škripao pod Matvejevim nogama, dok se vra ao s potoka. Uzdahnuo sam i skliznuo u Sumrak. Zatvorio sam kutiju i vratio dragoceni magijski predmet pod džemper. „Da li si se probudio?" pitao me je Matvej, iz bliza. „Uh, uh.“ „Zna i da ti nije bilo hladno?" „Nije. To je neverovatno. Mislio sam da u šumi, usred zime mora biti veoma hladno. Ali, bilo mi je toplo." „Vi južnjaci ste udan svet“, nasmejao se Matvej. „Misliš da je ovo pravi mraz? U Sibiru imaju prave mrazeve. Znaš li šta kažu? Sibirac nije onaj ko ne ose a hladno u, ve onaj ko zna da se toplo obu e.“ Nasmejao sam se. Lepo re eno. Zapamti u to. I Matvej se nasmejao. „Tamo je potok. Mogao bi da se umiješ." „Uh, uh.“ Iskobeljao sam se iz šatora i pošao ka smrznutom potoku. Neko je izbušio rupu u ledu, tamo gde se staza sastajala s obalom. Tanki, providni sloj leda je pokrio tokom no i. Matvej ga je izlomio. Voda je bila hladna, ali ne dovoljno da bi uplašila moju južnja ku dušu. Pljusnuo sam se nekoliko puta po licu. Voda me je osvežila i pokrenula. Hteo sam da idem negde, da nešto radim. Možda voda nije bila zaslužna za to. Ju e sam se gotovo do kraja iscrpeo, na aerodromu. To nije bilo iznena enje. Ukrao sam nešto energije s portala i još malo od arobnice. Sve sam odmah potrošio. O igledno je da sam no as crpeo mo iz Kandže. To je bila mo odgovaraju e vrste, tamna mo . Nisam voleo da koristim svetlu mo . Strana je i teška za kontrolisanje. Mo Kandže je na mene delovala kao maj ino mleko na odoj e. inilo mi se da diše na zagonetni, a opet tako poznati na in. inilo mi se da mogu da pomeram planine. „Kad ete rasturiti logor?“, pitao sam ga u šatoru. Ne baš u šatoru, ve kod logorske vatre. Matvej je sekao drva. Dva psa su obilazila oko njega. Gladnim o ima su premeravali kotli koji se kr kao iznad vatre. „Podgreja emo pilav, kad svi ustanu. Popi emo malo votke, da bismo se zagrejali. Posle toga emo po i. Zašto pitaš? Da li se žuriš?" „Pa, voleo bih da krenem što pre", neodre eno sam odgovorio. „Idi, ako se žuriš. Zadrži jaknu. Da u ti Stepinu adresu. Obi i ga, pa mu je vrati." Kad bi samo znao kome pomažeš, ove e. „Matvej", progovorio sam tihim glasom. „Ozbiljno sumnjam da u imati prilike da potražim Stepu. Hvala ti, ali se ne u smrznuti." „Ne budali", re e Matvej. Uspravio se sa sekirom u ruci. „Ne moraš da je vratiš, ako ne eš. Tvoje zdravlje je mnogo važnije od jakne." Pokušao sam da se mudro i tužno nasmejem.


„Matveje, dobro je što ovde nema nikog drugog. Znaš, ja nisam ljudsko bi e.“ Matvejev pogled se zamutio. Sneveselio se. Verovatno je pomislio da sam neki maloumni šarlatan. Pa, pokaza u mu da se vara. Oba psa prestadoše da veselo skaku u. Zacvileše i potražiše uto ište iza Matvejevih nogu. Podigoh jedva vidljivu jutarnju senku i kliznuh u Sumrak. Bilo je zabavno posmatrati Matvejevu reakciju. Toliko se iznenadio da je ispustio sekira. Pala je na njufaundlenderovu šapu. Pas zaglušno zalaja. Matvej nije mogao da me vidi. Nije ni trebalo da me vidi. Skinuo sam jaknu. Matvej ni nju ne e videti, sve dok je ne izbacim iz Sumraka. Napipao sam nešto u džepu od košulje i strpao dve nov anice od po sto dolara u džep jakne. Bacio sam je Matveju. Stresao se i uhvatio jaknu, kad se, bar što se njega ti e, iznebuha pojavila u vazduhu. Obazreo se okolo. Istina za volju, jadno je izgledao. Znao sam da mi nikad ne bi poverovao, bez ovakve demonstracije. Nisam hteo da ponesem ništa tu e, pa ak ni staru jaknu. Od ljudi koji bez pitanja pomažu strancu koji doluta do njihove logorske vatre iz šume, ako je mogu e, ne treba ništa uzimati. Jakna je bila topla i nimalo jeftina. Nije mi trebala. Ja sam Tamni. Ne trebaju mi tu e stvari. Izašao sam iz Sumraka, Matveju iza le a. Nastavio je da zapanjeno zuri u prazan prostor. „Tu sam“, rekao sam. Matvej se okrenu u mestu. Delovao je smeteno. „A-a-a-a-a“, promucao je, pre nego što se u utao. „Hvala. Sna i u se i bez jakne." Matvej klimnu. Izgubio je volju za negodovanjem. Mislim da je bio zaokupljen injenicom da je preno io u šatoru s nekom vrstom monstruma koji po volji nestaje. Ko zna šta još može da uradi? „Reci mi samo jedno. Kako da odem odavde?" „Onuda", re e Matvej i pokaza na stazu kojom sam došao. „Vozovi ve saobra aju." „Ima li tamo glavnog puta? Radije bih stopirao." „Glavni put je odmah pored železni kih šina." „Sjajno“, rekao sam, zadovoljan novostima. „Dobro, do vi enja! Još jednom se zahvaljujem. estitajte slavljenici... i znate šta, dajte joj ovo.“ udesno je kako sam, u asu, ovladao jednostavnom, ali nepoznatom vradžbinom. Sakrio sam ruku iza le a i napipao smrznutu granu. Slomio sam je... i Matveju pružio živu ružu, tek odse enu sa žbuna. Kapljice rose su blistale na zelenim listovima. Latice su bile plamenocrvene boje. Sveža ruža je izgledala divno u snežnoj šumi. „ A-a-a“, mumlao je Matvej, dok je automatskim pokretom prihvatao ružu. Pitao sam se da li e je dati slavljenici, ili e je zakopati u smetu, da bi izbegao duga, neprijatna objašnjavanja. Nisam ga pitao, šta e u initi. Vratio sam se u Sumrak. Nisam hteo da se povla im po smrznutom snegu. Ono što mi je odgovaralo ju e, kad sam mislio da bežim od Gesera, mi ne odgovara danas, odmornom i punom mo i. „Nešto sam zaboravio... O da, kapu. Ni ona nije moja. Još mi je na glavi. Gurnuo sam je u jaknu i krenuo. Kretao sam se u skokovima od dve stotine metara. Otvarao sam slabašne portale na granici obzora. Kora ao sam kroz njih, gutaju i rastojanje, kao džin iz bajke. Kr evina je danju izgledala obi no. Sva magija je u potpunosti iš ezla. Nije slu ajno što su istinski romantici i ljubitelji slobode - Tamni - izabrali no za svoje vreme, umesto dana, kad sva prljavština i ubre sveta napada o i, kad se lepo vidi kako su nam gradovi ružni i zapušteni, kad su ulice pune glupih ljudi, a putevi smrdljivih automobila. Dan je vreme bukagija i lanaca,


dužnosti i pravila. No je vreme slobode. Za istinskog Inog, ništa nije vredno te slobode. Ništa ne može zauzeti njeno mesto, nikakva svakodnevna, obaveza, niti služba jeftinim, opojnim idealima, izmišljenim daleko pre tvog ro enja. To je samo mit, fantazija, ucho od sledzia, kako vele naša slovenska bra a Poljaci. Postoji samo sloboda za sve i samo jedno ograni enje: niko nema pravo da ograni ava slobodu drugih. Nek lukavi i licemerni Svetli do mile volje tragaju za navodnim paradoksima i protivre nostima u ovom stavu. Ako ste slobodni, dobro ete se slagati sa slobodnima. Oni ne smetaju jedni drugima. Morao sam da zaustavim automobil mo ima Inog. Iz nekog razloga niko nije hteo da poveze oveka bez jakne ili kaputa. Morao sam da dotaknem um voza a u olupanoj „devetki" boje vlažnog asfalta. Stao je. Voza je bio mladi od dvadeset pet godina, kratko ošišan i bez vrata. Glava mu je, doslovce virila iz tela. Imao je bezizražajan pogled. Pokazalo se da ima fantasti ne reflekse. Verujem da bi mogao da vozi auto i bez svesti. „Eh?“, rekao mi je, kad sam se udobno smestio na zadnjem sedištu, pored njegove ogromne kožne jakne. „Pravo, samo pravo. Za Moskvu. Izbaci eš me na Tverskoj." Nežno sam ga dodirnuo, kroz Sumrak. „Ah", re e mladi i pogna auto. Vozio je preko sto na sat, uprkos klizavom putu i lakom transu. Kola su tako lepo jezdila po putu, da sam se zapitao da li imaju specijalne gume. U Moskvu smo se dovezli iz pravca severozapada, nakon skretanja na Volokolamski autoput, što zna i da smo brzo prošli pola megalopolisa, voze i se pravom linijom. Išli smo pravo na štab Dnevne straže, u Tverskoj ulici. Imao sam sre e da naletim na udesnog voza a. Autoput ga je ohrabrio na još bržu vožnju. Povrh svega, naleteli smo na zeleni talas. Shvatio sam da su me spazili, dok smo se vozili pored Sokolske stanice. Mene i Kandžu. Gotovo je nemogu e dosti i „devetku" usred Moskve, dok po pravom putu juri napred ne menjaju i traku. Stigao sam do Tverske ulice i dao voza u bez vrata sto rubalja, a ne dolara. „Eh?“, prostenjao je. Zbunjeno se osvrtao oko sebe. Nije se se ao ni ega. Usmerio je oskudni intelekt na rešavanje gotovo nerešive zagonetke, kako je sa provincijskog druma stigao u centar Moskve. Nisam se mešao. Nek se sam nosi s nerešivom zagonetkom. Imao je prvorazredne reflekse. „Devetka" je gotovo odmah krenula. Mladi je gledao u stranu, razjapljenih ustiju. Zevao je sve dok se nije izgubio iz vida. Prešao sam ulicu i krenuo ka ulazu. Predvorje je bilo puno duvanskog dima. Kasetaš, Filipsov „geto blaster" tiho je svirao opuštenu, upe atljivu melodiju. Glas je bio tako promukao i tih da isprva nisam prepoznao Butusova:

Hladni vetar duva kroz otvoreni prozor, i duge seni leže na stolu, Ja sam tajanstveni gost u srebrnom ogrta u, a ti znaš zašto sam ti došao


Da ti podarim snagu, Da ti poljubim vrat, Da te ljubim na radost srca svog! Mladi vampir je žurno pozvao lift.

Najedanput sam pomislio da ne treba da u em. Svakako ne bi trebalo da u em. Ne treba i gotovo. „Recite im da sam živ, pa e sve biti u redu“, progovorilo je nešto u meni. Vratio sam se na ulicu. Ponovo sam vo en. Skrenuo sam levo, bez ikakvog oklevanja. Išao sam ka Crvenom trgu. Još nisam znao šta me i zašto tamo vodi. Pokoravao sam se unutrašnjoj sili. Osetio sam da je Fafnirova kandža oživela. Dišala je. Svaki kvadratni metar zemljišta, svaki centimetar asfalta bio je zasi en magijom. Stara magija je progrizla put u kamen zgrada i uli nu prašinu. S desne strane se uzdizalo ogromno zdanje Istorijskog muzeja. Nisam znao da li je otvoren ili preobražen u kockarnicu, nakon poslednje promene u dugoj i mnogostradalni koj istoriji Rusije. U svakom slu aju, nisam imao vremena za raspitivanje. Nastavio sam put. Plo nik Crvenog trga je pamtio ležerni korak careva, topot cokula revolucionarnih vojnika, tragove gusenica sovjetskih oklopnih udovišta i kolone s prvomajskih parada. Bio je otelotvorenje moskovskog nepokolebljivog trajanja. Grad je postojao vekovima. Uvek e tu biti. I ništa, ak ni razmirice obi nih ljudi, pa ni ve ito suparništvo straža - ne e uzdrmati njegovu spokojnu veli inu. Zakora io sam na trg. Obazreo sam se oko sebe. S leve je GUM - stara Državna robna ku a - vrio od života. S desne su se uzdizale zidine Kremlja, a ispred nas piramida Lenjinovog mauzoleja. Da li me sudbina tamo vodi? Ne, ne idem tamo. Bolje je tako. Šta god ruski narod mislio o bivšem vodi, greh je uznemiravati mrtve, a pogotovo one koji su umrli neopozivo, za vjeki vjekov - on nije bio Ini... i dobro je što nije bio. Šetao sam preko trga, ne žure i. Povorka državnih automobila se iskrala iz Kremlja. Nestala je u sporednim ulicama. Gubilište me tiho pozdravi. Gra anin Minjin i princ Požarski su me posmatrali u prolazu. Zastao mi je dah pred živo obojenim hramom Vasilija Blaženog. Mo . Mo . Mo ... Tekla je u izobilju. Iscrpljeni Ini bi za tren obnovio snagu. Ali niko nikada ne e u initi tako nešto, zato što je to neobi na, strana mo . Nikome ne pripada. Nataložena mo proteklih vekova je neposlušna i nepokorna. To je mo svrgnutih careva i generalnih sekretara komunisti ke partije. Raznela bi me na komade, kad bih je dodirnuo. Ponovo sam se osvrnuo oko sebe. Opazio sam ga. Inkvizitora. Nemogu e je pomešati ga s bilo kojim drugim, Svetlim ili Tamnim, da i ne govorimo o obi nim ljudskim bi ima. Inkvizitor je gledao pravo u mene. Nije mi bilo jasno zašto sam ga tek sad opazio. Bio je sam, sasvim sam, izvan i iznad svake ravnoteže mo i, saveza ili dogovora. Nisam morao da pitam zašto je tu. Prišao sam mu. „Pravo si u inio kad si rešio da poslušaš", re e inkvizitor.


Nekako sam znao da se zove Maksim. Pružio je ruku i rekao: „Kandžu." U njegovom tonu nije bilo ni eg zapovedni kog, ni naznake pritiska. Nisam sumnjao da bi se svako pokorio tom glasu, uklju uju i i šefove obeju straža. Nevoljno i s o iglednim žaljenjem sam posegnuo ispod džempera. Kandža je drhtala. Obra ivala je okolnu mo . Zapljusnuo me je gusti talas mo i, dok sam je držao u ruci. Mo Kandže zali svaku eliju mog tela. inilo mi se da e itav svet pasti na kolena preda mnom, pred posednikom Fafnirove kandže. „Kandžu“, ponovi Inkvizitor. Nije ništa dodao, niti mi je rekao da ne inim ništa glupo. Inkvizitori se na bave deljenjem prete ih saveta. I dalje sam oklevao. Kako je mogu e dobrovoljno dati izvor neiscrpne mo i? Takav predmet je san svakog Inog. Automatski sam opazio promenu u rasporedu energije. U blizini se otvorio svetli portal, delo Gesera, šefa moskovske No ne straže. Inkvizitor ni na koji na in nije reagovao na pojavu nepozvanog svedoka. Kao da se nikakav portal nije otvorio i da niko nije iskora io iz Sumraka. „Kandžu“, re e Inkvizitor po tre i put. Tre i i poslednji. Više ne e progovoriti ni re . Znao sam to. Znao sam da bi svaki pokušaj bio uzaludan, ak i kad bi se svi Tamni Moskve pojavili iza mene. Ne bi mi pomogli. Naprotiv, stali bi na Inkvizitorom stranu. Spletke oko Kandže su mogle trajati sve dok se uvar Dogovora nije li no pojavio. Sklopio sam o i i usisao najve u mogu u koli inu energije. Drhtavom rukom, guše i se od pritiska, dodadoh kutiju s magijskim predmetom inkvizitoru. U tom asu osetih Geserovu neskrivenu žudnju. Beli mag se upinjao da ne jurne i ne zgrabi Kandžu. Šef No ne straže nije pomakao ni miši . Iskustvo je pre svega sposobnost kontrolisanja nepredvidljivih nagona. Inkvizitor me osmotri. Verovatno sam o ekivao da u u njegovim o ima pro itati zadovoljstvo, odobravanje. Nešto poput „vrlo dobro, Tamni, nisi poklekao, uradio si kako ti je re eno, pametan si ti momak". U njima nije bilo ni eg sli nog. Geser je zurio u nas, s neskrivenom radoznaloš u. Inkvizitor, bez ikakve žurbe, stavi kutiju u unutrašnji džep jakne. Nestao je u Sumraku bez pozdrava. Smesta sam prestao da ga ose am. Trenutno. Inkvizicija ima svoje puteve. „Ha“, re e Geser, gledaju i u stranu. „Ti si budala, Tamni." Pogledao me je u o i, uzdahnuo i dodao: „Budala si, ali od pametne vrste. To je udesna osobina." Zatim je i on otišao, tiho i bez portala. Još neko vreme sam ga ose ao u dubokim slojevima Sumraka. Stajao sam sam na Crvenom trgu, bez jakne na oštroj zimi, bez Kandže, na iju mo sam se navikao. Nosio sam džemper pantalone i cipele. Kosa mi je bila razbarušena, kao kod filmskog glumca u dramati noj solo sceni, samo što nije bilo gledalaca koji bi mi se divili. Geser je bio jedini, a on je ve otišao svojim putem. „Stvarno si budala, Vitalije Rogozo", prošaptah. „Pametna i poslušna budala. Ali, možda je to to jedini razlog zbog kog si još živ?" Osoba u meni iznenada ožive. Uveravala me je. „Sve ide kako treba. U inio si pravu stvar, kad si se rešio Fafnirove kandže." Bejah toliko oduševljen blaženom, nepokolebljivom


sigurnoš u unutrašnjeg glasa, da sam prestao da ose am hladni, prodorni vetar. Sve je baš kako treba da bude. Igranje atomskim bombama ne pristoji deci. Trznuo sam ramenima. Okrenuo sam se u mestu i zaputio ka Tverskoj. Ve posle nekoliko koraka sam naišao na neokrnjenu prvu postavu Dnevne straže (izuzev maga Kolje i naravno, šefa), uz petnaestak agenata srednjeg ešalona, uklju uju i i mlade veštice Ane Tihonovne, tri brata vampira i prili no bucmastog vukodlaka. itava družina je zevala u mene kao grupa zaludnih prolaznika koja guta o ima pingvina, pobeglog iz zoološkog vrta. „Zdravo", rekao sam, iznena uju e veselim glasom. „Šta svi tražite ovde?" U sebi sam pomislio da sam opet preterao. Loše mi se piše. „Reci mi, Vitalij", prozbori Edgar, udnim neprirodnim glasom, „zašto si to uradio?" Preterano revnosni policajac, nameran da ispita potencijalno sumnjivi skup, na asak mu je skrenuo pažnju. Ponovo mi se obratio: „Zašto?" „Da li je Tamnima potrebna nepotrebna bitka? Trebaju li im nepotrebni gubici?", rekao sam. Odgovorio sam pitanjima na pitanje, kao neki odeski obešenjak. „Mislim da laže", oštro e Ana Tihonovna. „Možda bi trebalo da ga ispitamo." Edgar se natuštio, kao nikad dotad, kao da želi da kaže: Kako da ga ispitamo? Zna i ve me se boje u Dnevnoj straži. Da li je to mogu e? „Ana Tihonovna", neuvijeno sam se obratio staroj veštici. „Fafnirova kandža je neverovatno snažna remetila ka sila, kadra da poremeti odnos snaga kao ništa drugo. Krvava bitka bila bi neizbežna da je ostala u Moskvi. Postupio sam kao Ini, poštovalac zakona. Prihvatio sam presudu Inkvizicije i vratio Kandžu. To je sve što imam da kažem." Odlu io sam da nikome ništa ne kažem o mo i koja se naselila u meni, nakon kontakta s Kandžom. uta u dok ne kucne pravi as. „Siguran sam da vi ne biste druga ije postupili?", dodao sam, shvataju i da se niko tome ne e usprotiviti. Svi su želeli da dodirnu magijski predmet... da crpe energiju iz njega. Svi su strepeli od posledica takvog ina. „Zašto se ne bismo vratili u kancelariju", progun a mag Jura. „Umesto što stojimo na vetru kao tri topole na Pljuš ihi u onom starom filmu." To je imalo smisla. Drhtao sam. Bilo bi neoprostivo glupo da trošim uskladištenu mo . Jura je, uz Edgarovu pomo , prizvao skromni portal. itava Straža se, dva minuta kasnije, podelila u grupe i prebacila u kancelariju. Pade mi na pamet da bi moj portal bio stabilniji i dugove niji. O igledno je da sam se, posle rastanka s Fafnirovom kandžom, uspeo za još jedan stepenik na putu ka nigdini. inilo mi se da sam mo niji od svih prisutnih, svih njih zajedno. Ipak, bio sam neiskusan i naivan. Još nisam nau io ono najpotrebnije, kako da koristim mo na odgovaraju i na in. Tehni ari su marljivo radili na lap topovima, na elu sa Helemerom, koji kao da nije znao za san. Kad se, za ime božje, ovi mladi i odmaraju? Ili možda veoma li e jedni na druge? „Šta se dešava, Helemere?", pitao je Edgar. „Svetli se povla e sa isturenih položaja", raspoloženo obznani vukodlak. „Napuštaju ih jedan za drugim. Ne menjaju posade, ve se trajno povla e. Povukli su kordone sa prilaza gradu i železni kih stanica." „Smirili su se", uzdahnu Ana Tihonovna. „Naravno da su se smirili", planu Jura. „Kandža je otišla. Verovatno su je ve poslali u Bern. Kladio bih se da jesu." Imao je pravo. Pre nekoliko sekundi sam osetio kako izvor moje mo i nestaje u Sumraku i odlazi negde veoma, veoma daleko. Pitao sam se da li mi je su eno da je još jednom držim u ruci,


makar još samo jednom... nisam znao. „Života mi, nije mi jasno zašto je nastala sva ova zbrka i strka oko Kandže? Šta su Bra a Regin htela da postignu? Zašto su propustili da nas upoznaju sa svojim planovima? Sve ovo je šašava besmislica. Potpuno ludilo." „Zašto si toliko ube en da Bra a nisu postigla zadati cilj?" pitao sam, prave i se nevešt. Pogledali su me kao dete koje postavlja neprikladna pitanja u društvu odraslih. „Imaš druga ije mišljenje?" oprezno e Jura. Izmenjao je brz pogled s Edgarom. „Da", priznao sam. „Samo me ne pitaj za pojedinosti - ionako mi nisu poznate. U Moskvi se razvila ozbiljna neravnoteža snaga, u korist Svetlih. Njene razmere su zabrinule itavu Evropu. Preduzete su izvesne mere. Iskakanje Bra e je jedan od deli a slagalice koja e dovesti do obnavljanja ravnoteže." „A tvoja pojava je još jedan od pomenutih deli a?", zaklju io je Edgar. „O igledno." „Kao i Zavulonovo odsustvo iz Moskve?" „Najverovatnije." Tamni su se zbunjeno zgledali. „Nisam baš sigurna", oteže vidno nezadovoljna Ana Tihonovna. „Sve je tako neobi no. S Kandžom bismo brzo saterali Svetle u ošak." „Da li bismo mogli da je kontrolišemo?", glasno je razmišljao Jura. „Ne znam." „U svakom slu aju", re e Edgar, posle kra eg razmišljanja, „Još imamo pravo da zatražimo zadovoljenje od Svetlih. Po inili su nekoliko ozbiljnih intervencija. Ono što su prethodnih dana u inili, daleko prevazilazi nedavna ubistva, Tjunikova pogibija trebalo bi da se okvalifikuje kao nesre an slu aj. Ako se Geser usprotivi tom tuma enju, Tribunal e brzo rasturiti njegov slu aj. Vampir krivolovac i kurva obortenj nisu tako ozbiljni incidenti. Pripadaju šestom ili najviše petom stepenu. Delovali su samostalno i nepovezano. Dnevna straža nema ništa s tim. Stekli smo pravo da tražimo nekoliko intervencija, najmanje drugog stepena. To je moje mišljenje. Sve u svemu, Dnevna straža je iz proteklih doga aja izašla kao pobednik, ak i bez šefa i njegovih mo i.“ „Bolje ti je da za neko vreme stišaš fanfare", skepti no e Jura. „Sa ekaj da vidimo šta e biti." Edgar slegnu ramenima i raširi ruke, kao ovek koji ne odstupa od svojih stavova. Verovao je u svoje re i. Imao je pravo. Ko zna kako bi se rasprava završila. Zvuk mobilnog za Edgarovim pojasom je naterao sve prisutne da pogledaju u njega. To je mogao biti privatni poziv, ili poziv tehni kog odeljenja. Ipak, Ini u štabu su bili dovoljno mo ni. Svi su mogli da odrede verovatno e i posledice jednostavnih doga aja. Ovaj poziv je povla io gustu, jasno vidljivu nit. Ona ga je povezivala s vrlo zna ajnim doga ajima. Edgar prisloni telefon na uvo. Slušao je. „Uvedite ga“, rekao je. Okon ao je razgovor i vratio telefon za pojas. „Inkvizitor", rekao je s kamenim izrazom lica. „Dolazi da nam prenese zvani no saopštenje." Veštac sa straže na ulazu tridesetak sekundi kasnije otvori vrata glavne kancelarije Dnevne straže. Nestrpljivi inkvizitor Maksim pro e pored njega. „U ime Dogovora", obznanio je, strogo neutralnom glasom, bez boje ili ose anja. Bilo bi glupo optužiti inkvizitora da simpatiše jednu od strana. „Sutra u zoru e se održati prošireno zasedanje lokalnog Tribunala, pod pokroviteljstvom Inkvizicije. Razmatra e se odre en broj dela


Svetlih i Tamnih Inih, neuskla enih sa odredbama Dogovora. Prisustvo je obavezno za sve pozvane. Ako bilo ko od pozvanih ne do e ili zakasni, to e se smatrati delom suprotnim odredbama Dogovora. Sve magijske intervencije petog ili višeg reda su zabranjene do po etka zasedanja. Neka ravnoteža trijumfuje." Inkvizitor završi s deklamovanjem izjave. Polako se okrenuo i zaputio ka liftovima. Veštac baci zabrinuti pogled na pretpostavljene i zatvori vrata za sobom. O igledno da je smatrao da je obavezan da isprati Inkvizitora. U kancelariji je izvesno vreme vladala tišina. ak su i tehni ari prestali da kucaju na kompjuterima. „Baš kao etrdeset devete", tiho napomenu Ana Tihonovna. „E, baš tako.“ „Nadajmo se da je tako“, tiho e mag Jura. „Nadajmo se, Ana Tihonovna. Nadajmo se iz sveg srca."


GLAVA 5.

Svako ponekad stekne utisak da se ono što mu se dešava, ve desilo.Postoji i specijalni izraz za to, deja vu, neka vrsta lažnog se anja. I Ini znaju za njega. Agent No ne straže Anton Gorodecki stajao je pred vratima svog stana, bore i se sa se anjima. Još jednom je oklevao pred sopstvenim vratima, pitaju i se koga ima unutra. Tom prilikom je ušao i otkrio da je njegov nezvani gost, niko drugi do zakleti neprijatelj, šef Dnevne straže, kog Svetli zovu Zavulon. „Ve vi eno“, prošapta Anton i u e. Odbrambeni sistemi su ponovo utali, iako je u sobi sedeo posetilac. Ko li e to sad biti? Anton zakora i u sobu vrsto stiskaju i amajliju u ruci. Zavulon je sedeo u fotelji. itao je dnevne novine. Argumenti i fakti. Nosio je ozbiljno crno odelo, svetlosivu košulju i crne cipele zatupljenih vrhova, ugla ane kao ogledala. Skinuo je nao ari i pozdravio Antona. „Zdravo, Antone." „Ve vi eno", promrmlja Anton. „Pa, zdravo." Za divno udo, ovaj put se nije plašio Zavulona. Možda zato što se prilikom poslednje nenajavljene posete besprekorno ponašao. „Uzmi moju amajliju. U stolu je - ose am je.“ Anton pusti amajliju, skide jaknu i pri e stolu. Zavulonova amajlija se nalazila me u papirima i kancelarijskim kršem koji se sudbinski neumitno množio po fiokama. „Zavulone, nemaš mo nada mnom“, izrecitova Anton, neprepoznatljivim glasom. Tamni mag sa zadovoljstvom klimnu. „Sjajno. Dozvoli da ti estitam. Prošli put si drhtao kao prut. Danas si miran. Sazrevaš, Antone.“ „Pretpostavljam da bi trebalo da ti se zahvalim na komplimentu?", pribrano e Anton. Zavulon zabaci glavu. Bezglasno se smejao. „Dobro“, rekao je. Nekoliko sekundi kasnije. „Vidim da nisi sklon gubljenju vremena. Pa, nisam ni ja. Došao sam da ti ponudim šansu da po iniš izdaju. Bi e to mala, prora unata izdaja, od koje e svi imati koristi, uklju uju i i tebe. Zvu i paradoksalno, zar ne?“ „Tako je.“ Anton se zagleda u Zavulonove sive o i. Pokušavao je da shvati u kakvu zamku e sad upasti. Ljudskom bi u veruj polovi no, Svetlom etvrtinu, a Tamnom nimalo.“ Zavulon je bio najmo niji, pa samim tim i najopasniji Tamni u Moskvi, a verovatno i u itavoj Rusiji. „Dopusti da ti objasnim", re e Zavulon, ne žure i, ali bez najmanjeg oklevanja. „Ve si obavešten o sutrašnjem zasedanju Tribunala, zar ne?“ „Jesam.“ „Nemoj da ideš.“ Anton odlu i da sedne na sofu pored zida. Sad mu je Zavulon sedeo zdesna. „Iz kog razloga“, interesovao se Anton. „Ako ne odeš, Svetlana i ti ete ostati zajedno. Ako odeš, izgubi eš • « je. Anton oseti kako mu nešto gori u grudima. Nije bilo važno da li veruje ili ne veruje Zavulonu. Hteo je da mu veruje, iz sveg srca.


Ali nije mogao da smetne s uma da se Tamnima ne može verovati. „Vodstvo No ne straže planira još jedan globalni društveni eksperiment. To sigurno znaš. Svetlani je dodeljena prili no velika uloga u torn projektu. Ne u pokušati da promenim tvoje uverenje, niti da te pridobijem za Tamne. To je u potpunosti beznadežan poduhvat. Jednostavno u ti ukazati na opasnosti od izvo enja eksperimenta. Poremeti e odnos snaga. To je prili no poželjan razvoj doga aja za stranu koja e oja ati. Svetlo je u poslednje vreme oja alo, što mi se, naravno, ne dopada. Povratak ravnoteže je u interesu Dnevne straže. Ti nam možeš pomo i." „To je neobi no", zamišljeno e Anton. „Starešina Dnevne straže traži pomo od agenta No ne. Veoma udno." „Pa, tvoja pomo nije apsolutno neophodna. Sna i emo se i sami. Ali, ako pomogneš sebi, pomo i eš i nama, Svetlani i svima koji bi neizbežno propatili tokom slede eg globalnog eksperimenta." „Ne shvatam. Kako mogu da pomognem meni i Svetlani?" „Šta ti nije jasno? Svetlana je potencijalno veoma mo na arobnica. Ona ja a iz dana u dan. Procep koji vas razdvaja postaje sve širi, naporedo s njenim ja anjem. Njena energija je faktor koji Svetle ini nadmo nijim. Ona remeti ravnotežu. Ako Svetlana, na neko vreme, ostane bez mo i, ravnoteža e se povratiti. Ništa vas ne e razdvajati. Antone, ona te voli. To je svakom jasno. I ti voliš nju. Sigurno ne eš žrtvovati svoju sre u i sre u voljene žene Svetlu? Pogotovo što bi tvoja žrtva, kako god okreneš, bila uzaludna. Zbog toga ti i predlažem malu i savršeno bezbolnu izdaju." „Izdaja nikad nije mala." „Ponekad jeste, Antone. Sigurno da jeste. Lojalnost se gradi na nizu prora unatih inova izdaje. Veruj mi. Živeo sam na ovom svetu dovoljno dugo da bih se u to uverio, bez ikakve sumnje." Anton nije žurio s odgovorom. „Ja sam Svetli. Ne mogu izdati Svetlo. Moja priroda mi to ne dozvoljava. Trebalo bi da me razumeš." „Niko ne pokušava da te upravi protiv Svetla. Štaviše, ako u iniš ono što ti predlažem, pomo i eš velikom broju ljudi. Govorim o zbilja velikom broju ljudi, Antone. Zar to nije cilj svetlog maga - pomagati ljudima?" „Kako u, nakon toga, pogledati kolegama u o i?“, pitao je Anton, uz gorki osmeh. „Razume e te“, re e Zavulon, s neobi nom uverljivoš u. „Razume e te i oprostiti. Kakvi bi Svetli bili, ako to ne bi u inili?" „Dobar si sofista, Zavulone. Nesumnjivo mnogo bolji od mene. Možeš nazvati stvari drugim imenom, ali to ne menja njihovu suštinu. Izdaja je uvek izdaja." „Dobro", Zavulon se iznena uju e spremno složio. „U suštini si prinu en da biraš izme u izdaja. To ti je valjda jasno? Izdati sebe ili spre iti zapo injanje novog ciklusa krvoproli a; spre iti bitke izme u straža ili im dozvoliti da se dese. Zar ne misliš da je bilo dovoljno pogibija? esto si išao u patrolu s Andrejem Tjunikovim. Prijateljevao si sa devojkom, menja em oblika Tigricom. Gde su oni? Koga eš još žrtvovati u ime dobra? Tvoji prijatelji e živeti ako sutra ne do eš na zasedanje Tribunala. Ne treba nam još pogibija, Antone. Voljni smo da izbegnemo sukob. Ho emo da sve rešimo na miran na in. Zato ti i predlažem da svima pomogneš. Svima. Svetlima i tamnima, ak i obi nim, prostim ljudima. Da li me razumeš?" „Ne shvatam kako e moje odsustvo sa zasedanja Tribunala pomo i da se povrati ravnoteža?" „Ve si naleteo na Tamnog iz Ukrajine, zar ne? Vitalij a Rogoza?" „Da, jesam", oklevaju i odgovori Anton.


„On nije Ini." Anton je bio potpuno zate en. „Kako misli, nije Ini?" „On nije u potpunosti Ini. On je Ogledalo. Ne e još dugo živeti." „Šta... ili ko je - Ogledalo?" „O igledno ’šta’", re e Zavulon, uz uzdah. „Avaj, samo sta’... To nije važno, Antone. Korisnije ti je da znaš nešto drugo. Ako izostaneš sa zasedanja Tribunala, presta e prolivanje krvi. Ako odeš, klanica je neizbežna." „Inkvizicija kažnjava nepojavljivanje pred Tribunalom." „Inkvizicija e proceniti tvoje oklevanje da stupiš u borbu s Rogozom kao zakonit postupak. Bilo je sli nih presedana. Mogu ti pokazati relevantna dokumenta, ako ho eš. Možeš mi verovati na re . Još te nisam prevario." „Brine me to ’još’.“ Zavulon se osmehnu kraji kom usana. „Sredi emo to. Ne zaboravi da sam ja Tamni. Ne mislim da je korisno lagati bez razloga." Zavulon ustade. Anton u ini isto. „Razmisli, Antone. Razmisli, Svetli. Ne zaboravi jedno, tvoja ljubav i životi tvojih drugova zavise od tvoje odluke. Ponekad je tako: moraš pomo i neprijatelju, da bi pomogao prijateljima. Navikni se na to.“ Zavulon žurno iza e iz sobe, a zatim is stana. U Sumraku se oglasi znak za uzbunu. hoen maska na zidu, poprimi prestravljen izraz. Anton je neutralisao zakasnela upozorenja. Hteo je da razmisli natenane i u miru. Da li da veruje Zavulonu? Da li da bude sa Svetlanom ili ne? Da li da zovne Gesera da bi mu sve rekao, ili da uti? Svaki sukob, od grube tu e, do spletki me u državama i stražama je bitka podacima. Pobe uje onaj sa ta nijim predstavama o snazi i namerarha neprijatelja. Zavulonovi i Antonovi ciljevi ne mogu biti isti. To je nemogu e. Ali šta ako je starešina Dnevne straže pri ao s Antonom samo da bi ga naveo da odbaci svaku pomisao o nepojavljivanju na Tribunalu? Gde je istina, a gde laž? Zavulonove re i su kavez. Unutar kaveza je klopka za ljude, a unutar nje mišolovka, a unutar mišolovke, otrovni mamac... Koliko slojeva laži mora da odstrani da bi otkrio istinu? Anton izvu e nov iz džepa. Bacio ga je u vazduh i uhvatio. Nasmejao se pre nego što ga je vratio u džep. Nije ni pogledao da li je izvukao glavu ili pismo. Ako su oba ponu ena izbora zamka, onda mora da potraži tre u mogu nost.

Morao sam da ustanem veoma rano da bih stigao na Tribunal u zoru, ili da uopšte ne ležem u krevet. Odabrao sam drugo rešenje. Kasnije u nadoknaditi izgubljeni san. Tamne kolege su me neko vreme uporno ispitivale. Pokušavali su da ustanove moje motive. Nisu daleko odmakli, pošto ni ja nisam znao zašto se ponašam ovako, umesto nekako druga ije. Do ve eri se ništa zanimljivo nije dogodilo. Otišao sam do muzi ke radnje. Tamo su mi narezali minidisk za otmeni, mali plejer. Zamolio sam ih da mi kažu da li imaju spisak snimaka pojedinih mušterija. Ispostavilo da uvaju te podatke. Iz nekog razloga sam odlu io da narežem kopiju diska na injenog po izboru svetlog maga Antona Gorodeckog. Možda sam preko


muzi kog izbora hteo da saznam nešto o njegovom pogledu na svet. Ne znam... Odnedavno sam se odvikao od postavljanja pitanja, zato što naj eš e nisam dobijao odgovore. Ta ni odgovori bili su pogotovo retka pojava. Te ve eri mi se u pam enje urezala još jedna stvar: neko kog sam sreo u metrou. Sedeo sam sa rukama u džepovima jakne (moje Tamne kolege su mi ljubazno donele stvari iz terenskog štaba na aerodromu) i slušao upravo kupljeni disk. Bio sam spokojan i dobro raspoložen.

Jezgro stvari i smenjivanje godina, lica prijatelja i maske dušmana jasno su vidljive i ne mogu se skriti od o iju pesnika - on poseduje vekove, svetlost dalekih zvezda i prve trenutke zore tajne života i misterije ljubavi U trenutku inspiracije zagrejan suncem Sve se ogleda u pesnikovoj duši Ogledalu sveta...

Osetio sam suptilnu promenu u okolini. Spiker je upravo obavestio nesretne putnike da budu na oprezu, pošto se vrata zatvaraju. Pritisnuo sam „pauzu“ i podigao glavu da bih osmotrio okolinu. Video sam ga. Tinejdžera od etrnaest ili petnaest godina. Nije bilo sumnje da je Ini. Sigurno je iniciran pošto me je fascinirano posmatrao kroz Sumrak. Štitio se prili no vešto. Imao je sasvim istu auru. istu kao tek pali sneg, na pola puta izme u Svetla i Tame. Bio je Ini, ali nije bio ni Svetli ni Tamni. Posmatrali smo jedan drugog. Sve do slede e stanice. Verovatno bismo se još posmatrali da ga prili no privla na žena, o igledno njegova majka, nije probudila iz transa. „Jegore! Da li si zaspao? Silazimo." Tinejdžer se trgao. Pogledao me je po poslednji put, s neskrivenom patnjom u o ima. Izašao je na peron. Ostao sam u vozu. Ubrzo sam se pribrao. Još sam se pitao šta me je toliko potreslo, pri pogledu na ovog Inog. Podsetio me je na nešto važno i neuhvatljivo. Nikako da se setim na šta. Vratio sam se Nikolskom i njegovom „Svetskom ogledalu". Muzika mi je pomogla da se smirim:

Ogledalo mi pokazuje dosadašnji život oveka, koji je skrojio pesme od laži koji želi sveprisutnu no . Pokazuje mi da moram pomo i ljudima. Imam ogledalo sveta, Poželiš li da gvirneš - nemoj ustuknuti pred vatrom, plamenom kojeg u slaviti kroz pesmu, Predo i ljudima postojanje dobre mo i, u ogledalu sveta...


udno. Ova pesma bi više odgovarala Svetlima. Zašto ja, Tamni, ose am neobi an bol u srcu? Stigao sam u štab Dnevne straže s tim neodre enim, nesigurnim ose anjem. Postariji, mudri vampir na ulazu uzmakao je od mene, kao što bi pobožni licemer uzmakao od iznenadnog iskušenja. Bio sam šokiran njegovom reakcijom, sve dok nisam video nekoliko plavo-belih traka u sopstvenoj auri. „Žao mi je“, rekao sam i doterao auru u red. „Prerušio sam se.“ Vampir me sumnji avo odmeri. Vampirica je provirila iz stražarske kancelarije. Gotovo sigurno je bila njegova supruga. Pažljivo su prou ili moje oznake. Procenio sam da e me zadržati što duže mogu, ali se baš tad pojavio Edgar, u društvu zgodne, mlade veštice. Jedan pogled mu je bio dovoljan da shvatio šta se dešava. Blagi trzaj magove obrve bio je dovoljan signal preterano revnosnim stražarima. Edgar klimnu i po e sa mnom do liftova. Veštica me je gutala pogledom. U liftu je prikupila hrabrosti da me pita. „Da li si ti novi?“ Njen glas izražavao je spektar raznovrsnih ose anja i aspiracija. Nisam želeo da ih analiziram. Zazirao sam od upotrebe mo i u prisustvu Edgara i ostalih mo nih Tamnih. Privukao sam Edgarovu pažnju. Bilo mi je jasno da ga veoma zanima kako u odgovoriti. „Pa, na izvestan na in sam nov.“ Mlada veštica se nasmejala. „Da li je istina da si sam samcat porazio etiri Svetla ratnika i ubio tigricu?" Edgar lako iskrivi usne, u sarkasti nom osmehu. utao je, radoznalo osluškuju i. „Jeste." „Alita", re e Edgar, dubokim glasom, „kasnije dosa uj gostu. Prvo raportiraj Ani Tihonovnoj." Alita spremno klimnu. Obratila mi se: „Mogu li da svratim na kafi u? Za jedan sat?" „Da, sigurno", složio sam se. „Ali nemam kafe." „Done u ti", obe a lepa veštica i krenu ka kancelariji. Nije pitala u kom sam stanu, što zna i da je ve znala. Nekoliko sekundi sam je posmatrao otpozadi. Nosila je modernu skijašku jaknu, kao skijaši i turisti (podsetila me je na poznanike u šumi), ukrašenu živim bojama, crtežom devojke krupnih o iju, s nogom ispruženom za udarac i natpisom: „Borbeni an eo Alita". Duga kosa je delimi no zaklanjala crtež i natpis. Prosipala se preko jakne. I Edgarje gledao za Alitom. Imalo se šta videti, uprkos zimskoj garderobi. „Do i e", zamišljeno e Edgar. „Raspitivala se za tebe." Slegnuo sam ramenima. „Tribunal je zakazan za sutra", rekao sam, menjaju i temu. „Šta da radim? Da ga izbegnem? Da odem sa ostalima?" „I i eš sa ostalima, naravno. Ti si svedok", odgovori Edgar. „Ho eš li da na trenutak svratiš do kancelarije?" „Ho u.“ Nekako sam znao da šef Dnevne straže nije nikad obavljao poslove u ovoj kancelariji. To je najverovatnije bio Edgarov ured ili je pripadao nekom od viših službenika Straže. Zahvalno sam se sru io u fotelju, mnogo udobniju od sedišta u metrou. Edgar je odnekud ispod stola izvadio na etu bocu konjaka.


„Ho emo li da se po astimo?" predložio je. „Naravno." Ko bi odbio „koktebel"? „Drago mi je što si se vratio", re e Edgar i nasu konjak. „Ina e bismo morali da te potražimo." „Da bismo utvrdili taktiku i strategiju za sutrašnje zasedanje Tribunala?" pitao sam. „Baš zbog toga." Konjak je bio dobar, pitak i aromati an. Možda nije naj uvenija i najprestižnija marka (koja li je?), ali mi se stvarno dopao. „Ne u ni da te pitam zašto si se poneo tako udno. Da budem najiskreniji, re eno mi je da to ne radim. Odozgo." Edgar re ito podiže pogled ka tavanici. „Iz istog razloga ne u ni pokušati da doznam ko si. Sve što želim da te pitam je: Da li si na našoj strani? Da li si sa Dnevnom stražom? Sa Tamnima? Možemo li sutra ra unati na tebe?" „Svakako", rekao sam bez razmišljanja. Pojasnio sam svoj stav: „To je odgovor na sva pitanja." „Dobro", re e Edgar, sa zabrinutim uzdahom. Iskapio je trbušastu ašu jednim gutljajem. Mislim da mi nije verovao. Dovršili smo konjak u tišini. Edgar nije smatrao neophodnim da mi kaže kako da se ponašam na sutrašnjem su enju. Znao je da u se u svakom slu aju ponašati onako kako mi bude odgovaralo. Imao je pravo. Proveo sam no sa Alitom. Pili smo kafu. Mlada veštica je uspela da prona e davno zaboravljenu marku „kaza grande". Sedeli smo u udobnim foteljama i pri ali o svemu i sva emu. Govorili smo o muzici. Ispostavilo se da je prili no poznajem. Pri ali smo i o književnosti, koju sam mnogo manje poznavao. Na eli smo i filmove o kojima baš ništa nisam znao. Alita je esto pokušavala da me navede da pri am o sebi i svojim mo ima. inila je to tako vešto da nijednom nisam posumnjao da je sa mnom po nalogu domišljate i uvek oprezne Ane Tihonovne. Sat pre zore je neko pokucao po vratima. „Otvoreno je“, povikao sam. Edgar i Ana Tihonovna su ušli unutra. „Da li si spreman?" pitao je Edgar. „Uvek sam spreman, kao pionir", uveravao sam ga. „Da li emo i i u zbijenoj formaciji? U oklopljenim kolima ili marševskim korakom?" „Ne izigravaj klovna", re e Ana Tihonovna i napu i usne. Strogo je odmerila Alitu. Ona uzvrati nedužnim osmehom. „Dobro, ne u", obe ao sam. „Gde idemo? Niko mi nije objasnio." Nisam sumnjao da e pouzdani unutrašnji vodi , smešten negde u dubini mog uma, znati da mi kaže gde idemo i kako da tamo stignem. Ipak sam pitao. „Idemo u glavnu zgradu Moskovskog univerziteta", rekao mi je Edgar. „Gore u kulu. Šagron te eka u kolima ispred zgrade. Možeš da ideš s njim." „U redu. I i u s njima." „Sre no", re e Alita i po e ka vratima. „Zva u te sutra. Je l' važi, Vitalij?" „Ne eš", zlovoljno sam odvratio. „Ne eš me zvati." Znao sam da imam pravo, ali nisam znao zašto. Alita slegnu ramenima i ode. Ana Tihonovna kliznu za njom. Hmm... Možda je stara veštica ipak poslala kod mene? Ako jeste, devojka je ipak odlu ila da radi po svome i da ne pokušava da izvla i informacije. Bilo mi je žao Alite. Ana Tihonovna e joj iš upati dušu. Iscedi e je i ostaviti da se suši. Zažali e što se rodila.


Posegnuo sam za mobilnim i pozvao Šagrona. Iznenadilo me je što znam njegov broj napamet. „Šagrone? Ovde gost s juga. Možeš li da me povežeš? Uhuh, dolazim." „Dobro, i ja u po i", re e Edgar. „Ne gubi vreme. Inkvizicija ume da bude neprijatna prema onima koji kasne." Obukao sam kaput, zaklju ao vrata i krenuo liftom. Vampiri na straži su me samo osmotrili. Ili su im neposredni pretpostavljeni nešto rekli, ili su sami shvatili istinu. Ali, šta je istina? Odbijala je da mi se pokaže. Znao sam samo za iznenadna, kratka, otkrovenja, slike pojedina nih delova složenog mozaika. Zavesa bi se za trenutak podigla, da bi odmah zatim pala. Neprobojni, magleni pokrov zakrilio bi vidik. Šagronov „be-em-ve“ je rigao izduvne gasove, dvadesetak metara niz ulicu, odmah ispod znaka. Zabranjeno zaustavljanje. Seo sam pored voza a. „Dobro jutro." „Nadam se da e biti dobro", graknu Šagron. „Ho emo li?" „Da, hajdemo, ako još nekog ne ekamo." Šagron bez re i zaroni u gusti saobra aj. Vožnja po snegom pokrivenoj Moskvi, u saobra ajnom krkljancu je jedinstven doživljaj. Šagron je povremeno koristio Sumrak da smiri preterano agresivne voza e, oko nas. Ina e bi nas sekli, gurali u bo ne trake ili dr no ispunjavali iznenadne, dragocene pukotine. Zavezao sam sigurnosni pojas za svaki slu aj. Šagron je nešto mumlao stisnutih zuba. Verovatno je psovao. Morao sam da odremam, posle neprospavane no i. Sedišta u skupocenom nema kom automobilu behu baš tome namenjena. Sigurno bih zaspao da sam pokušao da slušam muziku. Nisam bio raspoložen za to. Zbog toga sam ostao u ovom svetu, ispunjenom urlikom desetina automobilskih motora, tihim zujanjem klima ure aja, oštrim zovom automobilskih sirena i bljuzganjem prljave susnežice po blatobranima. Stigli bismo mnogo brže da smo krenuli metroom. Ovako smo, pola sata kasnije, još mileli zakr enom ulicom Ostoženjkom, ka Vernadskom prospektu. Saobra ajna gužva je postajala sve gora. Stvarala se nepregledna kolona, sve do centra Moskve. „Paklenih mi zvona", gnevno prosikta Šagron. „Zaglavi emo se." „Otvori emo portal", predložio sam, uz sleganje ramenima. Šagron me je zbunjeno pogledao. „Vitalij! Putujemo na zasedanje Tribunala pod pokroviteljstvom Inkvizicije! Tvoj portal e propasti dva kilometara pre odredišta." „O, da", nehajno sam odvratio. „Tako je, zaboravio sam." U stvari, i sam sam mogao toga da se setim. Magi ne intervencije i svaka upotreba magije su zabranjeni za vreme zasedanja Tribunala. Skriveni alter ego me je obavestio da je u prošlosti bilo odstupanja od ovog pravila, ali samo za vreme nasilnih promena, direktnih uzroka odstupanja. Ali i ovo je vreme promena. Kraj milenijuma. Prekretnica. Setio sam koliko je letos bilo ljudi prestrašenih pomra enjem. Koliko ih se uplašio zbog zemljotresa u Turskoj. Sve se dobro završilo. Preživeli smo. Iako su nas ta iskušenja ponešto izmenila. Sve nas, Ine i ljude. Pogotovo ove poslednje. „Sranje!" kriknu Šagron. Probudio me je iz sanjarenja. Nisam imao vremena da pogledam kroz šoferku. uo sam zaglušuju u buku i poleteo napred. Rebra su me zabolela kad mi se sigurnosni pojas zario u grudi. Veliki, okrugli jastuk se, uz gadno šištanje oslobodio iz upravlja a. Šagronovo lice i grudi skliznuše po njemu. Udario je u mesto sastava krova i šoferke. Usledilo je grozomorno kršenje stakla. Krhotine poleteše na sve


strane. Tiho su padale po snegu i bu no rešetale okolna vozila. Zatim smo, kao da nam neko sipa so na ranu, dobili udarac otpozadi. Neko nas je tresnuo po prtljažniku. Dve ili tri sekunde ose ali smo se kao astronauti pri lansiranju spejs šatla. Prestao sam da letim i da se trzam. Dostigao sam blagoslovenu dinami ku ravnotežu. Šagron skliznu s volana na sedište. Ostavio je krvavi trag na vazdušnom jastuku. Mislim da je slomio ruku. Idiot nije vezao pojas. Kada e se oporaviti? Oko nas su urlale sirene. Raskop ao sam pojas, s pomešanim ose anjima. Gurnuo sam vrata i iskora io na drum pokriven izgaženim snegom i posut slomljenim staklom. Crvena „niva" nas je udarila u prednji deo, malo sa strane. Prtljažnik je bio gadno zgužvan. Sticao se utisak da je neko odgrizao dobar deo „be-em-vea“. Prednji deo dobro održavanog japanskog džipa se duboko zario u njega. Bio je zbilja dobro održavan. Uopšte nije loše prošao. Slomio mu se samo jedan far. Branik mu se blago ulubio. Imao je dovoljno vremena za ko enje. „Glupane, ili ko zna šta si?“, povikao je neko iz džipa i jurnuo na mene. inilo mi se da je na injen od tamnog stakla. Obrijana glava, zdepasti torzo, utegnut u u nešto grimiznocrno i otmene cipele vanserijske veli ine. Imao je plave o i, boje aure odoj eta... ili onog de aka Jegora u metrou. ovek bure u grimiznoj ode i najedanput posko i u bledoplavom plamenu. Siktao je kao svinja pod mesarskim nožem. Prepoznao sam transatlantsku vradžbinu zvanu Paukov plamen, pre nego što sam reagovao na napad oveka u grimizu. Neko me je uhvatio za kragnu i okrenuo u mestu. Njega zbilja nisam o ekivao, Svetlog maga, ljubitelja muzike, Antona Gorodeckog. „Ko si ti?" besno je prošaptao. „Ko si ti, Tama te odnela? Samo nemoj da me lažeš?“ Imao je ble e o i od oveka u džipu, zauzetog igranjem sitnog kolca. Nešto mi je škljocnulo u glavi. Usne prošaptaše, vo ene sopstvenom voljom.: „Ogledalo sveta..." „Ogledalo... ponovi Svetli. „Proklet bio! Nek sve bude prokleto!" Mislio sam da su kletve specijalnost Tamnih, ali sam se suzdržao od komentara. Dobro sam postupio. Antonova aura je bleštala grimizom i purpurom. Bio sam mo niji od Gorodeckog... U tom trenutku je uživao podršku neshvatljive sile koja nije bila ni Svetla ni Tamna. Jedno je sigurno, bila je veoma mo na. Ne znam ko bi pobedio ako bi došlo do dvoboja. Anton pusti moju kragnu. Okrenuo se i naslepo jurnuo izme u automobila. Nije se obazirao na histeri no trubljenje i pogrde, koje su pljuštale kroz spuštene prozore. Sirene saobra ajne policije se oglasiše iz blizine. Saobra ajna gužva je gotovo u potpunosti blokirala ulicu Ostroženjka. Samo je uska traka iz suprotnog pravca bio prohodan. Sre ni voza i su prolazili kroz uski kanal, psuju i i tule i sirenama. Pogledao sam na sat. Imao sam petnaest, u stvari etrnaest minuta da stignem do fakulteta. Sad sam znao da mi magije ne može pomo i. Idemo redom. Da vidimo kako je Šagron. Obišao sam otvorena vrata „nive". Prišao sam „be-em-veu“ sa voza ke strane. Šagron se onesvestio. Oslonio se na odbrambeni refleks, u trenucima opasnosti. Razvio je zaštitnu membranu i skliznuo u Sumrak. Oporavljao se u zaštitnoj auri. Pohlepni Sumrak mu nije ništa mogao. Prežive e. Oporavi e se i to prili no brzo, najverovatnije ve u bolni kim kolima, ako se probiju kroz gužvu. Šagron je i suviše mo an mag da bi ozbiljnije stradao u obi noj saobra ajnoj nesre i.


U tom slu aju, do vi enja, Šagrone. Mislim da te Inkvizicija ne e teretiti. Naposletku, ovo je ist slu aj više sile. U to asu ugledah spasenje. Mladi a koji vešto vrluda ivicom druma na živahnom, narandžastom mopedu. Eto nekog ko ne brine zbog saobra ajne gužve... Ovo baš i nije vreme za takvu vrstu prevoza. Ali ko još za to mari. Kliznuo sam u Sumrak. Moped je u Sumraku li io na konji a grbonji a iz drevnih bajki, na omanju životinju s upravlja em umesto rogova i jednim velikim okom. „Silazi", rekao sam mladi u. Pokorno je sjahao i stao pored mopeda. Presko io sam preko haube „opela" i dohvatio upravlja . Motor mopeda se okretao uprazno. Zadovoljno je preo. Dobro, idemo. Mladi je stajao na trotoaru, kao lutka u izlogu, stiskaju i moje dolare u ruci. Dao sam gas i za dlaku izbegao bleštavi automobil. Provla io sam se izme u vozila ka ivici zagušenja. Vozio sam prema Zelenom kružnom putu. Lako sam ovladao malom „hondom", napravljenoj za vreli japanski asfalt, umesto za ledom okovane moskovske ulice. Uspeo sam da prili no vešto manevrišem izme u automobila. Moped nije mogao da razvije brzinu više od tridesetak kilometara na as. Shvatio sam da ne u sti i na vreme, ak i da napustim namu enu „hondu" i zaronim u najbližu metro stanicu. Predstoji mi dug put od fakultetske stanice metroa do tornja u centralnoj zgradi. Naravno, mogao sam ovladati umom svakog voza a, ali kako da savladam jutarnju gužvu? Se anje mi je govorilo da su putevi oko fakulteta izuzetno široki, ali jednostavno nisam bio siguran. Ako nastavim „hondom", sti i u nadomak odredišta. Nažalost, nisam najbolje poznavao grad. Jednostavno nisam Moskovljanin. Možda je najbolje da se oslonim na unutrašnjeg pomaga a, koji me, sve dosad nije izneverio. Mogao sam to da u inim naravno. Ali šta ako me baš sad, u najkriti nijem trenutku, izneveri? Tako to obi no biva. Osluškivao sam unutrašnji glas, dok me je po licu šibao hladni vetar pun izduvnih gasova. Moskva diše ugljen-monoksid. Moj verni pomaga se, po svemu sude i, uspavao. Prešao sam Zeleni kružni put i metro stanicu kod Parka kulture. Ugledao sam stanicu Frunzenska i odlu io da zaronim pod zemlju. Vremena je bilo sve manje. Moped je ukraden pre nego što sam stigao do stepeništa stanice. Mašina se nakratko pobunila. Snalažljivi lopov je poterao pouzdano motor e i brzo nestao u pokrajnjoj uli ici. Ah, ljudski rode, ljudski rode... Svetli brinu o vama, štite vas i tetoše, ali vi ostajete isto ubre, životinje bez savesti i sažaljenja. Laktate se, kradete, prodajete, punite stomake, a svet može da ide do avola. Tako ste odvratni... Protr ao sam kroz obrtna vrata kao nevidljiva sen u Sumraku. Nisam imao vremena da kupim kartu, koju bih ubacio u magnetski ita . Nije važno, država ne e propasti zbog mene. Kliznuo sam do pokretnih stepenica, ne napuštaju i Sumrak. Presko io sam sporu ogradu i krenuo nadole. S mukom sam gurao nogu pred nogu u lepljivom sivilu. Voz samo što nije pošao. Vrata su se zatvorila, dok sam pokušavao da shvatim na koju stranu ide. Zalud sam brinuo. Nisam hteo da se vratim nazad, u centar grada. Usko io sam u vagon kroz otvorena vrata u Sumraku. Oprezno sam prošao kraj zapanjenog putnika, kome se u inilo da sam se stvorio niotkuda. » „Uh!“, neko je uzviknuo. „Recite mi, da li je ovo Moskva?“, lupio sam iz ko zna kog razloga. Verovatno iz de ke želje za hvalisanjem i nestašlucima. Svi su utali. Pa, dobro. Bar sam imao osetno više mesta. Uhvatio sam se za šipku i


zažmurio. Stanica Sportivnaja, stanica Vorobjevi gori. Još je zatvorena. Voz je puzao dalje. S vremena na vreme bih opazio odsjaj elektri nog svetla kroz pukotine na vratima. Video sam i sivo polusvetlo ranog jutra. Zora je ve svanula... Kona no stigoh do Univerzitetske stanice. Naišao sam na veoma duge i zakr ene pokretne stepenice. I ovde u morati da ekam. Nema šta, zaista sam zakasnio. Na površini me je do ekala svetlost dana. Shvatio sam da ne u sti i na po etak zasedanja. Prestao sam da žurim. Bio sam pribran i potpuno miran. Apsolutno. Izvadio sam slušalice iz džepa. Uklju io sam plejer s diskom Antona Gorodeckog. Prišao sam kolovozu da bih zaustavio automobil.

„Vreme je“, tiho obznani inkvizitor. „Odgovara e svi koji nisu stigli na vreme. Bi e strogo kažnjeni, prema odredbama Dogovora." Svi prisutni pripadnici straža i sudije, Svetli i Tamni ustadoše. Ustali su i Geser i Zavulon, za kog se mislilo da nije u Moskvi. Ustao je i inkvizitor Maksim, sa ostalim inkvizitorima posmatra ima, odevenim u duge, široke sive halje. Ustali su svi prisutni u kuli glavne zgrade Moskovskog univerziteta, u maloj petostranoj odaji nevidljivog Sumra nog sprata, smeštenoj na vrhu poljoprivrednog muzeja. Koriš ena je isklju ivo za retka zasedanja Inkvizicijskog suda. Izgradnja sumra nih delova zgrade je bila esta praksa u posleratnim godinama. To je bilo jeftinije od preganjanja sa državnim službama sigurnosti i milicijom, koje su neprestano zabadale nos u tu a posla. Odavde se pružao sjajan pogled na skerletnu zoru koja se prikradala iza horizonta i neverovatne, drhtave zrake iznad zgrade univerziteta. Plesali su iznad nje još od koncerta Žan-Mišel Žara, prire enog povodom osnivanja grada Moskve. Ini mogu da vide tragove laserskog šoua i bez ulaska u Sumrak, u kom boje blede i nestaju. Veliki broj ljudi je s divljenjem posmatrao spektakularni svetlosni šou, trajno utiskuju i ose anja u Sumrak. Maksim, u sivom poslovnom odelu umesto sivoj halji inkvizitora, mahnu rukom i prizva sivi zastor sa slovima od crvenog plamena. Trideset glasova po e da recituje u isti mah: „Mi smo Ini. Služimo druga ijim silama. Ali Sumrak ne poznaje razliku izme u odsustva Tame i odsustva Svetlosti..." Nepregledni grad i bezmerna zemlja nisu znali da su gotovo svi koji odlu uju o sudbini Rusije okupljeni ovde, a ne iza zidina Kremlja. Mo nici su sedeli u zapuštenoj, pretrpanoj odaji ispod tornja Moskovskog univerziteta, na drvenim stolicama, lakim foteljama, pa ak i na prašnjavim ležaljkama za plažu. Svako je doneo šta je imao. Niko nije doneo sto, pa stolova nije bilo. Ini ne haju za pompezne rituale. Suština dvora je u radu, a ne u spektaklu. Ovde nema šljašte ih odora, perika ili stolnjaka, izuzev sivih halja posmatra a. Niko nije znao zašto ih Inkvizitori pokatkad nose. „Mi ograni avamo svoja prava i svoje zakone. Mi smo Ini...“ Trideset glasova: „Vreme e rešiti umesto nas." Tribunal je, po obi aju po eo zasedanje, posle itanja Dogovora, razmatranjem manjih slu ajeva. Sudija, jedan od Inkvizitora u halji, obznani savršeno normalnim glasom, bez ustajanja sa klavirske stolice: „Slu aj broj jedan. Krivolov Tamnih. Dovedite krivca." Nema govora o optuženom, samo o krivcu. Krivica je dokazana. Svedoci e pomo i da se utvrde okolnosti i težina krivice. Sud e presuditi, pravedno i bez milosti.


„Nažalost, nisu svi svedoci prisutni. Nedostaje nam Vitalij Rogoza, Ini registrovan u Nikolajevu, Ukrajina i privremeno registrovan u Moskvi. Odsutan je iz nepoznatih razloga. Nema ni Andreja Tjunikova i Jekaterine Sorokine. Oni su poginuli u doga ajima o kojima e kasnije biti re i...“ Su enje je bilo kratko i strogo: „Viktorija Manguzova, Tamna, registrovana u Moskvi, kriva je zbog prekršaja, nedozvoljenog lova. Imaju li straže prigovor na izloženo?" Tamni nisu imali prigovora, baš kao ni Svetli. „Kazna e biti izvršena odmah", re e Inkvizitor i pogledao Svetle. Kazne su, po tradiciji, izvršavali pripadnici straža. Ilja ustade i podesi cvikere. Pomno je posmatrao vampiricu. Urlala je, znaju i da nema kud. U pogledu maga nije bilo mržnje niti radosti, samo rešenosti. Pružio je ruku i dodirnuo registracionu oznaku na grudima vampirice, kroz Sumrak. Viktorija se pružila po podu. Nije se iskrunila u pepeo, kao što bi se desilo starijoj vampirici, zato što njeno telo još nije odradilo svoje. Sila koja zamenjuje život vampirima nepovratno se rasula po Sumraku. U sobi postade nešto hladnije. Ilja se namršti i posla leš u Sumrak, kratkim pokretom ruke. Zauvek. Tako se sprovode presude Inih. „Slu aj broj dva. Ubistvo neiniciranog. Ubila ga je Tamna, menja oblika. Uvedite krivca. “ Pitanja. Odgovori. Kratka konsultacija inkvizitora. „Oksana Dacjuk, Tamna, registrovana u Moskvi se proglašava nevinom za ubistvo s predumišljajem. Njeno delo je okarakterisano kao samoodbrana. Kriva je za upotrebu preterane sile u samoodbrani i lišena dozvole za lov u trajanju od deset godina. Bi e dematerijalizovana u slu aju ponovljenog prekršaja ili kakvog prekršaja petog ili višeg reda. Da li straže imaju bilo kakve primedbe na presudu?" Ilja ustade, nakon što je razmenio pogled s Geserom. „Imamo primedbi. Život ove Ine nije bio ni u kakvoj opasnosti. Ubila je oveka bez potrebe. Tražimo oduzimanje dozvole u trajanju od pedeset godina.“ „Trideset", odgovori Maksim, kao da je o ekivao ovaj zahtev. Što je i bio slu aj. etrdeset", hladno e Geser, iz stolice. „Ho ete li da predstavim nepobitne razloge?" etrdeset", složio se Maksim. Pogledao je u pravcu Tamnih. utali su. Smatrali su da optužena nije vredna truda. „Pustite zatvorenicu na slobodu." Vrata se otvoriše ispred blede, preplašene devojke. Radosno je istr ala iz dvorane, ne znaju i da je dobila odloženu smrtnu presudu. etrdeset godina je predug period za obortenja, koji crpi mo isklju ivo iz ljudskih bi a. Period je dovoljno dug da onemo a ili umre, nesposobna da se odupre procesu starenja. „Slu aj broj tri. Napad pripadnika No ne straže na Tamnog. Pošto žrtva nije prisutna, sudije e unakrsno ispitivati preživele napada e i starešinu No ne straže, zato što je dopustio nedozvoljenu upotrebu sile protiv Tamnog. Svi prigovori Svetlih se imaju smatrati unapred odbijenim." Geser se namršti. Zavulon dozvoli sebi jedva primetan osmeh. Svetlana Nazarova, svetla arobnica, zabrinuto pogleda na sat. Bila je nervozna zbog kašnjenja svetlog maga Antona Gorodeckog.


„Zar ne bi bilo korisnije odrediti razloge odsustvovanja tri pozvane osobe?“, oprezno e Geser. Nevoljno je preuzeo zvani ni govor sudija. „Uveravam vas da ne pokušavam da dobijem u vremenu. Uznemiren sam zbog odsustva pripadnika No ne straže i jednog od najproblemati nijih tipova u poslednjih nekoliko nedelja. „Inkvizicija nema primedbi", hladno e Maksim. „Dobili ste dozvolu za neophodnu magijsku intervenciju.“ Inkvizitorske halje se pomeriše, kad su dohvatili zaštitne amajlije. Možda ih nose da niko ne vidi kakve amajlije imaju i kako ih koriste? Inkvizicija ima svoje metode, zakone i oružja. U vazduhu se pojavila kugla za posmatranje, grudva sive magle, protkana lelujavim linijama. Ve ina je iš ezla. Ostale su smo tri. Tri linije sudbine su se nedavno ukrstile u jednoj ta ki. Jedna je izbledela. Blago je svetlucala. Ini je povre en... „To je Šagron“, re e Edgar, oslobo en dužnosti zamenika Tamnih. „To je Šagron!“ Dve preostale niti su se razdvojile, iako je svima bilo jasno da e se svakog asa sastati ispred zgrade univerziteta. Borba. Još jedna borba izme u Tamnih i Svetlih. Zasad bez poginulih. „No na straža traži intervenciju Inkvizicije!“, dreknu Geser. „Maksime, Oskare, Raule ubi e jedan drugog! “ Neka žena ustade pored starešine No ne straže. To je bila Svetla Ina, Olga, silna arobnica koja je nedavno povratila mo i. Što zna i da je izgubila pravo na prezime, ali nije dobila sumra no ime. Dotakla je Gesera po ramenu, upitno se zagledavši u sudije. Svetlana je pobledela. Izgledalo je da na licu ima voštanu masku. Tamni su utali. Zavulon zamišljeno po eša vrh nosa. „Tribunal zabranjuje bilo kakvu intervenciju“, suvo e jedan od sudija. „Zašto?“, nemo no upita Svetlana. Pokušala je da ustane s pletene stolice, ali nije imala fizi ke snage. Oko nje se kovitlala istinska magija, u obliku guste spirale. Ini, baš kao i ljudi, bivaju mo niji kad su besni ili u ugroženi. „Zašto?“, razleže se Svetlanin zabrinuti glas. „Taj Tamni se svuda pojavljuje. Ljudi i Ini ginu. On je ubica! Da li ete mu dozvoliti da nastavi s ubijanjem?" Nije pokolebala sudije. „Vitalij Rogoza, Tamni za vreme boravka u Moskvi, nijedanput nije prekršio nijednu odredbu Dogovora. Ni u jednoj prilici nije prešao granice dozvoljene sile u samoodbrani. On nije dužan da odgovara pred Inkvizicijom. Nemamo osnova za intervenisanje." „Bi e kasno, kad se osnov pojavi!", oštro e Geser. Inkvizitor blago slegnu ramenima. „Osveti e Šagrona", re e jedan od Svetlih, uz kašljanje. Dva maga - Svetli i Tamni -približavali su se zgradi Moskovskog univerziteta. Rastojanje me u njima se smanjivalo. Svi prisutni u odaji Tribunala pomisliše da e samo jedan od njih sti i do tornja. Ko li e to biti? Ne znam zašto sam iz kola izašao tri stotine metara pre ulaza u zgradu Univerziteta. Video sam šarene mrlje, svetlosne zrake i treperenje trodimenzionalnih obli ja iznad zdanja. Naslu ivao sam da meni neshvatljiva mo obuzdava višu magiju, spre avaju i njenu upotrebu. Osetio sam da gore, na samom vrhu, tamo gde po inje oštri šiljak raste svetlosivi oblak. Podsetio me je na tempiranu bombu. Osvrnuo sam se oko sebe. Trebalo je da žurim, ali sam hodao ni brzo ni polako, siguran da baš tako treba.


Ne pitajte me ko je o tome odlu io. Mini-disk plejer je vrteo slede u numeru. Nije mi se dopala. Pronašao sam dugme za preskakanje. Šta li e sad pustiti?

Moje ime je izbledeli hijeroglif, Moja ode a je potrgana vetrom... Niko ne pita šta nosim u stisnutim rukama, Ionako ne bih odgovorio...

„Piknik" i njihova pesma „Hijeroglif". Dobro mi je legla. Odgovaraju i melodija za nekog ko kasni i iji je jedini spas da se usmeri i dostigne sveobuhvatni, nenarušivi spokoj isto nja kih mudraca. Pitam se da li ime Inih me u mudracima? Možda je pitanje naopako postavljeno - ima li me u njima ljudskih bi a? Baš bih voleo da znam. Uspeo sam da podesim umove bezbednjaka. Izgleda da su najjednostavnije, „svakodnevne" vradžbine dozvoljene i za vreme zasedanja Tribunala. Prišao sam liftovima. Predvorje je bilo neobi no pusto. Možda su ljudi izbegavali ovo mesto zato što su podsvesno ose ali blizinu gotovo svih najmo nijih Inih u Moskvi? Pritisnuo sam dugme. Vrata jednog od liftova su se odmah otvorila. Okrenuo sam se, po navici, da vidim da li još neko žuri prema liftu. Ugledao sam Antona. Upravo je prošao pored još nedelotvornih bezbednjaka. Pitao sam se kako je uspeo da me stigne. Da li je i on rekvirirao moped ili motor? Stajao sam, ekaju i. Anton me zamišljeno pogleda. I on je ekao. Pritisnuo sam dugme, posle kra eg oklevanja. Vrata lifta su se zatvorila. Popeo sam se, ali ne do vrha zgrade. Ispostavilo se da je jedini na in da stignem do vrha drugi lift, za više spratove. Put me je vodio dalje, uz široko mramorno stepenište, pokriveno mrljama kre a. Stepenice su vodile do vrata, otvorenih u Sumraku, ali vrsto zatvorenih i zaklju anih u ljudskom svetu. Pesma „Piknika" se završila nadomak stepeništa. Plejer je nasumice izabrao slede u:

Sanjam pse i divlje zveri, sanjam da su mi životinje neonskih o iju progrizle krila, visoko na nebesima Ose am se nezgrapno, poput palog an ela...

uo sam samo odlomke ove pesme „Nautilusa Pompilijusa", ali me sad pogodila pravo u srce. Pevao sam s Botusovim, dok sam stupao ka zaklju anim vratima. Zaronio sam u Sumrak.

Ne se am se pada, samo udarca, sudara s hladnim kamenom. Leteo sam tako visoko da bih se stropoštao tako okrutno,


poput palog an ela Natrag na mesto koje smo ostavili za sobom, sa nadom za boljim životom Natrag na mesto sa kog smo požudno posmatrali plavo nebo. Dole.

Geser. Zavulon. Inkvizitor Maksim. Tamni s kojima sam poslednja dva dana razgovarao i pio kafu: Edgar, Jurij, Kolja, Ana Tihonovna... Svetli s kojima sam se arkao i sukobljavao, savijaju i pravila do ta ke pucanja: Ilja, Garik, Tolik, medved obortenj. Ostale Tamne i Svetle nisam poznavao, uklju uju i i dvojicu u širokim haljama. Inkvizitore, ako se ne varam. Tu je i svetla arobnica lica iskrivljenog od bola. Ljudi i Ini imaju takav izraz kad izgube voljenu osobu.

Vetar se kovitlao u njihovim razjapljenim ustima, Pune i ih belim snegom, ili s lakom manom, Ili otkinutim perima, zaostalim za onim što je pao, kao pali an eo...

Zatim sam povu en, nemo an da se oduprem, uz nevidljive stepenice. Našao sam se na vrhu zagonetne piramide na koju sam se sve vreme peo. Gotovo u istom trenutku dva Inkvizitora u haljama povukoše zabranu visoke magije. Svetlana me je udarila oblakom koji sam video izdaleka, spremnim da se rascepi i eksplodira. Polje mo i, kadro da proizvode multimegatonsku eksploziju, u mojim o ima je delovalo malo i bezna ajno. Vreme je stalo. Shvatio sam sve. Sve što se dogodilo. Sve što se doga alo i sve što e se dogoditi u neposrednoj budu nosti. Shvatio sam i s mukom progutao knedlu, koja se stvorila u mom stegnutom grlu. Postao sam najmo niji mag na svetu. Mag van klasifikacije. Kalif za jedan sat, ta nije za trenutak. Samo ja, u zapuštenoj prostoriji, nemam budu nost. Neki Ini nemaju budu nosti... Ogledalo! Ja sam obi no ogledalo. Ogledalo sveta. Teg ba en na drhtavi tas vage, kad se ravnoteža izme u sila Svetla i Tame poremetila. Svetli su dobili novu veliku arobnicu, a Tamni nisu dobili jednako mo nog pripadnika. Svetli su dobili šansu da zauvek izravnaju ra une s protivnicima. Ali, nema Svetlosti bez Tame. Zato me je Sumrak stvorio. Pronašao je neobi nog Inog, koji se još nije opredelio ni za jednu stranu. Inog s netaknutom, istom aurom. Zatim je obojio tu auru Tamom. Oduzeo mi je stara se anja i dao sposobnost da odražavam i prisvajam tu u mo . Posle svakog napada bio sam sve ja i. Svaki put bih se popeo za jedan stepenik. Stigao sam do vrha. Odavde se nigde ne može. eka me ve nost i Sumrak. Ogledalo više nije potrebno, zato što sad predstavlja potencijalnu opasnost za ravnotežu. Sumrak je ekao. Ve ni Sumrak. Ne znam šta e se desiti s telom Vitalija Rogoza, koji je donedavno bio Ini bez sudbine. Ne znam šta e se desiti s njegovim pam enjem i li noš u. Svako Ogledalo ima svoju, druga iju sudbinu. Siguran sam da e onaj koji je postao svestan sebe u


mrazom okovanom parku, u Nikolajevu, zauvek nestati, da e se preobraziti u bestelesnu sen lišenu mo i, avetinjskog stanovnika Sumraka. Ili u deo Sumraka... Sumraka koji nije inertan kakvim ga, po navici, zamišljamo. Sve to sam razumeo u trenu, pre nego što sam upio svu Svetlaninu mo . Neobi ni splet okolnosti naterao ju je da pomisli da je izgubila Antona Gorodeckog. Ušao sam u Tribunal sa mini-diskom poput Antonovog, s kopijom njegovog diska u njemu i s Antonovom najomiljenijom pesmom u ušima i duši. Shvatio sam da Inkvizicija zna istinu. Nijedan od njih ne e re i ni re da bi razuverio moskovske Ine, koji su verovali da sam se sukobio s Antonom i da je on tom prilikom stradao. Svetli su znali njegovu omiljenu pesmu. „Umri!“ „Ne, ne u umreti, Svetlana. Ta nije ho u, ali ne odmah. Ja sam Ogledalo. Slabiš, pokušavaju i da me uništiš, dok ja ja am. Ve vidim šta te eka, trideset ili pedeset godina mukotrpnog obnavljanja uludo stra ene mo i. Mora eš da strpljivo, malo-pomalo skupljaš izgubljene komadi e mo i. To e potrajati najmanje tri decenije. Dovoljno da se Tamni spreme za slede i pokušaj poreme aja ravnoteže, ma sa ije strane dolazio. ekaju te brojne godine, u kojima eš na i ili ne eš na i sre u s Antonom. U svakom slu aju ete, dok se oporavljaš, biti jednaki. Možda si izgubila svoje mo i, ali sam ti dao priliku... priliku koju ja ne u imati. Muzika je prestala. Magijski udar je uništio plejer. Tehnologija naj eš e slabo podnosi snažnu magiju. Razleteo se u oblaku plasti nih krhotina. Moja kapa odlete ka vratima. Jakna mi se na više mesta rasparala. Ostao sam na nogama, po cenu najve eg napora. „Ogledalo!" uskliknu Geser, glasom bogatim raznovrsnim ose anjima i intonacijama. „Tre i put i tre i put za Tamne!" „Pa, mi se ne bavimo globalnim društvenim eksperimentima, dragi kolega!", re e Zavulon. S naporom je obuzdavao likovanje. Danas je na pobedni koj strani. Svetli su pretrpeli poraz. Ali, koliko puta se ovo ve dogodilo - sa obrnutim ishodom? Isce ena i slomljena, Svetlana je, trenutak ranije, bila skrhana bolom. Sad je kriknula, nemo na da prikrije radost. „Antone!" Stajao je na vratima. Anton Gorodecki. Svetli mag. Živ i nepovre en. Išao je stepenicama. „Hvala ti, Antone!" obratio mu se Zavulon, s nemerljivim zadovoljstvom. „Savršeno si obavio zadatak. Nadam se da si zadovoljan nagradom?" „Zadatak", kriknu Geser. „Antone?" Zavulon ustade. Tiho se smejao. Starešina No ne straže baci brzi pogled na trijumfalno raspoloženog neprijatelja i okrete glavu ka Antonu. Ali, Anton je prišao Svetlani. Bila je toliko sre na da ništa osim njega nije videla. Zagrlio je i prošaptao: „Samo trenutak." Krenuo je prema meni. Nekoliko sekundi smo se gledali u o i. Nadoh se licem u lice s neprijateljem. Ini i ne-Ini. Ne znam kako da vam to na pravi na in opišem. Na kraju krajeva, uvek postoje najmanje dve istine. „Uzmi ovo“, re e Anton. Dao mi je mini-disk plejer, umesto uništenog. „Hvala ti“, prošaptao sam. Odstranio sam ostatke uništenog aparata s pojasa. Bez re i sam izvadio disk i stavio u poklonjeni aparat, kao da je to sad najvažniji posao na svetu. Pomislih:


„Inkvizitori e sad ustati. Re i e da mogu da idem." Imao sam pravo, naravno. Magovi mog nivoa ne greše, ak i kad su ne-Ini. „U ime Dogovora", obznani Maksim suvlje i bezose ajnije nego ikad, „pošto je nesumnjivo dokazano da Vitalij Rogoza nije Ini, u obi ajenom smislu te re i, dela No ne straže uperena protiv Vitalija Rogoza ne mogu biti predmet istrage Inkvizicije. Vitalij Rogoza, tako e ne potpada pod odredbe Dogovora. Slobodan je da sledi svoju sudbinu." Nikad je nisam imao! Ja i Ogledala pre mene, baš kao i de ak Jegor, ije vreme tek dolazi. „Inkvizicija je završila razmatranje pred nju iznesenih slu ajeva", re e Maksim. Pogledao je prisutne magove. „Imaju li straže nekih komentara ih predloga?" Pritisnuo sam „plej" i krenuo. U pocepanoj jakni sam izgledao kao mešavina besku nika i strašila. Ali, ko još za to mari? Poklonjeni mini-disk je nasumice birao pesme. Opet je pustio onu koja najviše odgovara situaciji. Kipelov i Mavrin. „Teška vremena". Mogao sam samo da pevam s njima. To sam i u inio.

Teška vremena! Utvara slobode na konju. Krv do kolena, kao u lu kom snu. Ljudi se zabavljaju ubijaju i stare bogove. Ljudi se mole, ekuju i re i pravednika! Kometa na nebu, siguran predznak skore katastrofe. Pali ratnici Svetlosti, gore na loma ama. Ratnici Tame opkoliše svet. Hiljade ptica padaju kao crna kiša.

Teška vremena za onog ko više nema prava da se zove Vitalij Rogoza, za onog što se uzdigao, samo da bi pao, za palog an ela... Tamnog an ela. Teška vremena za tebe i Ine. Kraj milenijuma. Vreme u kom je nemogu e razlikovati Svetle od Tamnih ili Tamne od Svetlih. Vreme bitaka i pogibija. Teško vreme.

Ne znamo ko smo deca crvene zvezde, deca crne zvezde, ili svežih grobova... Ples Smrti je jednostavan i užasan,


ali dok ne kucne as, grehovi svih naših života, bivaju kažnjeni teškim vremenima!

Ne znam ni ije sam dete. Znam samo jedno: teška vremena obi no kažnjavaju one koji nisu po inili nikakve grehe, ve stradaju zbog tu ih. Ako su i po inili neke, ne stiže ih kazna zbog njih. Ne mogu da biram. Sudbina mi je odre ena.

Još smo živi, Neki e se spasti, neki ne e Pogasismo svetla u našoj tvr avi potaknuti iznenadnim nagonom Poderana zastava - je znak predaje neprijatelju. Ali ti to ne prihvataš. To je laž - Zasad smo još živi!

Zasad sam živ. Pevam. Pevam iako znam da Kipelovljeva i Mavrinova slede a numera sadrži ove stihove:

Ne pitaj - ne u te povesti sa sobom. Ne gledaj - ne znam smisao života. Ne poželi da saznaš još neku tajnu. To je sve - ja sam samo duh, nestajem!

Ja sam samo duh. Ja sam samo Ogledalo. Ogledalo koje je odrazilo sve što je trebalo da odrazi. Ipak, ne mogu da prestanem da se pitam i verujem. Odlazim, samo da bih nestao, ali se pitam, nadam, želim da verujem. Povedite me sa sobom! Povedite me! Verujem. Nadam se. Verujem...


TRE I DOGA AJ JOŠ JEDNA SILA


UVOD

Juha Mustajoki zaustavi automobil - bio je najstariji pripadnik grupe - Jari Kusinen i Raivo Nikilja su se nemo tiskali na zadnjem sedištu „lade“. Juha je seo pored voza a. „Odvezi nas na Še-re-me-tje-vo“, rekao je naglašavaju i slogove. Ruski je, za divno udo, bio jezik Mustajokijevog detinjstva, iako je najve i deo zaboravio. Uvek je imao talenta za jezike. Živeo je nedaleko od ruske granice. Redovno je išao na pijane izlete do Sankt Peterburga, Ostali su više voleli trajekte do Švedske. Na no nim putovanjima su se opijali, alkoholom kupljenim u bescarinskim prodavnicama. Spavali su preko dana (kome, uopšte treba Stokholm?), da bi uživali u povratku. Mustajoki je tvrdoglavo ustrajavao na putovanjima u Sankt Peterburg. „Vo-zi br-zo i pa-žlji-vo“ rekao je." Voza je vozio. Brzo i pažljivo. Odvoženje stranaca na aerodrom done e mu lepu svoticu. Inženjer bez posla je zara ivao za život kao divlji taksista. Retko kad je imao ovoliko sre e..Naro ito u ovo doba, neposredno pred Novu godinu. Milenijum je bio na izmaku, a novi na pomolu. Svi su radili da bi obezbedili raskošnu prazni nu trpezu i poklone najbližima. Tri Ina su utke sedela u automobilu. Zaobilazili su voza eve misli, iako su mogli da ih pro itaju. Kad su prošli kružni put, Juha se okrenuo i obratio prijateljima: „Da li zaista odlazimo, bra o?“ Jari i Raivo sa razumevanjem klimnuše. Bilo im je teško da poveruju da je sve gotovo ispitivanja No ne straže, posete jezivih pripadnika Inkvizicije, preslišavanje advokatice Dnevne straže, vampirice jednako cenjene u svetu ljudi i Inih. Slobodni su. Slobodni su da napuste groznu, hladnu, negostoljubivu Moskvu. Još nisu mogli da se vrate ku i. Putuju u Prag, gde je premešteno evropsko sedište Inkvizicije. Pušteni su na slobodu, s ograni enim pravima i obavezom da se svuda registruju, ali ipak... „Siroti Olikainen, uzdahnu Raivo. „Toliko je voleo eško pivo. Govorio je kako je ’lapin kulta’ najbolje pivo na svetu. Više nikad ne e piti pivo...“ „Popi emo bokal piva za njega“, predložio je Jari. „Tri bokala. Bio je najvredniji me u Bra om Regin 3.“ „A, mi?“, pitao je Jari, posle kra eg razmišljanja. „I mi nešto vredimo“, napomenu Juha. „Obavili smo svoju dužnost." Sva trojica nakon poslednjih re i, iz nekog razloga pognuše glave. Malobrojna sekta Tamnih, Bra a Regin, duže je od pet stotina godina opstajala u Helsinkiju. Pripadali su malom broju Inih koji zvani no nisu prihvatili Dogovor. Straže nisu obra ale pažnju na njih, pošto nisu inili ve e prekršaje Dogovora. Svetlima je odgovaralo što dvadeset do trideset Tamnih prire uje bezopasne rituale, litanije i arheološka istraživanja. Tamni su nekoliko puta pokušali da umešaju Bra u u operacije Dnevne straže, ali su na kraju digli ruke od njih. Juha, Jari, Raivo i nastradali Pasi Olikainen su sve donedavno pripadništvo sekte poimali kao zanimljivu, gotovo zabavnu igru. Njihovi dedovi i pradedovi su proveli itave živote u sekti. I njihova deca e biti Bra a Regin... Ta nije re eno, usvojena deca. Ini retko imaju sre u da dobiju dete obdareno sposobnostima Inih. To je pravilo samo me u nižim slojevima Inih, vampirima i obortenjima. Nije sve išlo naruku magovima male finske sekte. Morali su da putuju po svetu, tragaju i za decom za usvojenje, obrazovanje i upoznavanje s arima službe Fafniru. Takva deca su se, po


pravilu nalazila u nerazvijenim, egzoti nim zemljama. Raivo je, na primer, doveden iz Burkine Faso. De izbuljenih o iju, krivih nogu i nadutog stoma a je kupljen od siromašnih roditelja za etrnaest dolara. Izle en je od svih bolesti, obrazovan i nau en finskom. Oni koji danas vide zgodnog, lepo gra enog crnog mladi a, nikad ne bi pogodili u kakvim uslovima je ponikao. Jari je prona en u slamovima Makaoa. Ve u etvrtoj je, pomo u magijskih sposobnosti, bio udesno uspešan lopov. Budu i roditelji su ga tako i pronašli. Nisu ni morali da plate za njega. Jari nije mnogo porastao, ali su Bra a Regin bila oduševljena njegovim oštrim, sposobnim umom i prirodnim talentom za magiju. Juha je došao iz Rusije ili, ta nije, odnekud s juga Ukrajine. Skitni ario je od najranijeg detinjstva. U sedmoj godini je prokrstario zemljom uzduž i popreko, vozovima i auto stopom. Granicu je prešao pešice. Jednog dana je zakucao na vrata Mustajokija, odanih pripadnika sekte. To se ne može objasniti ni im izuzev magijskom predodre enoš u. Samo je poginuli Olikainen bio finskog porekla. Voza nikad ranije nije vozio ovako neobi nu grupu putnika: mladi a ukrajinskih crta, visokog momka kože crne kao gar i niskog, kosookog Azijca. Sva trojica su te no govorili finski ili švedski. Ali danas ovek može svašta da vidi. Bra a su, odmah po prispe u na aerodrom prou ili raspored letenja. Ruska traljavost se pobrinula za još jedno neprijatno iznena enje. Let za Prag je etvrti put odgo en. Istina, postojao je let za Duizburg, sa sletanjem u Pragu. Ali tranzitni let nije naveden na rasporedu letenja. Let za Madrid, sa sletanjem u Pragu, polazio je u nezgodno vreme. Bili su prinu eni da promene planove, na šalteru za izdavanje karata. To je razbesnelo snažno gra enog mladi a, u trenerci sa zlatnim lancem debelim kao prst i mobilnim u dlakavoj ru erdi. Hteo je da odgurne malenog Jarija. Raivo baci in poštovanja. Ljudi u sve dužem redu iza njih prestadoše da se bune zbog ležernog ponašanja Finaca. „Po i emo avionom za Duizburg", kona no prelomi Juha. „To nam više odgovara. Kra e emo ekati. Odloži e let za Prag, bar još tri puta. Naravno da e ga odložiti. Linije verovatno e su se svezale u vrst vor i nesretni let ne e krenuti do kasno uve e. Gotovo zaboravljeno ose anje slobode ih je opijalo kao pivo „lapin kulta“. Juha je govorio sa zgodnom devojkom na šalteru za izdavanje karata. Bila je preoptere ena poslom. Jari i Raivo su uživali, posmatraju i okolinu. Gledali su užurbane putnike, prodava ice u jarko osvetljenim radnji icama akvarijumima, kancelarije me unarodnih kompanija, prisutnih na svakom aerodromu. Jari spazi Inog. „Gledajte!" Svetli mag je stajao pored šaltera, nedaleko od kapije za odlaske. Pio je kafu iz male, tamnozelene šolje. Spustio je polupraznu putnu torbu pored barske stolice. Jari i Raivo su prou avali Svetlog. Bio je potpuno pribran i miran. Sigurno ih je primetio, ali to ni im nije pokazivao. „Kada e nas ostaviti na miru?", uzdahnu Raivo. „Misliš da nas sledi?" „Naravno", ube eno odvrati Raivo. „Dužni smo da se pojavimo na zasedanju Tribunala. Moskovska No na straža želi da bude sigurna da e svedoci koje je oslobodila oti i za Prag. Vide eš, prati e nas sve do kapija za ukrcavanje." „Ali, od leta nas deli itavih pet asova!" „Inom se ne žuri. On je na poslu."


Juha im se pridružio s kartama. Morao je da se nakratko posluži magijom. Nije bilo karata za današnji let. Dobio ih je iz specijalne rezerve, nakon što je dotakao devojku za šalterom i aerodromskog menadžera. „Evo, uzmite ih", progovorio je i ubrzo u utao. Obratio se bra i: „Šta nije u redu?" „Špijun. Eno ga za šalterom, pije kafu." Juha pogleda u pomenutom pravcu i opazi svetlog. Mutna crvena pruga, baš u tom trenutku zablista, preko špijunove ažurne aure. „Nešto ga je uznemirilo", re e Jari. „Još jedan Ini!“, progovori Raivo. „Tamo, pored izlaza!" Opazili su zdepastog tridesetogodišnjaka. Stajao je pored staklenih vrata. Brisao je elo maramicom, s mobilnim prislonjenim na uvo. utao je, slušaju i opsežne instrukcije. Imao je malu, crnu tašnu. Ovaj Ini je bio Tamni. „I oni nas prate", promrmlja Raivo. „Zašto bi se iko zanimao za nas?“, sumnji avo e Juha. „Na moskovskom me unarodnom aerodromu valja o ekivati dosta Inih." „Budi ve ito budan, brate!", podseti ga Jari. „Fafnir se rastuži i uznemiri kad god smo neoprezni." Juha pomisli da bi uskrsli Fafnir sagoreo svu etvoricu zbog neuspešno obavljene isporuke Kandže u Moskvu, ili bar trojicu preživelih. Pre utao je tu misao, kao i obi no. Svetli je, u me uvremenu, ispio kafu, bacio ljutit pogled na Tamnog i krenuo ka restoranu. Aura je povratila ravnomerno ažurnu boju, s jedva vidljivom primesom crvene, na mestu na kom se nalazila grimizna pruga. Tamni je još razgovarao telefonom, ili bolje re i slušao. „Ho e da se uvere da smo otišli!", napomenu Raivo. „Kao da nam nije drago što idemo šta bismo uopšte ovde radili!" Raivo se varao. Svetli mag je neko vreme lutao po aerodromu, da bi se ponovo skrasio kod šaltera, itaju i knjigu i pijuckaju i kafu. Tamni mag je dovršio razgovor i krenuo ka šalteru za izdavanje karata. Bra a osetiše trag magije i to prili no snažne - najmanje etvrtog reda. „Šta on ovde traži?", pitao se zabrinuti Raivo. „Da li kupuje kartu? A? Juha, da li e nas uznemiravati?" „Zašto bi to inio?", pitao je Juha. „Gledajte!" Tamni mag se udaljavao od šaltera s kartom u ruci. „Poništili su ve prodatu kartu!", pretpostavio je Raivo. „Da li je mogu e! Bi e problema." Bilo ih je, kad su se putnici, etiri asa kasnije ukrcavali u avion. Svi su se našli u istom redu, uklju uju i i svetlog maga. Jednom putniku je ljubazno objašnjeno da mu je karta greškom izdata. Vazduhoplovna kompanija mu se izvinula i ponudila mesto u biznis klasi, na slede em letu. Tamni mag je iz prikrajka posmatrao negodovanje ogor enog putnika, kao da se ništa nedoli no ne doga a. inilo se da se blago osmehuje. Bra a Regin nisu imala razloga za smeh. Tamni i svetli mag su se vozili njihovim avionom. „Odlu ili su da nas otprate do Praga", kona no progovori Raivo. „Ozbiljno shvataju svoj posao." Juha odmahnu glavom. „Ne, brate. Grešiš. Nešto nije u redu. Vide eš - pri i e i zapodenuti razgovor..."



GLAVA 1.

Geser je pozvao Antona uve e, kad su tehni ari i analiti ari ve otišli, a terenci, koji e te ve eri dežurati, tek po eli da pristižu u štab. Hodnici na drugom spratu su mirisali na sveže skuvanu kafu, vru e kifle s cimetom i slabi, oboga eni duvan. Moda pušenja lula je te godine zarazila osoblje No ne straže. Ni žene joj nisu odolele. Prošlo je gotovo godinu dana otkad je Anton prestao da radi u IT odeljenju. Tolik ga je zamenio na položaju šefa odeljenja. Mag druge klase. Anton je tako klasifikovan po etkom godine. Postao je i suviše zna ajna li nost da bi itav dan provodio za stolom, kucaju i po tastaturi i iste i programe. „Ho eš li malo kafe?“, pitao ga je Semjon. Anton je klimnuo. Telefon je, baš u tom asu zazvonio. Tišina je zavladala u sobi sa etiri terenca - Antonom, Semjonom, Garikom i Medvedom. Znali su da je to šefov poziv. Znali su i koga zove. Kolege su pažljivo posmatrale kako Anton diže slušalicu. „Hteo bih da te vidim, im budeš slobodan', re e Geser, bez pozdrava. „Popij kafu i do i ovamo.“ „Vrlo dobro“, odgovori Anton, mirnim glasom. Kako želiš, Borise Ignjatijevi u.“ Zamišljeno je pripalio lulu. Ne mora da se žuri, pošto ga Geser nije upozorio da nema vremena. „Misliš da eš se skinuti?" pitao ga je Garik. Anton samo slegnu ramenima. Moglo bi svašta da se desi, od optužbe za izdaju No ne straže do unapre enja. Od naredbe da sedi u štabu i ne pomalja nos, do naredbe za juriš na sedište Dnevne straže. Kad mag najvišeg reda nešto uvrti sebi u glavu, uzaludno je pokušavati da prozreš njegove planove. Pogotovo ako je taj mag, u poslednjih nekoliko meseci, loše raspoložen, kao Geser. Ako emo pošteno, niko nije bio dobro raspoložen. Ove godine smo beležili neuspeh za neuspehom. Sve je po elo još letos, kad je redovno, rutinsko hapšenje veštice, zbog ilegalnog izvo enja magije preraslo u sukob s Tamnima. Vrsni mladi mag Igor Teplov iscrpeo je sve mo i u tom sukobu. Poslat je na oporavak u de je odmaralište 'Artek' i naseo na dobro smišljenu provokaciju Tamnih. Oma ijala ga je veštica Alisa Donjikova i naterala da se zaljubi u nju. Bila je Zavulonova devojka. Ta tamna ku ka stalno je plela najsloženije intrige protiv No ne straže. Ovaj put nije prošla nekažnjeno - Igor ju je ubio. Tom prilikom je prešao granice nužne samoodbrane, zbog ega mu sudbina visi o koncu. Pre nekoliko meseci se pojavio Vitalij Rogoza. Pokazalo se da je to bila prava katastrofa. Isprva je smatran obi nim Tamnim. Zatim se posumnjalo da je gostuju i Ukrajinac emisar, poslat da oja a Dnevnu stražu. Ispostavilo se da je Rogoza Ogledalo - najre a magijska pojava, zabeležena samo deset puta u istoriji straža. Stvorio ga je Sumrak, od ni po emu posebne individue, koja i nije morala biti Ini. Postao je monstruozna borbena mašina. Da su to odmah shvatili... ali nisu. Tigrica je ubijena u borbi s Ogledalom. Svetlana je izgubila sve mo i. Još nekoliko magova je pretrpelo ve e ili manje štete. Stvari su stajale veoma, veoma loše. Anton je stalno proklinjao sebe zato što nije uvideo potrebu za sprovo enjem opsežne analize okolnosti u kojima se Ogledalo pojavilo. Naposletku, postoje sli ni slu ajevi u tajnim arhivama. Pojava magova koji izmi u klasifikaciji, naglo pove anje mo i, odlu na bitka. Oni zatim nestaju. Sve se uklapalo. Vitalij Rogoza se istopio u vazduhu, dematerijalizovao se i


iš eznuo u dubine Sumraka, iz kog je i došao. Nije važan Anton. Nisu važni ak ni Garik ili Semjon. Za njih su Ogledala bila samo jedno od brojnih egzoti nih pojava s kojima su se upoznali na predavanjima ili po arhivama. Zašto Geser ili Olga, pored tolikog iskustva, nisu smesta pogodili s im imaju posla? Zar nisu imali prilike da vide Ogledala? Stvari loše stoje. Ništa nije kako treba. Izgleda da su Tamni, razgoropa eni skorašnjim uspesima No ne straže, zadavali udarac za udarcem. I to, mora se priznati, veoma uspešno. Anton odmahnu glavom, Odbio je drugu šolju kafe, koju mu je Semjon ponudio. Pažljivo je o istio lulu i bacio mrzovoljni pogled na Medveda. I on je istio lulu. Malu, Tigri inu lulu s dugom tankom drškom. Retko je pušila, naj eš e da bi pravila društvo prijateljima. Od kada je poginula, Medved je naizmeni no pušio njenu i svoju lulu. Verovatno je to bio jedini na in na koji je ispoljavao tugu zbog njene pogibije. Kako je samo nežan prema toj luli... Zaboravio je na obortenjov uko eni pogled kad je Vitalij Rogoza po eo da se dematerijalizuje. Pogled pun žaljenja. Medved nije dobio šansu da se do epa Rogoza. Nije zadovoljio že za osvetom. Baš kao ni Ališer, Svetli iz Uzbekistana, iji je otac stradao prošle godine, od Alisine ruke. I Anton je imao nepodmirenih ra una sa Dnevnom stražom i njenim šefom. Oni nikad ne e biti namireni. Dogovor je ograni avao obe straže. Inkvizicija se starala za njegovo poštovanje. Jedini na in da se ona zaobi e je da se neprijatelj izazove na dvoboj. Tako je Igor postupio. I s kakvim rezultatom? Veštica je mrtva, ali mag sad eka dematerijalizaciju. eka presudu Evropskog sedišta Tribunala. Nije teško pogoditi kakva e biti. Anton je ustao. Klimnuo je prijateljima i krenuo ka šefovom uredu na tre em spratu. Grozno se ose ao. Nije se radovao novogodišnjim praznicima, poput ve ine ljudi. Zašto su se i oni toliko radovali? Kao da e broj 2.000 išta promeniti. Zar je to važno? Anton je na vratima kancelarije osetio bu enje slabašnog interesovanja. Magijske odbrane su ovde bile veoma snažne. Zgrada No ne straže je obezbedena od posmatra a. Kancelarije osoblja i službene prostorije su dodatno obezbe ene. inilo se da je Geser danas uložio dosta napora da osigura poverljivost razgovora. Vazduh u hodniku bio je nepokretan i gust, zasi en energijom. Nevidljivi zid se protezao u Sumraku, mnogo dublje od prva dva nivoa, dostupna Antonu. Ušao je u kancelariju i vrsto zatvorio vrata za sobom. Osetio je lagani pokret iza le a. Zatvaranje pukotine u vrstom odbrambenom zidu. „Sedi, Antone", re Geser. Pitao ga je savršeno prijateljskim tonom: „ aj, kafu?“ „Hvala, Borise Ignjatijevi u“, odgovori Anton. Nazvao je Gesera ljudskim imenom. „Upravo sam popio jednu.“ „Krigla piva, u tom slu aju?", iznenadio ga je Geser. Anton se upinjao da ne protrlja o i ili da se ne uštine za ruku. Geser nikad nije izbegavao životna zadovoljstva. Znao je da igra s mla arijom u klubu, flertuje s lakomislenim devojkama i provede no s nekom od njih. Voleo je da sedi po restoranima uz tanjir egzoti ne hrane. Šetao je kelnere i izlu ivao kuvare kulinarskim finesama. Izlazio je sa osobljem. Ponašao se kao jedan od njih. Pio je pivo s dimljenom deverikom, votku sa sveže usoljenim krastav ima i vino s vo em. Geser jedno nije nikad inio. Nije prire ivao zabave u kancelariji. Jednom je zatekao desetak pripadnika analiti kog odeljenja s votkom i konjakom u kancelariji. Slavili su ro endan Julije, najmla e arobnice u Straži. Kaznio ih je na ingeniozni na in. Ni Olgine molbe nisu pomogle. Kazne su individualno skrojene, tako da najviše pogode kažnjene. Julija nedelju dana nije smela da dolazi u prostorije Straže. Za to vreme je poha ala obi nu školu, sa obi nim


tinejdžerima, svojim vršnjacima. Išla je po sladoled s drugaricama iz odeljenja. Išla je u bioskop i klubove s de acima. Vratila se u Stražu, pomamna od besa. Dugo je ponavljala: „Bog sveti zna koliko su glupi. Mrzim ih." Zbog te dve re i, „mrzim ih", zaradila je još dan kazne i dugo Geserovo predavanje na temu „Može li svetla arobnica gajiti negativna ose anja prema ljudima"? Anton je stajao ispred Gesera. Uko io se iznad stolice u koju je trebalo da sedne. Zaboravio je šta radi. „Sedi dole, molim te“, podseti ga Geser. „Nema smisla da i dalje stojiš. Pa, ho emo li pivo?“ „Nije vreme za to“, odvrati Anton, posmatraju i prozor. Velike, vetrom nošene pahulje su se kovitlale s druge strane stakla. Nema šta, prava boži na me ava. „Nije vreme... a nije ni mesto, zar ne?“ Iznenadio je samog sebe. Poslednja fraza je zvu ala kao pitanje. Geser je razmišljao. „Da, mogli bismo da obidemo neko zanimljivo mestašce", rekao je, s notom istinskog interesovanja. „Šta kažeš na posetu malom kafeu u Južnom distriktu, gde idu svi zubari. Možeš li da zamisliš? Najomiljeniji kafe moskovskih turpija a zuba? Na Beloruskoj stanici postoji mala picerija, pravo udo." „Borise Ignjatijevi u", Anton nije mogao da ne pita, „kako nalaziš sva ta mesta? Restoran planinskih skijaša, lezbijski bar, vodoinstalaterska kasina, filatelisti ko okupljalište..." Geser slegnu ramenima i raširi ruke: „Antone, dragi prijatelju, dozvoli da te još jednom podsetim s kim radimo. Radimo sa...“ „Tamnima", istrese Gorodecki i sede na stolicu. „Ne, moj de e, grešiš. Radimo s ljudima. Ljudi nisu stado kloniranih ovaca. Ne pasu travu u isto vreme, niti prde u isti mah. Svako ljudsko bi e je jedinka za sebe. To je dar za nas, zato što otežava posao Tamnima. To je istovremeno i nesre a, zato što otežava naš rad. Da bismo razumeli ove ljude, ije su duše, naposletku, predmet beskrajne bitke izme u straža, moramo ih sve poznavati i shvatiti. Nije samo da ja moram. Svi moramo! Moramo da shvatimo svakog od njih - od klinca s bubuljicama koji guta ekstazi u klubu, do starog profesora, poslednjeg izdanka plemenite loze, koji provodi vreme gaje i kaktuse... Uzgred, bar uzgajiva a kaktusa ima zanimljivu kuhinju i veoma originalan dekor. Ali ti i ja sad ne možemo nikuda. Da li si osetio odbranu?" Anton klimnu. „Veruj mi, nisam je postavio bez valjanog razloga. Aranžman za zvu nu bezbednost bio bi znatno komplikovaniji na ovako pretrpanom mestu. Mislim da ne mogu da trošim toliko mo i, u ovom trenutku. Geser protrlja lice i uzdahnu. Delovao je veoma umorno. „Uzgred, uzmi ovo. Poklon ." Anton uze mali predmet iz šefovih ruku. Iznenadio se. Držao je nešto nalik globusu: loptu od majušnih koštanih iglica... da, to je kost... svijenih u lukove i nabijenih na dva mala drvena diska na motkicama. Lopta je prazna... Ne, nije. Puna je zauzdane uspavane mo i. „Šta je to“, pitao je Anton, na ivici panike. „Ne brini. To nije te no blaženstvo." „A šta je te no blaženstvo? Geser uzdahnu: „Otkud ja znam. Našalio sam se. To je poštapalica. Igra re i. Metafora. Nisam siguran da blaženstvo postoji, da i ne govorimo o procesu njegovog pretvaranja u te nost. U ruci ti je neka vrsta magi nog generatora bele buke. Ako ti se ikad ukaže potreba za apsolutno, dopusti da


naglasim, apsolutno tajnim razgovorom, koji niko ne može uti, bez obzira na upotrebljena sredstva, samo prelomi loptu. Verovatno eš se pose i, ali to je neizbežna cena. Slede ih dvanaest sati niko ne e mo i da nadzire ili proverava šta se dešava u lopti pre nika deset metara, s tobom u središtu, bez obzira na tehni ka ili magijska pomagala kojima se služi." „Hvala", turobno e Anton. „Ovakav poklon me nimalo ne oduševljava." „Zahvaljiva eš mi se na njemu. Pa, ho emo li da popijemo pivo?" „Ho emo, ali zašto baš pivo?" „Da bismo izbegli pregrubo kršenje mojih pravila", re e Geser, sa zadovoljnim osmehom. „Ipak smo na poslu." Pritisnuo je dugme interkoma i tiho rekao: „Olga, donesi nam malo piva." Antona više ništa na ovom svetu nije moglo iznenaditi. Geser otpusti dugme i objasni: „Galo ka je veli anstvena sekretarica. Ali, ona je arobnica etvrtog reda. Može da nesvesno oda podatke neprijateljima. Stoga sam, samo za danas, promenio sekretaricu." Olga je ušla minut kasnije s poslužavnikom sa dve ogromne krigle bledog piva, impresivnim kristalnim bokalom od dva litra iste te nosti i tanjirom s probranim sirevima. „Zdravo da si, Antoška", re e Olga, veoma prijateljskim tonom. „Nadam se da voliš ’badvajzer’?" „Koji Svetli ne voli eško pivo?“, pitao je Anton. Pokušao je da se našali. Nije uspeo, ali je sam pokušaj nešto vredeo. Ko zna otkad se nije ovako ose ao. „Kako je Sveta?", pitala je Olga, u istom tonu. Anton zaškrguta zubima. Teret koji mu je pao sa srca odmah se vratio. „I dalje isto.“ „Ništa?“ Anton klimnu. „Pozva u je da bismo se ve eras videli", re e Olga. „Mislim da je sad spremna za posetioce. Prona i u na in da je odobrovoljim... veruj mi.“ To je bila istina. Ko e bolje utešiti veliku arobnicu koja je na duže vreme ostala bez magijskih mo i, od druge velike arobnice koja je više decenija ostala bez istih mo i, zbog zloupotrebe. „Svakako, samo ti navrati, 01ja“, re e Anton. „Sveti e biti drago da te vidi.“ Geser ponovo blago pro isti grlo. „Ima eš dovoljno vremena", planu Olga. „Antone, znaš... želim ti sre u. Iskreno ti je želim.“ „Na kom polju?", pitao je zbunjeni Anton. Olga se, umesto da odgovori, nadnela nad njega i spustila poljubac na njegove usne. „Vidi, vidi!", to je sve što je Geser uspeo da kaže. „Otkad smo Anton i ja zamenili tela“, nehajno e Olga, „nemaš pravo da budeš ljubomoran na mene, zbog njega. Pogotovo zbog ovakvih sitnica. Je l' tako, de aci? Budite pristojni, ne preterujte s pi em. Zovite me - ako bude nekih problema." „Nekih problema?" smrknuto odvrati Geser. Olga je ve izlazila. Veliki mag je posmatrao. Uzdahnuo je, kad su se vrata zatvorila i rekao: „Život s velikom arobnicom je pravo mu enje, ak i za mene. Kako se ti snalaziš, Antone?" „Svetlana nije imala vremena da postane prava velika arobnica", napomenuo je Anton. Podigao je kriglu i otpio dobar gutljaj piva. Bilo je odli no. Baš kakvo pravo pivo treba da bude. „To te ini zadovoljnim?", pitao ga je Geser.


„Ne", Anton proguta par e jakog, kozjeg sira. „Nikako." „Zašto nisi zadovoljan?", pitao je Geser, s blagim interesovanjem. „Pred vama je nekoliko decenija sre nog života u zajednici ravnopravnih. etrdeset godina, u najboljem slu aju." „Gesere, kakve sre e tu može biti, ako ti se voljena žena ose a kao beskorisni bogalj?", oštro odvrati Anton. „Naro ito ako sam ja za to kriv, bar delimi no." „Delimi no?" Anton klimnu: „Da, upravo tako. Delimi no." Geser zastade. Postavio je pitanje koje je Anton o ekivao tri nedelje ranije. Prestao je da mu se nada. „Reci mi, šta se desilo izme u tebe i Zavulona?" „Došao je u moj stan, baš kao i pre." „Da li je opet ušao uz pomo tvog prijatelja, vampira?", zanimao se Geser. „Ne, posle prošlog upada sam zatvorio dom za njega. Jednostavno ne znam kako je ušao unutra." Geser klimnu i otpi gutljaj piva. „Zavulon mi je predložio da po inim... izdaju. Rekao mi je da je Vitalij Rogoza mag Ogledalo, delo Sumraka, stvoreno kao odgovor na narastaju u mo No ne straže. Njegov osnovni cilj je da ubije Svetlanu, ili da je liši mo i. Ako zakasnim na zasedanje Tribunala, Rogoza e onesposobiti Svetlanu, nakon ega e se dematerijalizovati." „Ti si prihvatio predlog?" Anton nije žurio s odgovorom. Razmišljao je. esto je u glavi razgovarao s Geserom. Nije uspeo da na e prave re i. „Gesere, nastavak sukoba bio je jedina alternativa. Ili bi Svetlana poginula, ili..." „Ili?", Geser je bio vidno zainteresovan. „Ili bi mnogi drugi poginuli... slabiji pripadnici Straže. To bi nas, u sli noj meri, oslabilo." Geser klimnu. „Sam si došao do tog zaklju ka?" „Ne, ne baš. Kopao sam po arhivama i pronašao nekoliko sli nih slu ajeva. Jedan se završio uništenjem itavog kijevskog odeljenja No ne straže. Preživeo je samo njegov vo a, Aleksandar fon Kisel. Meta Ogledala bio je pomenuti Fon Kisel. Uspeo je da se odbrani. Izginuli su obi ni operativci i magovi.“ „Zašto nisi stupio u kontakt sa mnom?“, pitao je Geser. „Zašto me nisi obavestio o Zavulonovoj poseti?“ „Kako sam mogao da znam šta je od mene o ekivao? Možda baš to, da otr im do tebe, po savet. Zavulon je pokušavao da me prevari, ali ja nisam znao kakva je zamka posredi. Možda bih pogrešio, ako bih ti rekao, ili ako bih utao. Zbog toga sam se odlu io za tre i put. Pokušao sam da spre im da Ogledalo dopre do Svetlane. Upotrebio sam veoma primitivan metod - slupao sam mu auto." „Bravo", re e Geser, neobi no piskavim glasom. „Bila je to dobra ideja, Antone. Nije uspela, ali je to bio dobar pokušaj. Ali, zašto nikom nisi rekao ko je Rogoza?" „Zašto ti nisi nikom rekao, Borise Ignjatijevi u?", pitao je Anton, podigavši glavu. „Samo nemoj da mi kažeš da nisi vodio istragu o kijevskim doga ajima oktobra 1906. godine. Možda je pišljivo stole e previše vremena za tvoje se anje? Dve situacije su u potpunosti podudarne! Vladimir Soboljev je u Kijev stigao iz Poltave. Prijavio se No noj straži. Prona en je na mestu ubistva mlade kurve, sa jasnim tragovima vampirizma. Uhva en je u blizini vešti jeg sabata." „Zašto sam te pozvao?", uzvrati Geser, glasno i s negodovanjem, „da bih te ispitao o


prirodi sumnjivih odnosa s Tamnima, ili da bih slušao optužbe na svoj ra un?" „Pozvao si me, Borise Ignjatijevi u, da popiješ pivo sa mnom i da me zamoliš da nešto inim za tebe." Geser po e duboko da diše. Odmahnuo je glavom: „Ne, ne u te pitati. Još mogu da ti nare ujem." „Samo napred", re e Anton, zadovoljnim tonom. „Ne u se buniti. Izvršavam nare enja do poslednjeg slova i zapete. Samo što ti takav ne treba, zar ne? Ne treba ti poslušni agent, bez inicijative?" Geser slegnu ramenima. „Dobro. Pobedio si. Želim da te pitam da uradiš nešto za mene, Antone." „Prvo mi odgovori... za Ogledalo." „Onda slušaj. Ogledala su se devet puta pojavila, ako se oslonimo na zvani na dokumenta i dokazane slu ajeve. Poslednja tri puta su se pojavila na strani Tamnih, tamo gde su sile Svetla imale osetnu prednost i tamo gde su postojali planovi za velike operacije. Nemogu e je suprotstaviti se Ogledalu. Ono dobija svaki magijski duel, uzdizanjem do nivoa neprijatelja. Od obi nih napada se brani magijskim sredstvima. Možeš samo da izabereš koga eš žrtvovati desetak magova nižeg reda ili jednog velikog." „Odlu io si da mu daš Tigricu i Svetlanu." „Nisam doneo takvu odluku. Kao prvo, sve do Tigri ine pogibije nisam mogao biti siguran da imamo posla s Ogledalom." Geser udari pesnicom o sto i prosu nešto piva. „Niko nije trebalo da umre. Sve je trebalo da se završi hvatanjem Rogoza, što bi zna ilo da on nije Ogledalo, ve obi ni emisar, ili našim povla enjem. Nisam o ekivao da e se Tigrica toliko truditi!" „Znao si da je veoma impulsivna." „Ne, Antone. Grešiš. Bila je energi na, impulsivna Ina, ali je posedovala sjajnu samokontrolu. A njeni ispadi..." Geser zastade. „Izgleda da sam potcenio njena ose anja prema Andreju Tjunikovu." „Odskora su se esto vi ali", priznade Anton. „ ak je posetio na selu, a svi znaju koliko je Tigrica držala do privatnosti. A kad je Andrej... ina e, zašto je otišao u Rogozinu sobu?" „Hteo je da se napravi važan pred Tigricom", uzdahnu Geser. „Eh, još ste zeleni, devoj ice i de aci. Hvalite se jedni pred drugima. Pokazujete magiju, ožiljke iz borbe, talismane i amajlije... zašto u vama ima toliko ljudske gluposti?" „Zato što smo ljudi. Ljudi smo i Ini, ali smo još ljudi. Ne možemo odmah postati istinski Ini." Geser klimnu. „Imaš pravo, Antone. Moraš da živiš itav ljudski život, osamdeset ili sto godina, da izgubiš porodicu i sve voljene me u ljudima, prozreš ispraznost politi ara i filozofa, stvaralaca ve nih istina za par generacija... tek tada postaješ Ini. Dok živiš prvi, ljudski život, ti si ljudsko bi e. Iako možeš da u eš u Sumrak, baciš ini i itaš linije verovatno e, i dalje si ljudsko bi e, Antone. Baš kao Svetlana. Tigrica i Andrej su bili ljudska bi a. Tamni igraju na to ljudsko u vama, na vaša ose anja, slabosti." „Da li je ljubav zaista slabost?" „Ako nosiš ljubav u sebi, ona je te ini snažnijim. Ali, ako si zaljubljen, to je slabost." „Ne možemo da se ponašamo druga ije." „Možeš, Antone. Bi e ti teško, ali možeš." Geser ga pogleda u o i. „Pa, da li si još ljut na mene?" „Ne, verujem da si pokušao da daš... sve od sebe." „Da, pokušao sam. Uspeo si uprkos svemu - to je udesna stvar."


„Tigrica i Andrej su mrtvi. Svetlana je lišena mo i - a ti kažeš da si uspeo uprkos svemu?", ozloje eno e Anton. „Da, zato što su sve druge mogu nosti bile daleko gore. Možda to zvu i iznena uju e, ali nije sve što se desilo išlo naruku Zavulonu i njegovim planovima." Geser se osmehnu. Bio je to hladan, ironi an osmeh, veoma uznemiruju i sugestivan. „To ne e nimalo pomo i Svetlani...", po e Anton. U utao se, zato što je Geser zavrteo glavom. „Ništa nije gotovo, Antone. U stvari, tek je po elo." Šef No ne straže napuni krigle pivom. Otpio je gutljaj, pre nego što se opružio u fotelju. „Borise Ignjatijevi u..." „Antone, sve mi je jasno. Umoran si. I ja sam umoran. Puni smo gor ine, bola, gneva. Ali, mi smo u ratu koji je veoma daleko od završetka. Ako želiš da se povu eš iz njega - idi. Živi kao obi an Svetli. Ali, dok si u Straži... u Straži si, Antone?" „Jesam!" „Pa, to je sjajno. Voliš li pivo?" „Volim", promrmlja Anton. „Eto, i to je sjajno. Letiš u postojbinu divnog pi a, u Prag." „Kada?", postavio je glupo pitanje. „Sutra ujutru. Ili, bolje re i, po podne. Odlaga e jutarnji let sve do šest uve e. Putova eš drugim avionom, koji sle e u Prag." „Zašto?" „Znaš li da je Evropsko sedište Inkvizicije preseljeno iz Berna u Prag?" „Da, naravno, zbog Fafnirove kandže, magijskog predmeta koji su oni idioti ukrali!" „Upravo tako. Ali, bez obzira na to, Inkvizicija neguje tradiciju promene sedišta svakih pedeset ili sto godina... Kra a je bila velika bruka za bernske straže. Sad su se smestili i posvetili našem slu aju." „Zato si mi dao ovaj poklon... Igor je u pitanju?" „Tako je. Predmet je pred ondašnjim Tribunalom. Uložili smo zvani ni protest. Tvrdimo da su Tamni organizovali zaveru, da je Alisa Donjikova za arala Igora, što je dovelo do sloma živaca... i... nesre nog slu aja, de akovog davljenja." „Tamni naravno tvrde da je Igor zaveo Alisu da bi je privoleo na našu stranu." Andrej se namršti zbog apsurdne optužbe - regrutovanja veštice! Kao da Tamni, mogu ikad prestati da budu Tamni. Uplašiti je, naterati je na saradnju, potkupiti je ili uceniti - sve to je mogu e. Ali, regrutovati vešticu... „Eto tako, Tribunal e odlu iti ko je kriv i kolika je Igorova odgovornost. Momak je izazvao Alisu na zvani no zabeleženi dvoboj, pa straže ne mogu odgovarati. Inkvizicija ga optužuje za prekomernu upotrebu sile u samoodbrani ili za smišljenu provokaciju. Pred njim je samo jedan put, u Sumrak. Ionako je polumrtav... Izgleda da ne želi da se bori. Igor nam je potreban, Antone. Ne slutiš koliko nam je potreban!" „Borise Ignjatijevi u, šta se, tamo dole, stvarno dogodilo?" „Hteo bi da znaš? Nemam pojma, ali jedno znam, nismo organizovali nikakvu zaveru. Poslao sam Igora na odmor zato što je bio potpuno isce en. Znaš li koliko blagotvorno rad u pionirskom logoru uti e na povra aj mo i? Nasmejana de ja lica, sre ni smeh, veseli povici..." Geser se toliko raznežio da je Anton o ekivao da e ozbiljni starešina No ne straže svakog asa po eti da oblizuje usne i prede. Šef se u utao. Nastavio je posle kra e pauze: „Ili je naša optužba ta na, pa u tom slu aju postoji nada da Igor bude oslobo en, ili je sve što se dogodilo samo tragi ni splet okolnosti. U tom slu aju, Inkvizicija gubi osnov za optužbe, ali Igor ne e preživeti.


Optužuje sebe za de akovu... i Alisinu pogibiju." „Zašto prebacuje sebi zbog Alise?" „Zaista se zaljubio u nju... još jedan novope eni Ini.“ Geser je klimnuo, kad se izraz na Antonovom licu promenio. „Da, nesumnjivo se zaljubio. Putuješ za Prag. Predstavlja eš nas na Tribunalu, nastupa eš kao branilac i tužilac. Odmah eš dobiti neophodnu dokumentaciju." „Ali... ali...“, Anton se zbunio. „Nemam nikakvog iskustva!" „Niko ga nema. Dobi eš ga. Srce mi poru uje da e ovakvih, pravnih sukoba... u budu nosti biti sve više. Zameni e poštenu borbu i otvoreno odmeravanje snaga. Ne brini, verovatno u svratiti do Praga, po etkom zasedanja. Najverovatnije sa Olgom i Svetlanom." „Zašto bi vodio Svetlanu?" „Pokuša emo da dokažemo da je Svetlana izgubila mo i zbog provokacije Tamnih. To bi nam omogu ilo da dobijemo dozvolu za njihovo obnavljanje." „Kako?" „Isto kao što smo uradili sa Igorom. Problem nije u brzini povratka njenih mo i. Mogla bi ih povratiti za nekoliko meseci! Stvar je u tome što mogu izdejstvovati dozvolu za izle enje maga drugog ili tre eg reda, ali povra aj mo i velike arobnice je nešto sasvim drugo. Za tako nešto je neophodna dozvola Inkvizicije. Pri tom ne mislim na moskovski ogranak. Evropsko sedište je za takav zahtev najniža instanca." Geser se nasmeja i podiže kriglu. „Živeli, Antone, pijmo za tvoj uspeh." „Borise Ignjatijevi u, ak ni sada mi sve ne govoriš", gotovo zaurla Anton. „Ne, ne govorim ti. Ve sam ti rekao više nego što je neophodno. Ako zbilja ho eš da provodiš no i mu en nesanicom..." Geser je du boko razmišljao. „Pomisli na sve što se dogodilo u proteklih godinu dana. Kreda sudbine, smrt Alise Donjikove, pojava Ogledala, smešna etvorka Bra e Regin i Fafnirova kandža... i sveopšta histerija povodom kraja drugog milenijuma." „Ne vidim nikakvu nit, nikakvu vezu izme u nabrojanih pojava", ote se Antonu. „Lepo spavaj", re e Geser. *** Kraj decembra je lakomisleno, grozni avo, užurbano vreme. Vreme freneti nih priprema za praznike, za kupovinu i deljenje poklona, ispijanje šampanjca s kolegama na poslu, ak i tokom radnog vremena. Vreme bleštavog uli nog osvetljenja, novogodišnjih pijaca ispod jelke. Primicanje Boži a i Nove godine uti e na smanjenje ve nog sukoba izme u Svetlih i Tamnih. Oni iznenada zapadaju u kratkotrajno, somnabulno stanje. Tad im se javlja pomisao na opraštanje starih grehova, ali samo manje ozbiljnih i bolnih. Tamni mag Edgar je prvi put od dolaska u glavni grad Rusije kasnio na sastanak. Kasnio je iz banalnog razloga. Svaki mag koji drži do sebe toga bi se stideo. Hranio je patke u jezercetu na istoprudskom bulevaru. Zaboravio je na vreme, sred nezaustavljive plime se anja. Izgubio se u sanjarenju, kao tinejdžer posle aše piva. Povratio se, kad je sastanak po eo. S godinama nau ite neke stvari. Jedna od njih je da ne žurite kad zakasnite. Edgar nije pokušao da zaustavi prva kola, niti je pojurio u metro. Smireno je mrvio hleb, kupljen za patke. One su se gegale pored nesmrznutog jezera. Neke su klizale po ledu. Tek tad se zaputio ka metro stanici istije Prudi. Pod nogama mu je veselo škripao boži ni sneg. Spokojni i dostojanstveni Edgar je dvadesetak minuta kasnije stigao u sedište Dnevne straže. Stari vampirski par na straži ukrašavao je boži no drvo. Pozdravili su Edgara kako se od


njih o ekuje - s mnogo poštovanja. „Šef je pitao za tebe“, re e vampir. „Rekao ti je da svratiš do njega im stigneš." „Hvala ti, Filipi u", re e Edgar. „Da li je u kancelariji?" „Jeste." „Uh, uh. Sre an praznik." „I tebi, Edgare." Popeo se liftom na više spratove. Poslao je Zavulonu znak Hožda kroz Sumrak. „Do i", odgovorio je Zavulon. Šef Dnevne straže je od podre enih tražio striktno pridržavanje hijerarhijske discipline. Istovremeno je nekako uspevao da poštuje slobodu ak i najvašljivijih telohranitelja, vukodlaka i da veruje starijim magovima Straže. Nije pitao Edgara zašto je propustio redovni, dnevni sastanak. Sigurno je imao dobar razlog za to. Ali, takvog razloga nije bilo. Edgar zato pomisli da je najbolje da se mnogo ne bavi time. Re i e Zavulonu šta se zapravo desilo. Za danas ionako nisu planirali nikakve zna ajnije operacije! Daje nešto ozbiljno iskrslo, kontaktirali bi s njim kroz Sumrak ili pozvali mobilnim. Zbog toga nije ose ao snažnu grižu savesti. „Dobro ve e, šefe." „Dobro ve e, Edgare. Kako ti se dopada ovo vreme?" „Pada sneg i nema vetra. Svi a mi se. Izvinjavam se zato što sam propustio planirani sastanak, šefe. Nije bilo ni eg hitnog, zar ne?“ „Nije, ali e sad biti." Zavulon je nosio najdražu ode u, sivo odelo i sivu košulju. Edgar pomisli da ga nikad nije video u druga ijoj ode i. U ljudskom svetu je uvek nosio odelo i sivu košulju. U Sumra nom obli ju nije nosio ode u. „Ne znam da li eš mi poverovati, šefe, tek sanjario sam usred bela dana. Šetao sam istoprudskim bulevarom, se aju i se Samare iz devet stotina dvanaeste." Zavulon se blago osmehnu i tiho zapeva: „Fotografski atelje... Samara ponovo u magli, sad je devet stotina dvanaesta..." Šef Dnevne straže je imao ist, zvonki bariton. Edgar je prvi put uo Zavulona kako peva, iako su se tamni magovi godinama znali. „Da li si hranio patke?", pitao ga je Zavulon. „Jesam." Šef uzdahnu, kao da je i on, istina nakratko, popustio pred navalom se anja. To je trajalo izuzetno kratko. Ne duže od tridesetak sekundi. „Dobro, Edgare. Sutra letiš u Prag." „Na zasedanje Tribunala?" „Tako je. Razmatra e nekoliko slu ajeva, uklju uju i Alisino ubistvo i Bra u Regin." „Ali, zar nisu ju e pušteni?" pitao je zbunjeni Edgar. „Da li su Svetli promenili mišljenje?" „Nisu. Predali su slu aj Evropskom sedištu Tribunala. Mislim da e Geser pokušati da prevali odgovornost za njihova dela na nas. Re i e da smo sve isplanirali i inicirali.“ „Ali, nemaju dokaza. Ni trunke.“ „Pa, zato te i šaljem za Prag. Prou i situaciju. Vidi šta se doga a. Ne povla uj nikome. Dosta smo pretrpeli. Poslednje dve godine smo i previše uzmicali. Vreme je da podignemo glave.“ „Takve su bile okolnosti. Zbog njih smo uzmicali“, re e Edgar. Plamteo je od entuzijazma na pomisao da e proslaviti Boži i do ekati novi milenijum u drevnom gotskom Pragu. Edgar je


voleo dostojanstveni grad, otelotvorenje evropskog duha. Tamni su se u njemu ose ali slobodno i opušteno. „Uzgred, verovatno eš leteti istim avionom kao i Bra a Regin. Ugrabi priliku da im saopštiš da moskovska Dnevna straža ne e di i ruke od Tamnih koji su prepatili na njenoj teritoriji. Reci im da ne pani e i ne gube glavu.“ „Da li emo ih zaista braniti?“ „Da, ho emo. Vidiš Edgare, imam planove za taj apsurdni trio. Zasad mi je ovo me unarodno savezništvo potrebno. Pazi malo na njih. Svetli e verovatno poslati špijuna. Pazi i na njega. Ne dopusti mu da se meša u tvoje poslove. Ne pribegavaj nepotrebnom nasilju. Drži ga na odstojanju, to je sve.“ „Jasno mi je, šefe.“ „Ponesi ovo“, re e Zavulon. Otvorio je sef kraj radnog stola. Predao je Edgaru dve amajlije i palicu pod punim nabojem. „Ne o ekujem da e ti Magla zatrebati, ali za svaki slu aj... I znaš gde da napuniš palicu.“ „U Kostnici? U kapeli od kostiju?“, hitro je reagovao Edgar. Zavulon klimnu. „Tame mi!“ re e Edgar. Gotovo da je zavideo samom sebi. „Nisam bio tamo ve sedamdeset godina.“ „Istovremeno eš se pro istiti“, posavetova ga Zavulon. „Znaš li kako?" Edgar se namršti. Možda su prijatelji, ali je Zavulon ipak mag van klasifikacije, a Edgar nije stigao ni do prvog reda, iako je nesumnjivo raspolagao neophodnim potencijalom. Edgar je još morao da koristi obi no ljudsko ime, ali je njegovo prezime sasvim zaboravljeno. „Ovladao sam tehnikom, u na elu." Edgar bi to radije pre utao. „Vežbaj“, re e Zavulon i zaklju i razgovor. „To je sve. Idi i spremi se. Ako si nešto zapo eo, predaj posao nekom drugom. Šagronu ili Belaševi u." „Jasno mi je, Šefe. Ho u.“ „Sre no." Edgar iza e iz šefove kancelarije. Zavirio je u svoju. Sastavio je poruku za Šagrona. Ostavio je u Sumraku, pre nego što je krenuo ku i. Na izlazu je naleteo na Alitu. „O, lepotice!" „Zdravo, Edgare. Ideš li na klizanje?" „Nemam kad." „Ma hajde!", re e mlada veštica. „Još malo pa e Nova godina. Kakvog posla sad imaš? Svetli su zauzeti ispitivanjem kvaliteta ruskog šampanjca. Za izvesno vreme e zaboraviti na uobi ajene trikove. Praznici su vreme za zabavu, a ne za rad.“ y „Možda, možda", uzdahnu Edgar. „Kako god, tek nemam vremena. Idem na put." „Gde ideš?" „U Prag." „Oh!“, sa zaviš u e Alita. „Na koliko dana?" „Ne znam. Osta u najmanje nedelju dana." „Nova godina u Pragu!", ponovo uzdahnu Alita. „I to ne obi na Nova godina - godina dve hiljadita... Možda bih mogla da krenem s tobom?" „Idi ako ho eš", Edgar se nije trudio da bude ljubazan. „Ali ne sa mnom. Ne idem u Prag zabave radi." Pomalo joj je zavideo. Ako bi veštica otišla u Prag, mogla bi da se opusti bez griže savesti. Edgar je bio na previše službenih putovanja, da bi gajio iluziju da ga tamo ne eka mnogo


posla. Uvek je bilo mnogo posla, naro ito tokom praznika. Loša sre a bi se za to pobrinula. Tokom najve ih praznika (ko može tvrditi da razme e milenij uma nije važan doga aj?) uvek ima više posla nego što bi najve i pesimista mogao pretpostaviti. Na putu do ku e je hitro prebirao po mogu nostima. Shvatio je da e jutarnji let za Prag biti odložen do ve eri. Mora e da se ukrca na popodnevni let sa stajanjem u Pragu. Karata ne e biti, a ne e mo i da ra una na specijalnu rezervu. To ga nije brinulo. Ima li i eg jednostavnijeg od starog trika s duplom rezervacijom? „Prava" karta e biti ona u rukama Inog, ak i da je izdata minut pre ukrcavanja. Ini se brzo spremaju za put. Zašto nositi stvari za sobom, kad ih je lakše kupiti na odredištu? Poneo je nekoliko amajlija, palicu i tašnu sa asopisom i nekoliko svežanja ameri kih dolara. Ini po prirodi stvari može dobiti sve što novac pruža, a da ne potroši ni kopejku. Ali, emu trošiti mo . Nisu sve intervencije iste. Manipulišite umom prodavca zbog par eta torte, pa e vas No na straža pritisnuti zbog nezakonite intervencije. To baš li i na njih. Edgaru bi, nezavisno od toga, bilo žao prodavca. Naravno, kola nije velika stvar, šta ako mu zatreba džip iz prodajnog salona? Ljudi su osnov bitisanja Inih, izvor ishrane i temelj postojanja. Neophodno je pristupati im s pažnjom. To nije li ilo na stav Svetlih. Tamni su razlikovali pristupanje ljudskim bi ima s pažnjom od tetošenja. Videli su je veoma jasno. Edgar je no u nadokna ivao izgubljeni san, iako je to bilo veoma teško, u tako nepovoljno vreme. Bilo mu je žao što nije otišao na klizanje sa Alitom. Ujutru je opazio da je neko, s mnogo truda, poboljšao njegovu prirodnu magijsku školjku. Oja ao je i u vrstio, snažnim nitima. To je bio Zavulon. Ko bi to mogao u initi? „Hmm“, pomisli Edgar. „Da li e ova misija biti komplikovana i opasna ili Zavulon jednostavno igra na sigurno?" Šef je, otkad su sukobi s No nom stražom u estali, ustanovio li nu zaštitu za mnoge pripadnike Dnevne straže. Gde li je crpeo energiju za održavanje svih tih štitova? Samo dva Ina u Moskvi su znala odgovor na to - Zavulon i njegov ljuti protivnik Geser. Možda i najviši ešalon Inkvizicije. Šagron je ponudio Edgaru da ga odveze do aerodroma. Izgleda da je oporavljeni mag uživao u vožnji opravljenog „be-em-vea“ po Moskvi, u pretprazni ko vreme. Njegov izgovor nije mogao biti jednostavniji i ubedljiviji: pri a o poslu. Edgar nije imao mnogo posla. Upoznao ga je sa histerijom trinaestogodišnjakinje koja je otkrila da može da stupi u Sumrak i tamo slu ajno videla svoj odraz u ogledalu. Osvoji njeno poverenje. Smiri je, pruži joj podršku... zadatak za po etnika. Tuje i neki sukubus gerontofil, na iji ra un svi zbijaju šale po Birulovu. Nije to bio posao, ve niz bezna ajnih problema. Manje porodi ne nesuglasice. Edgar je, nadomak aerodromske zgrade, dobio poziv od starijeg maga Dnevne straže kog su kolege zvali Juri, iako je mogao da se otvoreno služi Sumra nim imenom. Šagron se koristio jednim, kad je obavljao specijalne zadatke za Stražu. Jurij je bio mnogo mo niji i stariji od Šagrona. „Zdravo, Edgare. Da li si krenuo u Prag?“ „Pa šta s tim“, odvrati Edgar u odeskom stilu. „Slušaj me bez prekidanja. Znam ponešto o šefovim planovima. Znam i zašto te je tamo poslao. Stvari nisu tako proste i jednozna ne. Nekoliko Svetlih e danas i sutra tamo oti i. Ne bih se iznenadio ako bi i sam Geser pošao za njima. Postoje znaci da Svetli pripremaju veliku operaciju. Zavulon priprema odgovaraju i protivudar. Pazi šta radiš, pogotovo na putu.“ Jurij u uta - kao da o ekuje Edgarov odgovor. Ovaj je utao re eno mu je da ne prekida.


Posegnuo je u Sumrak, da bi dosegnuo Zavulona - ali šefa nigde nije bilo. Nije znao gde je, u kakvom skrivenom zakutku vreba, niti kojim se dubinama Sumraka kre e. Najmo niji magovi imaju sopstvene okolini nepoznate staze i motive. „Se aš li se kad je šef poslao Alisu Donjikovu na odmor?“, nastavi Jurij. „Se aš li se kako je prošla? Siguran sam da želiš da znaš zašto ti sve ovo govorim. Re i u ti. Zato što sam Tamni. I zato što sam neko vreme radio s tobom. Misli ti šta ho eš, ali više volim da te gledam kao živog i zdravog Inog, nego kao sen u Sumraku. Do vi enja, Edgare." Edgar je neko vreme stajao, stiskaju i mobilni u ruci. Vratio ga je u futrolu za pojasom. Podigao je tašnu i krenuo ka šalteru za izdavanje karata. „Tame mi!“, pomisli mag. „Šta ovo zna i? Da li je to neko upozorenje? O igledno je upu eno iza Zavulonovih le a. Spomenuo je Alisu?" Šef je žrtvovao vešticu Alisu. U inio je to hladno i bez nepotrebnog sažaljenja. Prošla je kao pion u šahovskoj partiji. Smešno je voditi ra una o bezli nim figurama u igri izme u straža. Ipak, i Ini znaju za ose anja i ljubav. Edgar je iskreno žalio Alisu, ali ne bi mrdnuo prstom da je spasi, pa ak ni da je znao sve unapred Svaka igra ima svoja nepromenljiva pravila, postavljena jednom zauvek. Ko god da u e u igru, ne može da se iz nje povu e ili ospori njena pravila. Veštica Alisa je izašla, a veštica Alita je ušla u nju. To je zakon održanja energije na delu. Ako je suditi po prvom utisku, Alita biti simpati nija. Oprao je mozak devojci na šalteru za izdavanje karata. Dejstvovao je automatski, zaokupljen sopstvenim mislima. Dobio je plavu knjižicu s kartom, što zna i da je karta nekog nesretnika poništena. Bi e prinu en da otputuje slede im avionom, zato što u svetu ljudi i Inih, ovi poslednji odre uju pravila. „Zašto je Jurij ose ao potrebu da me upozori?", pitao se Edgar, za šankom, uz ašu veoma skupog i ne naro ito dobrog piva. „Sigurno nije to u inio iz ovekoljublja? Niko ne krši pravila igre na taj na in." Prisetio se da Zavulon, prilikom odsustva iz Moskve, nije postavio Jurija ili Nikolaja za zamenika, iako su oni najmo niji tamni magovi Dnevne straže. Imenovao je Edgara, znatno slabijeg od obojice. Juri je još u devetnaestom veku prepoznat kao mag van klasifikacije, a Nikolaj nedavno, posle rata. Edgar još nije dostigao prvi stepen. Ako emo pošteno, nije estito ovladao ni drugim. Edgar je, nesumnjivo, mo an mag. Neosporno je da je mo niji od ve ine moskovskih Inih, Tamnih ili Svetlih. Ipak se ne može meriti s Jurijem ili Nikolajem. Ali, zašto je Zavulon to u inio? Da li se Jurij sveti? Da li mu zavidi? Da li pokušava da ga uplaši ili se ak (ko zna!) šali na ra un ambicioznog kolege? Iz Estonije je doveden na ishitren i nelogi an na in. Živeo je mirnim životom u maloj balti koj državi. Vodio je malu, tromu Dnevnu stražu. Najedanput stiže poziv iz Moskve. Usledila je gr evita borba da prona e naslednika u Talinu, klasi nog „estonskog zanesenjaka", koji se tek uspeo do etvrtog reda. Kad smo ve kod toga, trebalo bi da ga pozove. I šta se desilo u Moskvi? Edgar se obreo usred važne, dvonedeljne operacije. Nedugo potom se našao na elu divljeg konji kog juriša, uprili enog radi spasenja veštice koja je izvodila vradžbine bez dozvole Svetlih. To je bilo sve. Usledila su tri meseca rutinskog posla. To je trajalo do sredine novembra. Tad je neo ekivano postao vršilac dužnosti šefa Dnevne straže, u Zavulonovom odsustvu. Pojavilo se Ogledalo. Tribunal je zasedao na Moskovskom univerzitetu. Mogu e je da stari mag Dnevne straže pokušava da novajliju s Baltika nau i nekoj lekciji, zato što prebrzo napreduje. Ne verujem da su ocenili da spletkari da bi se dokopao šefove pozicije. Zavulon retko napušta Moskvu. Dok je on tu, Edgarje obi an agent na terenu. Mo an i elitni operativac, koji uživa ista prava kao i ostali. Iskapio je pivo. Odlu io je da prestane s naga anjima o zakulisnim uzrocima. Najbolje je da pokuša da sastavi plan akcije koji vodi ra una o... svemu. ak i o najneverovatnijim


mogu nostima. Dobro. Zašto je Alisa stradala? Nije na vreme skupila dovoljno mo i. Nije prepoznala Svetlog, iako su bili tako bliski. Nije odbila dvoboj, iako je znala da e ga izgubiti. I najvažnije od svega, popustila je pred ose anjima. Apelovala je na ose anja Svetlog. Pa, Edgaru ne nedostaje mo i. Zavulon mu je dao nešto svoje. Dve amajlije su prave riznice mo i, naro ito ona, napunjena Transilvanijskom maglom. Ako je Edgar upotrebi, svaki Ini u Evropi e osetiti monstruozno pražnjenje energije. Tu je i borbena palica - specijalizovano, ali brzo i pouzdano oružje. Sa Šahabovim bi em se ne treba šaliti. Jasno mu je da e morati da budno motri na Svetle... Video je trojicu na „Šeremetjevu“. Tu je bio njegov stari prijatelj iz prethodnih operacija, Anton Gorodecki. Niži ešaloni su ga prozvali Zavulonov miljenik. U zamešateljstvu s Ogledalom je, iz nekog razloga, u inio baš ono što je Zavulon želeo i pomogao Tamnima. Ili ih samo ubedio da im pomaže? Sigurno je tako bilo - kako bi ina e ostao u No noj straži? Opazio je sredove nu ženu isceliteljku. Mirisala je parfeme u bescarinskoj prodavnici. Nije imala veze s No nom stražom. Verovatno je slu ajno putovala istog dana kad i Edgar. Tre i Svetli bio je milicioner. Ini na službenoj dužnosti. Jedan je uvek stražario na aerodromu. Edgar nije bio jedini Tamni na me unarodnom terminalu „Šeremetjevo 2“. Bilo ih je još etvoro: njegovi šti enici, trio Bra e Regin. Nervozno su odmeravali njega i Antona, koji se ušan io za barom na drugoj strani dvorane. Opazio je i maga nižeg reda pored mašina za kockanje. Ništa ga nije zanimalo. Izgleda da je pokušavao da zaradi neku rublju, tako što e naterati mehanizam da mu dodeli premiju. Ini poput njega bi se dali savršeno opisati izrazom „jeftino sme e". Situacija nije mogla biti jasnija. Prijava za let i pasoška kontrola nisu dugo trajali. Za ešku Republiku nisu potrebne vize. Edgar je, za svaki slu aj, putovao sa estonskim i argentinskim pasošem. Obe putne isprave bile su legalno izdate. Argentina je divna zemlja, koja prili no nesputano trguje državljanstvom. Ostatak vremena pre ukrcavanja je proveo za šankom, ali ne za onim pored kog je stajao Zavulonov miljenik, Anton Gorodecki. Samo jednom su ukrstili poglede. Ja znam da si ovde, i ti znaš da sam ovde. Prepoznali smo se kao protivnici... na sli nim smo zadacima. Štitimo svoje na su enju i tu emo neprijatelje. Mora se priznati da Gorodecki nije krio svoje namere. Uhvati e se za gušu, kad po ne su enje. Dotad emo uživati u letu, ne smetaju i jedan drugom. Neobi no je kako su se lako razumeli. Možda je re o zaostatku iz davnih vremena pre podele Inih na Svetle i Tamne, kad su se zajedno odupirali sudbini i udima bivstvovanja. U to doba je svaki iscelitelj bio bliži vampiru nego prostom nesre nom ljudskom bi u, u bezli nom moru sli nih. Sumrak je mogao da ih zbliži. Sumrak je mogao i da ih razdvoji. U stvari, bio je prili no dobar u tome. Danas ete na kugli zemaljskoj retko nai i na tako nepomirljive neprijatelje poput Svetlih i Tamnih. Banalni sukob izme u SAD i islamskog sveta se ni izdaleka ne može porediti s njim. ak ni stari „hladni rat“ izme u SAD i SSSR-a, uveliko deo istorije, nije bio ni prineti ratu straža. To su bile de je igre budalastih ljudskih bi a. Edgar popi kafu. Sasvim crnu, ali ne naro ito dobru. Mislio je na sve odjednom i ništa posebno. Na primer, kako aerodromski barovi, koji papreno napla uju i ne štede pri nabavci uspevaju da kuvaju ništavnu kafu, služe loše pivo i prave potpuno nejestive sendvi e. Veliki broj ljudskih problema može biti pripisan borbi straža, ali ovo nije jedan od njih. Njegovi šti enici - trio skupljen s koca i konopca -zlovoljno su ga posmatrali iz


ekaonice. Za Bra u Regin bio je samo još jedan policajac. Neka ih, nek misle šta ho e. To su praznoglavci. Praznoglavci bez trunke moždane mase. To ih ini pogodnim materijalom za služenje Tame. Zavulon je imao pravo kad je odlu io da ih iskoristi. Pri a s Fafnirovom kandžom je skrenula pažnju Svetlih i poremetila njihove redove, osloba aju i prostor Ogledalu, Vitaliju. Bra a Regin su, ne znaju i šta rade, primili udarce namenjene Dnevnoj straži i omogu ili osnaženom Ogledalu da se ispuni energijom do maksimuma. To je Zavulonu i njegovim kohortama osiguralo pobedu u poslednjem okršaju sa Svetlima. Tako im i treba. Edgar je, bez ikakvog sažaljenja, gledao kako ljubazni carinik odvodi razgnevljenog gospodina u skupocenom odelu i basnoslovnom kaputu. Edgaru je pripalo njegovo mesto u avionu za Prag. Poleteli su. Edgar je sa ekao da jedan od Bra e Regin napusti sedište. Seo je pored onog koji je delovao najrazboritije - belca. „Pozdrav, brate“, srda no mu se obratio. Finac se zagledao u njega, krupnim sme im o ima. Odmeravao ga je opreznim pogledom. „Mi smo Tamni“, tiho nastavi Edgar. „Ne ostavljamo svoje na cedilu. Ovde sam da bih vas zaštitio ako bude neophodno. Odbrani emo vas na Tribunalu, veruj mi. Stoga dignite glavu visoko, sluge Tame. Naš as e uskoro kucnuti." Edgar se potom vratio na svoje sedište. Eto. Nek sad natenane razbijaju glavu. Namerno je nastupio dramati no. Uložio je silan napor da o uva ozbiljan, kameni izraz lica i spre i osmeh. Reakcija odražena u Fin evom pogledu bila je suprotna osmehu. Momak je bio istinski uplašen i zabrinut. „Nije trebalo", promrmlja Edgar, sebi u bradu. „Oni su kao deca... Poigravam se njima." Edgar žalosno huknu i otvori asopis. Bio je to lep, kratak let do Praga, nimalo nalik letu do Južno-Sahalinska, na primer. Stigli su pre nego što su krenuli. Nije bilo usputnih sletanja ili grozomornog spavanja u sedištima. Tamni portal je najudobniji vid prevoza, samo što bi uspostavljanje portala od Moskve do Praga bila neopravdana ekstravagancija. Morao je da leti, kao obi no ljudsko bi e. Ali ne baš kao obi no ljudsko bi e. Ini, ako ništa drugo, nemaju problema s kartama.


GLAVA 2.

Anton je voleo Prag. Uistinu, nije shvatao kako je mogu e ne voleti ga. Neki gradovi vas odmah zbune i zasko e, drugi vas lagano i neprimetno fasciniraju svojim šarmom. Moskva, nažalost nije spadala u te dve kategorije. Prag je li io na staru, mudru arobnicu. Znao je kako da se pretvara da je mlad, ali nije uvi ao potrebu za tim, zato što je bio lep u svakom životnom dobu. Pragu je bilo su eno da postane uporište Tamnih. Grad je prepun gotskih zdanja i stubova posve enim kugi, srednjovekovnoj pošasti zvanoj crna smrt. Grad je imao geto tokom Drugog svetskog rata, bio je poprište sukoba dve super sile, tokom „hladnog rata“... gde su nestale sve te emanacije Tame, osnovna hrana Tamnih? Kako su razvejane? Kud je nestala i zašto je sa uvana u se anju, ne preto ivši se u zlobu? To je misterija. Anton nije li no poznavao nijednog pripadnika praške No ne straže. Ponekad su izmenjivali informacije kuririma ili elektronskom poštom. Obi no kad je neki arhivski podatak zahtevao razjašnjenje. Obi aj je nalagao da se za Boži i Novu godinu šalju estitke svim No nim stražama, ali niko nije pravio razliku izme u praške No ne straže (aktivno ljudstvo - sto trideset Inih; operaciona rezerva - sedamdeset šest) i No ne straže ameri kog „grada" (aktivno ljudstvo - jedan Ini; operaciona rezerva - nula). Anton je dvaput boravio u Pragu, na odmoru. Besciljno je lutao gradom od bara do bara. Kupovao je jeftine suvenire na Karlovom mostu. Putovao je do Karlovih Vari, da bi plivao u bazenima s toplom vodom i jeo je vru e kiflice u kafi ima. Sad je leteo za Prag iz poslovnih razloga. Bio je na vrlo ozbiljnom zadatku. Protegao se u sedištu, koliko je to bilo mogu e u ekonomskoj klasi „boinga 737". Standardi udobnosti nisu mnogo odskakali od starih sovjetskih „tupoljeva". Prou avao je glave Bra e Regin otpozadi. Delovali su napeto. Aure su ukazivale na izražen strah i nervozu. Svesni su njegovog prisustva. eznuli su za prilikom da se što pre i što dalje udalje od njega. Anton bi možda sažaljevao zlosre ne magove da nije pamtio incident na „Šeremetjevu". Kad bi se jednom uhvatio u koštac s neprijateljem, ostajao bi neprijatelj zauvek. Jedan od Bra e Regin, visoki snažni crnac, okrenu se i zabrinuto osmotri Antona, kao da mu ita misli, iako je to prevazilazilo njegove mo i. Odmah je skrenuo pogled. Raivo - Anton nije zaboravio njegovo ime. Poreklom iz Senegala... ne, iz Burkine Faso, eto odakle je. Odrastao je u porodici Bra e Regin i vaspitavan u duhu odanosti velikom Fafniru. Kako li su Bra a Regin smislila sve te gluposti? Nekad davno se dogodilo nešto što se esto doga a me u Inima. Tamni i svetli mag su se borili do smrti. Svetli mag se zvao Sigurd ili Zigfrid, na nema kom. Tamni mag je poginuo... izgubio je život u sumra nom, zmajskom obli ju. Zvao se Fafnir. I Sigurd je kasnije poginuo. Anton se pitao da li ga je Geser poznavao. Doga aji su, nakon toga, krenuli neobi nim tokom. Sledbenici Tamnog maga se nisu raspršili, kako to obi no biva, niti su se sukobili, što je još eš i slu aj. Umesto toga su odlu ili da uskrsnu gospodara. Okupili su se i osnovali sektu Bra a Regin. Povukli su se, gotovo u potpunosti, iz uobi ajene borbe Svetla i Tame, što je Svetlima dobrano išlo naruku. S ljubavlju su uvali Kandžu, iš upanu sa sumra nog leša tamnog maga. Inkvizicija je kasnije konfiskovala magijski predmet. Svetli su, nešto pre Drugog svetskog rata, uložili uspešnu žalbu, zbog izuzetno mo nog magijskog predmeta u rukama Tamnih. Bra a Regin se nisu mnogo raspravljala. Predali


su Kandžu rekavši: „Fafnirov as još nije kucnuo".. Evropsko sedište Inkvizicije je nedavno iznenada napadnuto. Zapodenula se bitka u kojoj su izginuli gotovo svi lanovi sekte, zajedno s prili nim brojem telohranitelja Inkvizicije, onima koji su se opustili i olenjili. Ostaci sekte su na neobjašnjiv na in stigli u Moskvu. Dobro je znano da ljudska bi a ne poseduju monopol na idiotizam. Ali, da li su ovi momci idioti? Anton se se ao silnog energetskog naboja Kandže. Delom je u pitanju bila mo nataložena u njoj, dugogodišnjim trudom bra e Regin. Ali to nije bilo sve, u njoj je prebivala snaga Tamnog maga. Ini ne umiru na isti na in kao obi ni ljudi. Povla e se u Sumrak. Gube fizi ki oblik, a samim tim i sposobnost povratka u svet ljudi. I ostavljaju nešto za sobom. Anton je ponekad vi ao neodre ene senke i drhtavu maglu, na stazama mrtvih u Sumraku. Jednom je sreo mrtvog Inog. To ne spada me u prijatnija se anja. Nešto ostaje, ak i tamo. Da li je mogu e vratiti mrtvog Inog u život? Odgovor na to pitanje najverovatnije leži negde u lavirintu arhiva, klasifikovan kao najstroža tajna, zape en pe atima No ne i Dnevne straže i zabranjen odlukom Inkvizicije. Najmo niji magovi su lutali stazama mrtvih kojima e i sami jednom po i. Anton nije ni trebalo da zna odgovor. Pogledao je kroz prozor na rastegnute oblake ispod vazduhoplova i slabašni sjaj hiljada aura u gradovima. Avion je leteo nad jednim delom Poljske. Pretpostavimo, tek onako, da je mogu e oživeti Fafnira... Pa šta onda? Možda je bio mo ni mag, možda ak i viši mag ili mag van klasifikacije... Njegovo uskrsnu e ne bi poremetilo globalni odnos snaga. Pogotovo usled nepoznavanja ljudske svakodnevnice. Ne bi shvatio stvarnost savremenog sveta. Ako bi bio dovoljno glup da krene Evropom u sumra nom obli ju, rastrgli bi ga na komade raketama, laserima sa satelita i takti kim nuklearnim naoružanjem... dok bi Japanci likovali, govore i kako je Godzila oživela samo da bi po ko zna koji put bila upokojena. Šta Tamni žele da postignu njegovim uskrsnu em? Nered, paniku, ljude koji izbezumljeno vrište o apokalipsi? Anton se promeškolji u sedištu. Uzeo je plasti nu ašu i bo icu od dve stotine mililitara ma arskog vina. Edgar je bolje prošao. Putovao je biznis klasom kao i svi Tamni. Pio je bolje vino iz kristalne aše. Bilo je ne eg u toj pri i o Fafniru... Apokalipsi. To je davalo neki smisao Geserovom zapažanju o masovnoj histeriji izazvanoj novim milenijumom. Ali, zašto bi Tamni uprili ili smak sveta? Šta je s ostalim elementima? Veštica Alisa... Kreda sudbine... Anton je žalio za laptopom. Bilo bi zanimljivo poslagati sve injenice na ekran, promešati varijante i videti šta se poklapa. Postojao je standardni program, „Mazarini“. Koristi se za analizu spletki. Pomogao bi mu da shvati neke stvari. Kreda sudbine. Popio je gutljaj vina Bilo je iznena uju e ukusno. Namrštio se. Geser i Zavulon. Njih dvoje odlu uju o ishodu sukoba. Oni su mnogo kompleksniji i tajanstveniji od drevnih magijskih predmeta, poput Krede sudbine i Fafnirove kandže, ili Inih, poput Ogledala ili Alise. Verovatno shvataju zbivanja, u potpunosti... i pokušavaju da nadmudre jedan drugog. Kao obi no. Geser. Zavulon. Kreda sudbine se name e kao polazna ta ka analize. Kad se pojavila Svetlana, nova velika arobnica i kad se pridružila No noj straži, Geser je naumio da sprovede još jednu


intervenciju na globalnom planu. Svetlana je dobila Kredu sudbine - drevni i nepojmljivo mo ni magijski predmet kojim se može nanovo ispisati knjiga sudbine i promeniti ljudski život. Na prvi pogled je izgledalo da e Svetlana nanovo ispisati sudbinu de aka Jegora - Inog sa neodre enom aurom, jednako naklonjenoj Tami i Svetlu, da bi od njega na inila budu eg proroka ili vo u. Svetlana nije uspela uz izvesnu Antonovu pomo . Uravnotežila je Jegorovu sudbinu, otklonivši sav uticaj straža na de aka. Geserov plan bio je slojevitiji. Na drugom nivou je bila druga Velika arobnica, njegova dugogodišnja ljubavnica Olga, rehabilitovana nakon izdržavanja kazne propisane odlukom vrhuške Svetlih. Povratila je magijske sposobnosti i iskoristila drugu polovinu Krede sudbine da nanovo ispiše ne iju sudbinu - dok su Tamni Moskve posmatrali Svetlanu. To je bila Antonu poznata istina. Drugi sloj istine. Ali možda postoji i tre i. Zanemari e to za izvesno vreme. Šta se zatim dogodilo? Alisa Donjikova, sposobna veštica, pripadnica Dnevne straže, možda i njenog elitnog dela, ostaje bez svih magijskih mo i, posle okršaja Tamnih i Svetlih, u Zavulonovoj režiji. Poslata je na odmor u pionirski logor 'Artek', da bi se oporavila i povratila izgubljene mo i... Geser šalje Igora na isto mesto, nakon što je prošao kroz sli no iskustvo. Izme u njih se ra a strasna ljubav - strašna, smrtonosna ljubav izme u svetlog maga i tamne veštice. Alisa na kraju stradava od Igorove ruke. Igoru preti dematerijalizacija, zbog povrede Dogovora i nepodnošljivog tereta krivice. Tu je i de ak, koji se zbog njega udavio. To nije Geserova spletka. Surovost i cinizam upu uju na Dnevnu stražu. Zavulon je žrtvovao ljubavnicu, ali zbog ega? Da li je želeo da ukloni Igora? To ne zvu i razumno. To bi bila ravnopravna zamena. Alisa Donjikova je bila mo na veštica. Spletka na spletku... Zatim se pojavljuje Ogledalo. Geser je tvrdio da je tako nešto nemogu e predvideti, da je to rezultat sre e. Geser i Zavulon su nesumnjivo nastojali da ga iskoriste, svako u svoje svrhe. Anton se u poslednji as uzdržao da glasno ne opsuje. Nije imao dovoljno podataka za analizu. Raspolagao je slutnjama, prazninama i pretpostavkama. Ništa nije sigurno ni u pogledu Bra e Regin. Zavulon ih je namamio u Moskvu. Da li je hteo da unese paniku me u pripadnike No ne straže? Ili da nahrani Ogledalo? Samo bi obe anje Fafnirovog uskrsnu a nateralo Tamne magove na lu ki napad na Inkviziciju. Stari magovi, Fafnirovi savremenici su se složili - to im je bila poslednja šansa. Mla i magovi su ih sledili... svi ti mladi Finci afri kog i azijskog porekla, skupljeni sa svih strana. Živeli su izolovano u svom svetu. Napad je za njih bio igra, a ne nezapam en zlo in. Ali, šta Zavulon želi da postigne? Ne. Antonu ništa nije bilo jasno. Odmahnuo je glavom. Jednostavno je nesposoban da shvati šta se doga a. Ne ostaje mu ništa drugo nego da obavi povereni mu zadatak i spase Igora. Pokuša e da optužbe protiv Dnevne straže u ini održivim. Avion se ve pripremao za sletanje.

Najnovije izdanje Nejšenel džiografika nije pomoglo Edgaru da se smiri. Nije mogao da se udubi u lanak o italijanskom prednovogodišnjem obi aju bacanja starih i nepotrebnih stvari kroz prozor. lanak se bavio i drugim neobi nim evropskim novogodišnjim obi ajima. Edgarove misli su prijatno podrhtavale u skladu s postojanim zujanjem avionskih turbina. Okrenule su se, uprkos njegovim željama, praškom zadatku i neprestanom sukobu Svetlosti i Tame.


Dobro, pomislio je. Valja po eti iz po etka. Dnevna straža je, u poslednje vreme, u vrstila položaje i nanela niz zna ajnih udaraca Svetlima. Nanesena šteta se ne e brzo nadoknaditi. Treba e im vremena - ne mislim na godine, ve na decenije. O ekivalo bi se da e Zavulon odmah po eti da gradi na temeljima postignutog uspeha i da ne e Svetlima dati vremena da se pregrupišu i osnaže. Jurnu e ka pobedi dok je neprijatelj još ošamu en. Šta e oslabiti Svetle i osnažiti Tamne? Gubitak veoma mo ne i obe avaju e arobnice? Pokušaj da se još neko izbaci iz igre? Edgar je duboko razmišljao. Ponovo je zažalio što nije poneo laptop. Mogao bi da izvaga sve mogu e varijante, da prou i sve Bele magove istinske mo i i pokuša da prona e njihove slabe ta ke. Za to postoji specijalizovani program, Rišelje. Dnevna straža raspolaže sposobnim programerima. Osloni e se na kompjuter koji mu je priroda dala - mo an ali nesavršen. Ko? Geser nije kandidat. Ve je prešao granicu preko koje Ini postaje gotovo neranjiv. Objektivno gledano, broj dva u hijerarhiji No ne straže je bila Svetlana Nazarova. Ona e zadugo biti van igre, pa je Edgar tu ast dodelio veštoj Olgi, iskusnom specijalisti za borbene operacije ili liji, magu prvog reda. Edgar je sumnjao da to nije Iljin krajnji domet. Svi su izgledi da e razviti svoje mo i i postati veliki mag. Takav preobražaj iziskuje mnogo vremena i kolosalni napor, najviše od samog maga, Ilja je premlad da bi se odrekao jednostavnih, gotovo ljudskih, životnih zadovoljstava. Koga od njih dvoje? Olgu ili liju? Koga e sad napasti? Edgar spusti sto kao Štirlic, ruski špijun u nacisti kom generalštabu, iz kultne sovjetske televizijske serije iz sedamdesetih, veštim potezima nacrta dva simboli na portreta na salvetama - zaobljenu žensku siluetu i usko lice s nao arima. Olga ili Ilja? Olga je inteligentna, iskusna, s razvijenom mo i opažanja, mudra i pri tom cini na. Edgar nije znao koliko ima godina, ali je pretpostavljao da je najmanje dva puta starija od njega. Nije znao ni njenu istinsku mo - nije imao prilike da je isproba i proceni. Ako emo pošteno, nije ni želeo da pokuša. Bi e vrlo teško po drugi put je lišiti njenih mo i. Oni koji su nedavno pušteni iz zatvora, mnogo drže do slobode. Olga ne e razmisliti dva puta, ve stotinu puta, pre nego što preuzme još jedan rizik i završi pred Tribunalom. Sem toga, bila je dugogodišnja Geserova ljubavnica. Šef No ne straže sigurno ne e žaliti napora da je zaštiti. Edgar bi se, da je na Zavulonom mestu, dobro pazio da ne naudi Olgi. Razgnevljeni Geser je mnogo opasniji neprijatelj od onog na kog su navikli. Edgar zamišljeno po eša nos vrhom olovke i precrta ženski portret na salveti. Ilja. Izuzetno mo ni mag, s licem rafiniranog intelektualca. Iz nekog razloga nosi nao are, iako lako može da popravi vid. Sad nije u Moskvi, pa ak ni u Evropi. Negde je u Sri Lanki Svetli iz moskovske No ne straže, poslednjih nekoliko godina sumnjivo esto pohode Sri Lanku. Edgar se pitao šta tamo traže? Na inio je mentalnu zabelešku. Prene e informaciju analiti kom odeljenju. Nek malo razbijaju glavu s tim. Iako najverovatnije ve nadziru ovu anomaliju. A šta ako ne nadziru? Odlu io se da igra na sigurno, ak i da ispadne budala. Bolje tako, nego da kasnije prebacuje sebi, zato što niko nije pazio na zbivanja u Sri Lanki. Da. Ali, ako Zavulon planira nešto protiv lije, teško da bi se u doglednoj budu nosti odlu io za Prag, kao pogodno mesto za obra un, izuzev ako nije u stanju da ga namami. Edgar skloni salvetu u stranu i uze novu, poslednju. Podelio je u etiri polja s dve ukrštene linije. Nacrtao je lice u svakom od njih. Prva tri je nacrtao svedenim pokretima. Stvorio je udesno živahne likove, u stilu Bidstrupa ili ižikova.


Svet je, po svemu sude i, u Edgaru mogao imati sjajnog karikaturistu. Ilja, Semjon... Igor, optuženi na Tribunalu. Da li se ovaj poslednji ra una? Verovatno, pošto je najranjiviji od svih. Edgar posle kra eg oklevanja nacrta lice Antona Gorodeckog, na etvrtom polju. Samo on još koristi prezime. Ipak je stigao do drugog reda, što ga ini ravnim Edgaru, iako neiskusnijim. Koji od njih? Najjednostavnije je isklju iti Igora. On je ve jednom nogom u senkama Sumraka. Slede i je Gorodecki - i on je leteo za Prag. Ovo su najjednostavnije verovatno e. Koliko ih uopšte ima? Edgar zaškrguta zubima na samu pomisao o teoretskom broju kombinacija. Eh da mu je laptop i „Rišelje", sa saznajnim modelima... Prestani, prekori Edgar samog sebe. Prestani. Kako si depresivno jednostran, moj Tamni! Sinula mu je jednostavna, iznena uju a misao. Eliminisanje jednog od neprijatelja iz igre nije jedina stvar koja može oja ati Tamne. Šta je sa suprotnim prilazom - uvo enjem mo nog Tamnog u igru? Ali, ko e poja ati prore ene redove Dnevne straže? Pojava Vitalij a Rogoze je ispunila Edgarovo srce detinjim oduševljenjem. Ispostavilo se da je on bio Obi no Ogledalo. Zauvek je iš ezao, nakon što je u inio sve što je Sumrak od njega zahtevao. Da li e prona i obe avaju e regrute? Tražili su ih i nisu našli bogzna šta. Za razvoj istinski mo nog Tamnog je potrebno dosta vremena. Odavno nisu naišli na talenat sli an Svetlani Nazarovoj. Šta je tu je, pomisli Edgar. Na pravom sam putu. Letim za Prag, evropsku prestonicu nekromantije. Stižem na Boži , pred dolazak novog milenijuma, dok bezbrojni proroci i vra i poga i plaše svet svakakvim užasima, uklju uju i i kraj sveta. Da! To je to! Možda Zavulon planira da uskrsne nekog od palih magova iz prošlosti? U Pragu, u ovo nemirno doba! Tama na Tamu! Zavulon je kao i uvek vešto i neprimetno skrivao ono što je svima bilo pred o ima. Edgar muklo uzdahnu. Zgužvao je salvetu, pre nego što je gurnuo u džep. I tako, u gradu nekromantije, u vreme nezapam ene energetske nestabilnosti, Zavulon može pokušati da nekog otrgne iz nepostojanja, ali koga? Razmišljaj, Edgare. Odgovor je sigurno tu negde, blizu površine. Dobro, šta imamo? Prag, Tribunal. Slu aj dvoboja izme u Teplova i Donjikove. Na su enju se pojavljuju Gorodecki i Edgar, možda i Alita. Ko još? Bra a Regin. ekaj. To je to! Bra a Regin. Sluge Fafnirove. „Iskoristi u ih, Edgare“, re e Zavulon. „Imam neke planove za njih." Fafnir. Edgar sklopi sto i potraži udobniji položaj na sedištu. Trudio se da deluje opušteno. Fafnir. Eto nekog ko bi mogao biti izuzetno koristan Tamnima. Mo ni Fafnir. Veliki mag. Zmaj Sumraka. Slab odjek njegove mo i, koji je usisao Ogledalo Rogoza, omogu io mu je da s lako om iscedi arobnicu poput Svetlane. „Ako ja Zavulon zbilja namerio da pokuša da uskrsne Fafnira, nije mogao izabrati bolje mesto i vreme u poslednjih sto godina", pomisli Edgar, dok je pogledom šarao po tavanici Boinga. „Boljeg sigurno nije bilo.“ Stjuardesa ga je pogledala. Edgar je zakop ao pojas. Avion se pripremao za sletanje. Uskoro e biti u Pragu. Edgaru se inilo da su mu uši pune vate. To ga nije spre avalo da razmišlja.


Sprema se uskrsnu e. Tamni to nisu pokušali bar pedeset godina, još od Staljinovog vremena. Nije bilo prilike, zato što nivo energetske turbulencije nije bio dovoljno visok ni u jednom trenutku još od 1933. i 1947. godine. Zašto mu Zavulon ništa nije rekao? Da li je procenio da je prerano za to? Šta da misli o Jurijevom zakukuljenom i zamumuljenom upozorenju? I kakve veze to ima sa letošnjim doga ajima u 'Arteku'? Neka veza sigurno postoji. Mora da postoji. Pion je žrtvovan. Možda je došao red na vredniju figuru, konja ili lovca? Kojoj figuri odgovara Edgar? Dva topa su svakako Jurij i Nikolaj, kraljica je sam Zavulon, a kralj bespomo na, ali klju na figura - to je Tama. Jedan od topova je nagovestio Edgaru da e se možda ponovo zaigrati krimski gambit, ovaj put s konjem. Edgar nekako nije hteo da bude jaha . Nek ona zla stara veštica Ana Tihonovna odigra ulogu konja, baš bi joj odgovarala. Avion zadrhta kad su to kovi dodirnuli pistu. Jednom, dvaput - i let postade brzo rulanje po tvrdoj podlozi. Zavulon sigurno nije predvideo još jednu izmenu figura, dok tablom gura nekoliko piona, Bra u Regin, u nada da e se pojaviti još jedna crna kraljica ili bar lovac? Položaj žrtvovane figure je zbilja uvredljiv. „Ali šta ako je ovo neka vrsta testa?“, pitao se Edgar. „Proba izdržljivosti? Alisa je dopustila da bude nasamarena - Zavulonu ne trebaju takve figure u igri. Ali kad bi Edgar uspeo da preživi, ne remete i šefove planove... Da, to bi bio poželjan i prihvatljiv rezultat!" Ali, kako da ga postignem? Drugi deo razmene je Anton Gordecki, Zavulonov miljenik. U to ne treba sumnjati. Šef Dnevne straže je dobro znao da ga ne može u nedogled koristiti. Edgar nije verovao da je sve baš tako bilo. Zavulon je vazda bio sklon šminkanju loših rezultata. inio je sve da bi izgledalo da je nadmudrio svetle magove. Putnici su krenuli ka izlazu i harmonika mostu, nepoznatom stanovnicima bivšeg SSSR-a. Edgar je obukao mantil. Ostavio je asopis u džepu sedišta ispred svog, podigao je tašnu i krenuo za ostalima. Smesta mu postade jasno da je u Evropi, a ne u Rusiji. Teško je re i šta ga je izazvalo. Izrazi lica, ode a, isto a aerodroma ili besprekorni prostorni raspored? Utisak je bio posledica hiljada sitnih detalja. Obaveštenje na eškom i engleskom bez rjazanjskog akcenta. Mnogo ve i broj osmeha. injenica da na trgu ispred zgrade terminala nije bilo taksiste divljaka, koje je toliko prezirao. U traci za taksije presijavao se niz lepih, žutih, jednoobraznih „opela" Taksista se bez problema služio ruskim, engleskim i maternjim eškim. Gde da vozim? U hotel „Hilton“, pretpostavljam. Dobro, dobro. Rusi retko idu pravo u „Hilton“. Oni koji idu, druga ije izgledaju. Nose mnogo zlata, putuju s telohraniteljima, u skupim limuzinama... Ja nisam Rus. Ja sam Estonac. Da, to više nije isto... Nikad nije ni bilo. Pa, ak je i eški nekad bio isti kao ruski... O tom se može raspravljati. Da, možda jeste. Edgar odlu i da prekine s razmišljanjima. Slušao je voza evo blebetanje. Ionako na dan dolaska ne e raditi. Opusti e se, uz nekoliko krigli piva, naravno. Koja osoba zdrave pameti bi odbila kriglu pravog eškog piva, uz uslov da mu je stomak u redu (pa ak i da nije)? Samo mrtvac. Kao i u svakom „Hiltonu“, slobodna soba se može prona i bez velikog problema, pa ak i u Pragu pred Boži , pretrpanom turistima. Ali, baš kao i u svakoj zemlji koja je nedavno zbacila okove socijalizma, to bi svakog ne-Inog koštalo pravo bogatstvo. Edgar je bio Ini. Platio je bez ikakvog mrštenja, iako ga je osoblje o ekivalo. Bio je Rus i nije li io na banditske nove bogataše. Edgar, pre stotinu godina, ne bi odoleo da recepcioneru ne gurne pod nos argentinski pasoš. Sad


je bio stotinu godina zreliji. Služio se ruskim pasošem. Na šalteru za prijave, vidljivom samo nekim putnicima je radio Tamni. Pripadao je izuzetno retkoj vrsti - beskudu 4. Pogledao je Edgara, olizao tanke usne i širom otvorio uske zenice. Kona no se nasmejao otkrivši sitne, oštre, trouglaste zube. „Dobro došli! Došli ste radi Tribunala." „Uhuh.“ „Evo je.“ Bacio je mali splet plave vatre na Edgara. To je bila privremena registracija. Vatra je lako prošla kroz Edgarovu ode u. Završila je na njegovim grudima u obliku okruglog znaka, koji svetli u Sumraku. „Hvala." „Sredite ih na Tribunalu", re e beskud. „Sredite ih kako valja. Sad je na nas red." „Pokuša u", uz uzdah obe a Edgar. Otišao je u sobu, da bi se oprao i ostavio tašnu. „A sada u“, pomisli raspoloženi Edgar, dok se spuštao liftom, „svratiti do Crnog orla. Naru u svinjske kolenice, vrlo popularno jelo. Naišao je na njihov recept u davno pro itanom fantasti nom asopisu.

Ispijao je gutljaj e iz druge krigle piva, ekaju i na porudžbinu (prvu je popio naiskap, u ruskom stilu, i zaradio kelnerovo odobravaju e klimanje glavom). Pokušavao je da sabere misli. Nešto ili neko ga je spre avao u tome. Edgar opazi Antona Gorodeckog. Stajao je pored stola i zurio u njega. Stresao se, na pomisao da ga Svetli prate. Odahnuo je, kad je presreo zbunjeni pogled Gorodeckog. Ovo je slu ajnost, puka slu ajnost. Štaviše, jedino slobodno mesto je bilo ono za Edgarovim stolom. Edgar, vo en iznenadnim impulsom, klimnu Svetlom i re e: „Sedi. Odmaram se. Mogao bi da mi se pridružiš. Do avola s poslom!" Anton je oklevao. Edgar pomisli da e oti i, ali je ipak ostao. Obišao je sto i seo preko puta Edgara. Snuždeno ga je odmerio, kao da mu je teško da poveruje da njegov stari neprijatelj želi da se malo opusti. Kako ono Svetli govore? Ako si se s nekim bar jednom borio, bi e tvoj neprijatelj za ve ita vremena. Budalaština. Fanatizam. Edgar je više voleo prilagodljiviji pristup. Ako se danas više isplati da sklopiš savezništvo s nekim kog si ju e ga ao Šahabovim bi em, zašto ne bi to u inio? Posle udarca Šahabovog bi a obi no ne ostaje ništa s im bi se moglo stupiti u savez. Pepeo nije bogzna kakav saveznik. „Ni re i o stražama?" ironi no e Anton. „Ni re i", potvrdi Edgar. „Razgovara emo kao dva zemljaka u Pragu, pre Boži a. Naru io sam svinjske kolenice. Preporu ujem ih." „Hvala, uo sam za taj specijalitet", re e Anton. Okrenuo se kelneru, bez trunke osmeha na licu.

Evropljani ni zimi, nemaju predstavu o pravom mrazu. Anton iza e iz metroa na Malostranskoj stanici. Razmišljao je da li da podigne okovratnik jakne, ali je odlu io da to nije potrebno. Padao je sneg, ali nije bilo mraza. Bilo je najviše dva stepena ispod nule. Šetao se niz ulicu. Lagano je gazio po drevnoj kaldrmi. Ponekad bi popustio pred


radoznaloš u i svratio u neku prodavnicu suvenira punu veselih crvenih igra aka, neobi ne keramike, fotografija Praga i majica s duhovitim natpisima. Kupi e nešto. Da se zna gde je bio. Možda majicu s otka enim likom i natpisom Born to be Wild. Tri sata ga je delilo od sastanka s predstavnikom Inkvizicije. Nije morao da ide taksijem ili metroom. Ru e natenane i krenuti u dugu šetnju. Randevu ispod sahat-kule - šta može biti romanti nije od toga? Šta e biti, ako se ispostavi da je predstavnik Inkvizicije privla na i Svetla žena? Romansa e visiti u vazduhu. Anton se nasmeja sopstvenim mislima. Nije imao ni najmanju želju da šara ili da otpo inje aferu. Podela na Svetle i Tamne nije važila u Inkviziciji. Ona je postojala iznad dve velike sile. Ali možda podela na polove opstaje ak i u njihovim redovima? Anton se setio da se Maksim, svetli mag iz Moskve, kog su prozvali Neprilagodljivi, razveo kad je postao Inkvizitor. igledno je da Inkvizitori gube interes za sitne ljudske ludosti - ljubav, seks, ljubomoru. „Crni orao“ je bio jedan od Antonovih omiljenih praških restorana. Možda zato što ga je posetio nekoliko puta, prilikom prvog boravka u gradu. Na kraju krajeva, Rusa je lako zadovoljiti. Dobra, nenapadna usluga, kvalitetna hrana, izvanredno pivo i zadnje ali ne i poslednje, niske cene. Samo Tamni mogu da se razbacuju novcem. ak je i Rogoza, stvorenje Sumraka stigao u Moskvu, s velikom sumom dolara. Mogu e je pošteno zaraditi novac. Da bi se zaradilo mnogo novca, moraš na initi neki kompromis sa saveš u. No na straža je, na tom polju, u gorem položaju od Dnevne. Ulica kojom se Anton šetao se delila na dve, kao reka. Stvarala je dugo, usko ostrvo od izvesnog broja starih, niskih zgrada. U prizemlju su bili restorani i prodavnice suvenira. „Crni orao“ je bio prvi u nizu. Anton je ušao u dvorištance i opazio Svetlog Inog. Nije bio pripadnik Straže, ve samo Ini koji više voli gotovo obi an, ljudski život, od mesta u prvim redovima magijskog rata. Bio je to visoki, zgodni, sredove ni muškarac u uniformi ameri kog vazduhoplovnog oficira. Izlazio je iz restorana, o igledno zadovoljan tamo utrošenim vremenom, lepom ehinjom i samim sobom. Bio je i suviše zaokupljen razgovorom, pa nije odmah primetio Antona. Kad ga je opazio, po astio ga je širokim, blistavim osmehom. Anton podiže senku sa snegom pokrivene kaldrme i zakora i u Sumrak. Zavlada tišina. Svi zvukovi behu prigušeni i daleki. Svet se usporio i obezbojio. Ljudske aure oživeše, kao duge ve inom su bile mirne i spokojne, neoptere ene nepotrebnim mislima. Takvih ima mnogo po turisti kim mestima. „Pozdravljam te, stražare!“, srda no e Amerikanac. U Sumraku nema jezi kih problema. „Zdravo, Svetli“, uzvrati Anton. „Drago mi je da te vidim." „Praška straža?", interesovao se Amerikanac. Pro itao je stražarevu auru, ali nije razabrao detalje. Nije ni udo, on je prili no slab mag, otprilike šestog reda sa izraženom sklonoš u ka prirodnoj magiji. Ne bi taj imao šta da traži u Straži. Možda bi mogao da sedi sa strane i pazi na veštice i obortenje, ije mo i se mogu porediti s njegovim. „Moskovska." „O, Moskovska straža!" Amerikanac je govorio sa osetnim poštovanjem. „Mo na straža. Dozvoli da ti stisnem ruku." Pozdravili su se stiskom ruku. Za Amerikanca je ovaj susret bio samo još jedna dopuna prijatne ve eri. „Kapetan Kristijan Vanover Mla i, mag šestog reda. Treba li ti moja pomo , stražare?" Formalna ponuda je iskreno i ozbiljno izre ena.


„Hvala ti, Svetli. Ne treba mi nikakva pomo ", odgovori Anton, jednako u tivo. „Da li si na odmoru?", upita Kristijan. „Nisam. Poslovno putovanje. Pomo mi nije potrebna." Amerikanac klimnu: Ja sam na boži nom odsustvu. Moja jedinica je na Kosovu, pa sam odlu io da posetim Prag." „Dobar izbor", re e Anton i klimnu glavom. „Divan grad." Nije hteo da nastavi razgovor, ali je Amerikanac kipteo od druželjublja. „Divan grad. Drago mi je što smo ga sa uvali za vreme Drugog svetskog rata." „Tako je, sa uvali smo ga“, re e Anton, uz novi klimoglav. „Da li si se borio u ratu, stražare?“ Anton razumede da ima posla sa slabim magom, im nije mogao da mu odredi godine, bar okvirno. „Nisam.“ „I ja sam bio premlad", uzdahnu Amerikanac. „Hteo sam da stupim u armiju, ali sam imao samo petnaest godina. Šteta, došao bih ovamo još pre pedeset godina." Anton odustade od namere da mu kaže da od tog ne bi bilo ništa, zato što Amerikanci nisu stigli do Praga. Postideo se svojih misli. „Sre no, stražare", re e Amerikanac. Kona no je bio spreman da krene. „Jednog dana u doleteti do Moskve, da bih te video, stražare!" „Samo nemoj onako kako si doleteo na Kosovo." Anton ovog puta nije mogao da se uzdrži. Kapetan Kristijan Vanoyer Mla i se nije uvredio. Naprotiv, osmehnuo se i rekao: „Ne, mislim da do toga ne e do i. Neka Svetlo bude s tobom, stražare." Anton iza e iz Sumraka s Amerikancem. Kristijanova pratilja nije ništa primetila. Uhvatio je podruku i namignuo Antonu. „Neka sila bude s tobom", promrmlja Andrej 'na ruskom. Ovo je baksuzni trenutak. Dobro raspoloženje se istopilo, kao kocka leda na vrelom tiganju. Uzalud je bezbroj puta ponavljao sebi da sva e i sukobi izme u država nemaju ništa sa odnosima Svetla i Tame. Ovaj pilot mag e u ratu i te kako paziti da ne istrese bombe na civile. Kako mu je uspelo da bombarduje i seje eksploziv po ljudima i ostane Svetli? Svetli je, u to nema sumnje. Opet, gotovo je sigurno da nosi živote nevinih na duši. Kako je uspeo da ne padne nazad, u Sumrak? Mora da ima neverovatnu veru u sopstvenu pravednost, im kombinuje vojnu službu i služenje Svetlu. Ušao je u „Crnog orla" u melanholi nom raspoloženju. Odmah je spazio vazduhoplovce Kristijana Vanovera. Bilo ih je desetak. Svi su bili obi na ljudska bi a. Sedeli su za dugim stolom, jeli gulaš i pili „sprajt“. Pili su „sprajt“! Usred eške pivnice. Na praznik. Nisu mrzeli pivo. Na stolu je bilo praznih pivskih boca, ameri kog „badvajzera". Anton bi ga pio samo ako bi umirao od že i u pustinji. Prošao je pored Amerikanaca. Nije bilo slobodnih stolova - još jedan baksuz. Opazio je usamljenog oveka za stolom. Možda bi mogao da mu se pridruži. ovek za stolom podiže glavu. Prenerazio se, baš kao i Anton. Našao se licem u lice s Edgarom.


GLAVA 3.

Tamni neosporno poseduju žudnju za životom. Anton nije ni najmanje sumnjao u to. Dovoljno mu je bilo da pogleda so nu svinjsku kolenicu pred Edgarom, koju nijedan nutricionista ne bi preporu io. Tamni je neštedimice zasipao sladunjavim senfom, sa gorkoljutkastom notom po ruskom ukusu. Dodao je malo rena. Svaki zalogaj je zalivao velikim gutljajima piva. Anton se oduvek tome udio. Bio je u najboljim mogu im odnosima sa susedima vampirima. Ponekad mu se inilo da i oni više uživaju u životnim radostima od svetlih magova. Viši magovi - ija se mo mogla porediti s Antonovom, još nisu prestali da se „igraju s ljudima“. Neprijatna injenica je da se njihova ljubav za životom odnosila isklju ivo na njih. Anton podiže tešku kriglu „badvajzera“ i promrmlja: „Živeli." Dobro je što esi nemaju obi aj da se kucaju kriglama. Anton ne bi voleo da se kuca s Tamnima. „Živeli", odgovori Edgar. Iskapio je pola krigle u dva gutljaja. Uživao je u ukusu piva. Obrisao je penu s gornje usne i rekao: „Baš je dobro." „Jeste", složio se Anton, iako ga napetost nije napuštala. Niko mu ne može prebaciti zbog ovog susreta. Pravila No ne straže ne zabranjuju kontakte s Tamnima. Naprotiv, pozdravljala ih je, ako se pripadnik Straže ose ao sigurno. Nikad se ne zna šta sve možeš doznati ili kako možeš uticati na Tamnog. Ne mislim na preobra anje na stanu svetla, ve na spre avanje slede eg trika. Anton iznenadi samog sebe slede im re ima: „Lepo je kad se oko ne eg možemo složiti." „Da", re e Edgar. Pokušavao je da govori prijateljskim, u tivim tonom, da Svetli ne pobesni zbog nepostoje e uvrede ili neosnovane sumnje. „ eško pivo u Moskvi i eško pivo u eškoj su dve razli ite stvari." Gorodecki klimnu. „Da, pogotovo kad se poredi s pivom u bocama. eško pivo u bocama je leš pravog piva u staklenom kov egu." Edgar se odobravaju e osmehnu i napomenu: „Izgleda da je ostatak Isto ne Evrope izgubio talent za pravljenje piva." „Da li to važi i za Estoniju?", pitao je Anton. Edgar slegnu ramenima. Svetli nikad ne propuštaju priliku da te pecnu. „Naše pivo je dobro, ali nije izuzetno. Ne razlikuje se mnogo od ruskog." Anton se namršti, kao da se setio ukusa piva u domovini. Rekao je nešto sasvim drugo. „Letos sam bio u Ma arskoj. Pio sam njihovo ’dreher’ pivo. Mislim da drugog i nemaju." T?“ „Bolje bih prošao da sam pio gorku ’baltiku’." Edgar se nasmejao. Ma koliko da je naprezao mozak, nije mogao da se seti nijednog ma arsko piva. I bolje što ih se ne se a, kad Anton tako loše govori o njima. Anton dobro procenjuje pivo. Svetli, ako emo pravo, znaju da uživaju u životu - to im se mora priznati. „A, ovi... hrabri ratnici... piju spla ine, koje su doneli od ku e“, re e Anton, klimaju i glavom ka Amerikancima. „Borci za mir... Geringovi asovi.“ Edgar i Anton su odavno pojeli svinjsku kolenicu i popili dovoljno piva da im pogledi zaplamte, glasovi obodre i raspoloženje poboljša. „Zašto Geringovi?“, re e iznena eni Edgar. „Nisu Švabe, ve Amerikanci."


Anton je strpljivo objašnjavao, kao da se obra a detetu. „Ne zvu i dobro kad kažeš asovi Ameri kih vazdušnih snaga. Znaš li neku zgodnu skra enicu za Ameri ke vazdušne snage?" „Ne znam." „Dobro. Mogli bi biti Klintonovi asovi. Nemci su se bar tukli s drugim pilotima. Ova žgadija je bacala bombe na sela branjena protivvazdušnim topovima iz Drugog svetskog rata. Za to su im deljene medalje. Pokušaj da ih pitaš da li išta u svom životu smatraju svetim. Još misle da su oslobodili Prag." „Svetim?" ponovi Edgar, uz smeh. „Zašto bi nešto smatrali svetim? To su vojnici." „Znaš, Ini, i vojnici su pre svega ljudska bi a. Njima je neophodno da uvaju nešto sveto u srcu." „Prvo moraš imati dušu. Nešto sveto je nadgradnja. Evo! Pitajmo jednog od njih!" Pored njihovog stola se provla io jedan od ameri kih vazduhoplovaca, momak ruži astih obraza, s blistavom uniformom prekrivenom trakama, tra icama i kolajnama. Verovatno se vra ao s odsustva u domovini. Bio je pravi ponos Teksasa i Oklahome, kože boje svežih jagoda i krema. „Oprostite mi, oficire! Mogu li da vam postavim jedno pitanje?", obratio mu se Edgar na pristojnom engleskom. „Da li išta u životu smatrate svetim, bilo šta?" Amerikanac stade, kao da se sapleo o nešto. Instinkti su mu govorili da vojnik najbolje zemlje na svetu mora da se pokaže dostojnim izazovu i pruži zadovoljavaju i odgovor. Razmišljao je. Na licu mu se ogledao mu ni misaoni proces. Najedanput se ozario. Dobio je inspiraciju. Ponosni osmeh mu ozari lice. „Znam li za išta sveto? Pa, naravno, to su ikago bulsi." *** „Sve podse a na partiju šaha, shvataš li?“, objašnjavao je Edgar. „Šefovi pomeraju bespomo ne figure - mene i tebe - po tabli.“ Konobar je sve eš e svra ao pogled na Edgara i Antona. Popili su toliko piva. Doneo je toliko krigli za njihov sto, dovoljno za itavu ameri ku eskadrilu i ikago bulse pride. Dva Rusa su i dalje sedela za istim stolom. Istina, sve teže su kontrolisali jezik. „Uzmimo nas dvojicu za primer“, nastavi Edgar. „Ti eš biti branilac na su enju. Ja u biti tužilac. Ipak, obojica smo lišeni stvarne težine. Mi smo obi ne figure na šahovskoj tabli. Ba e nas u najžeš u borbu, ako im to odgovara, ili e nas gurnuti u zavetrinu, da ekamo bolja vremena. Razmeni e figuru za figuru, ako im se efne. Šta je suština ovog su enja? To je predstava sa igranjem i pevanjem uprili ena povodom proste razmene figura. Vaš Igor za našu Alisu. To je to. Napujdani su da nasrnu jedan na drugog, kao dva pauka u tegli. Sve u ime viših, nama neshvatljivih ciljeva." „Grešiš", ozbiljno e Anton. Mlatio je prstom prema Edgaru. „Geser nije znao da e Igor naleteti na Alisu. To j jedna od Zavulonovih spletki." „Kako možeš biti siguran u to?", izaziva ki e Edgar. „Da li si toliko mo an, da itaš Geserov um kao bukvar? Koliko ja znam, vo a Svetlih ne žuri da otkrije najvažnije planove podre enima. To je viša politika mo nika!", govorio je glasno i uverljivo. Anton je hteo da mu oponira, ali nije imao ubedljive argumente. „Uzmimo za primer poslednji sukob na Moskovskom univerzitetu. Zavulon te je iskoristio - žao mi je, verovatno ti je neprijatno da uješ, ali kad smo ve kod toga... Bilo kako bilo, Zavulon te je iskoristio. Zavulon, tvoj zakleti neprijatelj!"


„Nije me iskoristio." Anton je kratko oklevao. Rešio je da nastavi. „Pokušao je da me iskoristi. Ja sam pokušao da okrenem situaciju u našu korist. Naposletku, u ratu smo." „Dobro, zna i da si pokušao da iskoristiš situaciju", potcenjiva ki e Edgar. Ali Geser nije ništa u inio. Nije prstom mrdnuo da te zaštiti. Zašto bi štitio pione? To je besmisleno tra enje mo i." „Vi ste još gori prema vašim pionima", sumorno napomenu Anton. „Ine nižeg reda, vampire i obortenje, ne smatrate jednakima. Oni su za vas obi no topovsko meso.“ „Ali oni i jesu topovsko meso, Antone. Manje vrede od nas, magova. Mislim da je besmisleno da se raspravljamo, pokušavaju i da shvatimo šta se doga a. Mi smo lutke, obi ne lutke. Ne emo dobiti priliku da postanemo gospodari lutaka, zato što je za tako nešto neophodna mo sli na Geserovoj ili Zavulonovoj. Takva se ne javlja esto. Sva mesta na šahovskoj tabli su ionako popunjena. Nijedan igra ne e prepustiti mesto obi noj figuri - pa ak ni kraljici ili kralju.“ Anton smrknuto iskapi veliku kriglu. Vratio je na stakleni podmeta s kafanskim logoom. Više nije bio mladi mag, novajlija na terenu, u potrazi za vampirom u krivolovu. Brzo se menjao. Posle prve misije je imao dosta prilika da vidi koliko Tame ima u Svetlu. Bio je prili no impresioniran sumornim stavom tamnog maga Edgara. Oni su samo zrnevlje izme u vodeni kih kamenova, velikih igra a koji sre uju me usobne ra une. Najbolje je da utimo i pijemo pivo. Anton opet pomisli da Tamni, sa svojim jednostavnim pristupom, deluju ljudskije od Svetlih, koji teže višim idealima. „Varaš se, Edgare, ak i u tom slu aju", kona no je progovorio. „Postoji jedna fundamentalna razlika. Mi živimo za druge. Mi služimo, umesto da gospodarimo." „Sve ljudske vo e su to govorile", odgovori Edgar. Upao je u zamku. „Partija je sluga naroda, se aš li se?" „Nešto nas razlikuje od ljudskih vo a", re e Anton, gledaju i Edgara u o i. „Dematerijalizacija. Shvataš li? Svetli ne može izabrati stazu Zla. Ako opazi da je pove ao koli inu zla u svetu, povla i se u Sumrak. Nestaje. To se esto dešavalo, kad god bi Svetli pogrešio ili se, ak i u najmanjoj meri, prepustio uticaju Tame." Edgar se tiho zacereka. „Antone, opovrgavaš samog sebe. Ako opazi... A šta ako ne opazi? Da li se se aš slu aja iscelitelja manijaka? Mislim da se desio pre dvanaest godina." Anton se se ao. U to vreme nije bio iniciran, ali je o slu aju bez presedana razgovarao sa svakim pripadnikom Straže, sa svakim Svetlim. U Moskvi je živeo svetli iscelitelj s mo nim proro kim darom. Nije bio aktivni pripadnik No ne straže, ali je bio u rezervi. Radio je kao lekar. Koristio se svetlom magijom u lekarskoj praksi. Pacijenti su ga obožavali. Kako i ne bi, kad je doslovce izvodio uda. Istovremeno je ubijao mla e žene, pacijentkinje. Nije koristio magiju. Jednostavno bi ih ubijao. Ponekad ih je ubijao akupunkturom - savršeno je poznavao raspored energetskih ta aka. No na straža je gotovo slu ajno otkrila ono što je radio. Neki analiti ar se uznemirio zbog velikog pove anja smrtnosti me u mladim ženama, u malom gradu pored Moskve. Naro ito ga je pogodio podatak da su ve ina žrtava bile trudnice. Opaženo je i udesno pove anje broja spontanih poba aja, abortusa i mrtvoro ene dece. Sumnja je pala na vampire, vukodlake, sataniste, veštice. Svi su provereni. Kona no je i Geser uzeo u eš a u istrazi. Ubica je uhva en. Pokazalo se da je ubica svetli mag. Šarmantni i umešni doktor je predobro video budu nost. Ponekad bi, tokom vizite, video budu nost pacijentkinjinog nero enog deteta, koje e, gotovo sigurno, izrasti u ubicu, manijaka


ili kriminalca. Ponekad bi video da e njegov pacijent po initi monstruozni zlo in ili slu ajno prouzrokovati pogibiju velikog broja ljudi. Odlu io je da se suprotstavi zlu na svoj na in. Na su enju je gorljivo tvrdio da intervencija svetlom magijom ne bi donela nikakvu korist. U tom slu aju bi Tamni dobili dozvolu za obavljanje intervencije istog reda. Koli ina Zla na svetu ne bi bila smanjena. On je samo „ upao korov". Nije kliznuo u Sumrak zahvaljuju i tvrdom ube enju da je koli ina Dobra koju je doneo na svet, mnogo ve a od Zla koje je naneo. Geser je morao da ga li no dematerijalizuje. „Bio je psihopata", objasnio je Anton. „Obi an psihopata, s njihovim iš ašenim na inom razmišljanja. Nažalost, ima takvih slu ajeva." „Baš kao onaj ma evalac Jovanke Orleanke, markiz Žil de Rej", složio se Edgar. „I on je bio Svetli, zar ne? Po eo je da ubija žene i decu, da bi od njihovih tela spravio eliksir mladosti, pobedio smrt i usre io ove anstvo." „Edgare, niko nije imun na ludilo, pa ak ni Ini. Ali, ako uzmeš obi nu vešticu...", po e gnevni Anton. „Slažem se s tim“, re e Edgar i pomirljivo raširi ruke. „Ali sad ne raspravljamo o izuzetnim slu ajevima, ve o injenici da je tako nešto mogu e, i da odbrambeni mehanizam kojim se toliko ponosiš, dematerializacija... nazovimo je jednostavnijim imenom savest... može da omane. Razmisli - šta ako Geser odlu i da bi tvoja smrt donela nemerljivu korist stvari Svetlosti? Šta ako na jednom tasu vage stoji Anton Gorodecki, a na drugom milioni ljudskih života?" „Ne bi morao da me obmanjuje", odrešito odvrati Anton. „Ne bi bilo potrebe. Ako do toga do e, spreman sam da se žrtvujem, baš kao i svi mi.“ „A, šta ako ne može ništa da ti kaže?“, zadovoljno se osmehnuo Edgar, „da neprijatelj ne bi znao šta mu se sprema, da bi se ponašao prirodnije i da ne bi bespotrebno patio. Na kraju krajeva, Geserova obaveza je da pazi na tvoj duševni mir.“ Sa zadovoljnim izrazom je podigao novu kriglu piva. Bu no je usisao penu. „Ti si Tamni", odvrati Anton. „Svugde vidiš samo zlo, izdaju, podvalu." „Ja samo ne zatvaram o i pred njima", uzvrati Edgar. „Zbog toga ne verujem Zavulonu. Ne verujem mu gotovo koliko i Geseru. Više verujem tebi. Ti si samo jedna nesre na figura, slu ajno obojena razli itom bojom. Da li beli pion mrzi crnog? Ne, pogotovo kad dva piona lepo sede za zajedni kim stolom i lo u pivo." „Znaš", re e Anton, s blagim iznena enjem, „nije mi jasno kako možeš da živiš posmatraju i svet takvim o ima. Ja bih se na tvom mestu davno obesio." „To zna i da nemaš kontraargumenata?" Anton proguta dobar gutljaj piva. Divna stvar s eškim pivom na injenim od prirodnih sastojaka je što se može popiti u velikim koli inama, a da ne optereti mozak i telo. Ili je to iluzija?" „Nemam nijednog", priznade Anton. „Sada, u ovom trenutku, nemam nijedan argument. Siguran sam da grešiš. Teško je raspravljati sa slepcem o bojama duge. Jednostavno ti nešto nedostaje. Ne znam ta no šta. Ali to je nešto veoma važno. Bez toga si bespomo niji od slepca." „Zašto?“, protestovao je Edgar, pomalo uvre eno. „Vi Svetli ste nemo ni. Vezani ste od glave do pete samonametnutim eti kim dogmama. Kontrolišu vas oni na višim stepenu razvoja, kao Geser.“ „Pokuša u da ti na to odgovorim", re e Anton. „Ali ne odmah. Vide emo se opet.“ „Izbegavaš odgovor?", pitao je Edgar, smeju i se. „Ne, samo smo rekli da ne emo govoriti o poslu. Se aš li se?" Edgar je utao. Svetli je pogodio u metu. Zašto u estvuje u tako besmislenoj raspravi? Ne


možeš da obojiš belog psa u crno, kao što govore u Dnevnoj straži. „Da", složio se. „Priznajem krivicu. Samo..." „Samo što je jako teško ne govoriti o stvarima koje nas razdvajaju", re e Anton i klimnu. „Shvatam. Nisi ti kriv... to je sudbina." Zaronio je u džepove i izvadio paklo cigareta. Edgaru nije primaklo da su jeftine, „21. vek". Ruska roba. Vidi, vidi. Tamni mag njegovog reda može sebi da priušti sva životna zadovoljstva. Ali Anton puši ruske cigare i možda nije slu ajno svratio u mali, udobni i jeftini restoran? „Gde si odseo?", pitao je. „U hotelu ’Kafka’", odvrati Anton. „U Žižkovu, Cimburkova ulica. To se uklapalo. To je mali, drugorazredni hotel. Edgar klimnu, posmatraju i Svetlog. Delovaje trapavo, kao da dugo nije pušio. Bilo mu je jasno da je to retko inio. „Ti si u ’Hiltonu’, zar ne?", iznenada e Anton. „Ili u ’Radison SAS-u’, kao najgoroj varijanti?" „Da li si me pratio?", pitao je Edgar. Ponovo je bio na oprezu. „Nisam. Stvar je u tome što Tamni toliko drže do poznatih robnih marki i skupih hotela. Veoma ste predvidljivi." „Pa šta", prkosno e Edgar. „Da li veruješ u asketizam i život u siromaštvu?" Anton baci ironi ni pogled po restoranu, na pateti ne ostatke svinjske kolenice na nožem izrezanoj drvenoj plo i, na najnoviju kriglu piva - koliko ih je bilo? Odgovorio je, iako nije morao: „Ne, ne zagovaram tako nešto. Ali broj soba i hotelskog osoblja, nije najvažnija stvar, baš kao ni cene ili bogatstvo menija. Mogao sam da odsednem u ’Hiltonu’ i pijem pivo u najskupljoj praškoj pivnici. Ali, zašto? A ti - zašto si došao ovamo? Ovo nije lokal s pet zvezdica, zar ne?" „Ovde mi je lepo“, priznade Edgar. „I hrana je dobra." „Shvataš li šta želim da kažem?" Edgar uskliknu, u iznenadnom napadu pijane velikodušnosti. „To je to! Mislim da sam razumeo! To nas razlikuje. Pokušavate da ograni ite prirodne težnje. Možda je to neka vrsta skromnosti. Mi smo, svakako mnogo ekstravagantniji... Tako se ponašamo s mo i, novcem, finansijskim i ljudskim resursima... „Ljudi nisu resurs!" Anton ga je posmatrao prodornim, gnevnim pogledom. „Razumeš li me? Oni nisu resurs!" Uvek ista pri a. im se pojave oblasti od zajedni kog interesa... Edgar uzdahnu. Svetli su stvarno zabludeli. Kako mogu toliko da zastrane? „Dobro. Promenimo temu." Otpio je još jedan gutljaj piva. Nije mogao da ne primeti: „Tamo je sedeo ameri ki vazduhoplovac... svetli mag... potpuna šeprtlja, kad smo ve kod toga. Nije me ni primetio. Kladim se da ljude posmatra kao resurs ili kao glupu, nesposobnu, nižu rasu koju mora hraniti i kažnjavati. Baš kao što ih mi posmatramo." „Naš problem je što smo proizvod ljudskog društva", tužno e Anton, „sa svim nedostacima. ak i Svetli, sve dok ne prožive nekoliko vekova, posr u pod teretom predrasuda i mitova svojih zemalja: Rusije, Amerike ili Burkine Faso, bez razlike. Do avola, zašto ne mogu da izbacim Burkinu Faso iz glave?" „Jedan od Bra e Regin je iz Burkine Faso", podseti ga Edgar. „To je smešno ime." „Bra a Regin", re e Anton uz klimoglav. „Šta su vaši lukavi magovi hteli s njima? Neko iz moskovske Dnevne straže ih je pozvao u Moskvu. Obe ao im je pomo na aktiviranju Fafnirove kandže... Zašto?" „Nisam u posedu sli ne informacije, to je moj zvani ni stav o tom pitanju", odgovori


Edgar, bez oklevanja. Svetlima se ne sme dati ni najmanja prilika za pokretanje prekršajnog postupka. „Ne moraš da priznaš. Nema potrebe", re e Anton, uz prezrivo od-" mahivanje rukom. „Nisam dete. Poslednje što nam je potrebno je pojava ludog Tamnog maga ogromne mo i." „I nama", obznani Edgar. „To bi bio po etak totalnog rata, neograni enog sukoba. Drugim re ima, apokalipsa." „To bi zna ilo da su Bra a Regin obmanuta", re e Anton, „nagovorena da napadnu bernsku centralu, ukradu Kandžu i dolete u Moskvu, ali zašto? Da bi se oja alo Ogledalo?" Stvarno je promu uran, pomisli Edgar. Brzo je odmahnuo glavom i rekao: „To je budalaština. Shvatili smo ko je Vitalij Rogoza, tek kad je Kandža ukradena i etvorica preživelih krenula za Moskvu." „Imaš pravo!", iznenada uskliknu Anton. „Tako je, Tamni! Pojava Ogledala se ne može predvideti. Ono je spontana tvorevina Sumraka. Zvani no saopštenje Inkvizicije navodi da je sekta zapo ela pripreme za napad na skladište magijskih predmeta, dve nedelje pre kobnog doga aja. Rogoza tada nije ni postojao. To jest postojao je, ali kao obi an ovek. Sumrak ga je tek kasnije preobrazio." Edgar se ugrize za usnu. U inilo mu se je da je Svetlom dao ideju, preneo informaciju ili ga uputio u dobrom pravcu. To ne valja. Ali zašto? Voleo bi da bolje razume situaciju, da do e do životno važnih saznanja. Glasno je razmišljao: „Možda je neko hteo da Inkvizicija izmesti sedište iz Berna?" „Ili je odlu io da ga premesti u Prag." Zamišljeno su posmatrali jedan drugog - svetli i tamni mag, jednako zainteresovani da shvate šta se doga a. Kelner htede da im pri e. Opazio je da nisu popili pivo, pa se okrenuo Amerikancima. „To je jedna mogu nost", složio se Edgar. „Operacija s Kandžom nam nije bila potrebna. I ne pomišljaj da nas optužiš za takvu glupost." Možda ste", nije se dao Anton, „hteli da pokvarite neku našu operaciju. Fafnirova kandža je poslužila kao vrlo dobro sredstvo za to?" Edgar prokle sebe zbog brbljivosti. Samo figurativno, naravno. Nijedan tamni mag ne bi stvorio paklenski vrtlog nad svojom glavom. „Gluposti, kakve druge operacije...?", po eo je. Najedanput je shvatio da je neo ekivanom odbranom Dnevne straže, samo potvrdio Antonovo naga anje. „Hvala ti, Ini", re e Svetli, iskrenim tonom. Edgar ustade. Duboko je prekorevao sebe. Ona poslovica je istinita: Iseci jezik i žicom zašij usta pre nego što sedneš sa Svetlim. „Vreme je da krenem", rekao je. „Stvarno sam uživao... u našem razgovoru." „I ja, tako e“, re e Anton i pruži ruku. Edgar je prihvati, zato što bi bilo glupo da je odbije. Bacio je nov anicu od pet stotina kruna na sto i žurno otišao. Anton je s osmehom posmatrao njegov odlazak. Zabavljalo ga je što je uplašio tamnog maga, povrh svega elitnog pripadnika Dnevne straže. Stražar je o igledno mislio da je odao neku strašnu tajnu, iako ništa nije otkrio. Anton je izneo budalastu tvrdnju. Nije ništa vredno saznao, ak i da se ispostavi da je ta na. Namignuo je kelneru. Prstom je pisao po dlanu. Ubrzo je dobio ra un. Iznosio je hiljadu dvadeset kruna, uz uobi ajenu napojnicu. Ah, ti Tamni... Edgar je u ario nešto para, posle toliko popovanja o siromašnoj No noj straži i njenim


agentima koji se stalno prebrojavaju. Anton je platio i ustao (pivo je ipak imalo u inka - telo mu se opustilo na prijatan i uznemiravaju i na in) i izašao iz „Crnog orla“. Krenuo je ka trgu Staromestske, na sastanak sa predstavnikom Inkvizicije. Sti i e ta no na vreme.

Ovde uvek ima mnogo turista. Najviše ih se skupi po etkom svakog sata, kad stari astronomski asovnik po inje da zvoni. Otvaraju se mali, dvostruki prozori. Na njima se pojavljuju figurice apostola. ini se da pogledom ispituju trg, pre nego što nestanu u dubinama mehanizma. Neumorni sat na trgu Staromestske. Anton je stajao me u turistima, s rukama u džepovima. Bilo mu je hladno na prstima. Nikad nije voleo da nosi rukavice. Video kamere zujale su svuda oko njega. Fotoaparati su škljocali, a mnogojezi na gomila izmenjivala utiske o poseti jednoj od obaveznih atrakcija. Zamišljao je da uje škripanje bezbrojnih olovaka koje precrtavaju još jednu atrakciju na turisti kim mapama Praga: „Zvonjava sata - ura eno." Zašto se muva kroz bezli nu gomilu, kao da i sam precrtava ta ke na mentalnoj mapi grada? Duhovna inercija? Lenjost? Možda neizle iv nagon krda? Tamni se verovatno nikad ne mešaju sa gomilama obi nog sveta. „Ne, ne razumem te“, re e neko u gomili na ruskom, par koraka od Antona. „Na odmoru sam, uješ li me? Zar ne možeš da odlu uješ samostalno?" Anton baci brz pogled na zemljaka. Prizor nije bio prijatan. Video je snažno gra enog muškarca, širokih ramena, bogato ukrašenog zlatom. Nau io je da nosi skupa odela, ali ne i da vezuje vor na „hermes“ kravati. Vezao ga je, ali ružnim „kolhoznim“ vorom. Zgužvan šal mu je virio iz nezakop anog kaputa od sme eg kašmira. Novope eni ruski bogataš je presreo njegov pogled. Smrknuto je sklonio mobilni. Okrenuo se prema astronomskom satu. Anton skrenu pogled. Tre a generacija, tako vele analiti ari. Valja sa ekati tri generacije. Tek e unuk ovog bandita koji se obogatio i sa uvao glavu, biti pristojan ovek. Dotle valja ekati. Ini, za razliku od ljudskih bi a, mogu ekati generacijama. Njihov rad traje vekovima... bar rad Svetlih. „Anton Gorodecki", prozbori neko iza njegovih le a. Neko je govorio tu im jezikom, kojim je savršeno vladao. Govorio je s intonacijom koji nije mogao pobrkati ni s jednom drugom, s suzdržanom, pomalo dosadnom intonacijom Inkvizitora. Anton se okrete, klimnu i ispruži ruku. Inkvizitor je li io na eha. Visok muškarac, neodre enih godina, u toplom sivom kaputu, vunenoj bereti sa ukrasnom iglom, zanimljivom kombinacijom lova kih rogova, oružja i jelenske glave. Zbog ne eg ga je mogao lako zamisliti u sumra nom parku, ujesen, kako zamišljeno i tužno polako šeta po debelom tepihu sme eg liš a - kao špijun izgubljen u mislima. „Viteslav“, predstavi se Inkvizitor. „Viteslav Grubin. Hajdemo." Lako su se probijali kroz gužvu. Ljudi su se, iz ko zna kog razloga, odmicali od Inkvizitora, iko on nije koristio mo i Inog. Zaputili su se uskom uli icom. Sve više su se udaljavali od turista. „Kako si putovao, Antone?“, interesovao se Viteslav. „Da li si se odmorio i ru ao?" „Da, hvala na pitanju. Sve je u redu." Ljubazni, mada formalni nastup Inkvizitora bio je prijatno iznena enje.


„Da li vam je potrebna pomo Sedišta?" Anton odmahnu glavom. Bio je siguran da e Viteslav osetiti pokret, iako je hodao ispred njega. „Dobro je“, odgovori inkvizitor, istim ravnodušnim glasom, ali sasvim iskreno. „Predstoji nam mnogo posla. Preseljenje Sedišta u Prag je bio veliki doga aj za nas. Ponosimo se obavljenim poslom. Naša odeljenje je veoma malo i preoptere eno." „Inkvizicija, koliko ja znam, retko interveniše u Pragu." „Naravno. Ovdašnje straže se pridržavaju zakona. Retko krše Dogovor." „Svakako", pomisli Anton. Inkvizicija se oduvek bavila rešavanjem nesuglasica me u stražama. Straže su izlazile na kraj sa zlo inima Inih. Nije verovao da su se Tamni smirili zbog atmosfere normalne evropske zemlje. Nau ili su da poštuju zakon, suo eni s tvrdim organizacionim okvirom. Ili su nau ili da ga krše na manje upadljiv na in. „Zasedanje Tribunala povodom razmatranja slu aja Igora Teplova, maga drugog reda po inje sutra uve e", re e Vje eslav. Antonu se dopala injenica da je upotrebio Igorovo puno ime i naveo status maga, kao i izraz da e zasedanje „po eti", umesto „održati se." To zna i da inkvizicija još nije došla do kona nog stava i da predstoji dugo zasedanje. „Da li biste želeli da ga vidite?" „Da, naravno", re e Anton, uz klimoglav. „Nosim mu neka pisma i poklone od kolega." Naglo se u utao. Zbunio se na pomen pisama i poklona. Izgleda e kao neko ko nosi paket zatvoreniku u kaznionicu ili ide u posetu ozbiljnom bolesniku u bolnicu. „Imam auto", re e Inkvizitor. „Svrati emo do vašeg hotela po paket. Zatim emo obi i pritvorenika." „Igor... da li je negde u Inkviziciji?" „Nije, zašto bi bio?", re e Vje eslav. Odgovorio je pitanjem na pitanje. „Možda bismo zadržali tamnog pritvorenika. Vaš kolega je u obi nom hotelu. Pismeno se obavezao da ne e napuštati grad." Anton klimnu. Postavio je baš glupo pitanje. Kakva je korist od držanja svetlog maga u eliji? „Oprosti, Viteslave", rekao je. „Pitao sam se, iako znam da to nema nikakve veze s poslom koji obavljaš... pitao sam se, bez ikakvih skrivenih misli... možda bih mogao da te ispitam, ali to jednostavno ne bi bilo pristojno..." „Hteo bi da znaš šta sam ranije bio?“, pitao je Viteslav. „Da." Inkvizitor izvadi klju eve i isklju i alarm. Otvorio je vrata. „Ja sam vampir. Ta nije, bio sam.“ „Viši vampir?" pitao je Anton iz ko zna kog razloga. „Da.“ Anton sede na prednje sedište i sveza pojas. Vampir Viteslav je upalio motor. Nije odmah krenuo. ekao je da se ugreje. „Izvinite, to je bilo idiotsko pitanje", priznade Anton. „Naravno da jeste. Potpuno idiotsko." Inkvizitor o igledno nije patio od viška u tivosti. „S moje ta ke gledišta, Antone, još ste veoma mladi." Pažljivo i vešto je izvezao kola na ulicu. Nije pitao u kom hotelu je Anton odseo. Nije morao. Nastavio je: „Verovatno gajite izvesne iluzije u pogledu prirode Inkvizicije i o vrsti Inih koji u njoj rade. Dozvolite mi da vam objasnim neke stvari. Inkvizicija nije tre a sila, kako veruje ve ina


stražara. Njeni pripadnici ne postaju naro ita vrsta Inih podjednako udaljeni od Tame ili Svetla... Mi smo inkvizitori. Odabrani smo me u Svetlim i Tamnim koji su iz raznovrsnih razloga shvatili apsolutnu neophodnost Dogovora i primirja izme u straža. Ta no je, posedujemo izvesne informacije nedostupne stražama, izuzev možda, najmo nijim magovima. Veruj mi, Antone Gorodecki, da u tim saznanjima nema ni eg utešnog. Obavezni smo da branimo Dogovor. Da li me razumeš?" „Pokušavam", re e Anton. „Ja sam vampir", ponovi Viteslav. „Apsolutno originalni viši vampir, koji je esto ubijao mla e devojke... to je najbolji..." „Molim te, ne podu avaj me fiziologiji vampira", re e Anton. „Veruj mi kad ti kažem da mi je veoma neprijatno da to slušam." Viteslav klimnu. Nije skretao pogled s druma. Anton zapazi da je auto nov i da se vlasnik predano brine o njemu. Inkvizitor se o igledno ponosio mašinom. „Evo, ovako. Nemam dušu, niti sam živ, onako kako Svetli to poimaju", re e Viteslav. „U enje Svetla smatram naivnom, opasnom i po esto kriminalnom doktrinom. Ideja Tame mi je, naravno, bliža. Ali...“ Oklevao je, kao da se bori sa zamršenim spletom ideja. „Me utim, imam veoma jasnu sliku alternative trenutnoj situaciji. Zbog nje sam pripadnik Inkvizicije. Zbog nje kažnjavam prekršioce Dogovora. Zapamti to, Antone. Ne kažnjavam one koji su pogrešili - naposletku, uvek postoje najmanje dve istine. Svetlo ponekad prikupi veliku mo , dok u nekim trenucima trijumfuje Tama. Inkvizicija samo štiti Dogovor." „Shvatam“, re e Anton. „Prirodno. Ali, oduvek sam se pitao da li može do i do situacije u kojoj e Inkvizicija podržati ovu ili onu stranu, ne na osnovu slova Dogovora, ve na osnovu Istine." „Istina uvek ima najmanje dve strane", re e inkvizitor. „Situacija..." Razmišljao je o tome. „Nikad nisam naišao na svetlog inkvizitora koji favorizuje svoju stražu", dodade Anton. „Ali, da li je situacija ista sa tamnim inkvizitorima? Pri aj ti šta ho eš, ali vi imate svoje mo i i ezoteri no znanje. Ne govorim o konfiskovanim magijskim predmetima u arhivama." „Sve je mogu e", neo ekivano e vampir. „Da, mogu da zamislim takav razvoj doga aja, ako bi izbio otvoreni rat izme u straža. Ne mislim na sukob straža, ve na pravi rat izme u Tame i Svetla. Da li bi Inkvizicija bila potrebna ako svaki Ini stane na jednu stranu fronta? Tada bi svi bili isklju ivo Ini." Klimnuo je i nastavio: „Inkvizicija bi do tada najverovatnije prestala da postoji. Nestala bi u pokušaju da spre i takav razvoj doga aja. Ono malo preživelih Inih u odorama Inkvizicije ne bi mogli mnogo toga da urade." „Znam zašto No na straža nadzire Dogovor", re e Anton. „Strahujemo za ljude. Razumem motive Dnevne straže - oni strahuju za sebe. Ali zbog ega vi, inkvizitori, ustajete protiv svoje prirode?" Viteslav se okrenu i tiho prozbori: „Ograni eni ste isklju ivo strahom, Antone Gorodecki. Nije važno da li strahujete za ljude ili za sebe. Mi smo ograni eni užasom. Zbog toga nadziremo Dogovor. Nema razloga da se brinete zbog ishoda su enja. Nema nameštaljki. Vaš kolega e napustiti Prag živ i zdrav, ako nije prekršio Dogovor."


Edgar se, do mraka, uglavnom oporavio od neprijatnog susreta. Možda mu je u tome pomogla dobra ve era u skupom restoranu, zalivena bocom starog eškog vina (istina, nije bilo francusko ili špansko, ali nije bilo loše). Možda je i praška boži na atmosfera imala nekog uticaja. Edgar nije verovao u Boga. Mali broj Inih, pogotovo Tamnih, patio je od takvog sujeverja. To mu nije smetalo da Boži smatra veoma prijatnim praznikom. Uvek se trudio da ga što bolje proslavi. Možda je optere en uspomenama iz detinjstva? Tada je bio obi no selja e. Pomagao je ocu na farmi i išao redovno u crkvu. Srce mu je pevalo od radosti pre svakog praznika. Možda se se ao dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka. Tada je bio Ini, ali nije bio aktivni pripadnik Straže. Živeo je u Talinu i imao lepo razvijenu advokatsku praksu, divnu suprugu i etiri de a. Roditelji su mu davno umrli. Sahranio je suprugu. Jedan od dva živa sina živi u Kanadi, a drugi u Pjarnu. etrdeset godina ih nije video. Starci bi teško poverovali da je ovaj mladoliki, zdravi muškarac njihov otac, ro en pri kraju devetnaestog veka. „Da, sigurno je re o uspomenama", pomisli Edgar i zapali cigaru. Bilo je mnogo dobrih stvari u obi nom ljudskom životu. Možda bi se mogao ponovo oprobati u ulozi ljudskog bi a? Oženi e se, zasnovati porodicu... uze e tridesetogodišnje odsustvo. Nasmej ao se, bez trunke veselosti. To su besmislice. Ne možeš dva puta u i u istu reku. Živeo je kao ljudsko bi e, živeo je kao obi an Ini. Sad je njegovo mesto u Dnevnoj straži. To bi možda bio dobar izbor za Antona, s nepotrošenom straš u i svežim, životnim sokovima. Ali sva ta izmotavanja više nisu za Edgara. Presreo je pogled mlade žene. Dosa ivala se za susednim stolom. Osmehnuo se i dodirnuo njen um na najsuptilniji mogu i na in. Nije prostitutka, ve devojka u potrazi za pustolovinama. To mu odgovara. Ne voli profesionalke. Ne mogu ga iznenaditi. Pozvao je konobara i naru io bocu šampanjca.


GLAVA 4.

Inkvizicija nije okrutno postupala sa pritvorenicima. Hotel je bio savršeno pristojan. Igor je bio u dvosobnom apartmanu ništa gorem od Antonovog. Oklevao je da pri e Igoru. Strahovito se promenio. Igor je oduvek bio terenski agent. Pridružio se Straži posle rata. Tada je bilo dosta posla. S jedne strane provala svetlih ose anja, a s druge plima svakakvog sitnog ološa. U ateisti koj klimi nikom nije bilo lako da prihvati kako je on ili ona Ini. Igor se s lako om i ushi enjem srodio sa svojom istinskom prirodom. Nije video veliku razliku u skakanju padobranom iza nacisti kih linija radi izvo enja diverzantskih akcija i lova na vampire i vukodlake po moskovskim ulicama. Klasifikovan je kao mag tre eg reda, bez izgleda za dalje napredovanje. ak i tre i red je sasvim dovoljan, pogotovo kad je oja an iskustvom, mudroš u i hitrim umom. Igor je navedene sposobnosti posedovao u izobilju. Možda nije imao toliko iskustva, ali je radio u Straži u vreme kad se jedna godina mogla ra unati kao tri. Možda nije bio na itan ili obrazovan kao Ilja ili Garik, niti je u estvovao u velikom broju impresivnih operacija kao Semjon, ali nije bilo mnogo onih koji su se s njim mogli porediti na terenu. Antonu se nešto u vezi s njim još više dopadalo - Igor je ostao mlad. Ne samo fizi ki - to nije teško magu njegovih mo i - ve u duši. Ko bi izuzev njega rado otpratio petnaestogodišnju Juliju iz analiti kog apartmana na neko mesto u Tušinu, na promociju albuma Sto pedeset milijardi koraka, popularnog benda „Tekila džez“? Ko bi s poletom provodio vreme brinu i se o tinejdžeru pritisnutom kompleksima, koji je upravo shvatio da je Ini? Ko bi se punog srca, pet godina bavio ekstremnim padobranstvom, samo da bi potvrdio teoriju o velikom broju Inih, u ekstremnim sportovima? Ko se uvek javljao prvi da zameni kolegu na dužnosti ili da preuzme neki zamorni zadatak (za opasne zadatke nije nedostajalo dobrovoljaca)? Možda je grešio, ali je ve neko vreme mislio kako je na terenu sigurnije imati iza sebe pouzdanog i dobro raspoloženog umesto mo nog i iskusnog partnera. Mo ni i iskusni partner može lako da se posveti važnijem poslu od odbrane tvojih le a. Ini pred Antonom nije delovao ni mo no, ni veselo. Igor je izgubio dosta na težini. U ima mu se ogledala neobi na, beznadežna žudnja. Kao da nije znao šta e s rukama... skrivao ih je iza le a ili nervozno kršio. „ Antone“, rekao je posle duge tišine. Govorio je bez osmeha, sa gotovo neprimetnom naznakom zadovoljstva. „Zdravo, Antone.“ Anton iskora i i vo en iznenadnim impulsom, zagrli Igora. Prošaptao je: „Zdravo... Kako si dogurao dovde?" Viteslav tiho dobaci s vrata: „Od mene se ne o ekuje izdavanje nikakvog zvani nog upozorenja o druženju s pritvorenicima. Da li da te sa ekam, Gorodecki?" „Ne, hvala", re e Anton. Odmakao se od Igora, ali mu je ostavio ruku na ramenu. „Sam u se vratiti." „Igore Teplove, zasedanje Tribunala radi razmatranja tvog slu aja e se održati sutra uve e, u sedam sati po lokalnom vremenu. Automobil e do i po vas u šest i trideset. Budite spremni." „Odavno sam spreman", tiho e Igor. „Ne brini." „Želim vam sve najbolje", ljubazno e vampir, pre polaska.


Dva Svetla ostadoše sami. „Izgledam li grozno?“ Anton nije hteo da laže: „Izgledaš još gore od toga. Video sam leševe koji bolje izgledaju od tebe. Svako e misliti da si su te ovde držali na hlebu i vodi.“ Igor smrknuto odmahnu glavom. „Nije tako. Dobro su postupali sa mnom.“ Bilo je blage ironije u tim re ima. inilo se da govori o nekoj životinji zato enoj u kavezu, u zoološkom vrtu. „Doneo sam ti paket", nastavi Anton u istom tonu, hvataju i se za prvu iskru života. „Da li je dozvoljeno hranjenje životinja?" „Jeste", re e Igor klimaju i glavom. „Samo što... samo što ne mogu da jedem, znaš? Ne mogu da itam knjige, ne želim da se napijem... niti da ikog vidim. Uklju im televizor da bih ga gledao sve do tri ujutru. Uklju im ga im ustanem. Znaš, u prili noj meri sam ovladao eškim. Nije težak." „To je strašno", re e Anton uz klimoglav. „U redu. Moraš da shvatiš da sam došao sa jasnim zadatkom - da ti vratim želju za životom." Igor se nasmejao. „Shvatam. To se dalo o ekivati... Pa, vadi poklone." Anton spusti debeo svežanj pisama na sto. Na svakom je bilo jedno ime - osobe koja ga je napisala. „Pisala ti je itava ekipa. Olga je rekla da njeno pismo moraš prvo da pro itaš. Julija i Lena su ti poru ile to isto. Izbor je na tebi." Igor je zamišljeno gledao pisma i klimnuo. „Baci u kocku. Dobro, vadi ostalo. Ne mislim na pisma." Anton, uz osmeh izvadi bocu iz plasti ne torbe. „’Smirnov’ broj dvadeset jedan", re e Igor. „Je l' tako?" „Tako je." „Znao sam. Dalje." Anton nastavi. Uz snebivljiv smešak je izvadio veknu borodinskog crnog hleba, salamu, usoljeni krastavac u plasti nom pakovanju, nekoliko ljubi astih glavica jaltskog luka i par e svinjske masti. „Pravi ste avoli", re e Igor, odmahuju i glavom. „Sve što volim. Semjon ti je rekao šta da doneseš, zar ne?" „Jeste." „Carinici su sigurno mislili da si lud.“ „Naterao sam ih da skrenu pogled. Imam pravo na to kad sam na službenom putu." „Jasno mi je. Ispri aj mi šta se tamo desilo, dok ja spremim sve za jelo. Obaveštavali su me, ali bih voleo da od tebe ujem o Andreju, Tigrici... o itavom zamešateljstvu." Igor je pripremao hranu. Prao je aše. Pažljivo ih je obrisao, pre nego što je otvorio bocu. Anton mu je ukratko ispri ao šta se desilo u Moskvi. Igor je utke sipao votku u etiri aše. Pokrio je dve kriškama hleba. Stavio je jednu pred Antona i uzeo poslednju. „Za ekipu", rekao je. „Neka im Svetlo podari milost. Za Tigricu... za Andrjuhu." Nazdravili su bez kucanja. Anton je znatiželjno posmatrao Igora. Ovaj se zakašlja i zbunjeno zagleda u svoju ašu. „Antone... ekaj... ovo je lažna votka!"


„Naravno", veselo potvrdi Anton. „To je apsolutno originalna lažna votka, ist alkohol razblažen esmova om. Li no sam je odabrao. Ne eš mi verovati koliko je teško kupiti lažnu votku u prodavnici." „Ali zašto?", uskliknu Igor. „Kako misliš zašto? Zašto sam ti doneo borodinski hleb? Mogao sam kupiti veknu svežeg, ukusnog crnog hleba u bilo kojoj praškoj prodavnici. Isto važi za salame i svinjsku mast. Luk bi bio jedini problem." „Zna i, ovo je autenti ni pozdrav iz domovine, zar ne?", re e Igor. Još je drhtao. „Upravo tako." „Nemoj, molim te. Hteo bih da do ekam poslednje jutro bez glavobolje", ozbiljno e Igor. Namrštio se i mahnuo rukom iznad boce i dve pune aše. Te nost je nakratko zablistala žu kastom bojom limuna. Igor je objasnio šta je u inio, s blagom naznakom griže savesti: „Dozvoljena mi je upotreba slabije magije." „Sipaj još jednu ašu." „Da li se negde žuriš?", pitao je Igor. Mrštio se na Antona koji je sipao preobraženu votku. „Ma kakvi, gde bih se žurio?", odgovori Anton. „Radije bih sedeo ovde i razgovarao s tobom. Znaš li zašto sam promenio bocu?" „Zna i to je bila tvoja ideja?“ „Da, moja je. Semjon je kupio pravu stvar. Hteo sam da te podsetim da lepa boca ne garantuje ispravan sadržaj.“ Igor uzdahnu. Lice mu se smrklo. „Gorodecki, ne morališi. Bio sam u Straži pre nego što si se ti rodio. Sve znam. Pogrešio sam. Prihvati u kaznu." „Ne, ne znaš ti ništa", besno povika Anton. „Izabrao si taj nedostojni stav: „Ja sam kriv, prihvati u ono što mi sleduje", rekao je, imitiraju i Igora. „Ali šta mi da radimo? Pogotovo sad, bez Tigrice i Andreja? Znaš li da je Geser poslao programerke na intenzivnu terensku obuku?" „Ma hajde, Antone. Nema nezamenljivih Inih. Moskovska straža ima stotine magova i arobnica u rezervi!" „Imaš pravo, nego šta. Dotr e im zviznemo. Ostavi e porodice, napusti e poslove i svakodnevne obaveze. Jedva ekaju da se prihvate oružja. Šta e kad se aktivni pripadnici straže brukaju i dižu ruke." Igor uzdahnu. Po eo je da govori odse no i energi no, tonom starog terenskog agenta: „Antone, sve mi je jasno. Pametan si ti momak. Pravo iniš kad me ljutiš. Pokušavaš da u meni probudiš želju za životom. Pokušavaš da me nateraš na borbu, ali shvati jedno - zbilja ne želim da se borim. Zaista mislim da sam kriv. vrsto sam odlu io da se... povu em, u ništavilo, u Sumrak." „Zašto Igore? Shvatam da je svaka smrt tragedija, pogotovo ako si odgovoran za nju, iako nisi mogao da je predvidiš..." Igor ga odmeri tužnim pogledom i odmahnu glavom. „Ne, Antoška. Ti si taj koji ništa ne razume: Misliš da kažnjavam sebe zbog smrti onog de aka? Nije tako." Anton iskapi votku. „Žao mi je de aka", nastavi Igor. „Veoma mi ga je žao. Ali, svašta sam video... i ranije su ljudi umirali mojom krivicom. Deca, žene, starci. Da li si ikad bio u prilici da odlu iš kome prvo da pomogneš - neiniciranom Inom ili obi nom oveku? Ja jesam. Da li si ikada morao da isisaš svu mo iz gomile - da je na isto iscediš, iako si sa devedeset postotnom verovatno om znao da


e bar dve osobe u gomili umreti, zato što su nesposobne da s tim iza u na kraj? Ja jesam." „I ja sam morao svašta da radim, Igore." „Da, shvatam. Taj uragan... Zašto onda govoriš takve besmislice? Zašto veruješ da se sve vrti oko tog nesre nog klinca? Zašto ne veruješ da sam se zaljubio u Tamnu?“ „Ne mogu“, re e Anton. „Jednostavno ne mogu! Geser mi je rekao, ali...“ „Bolji po ni da veruješ Geseru“, re e Igor, s gorkim osmehom na usnama. Voleo sam je, Antone. Još je volim. Nastavi u da je volim - to je prava tragedija." Podigao je ašu. „Hvala ti što nisi stavio njenu ašu na sto.“ Anton po e da se ljuti. „Hvala...“ utao je. Sledio je Igorov pogled do ormana sa staklenim vratima. Jedna od aša je bila dopola puna votke i pokrivena bajatim par etom hleba. „Poludeo si“, promrmlja Anton. Na isto si poludeo. Ne zaboravi, Igore - ona je veštica." „Bila je veštica", složio se Igor sa slabašnim, setnim osmehom. „Isprovocirala te je... u redu, nije te za arala, ali te je navela da se zaljubiš u nju." „Nije. I ona se zaljubila. Nije znala ko sam." „Dobro. Prihvatam i to. Ali, ipak je re o provokaciji. Zavulonovoj. Znao je šta se dešava." Igor klimnu. „To je veoma verovatno. Mnogo sam razmišljao o tome, Antone. Tamni su nesumnjivo dobro pripremili okršaj u Butovu. Isplaniran je na najvišem nivou. Samo je Zavulon za to znao, on i par najbližih saradnika. Lemeševa je verovatno znala. Edgar i veštice nisu." Nije ni spomenuo vampire i obortenja. „Pa, ako se slažeš...", po e Anton. ekaj. Da, to je bila dobro isplanirana operacija. Jedna od Zavulonovih spletki. Veoma uspešna." Igor obori glavu. „Samo kakvog to uticaja ima na moja ose anja prema Alisi?" Anton htede glasno da opsuje. To je i u inio. Nastavio je: „Igore, pogledao si dosje Alise Donjikove. Sigurno si ga pogledao." „Jesam." „U tom slu aju znaš koliko krvi ima na rukama, koliko zla je nanela. Nekoliko puta sam se sukobio s njom. Odgovorna je za propast naših operacija, ona... odano je služila Zavulonu." „Zaboravio si da kažeš da je bila Zavulonova kurva“, re e Igor, tupim, beživotnim tonom. „Da je starešina moskovskih Tamnih vodio ljubav s njom u sumra nom obli ju, da je u estvovala u sabatima sa prinošenjem ljudskih žrtava i orgijanjem. Zašto si to presko io? Reci, ionako mi je poznato. Geser mi je predo io kompletan dosje... stvarno se potrudio. Sve znam.“ „Još je voliš?“, s nevericom upita Anton. Igor podiže glavu. Pogledali su se u o i. Igor pruži ruku i nežno dodirnu Antona. „Ne ljuti se na mene, svetli brate. Nemoj me prezreti. Bolje idi, ako ne možeš da me razumeš. Prošetaj se Pragom." „Pokušavam da te razumem“, prošapta Anton. „Iskreno pokušavam. Alisa Donjikova je bila sasvim obi na veštica. Ni bolja ni gora od ostalih. Pametna, lepa, okrutna veštica. Sejala je zlo i patnju gde god je krenula. Kako možeš da je voliš?“ „Sa mnom je bila druga ija", odgovori Igor. „Upoznao sam je kao nervoznu i nesre nu devojku, koja je zbilja želela da voli. Prvi put da se zaljubila. Tu devojku su, na našu nesre u, Tamni otkrili pre nas. Inicirali su je u trenutku u kom je Tama u njenoj duši preovla ivala nad Svetlom. Takvi periodi, kao što i sam znaš, nisu tako retki kod tinejdžerki. Posle toga je sve bilo jednostavno. Sumrak je iscedio sve dobro iz nje, preobrazio je." „Ne voliš ti Alisu", re e Anton. Nije opazio da o Donjikovoj govori u sadašnjem


vremenu. „Voliš njenu idealizovanu... ni to nije ta no, njenu alternativnu sliku. Voliš Alisu koja nikad nije postojala." „Sad zaista ne postoji. I opet grešiš, Antone. Zavoleo sam je onakvu kakva je bila nakon gubitka mo i Ine, kad se na trenutak oslobodila lepljive, sive mreže. Reci mi, zar nikad nisi bio u prilici da nekom oprostiš?" „Da, jesam", odgovori Anton, nakon pauze. „Ali ne za nešto tako ozbiljno." Igor nasu još votke. „Reci mi nešto“, Anton nije nastojao da poštedi Igorova ose anja, ali je s teško om izgovorio slede e: „Zašto si je ubio?“ „Zato što je bila veštica“, pribrano e Igor. „Zato što je sejala zlo i patnju. Zato što ’pripadnik No ne straže uvek i svuda štiti ljude od Tamnih, u svakoj zemlji, bez obzira na li ni odnos prema situaciji’. Da li si se ikad zapitao zašto pravila sadrže ovu re enicu? O li nom odnosu prema situaciji? Trebalo bi da piše li nom odnosu prema Tamnima, ali bi to zvu alo pateti no. Poslužili su se eu... eu...“ „Eufemizmom“, podsetio ga je Anton. „Eufemizmom“, nasmeja se Igor. „Baš tako. Se aš li se kad smo uhvatili vampiricu na krovu. Spremao si se da pucaš u nju iz neposredne blizine. Spustio si pištolj, kad se pojavio tvoj sused, vampir." „Pogrešio sam“, re e Anton i slegnu ramenima. „Morala je na sud. Zato sam odustao.“ „Nisi, Antone. Ubio bi je, kao i svakog drugog vampira koji hrli u pomo kriminalcu. Suo io si se sa vampirom kog smatraš prijateljem ili poznanikom. Stao si. Šta bi u inio da si morao da biraš izme u pucanja i puštanja kriminalca da pobegne?“ „Upucao bih je“, naglo e Anton. „Baš kao i Kostju. Ne bih imao izbora. Bilo bi mi veoma teško zbog toga, slažem se, ali...“ „ A šta ako to ne bi bio neko koga dobro poznaješ, ve voljena žena? Ljudska žena ili Ina arobnica, sa suprotne strane?“ „Pucao bih“, prošapta Anton. „Pucao bih i u tom slu aju.“ „A, šta bi posle radio?“ „Ne bih dopustio da do toga do e. Jednostavno ne bih dopustio.“ „Naravno. Ideja ljubavi nam nikad ne pada na pamet, kad vidimo tamnu auru. Isto važi za Tamne koji ugledaju auru Svetlog. Bili smo zate eni, Antone. Izgubili smo sve mo i. Nismo imali izbora.“ „Reci mi, Igore...“ Anton zastade i duboko uzdahnu. Votka još nije delovala. Razgovor je bio intiman, ali nije donosio nikakvog oduška. „Reci mi zašto nisi oterao Alisu iz logora? Zašto nisi tražio pomo i savet od Gesera? Tako bi zaštitio ljude i istovremeno...“ „Ne bi otišla“, oštro odvrati Igor. „Na kraju krajeva, imala je zakonsko pravo da boravi u 'Arteku'. Znaš li šta je najstrašnija stvar u svemu ovom, Antone? Zavulon je iznudio Geserovu dozvolu za povra aj njenih mo i u zamenu za isto pravo maga tre eg reda, to jest mene. Zar ne vidiš kako je sve povezano?" „Ali, da li si siguran da ne bi otišla?", pitao je Anton. Igor utke podiže ašu. Kucnuli su se prvi put te ve eri, bez zdravice. „Ne, Antone, nisam siguran. To je najstrašnije. Nisam siguran. Rekao sam... naredio sam da se isti iz logora, ali u prvom trenutku, kad smo shvatili ko smo. Mozak mi tad nije radio. Preplavio me je adrenalin." „Otišla bi“, re e Anton, „ako to je volela. Trebalo je da prona eš prave re i, to je sve.“ „Verovatno. Ali ko sad može biti siguran?" „Igore, zaista mi je žao“, prošapta Anton. „Ne žalim vešticu, Alisu, naravno... ne traži to


od mene. Ne mogu da pustim nijednu suzu za njom. Ali mi je veoma žao zbog tebe. I stvarno želim da ostaneš s nama, da prevladaš ovu krizu, da ne dopustiš da te uništi." „Nemam nijedan razlog za život, Antone", re e Igor, uz snebivljivo sleganje ramenima. „Znaš, u 'Arteku' sam se i ja zaljubio, prvi put u životu. Nekad sam bio oženjen. Postao sam Ini devetsto etrdeset pete... Vratio sam se s fronta, kao mladi kapetan, s grudima punim odlikovanja, bez ijedne ogrebotine... uvek sam imao sre e. Tek kasnije sam shvatio da su mi latentne sposobnosti Inog sa uvale glavu. Spoznao sam istinu o stražama. To je bio novi rat. Shvataš li? Pri tom sasvim pravedan, da pravedniji ne može biti. Znao sam samo da se borim. Pronašao sam životno zanimanje i u isti mah saznao da u živeti veoma dugo. Shvatio sam da ne u morati da proživim ljudske tegobe, neugodne bolesti i ekanje u redu za hranu. Ne možeš ni da zamisliš na šta li i obi na glad, Antone, kakav je ukus pravog crnog hleba, ili istinski loše votke... kako je kad se prvi put nasmeješ u dobro uhranjeno lice specijalnog agenta SMERŠ-a 5, dok odgovaraš na pitanje: „Zašto si na neprijateljskoj teritoriji proveo tri meseca, ako je most odleteo u vazduh tri dana nakon padobranskog skoka." Igor se zaneo. Govorio je brzo i žestoko, druga ije nego što govore mladi magovi No ne straže. „Vratio sam se i ugledao moju malu Vilenu, malu Leno ku Vileno ku, tako mladu i lepu. Svakodnevno mi je pisala pisma. Ah, kakva pisma. Video sam koliko se raduje mom povratku bio sam nepovreden, neobogaljen. Vratio sam se kao heroj. Mali broj žena je imao toliko sre e. Strahovala je da e mi zavidne ku ke iz komšiluka re i za sve ljude s kojima je spavala za poslednje etiri godine i da u saznati da moja oficirska plata nije bila jedini razlog zbog kog je tako dobro prolazila... ak i sad ne razumeš pola od onog što ti govorim, zar ne? Video sam. Svaki detalj. Ne samo sve muškarce - od vašljivih crnoberzijanaca do vojnika poput mene, koji su preskakali bolni ku ogradu radi nedozvoljenog odsustva. Kako je samo šaputala jednom pukovniku na uvo: ’Verovatno ve odavno trune pod zemljom...’, i to sam uo. Uzgred budi re eno, ispostavilo se da je pukovnik bio pravi muškarac. Sko io je iz kreveta, ošamario je, obukao se i otišao.“ Igor nasu sebi još votke. Ispio je brzo, ne ekaju i Antona. Opet je nasuo. Nastavio je: „Eto tako sam postao ono što jesam. Napustio sam dom. Ordenje je zveckalo, a Vilena zapomagala: ’Te ku ke su ti napri ale same laži. Bila sam ti verna!’ Hodao sam ulicom, dok me je nešto peklo u duši. Bio je maj, Antone. Maj hiljadu devet stotina etrdeset pete. Odmah posle nema ke kapitulacije. Geser me je povukao s fronta i rekao: ’Ovo e odsad pa nadalje biti tvoja linija fronta, kapetane Teplove’ Ljudi su u to doba bili... bili su druga iji, Antone. Lica su im se blistala! Ne vredi poricati da je i onda bilo mnogo prljavih Tamnih njuški, ali je bilo dosta Svetla. De ica su skakala oko mene dok sam se šetao ulicom, grudi punih medalja. Raspravljala su, kako sam ih dobio. Muškarci su mi prilazili, estitali su mi i nudili pi e. Devojke su jurišale na mene... da bi me poljubile. Ljubile su me kao svoje momke, koji se još nisu vratili, ili su ostavili kosti u tu ini. Kao o eve i bra u. Ponekad bi se rasplakale. Poljubile bi me i nastavile svojim putem. Da li me razumeš? Ne razumeš me, a kako bi i mogao? I ti brineš za našu zemlju. Misliš da ovde ništa ne valja i da glavinjamo sred sveopšte zbrke. Patiš zato što se svi Svetli nisu udružili da pomognu Rusiji. Samo ti ne znaš šta je ozbiljna nevolja, Antone. Ali mi znamo!“ Igor ponovo iskapi ašu. Anton utke podiže svoju. Klimnuo je, u odgovor na neizgovorenu zdravicu. „Sad znaš kako sam postao ono što jesam“, ponovi Igor. „Mag. Terenac. Ve no mlad. Momak koji voli svakog... i nikog. Još onda sam odlu io da se ne zaljubljujem. Nikada. Devojke su jedno, a ljubav nešto sasvim drugo. Nisam mogao voleti ljudska bi a, zato što su ona slaba. Nisam mogao da volim Inu, zato što su bile neprijatelji ili saborci. Živeo sam po tom principu,


Antoška. Držao sam ga se, što sam bolje mogao. inilo mi se da sam onaj isti mladi , povratnik s fronta i da imam dovoljno vremena da razmislim o zaljubljivanju. Jedno je vrteti se s devojkom po podijumu za igru“, rekao je, uz tihi smeh, „ili skakutati u otmenoj ode i pod ultraljubi astim svetlom u diskoteci. Zar je važno da li sluša džez, rok ili disko, koliko su joj duga ke suknje i od ega su joj arape? Sve mi je odgovaralo. Tako treba da bude. Da li si video ameri ki crta o Petru Panu? Pa, postao sam sli an njemu. Samo što nisam bio glupi de , ve glupi mladi . Dugo sam se dobro se ao. Premašio sam prose ni ljudski vek. Ogrešio bih dušu kad bih se požalio. Ne preti mi nemo na starost niti sli ni problemi. Ne mu i se uzalud, Antone. “ Anton je utke sedeo, lica zarivenog u šake. Kao da je otvorio vrata i video nešto iza njih... ništa zabranjeno ili sramotno. Samo nešto što nema nikakve veze s njim. Shvatio je da e iza svakih vrata, ako - neka me Svetlost u tome spre i! - bude mogao da ih otvori, videti nešto jednako strano i... li no. „Stigao sam do kraja puta, Antone“, re e Igor, gotovo nežnim glasom. „Ne tuguj. Znam da si došao s nadom da eš me prodrmati, da eš mi izbaciti sve budalaštine iz glave i obaviti povereni zadatak. Stvarno sam se zaljubio u Tamnu, kao neka budala. Ubio sam je. Ispostavilo se da sam ubio i samog sebe.“ Anton je utao. Ništa nije imalo smisla. askom bi ga prekrio novi talas tuge i bola. Mislio je da nosi paket bolesnom prijatelju, umesto toga je sedeo na bdenju. „Antone, ne idi, molim te“, re e Igor. „Ionako ne u spavati... uskoro u zauvek raskinuti s tom navikom. Da budem iskren, imam još tri boce votke u frižideru. Restoran je pet spratova niže." „Zaspa emo za stolom." „Mi smo Ini, ništa nam ne e faliti. Istrpe emo. Ho u da razgovaramo. Ho u da se ispla em na ne ijem ramenu. Po eo sam da se plašim mraka. Možeš li da zamisliš?" „Mogu." Igor klimnu. „Hvala ti. Doneo sam gitaru. Nešto emo otpevati. Peva u sam ako treba. Znaš, pevanje samom sebi je kao... pa, shvataš šta ho u da kažem. Sem toga...“ Anton se zagleda u Igora - zvu ao je svrhovitije, izražajnije. „I dalje sam stražar. Nisam to zaboravio, budi siguran u to. Rekao bih da sam obi an pion u ovom zamešateljstvu. Ne, verovatno nisam pion... ve top na kvadratu izloženom neprijateljskoj vatri. Samo što za razliku od drugih figura, mogu da mislim. Nadam se da ni ti nisi zaboravio kako se to radi. Više ne brinem za sebe, Antone. Ali me brine ko e pobediti u ovoj igri. Hajde da zajedno razmislimo o tome.“ „Odakle emo po eti?“, pitao je Anton. udio se samom sebi. Nije valjda prihvatio Igorov stav da je figura, uklonjena sa šahovske table ili osu ena na propast pošto e nevidljivi igra , svakog asa posegnuti za njim. „Po emo od Svetlane, od Krede sudbine", re e Igor. Pažljivo je motrio Antonov izraz lica. Lukavo se nasmešio. „Pa, da li je moja pretpostavka ta na? I ti si razmišljao o tome?“ „Baš kao i Geser", prošapta Anton. „Geser je pametan", složio se Igor. „Ali ni mi nismo budale, zar ne? Bilo kako bilo, zašto za promenu ne bismo razmišljali glavom, umesto rukama?" „Dobro, hajde da probamo", re e Anton uz klimoglav. „Samo..." Gurnuo je ruku u džep. Tražio je Geserovu amajliju. Slomio je kuglicu i oseti ubode koštanih iglica. Ništa se ne može posti i bez bola... Rekao je: „Slede ih dvanaest sati nas niko ne e videti ili uti." „Da li si siguran?", pitao je Igor. „Zar odsustvo podataka ne e uznemiriti Inkviziciju?"


„Ne e biti nikakvog prekida u dotoku informacija", objasni Anton. „Kako sam ja razumeo, sve sprave za nadzor ili ini za pra enje e prosle ivati lažne informacije. Ovo je kvalitetna obmana." „Geser je pametan tip", ponovi nasmejani Igor. *** Edgar je sedeo pored prozora. Pušio je i pijuckao ašu ishlapelog šampanjca. I dalje je bio ukusan. U susednoj sobi je mirno spavala zadovoljna i sre na devojka. Dobro se pokazala. Nema ka studentkinja s nešto skandinavske krvi, pomalo premaštovita za Edgarov ukus. On je, za razliku od ve ine kolega, bio vrlo konzervativan s tim u vezi. Nije u estvovao u grupnom seksu, nije spavao s maloletnicama. Od svih mogu nosti je najviše uživao u klasi nom, misionarskom položaju. Nema zbora da je u tom položaju dosegao savršenstvo. Edgar se slatko i mazno protegao. Otvorio je prozor. Stajao je, udišu i hladni, ledini vazduh. Novi dan je po eo. Možda e Tribunal još ve eras presuditi. Tada e mo i da se opusti i uživa u prazniku. Zaboravi e na sve spletke. Ali ko stoji iza ovih spletki... Dnevna ili No na straža? I najvažnije pitanje - kakva uloga je njemu namenjena? Da li e se Jurijeva slutnja pokazati ta nom. Da li je predvi en za žrtvovanje, baš kao Alisa?

„Evo, pogledaj." Igor raširi veliko par e papira po stolu i izvadi kutiju sa olovkama iz džepa. „Ve sam nacrtao nekoliko dijagrama... neke injenice se uklapaju. Ovoje Svetlana." Anton pogleda krug, iscrtan debelom, žutom linijom i re e: „Ne li i mnogo na nju." Igor se nasmeja. „Dobro. Veoma si duhovit. Pogledaj kako se sve uklapa. Izme u nas i Tamnih postoji osetljiva, kakva-takva ravnoteža. Evo magova od prvog do tre eg reda na našoj strani i njihovih parnjaka na strani Tame... onih u aktivnoj službi i rezervista." Uskoro je prekrio papir manjim krugovima. Oštrim potezom je podelio papir na pola. Na vrhu jedne polovine napisao je „Geser", a na vrhu druge, „Zavulon." Objasnio je: „Ne može se re i da su u igri. Oni su igra i, ali nas zanimaju figure. Vidi kako su se stvari promenile. Svetlaninim dolaskom." „To zavisi od figure koju e, po našoj odluci, predstavljati", oprezno e Anton. „Sada je arobnica prvog reda... ta nije, bila je." „I šta to zna i? Vidi koliko ima magova njenog nivoa." „Ona je pion", re e Anton, iznena en sopstvenim zaklju kom. „Godinama e biti obi an pion. Bi e takva sve dok prikuplja mo , u i da kontroliše svoje sposobnosti i sti e iskustvo. Mo nija je od mene, ili je to bila. Izašao bih na kraj s njom da sam bio na drugoj strani." „Upravo tako, Antone", re e Igor, vešto pune i ašu votkom iz druge boce. Prva je stajala prazna pod stolom. „Upravo tako. Svetlana je znatno oja ala redove No ne straže. U budu nosti e sigurno dosti i Geserov nivo. Govorimo o decenijama, možda i stole ima." emu onda sva ta aktivnost Tamnih? Zamalo što nisu prekršili Dogovor da bi uklonili Svetlanu s puta?"


„Razmišljaj", re e Igor. Gledao je Antona u o i. „Pratimo analogiju sa šahom." „Pion koji stigne na drugi kraj table..." „... postaje neka druga figura." Anton slegnu ramenima. „Igore, to je od po etka o igledno. Svi smo pioni, ali neki me u nama imaju šanse da postanu kraljice. Svetlana ima tu mogu nost. Ti je nemaš. Ja je nemam. Ni Semjon je nema... ali dug je put do suprotnog kraja table. Pa Tamni ne moraju da se žure sa uklanjanjem Svetlane!" „Kreda sudbine", re e Igor. „Šta je s njom? Geser je hteo da iskoristi Igora, de aka bez sudbine, da ga preobrazi u..." „U šta?" Anton slegnu ramenima. „U proroka, filozofa, pesnika, maga... ne znam. U nekog ko e povesti ljudski rod ka Svetlu. Ili možda u Ogledalo? Još jedno Ogledalo, kao što je bio Vitalij Rogoza, samo što bi ovo bilo na našoj strani?" „Ali, Svetlana nije htela da se meša", re e Igor uz klimoglav. „De ak Jegor je prepušten sudbini." „Ali, u tom slu aju...", po e Anton i odmah u uta. Nije znao ima li pravo da otkrije istinu Igoru, ak i pod zaštitom amajlije. „Ali Olga je nanovo ispisala ne iju sudbinu, drugom polovinom Krede", re e Igor, kroz smeh. „To je javna tajna. Najvažnije je da je operacija uspela. Svetlana nije ništa u inila, ali Olga jeste. Geser je, nekim slu ajem, uspeo da rehabilituje Olgu." „Slu ajno je to u inio?“, ponovi Anton, odmahuju i glavom. „Dobro, recimo da je bilo slu ajno. Ali to je drugi nivo istine. Siguran sam da postoji i tre i." „Tre i nivo je osoba iju je sudbinu Olga nanovo ispisala. Zavulon je shvatio da je nasamaren, im je uo da je rehabilitovana. Obmanut je jednostavnim manevrom skretanja pažnje. Tamni su po eli da istražuju. Desetak puta su proveravali sirotog Jegora. Mislili su da mu je sudbina dvaput izmenjena." „Otkud znaš?" „Pazio sam na de aka po Geserovom nare enju. Znali smo da e Tamni pokušati da prozru obmanu." „I?“ „Jegor je bio ist. Njegova sudbina nije menjana." ija je?" Igor utke pogleda Antona u o i. Kao da nema pravo da kaže ono što je znao. „Svetlanina?", uskliknu Anton, potresen nenadnom spoznajom. Pade mu na pamet da bi svaki Tamni na njegovom mestu zacvileo: „Moja?" „Izgleda da je tako. To je briljantan i elegantan potez. Okean mo i je besneo oko nje, tako da niko nije opazio promene na njenoj Knjizi sudbine. Tamni ne mogu da je provere - to bi bilo ravno objavi rata." „Geser želi da ubrza Svetlanin preobražaj u veliku arobnicu?" „Nikako. To bi se smatralo povredom Dogovora. Kopaj malo dublje." Anton se zagleda u kruži e na papiru. Uzeo je olovku i povukao svetlocrvenu liniju od Svetlane. Vodila je do drugog, praznog kruga. „Da", re e Igor. „Upravo tako. Znaš koje je ovo vreme, zar ne?“ „Kraj milenijuma." „Dve hiljade godina od ro enja Isusa Hrista", re e Igor, uz osmeh. „ Josija je bio vrhunski svetli mag", re e Anton. „Ne znam, možemo li ga zvati magom...


bio je Svetlost sama. Ali šta želiš da kažeš... da Geser želi drugi mesijin dolazak?" „Ti si to rekao, a ne ja", odvrati Igor. „Pijmo u... u ime Svetla." Anton popi punu ašu. Bio je potpuno zbunjen. Odmahnuo je glavom. „Ne u, ali ovo... Igore, ovo je igra sa silama u osnovnom obliku, s temeljima vaseljene! Kako može da preuzme toliki rizik?" „Antone, siguran sam da je baš to planirao. Proceni sam - svuda se javlja eksplozija religioznih verovanja. Svi, na ovaj ili onaj na in, o ekuju kraj sveta ili drugi dolazak... što je jedno te isto.“ „To nije slu aj sa svima", usprotivi se Anton. „Ne preteruj." „Nije sa svima, ali ih ima dovoljno da njihov nivo o ekivanja po ne da preoblikuje stvarnost. Ako bi mogao da poguraš stvari, da nanovo napišeš ne iju sudbinu... Geser je sve bacio na jednu kartu. Hteo je da osnaži naše redove novim akterom, Inim takve mo i da mu nijedan Tamni ne bude dorastao. Ni Zavulon, ni izvesni skromni kalifornijski seljak, niti vlasnik malog hotela u Španiji, ni popularna japanska peva ica... niko.“ „To bi mogla biti istina", priznade Anton. „Svetlana je izgubila mo i to zadugo." „Pa šta? Da li je zbog toga ne može da zatrudni?" „Stani", re e Anton. Upozorio ga je mahanjem ruke. „Otišli smo predaleko! Možemo verovati u svaku hipotezu, ali prvo pogledajmo šta se dogodilo. Na primer, Ogledalo." „Ogledalo...", namršti se Igor. „Ogledalo je delo Sumraka. Zavulon ga nije mogao direktno upotrebiti, ali je domamio glupe sektaše s magijskim predmetom u Moskvu i nahranio Rogoza energijom. U inio je to s jednom mišlju, da uništi Svetlanu." „Rogoza je nije uništio! Samo je iscedio, ali to je..." „Jedan od nas nije odigrao ulogu po Zavulonovom scenariju", odgovori Igor. „Neko nije inio potez koji bi omogu io Ogledalu da potpuno uništi Svetlanu kao li nost. Možda ju je spasla injenica da su Tigrica i Andrej poginuli? Ogledalo nije Tamni. Nije direktno umešan u sukob izme u straža. Možda je o ekivao još jedan udarac? Na primer, od tebe. Od Gesera. Do udarca nikad nije došlo, a on nije uzvratio punom snagom." „Objasni mi, Igore, zašto je Zavulon namestio igru Alisi i tebi." „To je bila slu ajnost", promrmlja Igor. „Rekao sam ti, Alisa..." Dobro, zna i da ni ona nije znala! Ali, Zavulon jeste, veruj mi! Poslao je u smrt. Zamenio je figure, zašto?" „Voleo bih da znam", re e Igor slegnuvši ramenima.


GLAVA 5.

Raivo se uzmuvao po hotelskoj sobi. Gestikulirao je s neobi nom živoš u. „Mislim da e biti nevolja. Nema razloga da ra unamo na pomo Dnevne straže Moskve, Praga ili Helsinkija - bilo koje od njih.“ „Ali Tamni mi je obe ao pomo ", pobunio se Jari. Raivo se namršti i re ito mahnu rukama. „Obe ao je! Da, naravno da jeste. A ko je našoj bra i obe ao Fafnirovo uskrsnu e?" ini mi se", tiho e Juha, „da bi bilo razumnije služiti velikoj stvari Fafnirovog uskrsnu a, umesto pokušavati da se on uskrsne." Zavladala je tišina. „Juha...", prekorno e Jari. „Ti... ne možeš to da kažeš." „Zašto ne mogu? Davno su prošla vremena u kojima su magovi igrali bez pravila. Da li bi hteo da izazoveš globalnu kataklizmu?" „Ali naše..." „Naše izlapele vo e su poludele! Zbog toga su poverovale lažnim obe anjima! Zato su pobijene u Bernu... Raivo ima pravo kad kaže da ne emo dobiti nikakvu pomo ! Izgubljene ne možemo vratiti. Pasi im je verovao - i gde je sad? Geser ga je dematerijalizovao u Sumraku!“ Telefon na stolu je zazvonio. Juha nevoljno prekinu raspravu i podiže slušalicu. „Da?“ Posko io je u mestu. Ispustio je ašu eškog piva. Povikao je: „Ti? Ti... odakle zoveš? Šta?“ Slušao je itav minut. Svakog trenutka je bivao sve radosniji i smeteniji. Izgledao je kao ovek koji je uo dobre vesti, iako je o ekivao loše, zarazivši okolinu pesimizmom. Juha kona no spusti slušalicu i prošapta: „Bra o..."

Anton nikako nije mogao da odlu i da li su pogrešili kad su otvorili drugu flašu votke. Opet, inilo mu se da ih približila istini o najnovijim doga ajima... Rasprava je bivala sve neprijatnija. Igor je, na primer, zauzeo izuzetno skepti an stav. Nikako nije mogao da razume ono što mu je Anton objašnjavao: „Igore, u tako složenim planovima sve odlazi do avola, ako samo jedan doga aj krene pogrešnim tokom! Mora postojati razlog. Možda predstavljaš zna ajnu prepreku Zavulonovim planovima?" „Ja?“ Igor se gorko nasmeja. „Ne budi lud. Ja sam obi an operativac. Tre eg reda... možda drugog... bez naro itih sposobnosti i perspektive. Nisam mogao da savladam Ogledalo. Ne znam, Antone." „Pokušaj da se setiš", promrmlja Anton. Nalio je nešto votke i nastavio posle pauze od nekoliko sekundi: „Igore, da li je bilo ne eg izme u tebe i Svetlane?" „Nije", oštro e Igor. „Nije i ne pomišljaj na tako nešto. Nije bilo, nema i ne e biti ni eg. Ako misliš da sam ja vi en kao otac budu eg mesije..." Prasnuo je u smeh. „To je samo ideja", promrmlja Anton. Ose ao se kao potpuni idiot. „Antone, razmisli malo... iz tebe progovara ljubomora, a ne razum. Žao mi je. Obi ni


ljudski proces razmnožavanja sa ovim nema ništa. Ako je Svetlanina Knjiga sudbine iznova napisana, ako je predvi ena za majku novog mesije - to je proces koji obuhvata suptilne stvari, energije Svetla i Tame, potku Vaseljene! Kakve veze ima ko e“, na trenutak je izgubio glas, „biti biološki otac? I Svetlana samo donekle uti e na taj proces! Ne, to je besmislica. Zavulon treba da se plaši isklju ivo Svetlane." „U tom slu aju, ne vidim smisao tvog uklanjanja." „Ne vidim ga ni ja, ali on verovatno postoji." Tiho su pili, bez kucanja ašama. Zurili su u par e papira. „Po emo od osnovnih podataka", re e Anton. Primetio je da blago razvla i re i. „Geser i Olga su, pre godinu i po dana, nanovo napisali Svetlaninu sudbinu? Sad e roditi mesiju?" „Da, tako izgleda." „Zavulon je pokušao da iskoristi pojavu Ogledala da bi je uništio, ali nije uspeo." „Tako je." „Dobro. Zanemarimo nakratko tvoju ulogu u ovim doga ajima. Šta bi mogao biti Zavulonov slede i potez, sad kad je Svetlana lišena svih magijskih mo i i nemo na da se odbrani?" „Nije ona bez odbrane", re e Igor, mašu i prstom prema Antonu. „Zašto to govoriš? Siguran sam da uživa najbolju zaštitu. Napad na nju bi, u svakom slu aju bio povreda Dogovora. Tamni drže do svoje kože, niko ne želi da se suo i s dematerializacijom. „Šta može biti njegov odgovor? Samo jedno." „Pojava Antihrista, jedinog ko može da se suprotstavi mesiji." ove anstvo s ništa manje poleta ne eka pojavu Antihrista", re e Anton. „Uglavnom zahvaljuju i masovnoj kulturi." „Imaš li Bibliju", iznenada e Igor. „Ovde? Ne, naravno da je nemam." „Samo trenutak", re e Igor. Požurio je u drugu sobu, pomalo nesigurnim korakom. Vratio se sa debelom knjižicom. Snebivljivo je pogledao Antona i rekao: „Ja sam ateista. Ali Biblija... razumeš. Sad..." „Igore", re e Anton i spusti ruku na knjigu. „Ne e nam pomo i. Zašto ne bismo logi no razmislili?" „Dobro", Igor se spremno složio. Odložio je Svete spise s izvesnim olakšanjem. „I Zavulon želi da živi. Nije mu stalo do Apokalipse... nadam se. Potreban mu je neko ko se može meriti s mesijom Svetlih." „Fafnir“, zamišljeno e Igor. „Fafnir?“ „Mo ni tamni mag“, složio se Anton. „Ali on nije Antihrist." „Šest, šest, šest“, izgovori Igor. Vrpoljio se u stolici. „Hajde da izra unamo zbir slova u Fafnirovom imenu!" „Ne se am se kako se ime Fafnir piše u originalu. Ako ga napišemo na ruskom, tada...“, Anton se nakratko zamisli, „... tada je zbir osamdeset osam! Ne li i na šest stotina šezdeset šest." „Ali i osamdeset osam je neobi an broj", re e Igor. Posmatrao je Antona plamenim pogledom. „Razmisli o tome. Nije osamdeset sedam. Nije osamdeset devet. Ta no osamdeset osam. To je sumnjivo." „Jeste", složio se Anton. Broj mu je, iz neznanog razloga, zaista delovao sumnjivo. Verovatno je mogu e uskrsnuti Fafnira, vratiti ga iz Sumraka. Ali..." „Ne samo uskrsnuti ga", re e Igor. „Uspeh itavog poduhvata zavisi od ljudskih bi a, zar ne? Od njihovih o ekivanja i spremnosti da poveruju. Ako Fafnirov povratak u život bude insceniran na odgovaraju i na in, ludi mag može biti materijal za ludog antimesiju."


„Ali kako?" etiri jaha a Apokalipse... izranjanje zveri iz mora." Igorov pogled se zamuti. „Antone, Fafnir je navodno sahranjen u moru. Šta ako su... Alisa i taj de ak Makar, umrli u moru kao neka vrsta žrtve? Kakvo bi to osloba anje Tamne mo i..." Anton odmahnu glavom i obrisa znojavo elo: „Igore, možda smo previše popili? Slažem se da Geser namerava da upotrebi... može da upotrebi Svetlanu kao majku novog mesije, reinkarnaciju Hrista u odre enoj meri ili maga nezabeležene mo i. Sve upu uje na to. Zavulon e, da bi parirao tome, možda pokušati da prona e nekog odgovaraju e mo i. Ali povezivanje toga sa Armagedonom, Biblijom i religijom to je preterano!" „Šta je s milenijumom?" Anton je gotovo urlao. „Shvataš li? Magovi možda žele jedno, ali ljudski strahovi i snovi oblikuju stvarnost na svoj na in, tako da e li nosti koje se budu pojavile posedovati sve tražene osobine. Hajdemo!" „Gde?“ „U restoran, da nabavimo još malo votke." Anton s uzdahom pogleda bocu. Da, stvarno je prazna. „Zašto je ne poru imo telefonom?" „O ne, voleo bih da se prošetam.“ Anton ustade i stavi amajliju u džep. Klimnuo je. „Dobro, idemo.“ Ispred lifta nije bilo nikog. Dugo su ga ekali. Igor je govorio, naslonjen na zid: „Vidi, evo šta Zavulon može da radi. Izne e Fafnirovu kandžu iz trezora." „Kako?“ „Zar je važno, kako? Uspe e im. Jednom su je ukrali. Sproveš e magijsku operaciju, uz insceniranje svih mitova Apokalipse. Skakavci, zvezda Pelin, etiri jaha a..." „Lepo vidim Zavulona gde vodi etiri konja za uzde...“ „Šta e mu konji!“, smrknuto e Igor. „Znaš isto tako dobro kao i ja šta magija prerušavanja može da uradi. Na primer, uzmimo etiri oveka ili još bolje - etiri tamna Ina. Jednog iz Azije - bi e crveni jaha , jednog crnca - bi e crni, tre i bi mogao biti Evropljanin - beli jaha , i recimo jednog Skandinavca - bledi jaha . Posadi ih na drvene konji e..." Vrata lifta se otvoriše. Anton stade u mestu. Bra a Regin su ih uplašeno posmatrala iz kabine s ogledalom. Usvojena deca sekte: Afrikanac, Kinez i Ukrajinac. Gde bi bili, nego u ovom hotelu? I oni su došli na zasedanje Tribunala... Anton lagano, pribrano pomisli da je pali brat bio poreklom Skandinavac. Dobro je što ga više nema. Igoru je po svemu sude i isto palo na pamet. Promrmljao je: „Trojica. Vrata lifta su se zatvarala u mrtvoj tišini. Ali Juha Mustajoki iznenada iskora i i gurnu stopalo izme u njih, tamo gde su senzori. Vrata se, oklevaju i, razdvojiše. „Želim da se zahvalim moskovskoj No noj straži", izjavio je. Bio je jako nervozan, ali je pokušavao da zvu i dostojanstvo. „Postupili ste veoma humano." „O emu govoriš?" pitao je Anton. „Poštedeli ste Pasija Olikainena... Mi... cenimo to što je živ.“ „Gde je?“, uskliknu Anton. „U prizemlju... za barom", re e Joka. Iznena eno je zevao na dva Svetla maga. etiri konja", re e Igor tihim glasom. „ etiri konja! etiri konja!"


Mustajoki brzo ustuknu i izmenja zbunjene poglede s prijateljima. Svetli magovi ostadoše sami. „Sve se uklapa!", re e Igor. „Vidiš li? Sve!" ekaj malo..." Anton se usredsredio. Setio se pokreta. Podigao je desnicu, mahnuo pred Igorovim licem i cimnuo ruku nadole. Ponovo je podigao iskrivljenih prstiju i skupljenih šaka. „Proklet da si", zareža Igor muklim glasom i otr a u svoju sobu. Anton polako krenu za njim. Gledao je Igorova svinuta le a kroz otvorena vrata toaleta. Posegnuo je ka njemu kroz Sumrak. Igor zakrklja. Otrežnjavaju a vradžbina nije naro ito komplikovana, ali pijancu nimalo ne prija. Igor je dva minuta kasnije izašao iz kupatila. Imao je mokru kosu i upale o i. Bio je bled kao smrt. „Bledi jaha ", promrmlja Anton. „U redu... Na mene je red." Igor spremno ponovi pokrete. Anton smesta prigrli šolju. Vratio se u sobu, posle nekoliko minuta, nakon što se umio i popio nešto bljutave esmova e (že ga je smesta pogodila). Igor je uklanjao tragove pijanke. Podsmešljivo se obratio Antonu: „Crni jaha ." Anton pri e frižideru i izvadi dve boce kisele vode. Otvorio je jednu i pao u fotelju. Igor uze drugu bocu iz Antonovih ruku. Neko vreme su pili u blagoslovenoj tišini. Igor nevoljno napomenu: „Da... uvoštili smo se." „Drveni konji i", re e Anton. Udario je pesnicom o sto uz glasnu psovku. „To je sramota. Istrtljali smo tolike gluposti." „Delovale su tako logi no", dobaci Igor, snebivljivim tonom. „Ta prokleta Bra a... i etvrti je živ." „Nego šta je", re e Anton i slegnu ramenima. „Znam da je Geser pošao za njim u Sumrak. Naravno... zašto bi želeo da ubije osumnji enog? Predao ga je Inkviziciji. Verovatno u Sumraku. Antone, možda smo bili u pravu?“ „Da nisi ti još malo pijan?“, pitao je Anton. „Nisam. U potpunosti sam trezan. Prokletstvo, ne mogu ni da pijem kako treba! Trtljali smo same gluposti. Zavulon ne bi pokušavao da dovu e drevnog maga iz Sumraka. Šta bi time dobio? A, što se ti e insceniranja kraja sveta dovo enjem Antihrista..." „Fafnir ionako ne odgovara toj ulozi", re e Anton. „Nije dorastao zadatku." „Zna i da su sve naše ideje besmislene?" Anton pogleda par e papira prekriveno masnim mrljama od salame i vlažnim krugovima od aša. Kada su izgubili nit? A bili su tako oprezni. „Bojim se da deo sa Svetlanom nije besmislen. Ali, što se ostalog ti e... Zašto smo se toliko uzbudili zbog broja osamdeset osam? Šta ga ini tako misti nim?" „Nekako je okrugao i gladak, ita se isto s obe strane." Igor nemo no raširi ruke i prasnu u smeh. „Da, imaš pravo. Bile su to pijane baljezganje." Anton podiže flomaster s poda i,precrta krug s „bra om Regin". Rekao je: „Nisu u igri. Izgleda da su okon ali misiju, ispunivši Ogledalo energijom. Evo šta bi trebalo da nas zanima, Igore." Igor s uzdahom pogleda krug sa svojim imenom. „Rado bih poverovao u posebnu ulogu moje malenkosti. Lepo je misliti da sam u inio nešto što je duboko uznemirilo Zavulona i Dnevnu stražu. Ali..." Nemo no je raširio ruke.


„Igore, ti si klju ", re e Anton. „Shvataš li to? Pobedi emo, ako shvatimo zašto Zavulon nastoji da te ukloni da bi naudio Svetlani. Partija e pripasti njemu, ako ne uspemo." „Tu je i Geser. uo sam da dolazi ovog jutra." „Bolje da pokušamo da se sna emo bez njega", re e Anton pomalo nervoznim glasom. „Njegove odluke su... previše globalne." *** Edgar nasu još ishlapelog šampanjca, zaostalog od ju e. Popio je gutljaj, namrštio se i zabrinuto pomislio: „Samo aristokrate i degenerici ujutru piju šampanjac, a ti, dragi moj ne li iš na aristokratu." Stara stražarska navika da razmišlja uvek i o svemu nije napuštala Edgara ak ni tokom no nih zanimacija. Sino je pokušavao da shvati šta vode moskovskih straža planiraju za Boži ... ali ga to nije spre ilo da uživa u onom što je inio. „Hajde da vidimo", pomisli Edgar, „šta imamo. Treba da sve uredno složim, do poslednjeg podatka?" Šta Zavulon može da iscedi iz ove situacije? Mora da konstruiše šefov psihološki model. Tribunal crpi snagu iz obe straže. Nije najmo niji, ali je daleko od najslabijeg u esnika. Tu su i dva elitna maga, Edgar i Anton. Tamo e biti i posmatra a. To je sigurno. Nesumnjivo je da tokom zasedanja Tribunala nijedna strana ne e povu i odlu ni potez. Manevrisa e, da bi obezbedile izvesne prednosti pred ravnodušnom i nepristrasnom Inkvizicijom. Ali, da li je ravnodušna? Edgar nije sumnjao da je neoptere ena predrasudama. Dugo je bivstvovao kao Ini i nikada nije naišao na senku sumnje u dela Inkvizicije. Sluge Dogovora su uvek pribrano i odlu no dejstvovale. Neko je, negde rekao da Inkvizicija ne presu uje ko je u pravu, a ko greši, ve ko je povredio Dogovor. To je osnovni pogled na svet svakog Inkvizitora. Edgar je dovoljno zreo da to razume. I dalje nije razumeo šta nagoni Inkviziciju da se ponaša tako i nikako druga ije. Pitao se da li viši magovi to shvataju. Geser i Zavulon. Po nimo od Tribunala. Svetli mag Igor Teplov može biti oslobo en (što je nepoželjno), ili proglašen krivim. No na straža e, u prvom slu aju, zadržati maga tre eg reda, privremeno nesposobnog za borbu, ali još mo nog i što je još važnije, veoma iskusnog. Edgar se namerio na Teplova i pre borbe u Novom Butovu, iako samo u prolazu. Bilo je to posle rata u uvenoj operaciji Pepeo Belozerska. U to doba su Moskovska i Talinska straža operisale na najneobi nijim mestima, kao što je Vologodskoj oblasti. Nisu imali dovoljno ljudi... Ta nije, Inih. Tamni i Svetli su podjednako oskudevali u ljudstvu. U drugom slu aju No na straža zauvek gubi maga. Pitanje je: pa šta? Igor Teplov je sigurno bio zna ajniji nego što se inilo. Ta nije posedovao je neku vrednost vidljivu samo višim magovima. Sve u svemu inilo se da Zavulon tvrdoglavo i dosledno cilja dve mete u protivni kom taboru: Igora Teplova i Svetlanu Nazarovu. U tom poduhvatu je svesno žrtvovao ljubavnicu, Alisu. Edgar nije našao logi nu vezu izme u okršaja u Butovu, dvoboja u „'Arteku' i zbrkanih doga aja vezanih za pojavu tamnog Ogledala. Zasad je bilo dovoljno znati da ta veza postoji. Ovi doga aji i spletke su nesumnjivo povezani jedinstvenom niti. Njen drugi kraj je u Zavulonovoj ruci. Svaki pokušaj uklanjanja budu e velike arobnice je opravdan i razumljiv. Ali zašto je Zavulon ispleo mrežu spletki oko maga Igora? Zašto baš oko njega? I zašto sad, a ne pre, kad je bio slabiji i neoprezniji? Postojalo je samo jedno, prihvatljivo objašnjenje: Igor je postao opasan, tek nakon što se


svetlana pridružila redovima No ne straže. Dobro. Idemo dalje. Fafnirovo uskrsnu e. Ovo je najbolje vreme i mesto: Predve erje milenijuma, u srcu evropske nekromantije. Ali kakve to veze ima s Tribunalom i slu ajem Teplov-Donjikova? U tome je problem! Edgar je smrknuto pijuckao šampanjac. Imao je veoma malo vremena - do mraka mora nešto smisliti. Doneo je jedinu mogu u odluku. Poseti e lokalno sedište Dnevne straže i to odmah. Zatraži e podatke o dvoboju Zigfrida i Fafnira. Prou e izvesne delove Nekronomikona. Edgar je bio dovoljno mo an mag da bi bio obavešten o mehanizmu uskrsnu a Velikog Tamnog. Mogao je da razlu i koje od neophodnih pretpostavki mogu biti ispunjene, a koje ne mogu. Nemica je još duboko spavala. Edgar se sažalio na nju. Nije hteo da je budi. Oprao se, obrijao i obukao. Nežno je dodirnuo njen uspavani um i izašao na snegom pokrivene praške ulice. Sedište Dnevne straže bilo je na Višehradu, odmah pored Vltave, u privatnoj trospratnici od cigala, s prastarom pumpom za vodu, koja je još radila. Ru ka pumpe je li ila na iskrivljeni kažiprst. Edgar je, u skladu s tradicijom, izašao iz taksija nešto ranije. Kolege su tako mogle da ga otkriju i odlu e šta da po potrebi preduzmu. Stražari su revnosno obavljali svoj posao. Otkrili su ga tri stotine metara od ulaza. Osetio je laki dodir po auri. Otvorio se, dovoljno da dežurni mag shvati da im se približava tamni mag drugog reda, u poslovnoj poseti. Predstavio im je nekoliko nivoa informacija, opisanim redom. Prag je bio evropska prestonica, ali nije bio Moskva. Beskud na dužnosti - kako se ispostavilo, jedini stražar - po asti Edgara zubatim osmehom. „ Još jedan beskud“, pomisli iznena eni Edgar. „Da li su prisutniji u Pragu? Ovo je drugi kog sam sreo.“ Na teritoriji bivšeg SSSR-a bilo je samo šest registrovanih beskuda: dva u Turkmenistanu i po jedan na Krimu, Belorusiji, Jakutiji i Kam atki. Edgar je pre petnaest godina slu ajno došao do tog podatka. Sva šestorica su svedo ila u jednom slu aju. Beskudi su imali gotovo klasi no sumra no obli je. „Pozdrav, kolega!" „Dobro jutro." U Sumraku nije bilo jezi kih prepreka. „Šta te dovodi do naše citadele? Poslovi? Ili je ovo poseta dobre volje?" „Poslovi. Gde je vaša arhiva?" „Na drugom spratu ispod zemlje. Sna i eš se u podzemlju." „Drugi sprat ispod zemlje", pomisli Edgar. „Zna i da imaju duboko podzemlje." „Hvala. Mogu li da idem." „Naravno. Tamni je slobodan da ide gde god ho e, zar ne?" Edgar uzdahnu. To mu je odgovaralo, ali ne sasvim. „Lift je tamo", re e beskud. Spustio se dva sprata ispod nivoa ulice, veoma veoma starim liftom. To nije bio poslednji nivo, ispod njega je bilo još pet spratova. Praška straža je nesumnjivo dobro utemeljena. Prostor ispred lifta bio je sasvim si ušan: etiri sa etiri metra. Po jedna vrata su vodila u prostorije levo i desno od lifta. Na jednima je pisalo „Biblioteka", a na drugima „Kompjuterska soba". „Po u s bibliotekom", pomisli Edgar. „U Fafnirovo i Alhazredovo doba nije bilo kompjutera... bar ne u savremenom smislu te re i." Edgar krenu ka levim vratima. Bila su zatvorena, ali nezaklju ana.


Našao se u klasi noj biblioteci, velikoj dvorani sa desetak stolova i dugim policama punim knjiga. Jedan pogled na kožne poveze bio je dovoljan za zaklju ak da skupocena dela postoje duže od velikog broja Inih. Edgar zastade, baš kad je izuzetno mršavi Ini iskrsnuo izme u polica. Vampir i to viši, shvatio je Edgar. U Moskvi je bilo mnogo obi nih vampira. Radili su na terenu. Bili su topovsko meso, kako ih je krstio Anton Gorodecki. Raspolagali su slabom magijom. ak je i degenerisani tamni mag bio mo niji od njih. Viši vampiri bili su nešto sasvim drugo, iako ih iz nekih razlog u Moskvi nije bilo, pa ni u Centralnoj Evropi, sa izuzetkom eške i Rumunije. „Dobro jutro. Mogu li biti od neke pomo i?" „Dobro jutro. Zanima me materijal o jednom magu iz prošlosti." „Ko vas zanima?", pitao je vampir. „Fafnir. Zmaj Sumraka." „Aha", s poštovanjem e vampir. „Bio je zaista mo an mag. Jedan od najmo nijih Tamnih u istoriji ove anstva. Šta te zanima?" „Okolnosti pod kojim je poginuo. Razlozi dvoboja sa Zigfridom, predistorija, svi podaci. Ukratko, hteo bih da obavim opsežno istraživanje te izuzetne li nosti. Nažalost, imam samo nekoliko sati. Želim da isplaniram operaciju njegovog povratka iz Sumraka." Vampir se osmehnuo. „To je, nažalost, nemogu poduhvat. Zahtevao bi tako mo nu i intenzivnu reakciju, da dozvola za njeno izvo enje ne bi bila dobijena ni po cenu stogodišnje hibernacije svih Tamnih na svetu. „Nije važno", odvrati Edgar, uz široki zamah ruke. „Želeo bih da rešim taj problem, na teorijskom nivou." „U tom slu aju bi trebalo da pogledaš Alhazredov Nekronomikon", posavetova ga vampir. „Delo izuzetno precizno opisuje sve neophodne postupke za rematerijalizaciju senovitih bi a." Pitao je, bez pauze: „Da li si teorijski nekromant?" Edgar se nasmejao, srda nije nego pre. „O, ne! Nikada nisam imao dodira s nekromantijom. Iznenada sam se zainteresovao." „Pravo si u inio kad si došao u Prag. Ovdašnji su vi ni tom nauku. Postoje brojni specijalisti. Nažalost, sve sami teoreti ari. Siguran sam da znaš zašto." Edgar je vrlo dobro znao. Inkvizicija je, od potpisivanja Dogovora, samo dva puta dozvolila rematerijalizaciju. Oba puta samo privremenu. Tribunal je morao da ispita svedoke. Ponekad bi se ukazala mogu nost za vra anje dematerijalizovanih Inih iz Sumraka. Ta mogu nost je dva puta iskoriš ena. Svedoci su, nakon svedo enja, vra eni u Sumrak. Edgar nije verovao da mag Fafnirovog formata nije ostavio neku za koljicu, koja bi omogu ila njegovu rematerijalizaciju. Sigurno je to u inio, nakon što je dostigao izvesni stepen veštine. I Edgar se nadao da e sti i do istog nivoa. Život je tako neobi an. Stalno vas zasipa iznena enjima. Pogotovo u uslovima neprekidnog rata. „Samo izvoli“, re e vampir i pokaza na stolove. „Uskoro u ti doneti knjige. Mislim da te ne zanimaju ondašnja ljudska iskustva, ve hronike Inih. Imam li pravo?" „Naravno, dragi kolega. Naravno." „Vra am se za sekundu." Vampir se zaista brzo vratio. O igledno je duže od deset godina radio kao bibliotekar. Dobro je poznavao knjige.


„Evo", rekao je, spuštaju i dva velika toma na sto. Prvi je bio ogromna knjiga, u vrstom povezu od bledosme e kože, Nekronomikon, u prevodu Gerharda Kihelštajna; druga je bila znatno skromnija - ne tako velika, s opširnim naslovom preko pola strane: Život i opis slavnih dela, proro anstava i brojnih neuporedivih otkri a velikog Tamnog maga poznatog me u Inima pod imenom Fafnir ili Zmaj Sumraka iz pera Johana Jecera. Izgleda da je knjiga bila original. Naslov Jecerove knjige verovatno je zvu ao arhai nije na staronema kom, ali ga Edgar nije znao. itao je knjigu kroz Sumrak, tako da su pojedine stilske figure izbrisane. Tekst je tako bio ujedna eniji i mnogo lakši za tuma enje. Edgar pre e dijagonalnim pogledom preko Fafnirovih dela. Kao što se i dalo o ekivati, opsežni tom je druga ije svedo io o doga ajima od dve Ede i Pesme Nibelunga. Kao prvo, bilo je jasno da je Sigurd (Zigfrid, Sivrit) bio Ini, baš kao i Regin, Hrajdmar i Fafnir. Hrajdmar, naravno nije bio Fafnirov biološki otac, niti su Regini bili bra a. Sigurd je, upornim i umešnim spletkarenjem, uspeo da posva a i uništi sve tamne magove. Neke uz pomo Inih, a neke sopstvenim rukama. Sigurd nije tragao za blagom, bezvrednim metalom i svetlucavim kamenjem. Sigurd i Ini su tragali za nasle em patuljka Andvara, ali Jecer nije objasnio njegov sadržaj. Možda su u pitanju bila drevni, mo ni magijski predmeti ili znanja (u obliku knjiga). Bilo kako bilo, Sigurd je kona no pobio sve Ine i dobio Andvarovo nasle e. Edgar nije imao vremena da dozna šta se posle toga dogodilo. Fafnir je bio Sigurdova pretposlednja žrtva, pre Regina. Izgleda da je Fafnir odneo izvesne tajne sa sobom, u Sumrak. Magovi onog vremena se zbog toga nisu preterano uzrujavali. Nisi bili ograni eni Dogovorom i zakonima. Delali su ne razmišljaju i o Inkviziciji, koja tad nije postojala. Najvažnije saznanje je da je Fafnir posedovao izvesno zaboravljeno znanje napolju visoke borbene magije (koje mu, po svemu sude i, nije mnogo pomoglo u okršaju sa lukavim Sigurdom) i da ga je poneo sa sobom, u Sumrak. Zavulon možda pokušava da ga se domogne. Edgar se okrenuo Nekronomikonu, nakon što je doneo ovaj prili no o igledan zaklju ak. Prvo je nau io da rematerijalizacija dematerijalizovanog Inog nije uskrsnu e, ve nešto mnogo jednostavnije i banalnije. Proces više podse a na zamenu figura u šahu. Neko se povu e u Sumrak, a neko drugi do e na njegovo mesto iz njega. Mo rematerijalizovane i dematerijalizovane individue moraju biti uskla ene. Nivoi ne moraju biti jednaki - dozvoljena je izvesna nesrazmera. Ako su Jecerove pisanije o Fafniru ta ne, Zmaj Sumraka se može razmeniti za tamnog maga drugog ili tre eg reda, ali samo ako ima dovoljno raspoložive energije. Zahtevana koli ina energije mogla bi se obezbediti insceniranjem Apokalipse. Samo uzburkana ose anja hiljada ljudski bi a mogu stvoriti energetski talas koji bi omogu io ponovno ra anje Fafnira iz Sumraka, povratak mo nog i snažnog tamnog maga željnog osvete i davno izgubljene slobode. Šta e u initi taj veliki mag iz davnina, koji nije uo za Dogovor ili Inkviziciju? Kako Zavulon misli da ga kontroliše? Da li to uopšte planira? Zmaj Sumraka na evropskom nebu za Boži - šta bi moglo biti lu e i užasnije? Pretpostavimo da e Fafnir podivljati, paliti gradove i initi svakojaka razaranja. Ljudi e ga smiriti, ako se osloni isklju ivo na grubu silu. Smiri e ga raketama. Onaj Svetli lete i as, ljubitelj ikago bulsa, obori e ga razornim eksplozivnim napravama iz „fantoma" ili „harijera". Ne bi ga ubili, ali bi ga smirili. Kakve koristi Evropa može imati od toga? Da li joj trebaju šarmantni nuklearni oblaci i gradovi pretvoreni u pepeo Fafnirovim plamenom? Fafnir najverovatnije ne bi pobesneo. Lukavo bi se koristio iskustvom. Evropa bi tek tad morala da se pripazi. Usledila bi mnogo ve a razaranja, sa znatno ve im brojem žrtava.


Ali, šta e sve to Zavulonu? Edgar to nije razumeo. Šta još treba da se obezbedi za uskrsnu e Zmaja Sumraka? Mag drugog ili tre eg reda na pravom mestu... Ali na kom? Edgar je slede ih deset minuta izra unavao odgovor na osnovu zvezda iz promenjivih energetskih fokusa. To nije bio veliki problem: Fafnir je ba en u Sumrak negde na severu Evrope. Stoga je najpogodnije mesto za njegovu rematerijalizaciju na izmaku milenijuma... Izra unao je. Rezultat nije izazvao enje. eška. Prag. Obuze ga mra na slutnja. Tamni mag, potrebnog reda, na pravom mestu... U Pragu... To je on! Estonac Edgar! On obrisa hladni znoj s ela i zari nos u knjigu. Ne odgovara svaki mag Zavulonovoj svrsi. Na primer, predmet zamene figura mora biti ro en na ta no odre enom mestu. Ali, to nije jasno. Na kom mestu? Dobio je odgovor: Skandinavija, severna Nema ka i balti ka oblast. Baltik. Šef moskovske Dnevne straže iznenada poziva Estonca na rad u ruski glavni grad. Edgar nikad nije uspeo da prona e nijedan o igledan razlog za svoj dolazak u Moskvu. Ima li u Pragu nekog ko je ro en u Skandinaviji, severnoj Nema koj ili u balti koj oblasti? Nema nikog. Nikog, izuzev Edgara. Sad zna na šta ga je Jurij upozorio pre nego što je poleteo za Prag. To je to. Šta bi moglo biti? Dobro. Samo polako. Bez panike. Upozoren si i spreman. Šta još možeš saznati iz Nekronomikona? Evo, još etiri Tamna su neophodna radi oblikovanja Kruga uskrsnu a. Dobro, to je prili no jasno. Krug je neka vrsta portala, podržana energijom etiri Tamna, elegantno nazvanih Tamnim jaha ima. Jaha i su crvene, crne, bele i blede boje. To odgovara scenariju Apokalipse. Od re i do re i. U Pragu su i magovi koji odgovaraju opisu, iako ih je samo troje - Bra a Regin, crvenokosi (Azijac), crni (Afrikanac), beli (Sloven) i bledi (Skandinavac, kog je Geser pogubio). Zavulon mu je rekao da ra una na Bra u u svojim planovima. Edgar je odgonetnuo sadržaj tih planova. Zavulon ne e biti zaustavljen odsustvom etvrtog jaha a. Edgar pro ita taj deo Nekronomikona do kraja. Otkrio je još dva sitna, ali važna detalja. Pošto je Fafnir zmaj, zakonska forma uskrsnu a zahteva da izroni iz mora - iako to nije sasvim neophodno. Neophodno je da se moru prinese žrtva. Unapred. Bilo gde - u Kini ili na Foklandima. Ili na Krimu. Žrtvovani mora biti „mlad i nevin.“ Ni de ak, ni odrastao. 'Artek', pomisli Edgar. „De ak koji se udavio zbog dvoboja.” I opet, ako je Zavulon namislio da Edgar bude druga figura u zameni, šef ma gde bio tokom poslednja dvadeset etiri asa, mora prona i Edgarovu sliku. Portret ili fotografiju. Verovatno portret. Mora imati tu sliku sa sobom. Sve do zamene. To je bilo sve. Biblioteka više nije imala šta da mu ponudi. Žurno se zahvalio vampiru, bibliotekaru, i otišao do kompjutera. Mogao je da telefonira u Moskvu, ali se telefonskom pozivu lako ulazi u trag. Edgar nije


hteo da se prerano pokaže. Bio je potpuno siguran da Alita etuje na nekom od IRC kanala. Mladi IT menadžer, mag nižeg reda ili arobnjak, sa zadovoljstvom mu je pokazao kako da iza e na Internet. Edgar mu je zahvalio. Mladi je odmah zatim nabio nos u svoj kompjuter. Zagledao se u ekran prepun mašinskih kodova. Programirao je na staromodni na in, bez novih, šarenih „delfi“ oru a. Edgar pokrenu MIRC. Konektovao se na uobi ajeni na in na Getborg DALnet server, sa smešnom kravom (krava je nacrtana u AS- CII-artu - slovima i brojevima). Identifikovao se, ali nije ušao ni na jedan kanal. Odabrao je Potragu iz menija i ukucao NIC koji ga je zanimao: Alita. Otvorio se novi prozor. Edgar se najviše plašio kratke re enice u statusnom redu: „Nema takvog NIC-a ili kanala." Tama beše milostiva. Odgovor je stigao gotovo odmah. S prave adrese - alita@ncport.ru. „Zdravo, Edgare! Da li si u Pragu?“ „Jesam, Alita. Imam hitno pitanje... pomalo neobi no. Nije za sva ije uši. Da li eš mi pomo i?" „Zašto pitaš, Edgare? Naravno da ho u." „Da li si, u poslednjih nekoliko dana bila u šefovoj kancelariji?" Postojala je veoma mala verovatno a da je neka veštica boravila u Zavulonovoj kancelariji, ali je morao odnekud da po ne. „Da, jesam. Zašto pitaš?" „Vidi, vidi", pomisli Edgar. „Pogodio sam." Otkucao je: „Da li si primetila moj portret ili fotografiju u šefovoj kancelariji? Na primer, na stolu." „Kako si pogodio?" Alita mu posla gomilu smajlija, simbola dobrog raspoloženja. „Šef je, nakon tvog odlaska, naru io dva crteža. Na jednom si ti, a na drugom zmaj. Stoje na njegovom stolu. Išla sam u umetni ko - zanatsku radnju na Tverskoj ulici da kupim ramove. Šef me je nagradio bocom dobrog vina." Edgar sklopi o i. To je to. Poslednji in pred planiranu izmenu figura. Tvoja smrtna presuda, Edgare iz Estonije. I šta eš sad? „Pozdravi Edgare. Poljubac!" Nije mogao da gleda smajlije. Zatvorio je prozor e na ekranu i ustao. Mladi programer ga pogleda preko laptopa. „Gotovo?", pitao je, ravnodušnim glasom. „Jeste", odgovori Edgar. „Hvala." Stigao je do izlaza. Nije razmišljao ni o emu. Glava mu je bila prazna. Pazljivo je izabran, kao krava za boži ni roštilj. Razumno mo ni mag s Baltika. Namamljen je i obasut po astima. Dozvoljeno mu je da neko vreme upravlja paradom i to u Moskvi, a ne u nekoj vukojebini. Sve vreme je bio obi na žrtvena krava, predvi ena za klanje, u odgovaraju em trenutku. Bi e iskoriš en kao predmet i razmenjen kao beslovesna šahovska figura. Igra, naposletku, ve ito traje. Samo je boravak figura na šahovskoj tabli privremen. Pa šta. Ako je kucnuo as da se još jedna crna kraljica vrati u igru, da li to zna i da na brzinu dovedeni top s periferije zbivanja ne može da se ukopa i pokuša da na e oslonac na klizavoj površini table? „E, ne e mo i", pomisli Edgar. „Možda nisam kraljica, ali sigurno nisam pion. Ne u tako


lako napustiti tablu. Napravi u rusvaj. Ako uspem, poštede u pola Evrope ozbiljnog problema." Ako sve drugo propadne, ostaje mu Inkvizicija. Edgar je imao utisak da zvani nici u sivom ne e biti oduševljeni mogu om posetom Zmaja Sumraka. Prazni ni Prag kao da je iš ezao. Izbledeo je, povukavši se u pozadinu. Edgar pozva taksi. Odvezao se do hotela. Nijedanput nije pogledao kroz prozor. Automatski je platio voza u i požurio ka recepciji. Vratara je prostrelio pogledom zbog kog je nesretnik poželeo da propadne kroz granitne plo e na podu. Pohitao je ka liftovima tako brzo, da je otkop ani kaput gotovo lepršao za njim. Žurio je ka sobi, gonjen intuicijom Inog. Najedanput je stao, kao da je naleteo na nevidljivu prepreku. Nervozno je progutao knedlu. Finci su se pojavili iz pravca bara. Bra a Regin. Sva etvorica. etvorica, a ne trojica. Finac se pridružio Kinezu, Afrikancu i Slovenu. Onaj za kog se mislilo da je mrtav. Evo ga. Živ je i zdrav. Pa naravno. Zašto bi Geser ubio svedoka? Nesumnjivo je da umetnika obuzmu svakakva neopisiva ose anja kad utisne poslednji komadi stakla u mozaik. Šta ovek da radi kad vidi da komadi i stakla oblikuju kobni tekst njegove smrtne presude? „Brate“, trijumfalno e jedan od Finaca. „Želimo da se zahvalimo tebi i Dnevnoj straži na podršci. Pridruži nam se? Slavimo povratak našeg brata Pasija. Ve smo ga prežalili!“ Pravi Finac se stidljivo nasmeja. Svakim pokretom i grimasom je re ito zborio, koliko je dirnut brigom svoje sabra e. estitam", re e Edgar, tupim glasom, iako nije video nijedan razlog za estitanje. Sva etvorica e sigurno stradati na Fafnirovom uskrsnu u. „Tamni brate..." Magovi se malo ohladiše, suo eni s Edgarovim oklevanjem. „Poznaješ li Svetlog koji e braniti optuženog? Zašto nam je rekao da smo etiri jaha a?“ Njegove kolege uvre eno klimnuše. „Da li da to tuma imo kao neosnovanu uvredu?", s nadom upita vo a Bra e Regin. „Ne“, odgovori Edgar. „To je nešto gore od uvrede, to je istina." To re e i potr a ka liftu.


GLAVA 6.

Anton se predao oko podneva. Igor i on prestadoše da piju votku, uprkos njenom udesnom svojstvu da poti e maštu. Od kafe mu je bila muka. Nije mu se pilo ni divno eško pivo. Igor je stajao na prozoru s ašom „danone“ jogurta u ruci. Poslednji Antonov predlog je propratio odmahivanjem glave. „Ma hajde, molim te. Kakav bih ubica zmajeva bio? Mislio sam da smo digli ruke od pri e s Fafnirom?" „Ali, šta ako se pokaže ta nom?" „Nije važno. Ovo je sukob magija, a ne dvoboj sa zmajem koji bljuje vatru." Igor se zakikota i cini no nastavi: „Kad smo ve kod toga, kladio bih se u mašine u borbi izme u zmaja Fafnira i dva savremena helikoptera. Zalud se trudimo da odgonetnemo pozadinu zbivanja, Antone. Ne emo ništa smisliti." „Pri aj ti šta ho eš, ali ti si klju ." „Ali, šta možemo da preduzmemo povodom toga? Niko ne govori klju evima koja vrata otvaraju, Antone. Ja sam obi an Ini. Samo Zavulon zna šta me ini zna ajnim i najverovatnije Geser. Na stepenicama je. Uskoro e sti i, pa emo ga lepo pitati.“ Anton baci pogled kroz Sumrak i sa zaviš u upita: „Ozbiljno? Da li je blizu? Ne mogu da ga osetim.“ „Ne mogu ni ja. Video sam ih kroz prozor, dok su ulazili u hotel." uli su pažljivo kucanje na vratima. Obi an, ljubazni gest i ništa više. Posetioci u oše kroz Sumrak. Magovi su vodili Svetlanu. Videla je Antona tek kad su sve troje izašli iz Sumraka, u svet ljudi. Osmehnula se i lako slegnula ramenima, kao da ho e da kaže: „Vidi kakva sam.“ Antona ponovo obuze griža savesti i plima nežnosti, pomešana sa sramom i ljutnjom na samog sebe. Tako se ose ao, iako je znao da je morao da dopusti Ogledalu da oduzme Svetlaninu mo . Najvažnije je da je ostala živa. Nije mogao da se reši prokletog ose anja da je igra izgubljena. Da li Igor ima sli na ose anja kad se seti Alise? Sli na, ali mnogo gor a? U tom slu aju, pomisli Anton, mogu biti iznena eni i oduševljeni injenicom da je još živ. „Dobar dan, momci“, tiho e Geser. Nosio je skromno, jeftino odelo i jednobojnu kravatu. Li io je na tipi nog poslovnog oveka, koji kupuje odela u „Mark i Spenseru" i redovno poklanja skromne darove zaposlenima za Boži . Danas je sebe smatrao najboljim poklonom. „Zdravo, Borise Ignjatijevi u", re e Anton. Nije mogao da natera sebe da nazove ovaj dan dobrim. „Zdravo, Ališere." Sveta i on samo izmenjaše poglede. Uhvatio je za ruku i doveo do stolice, kao invalida. Grozno se ose ao. „Dobar dan, šefe", mirno e Igor. „Drago mi je što te vidim. Zdravo, Sveta. Zdravo, Ališere." Geserov telohranitelj Ališer (ako je mogu e da se mag tre eg reda posmatra kao telohranitelj velikog maga, naravno) - ili ta nije njegov posilni, sin devone i ljudske žene - nemo klimnu svom magu i zauze mesto u uglu odaje. Uko io se, s prekrštenim rukama na grudima i delimi no povukao u Sumrak. Anton oseti da su Ališerove sposobnosti osmatranja u Sumraku vešta ki poja ane, što je o igledno šefovo delo. Primetio je da mladi mag izbegava da gleda u Igora. To je bila nova neprijatna komplikacija - Alisa Donjikova je ubila njegovog oca. Iako nije


bio ljudsko bi e ili Ini... teško je precizno odrediti status devona, pouzdanih pomo nika velikih magova. Devone ne izvode Velika juna ka dela. To nije njihov posao. Oni samo služe heroje. Uklanjaju manje prepreke s njihovog puta i u vrš uju porodi ne veze, olakšavaju i ra anje velikih heroja. Antonu zastade dah. Deca vukodlaka, po pravilu nasle uju sposobnost preobražaja, dok deca magova izuzetno retko postaju Ini. Šta se dešava s devonama? Da li je Ališer mag ili devona, kao njegov otac, koji je stole ima bio Geserov pomo nik u centralnoj Aziji. I zašto je šef zadržao mladog maga iz Uzbekistana? Da li ga je ostavio u Moskvi i primio u Stražu, isklju ivo iz sentimentalnih razloga? „Antone!“ Pogledao je Svetlanu. Tek tad je shvatio da je snažno stiska za ruku. „Izvini." Geser je stajao ispred Igora. Gledao ga je pravo u o i. Dugo ga je utke posmatrao. Uzdahnuo je i krenuo ka stolici, mlitav i pogrbljen. Seo je i zario lice u šake. „Borise Ignjatijevi u", re e Igor, „oprosti mi.“ „Ne u!“, graknu Geser, ne skidaju i ruke s lica. „Ne u ti oprostiti. Pa šta ako si se zaljubio u vešticu? Ne bih te osu ivao zbog toga - to je sudbina. Digao si ruke od sebe. Ne o ekuj da u ti to oprostiti." Igor je bio vidno potresen. Anton ga je pažljivo posmatrao. Shvatio je da je obavio povereni mu zadatak. Nije uspeo prvobitnom, direktnom taktikom. Bilo bi glupo o ekivati da e obmanuti iskusnog maga i da e u njemu raspiriti ugaslu želju za životom, pijankom i razgovorom o saborcima. Pokušaj da ga ubedi kako je njegova ljubljena bila gnusna, pohlepna ku ka bio je još gluplji i beznadežniji. Njihov dugi no ni razgovor, pokušaj da shvate šta se dešava i prona u smisao u najnovijoj fazi rata izme u straža je imao u inka. Skrenuo je pažnju Igoru s njegovih jada. Ponovo se ose ao kao deo tima. Da li je Geser od po etka s tim ra unao? U tom slu aju je njegovo celokupno ponašanje, uklju uju i i ovu scenu, pažljivo prora unato. Šef, na kraju krajeva, ima pravo. Igorov um je pomu en. „Gesere, postoje pitanja koja ak ni ti ne bi trebalo da postavljaš", iznebuha e Igor. Govorio je glasno, s probu enim gnevom, glasom punim života. „Naravno, kapetane Igore Teplove.“ Geserov glas bio je hladan kao led. „Nemam pravo! Ali ko je imao pravo da te pita da novembra etrdeset druge plivaš preko Dnjepra pod neprijateljskom vatrom? I ko je imao pravo..." „To nije isto!" „A, zašto nije?" Geser ustade. Prišao je Igoru i stao ispred njega. Nije izgledao nimalo herojski, onako sitan i žilav, za glavu niži od Igora. „Moram li da ti objašnjavam zahteve ratovanja, Teplove? Rat ne proždire tela, nego duše. Nau io si to u slavnom gradu Berlinu, kad si nožem obradio sirotog balavca iz Hitlerjugenda, da bi ga naterao da oda drugove - nau io si to." Igor se trže, kao ošamaren. „Savest... ljubav... ast...", zamišljeno e Geser. „Niko nema prava da tera nekog da radi protiv svoje savesti. Niko nema prava da natera nekog da izda ljubav. Niko nema prava da ube uje drugog da izda svoju ast. Niko. Imaš pravo. Ali mi to inimo, po sopstvenoj proceni, kad na jednom tasu vage stoje naša ljubav, savest i ast, a na drugom milioni ljubljenih, asnih,


pristojnih ljudi. Mi nismo an eli, nije to za nas. Veruj mi kad ti kažem da razumem tvoj bol. Pogledaj Ališera. Pokušaj da razumeš njegovu bol. Pitaj Antona šta mislio o onoj koju voliš. Pitaj Svetlanu." „Ne mogu da osu ujem Igora", tiho e Svetlana. „Žao mi je, šefe. Oprosti mi, Ališere. Možda sam ja samo budala... nedostojna Straže. Ali razumem sve vas." Govorila je izuzetno tiho, bez naglašavanja, ali Geser u uta i ustuknu od Igora. Raširio je ruke i pitao: „Misliš da ja ne razumem?" U sobi zavlada teška, nesnosna tišina. „Gesere, izvršavao sam nare enja, obavljao svoju dužnost", progovori Igor, „iskreno i do poslednjeg slova. Bez obzira na ono... što sam mislio i ose ao. Obavio sam svoju dužnost. Stigao sam do kraja linije." „Nisi. U tome grdno grešiš, Igore." Geser se uzmuva po sobi i izvadi cigaru iz džepa. Smrknuto je posmatrao. Izvukao je paklicu demokratskijeg „pal mala“ iz džepa. Zgužvao je i ozloje eno mahnuo rukom. „Potreban si Straži. Svima si potreban. Meni si potreban." „Svetlani, Ališeru, liji, Semjonu, Medvedu - svima nama", nabrajao je Geser. „Naravno." Igor se osmehnu, kao da se pomirio s injenicom da ne može da završi misao. Ipak je pitao, poslovnim, ozbiljnim tonom: „Koliko dugo?" „Najviše dvadeset godina", spokojno i pribrano odvrati Geser, kao da je o ekivao to pitanje. „Gesere, da li se nadaš da u za to vreme prestati da volim Alisu?" „Ima i toga", priznade Geser. „Potreban si Straži, u ovom asu i u narednim godinama." „Šta ho eš od mene, Gesere?" „Ne smetaj nam, Igore! Pokuša emo da te izvu emo iz ove nevolje. Uspe emo u tome, veruj mi, ako nam ne budeš smetao... ili još bolje, ako nam mal ice pomogneš." Igor je razmišljao. Progovorio je. „Ne u optužiti Alisu Donjikovu za zavo enje magijskim sredstvima. To nije istina." „Ali, možeš da izraziš sumnju da je do vašeg susreta došlo Zahvaljuju i moskovskoj Dnevnoj straži?" „Mogu", re e Igor uz klimoglav. „Verovatno je tako i bilo." „To je dovoljno", re e Geser i slegnu ramenima. „Ništa više ne tražim od tebe." inilo se da je zbilja zadovoljan postignutom pogodbom. Anton pro isti grlo. ekao je da Geser skrene pogled na njegovu stranu. Rekao je: „Borise Ignjatijevi u, hteo bih da te zamolim za jednu uslugu. Možeš li objasniti kakvu ulogu igra Igor u ovoj spletki?" „Samo Igor?" „Da. Jasno mi je šta nameravaš sa Svetlanom i devonom Ališerom." Mladi uzbe ki mag se trže u svom uglu. „Nova generacija se lepo razvija", re e Geser umornim glasom. „Oštroumni ste, ali istovremeno i glupi." Oklevao je. Prešao je pogledom preko svih. Zatresao je glavom i Anton oseti kako mo preplavljuje sobu. Gipki zid je gurao nešto nazad. Istiskivao gaje. „Ne mogu ti re i“, neo ekivano priznade Geser. „Ne mogu ti re i iz jednog prostog razloga." „Odbio bi saradnju?“, oštro uzvrati Anton. Geser odmahnu glavom.


„Ne, naprotiv. Kunem se Svetlom da ono što se doga a ne e nauditi nikome od vas, ni kao magijskim ni kao ljudskim bi ima. Uistinu biste sara ivali sa istinskim, iskrenim žarom. Ali...“, vagao je svaku re . „... u toku su krunske operacije moskovske No ne i Dnevne straže. I suviše toga zavisi od dela ovde prisutnih Inih, kao i od dela naših neprijatelja. Mi povla imo svoje, a neprijatelj svoje poteze. Možda su pogrešni, neuspešni, jalovi. Pobedi e onaj ko pravilno povu e poslednji potez.“ Pobednicima niko ne sudi“, složio se Anton. „Šahovske figure ne mogu nezavisno da se kre u.“ „Zavulon e lako pro itati svaki vaš potez!“, brecnu se Geser. „Ne uobražavaj da si, udarivši kola sa Ogledalom, izveo nepredvidljivi potez. Da, povukao si uspešan potez. Izabrao si manje od dva zla. Ali je i to pro itano. Zavulon... i ja smo znali šta eš u initi.“ Udahnuo je i nastavio, mirnijim glasom: „Vi za mene ne predstavljate samo figure na šahovskoj tabli. Verujte mi. Vi niste oru a." „Ali jedan od nas", re e Svetlana, sa osmehom koji je svedo io o injenici da je jedina žena u sobi, „jeste sredstvo za proizvodnju oru a?" Antona nije zanimalo kako je saznala. Možda je crtala dijagrame, a da ak ni njemu nije ništa rekla? Ili je nešto naslutila, pre nego što je izgubila mo ? Geser je oklevao, oborene glave. Anton oseti da se stepen zaštite uzdigao do neshvatljivo visokog nivoa. Gde je granica mo i velikog maga? Postoji li, uopšte?" „Dobro", re e Geser, klimnuvši glavom. „Svetlana, u pravu si... ali samo delimi no... o, Svetlosti i Tamo!" Spustio se u fotelju. Izvadio je cigarete i zapalio jednu. Povukao je dva dima pre nego što je progovorio: „Svetlana, ti si velika arobnica, kakva se ra a jednom u nekoliko vekova. Potencijalno si mo nija od Olge... najverovatnije. Ali tvoja vrednost za Svetle, pri tom ne mislim na jednu stražu, ve na sve Svetle, jeste u tome što bi mogla poroditi mesiju." „Nakon što je Olga nanovo napisala moju Knjigu sudbine", napomenu Svetlana. „Ne. Ne, posle toga. Sudbinu Inog nije mogu e prepraviti kao sudbinu ljudskog bi a. Ona je predodre ena. Izmenili smo neke detalje, to je sve. Nevažne. Ne e uticati na tebe ili na budu e... o ekivano dete.“ „Koje detalje?" Dugo suspregnuti bes na e izraza u Svetlaninom glasu. Sad je Anton hteo da vikne, kad mu je zarila nokte u dlan. „Samo datum." Geser nije nameravao da popusti pred Svetlaninim pritiskom. „Ništa izuzev datuma. Dve hiljade godina nakon Hristovog ro enja ljudsko verovanje u dolazak mesije dostiže vrhunac." „Hvala ti", re e Svetlana. Glas joj je drhtao od besa. „Zna i, odlu io si kad u ga roditi i ko e biti njegov otac?" „Kao prvo, zašto stalno govorite o ’njemu?’", pitao je Geser. Anton htede da progovori. Najviše ga je interesovalo ovo što je Svetlana rekla o ocu. Geserovo kratko pitanje ga je u utkalo. Svetlana popusti stisak. „O nekima odlu uju otac i majka, o nekima pijani ginekolog, o nekima suvišna aša votke", re e Geser, setnim glasom. Nije morao da kaže, na drugom mestu. „Svetlana, dete moje! Opasno je igrati se takvim silama i predodre enostima! ak ni ja to ne bih pokušao. Predodre eno je da eš roditi k i koja e postati najve a li nost u ratu izme u Svetla i Tame. Njena re e promeniti itav svet. Natera e grešnike na pokajanje. Najve i magovi Tamnih e padati na kolena pred njenim pogledom." „To je samo mogu nost", prošapta Svetlana.


„Naravno. Nema sudbine - što je sre a i nesre a. Ali, znaj da stari, oprezni mag ini sve što je u njegovoj mo i da do toga do e." „Trebalo je da ostanem ljudsko bi e", prošapta Svetlana. „Trebalo je..." „Da li si, u skorije vreme, videla neku ikonu?" pitao je Geser. „Zagledaj se u Marijine o i. Zapitaj se zašto su toliko tužne." U sobi zavlada tajac. „Ve sam ti rekao više nego što sam imao pravo." Geser raširi ruke i slegnu ramenima, kao krivac. Antonu se prvi put u ini da nimalo ne glumi. „Rekao sam vam, jednom nogom sam prekora io liniju dozvoljenog. Na vama je da odlu ite. Razmislite ko je figura na šahovskoj tabli, a ko razumna li nost, sposobna da vidi prošle, izmišljene prekršaje." „Izmišljene?", gorko e Svetlana. „Kad su ti u detinjstvu govorili da moraš da opereš ruke posle igranja u pesku ili terali da vezuješ trake na pletenicama - mešali su se u tvoju sudbinu", re e Geser. „Mislim da su to bila opravdana nastojanja." „Ti nisi moj otac, Borise Ignjatijevi u", re e Svetlana. „Nisam, naravno da nisam. U svima vama vidim svoju decu", uzdahnu Geser. „ eka u te u hodniku... ta nije, Ališer i ja emo ekati. Pridružite nam se, ako ho ete." Izašao je. Devona ga je sledio kao senka. Igor je prvi progovorio. „Najviše boli, što u nekim stvarima ima pravo." „Porazgovarala bih s tobom o pravdi i krivdi da su ti rekli da eš roditi mesiju!", gnevno odvrati Svetlana. „To bi mi prili no... teško palo", priznade Igor, posti enim glasom. Anton se prvi osmehnu. Pogledao je Svetlanu i rekao: „Slušaj, se am se ogor enosti pri suo avanju sa sudbinskom nepravdom - injenicom da Ini, po pravilu imaju decu, obi na ljudska bi a." „To je bila samo apstraktno ogor enje", re e Svetlana i podiže ruke. „De aci, pošto je neko ve zapalio..." Igor joj utke dodade cigaretu. „Zašto sve radi iza naših le a?“, požalila se Svetlana, dok je palila cigaretu. „I kakva u majka biti... mesiji? Pri tom, mesiji ženskog pola." „Pa, mesija je samo odgovaraju i termin, i ništa drugo", re e Igor. „Opusti se." „Uzdrži se od besmislenih pore enja." Igor se, za divno udo, smirio. Zaista. Bio je naoštren i usredsre en. „Antone, zašto utiš?", planu Svetlana. „Da li te se sve ovo i malo ti e?" „Najusrdnije se nadam da me se direktno ti e“, odgovori Anton. „Mislim da bi trebalo da iza emo i da se pridružimo Geseru. Teško je sedeti i ekati." „Zna taj sve unapred", re e Svetlana i okrete glavu. „Ne. Ne zna. Ako zbilja nismo pioni, ne zna.“ Gitarske žice tiho zabrujaše. Igor je svirao, naslonjen na zid. Isprva je pevao tako tiho da su Svetlana i Anton morali da prekinu razgovor.

avoli zatražiše da im služim, ali ja nikome ne služim. ak ni samom sebi, ak ni tebi.


ak ni mo nome. Ako je još živ, ne služim ak ni njemu. Ukrao sam dovoljno vatre da više ne moram da kradem...

Igor nežno spusti instrument na fotelju, kao da je siguran da e mu se uskoro vratiti. „Idemo li?“

Edgar je kao prvi od Tamnih ušao u dvoranu Tribunala. Procedura je tako nalagala. Ušao je istovremeno kad i Anton na suprotnim vratima. Ljubazno su se naklonili jedan drugom. Edgar nije ose ao veliko neprijateljstvo prema Svetlom. O ekivao je da i druga strana bar donekle deli isto ose anje. Ova dvorana je u pore enju sa zapuštenom odajom Moskovskog univerziteta delovala impresivno. Naposletku, ovo je Evropa. Teški, masivni, kameni svod je obezbe ivao mir i sigurnost. Opazio je usamljeni, jednostavni, metalni sve njak sa dve stotine sve a. Mogao se zakleti da sve e gore duže od jednog veka. Pri ali su da se sedište Inkvizicije u Bernu, nalazilo u ultramodernoj zgradi. Praško odeljenje se nalazilo u drvnom zdanju. Edgar je više voleo starinski stil. Okrugla dvorana je podeljena na dva dela: jedan obložen belim i drugi tamnim mermerom. Bilo je ne eg naivnog i dopadljivog u jednostavnoj vizuelnoj prezentaciji dve sile. U središtu je bio sto za zastupnike optužbe, pored kružne metalne rešetke, preba ene preko mra ne rupe na podu. Ograda od sivog mermera se pružala do samog središta dvorane. Ome ila je prostor predvi en za Inkvizitore. Oni su ve sedeli na svojim mestima. Bilo ih je sedmoro. Inkvizicija se u na elu nije smatrala silom jednakom dvema stražama. Edgar je znao da me u sedmoricom sede i dva velika maga - Tamni i Svetli. Evropsko sedište bi, ako bi htelo, moglo da se uhvati u koštac Geserom i Zavulonom na ravnopravnim osnovama. To je prijatna pomisao. Za Antonom su stupala tri Svetla iz Moskve. Geser... pa, našta bi ovo li ilo bez njega? Svetlana... i to je o ekivano. Tu je i onaj Uzbek, Geserov sekretar ili pomo nik. Tamni su ve kora ali hodnikom iza Edgara. Zavulon... Edgar se nevoljno okrenuo kad je osetio približavanje šefa. Dobio je prijateljski pozdrav glavom od starešine moskovskih Tamnih. Vidi, vidi... smeješ se, Judo... gori si od njega. On je izdao u itelja, a ti izdaješ u enika. Još dva Tamna u oše u dvoranu, za Zavulonom. Edgar je o ekivao Anu Lemeševu, ali ne i Jurija, koji mu je podsmešljivo namignuo. Jurija, koji ga je pravovremeno upozorio na Zavulonove ne uvene spletke. Njegovo prisustvo ga je iznenadilo. Edgar primora sebe da skrene pogled sa kolega, da bi osmotrio dvoranu. Kona no su doveli Igora. Inkvizitori nižeg ranga su stupali iza Svetlog Maga. Išli su ka metalnoj rešetki pre nika tri metra u središtu dvorane. U tom krugu nije bilo magije, ili je Edgar nije ose ao. Izgleda da je mehanizam koji je u davna vremena sklanjao rešetku, da bi optuženi pao u duboku jamu, zar ao od neupotrebe. Stajanje u tom krugu, i pored toga nije bilo nimalo prijatno iskustvo. inilo se da Igor ne mari za rešetku. Stajao je u središtu kruga, s rukama prekrštenim na


grudima. „U ime Dogovora..." Jedan inkvizitor se izdvoji iz grupe. Samo on nije nosio sivu halju. To je bio Viteslav, viši vampir. „Mi smo Ini. Služimo druga ijim silama..." Edgar je mehani ki ponavljao re i Dogovora. Pokušavao je da pogodi kako e Vje eslav po eti i kako e prona i izlaz iz pravne gungule. „Evropski tribunal Inkvizicije danas treba da razmotri tužbu No ne straže grada Moskve, u Rusiji, protiv Dnevne straže grada Moskve, u Rusiji", obznani vampir, nakon itanja Dogovora. „Protivtužba Dnevne straže grada Moskve protiv moskovske No ne straže, predstavlja sastavni deo postupka. Njen predmet je dvoboj izme u svetlog maga Igora Teplova i tamne veštice Alise Donjikove..." Dosad nije bilo iznena enja. Edgar uvide da stiska tamnu, hladnu, drvenu površinu stola. Potrudio se da povrati kontrolu nad sobom. Naposletku, on je iskusni pravnik. Koliko su pravni postupci me u ljudima druga iji od onih me u Inim? Izuzev predvi enih kazni, naravno. „Ipak, tok postupka e biti unekoliko promenjen", re e Vje eslav. „Tribunal je obavezan da reši još dva pitanja, povezana s glavnom tužbom. Prvo se ti e sekte Tamnih, koji sebe zovu Bra om Regin. Kriva je zbog napada na trezor Inkvizicije i kra e magijskog predmeta zvanog Fafnirova kandža, krijum arenja istog u Rusiju i opiranja moskovskoj No noj straži. Uvedite optužene." Dva mlada inkvizitora uvedoše etvoricu Finaca. Blagi osmesi osvanuše na licima svih Inih. Nije ni udo, teško je zamisliti smešniji kvartet. „Verovatno nema potrebe za navo enjem inkriminisanih okolnosti", re e vampir. „Svi prisutni su upoznati s materijalom koji je Inkvizicija prikupila povodom ovog slu aja. Zadatak Inkvizicije je da saopšti pravednu, nepristrasnu i strogu presudu." Izrazi lica optužene etvorice su jasno govorili da ne o ekuju blagost suda. „Kazna za ozbiljan zlo in poput napada na službenike Inkvizicije i kra u izuzetno opasnog magijskog predmeta može biti samo jedna - dematerializacija", obznani vampir. Zastao je i dodao, nateravši Fince da podignu glavu. „Ali... ali optuženi nisu direktno u estvovali u bernskom incidentu. Iz priloženog materijala se jasno vidi da su vo e sekte, nažalost, pobijene prilikom hapšenja, prinudile etiri mla a maga da obave kurirski zadatak. Inkvizicija je, shodno navedenom, prekvalifikovala njihovo delo u krijum arenje i opiranje moskovskoj No noj straži. Postoje i olakšavaju e okolnosti: duboko i iskreno kajanje, pružanje pomo i u istrazi nakon hapšenja, mladost optuženih i odsustvo ranijih ogrešenja o zakon. Inkvizicija ima pravo da smanji kaznu, ako moskovska No na straža prihvata nabrojane olakšavaju e okolnosti i ako nema drugih optužbi protiv njih." Geser ustade kao govornik Svetlih. Raširio je ruke: „Moskovska no na straža nema... nikakvih optužbi protiv optuženih. Doda u da vrsto verujemo da je izvesni... izvesni nepoznati tamni mag, isprovocirao vodstvo sekte Bra e Regin da po ini zlo in." „Ta tvrdnja nije dokazana", re e Viteslav. „Samo identitet provokatora nije utvr en", sa osmehom re e Geser. „Njegovo postojanje je neosporna injenica." Viteslav klimnu, nakon ega se okrenuo kolegama. Inkvizitori su nekoliko trenutaka nemo delili misli. Viteslav se okrenuo ka etvorici nepomi nih Finaca. „U ime Dogovora, imaju i na umu blagonakloni stav No ne straže, odsustvo ozbiljnijih


posledica i druge olakšavaju e okolnosti, Inkvizicija vam daje pravo da izaberete kaznu. Prva mogu nost je - osuda na smrt vešanjem bez gubitaka gra anskih prava..." Krupni crnac muklo uzdahnu. Kinez i Finac ga pridržaše, da ne padne. „Druga mogu a kazna je doživotna zabrana koriš enja magije. Imali biste pravo da živite životom obi nih ljudskih bi a, bez upotrebe magijskih sredstava za produženje ili poboljšanje kvaliteta života." Finci su zabezeknuto zurili u inkvizitora. Zavulon se prodorno zakikotao, ali je odmah povratio ozbiljni izraz: „Drugu... drugu!", prozbori Juha Mustajoki prigušenim glasom. Ostali klimnuše. „Da li iko od prisutnih ima neku primedbu?", pitao je Vje eslav. Geser ponovo ustade. „Mislimo da bi optuženima trebalo dozvoliti upotrebu magije... slabe... na predmetima bez duše. To je sitan gest dobre volje." inilo se da Geser s mukom izgovara svaku re , da primorava sebe na iskazivanje milosr a. „Na primer, pronalaženje... sitnih... izgubljenih predmeta... klju eva ili nov a... Teranje muva iz sobe... To je u skladu s pravilima, muve nemaju dušu, zar ne? iš enje karburatora..." Na vampirskom licu se ogledalo blago iznena enje. On ne shvata, pomisli Edgar. „Inkvizicija nema zamerki", oglasi se Viteslav. „Ozna ite optužene!" Inkvizitori podigoše desnice i tanke niti bleštave energije poleteše ka optuženima. Oznake su trajno nanesene. Osu enici e odsad mo i da izvode samo najslabije oblike magije. Inkvizicija najverovatnije nije shvatila da je Geserova neo ekivana blagost samo pogoršala kaznu. Jedno je biti u potpunosti lišen magije. To vodi postepenom navikavanju na život ljudskog bi a, dok upotreba slabe magije vodi svakodnevnom podse anju da si beznadežni bogalj, prinu en da živi sa senkom nekadašnje mo i. Finci nisu o tom razmišljali. Izvodili su ih iz dvorane, pomahnitale od radosti. Juha je neprestano pokušavao da se otme inkvizitorima. Svakom je tresao ruku, ali su ga odlu ni stražari potezali i gurali napolje. Edgar zavrte glavom. Bilo mu je drago što su Bra a Regin pošte ena. Ali uz kakvu cenu. Da je bio na njihovom mestu, verovatno bi izabrao brzu smrt. „Slede e pitanje koje se mora raspraviti nije najavljeno", re e Viteslav. „Inkvizicija zahteva da vo a No ne straže grada Moskve, poznat pod imenom Geser, stupi u krug za optužene." Zavulon se trijumfalno osmehnu. „Baš kao i vo a Dnevne straže grada Moskve, poznat pod imenom Zavulon." Edgara obradova gotovo neprimetni izraz iznena enja na Zavulonovm licu. Ali, koliko je iskren? „Prvo pitanje Inkvizicije je namenjeno velikom magu Geseru." Viteslav je govorio u tivo, ali veoma odlu no. „Gesere, da li si izveo intervencije na Knjizi sudbine ovde prisutne velike arobnice Svetlane Nazarove, da bi pomenutu veliku arobnicu prisilio da postane majka svetlog mesije?" U dvorani je vladao tajac. „Preformuliši pitanje, Viteslave“, odvrati Geser, tihim glasom, „ili u se uvrediti.“ Vampir se osmehnu i otkri zube. „Odgovori na suštinski deo pitanja, veliki Gesere." „Vrlo dobro", re e Geser uz klimoglav. „Nisam o ekivao ovu optužbu, ali... izne u svoj stav za dobrobit Tribunala."


„O ekivao si ih", pomisli Edgar. „Ti sve o ekuješ, lukavi stari spletkarošu." „Intervencija takve vrste u na elu je nemogu a. ak i za mene", skromno obznani Geser. Viteslav je delovao zbunjeno. „Ali, veliki maže Gesere, Knjiga sudbine Svetlane Nazarove..." „Kazuje da e postati majka najve e od svih svetlih arobnica; poetskim re nikom nazvane svetli mesija." Geser se zadovoljno nasmešio. „To je izvor velike radosti za moskovsku No nu stražu... i naravno za sve Svetle. Poštovana Inkvizicija mora razumeti da tako nešto ni u kom slu aju ne može biti upisano u Knjigu sudbine. Nema na ina za to. To se ne može ostvariti ni pomo u izvesnog, vama poznatog magijskog predmeta, zakonitog vlasništva No ne straže." „Ali, bilo je promena u Knjizi sudbine Svetlane Nazarove?", bio je uporan vampir. „Bilo je", re e Geser i klimnu. „Kao što svako, ili gotovo svako zna. Mogu e je uneti promenu u Knjigu sudbine. Ali to ima direktni uticaj na ravnotežu Svetla i Tame. Manje izmene sudbine ljudskog bi a se vrše relativno lako. Mnogo je teže na initi makar i bezna ajnu izmenu sudbine Inog. Što je Ini mo niji, promena je ozbiljniji poduhvat, a neravnoteža izme u Svetla i Tame ve a. Poštovani pripadnici Tribunala, možete li izra unati posledice koje bi nastale ako bi se u Knjigu sudbine velike arobnice upisao podatak da e postati majka mesije?" Svi su utali. „Svi mi... svi Ini zajedno bi se dematerijalizovali, ako bi iko pokušao nešto sli no. Od nas bi ostao samo pepeo. Svet bi propao. Optužujete me za takvo delo?“ „Svetli maže Gesere, koje promene su na injene u Knjizi sudbine Svetlane Nazarove?" Geser slegnu ramenima. „Unete su samo banalne novine! Obavezan sam da se brinem o dobrobiti svojih kolega, zar ne? Putovanje do ovog ili onog italijanskog letovališta, obuka za polaganje voza kog ispita... i još ponešto. Predo u vam detaljni spisak, ako želite. Nema ni eg ozbiljnog. Samo malo životnih zadovoljstava." Viteslav je pitao posle kra eg razmišljanja: „Kada e se novi unosi dogoditi? Pre ili posle ro enja najve e svetle arobnice?“ „Mislim pre", sa osmehom odgovori Geser. „Tako si promenio datum doga aja." Viteslav nije pitao, ve je glasno razmišljao. „Uve ao si mogu nost da e Svetlanina budu a k i biti svetli mesija." „Možda je baš tako bilo", složio se Geser. „Ali, šta s tim? Samo sam poboljšao svakodnevni život svoje koleginice." „Zar nisi mogao da posegneš za drugim metodama da bi poboljšao životne uslove Svetlane Nazarove? Šta je s pla enim odmorima, povišicama i prijateljskim savetima?" Geser je zvu ao iskreno uvre eno. „Poslužio sam se onim što mi se našlo pri ruci. Inkvizicija ima pravo da se udi što ukucavam eksere mikroskopom, ali me zbog toga ne može optužiti." Inkvizitori izmenjaše poglede. Neme konsultacije su ovog puta potrajale itav minut. Edgar oseti poto hladnog znoja na le ima. Inkvizicija bi izazvala veliku pometnju, ako bi optužila Gesera. Dematerializacija Velikog maga nije isto što i presuda finskom kvartetu. „Nemogu e je utvrditi prekršaj", kona no se oglasi Vje eslav. „Veliki maže Gesere, nakon što je ula objašnjenje, Inkvizicija prihvata tvoj stav, da nisi povredio Dogovor..." „Slovo i duh!" oštro ga ispravi Geser. „Slovo i duh", složi se vampir, glasom, u kom se mogla osetiti izvesna ozloje enost. „Znaj da se tvoja dela smatraju problemati nim i opasnim." „Ništa više od pokušaja moskovske Dnevne straže da ukloni Svetlanu Nazarovu, neposredno pre inicijacije", planu Geser. „Imate li još neko pitanje za mene?"


„Nemam“, re e Viteslav. „Vratite se na svoje mesto." Zavulon je tokom ispitivanja strpljivo stajao na rubu rešetke. inilo se da nije nimalo uznemiren injenicom da protiv Gesera nije podignuta nijedna optužnica. Edgara je onespokojila ta mirno a. „Tamni maže Zavulone. Inkvizicija ima neka pitanja za tebe“, re e Viteslav. „Da li si isprovocirao napad sekte Bra e Regin?“ „Niko ne mora da svedo i protiv samog sebe“, odgovori Zavulon bezizražajnim glasom. „Da li je to priznanje?“, pitao je vampir živahnim tonom. „Ne, to je podse anje na zakon. Nemate pravo da postavljate takva pitanja. Zbog toga ne u odgovoriti." „Vrlo dobro. Tvoja primedba je usvojena. Veliki maže Zavulone, da li si, da bi se suprotstavio budu em mesiji Svetlih, planirao uskrsnu e velikog maga Fafnira, poslatog u Sumrak i dematerijalizovanog pre hiljadu godina?" Zavulon je žustro treptao. Zvu ao je veoma iznena eno: „Gde ste pokupili te besmislice?" „Da li si delovao s namerom da spre iš inicijaciju Svetlane Nazarove i preduzeo druge akcije protiv nje?" „Jesam, u okviru granica dozvoljenih Dogovorom", hitro odvrati Zavulon. „A, Fafnir?" „Šta s Fafnirom?" re e Zavulon. Namignuo je Edgaru. „Zašto si u Prag poslao izvesnog pripadnika Dnevne straže, idealnog u esnika Fafnirove rematerijalizacije?" „Ne znam o emu govorite."’ „Da li si nameravao da iskoristiš slede e podudarnosti: Fafnira kao Antihrista i etvoro Bra e Regin, kao etiri jaha a Apokalipse?" Zavulon prasnu u smeh. Dugo se grohotom smejao kao neko ko je izveo smelu, ali izuzetno smešnu smicalicu. Kona no je otro suze i progovorio smirenim glasom: „Inkvizitori su me oduševili pokazanim smislom za humor. Fafnir je bio ludi psihopata. Dobro sam ga poznavao. Nikako ne bih želeo da ga ponovo sretnem. U svakom slu aju, teško da bi odgovarao ulozi tamnog mesije. To prevazilazi njegove mo i... Što se ti e Svetlaninog uklanjanja", Zavulon se osmehnu, „to je mogu e izvesti. Ali uz takvu cenu... o, ne nikada. A oni, maloumni finski magovi, kako si ih ono nazvao - jaha i Apokalipse?" Edgar se ose ao kao potpuni idiot. Mole ivo je posmatrao Viteslava. Vampir nije odustajao. „Zašto si izveo slede a dela: uprili io smrt Alise Donjikove, koja može biti protuma ena kao ritualna žrtva, neophodna za rematerijalizaciju i naru io dva portreta od dobro poznatog moskovskog umetnika s likovima tamnog maga Edgara i zmaja Fafnira?" Zavulon se uozbiljio: „I meni je stalo da doznam sve okolnosti Alisine pogibije. To e, po mom saznanju, biti predmet slede eg saslušanja. Što se portreta ti e..." Starešina moskovske Dnevne straže zavu e ruku ispod jakne i izvadi dve male, uramljene slike, veli ine dvadeset sa trideset centimetara. Edgar se užasnuo kad je prepoznao svoju sliku. Na drugoj je bio zmaj u gr u. „Ovo je mali boži ni poklon jednom od najvrsnijih službenika. Nadam se da mi ne ete zameriti na sentimentalnosti." Zavulon zakora i ka Edgaru. Uru io mu je portret, nesumnjivo kvalitetan rad. Edgar se još više uplašio od šefovog šapata:


„Pametan si ti de ko." Starešina moskovske Dnevne straže se vratio u krug za optužene. „Šta je s drugom slikom?", pitao je Viteslav. ista sentimentalnost", ponovi Zavulon. „Bra a Regin su oživela uspavana ose anja. Setio sam se Fafnira i... odlu io da naru im portret, da bi me podse ao na njega." „Nisi planirao da ga vratiš u život?", ponovo je pitao Viteslav. Zavulon je ovog puta odgovorio krajnje ozbiljno i naizgled potpuno iskreno. „Ni za trenutak. Postoje manje razorni na ini za postizanje cilja." Inkvizitori izmenjaše poglede. „Veliki maže Zavulone", re e Vje eslav. „Inkvizicija nema optužbi protiv tebe. Možeš da se vratiš na svoje mesto. Ipak, podse amo te da tvoja dela, sagledana u celini, deluju izuzetno pritvorno i opasno." „Jano mi je, jasno mi je", promrmlja Zavulon kad je izašao iz kruga. „Uskoro ne emo mo i da kamo nos bez dozvole." Edgar pogleda Gesera. O ekivao je da e stari spletkaroš biti ljut. Ali ne, Geser nije bio ljut. inilo se da sa iskrenim zanimanjem sluša Zavulona. Što e re i da je bio uveren da e se starešina Dnevne straže svakako iskobeljati, ali su ga interesovali podaci koje bi mogao otkriti. Obojica su znali šta ih eka. Edgar je o ajni ki nastojao da prikupi razbacane misli. To zna i da e Svetlana zaista biti mati svetlog mesije... uz to ženskog pola - to je bilo iznena enje. Zavulon se opirao tome, ali... ali ne stvaranjem Antihrista od krvi i mesa. To je bio samo manevar za skretanje pažnje. Edgar se upecao kao naiv ina. Ali šta je najvažnija stvar? „Inkvizicija po inje razmatranje najvažnijeg pitanja, izuzetno zna ajnog za Svetle i Tamne", re e Viteslav, kao da odgovara na Edgarovo neizre eno pitanje. „To je slu aj Igora Teplova, maga tre eg reda, pripadnika moskovske No ne straže. Da li su svi upoznati sa ovim slu ajem?" Svi su utali. Odavno su se upoznali sa detaljima slu aja. „Dajem re predstavniku optužbe, Antonu Gorodeckom.“ „Bi u kratak. Naša optužbe su, u osnovi, jednostavne - optužujemo ovde prisutnog maga Zavulona za smišljeno slanje Alise Donjikove u logor 'Artek'. Znao je da e Igor Teplov tamo boraviti, radi obnove izgubljenih mo i. Nesumnjivo je pro itao linije verovatno e i shvatio da e se pod datim okolnostima izme u Igora i Alise... neizostavno roditi ljubav, tragi na i beznadežna pošto mladi ljudi služe razli itim silama. Predvideo je da e do i do dvoboja koji e se okon ati smr u Igora ili Alise. Preživelog e osuditi Inkvizicija. Optužujem Zavulona za namernu i cini nu eliminaciju - pokušaj eliminacije - agenta moskovske No ne straže Igora Teplova. Mi, shodno tome, zahtevamo da Inkvizicija povu e optužbu protiv Igora Teplova za povredu Dogovora ubistvo Ane Donjikove." „Da li je to sve?", pitao je Viteslav posle kra e pauze. „Nije. Zahtevamo da sud razmotri smrt de aka - koji nije bilo Ini - kao posledicu dvoboja. Pošto je dvoboj rezultat Zavulonove nameštaljke..." „Prigovor!", kriknu Zavulon, piskavim glasom. „Prigovor se usvaja", presudi vampir. „Pošto verujemo da je dvoboj Zavulonova nameštaljka, smatramo ga krivim za de akovu smrt. Shodno tome, Igor Teplov ne može za nju odgovarati. To je sve.“ Viteslav se okrenu Zavulonu.


„Šta imate da kažete povodom izre enih tvrdnji?" „Ne u odgovarati na njih, iz ve poznatih razloga", mirno e Zavulon. „Pozivam zastupnika odbrane." Edgar uzdahnu i po e. „Moj kolega se bavi iznošenjem veoma zabavnih naga anja. Svedoci smo pokušaja zaštite kriminalca..." „Prigovor!", hitro e Anton. „Zaštite optuženog", ispravi se Edgar. „Igor Teplov je kriv za ubistvo Alise Donjikove. Slu aj je posebno težak, zato što je iskreno voleo. Da stvar bude gora, Igor Teplov je, u kandžama manija ke strasti, nenamerno prouzrokovao smrt de aka Makar a Kanevskog. Ubio je dete, ljudsko dete, koje je imalo pravo na život. To nije sve. Posle neobuzdanog prikupljanja mo i od dece na odmoru u 'Arteku', njih sedmoro je naredna tri meseca patilo od no nih mora. Zabeležena su dva slu aja trajnih psihi kih tegoba. Devetogodišnji Jurik Semecki, stanovnik Moskve, umro je od gušenja mesec dana nakon povratka iz 'Arteka'. Udavio se u kadi. Još ne znamo da li je to rezultat aktivnosti Igora Teplova... Svetlog maga, Igora Teplova." Pogledao je optuženog. Igor mu je uzvratio pogled, kamenog lica. Nepristupa nog. Bezizražajnog. „Svetli mogu, koliko im duša ište, insistirati na neosnovanim optužbama", re e Edgar. „Oni to ine bez ijednog dokaza, bez razumnog objašnjenja, zašto bi moskovska Dnevna straža žrtvovala mladu, obe avaju u pripadnicu, dobitnicu niza pohvala od starešine Straže, da bi eliminisala Svetlog maga tre eg reda, lišenog zna ajnijeg talenta... Prepuštam to njihovoj savesti. Mi samo tražimo da Inkvizicija nepristrasno razmotri situaciju i kazni krivca zbog povrede Dogovora." Edgar duboko udahnu pre odlu ne završnice: esto sam slušao da svetli magovi, po initelji moralno neodbranjivih dela pristupaju dobrovoljnoj dematerijalizaciji. Povla e se u Sumrak, pritisnuti teretom sramote. Svi smo uli za to. Ja, na primer, nikada tome nisam prisustvovao. Igor Teplov nesumnjivo smatra da su ubistvo voljene žene i smrt i patnja nevine ljudske dece moralno besprekorna dela.“ utao je. Inkvizitori izmenjaše poglede. Viteslav progovori: „Da li neka od strana može dokazati svoje tvrdnje?" Geser je utao. Zavulon je za eno upitao: „Oprostite, ali kakav dokaz bi trebalo da ponudim da bi vam bilo jasno da nisam kamila? Teret dokaznog postupka treba da padne na one koji su izneli tako besmislene optužbe." „Inkvizicija je saslušala stavove obeju strana", re e vampir. „Optuženi, imaš li šta da dodaš?" Igor Teplov, klimnu. „Da. Priznajem da moja dela nisu sasvim opravdana... i duboko žalim zbog njihovih posledica. Ja... ja sam..." Spustio je glas i progovorio znatno brže. „Gajio sam snažna ose anja prema Alisi Donjikovoj. Poludeo sam, kad sam saznao da je tamna veštica. Ne tražim milost. Osudio sam samog sebe. Ali..." Okrenuo se ka Zavulonu. „Ti si ubica! Ti si poslao Alisu u smrt! I zato moram ostati živ. Moram, da ti ne bi profitirao od zlo instva!" Zavulon samo slegnu ramenima i duboko uzdahnu. „Imaš li neki dokaz?" pitao je vampir. Igor odmahnu glavom.


„Tribunal je svestan zna aja ovog slu aja", re e Viteslav. „Kako nijedna strane nije pružila dokaze, Inkvizicija smatra da je veoma važno utvrditi ko je krivac. Shodno iznesenom uverenju..." Edgar vide kako se Zavulonov izraz naglo menja: uko io se usred osmeha. „Inkvizicija e, shodno iznesenom uverenju, nastaviti sa ispitivanjem svedoka. Alisa Donjikova e biti privremeno rematerijalizovana." „Prigovor!" Zavulon sko i kao oparen. „Ovaj slu aj nije dovoljno važan da bismo zbog njega uznemiravali duhove preminulih!" „Prigovor se odbija. Inkvizicija zahteva da Ana Lemeševa, prisutna po našem pozivu, stupi u središte dvorane. Njeno telo e biti iskoriš eno za privremenu rematerijalizaciju Alise Donjikove.“ Lemeševa zacvile. Dva mlada inkvizitora je povedoše ka središtu dvorane. Slabašno se trzala u njihovim rukama. „Energiju potrebnu za ovaj proces mora obezbediti moskovska No na straža. Ona ne e biti vra ena, bez obzira na ishod procesa", nastavi Viteslav. „Veliki maže Gesere, poseduješ li neophodnu koli inu mo i?“ „Da“, re e Geser i ustade. „Posedujem." Edgaru pade na pamet da gubi kontrolu nad situacijom. Zašto je Igor Teplov tako važan da Zavulon zbog njega žrtvuje ljubavnicu, a Geser pristaje da se rastane s kolosalnom koli inom energije? „Pristupite rematerijalizaciji", re e Viteslav. „Svako ometanje e biti kažnjeno smr u." Nekoliko Inkvizitora iskora iše prema središtu dvorane. Geser uzdahnu i po e ka Lemeševoj. Zacvilela je i umukla. Posmatrala je svetlog maga staklastim pogledom. Edgar je morao da zatvori o i. Nezamisliva energija se kovitlala u središtu dvorane. Više nije mogao da gleda u tom pravcu. Osetio je kako inkvizitori postavljaju niz magijskih prepreka oko Gesera i Lemeševe i kako prepreke padaju pod pritiskom neshvatljive sile. Sumrak je zadrhtao, rascepljen kroz sve Edgaru znane slojeve i kroz one o ijem postojanju nije ni slutio. Ako je ovo privremena rematerijalizacija, kakva li je tek trajna? Bura se stišala. Geser lagano odstupi. U središtu dvorane ostadoše tri osobe - inkvizitor Viteslav, svetli mag Igor Teplov i tamna veštica Alisa Donjikova. Alisa se tresla. Kašljala je, drže i se za grlo. Edgar zadrhta. Nije znao šta se Inima doga a sa one strane... u Sumraku. Ako emo pošteno, nije ni hteo da zna. Alisa se osvestila, u trenutku završetka ljudskog života. Vratila se u život s prodornim bolom u plu ima. Davila se morskom vodom. O ajni ki se borila protiv težine koju je Igor navalio na nju. „Alisa Donjikova", po e vampir. ak je i njegov glas drhtao - privremena rematerijalizacija je retko, izuzetno retko izvo ena procedura. „Privremeno si rematerijalizovana. Nalaziš se u prostorijama Evropskog tribunala Inkvizicije, u Pragu. Da li me razumeš?" Alisa Donjikova se uspravi. Uspostavila je kontrolu nad disanjem. Posmatrala je Igora Teplova. Samo njega. „Da li me razumeš?" ponovi Vje eslav. „Zašto... Prag?", pitala je Alisa. Dišala je brzo i duboko, kao da ne može da se nadiše vazduha - ak i vlažnog, tamni kog. „To nije važno, Alisa Donjikova. Prizvana si u naš svet kao svedok. Mnogo toga zavisi od


tvojih re i." „Mogu li... da ostanem ovde? Ponovo? Zauvek?", pitala je Alisa. Gledala je samo u Igora. „Ne možeš", iskreno je odgovorio Inkvizitor. „Ho eš li da dobrovoljno odgovoriš na moja pitanja?" Alisa potvrdno klimnu, sa o ajni kim ponosom. „Ho u, inkvizitore. Pitaj." Gledala je isklju ivo u Igora. „Pitanja se ti u tvog dvoboja s ovde prisutnim svetlim magom, Igorom Teplovim. Da li je poziv na dvoboj obavljen u skladu sa svim pravilima?" „Jeste." „Recite mi, Alisa, da li optužuješ Igora Teplova za tvoju smrt?" Alisa se osmehnu. Rukom je, bez okretanja, pokazala na Zavulona. „Ne." Nije skidala pogled sa Igora. „Imaš li bilo kakvih optužbi protiv svog - protivnika?" Odmahnula je glavom. „Alisa Donjikova, optužuješ li nekog od prisutnih za planiranje doga aja koji su doveli do tvoje smrti?" „Optužujem Zavulona", progovori Alisa, sasvim drugim tonom. „To je bila njegova operacija." „Kukavice, budalo!", povika Zavulon. „Ionako te ne e rematerijalizovati! Šta to iniš, veštice?" Alisa Donjikova se tek tada okrenula ka Zavulonu. Starešina Dnevne straže u uta pod njenim pogledom. „Zavulone, da li si zaboravio šta si mi rekao kad sam te prizvala dok sam se davila?“ „Glupa, osvetoljubiva balavice“, re e Zavulon, nešto mirnijim glasom. „Šta osveta ima s tim? Ljubav je velika sila, Zavulone." „Inkvizicija nema više pitanja", hitro nastavi Viteslav. „Gospodo, mislim da bi produženje ove scene... bilo nedostojno Inih. Optužbe protiv Igora Teplova o povredi Dogovora su odba ene. Alisa Donjikova... sad može da se vrati." Edgar je kao kroz san posmatrao kako se Geser diže na noge. Trijumfalni, pobedni ki Geser. Dok je Zavulon sedeo zgrbljen na klupi. Poraženi Zavulon. Lice velikog maga se iznenada iskrivi od zaprepaš enja. Edgar pogleda na središnji deo dvorane. Alisa Donjikova je nestajala. Njeno telo se menjalo. Tonula je u Sumrak, kao bleda, nematerijalna sen. Lemeševa je puzala na sve etiri ka Zavulonovim nogama. Igor Teplov je nestajao. Povla io se u Sumrak. Edgar nije lagao. Prvi put je prisustvovao dematerijalizaciji svetlog maga. Dobrovoljnoj. Bez borbe, protesta ili osloba anja energije. Igor Teplov, ve preobražen u nematerijalnu sen, za trenutak se okrenuo da pogleda drugove. Bilo im je jasno da se ose a krivim. Posmatrao je isklju ivo Alisu. Zatim je nestao. Sumrak se zatvorio. Vazduh u dvorani bio je leden. Bela, blistava slana se zalepila za zidove kao žalobni pokrov. Trijumfalni osmeh se lagano vra ao na Zavulonovo lice. Geser je posmatrao praznu, kružnu rešetku, zabrinutim, tužnim pogledom.


„Pa?“, uskliknu Zavulon. „Pa? Je l' vidiš? Gde ti je mentor? Gde je jedini Ini, sposoban da vaspita svetlog mesiju?" Nasmejao se i potapšao Lemeševu po glavi. Kle ala je ispred njega. Okrenuo se inkvizitorima i rekao: „To je bila operacija Dnevne straže, u okviru Dogovorom odre enih ograni enja. Izmenjene su dve iste figure - Alisa Donjikova za Igora Teplova. Imate li još neku optužbu protiv nas?" „Inkvizicija nema optužbi protiv tebe“, polako e vampir. Protrljao je lice. „Inkvizicija e, u svetlu novih okolnosti, razmotriti pitanje ubrzanog oporavka Svetlane Nazarove. To e... biti obavljeno kasnije. Svi... svi mogu da napuste dvoranu." Svetlana je prva ustala. Prišla je Zavulonu. Nakratko se zagledala u njegovo lice. Edgar pomisli da e arobnica udariti maga. Umesto toga mu je nešto rekla. Okrenula se i udaljila, žustrim korakom. Edgar napusti sto. Kretao se nezgrapnim, krutim korakom. Gotovo da je naleteo na Gesera, zaokupljenog sopstvenim mislima. Anton pri e Geseru i odgurnu Edgara u stranu. Povikao je: „Šta to zna i - Svetlanina k i e možda biti Ina, ali ne mora postati svetli mesija?" Geser klimnu. „Zašto?", Anton postavi glupo pitanje. „Svetlana sigurno..." „Biti velika arobnica i odgajiti veliku arobnicu nije isto", zabrinuto e Geser. „Avaj. Ja... ne vidim Igorovog zamenika. Ja... nisam znao koliko je voleo tu vešticu! Potražio bih neki drugi na in." ija e k i biti..." pitao je Anton. „Svetlanina i..." ija? Bi e tvoja, ako prestaneš da se muvaš ovuda, da zevaš kao izlapeli idiot i po eš za svojom ženom!" Anton jedva primetno klimnu i izlete iz dvorane. Edgar je hteo da postavi par pitanja Geseru. Presreo je pogled Svetlog i odlu io da ne rizikuje. Okrenuo se i stupio u uski, sivi prostor Inkvizicije, udenut izme u crne i bele polovine dvorane. Inkvizitori su svla ili halje. Jedan od njih je nehajno gurnu Viteslavu u šake. Otvorio je portal i nestao. Ostali su izlazili na uobi ajeni na in, na vrata. Vampir se zagleda u Edgara i upita: „Ho eš da je probaš?" „Nisam siguran da e mi odgovarati", snebivljivo e Edgar. „Ko zna? Vredi pokušati. Da li nameravaš da se vratiš u Moskvu?" Edgar oprezno uze zgužvanu, sivu tkaninu iz vampirovih ruku. Pitao je: „Oprosti... ali šta je Svetlana rekla Zavulonu?" „Inkvizitor mora da ima dobar sluh.“ Lukavi osmeh zaigra na vampirovim usnama. „Ništa zna ajno. Nazvao bih to kletvom, ali Svetli ne znaju kako da valjano proklinju. Rekla je: ’Neka te niko, nikada ne zavoli.’" Edgar klimnu. Slegnuo je ramenima i rekao: „Njemu ionako niko nije potreban."


Knjiga sadrži odlomke pesama Vladimira Visockog, Jurija Burkina, Kipelova i bendova „Arija“, „Voskresenije" i „Nautilus Pompilijus". Moskva-Nikolajev-Lazurnoje Juna-oktobra 1999.


O AUTORU Sergej Lukjanjenko je danas bez sumnje najpopularniji ruski pisac fantastike. Ro en je 1968. godine u Kazahstanu. Nakon završene škole, seli se u Alma-Atu i priklju uje se Medicinskom institutu kao terapeut, a kasnije se specijalizuje za de ju psihijatriju. Godine 1996. seli se u Moskvu, gde i danas živi. Oženjen je i ima „dvoje dece. Iako je po eo da piše još osamdesetih godina, roman No na straža ozna ava važnu prekretnicu u njegovoj književnoj karijeri, jer mu je, zahvaljuju i mra noj ali slikovitoj atmosferi i živopisnim likovima, doneo izuzetan uspeh.


1 Hohloma - starinski ruski narodni zanat, nastao u XVII veku u okrugu Nižnji Novgorod. Sastoji se u nanošenju dekorativnih šara na drvenom posudu i nameštaju karakteristi nom crnom i crvenom (neretko i zelenom) bojom na zlatastoj pozadini. Tradicionalni ornamenti hohlome su jagode i plodovi oskoruše, cve e i gran ice. Neretko se sre u i ptice, ribe i životinje. 2 Rjaženka - rusko kuvano mleko. Kuva se najmanje osam sati, dok se ne presvu e sme om korom. 3 Regin ili Mirne - kova , kepec koji je odgajio Sigurda, nau ivši ga mnogim stvarima. Zbog pohlepe je nagovorio Sigurda da ubije zmaja Fafnira, uvara riznice zlata. 4 Beskud - mra no bi e isto noevropskog folklora (zapadna Ukrajina, Slova ka, eška i Poljska), sli no satiru. 5 SMERŠ - skra enica za sovjetsku vojnu kontraobaveštajnu službu Smert Spijonov.



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.