POHOD PROGNANE PJESME - Sandra Džananović Bakaj by Sandra Bakaj

Sva prava zadržana

Sadržaj: • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Uspavanka za Bosnu Legenda o Ajši i neznancu Merimin zov U Prijedor dođi Nad poljima Srebrenice Tamo je Bosna Priča u pjesmi Bijela linija crne boje Pohod prognane pjesme Slovo o Irfanu i Azemini Mirišem na Bosnu Dobar dan, Prijedore Sasvim običan dan u životu dželata Jablan CrveNO ispod nokta Eho Teče tišina Bosnoslovlje Jarovit podriguje Tik-tak Optimistična tugovanka Vratiću se Stihujem Gdje si? Let iznad Potkozarja Samo pjesma o gradu Crtica o piscu

USPAVANKA ZA BOSNU Teška li si, Zemljo Bosno! K'o stećak na srcu, K'o snijegom zarobljen mezar, K'o presahla suza nad kostima sina. Gruba li si, Herceg Bosno! K'o vruć kamen uz Neretvu, K'o Magli pod kišama oktobra, K'o tuđa čizma što ti Drinu muti. Ali ja dvije matere nemam. Imam samo tebe takvu: Humkama prekrivenu, Surovu, Sirovu, Oštru, Inatnu, Krvavo razapetu, Al' merhametskom dušom podojenu, Beharom i Unom obojenu. I zato ti pjevam pjesmu. Uspavanku ti pjevam, zemljo. Da zaspeš, Odmoriš umorne zore I budeš opet jaka Kad se probudiš.

LEGENDA O AJŠI I NEZNANCU Pred akšam niz sokak mali Lijepa Ajša korak pruža. Krotka, mila, mirisna je K'o najljepša majska ruža. Krenu Ajša prema Bosni Da umije lice bijelo, Da joj vrelo bistre vode Pomiluje nježno čelo. Dimije joj srebrom sjaje, K'o dukati sa jeleka I k'o ibrik što ga stišće Njena ruka mala, meka. Marama na glavi gordoj Krije kose duge, vrane, Ljepše nego pjesma blaga Bulbula sa behar grane. Dođe Ajša vodi bistroj Umi lice, čelo, stas, Kadli začu iza sebe Neznani joj muški glas: Iz Dženneta dolaziš li, Stasita i tako bajna, Odakle si, pita momče, Zvijezdo s neba krasna, sjajna? Prepade se lijepa Ajša Rumen se niz obraz prosu, Pa maramom brzo pokri Mirisnu joj, dugu kosu. Nit' sam zvijezda, nit' sam bajna, Progovori Ajša smjelo, Al' spotaknu se o dimije, Namah pade u Bosne vrelo. Krv se razli vodom bistrom Na obali osta jelek. Ajša krenu put Dženneta Da postane rajski melek. Na obali vrisnu momče, Ponese ga tuga pusta. U Bosnu skoči, ode s Ajšom, Zagrli ih tmina gusta.

MERIMIN ZOV Kad osvane zora zlatna Što je sunce nebom kuje, Tad Merima pjesmu pjeva Da je dragi u daljini čuje. Otiš'o je da se bori Za slobodu što je dušman uze, Merima mu pjesmu šalje Kroz biserne tople suze. Moj dilbere, željo pusta Da li čuješ zov u noći, Moj dragane hoćeš li mi Jutrom pod moj pendžer doći. Da mi mrsiš zlatnu kosu Želja neće da me mine, Da se sreća u mom oku Sokolima nebu vine. Da se kao junak vratiš Što nejake od zla brani, Da na sevdah zamirišem K'o cvjetak na behar grani. Kad osvane zora zlatna Što je sunce nebom kuje Tad Merima pjesmu pjeva Da je dragi u daljini čuje.

U PRIJEDOR DOĐI (u spomen i sjećanje na žrtve genocida u Prijedoru) U Prijedor dođi Da osjetiš šta znači Penjati se i hodati Po strmim krovovima Prošlosti I sa njih puštati Vatromet uspomena na ulice, Obučene u pjesmu Prerano odletjelih duša. U Prijedor dođi Da čuješ žubor Sane u maju, Po kojoj plove sjenke Ese, Hitka, Asafa, Alije i Prosipaju miris Prostog i dobrog bosanskog srca. U Prijedor dođi Da vidiš šta znači Hodati kejom Obučen u jelek Satkan od nevine prošlosti I pod bagremom kojeg više nema, Svirati ljubavnu pjesmu Gradu Koji je izgubio sebe.

NAD POLJIMA SREBRENICE Nad poljima Srebrenice lebde Nepronađeni, Tražeći mezare u koje će leći I pokriti se suzama svoje djece, Nikada viđene. Nad poljima Srebrenice Tišina je okovala majke U lance tuge, Gušeći im jauke za mladošću Koju rodiše i kosti nevine U jamama skupljaše. Nad poljima Srebrenice Odjekuje jadikovka Žena prerano ostarjelih lica, Ogrubjelih od čemera uzaludnog čekanja Na kolonu Nepovratnih. Nad poljima Srebrenice Ni vjetar više ne šumi Jer ne želi probuditi nevine duše Što rasute spavaju U travi livade u julu. Nad poljima Srebrenice Tuga je strijeljala život.

TAMO JE BOSNA Tamo gdje kiše mirišu na meleke Tamo je Bosna. Tamo gdje pahulje behara miluju stećke Tamo je Bosna. Tamo gdje se čelo sevdahom kupa, Tamo je Bosna. Tamo gdje Drina prkosi vječnom mraku, Tamo je Bosna. Tamo gdje se iz fildžana slatki sabah srče, Tamo je Bosna. Tamo gdje nikoše mezari umjesto žita, Tamo je Bosna.

PRIČA U PJESMI Kad mi budeš zaneseno pričao O rijekama, Plavim i bistrim kao oko djeteta tvoga, Što široko se prostiru pitomim dolinama, Ostavljajući iza sebe Ćilime od šarenih bašta I plodnih polja,umotanih u pjesmu Dobrodušnog seljaka Što sa unucima svojim Žito za najslađi somun skuplja, Kad mi budeš pričao O divljoj i neukrotivoj ljepoti planina Na čijim vrhovima Mjesec i sunce sabahom ašikuju I sa kojih pušu vjetrovi, Spuštajući se u sela i mahale, Kasabe i gradove, U njima ostavljajući Mirise lokuma i kafe, Kad mi budeš pričao o ljepoti žena, Čije oči ponosom sijaju, Srca i duše vatrom kucaju, Što gordim korakom pored tebe prolaze I osmjeh ti poklanjanju, Od čije topline se topi I kamen na pustoj cesti, Kad mi budeš pričao Da pio si sa izvora Dobrote i Ponosa, Jeo sa sofre Mudrosti Sa stola Ljudskosti, Tada ću znati... Pričaš mi o Bosni. Kroz Bosnu ti prođe, Prijatelju moj!

BIJELA LINIJA CRNE BOJE na ruci pravednog bijela linija crne boje kao klavijatura na kojoj se svira rekvijem za otrovano sunce

POHOD PROGNANE PJESME Prognana pjesma Pohodi polja prošlosti, Predano pjevajući Potomcima Prekinutog prijedorskog Proljeća. Paučina plete prezir Prokletima, Puštajući pticu Ponosa Prema plavetnilu Pravednog.

SLOVO O IRFANU I AZEMINI Azemina mila, pod pendžerom stojim Od sevdaha bolan i kaharli jadan Meleku dragi, siđi da te vidim Usana ti mednih navijek sam gladan. Ima l' išta ljepše u Pejgamberovoj bašči Od njedara tvojih, mirisnih k'o cvijeće? Halali mi želju za usnama slatkim Što u srcu mome uvenut nikad neće. Moj dilbere, Irfo, što mi lijepo zboriš U behutu srce slušajuć' ti glas A jeleče puca od dragosti silne Kad u sabah zoru pomislim na nas. K'o neubran zambak, za tebe se čuvam Deveram samoću, imena mi moga Al' mi duša znade da će tebe čekat' I da nikad neću poći za drugoga. Iz Dženneta ružo, jedina si za me Vas dunjaluk silni ljepšeg stvora nema Mater nek' ti tvoja na sabahu ranom Dimije za svadbu, bijelo ruho sprema. Vodiću te kući da u njoj mi cvjetaš I da djecu rađaš, melek do meleka, Babu tvog ću molit' da te meni preda Bićeš, Azemina, moja zanavijeka.

MIRIŠEM NA BOSNU Mirišem Na zelenu krajišku travu Okupanu ljetnjim pljuskom, Na jorgovan Iz avlije stare majke, Mirišem Na zrelo grožđe Hercegovačkih vinograda I đulove Iz bosanskih bašča. Mirišem na brzake Drine, Sane, Une, I na sočne kajsije Što uz Neretvu zriju. Slatko mirišem Na halvu Lokum i baklavu, Na bagreme bijele Rodnoga grada, Na svježe oprane čaršafe Iz sarajevskih, mostarskih Banjalučkih dvorišta. Mirišem na plavetnilo Najljepšeg neba, Mirišem Na čistoću duše Najdražeg mi naroda. Sva mirišem na Bosnu.

DOBAR DAN, PRIJEDORE Zelenim kapljicama rose, Rasutim u travi Ispred rodnog praga, Umivam lice ljubavlju prema tebi Kličući: Dobro ti jutro, Prijedore! Stopama čežnje Ostavljam tragove u bistrini Sane I skrivajući u njenim dubinama Snove za povratkom Glasno pjevam: Dobar ti dan, Prijedore! Ruke širim, grlim mjesec Što nad Kozarom srebro prosipa I ulice ti pokriva svjetlom, Prozirnim I čistim kao duša moje nane, Šapućući tiho: Laka ti noć, Prijedore.

SASVIM OBIČAN DAN U ŽIVOTU DŽELATA dželat danas nije gazio u krvi do koljena (žive su ih bacali niz stijenu) tijelo je boljelo po dolasku kući majka mu je skuhala topli čaj i snažila riječima boje tamjana postelja u koju se umoran sručio mirisala je na jabuku iz bašte prijatelja iz djetinjstva koji mu je danas na litici bio tek prekomjerna količina nepodnošljive dobrote

JABLAN (zapis iz “Bijele kuće”) U sobi je nikao jablan Već opalog lišća. Jablan bez krošnje i godova. Dječak u sobi Nije se tome čudio. Nagledao se mrtvog drveća, Namirisao koštanih grana, Ali se popeo na stolicu (od jablanovine), Očima probio krov smrtnobijele kuće I oslobodio pjesmu, Skrivenu Pod ispucalom korom.

CRveNO ispod nokta kući se vratio “heroj” kamenog srca. skinuo čizmu umornu od gaženja po utrobi nevinosti, oprao ruke od istine ubijene vlastitom rukom, zaboravivši očistiti pod prstima dječaka koji mu je značio kao CrveNO ispod nokta.

EHO Pjesma umire u Rodnom gradu, Izmrcvarenog šutnjom. Jauk pravde Elegično plovi Dolinom smrti, Ostavljajući dželatima eho Razapete istine.

TEČE TIŠINA Teče tišina, Tinja tuga, Turobnim tlom Tomašice. Teret tame Tlači tijela Traženih.

BOSNOSLOVLJE stećak na dlanu zemlje vukova i jagnjadi gori na suncu rođenom iz njedara vječnosti i prkoseći olujama šejtana prosipa po nebu bosnoslovlje.

JAROVIT PODRIGUJE Mrakom obojena ruža Širi mirise usplamsale zemlje I nosi ih u doline, Tamo Gdje u vojničkoj uniformi Svježe ljudsko meso Priprema sebe kao predjelo rafalima. Lopate propjevale od sreće Kopajući rake za ostatke Posljednje večere. Jarovit podriguje, Želudac Pretrpao Predjelom.

TIK-TAK U travi iza bunkera Iz prošlog rata Nađoh ostatke Nečijeg sata. Odgovarajućih kostiju Nije bilo. Samo je osušena, Crvenosmeđa boja Prosutog bezumlja, Mutila brojčanik Na kojem je vrijeme stalo u Pet do dvanaest.

OPTIMISTIČNA TUGOVANKA Detonacija ustajale gorčine U utrobi maslačka. Bijela krv se skorila Na rukama grobara, Dok crvena zemlja Povraća Zatrlo sjeme. Letim Onesvješćenim nebom. Optimistična tugovanka Miluje oblake oko srca, Šalje pozdrave udovicama, Obučenim U jeleke od oštrikanog plača. Red naricanja, dva reda Nijemosti. Jetra maslačka Ostala ležati Na crvenoj zemlji... Krst i polumjesec sa zvijezdom Prekasno poljubiše Umiruću Nadu.

VRATIĆU SE Vratiću se pitomim pticama i Seoskim vilama, što pletu vijence Od lozinog lišća. Vratiću se jorgovanima, Što u krošnjama kriju miris staračkih dana Na kućnom pragu. Vratiću se zelenoj rijeci i u njoj Zaplivati prema radosti. Vratiću se sedefnim jutrima i Od njih nanizati ogrlicu sudbine. Vratiću se proljeću iznad gore i Loviti sunčeve zrake u oku unučadi. Vratiću se bagremima sa keja, Kupajući prošlost u njihovim krošnjama. Vratiću se sokacima i ulicama i Po korzou prošetati sjenku prve ljubavi. Vratiću se bunaru u bašti djedove kuće, Pijući slatku vodu mladosti. Vratiću se u zavičaj.

STIHUJEM Stihujem mladosti Što spava Ispod mramora humki Na brijegovima Raščerečene zemlje. Tiho stihujem Da ne probudim plač, Skriven ispod mosta Na kojem leži Pobijeno jato mladih lastavica. Stihujem žitu pokošenom, A još nedozrelom. Stihujem, Jer nemam moći Da probudim zaborav Ni snage da porodim oprost. Stihujem Da mi duša lakše zaspe Daleko od zavičaja Sahranjene pjesme.

GDJE SI? Gdje si, Ti što se otimaš Zagrljaju Smisla I sveg' dobroga Što u duši klečeći Pjeva himnu Iskona? Gdje si, Ti što se kriješ Od zgrušanog jecaja I crvenila, Rasutog po rovovima svijesti Starih mladića I mladih udovica? Gdje si, Ti, što polomljenim prstima Slikaš na nebu Od baruta nevidljiv plač, Ti, što u jamama pjevaš uspavanku Lobanjama vječne mladosti? Gdje si Da probudiš Svjetlost, Razume ljudski...

MUZEJ KOŠTANIH FIGURA Suhi broj Ništa joj nije rekao. Nije rođendan. Nije godišnjica braka. Nije djetetovo rođenje. Nožne zglobove Dugo je milovala, Natkoljenicu ljubila Onako blatnjavu, Sretna što ima bar jednu. Neka mu sjenka prodiše, Neka je crna zemlja ne guši više. Suhi broj Ništa joj nije rekao, Ali kačket “Nike” Sa ostatkom lobanje Prepoznala je mati U muzeju koštanih figura.

ČOVJEČE! Čovječe, Pogledaj u nebo! Pljušti krvava kiša Od onih što ne stigose odrasti. Pogledaj zemlju, Čovječe! Po njoj raste Crna trava Na masovnim grobovima Onih što ne stigoše biti Prvi put zaljubljeni. Čovječe, Baci kamen u rijeke naše! Iz dubina njihovih Čućeš krike onih Što im krvnici ne dadose ostariti U avlijama svojim. Prošetaj, Čovječe Po livadama Na kojima leze Ruke i noge djece, Što igrajući se skrivalice, Umjesto cvijeta minu nađoše. Čovječe! Zaviri u sebe I reci mi... Boli li te život?

CRTICA O PISCU Sandra Bakaj rođena je u Prijedoru, 1967. godine. Od najranijih školskih dana piše poeziju i kratku prozu. Za vrijeme, i nakon rata živjela preko dvije decenije u Austriji, danas ova pjesnikinja živi i stvara u Australiji, uz podršku supruga Nenad i sina Leona. Objavila tri zbirke poezije: “Čipka od trnja”, “Buđenje zaspalog neba” i “Ravnica na ispucalom dlanu” u formi digitalne knjige. Zbirka odabranih pjesama “Pohod prognane pjesme” u cjelosti je posvećena domovini i rodnom zavičaju.