CIP 5-6 by Ivan Rupnik

Sadržaj | Contents

Urednički koncept Saša Randić Glavna i odgovorna urednica Patricia Kiš Stručni urednik Saša Randić Uredništvo Dubravko Bačić, Vjera Bakić, Sanja Cvjetko Jerković, Renata Margaretić-Urlić, Ivan Rupnik, Tena Petrović Dopisnici Jugo Jakovčić (Istra), Jelena Zanchi, Dina Ožić-Bašić (Split), Miranda Veljačić Tajnik nakladništva Anita Srdarev Dizajn proxidesign.net (Reinhard Steger) Redaktorica i lektorica hrvatskog jezika Suzana Nenadić Prijevod Andy Jelčić Crtež Janko Jelić

NOVI URBANI ZNAK | A NEW URBAN MARK

NOVOVJEKA KUHARICA | NOUVELLE CUISINE

STUDIO UP: OVOGODIŠNJI DOBITNICI POSEBNOG PRIZNANJA ZA MLADE ARHITEKTE MIES VAN DER ROHE | STUDIO UP: THIS YEAR’S RECIPIENTS OF THE EMERGING ARCHITECT SPECIAL MENTION BY MIES VAN DER ROHE PIŠE | WRITTEN BY IVAN RUPNIK

Pisma i priloge slati na adresu ‘Čovjek i prostor’, Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Croatia, tel +385 1 4816140, fax +385 1 4816197, nakladnistvo@uhr.hr; www.uha.hr Zaprimljene tekstove i slikovne materijale ne vraćamo.

OBNOVLJENA SJEĆANJA | REVIVED MEMORIES

Pretplata Godišnja pretplata (šest brojeva, poštarina uključena) za fizičke i pravne osobe u 2008. godini 292,80 kn, plaćanje poštanskom uputnicom na žiroračun UHA 2360000-1101550751 s naznakom “za Covjek i prostor”. Godišnja pretplata za studente 120 kn.

PIŠE | WRITTEN BY RENATA MARGARETIĆ URLIĆ

PIŠE | WRITTEN BY ROMAN ŠILJE

PIŠE | WRITTEN BY TADAO ANDO

PIŠE | WRITTEN BY SAŠA RANDIĆ

ARHITEKTURA MOŽE BITI POZITIVNO ORUĐE ZA NAŠE GRADOVE | ARCHITECTURE CAN BE A POSITIVE TOOL TO OUR CITIES

PARCELA ILI JAVNI GRADSKI PROSTOR BAČVICE, MEJE, VISOKA, SIROBUJA, SPINUT, LOVRET…

NEWS

HIROSHI SUGIMOTO: VRIJEME ZAROBLJENO U SVJETLOST | HIROSHI SUGIMOTO: TIME CAPTURED IN LIGHT

SIMBOLIKA IZGUBLJENA U PRIJEVODU | SYMBOLISM LOST IN TRANSLATION

HARTERA HOTEL

PIŠE | WRITTEN BY PATRICIA KIŠ

PIŠE | WRITTEN BY DRAŽEN PEJKOVIĆ

PIŠE | WRITTEN BY VJERA BAKIĆ

PIŠE | WRITTEN BY WILLEM JAN NEUTELINGS

OSLOBAĐANJE OD OGRANIČENJA | LIBERATION FROM RESTRAINS JOHNSTON MARKLEE ARHITEKTI | JOHNSTON MARKLEE ARCHITECTS

KOMPAKTNI VOLUMENI S PANORAMSKIM VIZURAMA | COMPACT MASSING WITH PANORAMIC VIEWS

PIŠE | WRITTEN BY TONI BEŠLIĆ

LEKSIKON ARHITEKATA HRVATSKE ARHITEKTURE

ARHITEKTURA 20. STOLJEĆA, TASCHEN

Nakladnik Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 3/I Predsjednik Goran Rako Dopredsjednik Nenad Kondža

2-3 LISTOPAD 2009

NEWS

Čovjek i prostor br.5-6 2009. (660-661) Godina LVI/2009. izlazi kontinuirano od 1954. godine

PIŠE | WRITTEN BY RENATA MARGARETIĆ URLIĆ

KLASIČNA POVIJEST U DIGITALNOJ ERI

PIŠE | WRITTEN BY TOMISLAV PREMERL

ODRŽAN 4. BELGRADE DESIGN WEEK | 4TH BELGRADE DESIGN WEEK

PIŠE | WRITTEN BY PATRICIA KIŠ

Tajnik UHA Jadranka Pintarić Prodaja oglasa i Marketing Tamara Domljanović, T +385 1 4818040, F +385 1 4816197, tamara@uha.hr Pretplata Monika Hrubi, covjekiprostor@uha.hr Tisak Printera grupa, Sveta Nedelja Cijena pojedinačnog broja 50 kn

Za reprodukciju fotografija i ilustracija nakladnik i uredništvo nastojali su pribaviti odgovarajuće podatke o autorima. Budući da za neke fotografije i ilustracije nije bilo pisanih tragova, nakladnik moli sve autore koji ovdje nisu spomenuti da pošalju svoje podatke. Ako smo nekoga izostavili, to ćemo ispraviti u sljedećim brojevima. Zahvaljujemo Ministarstvu kulture RH, Uredu za kulturu Grada Zagreba u realizaciji časopisa.

Čovjek i prostor(Man and Space) br. 5-6 2009. (660-661) LVI/2009. Publisher Croatian Architects’ Association Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 3/I President Goran Rako Vice-president Nenad Kondža Editorial Concept Saša Randić Editor-in-Chief Patricia Kiš Concept Editor Saša Randić Editorial Board Dubravko Bačić, Vjera Bakić, Sanja Cvjetko Jerković, Renata Margaretić-Urlić, Ivan Rupnik, Tena Petrović Correspondents Jugo Jakovčić (Istra), Jelena Zanchi, Dina Ožić-Bašić (Split), Miranda Veljačić Assistant Editor Anita Srdarev Graphic design proxidesign.net (Reinhard Steger) Croatian Language Editing Suzana Nenadić Translation Andy Jelčić Drawings Janko Jelić Secretary of the C.A.A. Jadranka Pintarić Sales and Marketing of the C.A.A. Tamara Domljanović, T +385 1 4818040, F +385 1 4816197, tamara@uha.hr Subscriptions Monika Hrubi, covjekiprostor@uha.hr Printed by Printera grupa, Sveta Nedelja Price 10 EUR postage included Please send your letters and contributions to ‘Čovjek i prostor’, Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Croatia, tel +385 1 4816140, fax +385 1 4816197, nakladnistvo@uhr.hr; www.uha.hr We do not return received texts and images. Subscription Annual rate for international subscribers (six issues, postage included) 50 €. Please pay to the C.A.A. foreign currency account , IBAN: HR6223600001101550751, SWIFT ZABA HR 2X: 2500 – 03223043, with the specification “for Covjek i prostor”. The publisher and the editorial board have attempted to obtain the necessary informaton on authors of the published photographs and illustrations. Because there have been no records for some photographs and illustrations, the publisher would hereby like to request from all the authors not mentioned here to submit their particulars. If a name has been omitted, this will be corrected in one of the following issues. We appreciate the financial support of the Ministry of Culture of the Republic of Croatia, the City of Zagreb Culture Office.

Marianne Ibler o suvremenoj danskoj arhitekturi

Damir Ljutić novi predsjednik DAZ-a Na 26. izbornoj skupštini za novog predsjednika Društva arhitekata Zagreba (DAZ) izabran je arhitekt Damir Ljutić. Program njegove izborne liste, na kojoj su Tea Horvat, Azra Suljić, Tihomil Matković, Damir Mioč, Luka Korlaet i Damir Blažević – kao članovi novog Izvršnog odbora, pobijedio je u drugom krugu glasovanja. Bila je to najbrojnija skupština u povijesti DAZ-a: glasovati je došlo 245 članova Društva. Za njihove su se glasove natjecale tri izborne liste, nositelji kojih su bili: Nenad Kondža, Silvio Bašić i Damir Ljutić. U drugom krugu glasovanja odlučivalo se između liste Silvija Bašića i Damira Ljutića. Naposljetku je dvogodišnji mandat za upravljanje DAZ-om dobila lista Damira Ljutića koja je svoju kampanju vodila pod motom “daz4u” i okupila ponajviše mlađu generaciju zagrebačkih arhitekata. Na Skupštini su izabrana i nova radna tijela. U Odbor kontrole izabrani su Marko Milas, Roman Šilje i Vedran Pedišić. U dvogodišnjem razdoblju Sudom časti predsjedavat će Nenad Fabijanić, uz čanove Matea Biluša i Tihomira Jukića. Dosadašnji predsjednik Igor Franić u ime Izvršnog odbora (članovi kojeg su bili Saša Begović, Borka Bobovec, Davor Katušić, Nenad Kondža i Lovorka Prpić) podnio je izvještaj o dvogodišnjem radu, istaknuvši kako su nastojali Društvo voditi ponaprije stabilno i priskrbiti mu što više poslova raspisivanja arhitektonskih natječaja – pa DAZ ostavljaju u najboljoj financijskoj situaciji ikad. Potom su pred brojim članstvom, u radnom i kolegijalnom ozračju, nositelji lista predstavili svoj program. Program pobjedničke liste “daz4u” zalaže se za koncept otvorenog i pristupačnog Društva koji se temelji na dijalogu i aktivnosti svih članova različitih generacija. U zajedničkom djelovanju nastojat će: zalagati se za opće dobro i javni interes; zastupati, promovirati i štititi interese struke u Gradu i Državi; kontinuiranom prisutnošću u javnosti aktivno sudjelovati u planiranju i razvoju prostora; iznositi u javnost stručne stavove Društva putem otvorenih diskusija, analiza, prijedloga i edukacije; unaprijediti komunikaciju između struke i svih javnih službi; unaprijediti sustav organizacije i provedbe stručnih natječaja definiranjem jasnih pravila i procedura; osigurati da natječaji budu afirmativna provjera vlastite vrijednosti u stručnom krugu kolega, natjecatelja i Ocjenjivačkog suda koji na transparentan način kroz stručnu i objektivnu raspravu određuje najkvalitetnije rješenje; pripremiti se za nove uvjete u EU kroz upoznavanje, predlaganje i implementaciju EU procedura u naš sustav te edukaciju arhitekata za poslovanje u EU.

Nikoli Filipoviću i Marijanu Hržiću dodijeljena nagrada „Vladimir Nazor“ Odbor “Nagrade Vladimir Nazor” na čelu s akademikom Milanom Mogušem na sjednici održanoj 20. svibnja 2009. donio je odluke o dobitnicima “Nagrade Vladimir Nazor” za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2008. godinu na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. Dobitnici nagrade Vladimir Nazor za arhitekturu i urbanizam u 2008. godini su arhitekt Nikola Filipović (nagrada za životno djelo), dok je arhitekt Marijan Hržić dobio nagradu za višenamjensku gradsku dvoranu Krešimir Ćosić u Zadru.

U galeriji Canvas održana promocija “Arhitektonskih kronika” Tomislava Odaka Knjiga Tomislava Odaka «Arhitektonske kronike» promovirana je u galeriji Canvas. U ovoj su knjizi sakupljeni gotovo svi članci objavljeni u prvom redu u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, a manjim dijelom u drugim stručnim publikacijama. Članci su složeni prema kronološkom redu u tri skupine po desetljetnoj raspodjeli. Tekstovi su mogli biti grupirani i prema vrstama (ogledi, kritike, prikazi, osvrti, sjećanja i intervjui itd.), ali je prevagnuo kronološki niz jer se pokazalo da se iz takvog poretka bolje mogu pratiti mijene djela i događaja koje su, promatrane unatrag, znale biti itekako dramatične. Odakov kritički diskurs utemeljen je u vrijednostima moderne, onakve kakvu je poznajemo iz prakse tzv. Zagrebačke škole ili iz prenesenih spoznaja o djelima svjetski priznatih pojedinaca i škola. Iz te se perspektive razmatraju i promjene koje su nastale pojavom postmoderne arhitekture. S visoko postavljenim načelima i jasnim kriterijima, Odak se s lakoćom nosi s ogromnim korpusom arhitektonske prakse iz tri desetljeća. Kao rijetko koji kritičar arhitekture on bez predrasuda ukazuje na negativne strane djela i ideja bilo kojeg autora, ne obazirući se na njegov stručni status i ugled, vodeći računa samo o suštinskom u arhitekturi, njezinim neprolaznim vrijednostima. (urednička bilješka Vladimira Mattionija) 4

A r h it e k t ic a M a r i a n n e Ibler iz Danske održala je otvoreno predavanje o suvremenoj danskoj arhitekturi u HAZU. Marianne Ibler je predavala na Arhitektonskom fakultetu u Aalborgu i objavila veći broj stručnih radova iz područja arhitekture. Dopredsjednica je međunarodne udruge za modernizam u arhitekturi Docomomo Danmark. Osnivačica je izdavačke kuće ”Archipress M” i edicije ”Global Danish Architecture”. Kao gostujući professor, Marianne Ibler je održala niz predavanja u inozemstvu, nedavno na Tokai sveučilištu u Japanu. Iz obiteljskih razloga često posjećuje Hrvatsku. Praunuka je književnog kritičara i urednika Narodnih novina Janka Iblera, a njezin prastric Drago Ibler poznato je ime u modernoj hrvatskoj arhitekturi. U predavanju ”Nove vizije danske arhitekture u svijetu” M. Ibler posebnu pozornost posvećuje suvremenoj danskoj arhitekturi, kako u Danskoj tako i u svijetu - Kini, Engleskoj, na Islandu i u Estoniji. Uz fotografije i ilustracije, bit će prikazani nagrađeni međunarodni projekti poznatijih danskih arhitekata koji nastavljaju tradiciju suvremene danske arhitekture, te će se raspravljati o novim tendencijama u obradi arhitektonskih proporcija, formi i funkcionalnosti.

Uskoro izlazi nova knjiga Vladimira Krtalića U završnoj fazi je knjiga Vladimira K r talića „Pla nira nje korištenja zemljišta - usporedba načina i sustava planiranja u nekim državama članicama EU“. Knjiga je nastavak njegova istraživačkog rada posljednjih 15 godina koji je objavio u knjizi „Sustavi planiranja korištenja zemljišta“. U toj je knjizi autor dao povijesne prikaze sustava planiranja na području današnje Republike Hrvatske, i to za tri razdoblja: do 1918., 1918. - 1945., 1945. - 1991. te 1991. - 2003. godine. Na temelju tih i prikaza sažetog planiranja korištenja zemljišta u Saveznoj Republici Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj i Finskoj, knjigu završava prijedlogom mogućeg oblikovanja hrvatskog sustava planiranja korištenja zemljišta. U novoj knjizi Krtalić obuhvaća dva područja. Prvo područje je planiranje korištenja zemljišta i dozvole za gradnju u osam država članica EU. Planiranje korištenja zemljišta je predstavio u knjizi postavivši ista pitanja za sve obuhvaćene države, na njih dao odgovore i sastavio zaključak u kojem je u sažetom obliku predstavio razlike i zajedničke sastavnice pojedinih rješenja analiziranih država. Na temelju zaključaka nedvojbeno je utvrđeno da svaka država ima poseban način pisanja propisa javnog građevinskog prava, da njima štite nacionalne interese i da su to stabilni propisi koji se tijekom posljednjih pet desetljeća u svojoj biti nisu mijenjali. Kako se radi o posebnom području javnog građevinskog prava koje još nije propisima izjednačeno na razini EU, niti se u dogledno vrijeme to može očekivati, autor jse odlučio detaljno usporediti propise Hrvatske i Bavarske o prostorno-područnom (regionalnom) i lokalnom planiranju zemljišta i gradnje. Knjiga je jedinstvena publikacija na hrvatskom području i u njoj se prvi put stručnoj javnosti na raspolaganje stavlja usporedba hrvatskih uredbi sa stranom državom, Bavarskom, te bi mogla poslužiti kao podloga u unapređivanju hrvatskog javnog građevinskog prava kojim se uređuje planiranje korištenja zemljišta i gradnja, odnosno usklađivanje nekih rješenja, posebice država članica Europske Unije iz srednje Europe. 5

Kritička anliza prostora Antonije Šušterčić u galeriji Kraljević U galeriji Miroslav Kraljević otvorena je izložba Apolonije Šušterčić. Autorica se u svom radu bavi kritičkom analizom prostora često se usredotočujući na procese i odnose između institucija, kulturnih politika, urbanog planiranja i ahitekture. Njezin interes nije ograničen unutar okvira fenomenologije prostora, već je uvelike otvoren društvenoj i ekonomskoj prirodi našeg životnog okruženja. Kao polazišta svojih projekata obično provodi opsežna istraživanja specifičnih situacija zatečenih na dotičnoj lokaciji. Rezultat nije tek analitička kritika, nego predstavlja prijedlog za budućnost. Šušterčić razvija nove mogućnosti i prijedloge s hibridnog stajališta onkraj umjetnosti i arhitekture, a njeni društveno angažirani radovi prirodno poprimaju oblik svakodnevnih aktivnosti. Njena je praksa usađena u interdisciplinarni diskurs i redovito uključuje suradnje s drugim stručnjacima, poput arhitekata, urbanista, kuratora, sociologa itd. Zajedno s arhitekticom i istraživačicom Meike Schalk formirala je operativnu jedinicu koja povremeno producira istraživanja, projekte, akcije i diskusije.

Paviljon Serpentine Gallery 2009. projektiraju Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa

Living Architecture i MVRDV predstavljaju Balancing Barn u Suffolku, Engleska

Natječaj za izradu gradskog bazena u Kutini dobili arhitektonski biro K.A.T. i Marin Binički

Living Architecture i MVRDV predstavljaju projekt Balancing Barn (Uravnoteženi dom), konzolnu kuću za odmor u blizini sela Thorington u Suffolku, Engleska. Living Architecture, britanska organizacija posvećena arhitekturi kao iskustvu, naručila je niz kuća za odmor u Velikoj Britaniji. MVRDV i suradnici Mole Architects iz Cambridgea projektirat će kuću duhom i materijalima blisku iznimnoj prirodnoj lokaciji, dostupnu za iznajmljivanje od 2010. nadalje. MVRDV-ov projekt bit će izgrađen na prekrasnoj parceli uz maleno jezero u engleskoj provinciji, blizu Thoringtona u Suffolku. S ceste će kuća biti gotovo nevidljiva; pročelje široko samo 7 metara, s dvostrešnim krovom, gleda na dugi, ravni prilaz, naznačavajući malenu kuću tradicionalnog oblika. Taj je volumen međutim 30 metara dug. Oko sredine se počinje konzolno nadvijati nad padinu. To je ravnovjesje moguće zahvaljujući krutoj strukturi građevine, što rezultira time da je 50% kuće u slobodnom prostoru, pružajući široki pogled nad krajobrazom Suffolka, susjednim jezerom i okolnim vrtovima. Drveće dobro sakriva dulje stranice kuće, što osigurava privatnost unutar i oko nje. Vanjština će biti prekrivena reflektirajućim materijalom, što će rezultirati promjenama izgleda, ovisnima o godišnjem dobu. Unutra, najbliže prilaznom putu, nalazi se kuhinja i velika blagovaonica. Slijedi niz od četiri dvokrevetne spavaće sobe, od kojih svaka ima posebnu kupaonicu i WC. U samom središtu kuće, slijed spavaćih soba prekinut je skrivenim stubištem koje vodi u vrt ispod kuće. Na drugom, konzolnom kraju kuće, napravljen je veliki dnevni boravak. Kroz sve sobe klizni prozori u punoj visini, krovni prozori i stakleni pod pružaju prekrasan pogled te pristup vrtu i okolišu, omogućavajući posjetiteljima da se povežu s prirodom. Svojom arhitekturom i konstrukcijom kuća odgovara uvjetima na parceli i prirodnom okolišu. Tradicionalni oblik štale i ovojnica od reflektirajućeg metala pozivaju se na lokalni građevinski izraz. Završetak je predviđen za proljeće 2010., kada će kuća biti otvorena za najam.

Na natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja gradskog zatvorenog bazena u Kutini koji je trajao od 12. veljače do 16. travnja 2009. godine pristigla su trideset i četiri rada, a ocjenjivački sud je donio odluku da prvu nagradu dodijeli radu arhitektonskog biroa K.A.T. i Marina Biničkog, uz obrazloženje kako su autori moduliranjem volumena (viši i niži kubus) vješto odredili zgradu unutar zadanih parametara. Konstruktivno rješenje načelno je dobro postavljeno – armirano-betonska konstrukcija pratećih sadržaja i ravnog krova nad njima, te lagana rešetkasta čelična konstrukcija nad bazenskom dvoranom. U daljnjoj razradi, međutim, potrebno je posvetiti pažnju detaljnom rješenju konstrukcije. Korištenje ravnih krovova u javnoj funkciji daje zgradi dodatnu vrijednost. Drugu nagradu osvojio je arhitektonski ured ATMOSFERA ( Mr.Sc. Ivana Radenović, Bernarda i Davor Silov te Krešimir Tarnik), dok je treća nagrada pripala birou PLAZMA d.o.o. (Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk). 6

Početak izgradnje „Brda knjiga“ ureda MVRDV U Spijkenisseu pokraj Rotterdama započela je izgradnja nove javne knjižnice. Završetak zgrade koju je projektirao ured MVRDV predviđen je za jesen 2011. Nova javna knjižnica s 10,000 m 2 brp-a bit će primjer energetske učinkovitosti i reklama za čitanje zbog sličnosti brdu knjiga. Nova javna knjižnica površine 10,000 m 2 bit će smještena u gradskoj jezgri Spijkenissea, na uglu glavne prometnice, središnje tržnice i crkve nasuprot nje. Osim knjižnog fundusa i čitaonica, knjižnica će sadržavati i komercijalne sadržaje, urede, prostor za publiku, konferencijske dvorane i izložbene prostore. Vanjština zgrade priziva tradicionalnu nizozemsku tipologiju farme, oblikom i izborom materijala, kao podsjetnik na zemljoradničku povijest sela Spijkenisse, sada prigradskog naselja Rotterdama, sa statistički malim brojem čitalaca. Knjižnica je projektirana tako da reklamira čitanje. Okomitim slaganjem sadržaja kao što su uredi, prostorije za sastanke i prostor za publiku, nastaju terase različitih veličina na kojima su postavljene police s knjigama, stvarajući brdo knjiga. Terase su povezane stubištima koja oblikuju put, oko planine izvijen prema vrhu, odakle se vidi panorama Spijkenissea. „Brdo knjiga“ je prekriveno staklenom ovojnicom oblikovanom u stakleno zvono i tvori knjižnicu na otvorenom. Stakleno zvono je jednostavna membrana, gotovo nevidljiva ovojnica koja omekšava bridove zgrade. Stakleno zvono je ujedno i klimatizirani javni prostor. Zaštita od sunca (poput one u staklenicima), prirodno provjetravanje i podzemni sustav pohrane topline jamče ugodnu klimu cijele godine. Klimatizacija je pažljivo uravnotežen skup održivih sklopova koji zajedno tvore inovativni, novi, vrlo održiv sustav. Ispod prozirnog staklenog zvona knjižnica gleda na ulicu na sve strane, što povećava sigurnost javnog prostora oko zgrade. Klimatizacija je konstruirana u uskoj suradnji s Arcadis Engineers, a prošle je godine nominirana za nagradu De Vernufteling, kada je knjižnica proglašena inventivnim i originalnim projektom od društvenog i gospodarskog značaja. Nova javna knjižnica dio je većeg plana za središte Spijkenissea. Da bi ojačali i zgusnuli središte grada, MVRDV su predložili niz stambenih zgrada koje odražavaju lokalnu tipologiju, ali u većem mjerilu. Cijeli novi kompleks, uključujući javne prostore, bit će obučen u opeku. Rezultat je proširenje postojećeg obrasca i naglašavanje lokalnog identiteta.

Paviljon Serpentine Gallery 2009. projektirat će Kazuyo Seijima i Ryue Nishizawa iz vodećeg japanskog ureda SANAA. Paviljon koji sponzoriraju NetJets otvara se u srpnju na travnjaku Serpentine Gallery, gdje će ostati do listopada. Opisujući svoju građevinu, arhitekti su kazali: „Paviljon je od plutajućeg aluminija i slobodno poput dima lebdi između drveća. Reflektirajući pokrov leluja iznad parcele, proširujući park i nebo. Njegov se izgled mijenja ovisno o vremenu, omogućavajući mu da se stopi s okolinom. Funkcionira kao aktivno polje bez zidova, dopuštajući pogledu da nesmetano segne preko parka, i potičući prilaz sa svih strana. To je natkriveni dodatak parku gdje ljudi mogu čitati, opustiti se i uživati u lijepim ljetnim danima.“ Sejima i Nishizawa projektirali su zapanjujući paviljon nalik oblaku u kojemu se odražava svjetlo ili lebdećem bazenu postavljenom na vrh niza vitkih stupova. Metalna krovna konstrukcija je nejednake visine, omata se oko drveća u parku, seže prema nebu, a na nekim se mjestima spušta gotovo do zemlje. Otvorenu i privremenu po građi, njezini reflektirajući materijali stapaju je s prirodnim okolišem, odražavajući i park i nebo nad njim. Za ove arhitekte paviljon će biti prva gradnja u Velikoj Britaniji, no to je deveta narudžba u galerijinom godišnjem nizu paviljona, prvom i najambicioznijem arhitektonskom programu te vrste. On na godišnjoj osnovi iznimno istaknutim arhitektima omogućava prvu realizaciju u Velikoj Britaniji te donosi najbolje od suvremene arhitekture u London da bi svi u njoj mogli uživati. Ne postoji budžet za narudžbu paviljona Serpetine Gallery. Plaćaju ga sponzori prema potrebi i prodaja završenog objekta, koja ne pokriva više od 40% cijene. Serpentine Gallery surađuje s mnogim poduzećima i pojedincima čija joj sredstva omogućavaju realizaciju paviljona. Odvojene cjeline unutar paviljona obuhvaćaju prostore kavane i gledališta gdje će se predstaviti javni programi, uključujući performanse, razgovore, projekcije filmova i Maraton poezije tijekom Večeri u parku u sklopu programa Serpentine Gallery. Pionirske građevine Sejime i Nishizawe stvorile su arhitekturu koja spaja estetsku jednostavnost s tehničkom kompleksnošću, definirajući novi arhitektonski jezik koji se igra svjetlošću i percepcijom. Traženi u cijelom svijetu među uvaženim naručiteljima, od Louvrea u Lensu do Novog muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku, projekti ureda SANAA su otvorene pozornice koje čine vidljivom vezu između korisnika izgrađene strukture i prirodnog okoliša. Sejima, koja je u mlađim danima studirala na Japanskom ženskom sveučilištu i radila s arhitektom Toyom Itom, projektantom paviljona Serpentine Gallery 2002., počela je surađivati s Nishizawom 1995. Sejima i Nishizawa radit će s tvrtkom SAPS, koja se bavi statičkim i građevinskim proračunima, a vodi je Mutsuro Sasaki, dok će s Arupovom ekipom, koju vode David Glover i Ed Clark s Cecilom Balmondom realizirati projekt.

Fotografija | Photo by Željko Stojanović

Kuća je zasjala kao atraktivni urbani znak, zahvaljujući jednostavnosti čistog geometrijskog oblika i neobičnog, translucentnog materijala svoje opne, koji je u Hrvatskoj premijerno upotrijebljen u tom mjerilu i namjeni

Produkcija 004: Hitna pomoć

Novi urbani znak Piše | Written by Renata Margaretić Urlić Fotografija | Photos by Miljenko Bernfest

Produkcija 004: Emergency terminal

A new urban mark

This house shines as an attractive urban mark thanks to the simplicity of a pure geometric form and the unusual, translucent material of its envelope, which on this scale and thus applied had its premiere in Croatia

Ustanova hitne medicinske pomoci, Zagreb | EMERGENCY TERMINAL, Zagreb program | programme Ustanova hitne medicinske pomoći, Zagreb naručitelj | client Grad Zagreb, Zagrebački holdnig d.o.o. projekt | project Produkcija 004 d.o.o. arhitekt | architect Davor Katušić, d.i.a. MA BI voditelj projekta | project architect Martina Ljubičić, d.i.a. projektni tim | project team Margareta Ćurić, d.i.a., Jana Kocbek, u.d.i.a., Robert Franjo arh. teh., Ivo Petrić, d.i.a., Marija Burmas, d.i.a. graphic design/signalizacija | graphic design/signaling Juri Armanda, Karl Geisler, Bor Dizdar izvođač | builder Dalekovod d.d., ZagrebMontaža d.d. fotografija | photography Miljenko Bernfest, Željko Stojanović, Studio HRG realizacija | year of realization Travanj 2009 brutto površina | brutto area 15.000 m2 investicija | cost 15 € 8

Svako desetljeće, kada se iznova treba obnoviti neka donjogradska fasada u slasnoj, pastelnoj historicističkoj nijansi, prisjetimo se konteksta u kojem su se gradili muzeji, kazališta i željeznički kolodvori poput renesansnih palača ili baroknih dvoraca. Dijametralno suprotan zeitgeistu 19. stoljeća i njegovim „uzorima“, kada su se novi sadržaji odijevali u monumentalnost reprezentativnih povijesnih stilova, naš današnji senzibilitet, koji u potrazi za originalnošću, ikoničkim i simboličkim znakovima paranoično strepi od bilo kakvih usporednih termina, često se zna poskliznuti na primarnim zadacima funkcije i etike. Često izgleda da je potpuno svejedno i neprepoznatljivo kakav se sadržaj skriva iza monumentalne jednolične staklene kuće ili dekonstruktivističke dinamike oblika i ploha, što je zapravo, uvjetno rečeno, usporedivo i s neogotičkim pročeljima tvornica, primjerice opeke. Upravo zato, pučka je svečanost kada se u nekoj novoj kući prepoznaje kombinacija tragova pozitivnih utjecaja stručnog iskustva i kontinuiteta humanog tretmana tehnoloških iskoraka, upakirana u suvremeni koncept urbanoga senzibiliteta i socijalno osviješten pristup. Riječ je, naime, o novoj zgradi Ustanove hitne medicinske pomoći, koja je prozračnom čeličnom konstrukcijom, gotovo senzualnom pojavnošću transparentnog kubusa mnoge začudila i iznenadila, jer smo navikli na historicističke „utvrde“ ili bunker - tipove iz 19. stoljeća i suvremenije high-tech „strojeve za liječenje“ iz druge polovice 20. stoljeća. Zaboravljamo pri tome fragilnost hvaljenih ostakljenih vrpci i osunčanih balkona međuratnih sanatorija ili razloženost mat-building strukture glasovitog Le Corbusierova venecijanskog projekta, preuzetog kasnije u multifunkcionalnim bolničkim „kvartovima“ krajem prošloga stoljeća. Spominjem tek neke, preskačući mnoge druge korake u kronologiji izgradnje zdravstvenih ustanova, jer se najnoviji proizvod Produkcije 004 bez ikakvog pretjerivanja doista može opisati kao jedna od prekretnica u evoluciji te tipologije, odnosno upisati kao jedna od tipoloških paradigmi 21. stoljeća. → p.15

Every ten years, when some house front in the Lower Town is due for renovation in a saturated, pastel, historicist colour, we remember the context in which museums, theatres, and railway stations were built like Renaissance palaces or baroque castles. Radically opposite to the zeitgeist of the 19 th century and its “models”, when new facilities were clad in monumentality of representative historical styles, our today’s sensibility, which in its search for originality, iconic and symbolic signs, paranoically fears any kind of parallel terms, often slips out on primary tasks of function and ethics. It often seems that it is entirely irrelevant and unintelligible what amenities are hidden behind a monumental, uniform glass house or deconstructive dynamics of shapes and surfaces, which is actually, so to say, comparable to neo-Gothic fronts of factories of, for example, brick. Therefore it calls for celebration when in a new house we can recognize a combination of traces of positive influences of professional experience and a continuity of civilised treatment of technological innovations, packed into the contemporary concept of urban sensibility and social awareness in the approach. The structure we are talking about here is the new Emergency Hospital building that was a surprise to many, featuring a slender steel construction and almost sensual appearance of its transparent cube, because we had got used to historicist “fortifications” or bunker-typology from the 19th century and more modern high-tech “healing machines” from the second half of the 20 th century. We have however forgotten the fragility of the praised glazed ribbons and sunny balconies of sanatoriums between the two wars or the deconstruction of the mat-building structure of Le Corbusier’s famous Venice project, later adopted for multifunctional hospital “quarters” by the end of the last century. I am mentioning only some and skipping many other steps in the chronology of building health institutions, because the latest product of the Produkcija 004 can without any exaggeration be described as a turning point in the evolution of this typology, i.e. be recorded as one of typological paradigms of the 21st century. → p.15

Drugi kat | Second floor

Krov | Roof

Prvi kat | First floor

Peti kat | 5th floor

Prizemlje, gornja razina | Ground floor upper level

Četvrti kat | 4th floor

Prizemlje | Ground floor

Treći kat | 3rd floor

Sjeverozapadno pročelje | North-West Elevation

Presjek A | Section A

Jugozapadno Pročelje | South-West Elevation

Presjek B | Section B

Sjeveroistočno pročelje | North-East Elevation

Presjek C | Section C

Jugoistočno pročelje | South-East Elevation

Presjek 1 | Section 1

Presjek 2 | Section 2

Ponajprije, kuća je zasjala kao atraktivni urbani znak, zahvaljujući jednostavnosti čistog geometrijskog oblika i neobičnog, translucentnog materijala svoje opne, koji je u Hrvatskoj premijerno upotrijebljen u tom mjerilu i namjeni. No osim što skriva polifonu unutarnju strukturu, zamagljujući pogled prema okolišu, kubus od precontrainta zapravo mimikrično štiti ugodnu mikroklimu od suvremenog urbanog kaosa istočnoga dijela grada, odnosno neizvjesne budućnosti bližeg i daljeg okoliša. Jednostavnost kubične opne koja „lebdi“ nad konstrukcijom (dojam pojačava njezina iskošena horizontala donjeg ruba nad ulazom, a iznutra je vidljiva, potpuno otkrivena čelična konstrukcija na kojoj je razapeta), prepoznatljivi znak spasilačkog centra čini bipolarnim u odnosu na dnevni bioritam grada. Danju je to prljavo-bijeli kubus što u kontekstu bolničkih asocijacija mnoge podsjeća na zavoj (no zapravo je i nijansa svih, patinom smoga premazanih fasada), a noću se zajedno s javnom rasvjetom „pali“ i poput isijavajuće neonske lampe pretvara u snažan gradski svjetlosni orijentir. Premda nam je poznato kako su suvremene bolnice po svojim složenim programima uvrštene u multifunkcionalnu tipologiju, nova kuća zagrebačke Hitne pomoći suočava nas s još jednim iznenađenjem. Njezina se hibridnost zapravo temelji na neobičnoj sintezi arhitektonskih žanrova, do sada nepoznatom spoju zdravstvenih, prometnih i edukacijskih sadržaja. Bolničkih pritom ima najmanje, dok su gotovo dvije trećine zgrade namijenjene potrebama parkiranja i održavanja 170 sanitetskih vozila. Možda bi joj zato primjereniji naziv bio terminal izvanbolničke hitne pomoći, spasilačke službe na četiri kotača

koja ne prestaje s radom svih 365 dana u godini, od 0 do 24 sata. To znači da može opslužiti 2 milijuna građana ponajprije na terenu i otpremiti prema potrebi u specijalističke bolničke odjele. Atmosferu iznimnoga stresa kao rezultat neprekidnog i visokoodgovornog radnog procesa spašavanja ljudskih života te složeni zooning funkcija arhitekt Davor Katušić sa svojim je timom riješio i smirio ponajprije vertikalnom podjelom i urednom prostornom organizacijom kroz osam etaža, a zatim i mnogim „odmorištima“, odvojenim ili zajedničkim boravcima koji čine i prostorne predahe ili tampone između primarnih sadržaja, što je dakako, bilo i moguće rasporediti na 14.000 četvornih metara površine. Spomenuta vidljiva čelična skeletna konstrukcija sa spregnutim stropnim pločama u službi je ne samo zahtjeva prozračnosti i prostorne varijabilnosti, već i fleksibilnosti, odnosno mogućih prenamjena ovisno o budućim medicinskim potrebama. U podrumu su tako smještene garderobe za liječnike i tehničko osoblje, s garažom za njihova vozila, dok je prohodno prizemlje podijeljeno na četiri odvojene cjeline: veći prostor sa 27 parkirališnih mjesta, glavni ulaz koji se s ambulantom i laboratorijem nalazi u jugozapadnom kutu, zatim odijeljeni prostori za razne vrste otpada u jugoistočnom, te tehnička služba za vozila Hitne pomoći (od mehaničarske radionice do praonice i skladišta rezervnih dijelova) uz koju je postavljena rampa prema garaži polukata, čime je riješena komunikacija garaže. Srce cijele kuće čine prijavno-dojavna služba i centar (sa spremištima telekomunikacijske opreme i uređaja), gdje je potreban visok stupanj usredotočenosti liječnika (uz dnevni boravak, te zatvorenu i otvorenu terasu za njihov

First of all, this house shines as an attractive urban mark thanks to the simplicity of a pure geometric form and the unusual, translucent material of its envelope, which on this scale and thus applied had its premiere in Croatia. But apart from hiding the polyphonous inner structure, blurring the view of the surroundings, the precontraint cube actually provides mimicry protection of the pleasant micro-climate from the contemporary urban chaos of the eastern part of the city, i.e. the uncertain future of closer and wider environment. The simplicity of the cubic envelope that “hovers” over the construction (this impression is enhanced by the slanting horizontal of the lower edge over the entrance, while on the inside the steel construction over which it is stretched is visible and completely uncovered) makes the recognizable emergency hospital symbol bipolar in relation to the daily biorhythm of the city. During the day this is a grey-white cube that in the context of hospital associations reminds many of a bandage (actually this is a shade of all facades covered with smog layers), while at night it “lights up” together with street lights and like a radiant neon lamp it turns into a prominent, illuminated urban mark. Although we know that contemporary hospitals belong to multifunctional typology because of their complex programs, the new Zagreb Emergency Hospital has another surprise in store. Its hybrid characteristics are actually based on an unusual synthesis of architectural genres, an until now unknown mixture of health, traffic, and educational facilities. The pure hospital facilities take up the least space, while almost two thirds of the building are designed for parking and maintenance of

170 ambulances. Maybe a more proper term would be emergency terminal for help outside of hospitals, a rescue service on wheels, operative all day and night throughout the year. That means that it stands on disposal of 2 million citizens, primarily in the field, who can, in case of need, be transported to specialized hospital wards. Davor Katušić and his team have solved and quietened down the extreme stress atmosphere resulting from the unceasing and highly delicate work process of saving human lives as well as the complex zoning of functions primarily by vertical division and well laid out spatial organization through eight storeys, as well as many “resting places”, separated or common areas that also constitute spatial breaks or buffers between primary amenities. This possibility was provided by 14,000 sq.m. surface area. The mentioned visible steel skeleton construction with composite ceiling panels serves not only transparence and spatial variability, but also flexibility, i.e. possible reuse, depending on future medical needs. The basement contains dressing-rooms for physicians and technical staff with a garage for their vehicles, while the walk-through ground floor is divided into four separate areas: a larger space with 27 parking places, the main entrance that with the clinic and laboratory takes up the south-west corner, then separate spaces for different kinds of waste in the southeastern and the technical service for ambulances (from the mechanic shop to laundry unit and spare parts storage), next to which is a ramp towards the garage on the raised ground floor, which solves the communication of the garage. The heart of the entire house are the emergency communication service

odmor), a nalazi se u istočnoj četvrtini polukata, dok je ostatak prepušten garaži. Ista se podjela ponavlja i na prvom, drugom i trećem katu, gdje su u garaži osigurana 42 mjesta po etaži. S druge strane, u istočnom, rubnom kvadru pojavljuje se tradicionalni motiv zdravstvene tipologije, središnji atrijski prostor s ostakljenim stijenama koji se horizontalno prostire od prve do posljednje modularne jedinice, a vertikalno sve do posljednjeg, petog kata (na svim katovima, osim na trećem, poprečno je prekinut mostovima hodnika). Po programu je prvi kat namijenjen boravku i odmoru osoblja, a drugi dijelom stacionaru za potrebe masovnih nesreća i katastrofa (u kojem se pacijenti ne zadržavaju dulje od 24 sata) i dijelom spremištu medicinskog i sanitetskog pribora, opreme, antibiotika i cjepiva. Treći kat je u cijelosti posvećen stacionaru, s tim da se dva stubišta s dizalom, te sanitarni čvorovi nalaze uz zapadno pročelje i istočni kraj pravokutne četvrtine, kao i na svim ostalim katovima. Četvrti i peti kat su iskorišteni za administrativno-edukacijske sadržaje, s tim da je većinski prostor garaže ovdje ustupio mjesto oazi odmora koja u laganom nagibu (stepenastim podijem za sjedenje, ležanje i ostale joga-položaje) spaja obje etaže. Tu se dakle nalazi restoran s dnevnim boravkom, pa čak i prostorom za tjelovježbu, a peti kat iskorištava status penthausa,

jer je rezerviran za administraciju hijerarhijski višeg statusa (uredi ravnateljice i pravnice) te za intelektualni program: učionice i dvoranu (opremljenu, kao i ostatak kuće, vrhunskom tehnologijom). Posebno je zanimljiv krovni dio vanjske opne s izrezanim kružnicama, što daje šansu op-artističkoj igri snopova sunčeva svjetla na zelenom sagu umjetne trave terase. No ti su detalji samo kruna cjelovito promišljenog oblikovanja unutarnje opreme cijele kuće, od grafizma na pomičnim staklenim stijenama ili rešetkastih opni koje kamufliraju instalacije ili klimatizaciju do ispisanih imena svih ulica Zagreba na vanjskom staklenom zidu u prizemlju i kocaka od pleksiglasa sa znakom zmije koja se ovija o Esculapov štap. Poput tog stoljetnog markera liječničke profesije, ni u našoj se svijesti ne može izbrisati jeza koja nas obuzme na sam zvuk sirene hitne pomoći. Možemo se samo moliti da nam nikada ne zatreba, da ne postanemo korisnici prostora u kojem se doslovno rješavaju pitanja života i smrti. Ako je prema tome primarna funkcija zdravstvene ustanove pružiti najsuvremeniji medicinski postupak i njegov uspješan rezultat, onda je nova kuća zagrebačke Hitne pomoći pokazala kako izgleda dobro projektiran i dizajniran znak sigurnosti, kompetentnosti i brzine. Sve je ostalo u rukama naših liječnika i dakako Božjim.

and reception (with storage for telecommunication equipment and devices) where physicians must be highly focused (along with the living area, closed and open terrace for rest). It is situated in the eastern quarter of the mezzanine, while the rest of it is left to the garage. The same division is repeated on the first, second, and third floor, where the garage encompasses 42 parking lots per storey. On the other side, in the eastern, border cube, there is the traditional motive of health typology, a central atrium space with glazed walls, which horizontally stretches from the first to the last modular unit, vertically all the way to the last, fifth floor (on all floors except the third it is transversally intersected by corridor bridges). According to the program, the first floor is the rest area for the staff and the second is partly occupied by a ward used in the event of mass accidents and catastrophes (in which patients are not retained longer than 24 hours) and partly by the storage room for medical and sanitary material, equipment, antibiotics, and vaccine. The third floor is entirely devoted to the infirmary, where two stairways with a lift and sanitary facilities are situated along the western front and the eastern end of the rectangular quarter, same as on all other floors. The fourth and the fifth floor have been used for administration and educational facilities, but the otherwise prevailing garage space has here given way to an oasis of rest, which, slightly inclined (with a stepped podium for sitting, lying, and other

yoga-positions) connects both storeys. Here is a restaurant with a social area and even space for working out, while the fifth floor uses its penthouse status, because it is reserved for management (manager’s and lawyer’s offices) and intellectual program: classrooms and a hall (equipped, like the rest of the house, with top-of-the-line technology). Especially interesting is the roof part of the outer envelope with cut-in circles, which gives a chance for op-art play of sun rays on the green carpet of artificial grass on the terrace. However, these details are just a crown of thoroughly conceived interior design, reaching from graphic decorations on sliding glass walls or grid-like envelopes of plumbing and wiring, to inscribed names of all Zagreb streets on the outer glass wall on the ground-floor and Plexiglas cubes with a sign of a serpententwined Asclepius’s staff. Like this centuries-old marker of medical profession, our conscience can also not suppress the creeps we feel at the sound of an ambulance siren. We can only pray that we never need it, that we never use this space where questions of life and death are solved literally. If according to this the primary function of a health institution is to provide the latest medical procedure and its successful result, then this new Zagreb Emergency Hospital house shows what a well designed mark of safety, competence, and efficiency looks like. Everything else is in the hands of our physicians, and of course God.

Ivanišin – Kabashi arhitekti

Ivanišin – Kabashi Architects

RECEPT: gaRAŽA NA DUBROVAČKI VRIJEME PRIPREME: 5 godina (2004.-2009.) ZAHTJEVNOST:DPU Ilina glavica, IX. potresna zona, kontaktna zona zaštite,UNESCO ENERGETSKA VRIJEDNOST: 13.705.168,00 € SASTOJCI ZA 800-1000 OSOBA: Parkirna mjesta kom 750 Zajednički sadržaji kom 1 Školska sportska dvorana kom 1 Otvorni sportski tereni kom 2 Uređenje gradskog parka i šetnice u planu

RECIPE: Garage Dubrovnik style COOKING TIME: 5 years (2004 – 2009) GRADE OF DIFFICULTY: DDP Ilina glavica, 9th earthquake zone, contact protection zone, UNESCO ENERGY VALUE: € 13,705,168 CONTENTS FOR 800-1000 persons: Parking lots 750 Public amenities 1 School sports hall 1 Open sports courts 2 City park and promenade planned

Ukupno

Total

25919 m2

Piše | Written by Roman Šilje Fotografija | Photos by Danko Vučinović

NOUVELLE CUISINE

25919 sq.m.

Fotografija | Photo by Roel Backaert

NOVOVJEKA KUHARICA

EAST

SOUTH

Istočno pročelje | East elevation NORTH

SOUTH EAST

EAST

Južno pročelje | South elevation EAST WEST NORTH

NORTH

Sjeverno pročelje | North elevation WEST

PRIPREMA: „Grad više nije istovjetan s prostornom manifestacijom neke zajednice s jasnom, pretežito hijerarhijskom strukturom. To znači da više ne možemo izvlačiti zaključke o strukturi društva temeljene na fizičkom i morfološkom ustroju grada kao što smo to nekada činili. Grad više nije jednostavno nabrajanje većega broja istih stvari; on je nabrajanje mnogo različitih stvari.“ Bart Lootsma, Reader Thesiswork Berlage Institute (2000)

Promatrajući novi infrastrukturni kompleks na Ilinoj glavici u Dubrovniku, novo ostvarenje arhitektonskog studija Ivanišin.Kabashi, možemo lako pronaći potkrepu spomenutim stavovima holandskog teoretičara arhitekture Barta Lootsme. Spremno odgovarajući na osnovna servisno infrastrukturna pitanja, arhitekti dodatno promišljaju, interpretiraju i izvode javnu garažu, sportsku dvoranu i slijed pripadajućih javnih prostora , kao jedinstveni sklop snažnih gradotvornih atributa. Rubni uvjeti : zahtjevna programska matrica, iznimno složene prostorne datosti, te neposredna blizina bremenite baštine; izravno su utjecali na stvaranje arhitektonsko urbanističke kompozicije okarakterizirane arheološkom slojevitošću. Ovaj građevni sklop svjesno preuzima odgovornost u pokušaju pomirenja heterogenih životnih ritmova stalnih i povremenih stanovnika Grada. Javna garaža - prostor prvog susreta brojnih posjetitelja s upečatljivim vizurama na povijesnu gradsku cjelinu, neodoljivo podsjeća na usidreni cruiser. Sa svojih paluba, kompleks na Ilinoj glavici, mirno dočekuje i ispraća. S druge strane, krovne plohe građevine, tematizirane sportskim i javnim sadržajima, postaju novo „mikro-lokalno“ urbano žarište. Mjesto susreta školaraca i roditelja, susjeda i slučajnih prolaznika. Staro školsko igralište na čijem prostoru se nalazi ovaj građevni sklop,

PREPARATION: „The city is no longer synonymous with the spatial manifestation of one community with a clear, preferably hierarchical, structure. This means that one can no longer draw conclusion about the structure of the society based on the physical, morphological structure of a city like we used to do. The city is no longer simply enumeration of more of the same things; it is enumeration of many different things. “ Bart Lootsma, Reader Thesiswork Berlage Institute (2000)

WEST

Zapadno pročelje | West elevation

When we observe the new infrastructural complex on Ilina glavica in Dubrovnik, the new achievement of the Ivanišin.Kabashi architectural studio, in it we can easily find confirmation regarding the mentioned standpoint of the Dutch architecture theoretician Bart Lootsma. Raedily answering to basic service and infrastructural questions, the two architects have conceived, interpreted, and executed a public garage, a sports hall, and a series of auxiliary public amenities, as an integral unit showing strong city-building attributes. Marginal conditions - a demanding program matrix, very complex spatial givens, and the immediate vicinity of history-burdened heritage – have directly influenced the creation of architectural and city-planning composition characterized by archaeological layers. This building complex is aware that it takes responsibility in the attempt to reconcile heterogeneous life rhythms of permanent and temporary inhabitants of the City. The public garage – a place of many visitors’ first encounter with impressive views of the historical city core – very much reminds of a moored cruiser ship. The complex on Ilina glavica calmly receives and sees off its visitors. On the other hand, roof surfaces of the structure, thematized by sport and public facilities, are becoming a new “micro-local” urban focal point, a place of encounter of school children and parents, neighbours and passers-by. The old school 22

ne tako davno imenovano u spomen Jurija Gagarina, danas postaje početnom platformom za istraživanje urbanih ritmova novog i starog Dubrovnika. POSLUŽIVANJE: “No što sve to znači za arhitekturu? Kako da procijenimo arhitektonsku kvalitetu projekta ili građevine ako i sami shvaćamo da je ona tek rezultat strogo pojedinačnih sklonosti, želja, zahtjeva ili nužnosti? Kakav će u toj novoj situaciji biti javni interes? Kako ga možemo izraziti i na koji će on način promijeniti primjerice urbanističko planiranje? Hoće li tematski park postati konačnim urbanističkim uzorom?“ Heterogenost u pristupu oblikovanja pojedinačnih građevina: androginost sportske dvorane, tektonika ugostiteljskog paviljona, ambijentalnost prilaznih putova i nadstrešnica nad ulazima u garažu, kao i vješta uporaba tradicionalnih sa suvremenim materijalima, osnovni su nosioci novog urbanog ambijenta na Ilinoj glavici. Primjenom različitih arhitektonskih principa pri zauzimanju prostora, njegovom oblikovanju i korištenju, arhitekti uspješno pomiruju prostorne i programske različitosti kompleksa. Sinergija starog i novog, artificijelnog i prirodnog; ostvaruje se kroz tehnološki izričaj čitavog sklopa. Hibridizacijom infrastrukturnog projekta sa nizom zajedničkih sadržaja, Ivanišin i Kabashi, ostvaruju sustav javnih prostora atipičnih prostornih kvaliteta. Jedna od njih, meni najzanimljivija, jest upravo ona koja koketira sa (ne)dovršenošću. Postavivši osnove kulise svih sadržaja, suočeni sa investicijskom surovosti pri-

sports ground that hosts this building complex, recently named after Jury Gagarin, is today becoming the initial platform for examining urban rhythms of the new and old Dubrovnik. SERVING: „But what does all means for architecture? How are we to judge the architectural quality of a project or a building, when we realize ourselves that it is just a result of a strictly individual preferences, desires, demands or necessities? What will the public interest be in this new situation? How can we formulate it and how will this change urban design and planning, for example? Will the theme park be the definitive model for urban design? “ Heterogeneity in the approach to the design of individual structures: androgyne properties of the sports hall, tectonics of the catering pavilion, ambience characteristics of access roads, and eaves over the garage entrances, as well as the skilled mixture of traditional and modern materials, are the basic carriers of the new urban facility at Ilina glavica. By applying different architectural principles in the appropriation of space, its shaping, and usage, the architects have successfully reconciled spatial and programmatic dofferences within the complex. The synergy of the old and the new, the artificial and the natural, is achieved through the technological expression of the entire complex. By hybridization of the infrastructural project with a series of common amenities, Ivanišin and Kabashi have achieved a system of public spaces with atypical spatial qualities. One of them, for me the most interesting, plays with being (un)finished. After 23

vatno javnih partnerstva, Ivanišin i Kabashi ciljano biraju način karakteriziranja specifičnih scena arhitektonskog postava. Pojedini segmenti građevine sirovi su i nedotjerani. Drugi su pak, poput sportske dvorane, u potpunosti suptilni i rafinirani. Upravo njihovom svjesnom konfrontacijom, postiže se dojam začudne i izbirljive dovršenosti – prostor iskrene životne stvarnosti koji vješto izbjegava model tematizacije (theme park model) urbanih prostora. SAVJET: “Inteligencija može samo optimirati ono što joj je naređeno, no projektiranje je daleko osnovniji postupak kreativne volje; otvara prostor onome što ranije nije postojalo. Zar projektni postupak danas ne bi trebao ovladati inteligencijom, a ne samo praviti javnu predstavu od njezina služenja prozaičnijim silama?“ Sanford Kwinter, ANY 24, „Design after Mies“ (1998), LA TRAHISON DES CLERCS (and other Travesties of the Modern)

U iščekivanju nove sezone protekli lokalni izbori padaju u zaborav,a gradski projekti tek započinju svoj život. Prostor kompleksa javnih sadržaja u Dubrovniku izmijenio je dio stvarnosti i načina sagledavanja jednog gradskog predjela. U nadi kako će prolaznici i korisnici, građani i uprava; poučeni dosadašnjim iskustvima, ali i novim stvarnostima, uvidjeti gradotvornu kvalitetu ovoga projekta. Odnos inteligencije i dizajna prostora na Ilijinog Glavici zasigurno može poslužiti kao model za daljnja promišljanja Grada, njegovih stvarnih i imaginarnih urbanih pejzaža.

setting up the basic design of all amenities, facing the ruthless investment policy of private-public partnerships, Ivanišin and Kabashi deliberately chose specific ways to characterize particular scenes of the architectural layout. Certain segments of the structure are raw and unpolished. Other ones, like the sports hall, are entirely subtle and refined. Precisely by their deliberate confrontation, estrangement effect and selective finish are achieved – a space of sincere reality of life that cunningly evades the theme park model of urban spaces. ADVICE: „Intelligence can only optimize what it has been commanded to do, but design is far more basic an affair of creative will; it gives place to what did not previously exist. Should not design today learn again to command the intelligence, not merely make public parade of its subservience to more prosaic forces?“ Sanford Kwinter, ANY 24, „Design after Mies“ (1998), LA TRAHISON DES CLERCS (and other Travesties of the Modern)

In expectancy of the new season, the just finished local elections fall into oblivion, while city projects are just beginning their life. The public amenities complex in Dubrovnik has changed a part of reality and the way of understanding one city area. There is hope that passers-by and users, citizens, and city administration, drawing upon past experiences, but also new realities, will comprehend the city-building quality of this project. The relationship between intelligence and space design at Ilina glavica can certainly serve as a model for further contemplations on the City, its real and imaginary urban landscapes.

Fotografija | Photo by Roel Backaert

Presjeci | Sections

24 25

Lea Pelivan i Toma Plejić (STUDIO UP), autori koprivničkog projekta Gimnazije 46o09’N / 16o50’E, ovogodišnji su dobitnici prestižnog Posebnog priznanja za mlade arhitekte, koje svake dvije godine dodjeljuje Zaklada Mies van der Rohe u ime Europske Unije. Kao što su na dodjeli nagrade izjavili dobitnici, ona je u jednakoj mjeri priznanje kvalitete suvremene hrvatske arhitektonske scene, kao i priznanje za određeno djelo. Ovom je nagradom hrvatska arhitektura uspjela ući u Europsku Uniju prije same Hrvatske. Uspostava ureda Studio Up pratila je uspon hrvatske arhitektonske scene. Natječaj koji je rezultirao Gimnazijom 46o09’N / 16o50’E bio je jedna od prvih kapi koje su se poslije pretvorile u poplavu javnih natječaja, neviđenu u većini europskih zemalja tijekom posljednjih godina. Razgovor s dobitnicima koji slijedi ima za cilj otkriti posebnosti osnivanja Studija Up i njihove projektne metodologije, dok istodobno daje opći uvid u posljednje desetljeće arhitektonske produkcije u Hrvatskoj.

Lea Pelivan and Toma Plejic (STUDIO UP) were this year’s recipients of the prestigious Emerging Architect Special Mention granted every two years by the Mies van der Rohe Foundation on behalf of the European Union for their GYMNASIUM 46˚°°09’N/16˚°°50’E project in Koprivnica. As the winners themselves stated at the awards ceremony, held this May in the Barcelona Pavilion, the prize is as much an acknowledgement of the quality of the contemporary Croatian architectural scene as recognition of a particular piece of architecture. With this award Croatian architecture has managed to enter the European Union before Croatia itself. Studio Up’s own formation as practice has paralleled the rise of the Croatian architectural scene. The competition which resulted in GYMNASIUM 46˚°°09’N/16˚°°50’E was one of the first trickles of what would later become a flood of public competitions unseen in most European countries in recent years. The following discussion with the winners aims to discover the particularities of Studio Up’s formation and design methodology while at the same time providing a general insight into the last decade of architectural production in Croatia.

COMPETITION - DESIGN DEVELOPMENT MIXED-USE COMPLEX - SPLIT 33. Poslovno-stambeni sklop i bedem Contarini, Split, natječaj: 1.krug, 2007. 2. krug: 1.nagrada, 2007.COMPETITION - 3rd PLACE LAW COURTS - ZAGREB 32. Kompleks ‘Trg pravde’, Zagreb, natječaj: 3.nagrada, 2007. INVITED COMPETITION STORAGE - ZAGREB 31. Spremište, Zagreb,pozivni natječaj, 2007. COMPETITION - HONORABLE MENTION MIXED USE COMPLEX - SPLIT 30. Poslovno-stambeni kompleks P21, Split, natječaj: otkup, 2007. COMPETITION - 3rd PLACE MIXED-USE COMPLEX - ZAGREB 29. Stambeno-poslovna građevina ‘Podbrežje’, Zagreb, natječaj: 3. nagrada, 2007. COMPETITION - HONORABLE MENTION OFFICE BUILDING - ZAGREB 28. Poslovna građevina ‘Adris Grupe’, Zagreb, natječaj: 2. krug:otkup, 2007. COMPETITION - 2nd PLACE URBAN DESIGN - ZAGREB 27. Tromostovlje, Zagreb, natječaj: 2.nagrada, 2007. INVITED COMPETITION OFFICE BUILDING - ZAGREB 26. Poslovna građevina Podravka-Belupo, Zagreb, natječaj: poziv, 2007. COMISSION HOUSING - VODNJAN 25. Stambene zgrade, Vodnjan, narudžba, 2007.-2008.

PHEASABILITY STUDY LC SHOPPING CENTER - ZAGREB 18. LC, trgovački centar , Zagreb, studija, 2005.-2006.

COMPETITION OFFICE BUILDING - ZAGREB 26. Poslovna građevina Podravka-Belupo, Zagreb, natječaj: poziv, 2007.

COMMISSION ADAPTIVE REUSE/ TOURISM - GOLI OTOK 17. Rekonstrukcija političkog zatvora komunističke ere, Goli Otok, studija, 2005.

STUDIO UP: Ovogodišnji dobitnici posebnog prizanja za mlade arhitekte Mies van der Rohe | STUDIO UP: This year's recipients of the Emerging Architect Special Mention by Mies van der Rohe.

PHEASABILITY STUDY RECONSTRUCTION + ADDITTION of HOTEL - HVAR 5. Rekonstrukcija i nadogradnja hotela Adriatic (reconstruction and addition), Hvar, studija, 2003. PROJECT VILLA - ZAGREB 4. Vila B, Zagreb, projekt, 2003. PROJECT LIVE-WORK - SPLIT 3. Poslovni apartman (live-work) ‘’Stan za dilera’’, Split, projekt, 2003.

LEAFLET Deliriousplit 1. Deliriousplit, Ietak, 2002

COMPETITION - REALIZATION HIGH SCHOOL + GYM - KOPRIVNICA 2. GYMNASIUM 46˚°°09’N/16˚°°50’E, zgrada gimnazije i sportske dvorane, Koprivnica, natječaj: 1.nagrada, 2003.-2007.

2002

2003

IZGRAĐENO | built

PROJECT MID-RISE - ZAGREB 15. Višestambena zgrada, Zagreb, projekt, 2005.

PROJECT CITY PHARMACY - SPLIT 6. Gradska ljekarna (city pharmacy), Split, projekt, 2003.

in progress | U IZGRADNJI

COMPETITION - 2nd PLACE ELEMENTARY SCHOOL + GYM - ZAGREB 14. Osnovna škola sa sportskom dvoranom, Špansko-Oranice, Zagreb, natječaj: 2. nagrada, 2005. COMPETITION - 1st PLACE SHOPPING CENTER - ZAGREB 10. ZAGREB FORUM, Zagreb, natječaj: 1.nagrada, 2004. COMMISSION - REALIZATION SITE-SPECIFIC INSTALLATION - VENICE 9. ‘FRAMEWORKS’ site-specific instalacija, Venecijanski bijenale, Venecija, Italija, 2004, Ivana Franke, Lea Pelivan, Toma Plejic, Petar Miskovic. COMPETITION - Honorable Mention CITY MARKET - KUTINA 8. Gradska tržnica, Kutina, natječaj: pismeno priznanje, 2004.

2004

unrealized | NEREALIZIRANO

COMPETITION - 3rd PLACE OFFICE COMPLEX + HOTEL - SPLIT 40. Poslovni centar s hotelom, Split, natječaj: 3.nagrada, 2009.

COMISSION HOUSING - VODNJAN 25. Stambene zgrade, Vodnjan, narudžba, 2007.-2008.

PROJECT MID RISE - ZAGREB 16. Višestambena zgrada, Zagreb, projekt, 2005. COMPETITION - 3rd PLACE MEDICAL SCHOOL - SPLIT 7. Zdravstvena škola, Split, natječaj: 3.nagrada, 2003.

PHEASABILITY STUDY PARKING GARAGE - SPLIT 37. Parkiralište, Split, studija, 2008.

COMPETITION - DESIGN DEVELOPMENT SPORTS CENTER - ZAGREB 13. SRC ‘Chromos-Savica’, natječaj: 1.nagrada, 2005.-

COMPETITION - 2nd PLACE MIXED USE COMPLEX - SPLIT 21. Sklop Dobri, Split, natječaj: 2. nagarada, 2006.

COMPETITION - DESIGN DEVELOPMENT OFFICE BUILDING - ZAGREB 20. Zgrada Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, natječaj: 1.nagrada, 2006.-

COMPETITION - HONORABLE MENTION MIXED USE - SESVETE 11. ‘PHOENIX LIFESTYLE’, Sesvete, natječaj: otkup. 2005.

COMISSION - DESIGN DEVELOPMENT OFFICE BUILDING + INFRASTRUCTURE -SPLIT 19. Poslovna zgrada, Split, projekt, 2006. Poslovno-pogonska građevina(HEP 3), Split, 2008.

2006

COMPETITION - DESIGN DEVELOPMENT OFFICE TOWER - SPLIT 36. Poslovna građevina ‘Splato Business Tower’, Split, natječaj: 1. nagrada, 2008.

COMPETITION STADIUM - ZAGREB 23. Arena Zagreb, Zagreb, natječaj, 2007.

COMISSION OFFICE BUILDING - ZAGREB 35. Poslovna građevina ‘Spectator Grupe’, Zagreb, narudžba, 2008.

COMPETITION - 2nd PLACE CENTER FOR INVALIDS AND THE ELDERLY - SENJ 39. Dom za starije i nemoćne, Senj, natječaj: 2.nagrada, 2009

COMPETITION - 2nd PLACE LAW SCHOOL - SPLIT 34. Zgrada Pravnog fakulteta, Split, natječaj: 2.nagrada, 2008.

COMPETITION - 3rd PLACE ART ACADEMY - SPLIT 38. Zgrada Umjetničke akademije, Split, natječaj: 3.nagrada, 2009.

2008

2009

COMPETITION - REALIZATION MIXED USE COMPLEX - SPLIT 22. P10, Sukoišan-sjever, Split, natječaj: 1.nagrada, 2006.-2009.

COMPETITION PUBLIC POOL - ZAGREB 12. Bazenski kompleks Svetice, Zagreb, natječaj, 2005.

2005

COMPETITION OFFICE BUILDING - ZAGREB 24. Poslovna građevina ‘Adris Grupe’, Zagreb, natječaj: 1. krug, 2007.

2007

+ 2009 Snohetta

Nagrada Europske Unije za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe

+ 2005 NL Architects

Članice Europske Unije+zemlje EEA/ EFTA-e+ zemlje kandidata

European Union Prize for Contemporary Architecture – Mies van der Rohe Award

+ 2005 OMA

+ + 2003 Mayer

+ 2001 Nagler

+ 2003 Zaha Hadid + 2009 STUDIO UP + 2007 Bevk Perovic

+ 2001 Rafael Moneo + 2007 Mansilla + Tuñón

Member states of the European Union + EEA /EF TA countries + candidate countries

ANALIZA JEDNE NAGRADE NAGRADA EUROPSKE UNIJE ZA SUVREMENU ARHITEKTURU I POSEBNO PRIZNANJE EUROPSKE UNIJE ZA MLADE ARHITEKTE

ANATOMY OF A PRIZE THE EUROPEAN UNION PRIZE FOR CONTEMPORARY ARCHITECTURE AND THE EUROPEAN UNION EMERGING ARCHITECT SPECIAL MENTION

Tijekom ovogodišnje ceremonije Sheamus Cassidy, voditelj programa Europske komisije za kulturu, naglasio je važnost nagrade Europske Unije kao načina promocije jednog oblika paneuropske kulture koji istodobno naglašava europsku raznolikost. Tijekom dodjele Francis Rambert, predsjednik ocjenjivačkoga suda, objasnio je da uloga nagrade nije samo da bude izbor ljepote, nego i neka vrsta okupljališta urbanih vrijednosti Europske Unije. Također je naglasio to da radovi koji su dobili nagradu, odnosno posebno priznanje, pokazuju sposobnost stvaranja javnog urbanog prostora u perifernim kontekstima, a s tim su izazovom, prema njegovu mišljenju, danas suočeni mnogi europski gradovi. Na temelju obje te izjave zanimljivo je analizirati nagradu iz zemljopisnog, ali i političkog očišta.

During this years ceremony, Sheamus Cassidy, the Program Manager of the European Commission for Culture, emphasized the importance of the award for the European Union as a way of promoting a form of pan European Culture while at the same time reinforcing the diversity that is Europe. During the ceremony Francis Rambert, the president of the jury, explained the Awards role not just as a beauty pageant but as a kind of rallying point for the urban values of the European Union. He also emphasized that both the Prize and the Special Mention exhibited an ability to generate public urban space in peripheral contexts, a challenge he feels that many European cities are facing today. Based on both of their comments it is interesting to examine the anatomy of the prize from a geographic and political perspective.

Mogućnost kandidature projekata temelji se na lokaciji arhitektonskog ureda i samoga rada: prihvatljive zemlje obuhvaćaju sve aktualne članice Europske Unije, službene kandidate za članstvo, te članice EEA-e i EFTA-e. Zanimljivo, jedno od najvažnijih središta suvremene europske arhitekture, Švicarska, nije prihvatljivo. Većina je arhitekata nagrađena za radove u vlastitoj zemlji, s izuzetkom dvoje superzvijezda, Rema Koolhaasa i Zahe Hadid, koji su nagrade dobili za narudžbe izvan svojih zemalja. Više je nagrada i posebnih priznanja dodijeljeno za projekte u srazmjerno malim gradovima, dok su samo dvije nagrade i jedno posebno priznanje dobili projekti u glavnome gradu pojedine države: Berlinu, Oslu i Ljubljani. Uz jednu iznimku, distribucijskog centra Kaufmann Holz AG u Bobingenu u Njemačkoj, sve su nagrade dodijeljene za javne zgrade raznih vrsta. Njemačka je arhitektura skupila najviše priznanja tijekom prošlog desetljeća, jednu nagradu i dva posebna priznanja; slijedi je Španjolska s dvije nagrade, jednu doajena španjolske arhitektonske scene Rafaela Monea, a drugu budućih nasljednika njegove krune, ureda Mansilla Tunon. Slovenija je bila prva „neeuropska“ zemlja koja je dobila posebno priznanje za projekt ureda Bevk Perović. Ovogodišnji pobjednici imaju najmanje jednu zajedničku odliku: oba su iz zemalja izvan Europske Unije. Čini se da je posebno priznanje imalo željeni učinak na razvoj karijere barem nekih od mladih arhitekata, od kojih je najveći skok doživio Jürgen Mayer, dobitnik iz 2003., kojemu je priznanje za njegov prvi realizirani projekt donijelo cijeli niz narudžbi u Europi i izvan nje.

Eligibility of projects is based on the location of the architectural practice and the work itself: eligible countries include all of the current members of the European Union, official EU candidates, and members of the EEA and EFTA. Interestingly enough one of the most significant centers of contemporary European architecture, Switzerland, is not eligible. Most of the architects were awarded for works in their home countries, with the exception of the two super-stars, Rem Koolhaas and Zaha Hadid, who each won the Prize for a commission outside of their home countries. More Prizes and the Special Mentions have been given for projects in relatively small towns, with only two Prizes and one Special mention given for projects in national capital, in Berlin, Oslo and Ljubljana respectively. With one exception, that of the Kaufmann Holz AG Distribution Centre in Bobingen, Germany, all of the prizes have been awarded for public buildings of various types. German architecture has garnered the most recognition over the past decade, with one Prize and two Special Mentions being given for architectural projects in that country, with Spain a close second with two Prizes, one from the godfather of the Spanish architectural scene, Rafael Moneo, and from the future inheritors of his crown, Mansilla Tunon. Slovenia was the first “New European” country to receive a special mention, for a project by Bevk Perovic. This year’s winners share at least one common trait; they are both from countries outside of the European Union. The Special Mention seems to have had the desired effect of launching for at least some of the young practice’s careers, with the most significant impact experienced by Jurgen Mayer, the 2003 winner, for whom the Mention, given for his first realized project, ensured a number of commissions in Europe and abroad.

GYMNASIUM 46˚°°09’N/16˚°°50’E, zgrada gimnazije i sportske dvorane, Koprivnica, natječaj: 1.nagrada, 2003.-2007.

Monovolumen: dinamički prostorni dojam kao kontrast okolnom ravnom krajobrazu(minimalna ovojnica – prostorni spektakl) | Monovolume: a dynamic spacial experience as a contrast to the surrounding flat landscape (minimum envelope-space spectacle)

Prozirna ovojnica | Translucent envelope

Gimnazija: između sportske dvorane i parka | High school: ‘in between’ the gym and the park pom

Sportska gimnazija | Sports gymnasium

Sportska dvorana: natkriveni javni trg pod polikarbonatnim stropom | Sport hall: a covered public square under the polycarbonate sky

„Ulica“ | „Street“ Učionice | Classrooms Prvi kat | First floor

Središte zgrade | Building hub

Zgrada u ulozi društvenog katalizatora | The building acts as a social catalist

Galerija za evakuaciju | Evacuation gallery

Zimski obrazac: „efekt staklenika“ | Winter scheme: ‘green house effect’

Ljetni obrazac: prirodno provjetravanje | Summer scheme: natural ventilation

Prizemlje | Ground floor

Presjeci | Sections Pročelja | Elevations 30

2 9

16 24

24 32

34 11

5 19

27 35

6 13

20 43 28

36 14

21 29 7

PROJEKTI 1 Deliriousplit, letak, 2002. 2 GYMNASIUM 46˚09’N/16˚50’E, zgrada gimnazije i sportske dvorane, Koprivnica, natječaj: 1.nagrada, 2003.-2007. 3 Poslovni apartman ‘’Stan za dilera’’, Split, projekt, 2003. 4 Vila B, Zagreb, projekt, 2003. 5 Rekonstrukcija i nadogradnja hotela Adriatic, Hvar, studija, 2003. 6 Gradska ljekarna, Split, projekt, 2003. 7 Zdravstvena škola, Split, natječaj: 3.nagrada, 2003. 8 Gradska tržnica, Kutina, natječaj: pismeno priznanje, 2004. 9 ‘FRAMEWORKS’ site-specific instalacija, Venecijanski bijenale, Venecija, Italija, 2004. Ivana Franke, Lea Pelivan, Toma Plejic, Petar Miskovic. 10 ZAGREB FORUM, Zagreb, natječaj: 1.nagrada, 2004. 11 ‘PHOENIX LIFESTYLE’, Sesvete, natječaj: otkup. 2005. 12 Bazenski kompleks Svetice, Zagreb, natječaj, 2005. 13 SRC ‘Chromos-Savica’, natječaj: 1.nagrada, 2005. 14 Osnovna škola sa sportskom dvoranom, Špansko-Oranice, Zagreb, natječaj: 2. nagrada, 2005. 15 Višestambena zgrada, Zagreb, projekt, 2005. 16 Višestambena zgrada, Zagreb, projekt, 2005. 17 Rekonstrukcija političkog zatvora komunističke ere, Goli Otok, studija, 2005. 18 LC, trgovački centar, Zagreb, studija, 2005.-2006. 19 Poslovna zgrada, Split, projekt, 2006. 20 Zgrada Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, natječaj: 1.nagrada, 2006. 21 Sklop Dobri, Split, natječaj: 2. nagarada, 2006. 2 2 P10, Sukoišan-sjever, Split, natječaj: 1.nagrada, 2006.-2009. 23 Arena Zagreb, Zagreb, natječaj, 2007. 24 Poslovna građevina ‘Adris Grupe’, Zagreb, natječaj: 1. krug, 2007. 25 Stambene zgrade, Vodnjan, narudžba, 2007.-2008. 26 Poslovna građevina Podravka-Belupo, Zagreb, natječaj: poziv, 2007. 27 Tromostovlje, Zagreb, natječaj: 2.nagrada, 2007. 28 Poslovna građevina ‘Adris Grupe’, Zagreb, natječaj: 2. krug:otkup, 2007. 29 Stambeno-poslovna građevina ‘Podbrežje’, Zagreb, natječaj: 3. nagrada, 2007. 30 Poslovno-stambeni kompleks P21, Split, natječaj: otkup, 2007. 31 Spremište, Zagreb, pozivni natječaj, 2007. 32 Kompleks ‘Trg pravde’, Zagreb, natječaj: 3.nagrada, 2007. 3 3 Poslovno-stambeni sklop i bedem Contarini, Split, natječaj: 1.krug, 2007. 3 4 Zgrada poliklinike, Seget, studija, 2008. 35 Poslovno-stambeni sklop i bedem Contarini, Split, natječaj: 2. krug: 1.nagrada, 2007. 36 Poslovna građevina ‘Spectator Grupe’, Zagreb, narudžba, 2008. 37 Poslovno-pogonska građevina(HEP 3), Split, 2008. (nastavak od 19.) 38 Zgrada Pravnog fakulteta, Split, natječaj: 2.nagrada, 2008. 39 Parkiralište, Split, studija, 2008. 40 Poslovna građevina ‘Splato Business Tower’, Split, natječaj: 1. nagrada, 2008. 41 Zgrada Umjetničke akademije, Split, natječaj: 1. krug, 2009. 42 Dom za starije i nemoćne, Senj, natječaj: 2.nagrada, 2009 4 3 Poslovni centar s hotelom, Split, natječaj: 3.nagrada, 2009.

Rupnik: Kako je počeo Studio UP? Toma Plejić: Odakle početi? Od upisa na Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1995. nakon Oluje, kad starta naša formalna edukacija. Da, dolazimo na prijemni ispit preko pontonskog mosta, a startamo nakon Oluje. Situacija se postupno počinje intenzivirati, stvari se mijenjaju. Nismo ratna generacija, nemamo povlastice tijekom studija, ali imamo sve posljedice rata. Ratne generacije su studirale u određenom ritmu, ležerno, a mi startamo normalno, standardno. Naš studij traje do 2001. Završavamo ga padom Twinsa. Pelivan: Kontekst rata i poslijeratnog oporavka ne bi trebalo prezentirati isključivo kroz romantično–patetično raspoloženje. U tom razdoblju stvorilo se pozitivno ozračje, događa se bitan preokret u društvu. Kontekst se promijenio i počinje se stvarati nova stvarnost. Atmosfera je aktivistička. Plejić: Regeneracija, korak naprijed. Nova pokretačka energija i nova ulaganja. Međutim, poremećen je kontinuitet generacija.

Arena Zagreb, Zagreb, natječaj, 2007.

Drugi kat | Second floor

Razgovor: Lea Pelivan i Toma Plejić, dobitnici specijalnog priznanja nagrade Mies van de Rohe 2009. za nadolazeće arhitekte

studio up: diskusija Mi smo uvijek otvoreni za intervencije korisnika i mislim da bi arhitekti trebali prestati razmišljati samo u kontekstu izlaska u arhitektonskim revijama. Naše su kuće spremne prihvatiti svakodnevni život. Nisu savršene Prvi kat | First floor

Interview: Lea Pelivan and Toma Plejić, who received a special mention of the Mies van der Rohe Award for Emerging Architects 2009

Četvrti kat | 4th floor

STUDIO UP: A DISCUSSION We are always open to users’ interventions in architecture and therefore I think that architects should dismiss the thinking about architecture through polished-up presentations in architectural magazines. Our houses are ready to accept everyday life. They are not perfect

Prizemlje | Ground floor

Ivan Rupnik: How did Studio Up start? Toma Plejić: Where do we begin? From the point of enrolling into the university in ’95, after the Operation Storm, when our formal education began. Yes, we came to our admission tests over a pontoon bridge and began our studies after the Storm. The situation gradually began to intensify, things changed. We were no more the war generation. We had no benefits during our studies, but had all the consequences of war. The war generations studied in a certain rhythm, leisurely, but we started normally, standardly. Our studies lasted until 2001 and we graduated with the fall of the Twins. Lea Pelivan: This context of the war and subsequent recovery should not be presented only romantically and pathetically. In this period positive atmosphere emerged. This was an important change of direction in the society. Previous context changed, and a new reality was under way. The atmosphere was activist.

Treći kat | 3rd floor

Pelivan: Taj kontinuitet generacija (arhitekata) nije prekinuo rat. Smatram da je prekinut puno prije, početkom 80-ih. U razdoblju kad se počinje urušavati društvo i gospodarstvo (ex yu), dolazi do krize, što se manifestira na svim područjima, pa i u arhitekturi. Rupnik: Možete li opisati vaše iskustvo na Arhitetktonskom fakultetu u Zagrebu. Koje su posebnosti te institucije? Plejić: Arhitektonski fakultet u Zagrebu je platforma, izvrsna politehnička platforma. Pelivan: Tehnička (inženjerska) podloga fakulteta potiče studenta na specifičan način razmišljanja. Nisi dobio potpuno strukturirano znanje, nego metodu i uputu kako doći do informacija i kako ih obraditi. Takav način rada je možda minus u odnosu na visokoorganizirane institucije poput ETH, ali s druge strane tako stječeš svijest da si od sutra sam. Sve što trebaš, nalazi se oko tebe i na tebi je da budeš istraživač i autodidakt. Stvaraš vlastito iskustvo i reference. Fakultet funkcionira posredovanjem nekoliko osoba. Meni je osobno Andrej Uchytil puno značio na prvoj godini, a poslije Igor Franić, Tonči Žarnić, Veljko Oluić i na kraju studija Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić, kod kojih smo i radili integralni rad, industrial domestics, naš prvi zajednički rad. Rupnik: Jeste li na fakultetu imali priliku naučiti sintezu između tehničkog znanja i nekih dodatnih iskustava? Plejić: Oluić i Žarnić profesori su s kojima smo najviše komunicirali, njihov pedagoški projekt bio je specifičan. Oni su davali agent provokator materijale, drugo komplementarno znanje onom politehničkog fakulteta - rane tekstove CoopHimmelblaua, projekte Formalhauta, instalacije Brace Dimitrijevića, Diller+Scofidio instalacije i scenografije... Rupnik: U Barceloni, na dodjeli nagrade, bilo je dosta pitanja o tako-

Plejić: It was like regeneration, a step forward; new moving energy and new investments. However, the continuity of generations was disturbed. Pelivan: This continuity of (architectural) generations was not interrupted by the war. I think that it was broken much earlier, by the beginning of the 80s. In the period when society and economy started to crumble, a crisis began, which was manifested everywhere and thus even in architecture. Rupnik: Can you describe your experience at the Faculty of Architecture in Zagreb. Which are the special characteristics of this institution? Plejić: The Architectural Faculty in Zagreb is a kind of platform, an excellent polytechnic platform. Pelivan: The technical (engineering) university basis encourages the student to a specific kind of thinking. You haven’t received entirely structured knowledge, but a method and instruction how to get the information and process it. This is maybe a deficiency in comparison to highly organized institutions like the ETH, but on the other hand this makes you aware that tomorrow you will be alone. Everything you actually need is around you and you have to be a researcher and autodidact. You build up your own experience and references. The Zagreb faculty actually functions through several persons. To me, Andrej Uchytil meant a lot during the first year, later Igor Franić, Tonči Žarnić, Veljko Oluić, and at the end of my studies Helena Paver Njirić and Hrvoje Njirić with whom we did our integral work, industrial domestics, our first joint project. Rupnik: Did you have the chance to learn about the synthesis between technical knowledge and some additional experiences at the university?

zvanoj hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Možda je taj pedagoški projekt važan dio stvaranja te scene? Plejić: Apsolutno. Žarnić i Oluić dvojica su profesora koji imaju karizmu i pedagoški projekt... Pelivan: Riječ je o pojedincima koji su u potpunosti posvećeni edukaciji. Oni su uvijek bili tamo, raspoloženi za razgovor. Mimo radnog vremena i nastavnog programa. Stvorili su mrežu ljudi. Činjenica je da po svim relevantnim praksama rade pojedinci koji su prošli tu “školu”. Plejić: S jedne strane dobivaš tehničku neutralnu bazu politehnike, a s druge strane imaš paralelan svijet agenta provokatora. Rupnik: Taj odnos jakih pedagoga i njihovo stvaranje neke arhitektonske scene itekako podsjeća na još dovoljno neistraženi projekt Drage Iblera, koji je na isti način uspio raditi kroz svoje studente, koji su tehničku bazu dobivali negdje drugdje. No, kada ste izašli s fakulteta 2001., onda ste se našli u nekom drugom kontekstu. Kako je izgledala ta tranzicija? Pelivan: Mi smo 2001. završili fakultet. Sljedeće godine smo počeli raditi kao freelanceri kod Hrvoja Njirića. To je bilo zanimljivo iskustvo. Radili smo i s drugim arhitektima, izdvojili bismo Vladu Krstulovića s kojim smo surađivali na mnogo projekata, među ostalim na poslovnom apartmanu za prodavača automobila. Nije bilo realizacija, ali je to bilo okrutno upoznavanje realnosti, šok tretman. Plejić: Bitno je shvatiti: kada izađeš s fakulteta, ti si u realnom vremenu, tik-tak, tik-tak. Učiš na greškama, ništa ti se ne oprašta, snosiš posljedice djelovanja, dobre i loše. Kod Hrvoja su bili postavljeni visoki standardi i naučili smo mnogo i o operativnom smislu funkcioniranja ureda. Iz te perspektive lakše nam je usporediti naš ritam s ritmom naših zaposlenika - suradnika. Međutim, vezano uz početak, paralelno

smo pokušavali s nizom projekata startati u Splitu, ali nijedan se od tih projekata nije razvio. Pelivan: U tih godinu dana smo shvatili da trebamo stvoriti vlastite reference. Tek kad ih stvorimo, možemo se okrenuti tržištu. Nužno je da nas klijenti identificiraju s nekim specifičnim pristupom, a ne s prijateljsko-rodbinskim kontaktima, koji često u sebi nose zamke. Tada smo odlučili raditi natječaj za gimnaziju u Koprivnici. Rupnik: Zanimljivo je da ste u tom razdoblju učili više o strukturiranju ureda s jedne strane i o radu na natječajima s druge, a ne o izvedbi zgrada, što je iskustvo koje se očekuje kad se radi za neku već pozicioniranu tvrtku. Kako su vam ta iskustva pomogla u izgradnji vlastitog pristupa projektiranju, posebno kad je riječ o timskom radu? Kako ste dobavljali poslove? Plejić: U to vrijeme, iako nije bilo otvorenog gradilišta, Hrvoje je simulirao napetost. Radilo se vrlo disciplinirano. Recimo, godinu dana se razvijao idejni projekt za obiteljsku kuću, s desecima modela, različitih prostornih rješenja, varijanti fasada, konstrukcija, instalacija. Radili smo intenzivno. Uživali smo. Shvatili smo projekt kao vlastiti, to je jako važno, jedino tako možeš biti zadovoljan i dati 100%. Pelivan: U usporedbi s fakultetom šok nam je bilo vrijeme u kojem se moraju donijeti odluke, ali i intenzivan dnevni ritam rada na natječaju. Način razmišljanja je specifičan, moraš izgraditi nove alate i nove metode. Stječe se veliko iskustvo timskog rada. Puno smo naučili, to je iskustvo koje svakom preporučujemo. Sada, s pozicije poslodavca, primjećujemo da je ljudima koje zapošljavamo u uredu najteže naviknuti se na brzinu rada i donošenja odluka, timski rad, pogotovo na natječajima. Rupnik: Od 2003., od Buzina i Koprivnice, vi ste radili gotovo samo javne natječaje, i to mnogo njih. Čime je rezultirao takav tip rada? Koja

Plejić: Oluić and Žarnić are lecturers we communicated with most, their pedagogical project was specific. They provided us with agent provocateur handouts, knowledge complementary to the one of our polytechnic faculty - early texts by Coop Himmelblau, Formalhaut projects, Braco Dimitrijević’s installations, Diller+Scofidio’s installations and set design… Rupnik: In Barcelona, at the award ceremony, there were quite a few questions about the so-called Croatian architectural scene. This pedagogical project might be an important part of creating that scene? Plejić: Absolutely. Žarnić and Oluić are two university professors who have charisma and a pedagogical project. Pelivan: They are both completely devoted to education. They have always been there, open for conversation, neglecting the working hours and the limitations of the syllabus. They have created a network of people. In all major offices there are collaborators who went through this additional “schooling”. Plejić: On the one hand you get this technical, neutral, polytechnic basis, while on the other you have the parallel world of agent provocateur. Rupnik: This relationship of prominent pedagogues and their creation of an architectural scene very much reminds of the still not sufficiently explored project by Drago Ibler, who in the same way managed to work through his students, although they acquired the technical basis somewhere else. However, after your graduation in 2001, you entered a different context. What did this transition look like? Pelivan: We graduated from the university in 2001. Next year we started to work with Hrvoje Njirić as freelance architects. This was an interesting experience. We also worked with other architects, of which

we would like to single out Vlado Krstulović with whom we collaborated on many projects, among other things on a business apartment for a car dealer. There were no realizations, but this was a cruel introduction to reality, a shock treatment. Plejić: It is important to understand: when you leave the university, you are in real time tic-tac, tic-tac. You learn from mistakes, there is no pardon, you are responsible for consequences of your actions, the good and the bad ones. Hrvoje had high standards, so that we could also learn a lot about the operative aspect how an office functions. From that perspective it is easier for us to compare our rhythm with the one of our employees-collaborators. However, as for our beginnings, we simultaneously tried to start a series of projects in Split, but none of them was developed further. Pelivan: During this year we understood that we need our own references before turning to the market, so that people could identify us with some specific approach and not just reach us through relatives and friends, which can sometimes be tricky. Then we decided to design our competition project for Koprivnica. Rupnik: It is interesting that during that time you learned more about the structuring of an office on the one hand and the work on competition projects on the other, but not about constructing buildings, which is an experience expected when you work for an already established company. How did these experiences help you establish your own approach to planning, especially in regard to team work? How did you get your commissions? Plejić: At that time, although there were no open construction sites, Hrvoje simulated tension. We were very disciplined at work. For example, a draft for a family house was developed during one whole 36

Kompleks ‘Trg pravde’, Zagreb, natječaj: 3.nagrada, 2007.

Drugi kat | Second floor

Prvi kat | First floor

su vam prethodna iskustva, s fakulteta i tijekom suradnje s kolegama, bila značajna da razvijete novu metodu rada? Pelivan: Nama su natječaji puno više od pukog „pucanja na gol“. Uz pomoć natječaja gradimo vlastito iskustvo. To su radionice unutar nekih realnosti u kratkom razdoblju. Vrlo su nam korisni i kad nismo nagrađeni. Najviše smo naučili upravo radeći natječaje koje smo izgubili. Rupnik: Tijekom studija dobivali ste agent provokator materijale, odakle vam danas nadahnuće, kako se „hranite“? Pelivan: Mislim da maksimum izvlačimo iz dnevne rutine svakodnevnog života. Ne tražimo atrakcije, život je već dovoljno atraktivan sam po sebi. On nije umjetnost, on je izvorište - prava stvar. Inspiraciju možeš naći i kad se osvrneš na ulici i pogledaš grad iza sebe. Rupnik: Dosta često spominjete neke suvremene filmove, na primjer Jima Jarmusha ili Davida Lyncha? Pelivan: Da, to su tuđi proživljeni doživljaji - kroz koje možeš dobiti novi pogled na stvari. Kao da ubrzavaju tvoje vlastito iskustvo ili doživljaj, dodaju mu se boja, miris ili zvuk. Na taj način nam bilješke drugih autora postaju reference za stvaranje novog zajedničkog razumijevanja, gotovo na instinktivnoj razini. Jednostavno nam olakšavaju komunikaciju u projektu. Plejić: Ako uzmemo kao primjer Buzin, napravili smo kompletan projekt iz jedne slike Chrisa Markera, La Jetée. Iz te smo slike zapravo shvatili da trebamo stvoriti urbanističko rješenje koje je jako čitko i u kojem će se pojedinac osjećati ravnopravnim elementima koji su nadnaravni, koji nisu u mjerilu čovjeka. Rupnik: U nekom smislu ta megaronska jasnoća izlazi iz vašeg politehničkog školovanja, ali čini mi se da ste tome dodali neki režiserski duh,

interes za svojevrsnu koreografiju života? Pelivan: Koreografija života je osnovno polazište. Pokušavamo stvoriti građevine koje se ne trude biti prepoznatljive kroz formu, već kroz nove životne stilove, „nove uspomene“ koje omogućavaju. Koliko smo uspješni u tome, pokazat će vrijeme. Rupnik: Prije ste morali projektirati predviđajući neki mogući život u tzv. megaronima. Sada kad su izvedeni Koprivnica, a i neki drugi objekti, kako gledate na taj život, zanima li vas povratna informacija? Pelivan: Zanima nas povratna informacija. Posao arhitekta ne prestaje u trenutku kad je kuća izgrađena. Arhitekti uglavnom očekuju da će ih netko konzultirati ako planira staviti klimatizacijski uređaj na fasadu. Nas bi puno više zanimalo da nas ravnatelj gimnazije kontaktira kad želi napraviti nekakav događaj u školi ili da mu prezentiramo dodatne mogućnosti prostora koji koristi, što se, na žalost, ne događa. Za razvoj takve interakcije između arhitekata i korisnika očito treba još vremena. No, mi smo tu i ravnatelj je tu... ne možeš napraviti mnogo velikih koraka odjednom. Rupnik: Mene posebno zanima režija nekih karakterističnih života u vašim projektima i kako uspijevate to postići uz pomoć relativno svakodnevnih arhitektonskih elemenata? Pelivan: Kuće koje u sebi imaju tu vrstu aktivnosti na neki su način oslobođene od toga da budu remek-djela. Projektiramo ih da budu neutralne, da služe kao infrastruktura, stroj u kojem se događa život, one nisu smrznuto umjetničko djelo. Otvoreni smo za intervencije korisnika u arhitekturu i zato mislim da bi se arhitekti trebali osloboditi razmišljanja o arhitekturi kroz ispolirane prezentacije u arhitektonskim revijama. Pelivan: O tome smo dosta naučili na splitskim primjerima Gotovca i Radića. Njihove kuće su zapravo bile spremne primiti svakodnevni

život. Takve su naše kuće. Nisu savršene. Na njima se dogodilo i vrijeme, i intervencije, i Mediteran. Bili bismo sretni da se u gimnaziji za 150 godina ugradi mali grad. Rupnik: Mislim da je to jako važno: da je projekt spreman otvoriti se intervencijama i čitanju šire publike, a da s druge strane nije opterećen nekim internim porukama, da nema odveć specifičan jezik. To je možda bio najveći problem postmoderne – kroz pokušaj stvaranja jasnog i univerzalnog povijesnog jezika sprječavao se razvoj novih načina komunikacije i prisvajanje. Koprivnica je, na primjer, notacija potencijalnog sudara, ali taj sudar ne postoji u zgradi, događa se u uporabi zgrade. Isto se može reći o onim splitskim primjerima – oni nisu nosili neki jezik “Mediterana” nego su ga bili spremni izazvati i primiti od korisnika. Na dodjeli nagrade u Barceloni rekli ste da je ovo ne samo vaša nagrada, nego i nagrada cijele nove hrvatske arhitektonske scene. Možete li objasniti taj odnos? Što je specifično u projektu za Koprivnicu i što je specifično na hrvatskoj arhitektonskoj sceni danas? Pelivan: Specifično jest, možda na žalost i neponovljivo, da dvoje mladih ljudi, bez referenci, dobiju projekt kao što je gimnazija u Koprivnici. Važna je stabilna gradska vlast, na čelu s mladim ambicioznim gradonačelnikom, koja je omogućila da se projekt realizira. No, ako iskoristimo priliku i vratimo se na početak današnjeg razgovora: u stanje jedne opće euforije društva koje se ponovno gradi i „režira“ svoju izgubljenu svakodnevicu, te upravo zbog nedostataka i slabosti ustaljenih životnih profila – takvo društvo dozvoljava neke nove suživote (npr. sporta i edukacije). Za razliku od velikog ostatka svjetske prakse, mi smo još uvijek u poziciji da gradimo životnu „infrastrukturu“ male države. Rupnik: Kako će ova nagrada promijeniti vašu praksu? Toma: Ovom je nagradom završio jedan ciklus. Sada smo na nekoj vrsti

raskrižja, novog početka. Pelivan: Crvena i plava pilula. Ova nagrada nam je dala sjajnu potvrdu, bez te bismo potvrde možda s vremenom izgubili oštricu, radili više kompromisa. Na neki način kao da smo sami sebi postali vjerodostojniji. Pleić: Nagrada nam govori da se moramo vratiti u ono stanje iz 2003. i raditi iznova ili kako U2, Brian Eno i Danny Lanois pjevaju ... restart and re-boot yourself, you ‘re free to go.... Rupnik: Do sada ste gotovo sve projekte dobivali preko javnih natječaje. Kako ste objasnili, javni natječaji imaju specifičan ritam, traže specifičan način rada. Na prošlom ČIP TALKS-u Joshua Ramus je prezentirao drugačiji pristup rada, suradnju s investitorom od početka, a rezultat se vidi tek na kraju procesa. Bi li vam taj način rada bio zanimljiv? Je li to uopće moguće u ovom kontekstu? Pelivan: Ova koreografija će imati više igrača. Plejić: To je zapravo scenarističko-ežiserski rad. Pelivan: Mi još nemamo takve investitore. Arhitektura je ponajprije disciplina komunikacije, pogotovo danas. Arhitekti, inženjeri su neka vrsta problem-solvera. Plejić: Danas se naš rad bazira na komentaru programa. Čitajući i analizirajući program, strukturiraš sklop, manipulacijom programa stvaraš dodatnu vrijednost. U ovom modelu koji navodiš sve se može mijenjati i neizvjestan je ishod. To može biti zanimljivo ako stvaraš program, i zadatke, i ako postoji vrlo kreativna mreža ljudi koja sve to prati. Zvuči uzbudljivo, ali mi tu priliku još nismo imali. Možda u dogledno vrijeme. Rupnik: U nekom smislu, barem u Koprivnici i na nekim drugim natječajima, dobra organizacija bila je važna za vaš rad, za uspjeh, to je također neka vrsta suradnje. Govorili smo i o promjenama, ali vi cijenite i odnos prema naslijeđu,

year, with dozens of models, different spatial solutions, façade variants, constructions, electricity and plumbing. We worked intensively. We enjoyed it. We understood the project as our own, which is very important, only in that way you can be satisfied and give your best. Pelivan: The greatest shock when compared to the university was the time when you had to make decisions and the intensive daily work rhythm for a competition. The way of thinking is specific, you need to conceive new tools and methods. You get a large experience of team work. We have learned a lot, this is an experience that we recommend to everybody. Now from the employer’s position we notice that for the people we employ at our office the hardest thing is to get used to the pace of work and decision making, team work, especially in competition projects. Rupnik: Since 2003, from Buzin and Koprivnica, you almost exclusively worked on public competitions, a large number of them. What emerged from that type of work? Which earlier experiences, from the university and in collaboration with your colleagues, were important to you in the development of a new work method? Pelivan: To us competitions are much more than merely “shooting on the goal”. Through competitions we develop our experience. They are workshops within real parameters in a short period of time. They are very beneficial even when we do not receive a prize. We learned most by doing competitions that we lost. Rupnik: During your university time, you got agent provocateur handouts; where from do you get additional inspiration today, what feeds you? Pelivan: I think that we get the maximum out of daily routine. We are not looking for attractions, life is attractive enough as it is. It is not

art, it is the origin – the real thing. You can find inspiration by turning around in the street and looking at the city behind you. Rupnik: You pretty often mention some contemporary movies, for example Jim Jarmush’s or David Lynch’s? Pelivan: They are other people’s experiences through which you can acquire a new view of things. As if they accelerated your own experience or sensation, they add colour, smell or sound to it. In this way notes by other authors become references for setting up new, common understanding, almost at instinctive level. They simply facilitate communication in a project. Plejić: If we take Buzin as example, we made the complete project from just one painting by Chris Marker, La Jetée. From this painting we actually understood that we had to create a city-planning solution that is very readable, in which an individual would feel on equal footing with supernatural elements that are not on human scale. Rupnik: In a way this megaron-like clarity emerges from your polytechnic schooling, but it seems to me that you added some kind of director’s spirit to that, an interest for some kind of life choreography? Pelivan: The choreography of life is the basic starting point. We are trying to create structures which do not try to be recognizable through their form, but through new lifestyles, “new memories” which open new possibilities. How successful we are in this, time will show. Rupnik: Earlier you had to design envisaging a possible life in so-called megarons. Now that Koprivnica and some other structures have been executed, how do you see that life, are you interested in feedback? Pelivan: We are interested in feedback. The work of the architect does not cease at the moment when a structure is built. Architects mostly expect that they will be consulted if someone plans to mount air condi-

tioning to the house front. We would find it much more interesting if the high school principal would contact us when he wants to organize an event at school or when he wants us to present him additional features of the structure he uses, but this unfortunately does not happen. The development of such interaction between the architect and the user obviously needs more time. However, we are here and the principal is also here… you cannot make many large steps at once. Rupnik: I am especially interested in the direction of some characteristic lives in your projects and how you manage to achieve this with relatively standard architectural elements? Pelivan: The structures that have this kind of activity in them are in a way liberated from the aim to be masterworks. We design them to be neutral, to serve as infrastructure, a machine within which life happens; they are not a frozen work of art. We are open to users’ interventions in architecture and therefore I think that architects should dismiss the thinking about architecture through polished-up presentations in architectural magazines. We have learned a lot about this on Split examples by Gotovac and Radić. Their houses were actually ready to accept everyday life. Our houses are like that. They are not perfect. They were subjected to time, interventions, and the Mediterranean. We would be happy if in 150 years a small city would be built into our high school. Rupnik: I think that this is very important, that a project is willing to open itself to interventions and reading by general public, but that on the other hand it is not burdened by some hermetic messages, that it does not use a too specific language. This was maybe the greatest problem of post-modernism – the attempt at creating a clear and universal historical language hindered the development of new ways

of communication and appropriation. Koprivnica is, for example, a notation of a potential clash, but this clash does not exist within the structure, it happens in its usage. The same could be said of those Split examples – they did not carry a language of the “Mediterranean”, but they were willing to challenge it and receive it from the users. At the award ceremony in Barcelona you said that this was not only your prize, but a prize for the entire new Croatian architectural scene. Can you explain this relationship? What is specific in the Koprivnica project and what is specific of the Croatian architectural scene today? Pelivan: Specific, unfortunately also maybe unrepeatable, is that two young people without references are entrusted with a project like the high school in Koprivnica. A stable city government is important, headed by a young, ambitious mayor, which enabled the realization of the project. But let me take the opportunity and return to the beginning of our today’s conversation: to the state of general euphoria of a society that again builds up and “directs” its lost everyday life, so that because of lack and weakness of established life profiles such a society permits new forms of coexistence (e.g. of sport and education). Unlike the large part of world practice, we are still in the position of building a life “infrastructure” of a small state. Rupnik: How will this prize change your practice? Plejić: This prize is the end of one cycle. Now we are at some kind of crossroads, a new beginning. Pelivan: Red and blue pill. This prize has given us a brilliant confirmation, without it we might have lost our edge, we would have compromised more. It is as if in a way we became more faithful to ourselves. Plejić: The prize tells us that we have to return to the state from 2003 and work from the beginning, or like in the song by U2, Brian Eno and

‘FRAMEWORKS’ site-specific instalacija, Venecijanski bijenale, Venecija, Italija, 2004. Ivana Franke, Lea Pelivan, Toma Plejic, Petar Miskovic. Position 0

Position 1

prema autoritetu nekih arhitekata. Koliko vam je to važno? Plejić: To nam je zapravo jako važno. Vezani smo za naslijeđe, ono obvezuje. Recimo, nedavno završeni projekt u Splitu na neki je način hommage splitskoj arhitektonskoj sceni, arhitektima koji su gradili grad, koji su djelovali na splitskom ringu na kojem se nalazi naš sklop. Iščitali smo precizan slijed, ritam izgradnje na tom prstenu - grupe slobodnostojećih višekatnica i izduženih lamela, i interpolirali smo se grupom mini nebodera. Koristili smo zatečene elemente konteksta, odnosno naslijeđa – materijal za fasadu Radićevih nebodera cementne ploče, posmaknutim rasterima referiramo se na Fabrisovu grupu nebodera. Naše interne pasarele slične su trijemu pod „Kineskim zidom“ Frane Gotovca, a projekt se zapravo referira na ambicioznu ideju Berislava Kalođere iz 1958. o povezivanju juga sa sjeverom splitskog poluotoka kroz niz otvorenih trgova, što je sjajna ideja. Međutim, planovi su promijenjeni, izgrađena su dva samostana na toj trasi i ideja je neostvariva, u cjelini je nemoguća, može se samo realizirati u parcijalnim dijelovima. Mi smo duh te ideje o promenadi, od juga prema sjeveru, saželi prostorno kroz našu parcelu. Pelivan: Zanimljivo je da su ljudi odmah prepoznali tu ideju, još u vrijeme izgradnje objekta. Čim su se maknule ograde, ljudi su počeli prolaziti kroz kuću. To je tijekom projektiranja bila vrlo riskantna odluka:

hoće li to uopće profunkcinorati budući da kuće s internom komunikacijom nisu do sada bile osobito uspješne. Plejić: Privatni investitor – tvrtka Oramont, uz dozvoljene kapacitete, osim urbane fronte izgradio je i cijeli sistem javnih prostora – niz mediteranskih vrtova, šetnica, pasarela i javnih loggia. Zajedno s investitorom, postavili smo visoke standarde javnog prostora. Primjenom novog zakona, prema kojem se obračunava svaki natkriveni prostor kao onaj zatvoreni, ovaj projekt je neostvariv i ovakve slične situacije će biti, na žalost, teško ponovljive. Pelivan: Komercijalni prostori koji se nalaze u kontaktu s otvorenim javnim pješačkim površinama imaju dio tog otvorenog prostora, na neki način oni će dio svoje djelatnosti iznijeti u taj otvoreni prostor. I to je također vrsta koreografije, uz pomoć arhitektonske platforme stvara se karakterističan život. To je konkretno privatni investitor prepoznao kao mogućnost, a ne mi. Bit će zanimljivo na koji će način ta kuća za 5-6 mjeseci dati odgovor upravo na naš dijagram, na koji način će ti komercijalni prostori, koji su različitog tipa, imati otvorene aktivnosti. Što znači, na primjer, odvjetničkom uredu jedan natkriven javni prostor. To me zanima. Plejić: Da se vratimo na pitanje: mi stvarno osjećamo prošlost. Pelivan: Još se mogu naježiti od neke kuće Drage Iblera.

Danny Lanois… restart and re-boot yourself, you’re free to go… Rupnik: Until now all your commissions came by way of public competitions. Like you explained, public competitions have a specific rhythm, they require a specific work mode. At ČIP Talks, Joshua Ramus presented a different approach to work, collaboration with the investor from the beginning, the result of which is visible only at the end of the process. Would this work mode be interesting to you? Is this at all possible in this context? Pelivan: This choreography will have more players. Plejić: Actually this is set design and directing in one. Pelivan: We do not have such investors yet. Architecture is primarily a discipline of communication, especially today. Architects and engineers are some kind of problem-solvers. Plejić: Today our work is based on the commentary of the program. When you read and analyse the program, you structure the design, by manipulating the program you create added value. In this model that you mentioned, everything can be changed and the outcome is uncertain. This can be interesting if you create a program and tasks, and if there is a very creative network of people who support that technically. Sounds exciting, but we did not have such an opportunity yet. Maybe sometime soon. Rupnik: In a sense, at least in Koprivnica and in some other competitions, good organization was important for your work, for success; this is also some kind of collaboration. We spoke about changes, but you also value the relationship to heritage, to the authority of some architects. How important is that to you? Pleić: This is actually very important to us. We are bound to our heritage, it is an obligation. For example, our recently finished project in Split is in some way a homage to the architectural scene of Split, to architects who have built the city, who contributed to Split’s ring where our complex is. We have discerned the precise sequence, the rhythm of construction along that ring – groups of detached multistorey and elongated structures – and interpolated a group of miniskyscrapers. We used the existing elements of the context, i.e. heritage – the material for the facades of Radić’s skyscrapers - cement

plates; with sheared rasters we refer to Fabris’s group of skyscrapers. Our internal bridges are similar to the porch under the “Chinese Wall” by Frano Gotovac, and the entire project is actually a reference to Berislav Kalođera’s ambitious idea from 1958 to connect the south with the north of the Split peninsula through a series of open squares, which is brilliant. However, these plans were changed, two monasteries were built on that stretch, so that today this idea cannot be realized; it is impossible as a whole and can be achieved only in some parts. We have spatially condensed the essence of this promenade idea, from the south to the north, in our parcel. Pelivan: It is interesting that people have recognized this idea right away, already during construction time. As soon as the fence was removed, people started to pass through the house. In the design phase, this was a very risky decision: will it function at all, because houses with internal communication have not been too successful up to now. Pleić: The private investor, Oramont Company, has along with permitted facilities and in addition to the urban front built an entire system of public spaces – a series of Mediterranean gardens, promenades, pedestrian bridges, and public loggias. Together with the investor we have set high standards of public space. The new law that treats every roofed-over space in the same way as indoor space would make this project impossible, so that similar situations will unfortunately be impossible to repeat. Pelivan: Commercial spaces in contact with open public pedestrian areas can have a part of this open space at their disposal, in a way they will bring their activities into that open space. This is also a kind of choreography, by means of architectural platform characteristic life is created. In this case, the private investor, and not us, has recognized this possibility. It will be interesting to see in what way will this structure give an answer to our diagram in five or six months, in what way will these different commercial amenities organize their open-space activities. It interests me for example what roofed-over public space means to a lawyer’s office. Plejić: Back to the question: we really feel the past. Pelivan: A house by Drago Ibler can still send shivers down my spine.

P10, SukoiĹĄan-sjever, Split, natjeÄ?aj: 1.nagrada, 2006.-2009.

Zgrada Punta della Dogana sagrađena je jednostavno i racionalno. Volumen tvori trokut koji neposredno odgovara obliku vrha otoka Dorsoduro, dok je njegov unutarnji prostor nizom usporednih zidova podijeljen u dugačke pravokutnike. Uz veliko poštovanje spram te emblematske građevine, svi pregradni zidovi dodani tijekom proteklih obnova u cijelosti su uklonjeni u svrhu povratka izvornom obliku sa samih početaka izgradnje. Ogoljavanjem zidova od opeke i drvenih greda krovišta, kuća je ponovno dobila energiju, a obnovljena su i sjećanja na nekadašnju morsku carinarnicu. U središtu građevine, kvadratan se prostor proteže preko dva reda, kao rezultat ranije obnove. Kao izuzetak zadržali smo taj dio kakav jest i umetnuli „betonsku kutiju“ koja je značajno promijenila ovaj prostor. Putem dijaloga između starih i novih elemenata, nastaloga u jezgri građevine, kuća je dobila snagu za povezivanje svoje povijesti sa sadašnjošću i budućnošću. Naš se osnovni pristup vanjskoj obnovi kuće također sastojao u pažljivoj restauraciji izvornih pročelja, s izuzetkom otvora koji su tijekom obnove zamijenjeni

u cijelosti. Iako je izgled novih vrata i prozora vrlo suvremen, uspješan je proizvod tradicionalnog mletačkog obrta. U početnoj fazi projekta predložio sam da se uz ulaz nasuprot Campo della Salute podigne par betonskih stupova koji bi simbolizirali dijalog između „povijesti“ i „budućnosti“. Iako je među ljudima u povijesnom dijelu Venecije oko ovog prijedloga neočekivano nastala rasprava širih razmjera, namjeravao sam ga ostvariti bez obzira na prigovore, kao spomenik koji bi najavio ponovno rođenje ovoga mjesta. Međutim, budući da se tijekom izvedbe projekta pokazalo da je infrastruktura, uključući i dio gradskih komunikacija, ukopana ispod parcele na mjestu gdje bi bio izgrađen par stupova, na kraju sam od tog plana morao odustati. Projekt obnove povijesne arhitekture obično se ne odvija prema planu, jer pojavljuju se brojne poteškoće koje usput valja svladavati. No mislim da će taj sukob i sučeljavanje, odnosno dijalog između starog i novog, biti pokretačka snaga budućnosti grada. Tom ću se temom rado baviti dok god radim u svojstvu arhitekta.

TADAO ANDO: Muzej Pinault, Punta della Dogana

Obnovljena sjećanja Fotografije | Photo by Andrea Jemolo

Dijalogom između starih i novih elemenata u jezgri nekadašnje morske carinarnice stvorena je snaga za povezivanje povijesti zgrade, njezine sadašnjosti i budućnosti TADAO ANDO: Pinault Museum, Punta della Dogana

Revived memories

Through a dialogue between old and new elements generated in the core of the structure, the building of the former sea customs got the power to link its past history to the present and the future

The Punta della Dogana building has a simple and rational structure. The volume forms a triangle that directly corresponds to the shape of the tip of Dorsoduro Island, whereas its interior space is dividend into long rectangles by a series of parallel walls. With great respect for this emblematic building, all partitions that had been added during previous renovations were thoroughly removed in order to recover its original form, at the very beginning of its construction. Through exposing the brick walls and wooden roof trusses, the space retrieved its energy and the memories of the former sea customs were revived. In the center of the building, a square space spans over two rows as a result of an earlier renovation. As an exception, we kept this structure as it is and inserted a “concrete box” that dramatically transformed the space. Through a dialogue between old and new elements generated in the core of the structure, the building got the power to link its past history to the present and the future. Our basic approach to the exterior renovation of the building also consisted in carefully restoringthe original façades, except the openings which were entirely replaced through this renovation.

Fotografije | Photo by ORCH orsenigo_chemollo

The design of the new doors and windows, though very modern, effectively employed Venetian traditional craft. In the initial stage of the plan, I proposed to erect a pair of concrete pillars, which would symbolize the dialogue between the “history” and the “future”, next to the entrance facing the Campo della Salute. Although unexpected larger debates emerged among the people in the historical city of Venice about this proposition, I intended to realize it over the objections as a monument which would announce the rebirth of the place. However, since it turned out in the process of the project that the infrastructure including a part of the city’s communication lines was buried under the site where the pair of the pillars would be built, I was obliged to give up this plan in the end. The renovation project of the historical architecture generally does not proceed as having been scheduled because of many difficulties to overcome in the process. However, I believe this clash and confliction, or dialogue between the old and the new will be a driving force to create the future of the city. I will be willing to pursue this theme as long as I continue my carrier as an architect.

Fotografije | Photo by Andrea Jemolo

Maurizio Cattelan Svi | All, 2008

Philip Jodidio, teoretičar arhitekture Tadao Ando je najpoznatiji po građevinama koje je projektirao u cijelosti. Pravo je pitanje zašto je Francois Pinault, stručan i strastven sakupljač suvremene umjetnosti, zamolio takvog arhitekta da radi u okvirima povijesne građevine, umjesto da projektira novu, poput one za Ile Seguin. „Tadaoa Andoa i njegovu arhitekturu poznajem godinama“, kaže Francois Pinault. „Zajednički smo odlučili da izgradimo muzej, pa je to za obojicu bila prigoda za prilično intenzivnu suradnju. Sa svojim jednostavnim geometrijskim oblicima betonskih građevina, Ando je jedan od arhitekata čije zamisli inspiriraju i hrane suvremeno građenje. Traži novi put, stvoren iz spoja bogatstva japanskih tradicija sa suvremenim zapadnim društvom, put koji miri pojedinca s okolišem. U Veneciji se izazov sastojao u stvaranju mjesta za izlaganje suvremene umjetnosti, uz očuvanje

Philip Jodidio, architecture theoretician Tadao Ando is nonetheless best known for the buildings he has designed entirely. The real question is why Francois Pinault, a knowledgeable and passionate collector of conteporary art, would ask such an architect to work witjin a historical building instead of creating a new structure like that originally designed for the Ile Seguin. „ I have known Tadao Ando and his architecture for many years,“ says Francois Pinault. „We decided together to build museum and it was occasion for us to work together quite intensively. With the simple geometric forms of his concrete buildings, Ando is one of a line of architects whose thought has inspired and nourished conteporary construction. He seeks to find a new path, born of the fusion of the wealth of Japanese traditions with modern Western society, a path that reconciles the individual and the enviroment. In Venice, the challenge was to create a place for the exhibition of conteporary art, while conserving the essence of

Paul McCarthy, Vlak, Otok svinja | Train, Pig Island, 2007

Rudolf Stingel, Bez naslova (Alpino 1976) | Untitled (Alpino 1976), 2006

Fischli and Weiss, Štakor i Medvjed | Rat and Bear, 2008-2009 48

Huang Yong Ping, Nogometna utakmica odigrana 14. lipnja 2002 | A football Match of June 14th 2002, 2002

esencije građevine tako ispunjene sjećanjima i poviješću. Odabir Tadaoa Andoa kao projektanta meni se čini logičnim. On je jedan od rijetkih arhitekata koji znaju kako se povući i dopustiti prirodi ili urbanom kontekstu zgrade da za njega oblikuju, ili u ovom slučaju ponovno stvore remek-djelo. I u Palazzo Grassi i u Punta della Dogana učinkovito je i suptilno izveo obnovu koja stvara dojam da su te zgrade od početka namijenjene izlaganju umjetničkih djela.“ Marc Desportes, građevinar Iz građevinskog očišta, obnova Punte della Dogana zavređuje pozornost iz tri razloga: vrijeme – posao je obavljen u samo četrnaest mjeseci; kvaliteta – obuhvaća i tradicionalne mletačke zanate i suvremenu tehnologiju, te troškovi – 20 milijuna eura izvorno predviđenih za realizaciju nije prekoračeno.

a building so full of memory and history. The choice of Tadao Ando to carry out this project seemed quite obvious to me. He is one of the rare architects who knows how to step back and allow nature, or the urban context of a building, to bring about the creation, or in this instance, the resusciation of a masterpiece. Both at Palazzo Grassi and at Punta della Dogana, he has efficiently and subtly carried out renovations that give the impression that these buildings were, from the first, destined to exibit works of art.“ Marc Desportes, contractor From a contactors point of view, the renovation of Punta della Dogana was remarkable for three reasons: timethe work was done in only fourteen months-, quality-it incorporates both traditional Venetian craftsmanship and state-of-the-art technology-, and cost-the budget of 20 milion euros initially slated for the project was respected.

Sigmar Polke, serija „Aksijalno doba“ | „Axial age“ series, 2005

Fotografije | Photo by Marko Dabrovic

Hartera je lokalni naziv za bivšu tvornicu papira u Rijeci, gdje je održan peti po redu Hartera festival. Ove godine organizatori festivala postavili su unutar tvronice i kamp sa 100 šatora za posjetitelje izvan Rijeke. Kamp je postavljen na dvije etaže tvorničke hale, površine oko 1000 m2, gdje je reciklažom raznog vrsta materijala, glomaznog otpada i naplavnog drva, stvoren Hartera Hotel. Projekt Damira Martinovića-Mrleta i Tine Šerić sastoji se iz nekoliko cjelina smještenih u i oko starih tvorničkih hala: kupatilo, svetište, muzej i lounge prostor. Kupatilo je smješteno na plaži u koritu Rječine (na mjestu graničnog stupa između Italije i ex. Jugoslavije). Na putu do kupatila gosti prolaze kroz dio postave jedinog hrvatskog muzeja starih kompjutera Peek&Poke, a u produžetku se nalazi Elektro Svetište, ukopani tunel u kojem su smještene vizualizacije i glazba koji povezuju sve velike svjetske religije, te terminal sa Papinom Facebook stranicom. Velika dvorana, u kojoj je smješten hotel i lounge prostor, dvobrodna je tvornička hala, gdje je u jednoj polovici smješten lounge prostor sa posebno izrađenim separeima, u drugoj je poredano 100 šatora s recepcijom za goste hotela, a cijeli prostor osvijetljen je UV svjetlom sa 12 velikih rotirajućih lustera. Ovu neočekivanu konfiguraciju hotela dodatno upotpunjuje treći Hartera floor, postavljen na balkonu iznad šatora, na kojem su se tijekom tri festivalske noći mijenjali izvođači.

Kamp je postavljen na dvije etaže tvorničke hale, površine oko 1000 m2, gdje je reciklažom raznih vrsta materijala, glomaznog otpada i naplavnog drva, stvoren Hartera Hotel. Autori su Damir Martinović-Mrle i Tina Šerić

Hartera is the local name for the former paper factory in Rijeka, where the fifth successive Hartera Festival was held. This year its organizers set a camp with 100 tents for visitors coming from outside of Rijeka within the factory. The camp was set on two storeys of the factory plant encompassing about 1000 sq.m. surface area, where through recycling of different materials, bulky waste, and deposited wood, the Hartera Hotel was created. The project by Damir Martinović-Mrle and Tina Šerić consists of several units placed into and around old factory halls: a bath, a sanctuary, a museum, and a lounge area. The bath is situated on the beach in the Rječina bed (at the point of the border post between Italy and former Yugoslavia). On their way to the bath, the guests pass through a part of the display of the only Croatian museum of old computers, Peek&Poke, while in its extension is the Electro Sanctuary, a dug-in tunnel with visualisations and music that connect all major regions of the world, and a terminal with the Facebook page of the Pope. The large hall with the hotel and lounge area is a double-nave factory hall, where one half hosts the lounge area with specially designed booths and the other 100 tents with a reception desk for hotel guests. The entire space is illuminated by UV-light from 12 large rotating chandeliers. This unexpected configuration of the hotel is extended by the third Hartera floor, set on the balcony over the tents, where performers followed one another during the three festival nights.

Fotografije | Photos by Turnmaster Tim

The camp was set on two storeys of the factory plant encompassing about 1000 sq.m. surface area, where through recycling of different materials, bulky waste, and deposited wood, the Hartera Hotel was created. The authors are Damir Martinović – Mrle and Tina Šerić

HARTERA HOTEL

Što vam je bilo posebno zanimljivo na šibenskom projektu? Zanimljiva mi je bila zemljopisna struktura obale: otoci, more, topografija, Draga - zemljopisna slučajnost spojena u taj slijed. Kažete da je naša obala bliska vašoj mediteranskoj prirodi... a također i da u dalmatinskoj obali vidite Sredozemlje kakvo je bilo u vašoj zemlji prije 20 godina. Čini li vam se da se hrvatska obala mijenja i na koji način? Nalazimo se na prvoj periferiji staroga grada, no tu su ostaci zidova, velika crkva s tornjem s lijeve strane, a i suvremeni grad s visokim građevinama iz nedavne prošlosti. Tu su i cestovne prometne linije koje ulaze u grad, a blizu nas je i nakupina malih stambenih objekata. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojega ste u svomu nagrađenom projektu htjeli zadržati vezu sa starim gradom? Postojale su stvari s kojima mi je bilo zanimljivo suočiti se. Vi ste prvi strani arhitekt koji gradi nešto u Hrvatskoj. Što mislite o toj činjenici? To što sam prvi strani arhitekt nagrađen na nekom natječaju za mene je velika obveza, ali je uzbudljivo. Moramo dokazati (nažalost, nije uvijek tako) da arhitektura može biti pozitivno oruđe za naše gradove i živote.

Na javnom natječaju za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja stambenih, poslovnih i ostalih javnih sadržaja na lokaciji Draga u Šibeniku pristigla su dvadeset i tri rada. Ocjenjivački sud na čijem je čelu bio Saša Randić donio je odluku da je najbolji rad pod šifrom 19, čiji je autor Josep Lluis Mateo-MAP Architects, iz Barcelone, s kojim donosimo kratki intervju. There were twenty-three entries submitted to the public competition for a preliminary design of a city planing and architectural solution of residential, business, and other public facilities on the location Draga in Šibenik. The Competition Jury chaired by Saša Randić decided that the best entry was the one under the code 19, whose author is Josep Lluis Mateo – MAP Architects from Barcelona. Here is a short interview with him.

Josep Lluis Mateo: Projekt za Šibenik

Moja nazočnost proizlazi i iz činjenice da je europska kultura sve povezanija. Zapravo, dolazeći iz Barcelone, s druge strane Sredozemlja, osjećam se bliskim vašoj kulturi Razgovarala | Interview by Patricia Kiš

Josep Lluis Mateo: A project for Šibenik

Architecture can be a positive tool to our cities

Fotografije | Photo by Boris Cvjetanović

Arhitektura može biti pozitivno oruđe za naše gradove

My presence is also related to the fact that European culture is becoming increasingly interconnected. In fact, coming from Barcelona, from another side of the Mediterranean Sea, I feel close to your culture

What do you think about Šibenik? I was interested in the geographical structure of the coast: islands, sea, topography, Draga, which is a geographical accident connected to that sequence. You said that our coast is close to your Mediterranean nature... and also that in Dalmatian coast you could see the Mediterranean as it used to be 20 years ago in your country? Do you see Croatian coast changing and if yes, in which way? We are in the first periphery of the old town, but here we have the remains of the walls, a big church with a tower on the left and also a modern city with high buildings from the recent past. There are also street traffic lines entering into the city and next to us is a small housing display. I suppose that is why, in your awarded project, you wanted to keep the connection with the old town? There were things which I was interested in to be confronted with. You are the first foreign architect building something in Croatia. 52

Moja nazočnost proizlazi i iz činjenice da je europska kultura sve povezanija. Zapravo, dolazeći iz Barcelone, s druge strane Sredozemlja, osjećam se bliskim: svjetlo, sunce i mnoge druge stvari. Sudjelovat će i hrvatski arhitekti svojim radom i dodatnim idejama uz nas. U jednom ste razgovoru rekli da je istočna Europa poput dijela naše povijesti, dolazi iz istih izvora, samo s malim kašnjenjem... Istočna je Europa dio moje povijesti. Utvrdio sam to radeći na zgradi Bundesbanke u Chemnitzu pokraj Leipziga, bila je to zemlja Bacha i mnogih drugih stvari kojima se divim. Bivši bi režim ponekad zamrznuo te ostatke, tako da smo ih mogli gledati neposrednije, bez evolucije. Kako je živjeti na relaciji Zürich - Barcelona? Živim i imam ured u Barceloni, na ETH Zürich držim katedru za projektiranje, a gradimo i u raznim dijelovima Europe, zapravo u Francuskoj i Nizozemskoj. Budući da sam čovjek od struke, često tamo putujem. Postoje razne stvari, no u osnovi sebe smatram europskim arhitektom i uživam u toj novoj mogućnosti. Na kojim projektima trenutačno radite? Gradimo Katalonski filmski centar (nešto kao muzej filma i kina) u Barceloni, upravnu zgradu nizozemske mirovinske zaklade PGGM u Zeistu, poslovnu zgradu za Vincija u Parizu, blizu Seine, i središnju agenturu Sabadell banke u Barceloni. Projektiramo i razne druge stvari, no blisko sam povezan sa svima, u stalnoj sumnji što da činimo i s dovoljno energije da se borim za najbolje. Radim da bismo učili i dokazali ideje (ili ne).

What do you think about that fact? Being the first foreign architect awarded in one competition is a big responsibility to me, but exciting. We must prove (unfortunately it is not always like that) that architecture can be a positive tool to our cities, to our lives. My presence is also related to the fact that European culture is becoming increasingly interconnected. In fact, coming from Barcelona, from another side of the Mediterranean Sea, I feel close: the light, the sun, and many other things. And Croat architects are also going to participate, working next to us and adding ideas. What is it like to live between Zurich and Barcelona? I live and have my office in Barcelona, I run a Design Chair at the ETH-Zürich, and we are also building in different parts of Europe, actually France and Holland. And because I am a craftsman, I travel there quite often. There are different things, but I basically consider myself a European architect and enjoy this new possibility. Which project are you working on at the moment? We are building the Catalan Film Theatre (like a Cinema Museum) in Barcelona, the headquarters of the Dutch Pension Fund Company PGGM in Zeist, an office building for Vinci in Paris, near the Seine River, and the central agency for the Sabadell Bank in Barcelona. And we are in the design process of different other things. But I am closely connected to everything, with permanent doubts about what to do, and energy enough to fight for the best. I build to learn and prove (or not) ideas.

Bačvice i Meje dijelovi su grada s najskupljom cijenom stanova i zemljišta. Uređenju tih dijelova Splita prethodila je izrada detaljnije planske i zakonima propisane projektne dokumentacije. Posjedovanje nekretnina u tim kvartovima, na simboličkoj razini, dokaz je visokog socijalnog statusa. Sirobuja, Visoka i Brda su dijelovi grada za koje se kao prva asocijacija vezuje pojam nelegalne izgradnje. Unatoč žestokim i kontinuiranim kritikama, taj je fenomen posljednjih 40-ak godina odolio svim napadima stručne i najšire javnosti. Danas su to manje-više infrastrukturno opremljeni dijelovi grada u kojima posjedovanje nekretnina, na simboličkoj razini, više nije dokaz niskog ili marginalnog socijalnog statusa. Ako prilikom usporedbe ortofoto snimki tih kvartova unaprijed ne napišete o kojim je dijelovima grada riječ, nitko sa sigurnošću ne može razlikovati Bačvice i Meje od Sirobuje, Visoke i Brda. Usporedbom osnovnih urbanističkih pokazatelja na prostornom uzorku od 200 m x 200 m, dolazi se do još zanimljivijeg zaključka. U oba slučaja riječ je o kig-u koji iznosi 0,3–0,4 i kis-u koji iznosi 0,8–1,1. Isto vrijedi i za površine javnih prostora koje

Parcela ili javni gradski prostor Bačvice, Meje, Visoka, Sirobuja, Spinut, Lovret… Urbanisti i arhitekti, baš kao i samouki nelegalni graditelji, koristili su istu metodu uređenja prostora. U prvom je planu parcela i njoj pridruženi uvjeti gradnje, odnosno parcelacijska matrica s pažljivo izbalansiranim postojećim i budućim vlasničkim odnosima Piše | Written by Dražen Pejković

su de facto u oba slučaja samo kolne prometnice s udjelom od cca 10%. Analizirajući navedene podatke, možemo reći da je rezultat u konačnici na normativnoj razini u oba slučaja isti. To nas navodi na zaključak da su urbanisti i arhitekti, baš kao i samouki nelegalni graditelji, koristili istu metodu uređenja prostora. U prvom je planu parcela i njoj pridruženi uvjeti gradnje, odnosno parcelacijska matrica s pažljivo izbalansiranim postojećim i budućim vlasničkim odnosima. U istom razdoblju na područjima tzv. Splita 2 i Splita 3 realizirani su dijelovi grada poput Spinuta, Plokita, Lovreta, Boškovićeve i Šimunovićeve ulice. U tim slučajevima kig iznosi 0,4–0,5, a kis 2,5–3,5. Površina javnih prostora iznosi visokih cca 45%. Za razliku od Meja, Bačvica i Visoke, u ovim primjerima fokus nije na parceli i parcelacijskoj matrici. Pred urbaniste i arhitekte postavljeni su drugačiji ciljevi. Trebalo je osigurati stanove za sve koji su došli u Split zbog intenzivnog industrijskog razvitka i rastućih kadrovskih potreba u tadašnjoj vojsci. Ti zahtjevi nisu bili mali. Zapravo, riječ je o višestruko većim zahtjevima od onih koje je trebalo zadovoljiti u slučaju Bačvica ili Meja. Kao logičan odgovor uslijedilo je podizanje gustoće izgrađenosti. Izgradnja Spinuta, Lovreta, Sirobuje, Meja i Bačvica odvijala se u istom razdoblju. Izabrani primjeri pokazuju u kojoj mjeri krajnji rezultati utemeljeni na različitim modelima urbanističkog reguliranja prostora mogu biti inspirativna i poučna podloga za rasprave koje se i danas vode na temu javnih gradskih prostora, prevelike izgrađenosti i kvalitete života u našim gradovima. Kad je riječ o urbanistima i arhitektima, posebice onima koji su sudjelovali u osmišljavanju, planiranju i projektiranju Splita 2 i Splita 3, možemo reći da su uspjeli ostvariti visoke urbanističke standarde i rezultate koje će biti teško ponoviti u skoroj budućnosti. Jedan od tih rezultata su kvalitetni javni gradski prostori ili jednostavnije rečeno - neizgrađeni prostori. Neophodan uvjet za postizanje tog cilja je gustoća izgrađenosti koju vidimo na slikama Spinuta, Lovreta i ostalih dijelova grada iz te grupe. Ako budući ciljevi urbanističkog planiranja ne budu utemeljeni na toj postavci, rezultat s kojim ćemo se vrlo brzo suočiti su slike na kojima je teško razlikovati elitne Bačvice i Meje od manje atraktivne Visoke, Sirobuje ili Brda. Na koncu, izbor se svodi na odabir postavke koja će biti u prvom planu: parcela i njoj pridruženi uvjeti gradnje, odnosno parcelacijska matrica s pažljivo izbalansiranim postojećim i budućim vlasničkim odnosima ili racionalno dimenzionirani gradski prostori s većom gustoćom izgrađenosti u kojima dominira neizgrađeni javni prostor. Bez obzira na to koliko nam se u ovom trenutku ta dvojba čini suvišnom za ozbiljnu raspravu, svakodnevna praksa nas demantira, pa čak i kada o tim pitanjima govore ili su u poziciji da odlučuju urbanisti, arhitekti, sociolozi i ekonomisti. Možda set od 13 slika u istom mjerilu u kojima dominira Dioklecijanova palača bude poticaj za razmišljanje i zaključivanje budućih rasprava na tu temu.

Norveška nacionalna opera dobila nagradu Mies van der Rohe Europska komisija i Zaklada Mies van der Rohe objavili su da je Norveška nacionalna opera i balet u Oslu ureda Snøhetta dobitnik nagrade Europske Unije za suvremenu arhitekturu – nagrade Mies van der Rohe 2009. Članovi ocjenjivačkog suda pod predsjedanjem Francisa Ramberta bili su: Ole Bouman, Irena Fialová, Fulvio Irace, Luis M. Mansilla, Carme Pinós i Vasa J. Perović. Odlučili su nagraditi reper koji je projektirao ured Snøhetta. Autori i nove Aleksandrijske knjižnice (2002.), sagradili su najveći kulturni centar u Norveškoj tijekom posljednjih 700 godina. Njegov kosi kameni krov – napravljen od 36.000 pažljivo složenih komada – uzdiže se iz fjorda, omogućavajući posjetiteljima, stanovnicima grada i opernoj publici da hodaju po zgradi i razviju odnos spram javnog objekta. Interijer od tisuću prostorija, najvećim dijelom obložen drvetom (zahvaljujući tradiciji norveških brodograditelja) obuhvaća veći broj vanjskih narudžbi upletenih u gradivno tkivo, uključujući i garderobu, nastalu u suradnji s Olafurom Eliassonom s kojim su već 2007. radili zajedno na Paviljonu Serpentine. Tarald Lundevall, Snøhettin projektant, rekao je:

Peter Zumthor ovogodišnji Pritzkerov laureat

„Snøhetta nagradu Mies van der Rohe smatra jednim od najvećih svjetskih priznanja u arhitekturi i velika nam je čast primiti je“.

Inovativni koncept za 0-14, novi toranj u Dubaiju

BIG arhitekti na IBA-i

Fuksas kao scenograf u Siracuzi Massimiliano i Doriana Fuksas projektirali su scenografiju za Grčki teatar u Siracuzi, u sklopu Nacionalnog zavoda za antičku dramu,a za dramsku sezonu 2009., predstave „Edip“ i „Medeja“. Pedeset peti festival drame u Siracuzi za glavnu temu ima migracije i miješanje različitih kultura. To je prvi put u njihovoj karijeri da se slavni arhitekti bave ovim scenografijama. Pri projekitranju su uzeli u obzir povijest klasične drame, a sam je arhitekt tom prigodom izjavio: „Budući da su se krajobraz i vidici s vremenom promijenili, namjera sadržana u scenografiji jest rekonstrukcija izgubljenog obzora predstavljenoga ‘konkavnom oštricom’ u kojoj se odražavaju okolna događanja, što uključuje i publiku, a taj odraz poziva na promišljanje“.

IBA Hamburg je građevinska izložba otvorena u Hamburgu do 2013., a zadaća joj je da razvija rješenja za budućnost te metropole. To je jedna od brojnih građevinskih izložbi koje se održavaju širom Njemačke, a obuhvaćaju i štutgartsko naselje Weißenhofsiedlung iz 1927., koje je tada pokazalo najnovije trendove u arhitekturi i graditeljstvu. Sve građevinske izložbe do danas imale su jednu zajedničku značajku: stvarale su ideje o oblikovanju budućnosti gradskog života. Slijedom te tradicije, stambeni projekt Kaufhauskanal, arhitektonskog ureda Big, u suradnji s Topotek1 arhitektima, predviđa 80 stambenih jedinica koje dovode život u ovo nekadašnje hamburško industrijsko područje. Tipologija generalnog plana za Kaufhauskanal Metrozone projektirana je kao niz novih „Kaufhaus hibrida“. Taj je obrazac zamišljen tako da obuhvati postojeću četvrt na način da sve nove građevine imaju kosinu prema dolje i prema van, da bi se visinom poravnale s postojećim građevinama. Krovovi su pod kutem i nagnuti da maksimalno otvore vizure prema nebu, a istodobno smanje buku okolnih ulica, cesta i željeznice. Ovaj prijedlog za Kaufhauskanal stvara novi okvir za urbanu topografiju koja će uključivati najbolje elemente starih i novih područja. 56

O14, 22-katni poslovni toranj nasađen na dvokatno postolje, započet je u veljači 2007. i sadrži više od 30.000 m 2 uredskog prostora za Dubai Business Bay. O14, čiji su autori Reiser i Umemoto, smješten je uz produžetak Dubai Creeka i zauzima istaknuto mjesto na obalnoj šetnici. O14 ima 40 centimetara debelu betonsku ovojnicu perforiranu sa 1300 otvora koji na pročelju stvaraju dojam čipke. Betonska ovojnica O14 tvori učinkovit statički vanjski kostur koji oslobađa jezgru pritiska bočnih sila i u unutrašnjosti zgrade tvori iznimno uspjele otvorene prostore bez stupova. Budući stanari mogu oblikovati fleksibilne prostore pojedinih katova u skladu s pojedinačnim potrebama. Ovojnica nije samo kostur zgrade, ona djeluje i kao zaštita od sunca otvorena prema svjetlu, zraku i vidicima. Otvori na ovojnici mijenjaju se ovisno o statičkim zahtjevima, vidicima, izloženosti suncu i osvjetljenju. Opći obrazac nije odgovor na zadani program (koji je u tipologiji tornjeva po definiciji varijabilan), nego će uzorak modulacije punog i praznog utjecati na organizaciju bilo kakvog programa koji bude zauzeo ploče katova. Prstor od gotovo metra između ovojnice i glavnog omotača stvara tzv. efekt dimnjaka, pojavu kod koje topli zrak ima mjesta da se uzdigne i učinkovito hladi površinu staklenih prozora iza perforirane ovojnice. Ta pasivna solarna tehnologija bitno pridonosi prirodnoj komponenti sustava hlađenja za O14, na taj način smanjujući potrošnju energije i troškove, što je samo jedan od brojnih inovativnih aspekata projekta. Otvori su dobiveni umetanjem kompjutorski rezanih polistirenskih šupljih oplata u raster armature, bočno omeđenih modularnim kliznim oplatama prije lijevanja betona. Posebno tekući beton zatim se lijeva oko te fine armaturne mreže i šupljih oplata, čime se dobiva elegantna perforirana vanjska ovojnica. Taj je projekt izazvao iznimno međunarodno zanimanje u arhitektonskom tisku budući da je jedan od prvih inovativnih koncepata koji će biti izgrađen u moru standardnih poslovnih tornjeva koji su postali uobičajeni u sadašnjem građevinskom bumu Dubaija. U ovom trenutku odliveno je prvih 20 katova i vanjska ovojnica O14, pa se očekuje da će zgrada biti završena u jesen 2009. 57

Švicarac Peter Zumthor odabran je za laureata Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2009. Iako se većina njegovih djela nalazi u Švicarskoj, radio je projekte i u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Engleskoj, Španjolskoj, Norveškoj, Finskoj i Sjedinjenim Državama. Njegovo najpoznatije djelo su toplice u švicarskom Valsu koje tisak naziva „njegovim remek-djelom“. Nedavno su kritičari hvalili kapelicu Sv. Nikole iz Flüea, sagrađenu u blizini Kölna u Njemačkoj. Ocjenjivački sud nije izdvojio samo te građevine, nego i muzej Kolumba u Kölnu, nazivajući ga „zapanjujućim suvremenim djelom, koje savršeno izlazi na kraj s mnogim povijesnim slojevima“. Objavljujući izbor Ocjenjivačkog suda, Thomas J. Pritzker, predsjedavajući zaklade Hyatt, pročitao je navod iz obrazloženja: „Peter Zumthor je vrhunski arhitekt kojemu se dive kolege širom svijeta zbog usredotočenog, beskompromisnog i iznimno odlučnog rada. Sve građevine Petera Zumthora pokazuju snažnu i bezvremensku nazočnost. On ima rijedak dar spajanja jasnih i rigoroznih misli sa zbiljski poetskom dimenzijom, što rezultira radovima koji nikada ne prestaju biti inspiracijom“. Izrečeno Zumthorovim vlastitim riječima iz njegove knjige Thinking Architecture: „Mislim da aritektura danas treba odraziti zadaće i mogućnosti koje su inherentno njezine vlastite. U društvu koje slavi ono nebitno, arhitektura može pružiti otpor, suprotstaviti se rasipanju oblika i značenja, te govoriti vlastitim jezikom. Mislim da jezik arhitekture nije pitanje specifičnog stila. Svaka se zgrada gradi za specifičnu uporabu na specifičnom mjestu i za posebno društvo. Moje građevine pokušavaju što preciznije i kritičkije odgovoriti na pitanja koja proizlaze iz tih jednostavnih činjenica“. Predsjednik ocjenjivačkog suda nagrade Pritzker, lord Palumbo, razložio je odabir daljnjim citatom: „Zumthor ima izraženu sposobnost oblikovanja mjesta koja su mnogo više od pojedinačne građevine. Njegova arhitektura izražava poštovanje spram suvereniteta lokacije, lokalnog kultunog nasljeđa i nezaobilaznih pouka povijesti arhitekture“. Nastavio je: „U Zumthorovim sposobnim rukama, poput onih u vještih zanatlija, materijali u rasponu od cedrovih ploča do pjeskarenog stakla rabe se na način koji slavi njihove jedinstvene značajke, a sve to u službi trajne arhitekture“. Svrha Pritzkerove nagrade za arhitekturu jest da svake godine oda počast živućem arhitektu čiji realizirani rad pokazuje spoj nadarenosti, vizije i posvećenosti, iz čega pomoću arhitektonskog umijeća proizlazi dosljedan i važan prilog čovječanstvu i izgrađenom okolišu. Istaknuti članovi ocjenjivačkog suda koji je odabrao Zumthora za laureata 2009. jesu: predsjednik lord Palumbo, međunarodno poznati londonski pokrovitelj arhitekture, predsjednik Upravnog odbora Serpentine Gallery, nekadašnji predsjedavajući Britanskog umjetničkog savjeta, nekadašnji predsjednik Zaklade Tate Gallery i nekadašnji član Upravnog odbora Mies van der Roheova arhiva pri Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku te Alejandro Aravena, arhitekt i izvršni direktor Elementala u Santiagu, Čile; Shigeru Ban, arhitekt i profesor na Sveučilištu Keio u Tokiju; Rolf Fehlbaum, predsjednik Upravnog odbora Vitre u Baselu, Švicarska; profesor Carlos Jimenez s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta Rice, direktor Studija Carlos Jimenez u Houstonu, Teksas; Juhani Pallasmaa, arhitekt, profesor i publicist iz Helsinkija; Renzo Piano, arhitekt i dobitnik Pritzkera koji boravi u Parizu i Genovi te Karen Stein, publicistkinja, urednica i arhitektonski konzultant iz New Yorka. Marta Thorne, prodekan za odnose s javnošću s Arhitektonskog fakulteta IE u Madridu, izvršna je direktorica.

Arhitektura | Architecture

Guggenheim Museum, New York, 1997 Seagram Building, 1997 Villa Savoye, 1998

Hiroshi Sugimoto: Vrijeme zarobljeno u svjetlost Do sada najopsežnija retrospektiva tog umjetnika u Europi završila je ovogodišnjom izložbom u Kunstmuseum Luzern, nakon izložbi u Düsseldorfu, Salzburgu te izložbe u Neue Nationalgalerie u Berlinu

Prostori kinodvorana u kojima bijelo platno postaje jedini izvor svjetla, morski horizonti koji svojom tehnikom snimanja s egzaktnom pozicijom horizonta u sredini podsjećaju na apstraktne slike, rasplinute konture građevina, ikona moderne arhitekture, koje prikazuju ideju prije nego što je bila izgrađena: Sugimoto stvara fotografije čiji je karakter daleko udaljen od konvencionalnog određenja medija koji prikazuje realno. Umjesto dokumentiranja materijalnog svijeta, predmetom njegovih fotografija postaju objekti koji nisu pojmljivi niti vidljivi, nego egzistiraju na misaonoj razini. Izvana formalno reducirane fotografije tematiziraju temeljne fenomene kao što su prostor i vrijeme, aspekti vremena i njegove percepcije: zaustavljanja i prolaznosti, odnosa realnosti i iluzije. Neovisno o tehnološkim imperativima sadašnjosti, Sugimoto shvaća fotografiju kao medij refleksije i kontemplacije, a svoj rad kao formu estetske i intelektualne discipline. Do sada najopsežnija retrospektiva tog umjetnika u Europi završila je ovogodišnjom izložbom u Kunstmuseum Luzern, nakon izložbi u Düsseldorfu, Salzburgu te izložbe u Neue Nationalgalerie u Berlinu. U svojim poznatim, 1975. godine započetim serijama „Theaters“ i „Drive-in Theaters“ umjetnik istražuje ideju kako komprimirati film u njegovoj cjelokupnoj dužini na jednu jedinu fotografiju. Fotografije pokazuju unutarnje prostore bogato ukrašenih kinodvorana dok bijelo kino platno postaje jedini izvor svjetla.

Držeći blendu kamere tijekom cijelog filma otvorenom, cijeli film postaje komprimiran u jedan jedini ikonički bijeli pravokutnik, koji osim apstraktnog slikarstva asocira i nestajanje klasičnih kinodvorana 20. stoljeća. Godine 1997. u seriji fotografija „Architecture“ Sugimoto prikazuje niz značajnih građevina moderne kojima izrazitom neoštrinom daje novu dimenziju. Rasplinute konture ikona moderne arhitekture govore o ideji koju je arhitekt imao na početku, prije nego što je ona bila materijalizirana, izgrađena. Težnja je bila preko fotografije prikazati idealiziranu predodžbu arhitektonske zamisli. O odnosu realnog i irealnog govori serija fotografija pod naslovom „Seascapes“. More, koje je za čovjeka od praprošlosti do danas ostalo nepromijenjeno. Točan podatak o mjestu u naslovu fotografije sugerira fotografija mora, tehnika snimanja s egzaktnom pozicijom linije horizonta u sredini podsjeća na apstraktnu sliku. Iako je formalno svim fotografijama isti princip oblikovanja zajednički, morski pejsaži koji se sastoje od snimki vode, horizonta i neba točno podijeljenih u sredini fotografije razlikuju se jedni od drugih. Različite serije crnobijelih fotografija, apstrakcije šarenog svijeta, koje se protežu kroz niz godina zapravo prezentiraju ilustracije iste filozofske ideje. Čini se da je umjetnik oduvijek istraživao filozofske mogućnosti fotografije - kako zarobiti vrijeme u svjetlosti.

Cinema theatres in which the white screen becomes the only source of light, sea horizons that thanks to the shooting technique with the exact position of the horizon in the middle remind us of abstract paintings, hazy outlines of structures, icons of modern architecture, depicting an idea before it has been built: Sugimoto makes photographs whose character is far detached from the conventional determination of a medium that shows reality. Instead of documenting material world, objects that are neither conceivable nor perceivable, but exist on cognitive level, are shown in his photographs. On the outside formally reduced photographs thematize fundamental phenomena like space and time, aspects of time and its perception: stopping and transience, the relationship between reality and illusion. Independently of technological imperatives of the present, Sugimoto understands photography as a medium of reflection and contemplation, and his work as a form of aesthetic and intellectual discipline. The until now most comprehensive retrospective of this artist’work in Europe ended with this years’ exhibition at the Kunstmuseum Luzern, after the exhibitions in Düsseldorf, Salzburg, and the exhibition in Berlin’s Neue Nationalgalerie. In his well-known series Theatres and Drive-in Theatres, he explores the idea how to compress a film in its entire length into a single photograph. The photographs show inner spaces of richly ornamented cinema theatres, while the white screen becomes the only source of light.

As he extends the exposure time over the entire duration of a movie, the entire film is compressed into an iconic white rectangle, which apart from abstract painting reminds us of the disappearance of classic movie theatres of the 20th century. In 1997, in his Architecture series of photographs, Sugimoto shows a series of important modernist structres, to which he adds a new dimension by pronounced lack of sharpness. Blurred outlines of modern architecture icons speak about the idea the architect had had at the beginning, before it was materialized, built. Sugimoto’s striving was to show an idealized notion of the architectural idea through a photograph. The Seascapes series speaks about the relationship between the real and the unreal. This is the sea, for man unchanged from ancient times until today. The precise information about the place in the title of the photograph is suggested by the photograph of the sea and the shooting technique, which with its exact position of the horizon line in the middle reminds of an abstract painting. Although formally all the photographs are shaped on the same principle, sea landscapes consisting of shots of water, horizon, and the sky, exactly divided in the middle of the photograph, are different one from another. Different series of black and white photographs, abstractions of a multicoloured world stretching through many years, actually present the illustrations of the same philosophical idea. It seems that the artist has always explored philosophical possibilities of photography – how to capture time in light.

Piše | Written by Vjera Bakić

Hiroshi Sugimoto: Time Captured in Light The until now most comprehensive retrospective of this artist’work in Europe ended with this years’ exhibition at the Kunstmuseum Luzern, after the exhibitions in Düsseldorf, Salzburg, and the exhibition in Berlin’s Neue Nationalgalerie.

Kazališta | Theatres

Cinerama Dome, Hollywood, 1993 Metropolitan LA, Los Angeles, 1993 Ohio Theatre, Ohio, 1980

Seasides

Aegean Sea, Pilion, 1990 Caribbean Sea, Jamaica, 1980 Northatlantic Ocean, Cape Breton Island, 1996

Razumljivo je da su kipovi Staljina ili Sadama, bez obzira na to koliko su ih dobro napravili njihovi autori, skinuti s postolja kao simboli diktature. No ono što je na spomenicima bivše Jugoslavije zanimljivo jest to da su potpuno apstraktni, oslobođeni kulta ličnosti čestog u istočnoj Europi

U krševitim, planinskim područjima bivše Jugoslavije, spomenike nalazimo posvuda. Mogu se vidjeti na strateškim uzvisinama, uzdignutim prijevojima i razvučenim zaravnima: divovske skulpture, usidrene u stijene. Zapanjujuće su lijepe. Njihovi apstraktni geometrijski oblici podsjećaju na uvećane viruse, visoke čaše cvjetnog oblika i kristale. Izgrađeni su od neuništivih materijala poput armiranog betona, čelika i granita. Neki su puni, a neki šuplji. Najveći spomenici omogućavaju i pristup posjetiteljma, balansirajući na granici skulpture i arhitekture. Malo tko izvan bivše Jugoslavije zna da oni postoje, a unutar sadašnjih ostataka Jugoslavije nitko zapravo ne želi da ga se na njih podsjeća. Prije 20 godina bilo ih je na tisuće, u svim veličinama i oblicima, no ranih devedesetih većina ih je uništena, rastavljena ili, u najboljem slučaju, prepuštena prirodnim silama. Samo oni dovoljno veliki i teški da se odupru vandalima danas još stoje, zapušteni i odbačeni. Međutim, ti su objekti sagrađeni tek naraštaj ranije, u šezdesetima i sedamdesetima, u spomen Drugome svjetskom ratu. Njihovi su naručitelji u međuvre-

Simbolika izgubljena u prijevodu Jan Kempenaers: Spomenici bivše Jugoslavije Piše | Written by Willem Jan Neutelings

It is understandable that statues of Stalin or Saddam, no matter how well they may have been crafted by their creators, have been pulled from their pedestals as icons of dictatorship. What is remarkable about these monuments, however, is that they are completely abstract, devoid of the cult of personality often found in Eastern Europe.

Symbolism lost in translation

Jan Kempenaers: The monuments of former Yugoslavia

menu pomrli, no arhitekti i kipari su još živi. Osamdesetih godina spomenici su još uvijek privlačili milijune posjetitelja, ali desetljeće kasnije te je privlačnosti nestalo. Utopili su se u novome dobu i sadašnjem naraštaju postali nerazumljivi. Njihova se simbolika izgubila u prijevodu kako se vizualni jezik mijenjao, a signale im je zamaglio drukčiji svjetonazor. Bili su objekti slijepoga bijesa, a sada ravnodušnosti. Preostala je samo čista skulptura u pustom krajobrazu. U pozadini spomenika je neobična priča. Drugi spomenici iz istog razdoblja, poput briselskog Atomiuma, i dalje oduševljavaju mase. Usporedivi kiparski radovi zapadnih umjetnika iz istoga doba posvuda nailaze na poštovanje, a publika ih toplo prihvaća budući da su postali dijelom povijesnog kanona. Vrlo rijetko postaju žrtvom slijepog uništavanja, kao što se to dogodilo monumentalnim skulpturama Alexandra Caldera, Jeana Dubuffeta i Fritza Koeniga koji su imali nesreću da su se nalazili u blizini al-Qa’idina cilja u New Yorku. Stjecajem okolnosti, Fritz Koenig je autor spomenika koncentracijskome logoru Mauthausen i pokolju na minhenskoj olimpijadi. Neobičan je hir povijesti da je jedan njegov zapravo nespomenički rad, 8 m visoka „Kugla“ iz 1967. spašena, iako jako oštećena, iz ruševina WTC-a i pretvorena u spomenik žrtvama 11. rujna. Postavljena je u Battery Park, u svoj svojoj ožiljcima izbrazdanoj slavi, kao negativ spomenika. Razumljivo je da su kipovi Staljina ili Sadama, bez obzira na to koliko su ih dobro napravili njihovi autori, skinuti s postolja kao simboli diktature. No ono što je na jugoslavenskim spomenicima zanimljivo jest to da su potpuno apstraktni,

oslobođeni kulta ličnosti čestog u istočnoj Europi. Nisu poprsja velikih vođa, ne nose simbole poput zvijezda ili srpova, ne prikazuju radnike ili zemljoradničke žene oživljene u mišićavom mramoru. Ti objekti otkrivaju ikonografiju svečanih ukrasa: cvijeća, frizova, svjetlarnika. Njihov je stav neutralan i ne odnose se ni na što osim na sebe same. Savršeno se uklapaju u doba šezdesetih, u estetiku filmova o Barbarelli, Paco Rabanne haljine ili Lava svjetiljke. No ipak, svaki je od njih spomenik najokrutnijim događajima Drugoga svjetskog rata i označava mjesto krvave bitke ili zlokobnog koncentracijskog logora. Međutim, u multikulturalnoj Jugoslaviji Drugi je svjetski rat bio slojevit i višeznačan. Nije bio samo oslobodilački rat protiv agresora, nacističke Njemačke, bio je i građanski rat, složen sukob između etničkih skupina koje su se međusobno borile s različitih pozicija ideološkog spektra, poput partizana, ustaša ili četnika. Zbog toga ratni spomenici nisu mogli poprimiti ni junačka, a niti domoljubna obilježja. Drugim riječima, trebali su biti dovoljno neutralni da budu prihvatljivi i žrtvama i počiniteljima. Konačno, kada je pokolj završio, nekadašnji protivnici morali su zajednički formirati Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Otud dolazi odabir neutralnog, gotovo neobvezujućeg likovnog jezika, pri čemu spomenici izgledaju više kao skulpture u muzeju na otvorenom, nego kao uobičajena sjećanja na rat, puna vojničke patetike i grmljavine topova, kakvi su postavljeni u Verdunu ili Staljingradu. Dobre namjere umjetnika i političara na kraju su se pokazale tragedijom tih objekata. Spomenici su postali mjestom zaborava umjesto mjestom sjećanja. Postali su vedrom scenografijom

In the rugged, mountainous regions of the former Yugoslavia, Monuments are everywhere. You’ll see them on strategic outcroppings, lofty passes and sweeping plateaus: gigantic sculptures, firmly anchored to the rocks. They are objects of stunning beauty. Their abstract geometric shapes recall macro views of viruses, flower-petal goblets, crystals. They are built of indestructible materials like reinforced concrete, steel and granite. Some are solid, others hollow. The largest Spomeniks even afford access to the public, teetering on the boundary where sculpture becomes architecture. Hardly anyone outside of the former Yugoslavia is aware of their existence, and within the present ex-Yugoslavia, no one really wants to be reminded that they are there. Twenty years ago there were thousands of them, of every conceivable size, shape and description, but in the early 1990s, the majority of them were destroyed, dismantled or in the best case, abandoned to the natural elements. Only those large and heavy enough to thwart vandals are still standing today, derelict and forsaken. Yet these objects were built just a single generation ago, in the 1960s and 70s, as memorials for the Second World War. Those who commissioned them have since passed away, but their architects and sculptors are still living. In the 1980s, the monuments still attracted millions of visitors, but a decade later their appeal vanished. They have become submerged in a new age, rendered unintelligible to the current generation. Their symbolism has been lost in translation as the visual language has changed, their signals muffled by a shifted worldview. The monuments have been the objects of blind fury

and now, of indifference. What remains is pure sculpture in a desolate landscape. The Spomeniks’ background unfolds a strange story. Other monuments dating from the same period, such as the Atomium in Brussels, remain crowd pleasers. Comparable sculptural works by Western artists of the same era are universally respected and warmly embraced by the public domain, having become part of the art historical canon. It is only very rarely that they fall victim to acts of blind destruction, as was the fate of monumental sculptures by Alexander Calder, Jean Dubuffet and Fritz Koenig, which had the misfortune to be located next to Al-Qaeda’s target in New York. Incidentally, Fritz Koenig has created memorials for the concentration camp Mauthausen and for the Munich Olympic Massacre. It is one of history’s odd twists that it was in fact a non-memorial work of his, the 8m high ‘Sphere’ from 1967, that was salvaged, heavily damaged, from the wreckage of the World Trade Centre and turned into the memorial for the victims of 9/11. It stands in Battery Park, in all its scarred glory, like a Spomenik in reverse. It is understandable that statues of Stalin or Saddam, no matter how well they may have been crafted by their creators, have been pulled from their pedestals as icons of dictatorship. What is remarkable about these Spomeniks, however, is that they are completely abstract, devoid of the cult of personality often found in Eastern Europe. They are not busts of great leaders, they bear no symbols like stars or sickles, do not depict workers or farmers’ wives brought to life in muscular marble. The objects reveal an iconography of festive decorations: flowers, 64

svijetle budućnosti koja je očekivala socijalistički društveni model, što je bila službena državna politika kojom je valjalo izgladiti sve bivše sukobe. Zato su tijekom devedesetih mnogi komentatori rata u Jugoslaviji tvrdili da su ti događaji nužan nastavak Drugoga svjetskog rata. Gnjev koji se obrušio na spomenike nakon 1992. nije bilo samo izravnavanje računa sa starim socijalističkim sustavom, nego i pokazivanje te skrivene povijesti koja je zapravo dovela do ponovnog otvaranja Pandorine kutije. Fotograf Jan Kempenaers, koji živi i radi u Antwerpenu, poduzeo je naporno putovanje Balkanom ne bi li fotografirao niz tih tajnovitih objekata. On spomenike slika u maglovitom brdskom krajobrazu u suton. Gledajući fotografije, moramo osjetiti određenu neugodu. Vidimo snagu ljepote monumentalnih skulptura, pa se uhvatimo kako zaboravljamo žrtve u čije su ime izgrađeni. To nikako nije pokuda fotografu, nego samo potvrda snage slika. Konačno Kempnaers i nije pošao na put kao dokumentarni fotograf, nego na prvome mjestu kao umjetnik u potrazi za novom slikom, tako snažnom da promatrača obara s nogu. Dopušta mu da uživa u melankoličnoj ljepoti spomenika, no pritom nas prisiljava da zauzmemo stav spram društvenog pitanja. Fotografije otvaraju pitanje može li nekadašnji spomenik ikada funkcionirati kao čista skulptura, samostalno umjetničko djelo, odijeljeno od svoga prvotnog

značenja. Može li spomenik ići putem obrnutim od Koenigove „Kugle“? Može li nastaviti živjeti nakon što su njegovi ideološki oci mrtvi, a njegova simbolika više nije čitljiva? Takve stvari su se znale događati. Pomislimo na Casu del Fascio u Comu, sjedište talijanske fašističke stranke koje je 1936. izgradio arhitekt Giuseppe Terragni, da bi ga se diljem svijeta poslije poštovalo kao ikonu modernističke arhitekture 20. stoljeća. Protokom vremena uspjelo se potpuno odvojiti od izvornih naručitelja i mračnih planova koje su kovali unutar njegovih zidova. Spomenici još nisu posve dosegli taj stupanj. Za sada stoje izgubljeni i zaboravljeni, tamo gdje su ih nekoć uz pjesmu okruživali pioniri i starice u dugim suknjama, s cvijećem i svijećama. Na fotografijama nema ljudi. Atmosfera na njima je poput jutra nakon proslave: smrad opušaka i ustajalog piva, namočeni frizovi i zatrpani svjetlarnici. To je sjećanje na socijalističku stranku koje više nema. No ipak, to je upravo ono što obogaćuje značenje spomenika. U ovako raspadnutom stanju, više nisu simboli pobjede, no prvi put su zbiljski simboli novopronađenog tugovanja. Izgledaju kao da oplakuju užase koji su se prije 60 godina dogodili tamo gdje stoje. Možda ih to obogaćuje, čini zrelijima, ljepšima i učinkovitijima. Više nas ne očaravaju netaknutom ljepotom, no njihov neuvijen izraz zahtijeva poštovanje. To je opsjenarski trik spomenika, koji Kempenaers majstorski otkriva na svojim fotografijama.

streamers, lanterns. Their stance is neutral, referring to nothing but themselves. They fit seamlessly into the Sixties-era aesthetics of Barbarella movies, Paco Rabanne dresses and Lava lamps. And yet, every single one of them is a memorial monument to the most atrocious events of the Second World War, marking the sites of bloody battles and sinister concentration camps. In multicultural Yugoslavia, however, the Second World War was a layered and ambiguous situation. Not only a war of liberation against the aggressor Nazi Germany, it was also a civil war with complex oppositions between ethnic population groups who fought one another from different points on the ideological spectrum, such as the Partisans, the Ustaše and the Chetniks. For this reason, the war monuments could assume neither a heroic nor a patriotic guise. In other words, they had to be neutral enough to be acceptable to both victims and perpetrators. After all, once the slaughter was over, the former opponents had to collectively form the Socialist Republic of Yugoslavia together. Hence the choice of a neutral, almost frivolous visual language, whereby the Spomeniks look more like sculptures in an open air museum than the usual war memorials full of military pathos and thundering cannons as were erected at Verdun or Stalingrad. The good intentions of the artists and the politicians ultimately proved to be the tragedy of these objects. The Spomeniks were places of forgetting, while they should have been places of remembering. They formed a cheerful backdrop for the bright future awaiting the socialistic model society, the official policy line of which was to smooth over all of the former conflicts. Many commentators on the war in Yugoslavia in the 1990s thus declared that the events unfolding were the inevitable extension of the Second

World War. The fury unleashed upon the Spomeniks after 1992 was not merely settling the score with the old socialist system, but was also the exposure of that hidden history which had led to the reopening of Pandora’s box in the first place. The Antwerp-based photographer Jan Kempenaers undertook a laborious trek through the Balkans in order to photograph a series of these mysterious objects. He captures the Spomeniks in the misty mountain landscape at sundown. Looking at the photographs one must admit to a certain embarrassment. We see the powerful beauty of the monumental sculptures and we catch ourselves forgetting the victims in whose name they were built. This is in no way a reproach to the photographer, but rather attests to the strength of the images. After all, Kempenaers did not set out as a documentary photographer, but first and foremost as an artist seeking to create a new image. An image so powerful that it engulfs the viewer. He allows the viewer to enjoy the melancholy beauty of the Spomeniks, but in so doing, forces us to take a position on a social issue. The photographs raise the question of whether a former monument can ever function as a pure sculpture, an autonomous work of art, detached from its original meaning. Can a Spomenik follow the opposite trajectory of Koenig’s ‘Sphere’? Can it live on, after its ideological progenitors are dead and gone and its symbolism is no longer intelligible? It has been know to happen. Think of the Casa del Fascio in Como, the headquarters of the Italian fascist party that was built in 1936 by the architect Giuseppe Terragni, and has come to be revered worldwide as an icon of the modernist architecture of the 20th century. Along the way it has managed to completely disassociate itself from the original clients and the sinister plans that they

hatched within its walls. The Spomeniks have not quite reached this stage yet. They currently stand forlorn and forgotten, where they once would have been encircled by singing young pioneers and long-skirted oldsters with flowers and candles. No people appear in the photographs. They have the air of the morning after a party: the smell of cigarette butts and stale beer, sodden streamers and guttered lanterns. It is the memory of the socialist party that is all over now. And yet, this is precisely what enriches the monuments’ meaning. In their dilapidated condition, they are no longer symbols of victory, but for the first time, true symbols of a newfound mourning. They seem to grieve for the horrors that took place where they stand, 60 years ago. Perhaps this makes them richer, more seasoned, beautiful and effective now. They no longer charm with their pristine beauty, but their gritty countenance commands respect. That is the conjurors’ trick of the Spomeniks, which Kempenaers masterfully reveals in his photographs.

Johnston Marklee arhitekti: Kuća Hill

Oslobađanje od ograničenja Johnston Marklee architects: Hill house

Liberation from restrains

Kuća na provokativan način nastavlja tradiciju eksperimenta i ponovnog promišljanja životnih stilova Los Angelesa koju su uspostavile Case Study Houses Hill House provocatively continues the Case Study House tradition of experimentation and reinvention of Los Angeles lifestyles

Hill House je projektirana kao odgovor na izazov koji su stvorili suvremeni problemi gradnje na padini. Smještena u kalifornijskim Pacific Palisades, kuća omogućava panoramski pogled koji seže od Rustic i Sullivan kanjona do zaljeva Santa Monica, no parcela nepravilna oblika nalazi se na neravnom, strmom terenu. U blizini kanonske kuće Eames, Hill House, površine 350 m2, na provokativan način nastavlja tradiciju eksperimenta i ponovnog promišljanja životnih stilova Los Angelesa koju su uspostavile Case Study Houses. U Los Angelesu lokalne odredbe za gradnju na padinama, građevinski zakoni, priobalne regulative i komisije za odobrenje projekata sve više ograničavaju gradnju na padinama, s ciljem da se očuva obris prirodnog brdskog terena. Striktno se propisuju visina gradnje, lokacija i volumeni. Hill House postavlja novi presedan za gradnju na padinama, jer se oslobađa tih ograničenja - ne tako da ih izbjegava - nego strateškom preobrazbom tih strogih kriterija u skulpturalno i učinkovito projektno rješenje koje se tečno uklapa u okolnu parcelu. Volumen Hill Housea proizašao je slijedom dvaju gospodarskih razvojnih kriterija: izvući najveći volumen dopušten zahtjevi-

ma zoninga i ostvariti što manji kontakt s prirodnim terenom. Prisjećajući se vizije Hugha Ferrissa da bi obris Manhattana trebao doslovce interpretirati zakone zoninga u građevnom obliku, Hill House prihvaća ovojnicu maksimalnog zoninga kao svoj oblik. Izvorna je ovojnica oblikovana kombinacijom uvlačenja u parcelu u tlocrtu i ograničenja visine prema padini u presjeku te je dalje trodimenzionalno razrađena u skladu sa strukturalnim kriterijima. Unutar građevine pojedine programatske komponente sastavljene su tako da se uklapaju u zadanu ovojnicu poput čovjeka od gume, vješto oblikujući masu tijela u jedinstvene konfiguracije. Uklanjajući sve nenosive zidove i pregrade, program bez napora teče između triju razina naslaganih unutar vanjske ovojnice. Gornji poluprivatni prostor galerije i odvojenije donje spavaće sobe okružuju središnji zajednički dnevni boravak i blagovaonicu. Otvorene, skulpturalne, čelične i staklene stube okomito spajaju tri razine. Glatka, visoko obrađena unutarnja površina promišljeno je oblikovana i zaobljena, s ciljem da naglasi geometriju kuće te smjesti spremišta i servisne prostore.

The Hill House was designed under challenging conditions generated by modern problems of building on a hillside. Located in Pacific Palisades, California, while the site for the house offers panoramic views from Rustic and Sullivan Canyons to Santa Monica Bay, the irregularly shaped lot is situated on an uneven, downhill slope. With the canonical Eames House nearby, the 3300 square foot Hill House provocatively continues the Case Study House tradition of experimentation and reinvention of Los Angeles lifestyles. Increasingly in Los Angeles, local hillside ordinances, building codes, coastal regulations, and design review boards have imposed restrictions on hillside construction, with the goal of preserving the profile of the natural hillside terrain by limiting building heights, location and massing. The Hill House sets a new precedent for hillside building by liberating itself from these restraints – not through evasion – but by strategically transforming these stringent criteria into a sculptural and efficient design solution, that seamlessly engages with the surrounding site. The massing of the Hill House subsequently results from two economically driven development criteria:

To maximize the volume allowed by the zoning requirements; and to minimize contact with the natural terrain. Recalling Hugh Ferriss’s vision of a Manhattan skyline literally interpreting the zoning laws as building form, the Hill House adopts the maximum zoning envelope as its form. The initial envelope is shaped from a combination of property setbacks in plan and hillside height restrictions in section, and is further refined three-dimensionally according to structural criteria. Within the building enclosure, individual programmatic components are assembled to fit into the fixed envelope, much like a contortionist, artfully compressing the mass of their body into unique configurations. By eroding all non-structural walls and partitions, the program flows effortlessly between three levels stacked within the exterior skin. An upper semi-private loft space and a more secluded lower bedroom suite sandwich the central public living and dining area. An open, sculptural, steel and glass stair vertically stitches the three levels together. The smooth polished interior skin is shaped and curved selectively to accentuate the geometry of the house and to accommodate storage and mechanical services.

Sve tri kuće maksimalno koriste prednosti južne kosine. Padine Schafberga, jednog od obronaka Bečke šume, ubrajaju se u prestižne gradske adrese. Parcele su male, ali za dohvatljivu cijenu nude sunce i panoramske vizure na Beč. Do Drugoga svjetskog rata to je uglavnom bio pojas vrtlarija i staklenika, ispunjen kućicama za alat i kratkotrajan boravak. Učestala potražnja za stanovima u zelenilu pretvara usitnjene čestice u zonu guste izgradnje obiteljskih kuća. Zbog strmoga terena i uskoće građevnih parcela pojedine kuće nemaju izravan pristup cesti. Do nekih pak vode samo pješački putovi širine četiri metra po kojima smiju voziti samo vlasnici do svojih garaža, dok posjetitelji ostavljaju vozila u blizini na zajedničkom parkiralištu. Kuće Zorana Bodrožića smještene su međusobno unutar kruga od stotinjak metara. Imaju pragmatičnu prostornu koncepciju. Gotovo i jedinu moguću. Oblik čestice diktira planimetrijski raspored, pa kuća Grossmann dobiva kvadratni tlocrt, dok se kuće Ebner-Sinzinger i Nocker razvijaju unutar pravokutnih okvira. Kuća se Grossmann kompozicijski sastoji od horizontalno položenoga donjeg kvadra sa spavaonicama, izvedenog u armiranome betonu, i dvoetažnoga, vizualno povezanog gornjeg kvadra od drvenog i ostakljenog okvira u kojemu se nalazi dnevni boravak. Gornji volumen izvana figurira kao cjelina, a prema

Zoran Bodrožić i Johann Lettner

Kompaktni volumeni s panoramskim vizurama Piše | Written by Toni Bešlić

Zoran Bodrožić and Johann Lettner

COMPACT MASSING WITH PANORAMIC VIEWS Snaga ovih kuća proizlazi iz vlastite unutarnje koherencije i njihov funkcijski ustroj oblikuje dekorativne elemente kao interakciju između modernističke apstrakcije i atmosferski guste simulakrije

potrebi može se pregrađivati i u manje segmente. Kod kuće Ebner-Sinzinger donja je etaža također napravljena od armiranoga betona, dok drveni okviri formiraju gornje dvije etaže. Kuća je Nocker izgrađena pak u potpunosti od armiranoga betona. Zato je njezina raskošna staklena stijena rezultat racionalne konstrukcije vitkih betonskih stupova raspona većeg od sedam metara i konzolnog istaka od gotovo dva i pol metra. Riječ je o niskoenergetskim kućama s betonskom jezgrom i ukopanim sondama. Imaju staklene plohe na južnoj fasadi i dobro su toplinski izolirane, a to znači i da udovoljavaju danas aktualnim, ali i obaveznim kriterijima što manje potrošnje energije. Kompaktnost volumena, prelijevanje unutarnjega prostora, vizualna povezanost s okolišem, neutralan konstruktivni raster, klimatski zonirane, racionalno i funkcijski točno definirane cjeline, koje omogućuju istodobno fleksibilno korištenje prostora, prostudiran i odmjeren izbor materijala te čistoća i zaokruženost ploha temeljne su oznake arhitekture Zorana Bodrožića. Kuće čija snaga proizlazi iz vlastite unutarnje koherencije i čiji funkcijski ustroj oblikuje dekorativne elemente kao interakciju između modernističke apstrakcije i atmosferski guste simulakrije. Jer, kritički je pragmatizam oduvijek bio podloga kvalitetnoj arhitekturi.

Grossman house

Ebner-Sinzinger house

The power of these houses emerges from their inner coherence and their functional structuring forms decorative elements in the form of interaction between modernist abstraction and atmospherically dense simulacrum

All three houses maximally use the advantages of the southern slope. Slopes of Schafberg, one of the Vienna Forest slopes, count to prestigious city addresses. The land lots are small, but they offer sun and panoramic views of Vienna at affordable prices. Until the Second World War, this was prevalently a belt of gardens and glasshouses, full of tool sheds and small houses for overnighting. Increased demand for housing in nature turned small land lots into a dense construction zone of family houses. Because of the sloping terrain and narrow parcels, some houses do not have a direct access to the road. Some are accessed only by pedestrian pathways four metres wide that only owners can use for driving to their garages, while visitors leave their vehicles on a nearby common parking lot. Zoran Bodrožić’s houses are placed within a circle of about hundred metres. They show a pragmatic spatial concept, almost the only one possible. The form of the land lot dictates the planimetric arrangement, so that the Grossman house has a square ground-floor plan, while Ebner-Sinzinger and Nocker houses are developed within rectangular frames. The Grossmann House’s composition is a horizontally laid lower rectangular body with sleeping-rooms, executed in reinforced concrete, and a two-storey, visually connected upper box with a wooden and glazed frame that contains the livingroom. From the outside, the upper mass functions as a unit

and can be divided into smaller segments if such a need arises. With the Ebner-Sinzinger House the lower storey is also made of reinforced concrete, while wooden frames form the upper two storeys. The Nocker House is entirely made of reinforced concrete. Therefore is its opulent glass wall the result of the rational construction of slender concrete posts with a span larger than seven metres and a cantilevered protrusion of almost two and a half metres. These are energy-efficient houses with a concrete core and dug-in thermal collectors. They have glass surfaces on the south façade and are well insulated, which means that they meet the today actual, but also obligatory criteria of lowest possible energy consumption. Main characteristics of Zoran Bodrožić’s architecture are compact massing, intertwining of inner areas, visual connection with the environment, neutral constructive raster, climatically zoned, rationally and functionally exactly defined units that enable parallel flexible usage of available space, well-scrutinized and measured choice of materials, as well as clear and roundedup surfaces. These are houses whose power emerges from their inner coherence and whose functional structuring forms decorative elements in the form of interaction between modernist abstraction and atmospherically dense simulacrum, because critical pragmatism has always underlain quality architecture. 72

Nocker house

Leksikon arhitekata hrvatske arhitekture

Arhitektura 20. stoljeća, Taschen

Nezaobilazna baza podataka Piše | Written by Renata Margaretić-Urlić

Ova knjiga zapravo daje cjelovit uvid u najintrigantnije i najburnije razdoblje povijesti arhitekture Piše | Written by Renata Margaretić Urlić

Već desetljećima slušamo o propasti medija knjige, no pisci i znanstvenici i dalje objavljuju, a uglavnom veći izdavači i knjižare opstaju. Premda bismo neke publikacije poput rječnika i leksikona radije imali u digitalnom izdanju, nova knjiga o arhitekturi na našem tržištu opravdava tiskarski pothvat. Prvi dio Leksikona arhitekata atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća koji potpisuju Andrej Uchytil, Zrinka Barišić Marenić i Emir Kahrović, u izdanju Arhitektonskog fakulteta, može se opisati jednostavnim marketinškim geslom: knjiga za sve arhitekte. Ne smije se pri tome zaboraviti da arhitektura danas zanima sve šire krugove, stoga su takve knjige i tržišno opravdane (iako sudeći po nakladi od 400 primjeraka u ovom slučaju to nije bio cilj). Vrijedna tradicija Atlasa arhitekture, projekta koji je krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo Neven Šegvić, dobila je naime leksikonski oblik, odnosno ukoričeni sažetak. Pothvat uz koji su i profesionalno i emotivno vezani mnogi profesori, asistenti, studenti i vanjski suradnici sa svojim seminarima, diplomskim i poslijediplomskim radovima prerastao je u golemi arhiv nacionalne arhitektonske produkcije, nezaobilaznu bazu podataka za bilo koje znanstveno istraživanje. Na temelju toga, sažetim je leksikonskim formatom predstavljen šezdeset jedan arhitekt, sa 1930. godinom kao gornjom granicom rođenja, što znači da se pregledno prikazuje razdoblje od početka stoljeća do šezdesetih godina (no zapravo zaključno s početkom

osamdesetih godina, kada su još djelovali arhitekti s pretežito međuratnim opusom poput Planića, a osobito drugog naraštaja moderne poput Nikšića (SDK), Rašice (obnova HNK u Splitu), Šegvića (Dotrščina), Vodičke (Maternité) i drugih). Upravo su zato gotovo jednakomjerno raspoređeni i obrađeni projekti ostataka secesije i rođenja moderne, međuratnih remek-djela i poslijeratnog institucionaliziranog modernizma, premda nedostaje još dosta radova s kraja pedesetih i iz šezdesetih godina, kada su već djelovali arhitekti rođeni nakon 1930. godine, što će se nadoknaditi u najavljenom drugom dijelu. Ujednačena količina biografskih podataka, osnovna faktografija o školovanju, radu i eventualnim nagradama arhitekata, precizna datacija i stroga selekcija njihovih radova, svedenih na osam fotografija, ovu publikaciju čine doista pristupačnom široj publici koja želi saznati zašto npr. neka ulica nosi ime Radovana Nikšića. Budućnost ove otvorene knjige očita je u pozivu na suradnju Andreja Uchytila, upućenu svim kolegama da se pridruže dopunjavanju projekta (na mail adresu: atlas@ arhitekt.hr). Kritike izgledu Leksikonu atlasa ovdje bi bile potpuno neumjesne s obzirom na očito iznimne skučene uvjete produkcije. Šteta je što se nakladnik nije odlučio na jaču injekciju vlastitom projektu ili barem udružio s nekim od izdavača koji bi za koprodukciju bili zainteresirani. Za očiti imperativ štednje treba zato predložiti jeftinije, džepno izdanje mekih korica, jer se nadamo što skorijem izdanju drugog dijela. 74

Pripadajući mnogim generacijama koje su arhitekturu „čitale“ na stranim jezicima, uglavnom engleskom, tako da mnoge termine gotovo ne poznajemo na materinjem, bila sam uvjerena da mi se pričinio hrvatski naslov poznatog Taschenova izdanja Arhitektura 20. stoljeća. Obilazeći redovito police luksuznih stranih izdanja u knjižarama, kao dugogodišnji fan raskošno opremljenih arhitektonskih slikovnica, iznenadilo me, naime, širenje prevoditeljskih krugova tog glasovitog njemačkoga izdavača i na manja govorna područja kao što je naše. Još uvijek čuvam davnu Taschenovu trojezičnu ediciju Suvremene arhitekture u Europi, … Americi, iako su je u mojoj biblioteci prekrila njihova novija izdanja Architecture now! ili reizdanja Domusa po petoljetkama itd., a nedavno sam u Budimpešti otkrila poveći katalog mađarskih prijevoda njihovih publikacija. No to nije prvi Taschenov projekt na hrvatskom, jer je očito u sklopu suradnje s VBZ-om, nakon dizajna, umjetnosti i fotografije prošloga stoljeća, na red došao i prijevod s područja arhitekture. Premda spomenutu knjigu već posjedujem u engleskom izdanju, zanimala me ne samo kvaliteta prijevoda, nego i sadržaj dva nova, dodana poglavlja koja taj naslov lansiraju prema 21. stoljeću. Obrađujući, naime, prijelaz 19. u 20., odnosno valorizirajući pionirske industrijske strukture kasnoga 19. stoljeća, te istražujući odraze arhitektonskih misli iz 20. u 21. stoljeće, ova knjiga zapravo daje cjelovit uvid u najintrigantnije i najburnije razdoblje povijesti arhitekture. Vrijednost i atraktivnost ovog projekta autora Petera Gössela i Gabriele Leuthäuser, osim kvalitete i količine tzv. ilustrativne građe (npr. rijetko viđena fotografija dvorane Hortine Maison du Peuple, zatim likovno dorađene perspektive Wagnera i Wrighta … ili aksonometrije Le Corbusierove Vile Stein, Eamsovih kuća ili Tschumijeva Parka), nudi i jednakovrijedan tekst, koji u 75

takvim vrstama publikacija nije uvijek ključan. Međutim, može im se dati kompliment da su gotovo dosegli razinu glasovitog Gombrichova pripovjednog žara, koji i laike uspije zainteresirati za detalje, primjerice, Leonardova slikarskoga postupka. Tome svakako pomaže tematska struktura umjesto jednoličnog i dosadnjikavog kronološkog nabrajanja, što knjigu čini intrigantnim udžbeničkim štivom, ali i leksikonskim pomagalom u slučaju podsjećanja na neke zaboravljene arhitekte, njihova djela ili utjecaje koje su širili u koncentričnim krugovima na kasnije generacije. Iza atraktivnih naslova krije se zapravo evolucija arhitektonskih ideja prošloga stoljeća, pregled važnijih pravaca graditeljstva u kontekstu političkosocioloških, ideoloških i umjetničkih strujanja. Moram priznati da knjigu nisam pročitala od korica do korica, jer mi je doista naporno čitati poznate tekstove, ma koliko bili zanimljivi i kritički utemeljeni, pogotovo u slučaju nekih opće prihvaćenih postupaka živućih zvijezda (primjer je svakako kratka i argumentirana kritika Libeskindova Muzeja u Osnabrücku). No pročitana nova poglavlja i „na preskok“ odabrani dijelovi prethodnoga izdanja doista su korektno prevedeni i zapravo nisam naišla ni na jednu nepravilnost. Mogla bih se čak naviknuti na to neobično iskustvo „čitati stranu arhitekturu na hrvatskom“.

Održan 4. Belgrade Design Week

KLASIČNA POVIJESNOST U DIGITALNOJ ERI

4th Belgrade Design Week

Penezić i Rogina: „Tko se boji vuka još u digitalnoj eri?“, knjiga. Piše Tomislav Premerl

Knjiga Penezića i Rogine “Tko se boji vuka još u digitalnoj eri?” svojevrsna je monografija interaktivne instalacije spomenutih autora na Venecijanskom bijenalu arhitekture prošle 2008. godine. Prikazati ovu nesvakidašnju knjigu moguće je tek nenaviklim prikazom. Od prvog pristupa knjizi neobične i intrigantne likovne opreme do čitanja i promišljanja iznošenih misli autora, te šest tekstovnih priloga istaknutih teoretičara “novog doba”, te devet kratkih sentenca o knjizi svjetskih arhitekata, do konačnog razumijevanja i kritičkog suda čitatelja – promatrača višestruko je zahtjevan intelektualni napor koji uključuje više razina promišljanja o povijesnosti današnjeg trenutka arhitektonske misli i njene moguće budućnosti. Na postavljeno pitanje “Tko se boji vuka još u digitalnoj eri?” mogli bi i odgovoriti: Mnogi se još boje vuka u digitalnoj eri, a da nisu niti svjesni da se nalaze u digitalnoj eri. Možda će im ova neobična knjiga u nečemu i pomoći, barem da postanu svjesni da se već nalaze i žive u digitalnoj eri. Ali to se u cjelini odnosi umnogome i na arhitekturu kao široku društvenu djelatnost. Ipak, ova nenavikla knjiga koja se “čita, gleda i razmišlja” počinje lijepom i optimističnom misli znane arhitektice Kazuyo Sejima: “To je djelo koje na svjež način koristi računalo kako bi se ponovno promislila olovka”. Nakon Venecijanskog bijenala prošle 2008. godine gdje su Penezić i Rogina kao pozvani autori sudjelovali s “interaktivnom instalacijom” na istaknutom mjestu u Arsenalima, izdavač v/b/z u biblioteci posebnih izdanja, u uredništvu Penezića i Rogine, izdao je knjigu (hrvatsko i englesko izdanje) zamišljenu kao svojevrstan putokaz promišljanju arhitekture 21. stoljeća, ili svojevrsnu “monografiju” instalacije Penezića i Rogine u Veneciji. Knjiga prvotno vizualno okupira kao neobičan dizajn (koncept, dizajn i prelom Andrej Filetin i Goran Raukar) koji se poput “veličanstvenog kaosa” približava mediju interneta, nastojeći tako pokazati način i duh rada na “četverodimenzionalnoj” izloženoj instalaciji, a ipak ostajući još u navikloj formi knjige. Tekst Penezića i Rogine samo je uvjetno teorijske naravi, on se bavi naoko “prejednostavnim”, gotovo trivijalnim situacijama suvremenog života koji se užurbano mijenja svojim navikama, pa tako i shvaćanjima svoga okružja određenog sve više digitalnim, virtualnim sustavom koji će usputno mijenjati čovjekov odnos prema klasičnoj arhitekturi, u kojem se arhitekti neće više pitati “što mogu učiniti s bezbroj podataka, nego će se pitati o samom stvaranju podataka unutar procesa stvaranja arhitekture”. Naravno, sve odgovore nećemo naći, jer ostaje pitanje konkretne dihotomije na razini ideje i ostverene građevine. Autori, što je indirektno dokučivo, u novom vremenu na svoj način nastavljaju konverzaciju s dometima moderne arhitekture prošloga

stoljeća, koristeći pri tome sve prednosti nove tehnologije. Sva nova viđenja autora upravo su proizašla iz ovoga sučeljavanja. Povijesnost arhitekture, dakle, svojim slijedom i bez prerastanja pojma revolucije, utire put novom vremenu. Penezić i Rogina bave se definiranjem utjecaja digitalne tehnologije ne samo na arhitekturu, nego i njenim utjecajem na svakodnevni život. Osim novog medija u projektiranju autori upozoravaju na povezanost s učinkom na medije, na komunikaciju i vizualizaciju i smislu njihova djelovanja na načine života, međusobne odnose, te na našu povezanost s okolinom koju također, upravo našim interakcijama, uključujemo kao bitan sastavak života. Autori ističu da se pojam arhitekture danas dijelom mijenja, da klasične kategorije izmiču uvriježenim metodama opisivanja i klasifikacije, da je eksperimentiranje, pa i na granici “klasičnoati”, još itekako dobrodošlo, pokazujući da teorija i praksa moraju djelovati u međusobnom prožimanju. Mnogo suradnika u knjizi, kritičara i teoretičara koji govore o Peneziću i Rogini, dokazuju našu povezanost sa svijetom arhitekture, uključujući nas u globalno zajedništvo budućnosti. Impozantno je i značajno da knjigu upotpunjuju dulji tekstovi svjetski znanih autora koji se svi bave izloženom instalacijom, te osnovnim postavkama Penezića i Rogine i koji svaki sa svoga gledišta prepoznaje naznačeni put autora i tumači ga na svoj način. Tekstovi su to Žarka Paića, Paole Gregorya, Nigel Whiteleya, Marcoa Brizzia, Marialuise Palumbo i Antonina Saggioa. Uz to o radu Penezića i Rogine sporadično su još kroz knjigu uklopljene kraće sentence Kazuyo Sejimae, Bernarda Tschumia, Zvi Heckera, Kengo Kumae, Toyo Itoa, Shigeru Bana, Greg Lynna, Dalibora Martinisa i Alise Andrašek. Penezić i Rogina objavljuju i svoj “Manifest digitalne kontrarevolucije u arhitekturi” koji se u jednom istaknutom redu provlači svim stranicama prvog, večeg dijela knjige i čita se kao kontinuum misli prateći tijek autorskih razmišljanja kroz dvadesetak godina. Oblikovno to je zanimljivo i upečatljivo djelo dizajnera koje maštovito upotpunjuje neobičan izgled knjige. U drugom kraćem dijelu knjige autorska su razmišljanja i atraktivne prezentacije autora s izložaba proteklih godina, kod nas i u inozemstvu, gdje su autori šest puta nagrađivani u Japanu i tri puta sudjelovali na Venecijanskom bijenalu (2000. u nacionalnom paviljonu, 2004.na poziv selektora Kurta W. Fostera, te prošle godine na poziv selektora Aarona Betskyja). Na kraju, ustvrditi je, da je ova knjiga još jedan u nizu pokazatelja da Penezić i Rogina arhitekturu shvaćaju kao otvorenu multimedijalnu i javnu disciplinu, uvrštavajući svoje vrijednosne sustave u njene otvorene registre. 76

Godišnja konferencija kreativne industrije jugoistočne Europe održana je u Beogradu. Namjera je organizatora kako navode skerenuti pažnju svjetske javnosti na kreativnu snagu «Nove Europe» izmedu Beča i Istambula. Četvrtu godinu za redom napravili su konferenciju Beogradski tjedan dizajna, a ove je godine po prvi puta održana i izložba dizajnPark, u robnoj kući Kluz, napuštenoj secesijskoj građevini koja je renovirana za potrebe izložbe. BDW je proglašen za jedan od 10 najvažnijih kreativnih događaja svijeta od strane International Herald Tribunea u 2007. godini, Torino World Design Festival uvrstio ga je među 5 najboljih svjetskih festivala dizajna u 2008. godini, a proglašen je i za jedan od 10 najvažnijih festivala u svijetu ove godine od strane Monocle magazina. Tema ovogodišnje konferencije bila je Speed2 (Brzina2). Kao svjedoke stalnoga tehnološkog napretka, nova era komunikacija, dostupnost i razmjena informacija inspirira nas i uzrokuje promjene u svakome segmentu našeg života. Konferencija Speed2 istražuje utjecaj i posljedice tih promjena u sferi oglašavanja, brendinga, dizajna, komunikacija, arhitekture, psihologije, sociologije i masovnih medija. Na konferenciji je nastupio i Jurgen Mayer. Pokazana je izložba dizajnPark. Predsjednik festivala, Jovan Jelovac, istaknuo je da je dizajnPark izuzetna prilika da se agencije, dizajnerski, urbanistički i brending studiji, fotografi, animatori, produkcijske kuće, event kreatori, fakulteti i mediji predstave vlastitim tematskim prezentacijama.

The annual conference of East Europe’s creative industry was held in Belgrade. The intention of the organizer, as they say in the press statement, is to direct the attention of international public to the creative force of “New Europe” between Vienna and Istanbul. It is the fourth year that they organized a conference titled Belgrade Design Week and this year the exhibition called Design Park was held for the first time, in the Kluz department store, a derelict Art Nouveau structure, restored for the exhibition. In 2007, BDW was declared one of the ten most important creative events in the world by International Herald Tribune. Turin World Design Festival listed it among five most important international design festivals in 2008 and it was also declared one of ten most important world festivals in this year by the Monocle magazine. The topic of this year’s conference was Speed2. As we witness continuous technological progress, the new communication era, accessibility and exchange of information inspires us and causes changes in every segment of our lives. The Speed2 conference examines the influence and consequences of those changes in advertising, branding, design, communications, architecture, psychology, sociology, and mass media. Jürgen Mayer also made his contribution to the conference and the Design Park exhibition was opened. Head of the festival, Jovan Jelovac, pointed out that Design Park was an excellent opportunity for agencies, designer, city-planning, and branding studios, photographers, animators, production companies, event creators, faculties, and media to present themselves with their own thematic presentations.

Ulice & staze Trgovi Šetnice Kupovni centri Parkirališta

Umjetnost oblikovanja

Saznajte više na: www.semmelrock.hr

Pastella

Antico

Vindobona

CMY

Uspješni arhitekti imaju potpuno povjerenje. FUNDERMAX fasadne ploče

WIEN NORD

Iz serije:

Gradska sportska dvorana Varaždin, PREFALZ titanium deluxe Projektanti: Robert Loher, Marko Cvjetko i Miron Hržina Fotograf : André Thissen

Fasadna ploča 0801 Fir Platinum Površina NT

Ako su današnje fasade sve ljepše za oko, razlog tomu su sve češće FunderMax Exterior ploče. Iza njih stoje arhitekti, koji ne samo da koriste bezbrojne mogućnosti oblikovanja, već i odlučuju o dugotrajnosti i ekonomičnosti.

Žuntar d.o.o. Remetinečka cesta 75 b 10020 Novi Zagreb tel: 00385 1 6525-184 fax: 00385 1 6525-377 damir.zuntar@inet.hr, www.fundermax.at

Z ASTUPNIŠT VO Z A HRVATSKU

tel: 01/2009 981

FILLISTAHL d.o.o.

fax: 01/2007 691

JELKOVEČK A 5, 10360 SESVETE

e -mail: prefa.hr@fillistahl.hr

The World Architecture Festival Awards 2009

In 2009, WAF brings you 3 new award sections in addition to the Completed Buildings award, now with 4 sections in total:

COMPLETED BUILDINGS 15 categories

Civic & Community; Culture; Display; Health; Holiday; House; Housing; Learning; Landscape; New & Old; Office; Production, Energy & Recycling; Shopping; Sport; Transport

More sections. More categories. More judges. More opportunities to showcase your work.

FUTURE PROJECTS 8 categories

Masterplanning; Landscape; Infrastructure; Competition Entries; Residential; Commercial; Cultural; Experimental projects

INTERIORS AND FIT-OUT 8 categories

All entries into the WAF awards will benefit from: ■ Separate juries, hand-picked for every individual category for expert handling of your entry ■ All entries will be exhibited together in the Festival Gallery for guaranteed worldwide exposure in front of the globe’s finest architects - last year WAF had over 2000 visitors ■ Every entry will get a permanent listing on the World Building’s Directory - an archive of international architectural excellence

World Architecture Festival Barcelona 4-6 November 2009

International Media Partner:

Offices; Hotels & Casinos; Health, small and large; Bars & Restaurants; Culture & Civic; Retail, small and large

STRUCTURAL DESIGN 9 categories

Spans; Towers; Metal; Concrete; Timber; Glass; Tensile; Composites/Synthetics; Masonry

Save €550 on visitor passes during awards entry period Entries close 26 June 2009 – quote UHACRO Enter today at

www.worldarchitecturefestival.com/ad1 UHACRO HP WAF AD3.indd 1

27/5/09 06:55:10

Composite

Nevidljiv. A ipak ovdje.

ACO TopTek poklopci revizionih okna Sigurni, pouzdani i raznoliki a opet potpuno neprimjetni ACO TopTek poklopci revizionih okna dizajnirani su i izrađeni od kvalitetnih materijala koji garantiraju da poklopci ne samo zadovolje nego i premaše stroge zahtjeve sigurnosti i nosivosti. Precizna izrada iz aluminija, pocinčanog čelika ili nehrđajućeg čelika omogućuje pouzdanost i dugotrajnost.

njihove uporabe je vrlo velika. Instalacija i rukovanje, kao i održavanje i čišćenje je vrlo jednostavno i lako.

ACO TopTek poklopci uklapaju se u svaki dizajn unutrašnjeg ili vanjskog prostora, i raznovrsnost

svoju pozadinu, zadržavajući pritom funkcionalnost i sigurnost.

Širok izbor standardnih tipova kao i mogućnost izrade u skladu sa potrebama pojedinačnog projekta čine da ACO TopTek poklopac izgleda kao neprimjetni kameleon koji se elegantno uklapa u 96 www.aco.hr