sužen je do krajnjih granica Karadžićevim planom brisanja Sarajeva sa geografskih i demografskih karata. Ali, ni u toj suženosti nije u Sarajevu stvorena ratna vlast koja bi život u gradu držala pod kontrolom. Grad je, pored vanjske, pritisnut i unutrašnjom blokadom. O vanjskoj se govori javno, tako da visoki državni funkcioner izjavljuje kako smo dokazali svijetu da možemo preživjeti na minus sedamnaest stepeni. O unutrašnjoj se govori, uglavnom, uz žmirkava kandila, konstatujući da nismo dokazali sebi da smo život sami učinili podnošljivijim u tim istim minusima. Jedan od prvih pojavnih znakova unutrašnje blokade Sarajeva bio je onaj momenat kada se pojavio manjak stvarnih informacija a višak glasina o komunalnim stvarima. Priča o električnoj energiji najbolji je primjer. Zašto je nema? Najobičnija anketa među građanima bi pokazala da postoji onoliko objašnjenja koliko i knjižica "Valtera Perića". U pauzama objašnjenja grad obara rekorde u neprekinutim intervalima bez električne energije. Zvanična objašnjenja o porušenim dalekovodima, kvarovima na trafo-stanicama, obezbjeđenju ekipa Elektroprenosa od strane UNPROFOR-a - potisnuta su pred informacijama alternativnog javnog mnijenja. Ostaje u hronologiji strujnih šokova zabilježeno da je agresor od početka koristio struju, vodu i plin u ratne svrhe. Nakon Londonske konferencije UNPROFOR je dobio mandat da Sarajevu obezbjeđuje nesmetan dovod električne energije; međutim, Srbi su i nakon te odluke neprestano rušili i onemogućavali popravke. Posljednjih trideset dana bez struje učinilo je svoje, pa su sve glasnija razmišljanja da ni "naši ne rade dovoljno da struja dođe u grad". I na jedno uho čuta izjava generala Morillona - da i u Sarajevu leži dio razloga za neredovno snabdijevanje - samo je još više pojačala špekulacije. Kako špekulacije nisu turbine, one ne proizvode električnu energiju, već samo agregati, tako da su živci Sarajlija razvučeni između zvaničnih izjava, koje daje diplomirani inženjer elektrotehnike Irfan Durmić, i glasina koje daje ko hoće. A agregati u gradu rade krajnje neracionalno. Postoje dani kada se nafta panično traži za agregate u bolnici Koševo kako bi preživjele bebe u inkubatorima, dok u istim tim danima poker-aparati nesmetano troše naftu, što je javni problem, i devize građana, što je u ovom slučaju privatna stvar. Vode nema bez struje, ali ni bez cisterni. Bačevo snabdijeva grad sa oko 80 posto potrebnih količina. Bačevo drže bradati majstori, a nema ni struje. Ostaje neshvatljivo da u preraspodjeli nafte ne mogu da se odrede minimalne količine za cisterne koje bi, "u određeno vrijeme i na određeno mjesto", dovozile vodu civilima. Umjesto cisterni, koriste se kanisteri, a umjesto nafte, troše se oskudne kalorije (džuli) koje se unose u organizme Sarajlija putem humanitarne pomoći. Zalihe hrane sa kojima je grad dočekao rat uglavnom su opljačkane, i to nisu učinili četnici, već naoružana lica u samom gradu. Stomaci Sarajlija sada isključivo zavise od UNHCR-a i humanitarnih organizacija: Caritasa, Merhameta, Dobrotvora, Adre, Crvenog krsta... Neobjavljeni podatak govori da je od 25.913 metričkih tona hrane, koliko je od jula do novembra uvezeno u grad, samo 30 posto došlo do civila u gradu. Pred Novu godinu prijetilo je izbijanje afera, jer dobar dio hrane odlazi na adrese u gradu koje nisu na spisku UNHCR-a. Taj podatak Sarajlije sigurno ne bi učinio nesretnim da znaju da glavnina hrane ide borcima u rovove, jer od toga direktno zavisi da li će grad uopšte preživjeti. Ono što iritira jeste činjenica da se dobrim dijelom humanitarne pomoći švercuje. Materijalni dokazi nalaze se na pijacama Markale, Ciglane ili na bilo kojoj drugoj. Hljeb se, "nažalost", ne švercuje pa ga i nema. Trebalo je da prođe gotovo osam mjeseci da bi se uvele kartice za racionalnu potrošnju hljeba, a, i kada su uvedene, nije bilo dovoljno nafte za proizvodnju trećine hljeba za svakog Sarajliju. "Nafta" je još jedno objašnjenje tamo gdje nema struje. Kako se nafta spominje u svakom komunalnom slučaju, stiče se utisak da je ne bi bilo dovoljno ni kada bi Sarajevo ležalo na naftnim bušotinama. Da je, ipak, ima - to u
http://www.plbih.org