Oficir i džentlmen
Jedna ruža za Jovana
(Autor: Vildana Selimbegović)
Jovan Divjak "Divjak, ne daj im da prođu", doviknuo je neko dok je Jovan Divjak posredovao pri izvlačenju Alije Izetbegovića iz četničkog zarobljeništva. Ta rečenica u sebi je imala sva očekivanja od vojnika kojem se vjerovalo. Rođeni Beograđanin, bosanski prvoborac, heroj, oficir, gospodin, Sarajlija… Jovan Divjak je simbolizirao borbu za Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva bi ona trebala biti. Zasmetao je onima koji su ovu državu vidjeli drugačije. Penzionisan je, iako je o vojsci i ratovanju znao više nego svi Izetbegovićevi minder-ratnici. Čin je vratio zbog onoga što su Vođini favoriti činili civilima. Ostao je tu, u gradu koji je branio. I dalje je heroj i general. Oficire, uostalom, ne čine činovi, a heroji se ne proglašavaju na stranačkim sijelima Upoznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak! Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?! On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.
http://www.plbih.org