da njemu to nije bitno. E pa, za razliku od mog prijatelja i njegovih čitalaca, meni i mojim čitaocima jeste. Naime, tokom rata između Hrvata i Bošnjaka (tačnije: uglavnom napada Hrvata na Bošnjake), u Zagrebu se sistematski (tačnije: sistemski) redovno javnim saopćenjima oglašavala grupa intelektualaca, koja je u vrijeme najvećih hrvatskih zločina nad Bošnjacima pisala otvorena pisma uglavnom predsjedniku Izetbegoviću, kojim ga poziva na "gušenje ekstremista u muslimanskim redovima", "povezanost, srodnost i interese naroda", "hrvatsko utočište našim izbjeglicama", i tra, la, la, la... U zavisnosti od trenutne situacije na ratištima i produktivnosti stroja za ubijanje Bošnjaka, mijenjala se i oštrina prijekora upućenih Izetbegoviću, ali su postojale dvije konstante: jedna je da su oni počinjali sa "Mi, Hrvati islamske vjere..." i druga je da je u grupi od nekoliko potpisnika, uglednih intelektualaca, uvijek bio i Mersad Berber. Smatrajući da ovdje niko ne zna za ono što se, u najmanje, ne slaže sa njegovim izlivima bošnjaštva, Berber nam pomenutim intervjuom nudi i informacije o svom radu u proteklom ratnom periodu, posebno naglašavajući svoj angažman u najvećem projektu u istoriji hrvatskog kazališta. Moj prijatelj, koji nije maliciozan kao ja, nije mu postavio pitanje: "Sa čime se vremenski poklapa vaš rad na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, gospodine Berber? Mislim, da li sa paljenjem džamije u Počitelju, rušenjem Starog mosta, otvaranjem Dretelja...?" No, Berberov intervju ima i vedriju stranu. Sjećate li se Nikoletine Bursaća kad mu je rečeno da "od danas nema Boga". E, tako i Berber u intervjuu priča o njegovim zajedničkim fotografijama sa Franjom Tuđmanom. Čuo Berber za (kon)federativni ugovor i Vašingtonski sporazum, pa konta da nama Franjo...
http://www.plbih.org