pod zemlju. Nešto tomu slično dešava se i u Sarajevu. Dok se svjetska zajednica još uvijek nadurava oko toga kojom lopatom da nas ukopa, strani izvjestitelji, bar većina njih koji su u Sarajevu, uporno i neumoljivo čeprkaju po ostacima naših života i, što je najbolnije, po našim sjećanjima. Početkom agresije dočekivali smo ih ljubazno, sretni što su ovdje u tolikom broju i što će cijeli svijet saznati punu istinu o našoj patnji, pogotovo uzročnike svega toga. Sačekivali smo ih po pres-konferencijama, gledajući u njima emisare istine blagoslovene pancirnim prslucima, japanskim aparatima i marlborom što je obećavajuće izvirivao iz džepa, dugo i naširoko im pripovijedajući o onome što se ovdje doista zbiva. Neumorni smo bili kada je trebalo detaljno govoriti o povijesnim karakteristikama Bosne, o našem vjekovnom suživotu, našoj miroljubivosti, o smislu pojma "raja", o našoj beskrajnoj želji da budemo dio Europe. Oni su nas pak pažljivo slušali i zamišljeno klimali glavom, po zvuku detonacija osluškujući da li je neka granata pala dovoljno blizu da mogu poći fotografirati žrtve. Doimali su se, da do kraja budem patetičan, tako puni razumijevanja za našu suverenost i sekularnost. A onda smo shvatili koliko se ono što šalju u svijet razlikuje od onoga što im govorimo, od onoga što jest. Shvatili smo da za njih nismo više nego što su u doba ekonomske depresije u Americi bili neuposleni radnici koje su za minimalne nadnice holivudski producenti unajmljivali kao statiste u filmskim, biblijskim spektaklima. Kao što je možda za Cecila B. DeMillea u Deset zapovijedi neki bezimeni statist mogao postati bitan lik što će sudbinski pomoći Mojsiju, tako je i za inozemnog novinara svako od nas jedna potencijalna top-storija. Postali smo tako, svi mi, samo hodajuće priče, svejedno da li je njen epilog izmasakrirana obitelj ili otvaranje ratnog kina. Bitno je samo da je priča dovoljno bizarna. I da, kao što mi reče jedan francuski novinar, ne postavlja pitanja. Prilazeći nam tako kao uglavnom već formiranom procesu patnje lišenom ispitivanja onoga zašto, svodeći nam život i smrt isključivo na ono kako, inozemni novinari kao da nas smještaju u okvire određenja američkog redatelja Howarda Hawksa. "Priča ustvari nije bitna, važni su likovi", rekao je Hawks jednom prigodom. "Ako su likovi dovoljno zanimljivi, automatski imaš dobru priču i dobar film." Priča prva. Dan je zimski i mutan, ali nema magle i vidljivost je sasvim pogodna za rad agresorovih snajperista. Prelazim preko mosta kojim svakodnevno idem na posao, a što u osnovi i nije preveć uputno glede velikog stepena rizika. Jer, ovaj, kao uostalom i bilo koji drugi sarajevski most, snajperisti imaju kao na dlanu. Prije nego što ću napustiti relativnu sigurnost okolnih zgrada i naći se na brisanom prostoru, zamjećujem inozemnog fotografa kako sa aparatom u rukama čuči skriven iza betonske saksije. Most je prazan i izlazim na čistinu. Okrećem se i gledam reportera koji je digao svoj niklovani, lijepi aparat i objektiv usmjerio prema meni. Shvatio sam da čeka moju smrt. Nije se pomjerao, samo je nepomično čučao, nadajući se da će emulzija filma efektno zabilježiti momenat kada mi snajperski hitac raznese glavu. Ili, barem me rani. Na trenutak sam se osjetio kao u nekom od starih filmova Sergia Leonea kada u završnici krupni kadrovi, obično u mukloj tišini ili praćeni nervoznom muzikom Ennija Morriconea, prikazuju napeta, nepomična lica protagonista samo trenutak pred finalni okršaj. A onda sam se okrenuo i otrčao, osjećajući tiho zujanje fotografova objektiva kojim je zumirao nadajući se da ću ipak možda poginuti, sve dok nisam stigao na drugu stranu i zamakao u dvorište jedne zgrade. Pomislio sam da se vratim i kažem mu da je budala, da je i čuvena fotografija možda najboljeg fotoreportera svih vremena Roberta Cappe na kojoj se vidi momenat pogibije španskog republikanskog borca obična laž. Otkrilo se je to prije svega par godina, Cappa je, naime, u predahu dviju borbi zamolio tog borca da se baci kao da je pogođen i napravio fotografiju koja je opće mjesto svake relevantne povijesti ovog medija. A onda sam shvatio da bi to bilo glupo i nepotrebno. Zašto praviti simulaciju smrti u gradu u kojem je pogibija češća od ponuđene cigare.
http://www.plbih.org