Neumoljiva statistika Statistika je neumoljiva: od 4. aprila 1992. do 24. decembra 1995. godine, kroz ambulante, operativne sale i odjele Traumatološke klinike prošla su ukupno 30.144 ranjenika. Na bolničkom liječenju, u 90 kreveta ove klinike, zadržano je 4.200 ranjenika, a u istom periodu veliki operativni zahvat hirurzi Traume priznali su u 2.166 slučajeva: istine radi, uslovi u kojima su radili i onih 15.604 intervencije, koje traumatolozi nazivaju manjim zahvatima, preinačuju u značajne pothvate. Paralelna statistika Ortopedske klinike govori o 17.632 ranjenika, bolničkom liječenju 4.620 ranjenih, 2.318 velikih i 8.020 malih operativnih zahvata. Iako je baš svakog dana izvještaj o broju ranjenika sa ovih klinika, a od sredine 1994. godine iz Urgentnog centra za prijem (kada je zbog maksimalne uštede energenata reorganiziran Klinički centar), išao na sve zvanične adrese potpuna statistika o broju ranjenih i vrstama povreda ne postoji: zato podaci Traume i Ortopedije govore o zbiru od 47.776 ranjenih unutar sarajevskog obruča. Pomoć Mostaru I pored ogromnog posla na Traumi, hirurzi ove kuće pomagali su u ratnim bolnicama izvan Sarajeva. Već u jesen 1993. kreće pomoć Mostaru - dr. Mufid Lazović i dr. Mehmed Javorić, u većem dijelu rata prvi hirurg Ortopedske klinike, dio su prvog tima uz anesteziologa dr. Gorana Džinića i sestru Samiju Džinić. Kasnije će put Mostara krenuti i ekipa sa dr. Zoranom Hadžiahmetovićem na čelu, no najduže u ratnoj mostarskoj bolnici, ali i sjećanjima tamošnjih ratnika, ljekara i ranjenika, ostao je nekada veliki rukometaš, danas još veći ljekar, dr. Adnan Dizdar. Apoteke Sarajevo April 1992. Sarajevo u barikadama. Puste ulice. Panika. Strah. Onda: objava rata i kolone ljudi koje odlaze. Granate, snajperi, ljudi padaju po ulicama kao glineni golubovi. Nestaje hrane, vode, struje, lijekova, svega… Haos je. Grad je opkoljen i zatvoren. U tom i takvom beznađu javlja se otpor, javlja se nagon samoodržanja, farmaceutska etika - sve to zajedno: apoteke rade. Niti jedan dan nisu zatvorene. Vrijeme prolazi: s prvom zimom i temperaturama ispod nule, psihička i fizička iscrpljenost uzimaju svoj danak. Pojavljuju se zarazne bolesti: deficit lijekova je sve veći. Raste i naš strah za hronične bolesnike, dijabetičare, hipertoničare… Malo-pomalo, počinje stizati humanitarna pomoć: dolaze lijekovi iz Francuske, Turske, Njemačke, Italije, Španije… Prevodimo priložena uputstva, koristimo naša znanja i iskustva, konsultiramo se s ljekarima. Važno je da do pacijenta stigne ispravan i neophodan lijek. Ovo je dio sjećanja mr. Mire Kristić-Cvetković, tek jedne od farmaceutkinja preduzeća Apoteke Sarajevo, koje je neumorno radilo tokom cijelog rata u 14 apoteka unutar opkoljenog grada, računajući i onu na Dobrinji. I dok mr. Mira ističe da se i u takvim, najtežim ratnim uslovima, radilo po svim zakonima struke i profesije, priznaje da je čak i unutar humanitarne pomoći bilo lijekova sa isteklim rokom, sumnjivog kvaliteta, nesterilnih gaza i zavoja, pa čak i otvorenih i trošenih flašica. Nasreću, donatora je iz mjeseca u mjesec bilo sve više, a farmaceuta, dovoljno stručnih i spremnih da rade u ovom gradu, ipak dovoljno.
http://www.plbih.org