Doktore, kako ste? Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović. Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste. Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: Doktore, kako ste danas? Jeste li imali tešku noć? "Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno, baš kao i njegovim kolegama, ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu. Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz
http://www.plbih.org