Pokop
Bijeg od smrti u grob (Autor: Ahmed Burić)
Smrt je u Sarajevu bila tako česta i tako bliska da niko nije stizao misliti šta poslije nje. A poslije je moralo biti. Sahrane i dženaze obavljane su svakodnevno, pod vatrom s brda, noću, danju, bez dasaka za sanduke, čaršafa, nišana, križeva… Ipak, niko iz Sarajeva na onaj svijet nije ispraćen nedostojanstveno Najveće sarajevsko pokopno preduzeće je svog ratnog rukovodioca Vladu Raguža dobilo ratnim rasporedom. Poznati sarajevski direktor je još 1988. otišao u Feroelektro, ali su ga 1992. policajci dopratili do kabineta gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića. Gradska uprava mu je naredila da se vrati svom starom poslu jer je bivši direktor Simo Šipčić, jednostavno, prešao na drugu stranu. Prije toga je uplatio značajnu svotu novaca nekom pogrebnom poduzeću iz Srbije za opremu koja je stigla do Lukavice. "Nismo imali ničega", prisjeća se današnji zamjenik guvernera Sarajevskog kantona Vlado Raguž. "Kad sam nakon 2. maja 1992. ušao u mrtvačnicu, vidio sam 50 mrtvih građana Sarajeva, a kako se agresija rasplamsavala, sve je više ljudi ginulo. Kad sam se požalio gradonačelniku da nema ni bašluka, ni ćefina, ni križeva, ni sanduka, on mi je odgovorio da se snalazim kako znam." Tako i bi: grupa radnika je obilazila grad i uzimala sve što je moglo koristiti. U hotelu Grand su dobili čaršafe koji su se upotrebljavali za sahranjivanje. Skidane su zavjese sa svih prozora, na skladištima se tražila daska od koje je manja grupa radnika pravila sanduke. U početku se kopalo i do 50 mezara dnevno. Iz Pokopa danas posebno zahvaljuju prof. Vahidu Kljajiću, Fabrici duhana i Velepekari - firmama koje su njihovim radnicima pomagale u tako zahtjevnom i teškom fizičkom poslu.
http://www.plbih.org