riskira život. Lopovi su tada još djelovali pod okriljem uličnih straža i njihovi položaji su bili nedovoljno stabilni a da se upuste u prodaju robe. Jedino je poneki optimistični amater iznosio na prodaju walkman, gumu za žvakanje ili balone na napuhivanje. Sasvim nepotrebno. Bilo je, doduše, i cigareta. Bit će da su upravo cigarete odredile, trajno, odnos kupaca spram Markala, odnos ispunjen mržnjom zbog prevelikih zahtjeva koje pred njega postavlja, ali svejedno odlaze na pijacu nemajući drugog izbora. Odnos, u ovom slučaju, beskrajnog gnušanja prema prodavcu na Markalama kojeg bi uvijek pobijedila žudnja da se zapali cigareta, unatoč njenoj cijeni. Sjećam se, a vjerojatno i svako drugi ponaosob, uzbuđenja koje je obuzelo sve koji su čuli vijest o neurotičnom pušaču s Dobrinje koji je zbog previsoke cijene ustrijelio preprodavca. Jednako je bilo uzbuđenje kada je doprla vijest da je nakon neke racije izvjestan broj švercera odveden u "mrak" i likvidiran po kratkom postupku. Malo je bilo onih koji nisu uzviknuli, ili barem pomislili: "Neka!"; nemali broj se zaklinjao da će poći stopama dobrinjskog pušača ako cijena cigareta dosegne neku, naizgled nemoguću, svotu. Ali, takvo razmišljanje uznemirava čula: predviđeni miris krvi, zamišljena lica izbezumljenih švercera koji munjevito snižavaju cijene, očekivani oreol robinhudovskog heroja... nervna senzacija takvih maštarija uvijek bi odnijela prevagu i nova cigareta je postajala nužna. Put je, makar uz gunđanje i prijetnje, vodio na Markale. Kada je rat već odmakao toliko da su ga svi prestali smatrati ratom i kada je činjenica da padaju granate prestala biti dovoljno opravdanje za jednoličnu ishranu, tezge na pijaci su se počele puniti stomaku ugodnijim sadržajima. Paštete, mesni naresci, kobasice, pilići, jaja, keksi i čokolade, voćni sirupi za razmućivanje... Nakon višemjesečne gladi, ovi su proizvodi imali mnogo veću vrijednost od kalorične - bili su spona sa svijetom koji je postojao; bili su, još više, dokaz da taj svijet još postoji, a da je sve što se događa san, polarni, pola godine dug, ali ipak san. A za takvo saznanje je vrijedilo izdvojiti traženu svotu, čak je i mržnja prema prodavcima splasnula. Jer, oni su sada bili prodavci komadičaka zamišljene sreće, prodavci iluzije, a Markale neka vrsta Hollywooda u kojem su režiseri strahovito zarađivali uvjeravajući ljude da ne zarađuju na njihovoj patnji, jer oni (ljudi) zapravo i ne pate. A ne pate zato što im režiseri omogućavaju da dođu do svijeta koji žele, za neke, u odnosu prema ponuđenom neznatne, količine njemačkih maraka. Krug se zatvarao sjedeljkama na kojima su uz konzervirane gljive i kuhana jaja služeni jubilarni Zvečevo brandy i Vranac s bijelom etiketom. Raspaljeni alkoholom, haustorski prijatelji su zamišljali kako će tog ljeta na more, "da malo odahnu". Sutradan su teturavim korakom išli na Markale da kupe kaladont i kavu ne bi li teška, a u ratu još teža no obično, alkoholna isparenja izbacili iz glave i usta. I cigarete, da bar na taj način pokušaju ublažiti neurozu što predviđenom ljetnom odmoru neumitno promiču svi iole prihvatljivi termini. S dolaskom zime iluzija je ustupila mjesto buđenju nagona za samoodržanjem. Svima je bilo jasno da dolazak zime neće moći prikriti nikakve delikatese, da iluzija neće ugrijati stanove niti ispuniti stomake. Prirodno, shvatili su to i na Markalama, vrlo svjesni da će zima popustiti i posljednje natruhe etičkih dilema o tome kako preživjeti. Važno je samo ostvariti taj imperativ. Logičan slijed ovakvog, vrlo pragmatičnog, razmišljanja bilo je pojavljivanje humanitarne pomoći na tezgama. Količina je uvijek bila dovoljna, za razliku od one koja je dijeljena besplatno, da podmiri potrebe tržišta, a cijena uvijek takva da ostavi poneku marku i za sutrašnju kupovinu. Nekako u to doba gradom su počela kružiti dva različita razmišljanja: jedno je, pozivajući se na "super povjerljive izvore", uvjeravalo da blokadu oko grada ne drže četnici, ili bar ne samo četnici, nego mafija (kasnije je pridodato ono "srpsko-hrvatskomuslimanska") koja ima za cilj izvlačenje kompletne strane valute iz Sarajeva. Operiralo se brojkom od sedamdeset milijuna maraka, od kojih je, kao, već pedeset i pet bilo izvučeno u
http://www.plbih.org