naselja i vikendaši srpanj 2008.
Nastavak sa str. 4. njegov sezonski kolorit u svim bojama i na svim jezicima. A sve je počelo, kako to već obično biva, sasvim slučajno prije nešto manje od četrdeset godina. Prvi virski vikendaš Prva vikendaška kuća na Viru izgrađena je na samom kraju šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako niti iz daleka nije bilo riječi o uobičajenoj vikend-kući kakve se danas grade na otoku. Dugogodišnji tajnik i direktor nekadašnjeg Turističkog društva 60-godišnji Vinko Bašić vratio se s nama tih četrdesetak godina unazad kada je Viranin Žarko Peruza jednom svom poznaniku prodao zemljište u Radovanjici. Peruzići su, objašnjava Bašić, razdiobom i upisom Virana kao vlasnika otoka prije 100 godina stekli zemljište na Radovanjici od kojega je jedna parcela u tom vre-
Bila je to prava navala, doslovno je izgledalo kao masovno naseljavanje u Americi, a do izgradnje mosta bilo nas je 14 vikendaša, prisjeća se prvi virski doseljenik Rudi Rotar masovnog dolaska vikendaša na otok menu prodana spomenutom Peruzinom poznaniku koji je na njoj napravio kućicu s jednom prostorijom i malom kuhinjom. Ipak, nije se dugo zadržao te je vrlo skoro napustio Vir prodavši je Ivi Peruzi, legendarnom virskom ugostitelju, turističkom obrtniku i vlasniku restorana u Diklu te po zimovalištima u Njemačkoj i Švicarskoj gdje su radili brojni virski kuhari. Iako je spomenuta Peruzina parcela formalno bila prva koja se prodala nekom došljaku na Vir, a potom se i vratila u vlasništvo te virske obitelji, prvi pravi vikendaš s kupljenim terenom i izgrađenom kućom bio je Rudi Rotar. Taj 60-godišnji Daruvarčanin je po savjetu Viranina Krste Olića, s kojim je radio u Dugom Selu, došao na Vir i zajedno s kolegom Dragom Stojanovićem kupio 1971. godine oko 1,2 tisuća kvadrata zemljišta od obitelji Gržeta u uvali Radovanjica, u neposrednoj blizini plaže.
Bračni par Radojka i Rudi Rotar
Stojanovićevo zemljište i kuća vremenom su prodani te su prešli u ruke jednog Nizozemca, dok je Rotar još uvijek sezonski stanovnik Vira gdje i danas, baš kao i u proteklih dvadesetak godina, prodaje «Ledo» sladolede i s 37-godišnjim «virskim stažom» uživa u pogledu na plažu. Plaža je zaista krasna. Sjećam se kada smo supruga Radojka i ja došli na Vir ispred nje je bila trava i mala staza kojom su prolazile ovce. Inače, Virani su nas lijepo primili, tako da smo baš sa svima postali dobri prijatelji. Pamtim i kako su nam pomagali graditi kuću koja je od početka bila u problemima, kaže Rotar. Kada je nakon kupovine terena uspio dobiti papire, prisjeća se gospodin Rudi, s građevinskom dozvolom nije imao sreće jer otok Vir nije bio urbaniziran. Umjesto nje dobio je rješenje za gradnju 1972. godine da bi pet godina kasnije iz Zadra stiglo novo rješenje o povlačenju projekta. Apsurdna situacija s izdavanjem građevinskih dozvola za objekte na otoku također je dio virske, vikendaške priče. Rotar kaže: Sada sam, na žalost, u situaciji u kojoj su i svi ostali, jer građevinsku dozvolu još uvijek nemam, iako posjedujem sve suglasnosti. Kako bilo, kuća je u međuvremenu izgrađena 1976. godine, gotovo simbolično baš uoči svečanog otvorenja virskog mosta nakon čega je put prema gradnji vikendica bio - širom otvoren. Bila je to prava navala, doslovno je izgledalo kao masovno naseljavanje u Americi. Onda je sve krenulo, a do izgradnje mosta bilo nas je 14 vikendaša, prisjeća se.
Zajedno sa godinu dana mlađom suprugom Radojkom, rođenom u Dvoru na Uni, na Viru provodi i više od šest mjeseci godišnje, dok u preostalom vremenu Rotari žive u Zagrebu gdje se nalazi njihova 48-godišnja kćerka Jelena i unuk Rudi koji, ponosno dodaje djed Rudi, uspješno studira na fakultetu novinarstva. Uređenje virskih plaža U vremenu kada su Rotari došli na Vir, početkom sedamdesetih godina, odnosno nakon što je prodana takozvana radovanjička «ograda» koja je nekad služila kao pašnjak, nije bilo objekata ni sadržaja kakvi se nalaze danas. Nije bilo ni puta koji vodi za Zadar, već samo Stara cesta koja od Centra ravno ide prema mostu. Vremenom su do polovice sedamdesetih na toj poziciji prodani i drugi tereni, uglavnom Zagrepčanima, pa je tako Radovanjica postala prvo virsko vikendaško naselje. Drugo je, odmah potom, s četiri prodane parcele nastalo u Slatini nakon što su se brojne druge virske obitelji uključile u prodaju zemljišta. To je zemljište, prije nego što su izgrađene kuće, bilo potpuno golo. Sami kamen. Međutim, u osamdesetima smo počeli saditi agacije, kaže Vinko Bašić i dodaje da su istovremeno započeli i prvi radovi na virskim plažama, točnije na plaži u Maloj Slatini koja je bila nasuta i poravnata te na kojoj je po prvi put napravljeno 40-ak metara kamenog zida. Bilo je to prvo uređenje bilo koje plaže na Viru. Dalje je nasipavanje išlo od Mula prema Radovanjici i
prema Jadru jer je u to vrijeme more dolazilo gotovo do same zgrade Općine, veli tajnik TZ-e. Tako je bila nasuta điga, i to ne istim materijalom kojim su nasipane plaže, već kamenjima koje su Virani donosili na tovarima, a nakon što je Šime Vučetić Šušin kupio kar, prvo prijevozno sredstvo na Viru, i s volovima je dopremana škalja radi nasipa prema Jadru. More odmah ispred kuće Počevši s Radovanjicom i, kasnije Slatinom, gradnja vikend-kuća i postepeno nastajanje novih naselja išlo je dalje uz Stari put prema mostu. Sporadično su i polako početkom osamdesetih nastajala naselja u Luci, Miljkovanjici i Prezidi s prvim vikend-stanovništvom u tom dijelu Vira - Makedoncima iz Zadra i Zagrepčanima. Upravo je iz Zagreba u svibnju 1986.
Kuća s apartmanima obitelji Cvidrak na Prezidama
Bio je u ponudi jedan teren na Pagu, ali nije bio vrijedan usporedbe s ovim virskim. Na Pagu je sve bilo golo i ćelavo, kao da si na Mjesecu, slikovito Nikola Cvidrak opisuje razloge dolaska u virsko naselje Prezide godine na Vir zajedno s obitelji došao i Nikola Cvidrak, i to, kako kaže, sasvim slučajno. Tražili smo preko oglasa ljetovalište i naišli na Vir. Bio je u ponudi jedan teren na Pagu, ali nije bio vrijedan usporedbe s ovim virskim. Mi smo iz Bosne, kontinentalci, pa nam zelenilo mnogo znači. Na Pagu je sve bilo golo i ćelavo, kao da si na Mjesecu, slikovito 57-godišnji Cvidrak opisuje razloge zbog kojih je na Prezidama odlučio kupiti zemljište te nakon toga i izgraditi dvije kuće te jedan turistički bungalov. Od početnih 254 kvadrata koje je kupio, postepeno je nadodao po prilici još toliko, a potom u posljednjih deset godina i dodatnih 250 kvadrata te kućicu koju je pretvorio u bungalov za iznajmljivanje. Prvu je kuću obitelj Cvidrak dovršila godinu dana nakon kupnje, a s povremenim adaptiranjima uglavnom je ista kakva je
Nikola Cvidrak
i bila prije dvadesetak godina. Cvidrak živi u Zagrebu od 1971. godine gdje se doselio iz Polja kod Dervente. Radio je u zagrebačkoj «Industrogradnji» do 1981. godine kada je otvorio obiteljsku tvrtku za čišćenje. Nakon toga se u obiteljski biznis uključila i dvije godine mlađa supruga Vukosava, potom i 35-godišnja kćerka Žana, pa nakon 28 godina uspješnog poslovanja Cvidrakova tvrtka broji 63 radnika. Na Viru posjeduju 6 apartmana, jedan bungalov i 9 soba. Tijekom ljeta obitelj Cvidrak zajedno s unukama Lanom i Lorenom, te Žaninim
suprugom Goranom Sirovecom, boravi na Viru. Razlog je, kaže nam Nikola, vrlo jednostavan: Vir nam je najljepši. Ovdje je krasno, a more nam je odmah ispred kuće. Zato su, dodaje gospođa Vukosava, i prodali kuću koju su prethodno imali u Poreču gdje mora gotovo i nisu vidjeli. Plaže su uzeli hoteli, pa je za sve turiste i sezonske stanovnike zbog gužvi ljetovanje uz more postalo – nemoguće. Činjenicom kako je na Viru plažama i
Nastavak na str. 8.
naselja i vikendaši srpanj 2008.
Jadro je krasna plaža. Od kuće se praktički zakorači u more, a i vrlo je mirno. Potpuno drukčije nego na drugim mjestima, kaže Blaženka Augustinčič koja je na Vir doselila krajem devedesetih godina Blaženka Augustinčič
Nastavak sa str. 7. moru moguć pristup na bilo kojem dijelu otoka oduševljeni su i njihovi rovinjski prijatelji, a to je i razlog više za potpuni ljetni užitak. Prvi veći objekti na Viru U vremenu kada je obitelj Cvidrak kupila teren i izgradila svoju prvu kuću u Prezidama, formirala se i prva tržišna cijena za kvadratni teren zemljišta, a iznosila je, kaže nam Vinko Bašić, od 5 do 8 tadašnjih njemačkih maraka. Međutim, nakon što su četiri brata Liverića prodala parcelu do mora od 24 tisuće kvadrata u Miljkovanjici za 18 maraka po kvadratu, bilo je jasno kako će cijena zemljišta stalno rasti. Istovremeno su prodani i jednako veliki tereni na drugom položaju u Miljkovanjici, pa se iz godine u godinu pomicanjem linije gradnje polako došlo
do Prezide i u devedesetima do Stinice. S druge strane Vira, u osamdesetima se od uređenja plaže počela širiti i Mala Slatina. Kvadrat za kvadratom Virani su prodavali zemljište, čak i po 50 tisuća kvadrata u Lučici do Bobovika, ali još uvijek polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Žitnoj uvali, Gornjoj Radovanjici ili u takozvanim Sridnjim kućicama nije bilo niti jedne vikendaške kuće. A kada je prodaja počela, tereni su prodavani na malim površinama zemljišta tako da je i buduće vikendaško naselje Žitna karakteristično po iznimno gustoj naseljenosti. U to je vrijeme kvadratni metar zemljišta dostigao cijenu od 15 njemačkih maraka, a na najatraktivnijim položajima i do 2530 maraka, što je bila najviša cijena do početka Domovinskog rata ako izuzmemo iznimni slučaj iz 1986. godine kada je jedan teren prodan za tada rekordnih 45 njemačkih maraka po kvadratu.
Nakon i za vrijeme rata brojne obitelji iz Bosne i Hercegovine kupovale su preostale terene uz more pa su tako nastali, izuzev nekoliko virskih kuća uz more u kojima su tijekom ljeta boravili turisti, prvi veći objekti na otoku. Bašić kaže: Napravljeno je, i to najviše po Miljkovanjici, sigurno oko 100-tinjak kuća u kojima se u apartmanskom smještaju može primiti i po 30-40 ljudi. Poslijeratne cijene zemljišta također su počele odlaziti «u visine», pa je daleko nadmašen rekord iz osamdesetih. Za kvadrat se tražilo po 70-80 njemačkih maraka, što je u prosjeku bilo i do četiri puta više nego desetak godina ranije, a do kraja stoljeća cijena je dostigla i okruglih 100 maraka za kvadrat. U posljednjih sedam-osam godina u Stražici i do Smratina zemljišta su se preko agencija počela prodavati i Mađarima, pa su nastala nova naselja s objektima
Općinska uprava posjećuje virska naselja U kolovozu će virska općinska uprava na čelu s načelnikom Općine Vir Kristijanom Kapovićem posjećivati virska naselja i u razgovoru s mještanima predstaviti kapitalne infrastrukturne projekte Općine Vir koji se nalaze pred realizacijom. Gradnja lokalne vodovodne i kanalizacijske mreže, projekt vrtića, ambulante, osnovne škole te rekonstrukcija i izgradnja virskog groblja i Trga Svetog Jurja, kao i brze ceste kojom će se Vir kvalitetnije
povezati sa Zadrom, teme su, među ostalima, o kojima će se razgovarati sa sezonskim stanovnicima Vira. Cilj je obići sva virska naselja i stanovništvu dati informacije, ali istovremeno pružiti im i mogućnost za postavljanje pitanja i prijedloga. Njihove ćemo sugestije saslušati i razmotriti kako bi sljedeću ljetnu sezonu dočekali što spremniji, kazao je načelnik Kapović.
Drugo vikendaško naselje, odmah nakon Radovanjice, s četiri prodane parcele nastalo je u Slatini nakon što su se brojne virske obitelji uključile u prodaju zemljišta, govori dugogodišnji direktor TZ-e Vinko Bašić Vinko Bašić
po deset ili čak i dvadesetak apartmana. Ukupno, kaže nam Bašić, Mađari imaju oko tisuću apartmana na Viru. Život u Crnom, uživanje na Viru Krajem devedesetih u novom vikendaškom valu na Vir su, slučajno kao i obitelj Cvidrak ili prvi virski vikendaši Radojka i Rudi Rotar, došli hrvatskoslovenski bračni par Blaženka i Franc Augustinčič koji, kako nam kaže 49-godišnja gospođa Blaženka - žive u Crnom, a uživaju na Viru. Vlasnici su franšize «Lesnina» kojom već 17 godina upravljaju preko obiteljske tvrtke, a na otok su došli prvi put 1999. godine tražeći apartman za smještaj. Kako su im se mir malog mjesta te blizina i dostupnost morskih plaža svidjeli više od ugođaja drugih turističkih mjesta gdje su ranije bili, odlučili su kupiti teren i izgraditi kuću za odmor uz plažu na Jadru.
Jedna od plaža u Žitnoj uvali
Poslovni duh bračnog para Augustinčić ipak nije dopustio previše odmora, pa je kuća pretvorena u objekt za apartmanski smještaj tako da svaki vikend u kojemu borave na Viru koriste i za rad u turizmu. Gospođa Blaženka rođena je u Hrvatskoj, u Dugoj Resi, dok je 50-godišnji suprug Franc rođeni Slovenac s hrvatskom adresom. Imaju dva sina, 28-godišnjeg Denisa i tri godine mlađeg Davida koji također, poput roditelja, ljetne vikende koriste za boravak na Viru. Što je Dugorešanku s Mrežnice i kontinentalca iz Slovenije privuklo na Vir? Gospođa Blaženka ima spreman odgovor. Jadro je krasna plaža. Od kuće se praktički zakorači u more, a i vrlo je mirno. Potpuno drukčije nego na drugim mjestima. Tražeći mir i odmor koji su kasnije pronašli na Jadru, bračni par Augustinčić putovao je jadranskom obalom od Krka gdje su imali kuću pa sve do Rogoznice.
Kada su se napokon odlučili za Vir, stara kuća je prodana i u društvu susjeda Virana s kojima su u odličnim, prijateljskim odnosima, na Jadru je u duštvu prijatelja pronađen kutak spokoja.
Najviše Zagrepčana Među 50 ili 60 tisuća stalnih i povremenih stanovnika otoka Vira u ljetnoj sezoni, ukupno je najviše onih koji dolaze iz Zagreba ili njegove okolice, odnosno onih koji imaju «zagrebačke registracije», kako nam kaže Vinko Bašić. Rekao bih kako Zagrepčana ima između 40 ili 50 posto, dodaje. Odnosno, od 8,600 registriranih vlasnika objekata gotovo polovica ih pripada zagrebačkim vikendašima. Slijede Mađari i državljani Bosne i Hercegovine s više od tisuću apartmana i kuća, potom Slovenci i u ostatku je manji broj vikendaša iz drugih krajeva Hrvatske te stranih državljana, poput Nijemaca i Austrijanaca, koji se kao vlasnici kuća ili apartmana javljaju na stotinjak mjesta na otoku. Kuće u vlasništvu ima i nekoliko Nizozemaca, Čeha i Slovaka. Međutim… Kada se na kraju godine napravi statistika uvijek ima najviše prijavljenih Nijemaca, gotovo 30 posto, iako su automobili s mađarskim registarskim oznakama daleko najbrojniji, dodaje Bašić.
10 naselja i vikendaši srpanj 2008.
Virska izložba slika i crteža
Danijel Šokec Ime zagrebačkog, a jednim dijelom ili jednim ciklusom virskog slikara Danijela Šokeca, trebalo bi virskoj publici biti dobro poznato iz više razloga. Prvi je, naravno, njegova umjetnost koju do 20. kolovoza predstavlja u vjeronaučnoj dvorani Župnog ureda Crkve Svetog Jurja u okviru izložbe slika i crteža iz ciklusa «Barke» koju možete pogledati svakodnevno u vremenu od 10 do 12 sati. Drugi, još svakodnevniji razlog leži u činjenici kako je 41-godišnji Šokec stanovnik Vira već punih 20 godina. Sa suprugom i obitelji njegove supruge ljetuje na Miljkovanjici, a potom istražuje i slika, među ostalim, motive s Vira. Na nekima se prepoznaje tipičan virski prizor; čeznutljiva plaža na Jadru ili lješkarenje barki u nekoj od lučica, dok su neki motivi konstrukcija i rekonstrukcija, drhtavi i nervozni potezi u traženju oblika i značaja. To su ljudska tijela u tušu, ili crteži barki, potom krošnja i oblaci nacrtani sa suhom pastelom, ili na drugom mjestu «Ruke Križnog puta» kako je naslov jedne od jedanaest samostalnih izložbi koje je imao ovaj bivši student u klasi Vasilija Jordana. Ova virska posvećena je barkama; zagledanima i nastalima u crtežu smeđim tušem, suhom pastelom, akrilom ili uljem. Ovaj ciklus spremam već duže vremena, a sada je objedinjen za ovu izložbu. Kako već dugo vremena dolazim na Vir i uvijek naslikam neku barku, pomalo se cijela stvar zatvorila za ovu prvu, veliku izložbu barki, kaže Šokec čiji radovi dišu tonom sepije, bez obzira slika li barku, prikazuje li motiv s Križnog puta ili hvata drsko stremljenje krošnja prema oblacima. Zašto sepija? Da, uvijek mi je nekako smeđa. To je boja zemlje, odraz kraja iz kojeg dolazim, a to je Podravina. Čak i bojom papira nastojim da smeđa dobije vlastitu životnost kako bi što bolje funkcionirala. U smeđoj se dobro snalazim, s njom mogu reći ono što želim. Što slikar Šokec vidi na Viru? Svake godine kada dođem uvijek ima nešto novo. Barke gotovo svakodnevno crtam, a kontinuirano je i neko novo otkriće jer mi je Vir od početka zanimljiv. Pješačenjem se otkriju neka nova mjesta,
Barke nešto drukčije. Neke su barke na crtežima ogoljene u konstrukciji, na drugima kao da stalno nastaju. Otkud fascinacija barkama? Fascinacija je u konstrukciji. Zapravo, slike stalno konstruiram dok ih radim. To nisu preslikane barke, već ih kroz neki moj pogled i viđenje ponovno sagradim. Ove zadnje barke koje sam napravio također su konstrukcije, ali gotovo bi se moglo reći kako su slične suhozidima. Nižu se kao ograde; pojavljuju se i njihove stranice postupno počinju bivati konstrukcijama ograda i pejzaža. Kao što se pejzaž u prirodi postupno pojavljuje, tako se i one javljaju jedna za drugom. Osim na crtežima, barke se na sličan način istraživali i konstruirali na uljima i akrilicima. Što je druga tehnika donijela? Osnovno je kako ulja i akrilici kao tehnike omogućuju brži rad, ali moglo bi se reći kako pokušavam na platnu prenijeti crtež te ga malo nadopuniti i očvrsnuti da bi dobio na punini. I dalje je riječ o smeđem tonu, uz malo plave na pojedinim slikama. More Vam prolazi kroz barke, isprepleće se nijansama i tonovima. Zašto? Taj se osjećaj dogodio kod jednog ranijeg rada. Nije bio svjesno planiran, ali kad se već dogodio i kada sam ga prepoznao onda ga i dalje primjenjujem i unosim u radove. Linije su jednostavne i uvijek se nešto novo dogodi. Pored barki, na sličan ste način istraživali i živu prirodu, kao i Križni put. Otkuda naslov ciklusa «Ruke Križnog puta»? Većinu onoga što radim povezano je s rukama; ruke koje grade barke, ruke koje crtaju, ruke koje grade čitav splet linija i koje u svojem preplitanju stvaraju svijet. Inače su ruke i ljudsko tijelo temelj učenja i razumijevanja osnovnih postavki slikarstva. Te su ruke kod mene, nakon početnog akademskog pristupa, na jedan način postale drvo i grane. Dio prirode i vraćanje u djetinjstvo. Na jednom crtežu te ruke u spletu linija postaju i ostaju ruke,
11
Fascinacija je u konstrukciji. Zapravo, slike stalno konstruiram dok ih radim. To nisu preslikane barke, već ih kroz neki moj pogled i viđenje ponovno sagradim ali i grane čime crtež postaje i pejzaž. Te se ruke svugdje pojavljuju, mislim da su dosta naglašene. Crtež Vam je predstavljen kao «drhtav i nervozan». Što Vi kažete? Rekao bih kako je gradben. Jedna linija ne opisuje ništa, nego puno linija traži i stvara crtež. Bilo koji oblik koji radim, ja ga gradim. Ponavljam, tražim, mijenjam, dodajem i naglašavam od početne nježne linije do jake intenzivne na kraju. Što Vam kaže virska publika? Virani dođu, pogledaju crteže i slike i vide neki drukčiji pristup. Ovakve moje barke nisu baš uobičajene. Hoćete reći kako Vam nitko neće reći «ovo je moja barka»? Neće, to je sigurno. Ali u promatranju slika ne treba postojati bojazan ili opterećenje kako se nešto mudro i pametno mora kazati. Dođe se, pogleda i poslije vam se svidi, ili ne svidi. Ništa drugo.
12 koncerti i glazba srpanj 2008.
Pregled glazbenih i zabavnih događanja na Virskom ljetu Uz već najavljene i održane koncerte Bepa Matešića, tamburaša iz Bosanska Otoka, Jasmina Stavrosa, Večeri klapa te ostalog programa u organizaciji Ureda Turističke zajednice Općine Vir koji nas tek očekuje, zabavni i glazbeni program «Virskog ljeta» Općina Vir nadopunila je nizom besplatnih koncerata na Ljetnoj pozornici za Virane i sve virske goste; od Giuliana, legendi Džo Maričić Makija i Duška Lokina, do Jole koji će 29. kolovoza zabavljati publiku povodom Svetog Ivana i Dana Općine Vir.
Jasmin Stavros na virskoj Ljetnoj pozornici, detalj s koncerta održanog 19. lipnja
26.07.
Dalmatino Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara članovi su sastava «Dalmatino» i autori albuma «Cukar i sol» iz 2002. godine te «Dobro jutro» iz sljedeće, 2003. godine. Osim toga, njihove se skladbe nalaze na brojnim kompilacijama od «Splita 2000.» do finala prošlogodišnjeg «Hrvatskog radijskog festivala». Virskoj publici predstavit će se hitovima «Cukar i sol», «Cvit od kamena», «Čovik i tovar», «Dajen ti rič», «Ditelina s čet’ri lista», «Gospe od cukra», «Dobro jutro», «Grdelin», «Mendula na cesti», «Zvizda Danica» i brojnim drugim. Mjesto događanja je Ljetna pozornica.
29.07.
Brod ljepote Posljednjih dana srpnja Vir će pohoditi «Brod ljepote» na već tradicionalnom, trinaestom po redu obilasku jadranskih gradova i mjesta. Ove godine na plovidbu se krenulo 22. srpnja iz Crikvenice, a nakon planiranih posjeta Malinskoj, Malom Lošinju, Krku, Pagu ,Viru, Svetom Filipu i Jakovu, Rogoznici, Trogiru, Makarskoj, Tučepima i Baškoj Vodi, «Brod ljepote» će na posljednjoj postaji 5. kolovoza uploviti u Podgoru. Voditelji programa su Ahmed al Rahim, Mladen Horvat i Damir Folnegović iz «Večernje škole», dok stalnu posadu broda «Nirvana» čine Žera iz «Crvene Jabuke», Antonija Šola iz sapunice «Zabranjena ljubav», poznate manekenke Dvina Meler, Iva i Anja Dragović, Ana Gruica, Sarah Josipović, Ksenija Gelis, Jasmina Bitevija, Tanja Miljuš, Tihana Radmanić te plesna grupa «Jadransko». Ostali gosti koji će se veseloj ekipi pridružiti u jednom ili više gradova bit će: Sandi, Leo, Zorica Andrijašević, Žanamari Lalić, poznati hrvatski imitator Boris Kosmač i drugi.
01.08.
Luka Nižetić Splitski pjevač s Mertojaka, Luka Nižetić, već je u sedamnaestoj godini napisao prvu pjesmu «Ludi grade» s kojom na sveopće iznenađenje osvaja tri «Srebrna galeba» za glazbu, tekst i interpretaciju na «Melodijama Hrvatskog Jadrana» 2001. godine. Tri godine kasnije potpisuje ugovor s diskografskom kućom «Menart» te objavljuje debitantski album «Premijera» na kojemu se nalaze mnogi uspješni singlovi -«Proljeće», «Ne krivi me i «Meni trebaš ti» - a nakon «Dore» i nominacije za «Porina» u kategoriji debitanta godine, postaje općepoznato lice u Hrvatskoj. 2007. godine objavio je i drugi album «Slobodno dišem».
06.08.
Džo Maričić Maki & Duško Lokin Ljetna pozornica ugostit će 6. kolovoza Džo Maričić Makija i Duška Lokina, dvoje estradnih veterana čije pjesme žive više od 30 godina. Maričićeve skladbe «Srce ti je kamen», «Dal’ se sjetiš nekad mene», «Nikad više», «Draga vrati se» i Lokinove «Anđelina», «Bacila si prsten moj», «Crna žena», «Čaša gorkih suza», «Dalmacija zastavu razvila», «Jedne zimske noći» te «Pozdravi je prijatelju moj» sa zajedničkog albuma iz 2006. godine, ispunit će nostalgična srca svih njihovih fanova.
09.08.
Giuliano Splitska zvijezda Giuliano Đanić već se s trinaest godina počinje baviti glazbom, a kao petnaestogodišnjak osniva svoju prvu grupu – «Kleopatra». Izvođačku karijeru nastavlja u splitskom sastavu «Apokalipsa» s kojim izdaje i prvi album «Ljubav za ljubav, bol za bol», na kojemu se u nekoliko skladbi pojavljuje i kao tekstopisac. Od 1991. godine član je grupe «Feeling» s kojom također snima studijski album. Meteorski uspon mladog pjevača počinje kada Giuliano ostvaruje dugogodišnju i uspješnu suradnju s producentom Tomislavom Mrduljašem. U deset godina nastaju tri Giulianova studijska albuma, nekoliko kompilacija i cijeli niz hitova kao što su «Tama», «Dobro mi došla ljubavi», «Srna i vuk», «Gori more», te mnogi drugi. Za duet s Marijanom Banom, «Jugo» iz 1999. godine dobiva diskografsku nagradu «Porin» u kategorijama Pjesma i Hit godine. Njegov nastup na Ljetnoj pozornici dogovoren je za drugi vikend u kolovozu u večernjim satima.
13
Besplatni koncerti za svačiji ukus Mnoštvom glazbenih događaja na Ljetnoj pozornici koje organizira i financira Općina Vir obilježit će se među ostalim 100-godišnjica od upisa Virana kao vlasnika otoka te Sveti Ivan i Dan Općine Vir 13.08.
Mladen Grdović & Bepo Matešić Od 1994. godine kada mu izlazi prvi samostalni album «Nedjelja popodne», pa do prošlogodišnjeg petog samostalnog studijskog albuma «Zlatna kolekcija», popularni zadarski pjevač, skladatelj i tekstopisac Mladen Grdović ne prestaje izazivati veliko zanimanje publike, pogotovo kada nastupa u duetu s Bepom Matešićem. Matešić potpisuje dva samostalna albuma «Nek’ zaplaču mandoline» i «Di je bila pamet», a kao i Grdović nalazi se na brojnim kompilacijama s hrvatskih glazbenih festivala. «Dalmatinac», «Nek’ zaplaču mandoline», «Nije u šoldima sve», «Samo ti Dalmacijo», «Tu je moj dom», «Zapivajmo noćas u konobi», «Bila košulja», «Bolje živim nego ministar», «Evo mene moji ljudi» i mnoštvo drugih hit-skladbi slušat ćemo na virskoj Ljetnoj pozornici 13. kolovoza kada se proslavlja 100-godišnjica od upisa Virana kao vlasnika otoka. Uz nastup Grdovića i Matešića, 100-godišnjica će se obilježavati tijekom cijelog dana zabavnim i glazbenim programima. Ujutro će limena glazba kroz mjesto svirati budnicu dok će u večernjim satima svečanost biti obilježena vatrometom.
16.08.
Gazde Različiti ne samo zbog načina sviranja, već i odijevanja te scenskog nastupa, «Gazde» su donijele nešto novo. Ušminkani kožnim jaknama svirali su tambure znatno žešće nego je to uobičajeno, a i njihov veliki hit «Zbog tebe sam to što jesam» tandema Zdravko Šljivac i Željko Krznarić, zvukom se bitno razlikovao od svega što je bilo uobičajeno za tamburaše. Popularni Dečki iz Markuševca jasno su dali do znanja da na tamburaškoj sceni nikad više neće biti po starom. Njihov meteorski uspon, od nepoznatih dječaka s ruba grada do medijske i estradne atrakcije, dogodio se u manje od mjesec dana. Četiri su puta napunili veliku dvoranu zagrebačkog «Doma sportova», pobjeđivali na festivalima u Požegi, Pitomači i Slavonskom Brodu, osvojili «Porina» za najbolji folk album, dobili Večernjakove «Ruže popularnosti», «Zlatnu pticu» Croatia Recordsa za sto tisuća prodanih albuma i obišli gotovo sve kontinente. Kako izgledaju i zvuče u živo moći ćemo vidjeti i čuti u subotu 16. kolovoza na Ljetnoj pozornici.
22.08.
29.08.
Nakon pop-folk atrakcije iz Markuševaca, naredna subota u kolovozu rezervirana je za «Kralja narodne glazbe» i «Kralja dijaspore», kako su uobičajeni nazivi za hercegovačkog gastarbajtera i pjevača Matu Bulića. Rođen je u Blatnicama, živio u Čitluku i Mostaru, a debitirao kao trinaestogodišnjak na glazbenom Festivalu mladih na kojemu je osvojio prve nagrade publike i žirija. Nakon diplome na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, na zaprepaštenje svojih roditelja odbio je nastavnički posao i preselio se u – Frankfurt. Rad na baušteli uskoro je zamijenio gitarom i pjesmom pa je 1999. godine objavio album «Pjevajte sa mnom», a potom i popularni «Gori borovina» s kojim je osvojio i domaću publiku.
Sveti Ivan i Dan Općine Vir 29. kolovoza proslavit će se koncertom 36-godišnjeg pjevača Joška Čagalja, poznatijeg s nadimkom – Jole. Rođen u Njemačkoj, Jole je karijeru počeo graditi u Splitu nastupajući po klubovima kao pjevač i zabavljač, te u pratnji poznatih hrvatskih pjevača Vinka Coce, Tedija Spalata i Dražena Zečića. Na jednom od tih nastupa zapazio ga je Tonči Huljić koji mu za «Melodije Hrvatskog Jadrana» iz 1998. godiner piše skladbu «Duša od papira» koja postaje veliki hit. Već sljedeće godine izlazi mu prvi studijski album «Jednina i množina» na kojemu se nalazi mnoštvo hitova: «Nosi mi se bijela boja», «Meni trebaš ti», «Zove, zove, Jole, Jole» i brojni drugi.
Mate Bulić
Jole
14
udičarenje
srpanj 2008.
III. Kup Svetog Ivana u udičarenju
Jesu li virski i dalmatinski ribari oboružani beskrajnim strpljenjem te tunjama i ješkama od liganja i pidoča posljednji preživjeli romantičarski junaci doba koje je već poodavno i nepovratno nestalo zajedno s običajima i idealima koji su ga činili? Poput vječno usamljenih junaka koji na konju u koloritom okupani suton odlaze u susret već određenoj i pomalo nesretnoj sudbini, i oni, mada u drugo doba dana ili noći, pod velom tišine i obliveni zlatno-narančastim poljupcima prvih sunčevih zraka u samo praskozorje, odlučno i tiho, na svojim kaićima plove prema sasvim izvjesnoj sudbini. U susretu s modernije opremljenim sportskim udičarima na III. virskom udičarskom Kupu «Svetog Ivana» jasno je kako nemaju nikakve šanse. Jasno je, međutim, kako to njih nimalo ne dira. Junaci imaju svoj usud i tu se, na prvi pogled, nema što nadodati ili oduzeti. Ali, samo na prvi pogled. Jednog zimskog jutra Ta tradicionalna virska sportsko-udičarska manifestacija o kojoj govorimo, Kup «Svetog Ivana», u svojoj suštini i nije ništa drugo nego susret udičara s dva stila. S jedne strane, ona je za sportske
ribolovce sa štapovima natjecanje poput svakog drugog, dok je za virske tradicionalne udičare ona poput svakodnevnog ili uobičajenog izlaska na more. Pa ipak, negdje između jednog i drugog doživljaja, ta je manifestacija pomalo i mitski prizor vječnog suprotstavljanja progresa, modernizma i tehnologije s tradicijom i običajima. U nimalo dramatičnim okolnostima već više zabavljačkim i šaljivim, kakve su vladale na udičarskom Kupu, epski se sukob događao u kontroliranim uvjetima. Borilište je bilo ograđeno bovama, a kanal Nove Povljane dovoljno širok i prostran za sve sudionike i prolaznike, slučajne promatrače udičarskog natjecanja. Onima koji bi se zauzeti vlastitim ribarskim poslovima s mrižama primakli borilištu, udičari su upućivali pozdrave i kuknjavu «kako baš danas nema ništa od ribe», a onima koji bi jačim motornim brodovima ili gliserima bezobzirno narušavali taj sklad i nanosili valove, udičari su upućivali pregršt slikovitih psovki. U znoju vlastitog strpljenja i nemilosrdnog sunca kojeg putanja Zemlje još nije daleko odgurala od Velebita, u nedjeljno jutro 29. lipnja, odigrao se kao kulminacija taj tihi civilizacijski susret. A započeo
Nastavak na str. 16.
15
Udičari, morski psi i ostale male ribe Klimanje glavom i širenje ruka virskih udičara kao da govori kako su baš tog nedjeljnog jutra ribe odlučile bojkotirati natjecanje, valjda uvrijeđene što su se dotjerale i sredile prethodnog dana kada je natjecanje bilo odgođeno
18
udičarenje
srpanj 2008.
Na jednom od kaića, uz natjecatelje udičare veselo se zaigrao i pas. Od kolike je pomoći bio svojim prijateljima i vlasnicima na kaiću, teško je procijeniti, ali ta je crna «morska psina» od kojih metar i koji centimetar možda lajanjem imala zadaću mamljenja riba Nastavak sa str. 17. Bare i Ivica Prskalo koji su kao virski Vukovarci samo potvrdili gubitnički dan virskih udičara. A što tek reći za dva iskusna, prekaljena ribolovca, prijatelja, prezimenjaka i susjeda Mirka i Šimu Vučetića, ovogodišnje dobitnike za fair play? Dobili su nagradu za fair play jer ništa nisu ulovili. Pokušali su se izvaditi kako na mjestu za udičarenje nije bilo ribe, ali drugi su natjecatelji donijeli i po 4 kilograma, primjetio je Liverić «ubadajući» svoje prijatelje i kolege iz virskog udičarskog kluba. Trofej
koji su za «bogat» ulov dobili Vučetići također govori o šaljivoj nagradi: mali priručni frižider kako bi sljedeće godine imali gdje spremiti ulov i opet se spremiti za udičarski boj. A to je, kako smo već rekli i vidjeli na natjecanju, za virske tradicionalne udičare bila unaprijed izgubljena bitka koju su prkosno vojevali nošeni otporom prema modernističkim metodama ribolova, ali i umanjujući pritom činjenicu kako su malo ili ništa ulovili, opravdavajući se pri tom cijelim nizom razloga, ili u nedostatku argumenata, bježeći u «političke» teme
i najavljujući skoro proglašenje «Lozičke Republike». Bili pobjednici ili ne, za njih je, ionako, svanulo sljedeće jutro. I opet sve iz početka; rano jutro, ješka, isplovljivanje kaićem i strpljenje na kušnji dok se ne iscrpe svi načini vabljenja ribe. Ovog puta bez vaganja, proglašavanja pobjednika ili svečanog zajedničkog ručka. I tako gotovo svakog dana do sljedeće godine u slično ili isto vrijeme kada će kanal Nove Povljane ponovno svjedočiti susretu udičara, morskih pasa i ostalih malih riba.
21
Od kada zna sa sebe, piše. U Lozicama gdje je pohađala četverogodišnju osnovnu školu počela je pisati pjesme koristeći prve naučene riječi, u zadarskoj srednjoj školi na književnom je standardnom jeziku pisala sastave i pjesme, a od kada se vratila iz Sjedinjenih Američkih Država, gospođa Ankica Vučetić Ćepulo stvara i piše poeziju prepunu slika, utisaka, zvukova i kolorita materinjeg virskog izričaja. U nevelikoj kolekciji tridesetak pjesama i desetak anegdota iz virske svakodnevnice, koje također piše i koje su redovito izlazile u virskom «Župnom
listu», krije se međutim sva ljepota postojanja koju ova virska pjesnikinja opisuje umjetničkim i duhovno-religioznim iskustvom. Čas je to bura koja nas obavija svojim hladnim ogrtačem, čas su to zvuci sa zvonika, potom «Škrapa u vešti od pine» kako je i naslov jedne njezine pjesme, a onda i znatno osobnije i intimnije iskustvo o onoj koja «matere ni imala». Ili, evo je učas kao promatrača neke tipične virske situacije poput one u «Covki» kada kaže «Danas zarana,
Nastavak na str. 22.
22
pjesništvo
srpanj 2008.
Nastavak sa str. 21. kad je Mare u dvoru zeljuštrinu brala, mlila je i mlila, podbadala, rožigala…». Bilili se lancuni 55-godišnju pjesnikinju Vučetić Ćepulo teško možemo nazvati nastavljačem tradicije pisanja na virskom, obzirom na malen broj virskih pisaca, ali ako možemo dati poveznicu ili odrednicu, valja je pribrojiti onim rijetkima koji su pišući virski obogatili život na otoku dajući mu pečat kulturnog ili znanstvenog stvaralaštva i vraćajući ga riječima, atmosferom i slikom u vremena starih, nezaboravljenih predaka i običaja. Na nekim mjestima intimna i osobna, sentimentalna, nostalgična i tužna poput prvog virskog pjesnika Ive Vučetića Popića, pjesnikinja Vučetić Ćepulo poklanja nam djelić vlastite duše, dok
Pišem o nekim smiješnim događajima i situacijama koje sam doživljavala i koje su se nekad zbivale na Viru. Također, kako sam sentimentalna i kako sam romantičan tip osobe, u šetnji po prirodi uhvatim se u sanjarenju što poslije zapišem na drugom mjestu živo zainteresirana za virsku svakodnevnicu kao neumorni istraživač prošlosti i života otoka Vira profesor Ive Bašić, djeliće tuđih duša čini zajedničkim dobrom. Ono što je kod Bašića «Virski baul», kod nje je «Virska besida», dok je Popićevo tragično pripovijedanje o vlastitom životu Vučetić Ćepulo zamijenila melankoličnim utiscima ili humorom protkanim zapažanjima. Kako govori, kako misli i osjeća, tako Vučetić Ćepulo i piše. Ne stidi se intime kad nam govori o sebi, ne bježi od beštimje kada želi biti vjerodostojna, ne zazire od boje i zvuka kad nam dočarava atmosferu. U «Besidama» kroz nju govore virski ljudi onako kako su govorili, u poeziji Vučetić Ćepulo piše opisujući trenutke i djeliće atmosfere, hvata pojedinosti čineći ih većom, potpunijom slikom. «Kaj
bilo mliko bilili se lancuni bili na žici u dvoru. Bilili se, vijorili se, mirisali nježno po maeštralu moru i boru…», napisala je u pjesmi. Počela sam pisati još kao dijete. U početku sam pisala o događajima, nekim zanimljivim ili smiješnim stvarima koje su se događale na Viru. Zapisala bi ih, pa bacila, prisjeća se svojih prvih i nesačuvanih literarnih radova Vučetić Ćepulo koja je nakon okončanja srednjoškolskog obrazovanja otišla u Sjedinjene Američke Države gdje je u New Yorku živjela sedam godina.
jednu rečenicu oko koje onda gradim prizor. Naprosto na stih zalijepim sve ostalo. Osim pisanja, ljubav iz djetinjstva je i čitanje poezije, naročito pjesme Dobriše Cesarića, hrvatskog pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom, kojega su zaokupljala obična, svakodnevna, neupadljiva ljudska lica iz zabačenog restorana ili bolničke čekaonice, iz zagušljiva ureda ili podstanarske sobice, iz radničkog stana ili trešnjevačke ulice.
Domaća virska rič
Lica o kojima pripovijeda Vučetić Ćepulo također su obična i svakodnevna, ali prepoznatljivija virskom čitatelju. Junaci njezinih «Besida» sreću se na ulici ili ispred kuće, baš kao i junakinje njezine pjesme «Covka» u kojoj ih je uhvatila baš dok se «časte» pogrdama i uvredama. I u njezinim stihovima ima žudnje, jeseni i sutona, melankolije kojom je obavijena dok šeta rodnim krajem. U prepoznavanju oblika, u dodiru s mirisima i okusima djetinjstva i odrastanja, rađa se pjesnikinja Vučetić Ćepulo i njezin trajan interes, stil i jezik. «…Ajme, da vrime oće stane…», kaže u jednoj od svojih pjesama. Ne mogu kazati da sam nekomu bliska stilom. Pokušavam biti svoja, izgraditi svoj svijet, dodaje virska pjesnikinja potvrđujući kako su riječi velikog hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića izrečene u «Pjesnicima» da «Pjesnici su čuđenje u svijetu…Oni idu zemljom i njihove oči…velike i nijeme rastu pored stvari…», uvijek aktualne, žive i istinite. Oči pjesnikinje Vučetić Ćepulo gledaju na rodni otok, njegove ljude i običaje. U nostalgiji kojom odišu njezine pjesme i anegdotalne, običajne priče živi nekadašnji Vir. Vir kojega opisujem bio je sačinjen od povezanih ljudi, iznimno poštenih, jednostavnih i iskrenih. To mi nedostaje, izgubila se nekadašnja povezanost među ljudima, govori nam prisjećajući se odrastanja uz kućnu petrolejsku rasvjetu, slušanja radijskog programa i druženja s članovima obitelji. Nakon obavljanja svakodnevnih poslova, odlaska u školu i popodnevnog učenja, pridružila bi se obitelji u večernjim satima u ljeti okupljenima pred kućom prepuštajući se očaravajućim pričama starijih. Sve se činilo uzbudljivo i živo. Djetinjstvo mi je ostalo u lijepom sjećanju, dodaje. Neke su pjesme, s druge strane, protkane religioznim duhom, poput «Glasa Božjeg», u kojemu se prisjeća zvuka zvonika u trenucima «njegovog govora».
Život u Americi bio je bolji, ali onaj na Viru jednostavno ljepši. Osamdesete se vraća na Vir i od tada samo povremeno po nekoliko mjeseci odlazi u Ameriku, a većinu vremena provodi na rodnom otoku vraćajući se i obnavljajući trajni interes i ljubav prema pisanju, na izvornom govornom virskom jeziku. Pišem o nekim smiješnim događajima i situacijama koje sam doživljavala i koje su se nekad zbivale na Viru. Također, kako sam sentimentalna i kako sam romantičan tip osobe, u šetnji po prirodi uhvatim se u sanjarenju što poslije zapišem, kaže. Pjesme i beside, kako Vučetić Ćepulo naziva anegdotalne i običajne priče o životu na otoku, počele su izlaziti prije pet godina u virskom «Župnom listu», ali izvan tog periodičnog izdanja župe Svetog Jurja, nigdje nisu objavljene. Interesa ima, dodaje nam, ali virska pjesnikinja zapravo čeka dovoljan broj pjesama koje bi tematski bile zaokružene motivima iz prirode i s Vira te kao dio cjeline kasnije objavljene. Ono što je konkretnije pred realizacijom, i na čemu gospođa Ankica radi već neko vrijeme, virski je rječnik. Potaknuta gubljenjem interesa za virski govor i njegovim prirodnim, postupnim stapanjem s novim riječima i izrazima novog vremena, Vučetić Ćepulo želi sačuvati, kako kaže, domaću virsku rič. I nastanak tog rječnika i ideja o njegovom objavljivanju vezuje se uz «Župni list» u sklopu kojega je uz njezine «Virske beside» izlazio i «Besidnik», odnosno glosar virskih riječi, fraza i pojmova. Prikupljanje najrazličitijih riječi koje su se nekad koristile i s kojima su komunicirali stari Virani istraživački je posao koji zahtijeva strpljenje i upornost, ali pisanje poezije ipak je znatno intimnije, osobnije i intuitivnije. Dogodi se, kaže nam Vučetić Ćepulo, da od jedne riječi ili rečenice nastane pjesma. Nekad imam samo jedan stih, ili
Pjesnici su čuđenje u svijetu
23
Sve se vrti oko pitanja Boga. Bez njega, mislim, ne mogu ništa; niti sjediti, niti pričati, niti biti ili postojati. Bog je sam život, razmišlja virska pjesnikinja zaključujući kako božansko predstavlja sve oko nas. I «štrigice žute, modričaste, šare», primjećuje na jednom mjestu. Šetnje Virom trajna su fascinacija i nadahnuće; od Sela do Torova puno je trenutaka utkanih u život. Vidim cijelo moje djetinjstvo; na Bandiri, Prauljama, bilo gdje. U šetnji se vratim daleko, svaki me kamen podsjeća na neku priču, na djetinjstvo i odrastanje. To je moj prostor slobode. Kao da ga grlim u tim šetnjama. Kad dođem kod kuće moje mame na Torovima, od radosti i sreće najradije bih je zagrlila.
Škrapa u vešti od pine
Jer matere ni imala
Kad sunce U more pane Tamo di se no s nebom sastavlja, i leže sanjivo počivati u postelju bez lancuna i bez uzglavlja, valovi triskaju škrapu, malo pobignu pa se jope vratu, pomiluju pa je zalepatu.
Užala mi je pripovidati moja mate Kako je sirotinja bila Jer svoje matere ni imala, Umrla joj je kad je mala bila, Dvi godine kad je imala. Sa dobrin jadnin ćaćon, Sestran i braćon je ostala, Ali mate je mate. U školu je bosa išla po slanici, Buri i kiši, Ni mudante ni imala, A za zalogaj kruva tuđe je ovce čuvala. Na škamić se penjala, jer doseći ni mogla, Da bi teški kamen žrvnja potezala Za šaku frmente Koju bi spuckala, I za bubicu koju bi u lug zaprećala. Bila je sirotinja moja mate, Ni je imaja ko očešljati ni splesti, Ni u školu opremiti, E da je – bila bi profešur postala Koliko je bistra bila. Ni pločice, ni pisala, ni početnice ni računice Ni imala. Volila je nju učiteljica Šegedin Marija, Zvala bi je da joj špaher-kozicu izlustra Pa bi je naila i vuštanić skrojila. Imala je moja mate veliko bogato srce U kon je bilo mista i za putnike i za tuđince, I za sirotinju i za neznance, I uvik je vesela bila. Samo bi joj suza ponikad utekla Kad bi joj naumpalo da matere ni imala.
Kada se sunce iz sna probudi, proškilji iza vra planine i sine, i kada se kalebi za glavu ribe pokaraju, valovi na žalu rukon povitarca mirliće stvaraju. Pa kad se rascvitana škrapa obuče u veštu od pine, more i meštra zaplešu od radosti a sunce veselo sine.
Priki lik Marko je cilo jutro ništo slabe volje, prisida, priliga, nisu mu sve ovce na broju. - Tomica moja, ruvina san se, nis smija noliko... - A što, Marko moj, nisi se fala Bogu odra od posla, pur nisi ni kopa ni ora, blagdani su bili – podbadala je Toka. - Jes, jes i te kako ali po zdili, priždra san se, Bože mi prosti. - E, ko prizna polak mu se prašta, gren ja tebi zavariti malo kamamile. - Neću ja stara moja kamamile, peri ti noge u njoj. Meni dobro pomožu one merikanske šperine što se stavu u žmuja vode pa šuštru, a što mi je Mare neodavna bila dala. Kako se no zovu… me se pari da je Alkasos. Ono je priki lik! - E ako još koju ima, ako ni već sve podilila jer nike napreže materina, nike madrun… - Čekaj, čekaj, eno je na dvoru… Maare, o Maaare ako imaš dones mi dvi velike šperine one što ti je mali bija posla iz Merike, naprega me madrun. - Brate mili, manje isti manje piti pa te neće zaboliti! Poija si škip bakalara, polučak frit i baška drugoga, a popija kišu Božju.
- O šimijo stara, što ću ja kad mi je torba veća od ambara! - E, unda brate neka te boli! Mare se okrenula i pošla rad šperinov, žvelto doskakala i dodala mu priko zidića. - Evo ti, nesrićo stara, što ću o tebe. Gren ća preša mi je, moran u butigu i usput ću zaviriti kod moje Ivanice odniti joj pašabrod. Zadržala se je dobrin, kad se vrnula sunce je već bilo visoko. - Babo, što je va škatula na stolu? – pitaja je Ivica. - A to je, janje, dida Marka zabolija štumak pa san mu ponila par šperin. - Ali, babo zašto ti imaš oćale? Za muštru? Vo su ti šperine za močiti falše zube u žmulu!... - Ma što mi veliš dite… Ajme meni, jadna ti san… Maarko, o Maaarko jesi živ? Škatule iste, pomišale se…, a ja ti ne vidin bez oćalov… Ajme meni… - Ajde jadna, što te briga i s oćalin i bez oćalov – kad ne znaš ingleški kaj ni ja, glavno da je pomoglo pa da je bilo i aćido! Bilo je žuko ali šoma i tanto je pomoglo!
25
Uređenje Trga, plaža i postavljanje rasvjete Osim uređenja Trga Svetog Ivana, komunalna tvrtka «Vir održavanje» radila je na zaštiti i uređenju virskih plaža te saniranju i postavljanju rasvjete
Prezida čime je cijelo naselje, i uz more i u gornjem dijelu ulica, osvijetljeno. Iako je osvjetljenje Starog puta bilo u velikim problemima zbog imovinsko-pravnih odnosa, odnosno prilaza trafostanicama, javna rasvjeta je ipak izvedena u dužini od 1,400 metara. Dobiven je priključak iz jedne trafostanice čime je osvijetljen cijeli Stari put i neke sporedne ulice poput Miljkovice IX i Miljkovice XI. Sve kablirane ulice u tom dijelu će se kroz ovo ljeto osvijetliti kako bi se što više stanovnika koristilo javnom rasvjetom. Marasović kaže: Rasvjetu je bitno napraviti što prije i što kvalitetnije, jer je ona uvjet minimalne sigurnosti za promet i pješake. Javna rasvjeta je inače ova posljednja dva-tri mjeseca rađena stvarno ažurno, pa je sada i sanirana i sređena. Kada je riječ o asfaltiranju cesta, ulica i putova, zbog velikog je interesa građana rok za dostavljanje zahtjeva produžen do daljnjeg pa je u polovici srpnja dostignuta brojka od 70,000 kvadratnih metara. «Vir održavanje» će nakon zaključenja ponuda napraviti dokumentaciju za javno nadmetanje, potom će se odrediti izvođač radova čime bi na jesen mogli početi radovi. Nasute plaže Nadalje, privremeno je konzerviran stari bunar kod «Sonika». Njegova je kruna, koja je bila urušena, maknuta te je napravljen armirano-betonski poklopac kako bi se na asfaltiranom dijelu nesmetano mogao odvijati promet. Srušena je i deponirana trafostanica u Žitnoj koja je, od kada se Vir strujom napaja s Nina,
Trg Svetog Ivana u novom ruhu bila u ruševnom stanju s ugroženom statikom i izvan funkcije. Iza «Kotarine» koja se od 1. srpnja nalazi pod upravom komunalne tvrtke «Vir Turizam» napravljen je, ograđen, osvijetljen i asfaltiran parking kako bi sva općinska dostavna vozila imala svoj parkirališni prostor te kako bi i dostavna vozila za «Kotarinu» nesmetano, bez zaustavljanja prometa, mogla snabdijevati lokal. Na istom mjestu postavljen je i kontejner «Vir održavanja» kao priručno skladište za sve materijale, alate i pomagala spomenute općinske tvrtke. Radi uljepšanja vizualnog identiteta otoka obojano je bijelom bojom i Mulo u cijeloj dužini od 170 metara, te je uređena i u funkciju stavljena Ljetna pozornica koja će ovog ljeta ugostiti brojne izvođače u sklopu Virskog ljeta. Pored toga, ističe direktor Marasović, u
dva tjedna neprekidnog rada nasute su i uređene plaže s tisućama kubika šljunka. Stavit će se, također, po centru i po plažama betonske kante za otpatke kako bi mjesto bilo što urednije i čišće. Na oko 1,800 metara kvadratnih napravljeno je, ograđeno i zatvoreno skladište kod malonogometnog igrališta u blizini autobusnog kolodvora, čime je napravljena s jedne strane i zaštitna ograda na samom malonogometnom igralištu. To smo napravili kako bi se oslobodio prostor za početak gradnje ambulante i dječjeg vrtića, odnosno kako bi se premjestili svi oni kontejneri koje je tu držao «Čisti otok». Sada je kod igrališta prostor uređen, ograđen i tamponiran pa će se na njemu smjestiti kontejneri, kante, kamioni za odvoz smeća i naš materijal, zaključuje Marasović.
28
morski vukovi
feljton
srpanj 2008.
nastavak
si na samoÊu s familijon. Na svjetioniku može biti samo Ëovik jakih živaca, slabiÊ - ne može. Primija san ja dosta mladih svjetioniËara u službu. Niki su znali stati kratko vrime, niki misec, niki dva, i kad vide kakvi je to život, brzo odustanu. A posla je uvik bilo iako je puno njih mislilo, priËa nam Nediljko, da se na svjetioniku ništa ne radi. Vraga! Dan bi proša dok si reka √keks≈ u ureenju i održavanju svjetionika, malo bi se Ëovik zabavija vrton, malo bi izaša na more i eto uËas sunca kako se pospano valja po moru. Dva puta je Nediljko bija i na Viru ka zamjena, Ëak mu je direktor firme nudija i da ostane al opet je reka √fala lipo≈ i nastavija po svome. A kako i neÊe, kaže, kad je kuÊa uvik morala bit zatvorena, more blizu pa se Êere Slaana i Anelina nisu imale di igrat, a znalo se vidit i poskoka. Još je gore užalo devedesetih na Puntamiki kada je Nediljko bija sam i kada su dva neprijateljska broda došla pred svjetionik i tukla po Zadru. Nediljko se siÊa ka da je juËer bilo. Okrenili se brodovi put svjetionika i pomislija san: Kud Êu? Gotovo je! Prije toga san moraja javit da dolaze i da su tu, a oni su to sve Ëuli jer su znali frekvenciju i kanale, pa san reka sebi: √Sad Êe sravnit svjetionik≈. SriÊa nisu, a bilo je gadno. Što nejaËije dite, to bolje SriÊu Nediljko zove i kad su sa Sušca došli na PrviÊ, pa na Grujicu, pa kad je došlo vrime za dicu, za u školu, tražija je primištaj i dobija Veli Rat. Tamo je bila tri kilometra udaljena škola od osam razreda, poslin su dica išla u Zadar kad je bija na Puntamiki, zato i kaže da nikad nije bilo problema s dicon. I one su prave morske vuËice, jer Slaani nije bilo, priËa nam gospoa Rosa, ni dva miseca kad je došla na Sušac, Anelini puna dva na
∆ere Slaana i Anelina
Okrenili se brodovi put svjetionika i pomislija san: Kud Êu? Gotovo je! Prije toga san moraja javit da dolaze, a oni su to sve Ëuli jer su znali frekvenciju, pa san reka sebi da Êe sravnit svjetionik. SriÊa nisu, a bilo je gadno PrviÊu, a sin Ivan imaja je trinajest dan kad se prvi put okusija morskog zraka na svjetioniku. Kapetan se bija i naljutija zašto san tako nejako dite doveja na svjetionik, kad je Slaana došla na Sušac, al ja san mislija što je dite nejaËije to je bolje. Tako je i bilo, kaže Nediljko. Osim šta je bija cili život po svjetionicima, Nediljko je na Viru poznat i ka šampion od ribe. Profesionalac nije bija nikad, nit je lovija prvenstveno da bi zaradija, al malo mu je koja utekla s gradela ili iz kipuÊe vode za skuvat i lešat. I kad se osvrne na hranu koju je kuša u ovih šezsedesetidvi godin života, devedesetidevet posto bila je - riba. Lovija je na svjetionicima, a od kada je roak Brane Begonja iz
Lozica otvorija obrt, s krme ka kapetan pomaže sad njemu. A kad se siti ribanja i svjetionika Sušac… OËi se zacakle, osmijeh se razvuËe preko zubi, glava zaklima u zadovoljstvu i prisiÊanju, a iz ustiju samo jedna riË… Škarpine… Pa nadopuna: Ajde, i gofi. Bilo je i ušatina koje bi osjetija da tuku dok bi diza vrše. Diza je Nediljko i na parangal. To je bilo Ëudo. Dolika bi diza pagare od deset-petnajest kila. A kad je doša na Sušac imaja je velike vrše baËvare u koje je znaja uvatit i po dvanajest jastoga, a izvana bi bila još dva-tri. Nešto se užalo prodati; i to tako da bi se izvadilo meso iz repova, pa bi ih se osušilo ili prepariralo. Ja Êu škarpine pojist Ribarima iz Komiže »epiÊi bi davali i po dvi kašete samog mesa od jastoga. Znaja bi ih Nediljko i po ribarima iz Vela Luke poslati, ali je za njih, pripovida, tribala nika specijalna trava. Ako staviš neku kontra travu, jer si jastoga moraja stavit u travu da bi doša živ, e onda bi doša krepan i niko ga nije tija uzet. Mora si strikno paziti da ne bi žbalja neku drugu travu. Na neke druge svjetionike dolazili bi Talijani i tražili ribe, škarpine, ali Nediljko bi se opet zafalija i reka √fala lipo≈.
29 √Ja Êu škarpine pojist≈, reka bi, √a neÊu pašte i kumpirov pa škarpine vamin dati≈. √Pa kako to?≈ - pitali bi Talijani. √Nama su drugi svjetioniËari dali≈. √E, oni neka jesu, al ja neÊu≈ - uzvratija bi in Nediljko. A kad je tuka po jastogu, bilo ih je na buzaru, na lešo, pohanih, na kvasinu, na gradele, kako ti je srce tilo. A lipši od iËega. Ooo…, kako ne. Bilo je velikih, i po dva kila. Divota. Jastozima je meso u repu, nešto malo nae se po prsima, a kod isto tako dobrog raroga nae se i više mesa nego kod jastoga. Digneš jednu, moš i deset kila Osim šta bi se ribarima znalo dati ribe, Nediljko se je znaja minjat s LastovËanima za maslinovo ulje. Onda je i bilo riba iz mora, sada sve slabije, a i navike su drukËije. Slabo se ljudi danaske minjaju za vridne stvari jer svega ima u izobilju, i sve je na izlogu. Oš ulje, oš ribe iz uzgoja, oš iz dalekih mora; liganj iz Japana, iz Latino Amerike, iz Australije, Oceanije… A naše domaÊe, dok ih je bilo u izobilju, uvik su znale šta in je Ëinit. Nediljko bi ih vata i vadija, kako kaže, ka iz bunara. Lignja je takva. Ako pogodiš misto i digneš jednu, moš dignit i deset kila. Isto ka i šarunice i lokarde.
Idu u masi, jatima. A obotnice su posebna priËa. Octopus vulgaris, kaže enciklopedija, mekušac je iz porodice glavonožaca i ima osan kraka i naraste s njima i do tri metra. Ima i tajno oružje, vriÊu s tinton kojon zbuni neprijatelje, i mozak koji radi sve u šesnajest pa s njon ribari uvik imaju muke.
Ako staviš neku kontra travu, jer si jastoga moraja stavit u travu da bi doša živ, e onda bi doša krepan i niko ga nije tija uzet. Mora si strikno pazit da ne bi žbalja neku drugu travu Uu…, koliko san puti bez obotnice osta. Vražja je ona i uvik kažen sebi «neš više Nediljko bez osti iÊ na more≈, i opet oden ujutro bez osti i vidin je kako ie odozdola. Sve ja largan…, largan…, kako je ne bi taka kaiÊen, al Ëin je takneš - ode. Ne moš je više Êapat! A kolko puti mi je mulja ostala u ruci, a nemaš osti i nemoš ništa, priËa Nediljko. I tako su šjor Nediljko i gospoa
Fasada od žumanjka Nediljko je bija na desetak svjetionika, šta po smještaju i službi, šta na zamjeni, od Palagruže, Struga, rekli smo i Sušac, Babac, Puntamika, Grujica, Tajer, Vir, Susak, PrviÊ Stražica; sve skupa trideset godin do devedesetisedme kada je zbog kiËme otiša u pensiju. Zadnji svjetionik bija mu je Veli Rat, za kojeg se priËa da je raj na zemlji i da svi svjetioniËari sanjanju kako Êe baren mrvicu staža odradit na njemu. E, Nediljko je tamo bija sve skupa dvanajest godin i tamo je doËeka pensiju, pa sad vi zamislite o tome kako je uživa. A, evo malo i fakti koji kažu da je svjetionik Veli Rat ili Punta Bjanka izgraen 1849. godine na sjeverozapadnom rtu Dugog Otoka i da je s visinom od 42 metri najviši svjetionik na Jadranu i da ima domet svitla od Ëak dvadeset nautiËkih milja. Smistija se 35 kilometri zapadno od Zadra, a na udaljenosti od 3 kilometri nalaze se Veli Rat, VeruniÊ i Polje. Svjetionik je ka sa filma; ljubi ga gusta borova šuma, uvale s kartoline i plaže di bi se Ëovik odmara cili život. Uz njega se vežu legende, pa jedna kaže kako je za njegovu fasadu žute boje utrošeno sto iljada žumanjaka, a i sada pari ka nova. Je, ka da je juËer napravljena, kaže Nediljko. To je jedna strana priËe. Druga su skaline svjetionika od 42 metri visine. Sto i sedamdesetišest stepenica! »im sam doša na svjetionik, odma sam ih pribroja. Lako je bilo spustit se, ali gori… Zato se i nije baš puno puta išlo gori-doli, pa bi bija gori na vrhu. I danas je tamo svjetioniËar s familijon.
Rosa živili trideset godin na svjetionicima na Jadranu, sve do pensije devedesetisedme, i zapamtili sve svjetionike, njegova svitla, petrolj, njegove vrtove, stine, mora i ribe. I nevrimena. Ne baš puno i ne baš da je bilo opasno po život, al ih je bilo. Nediljko se sitija: Nama jedan puta na Velom Ratu javljaju da je nevrime; da je borove srušilo i posiklo na polovicu, da prolazi pijavica a mi ne Ëujemo ništa. Kad ono pijavica pedeset metri od svjetionika! Samo je prošla pored nas. Drugi put su gledali sa svjetionika jednu za drugom, ukupno šest pijavica. Jednom je Nediljko sa Slaanom išaja piturivati. Sedmi je misec i piturivam ja, piturivam, kad se odozdola poËelo nešto dizat, zagrmilo dva puta i govorim kako se moramo spremiti iÊi Êa. Nisam se uspija ni spremit, i uvatilo nas nevrime. Škropac; vitar i kiša, a mi na moru kod neke molatske uvale. Uputili se prema brodovima koje smo vidili, a Slaani se kosa digla na glavi od straha. »oviËe moj, stajala joj je kosa u zraku! SriÊom, nije ništa bilo. PriËekali smo po ure u uvali dok se nije stišalo i onda se vratili na svjetionik. E, tako je to nekad bilo. Brzo je prošlo, brzo… √Obotnica je veÊ puštila crno≈, lipo je neko reka.
30
vir iz kronika prošlosti
srpanj 2008.
Studentima i rodiljama isplaćeno 343 tisuće kuna S ukupno 343,400 kuna Općina Vir stipendirala je studente i donirala rodilje s područja Općine Vir. U okviru Programa općinske financijske potpore i stipendija prema stanovništvu otoka Vira, virski su studenti dobili 230,400 kuna. Godišnje stipendije dobilo je osmero Virana koji studiraju na području Zadarske županije s ukupnih 57,600 kuna te njih šesnaest koji studiraju na fakultetima i sveučilištima izvan zadarske regije u ukupnom iznosu od 172,800 kuna. Isplaćena je u ukupnom iznosu od 113,000 kuna i jednokratna naknada za opremu novorođenčadi; četiri obitelji s troje ili više djece dobilo je ukupno 40,000 kuna, odnosno svaka po 10,000 kuna, dok je deset obitelji dobilo ukupno 73,000 kuna.
Naplata parkinga U srpnju je općinska tvrtka «Vir Turizam» počela s naplatom parkirališnog prostora ispred Jadra i s druge strane Mula prema Radovanjici te na prostoru kod bivšeg i sadašnjeg parkirališta kod željezarije. Sat parkinga redari «Vir Turizma» naplaćuju po 10 kuna u vremenu od 7 do 23 sata.
Virsko ljeto S boćarskim i kartaškim turnirom, udičarskim Kupom «Svetog Ivana» te uz nastup Bepa Matešića ispred «Kotarine», veselo je 28. lipnja obilježen početak ovosezonskog «Virskog ljeta». Pobjedu na boćarskom turniru odnijeli su zagrebački boćari «Ante Starčevića» ispred boćara «Vira», «Zemunika» i «Veterana». Virski Ured Turističke zajednice Općine Vir bio je organizator i pokrovitelj cjelodnevnog programa kojim je najavljena nova ljetna sezona u kojoj će biti pregršt zabavnih i kulturnih manifestacija. Također, od srpnja je i popularna virska gostiona službeno postala ugostiteljski objekt «Kotarina» pod upravom općinske tvrtke «Vir Turizam».
31
Pere Šuša i Marijan Bakavera najbolji kartaši Vir napokon može odahnuti: nakon višesatnog ljutog kartaškog boja među 11 natjecateljskih parova i službeno je potvrđeno tko su najbolji virski igrači briškule i trešete! Pere Šuša i Marijan Kapović Bakavera u finalnom su nadmetanju hladnokrvno nadigrali Dalibora Dalu Kapovića i Ivu Pekinog za što, istina, nisu nagrađeni prijelaznim peharom, ali su šampionsku večer mogli proslaviti slavljeničkim vinom koje im je darivala virska Turistička zajednica. Spomenimo kako
su do finala šampioni Pere i Bakavera došli nakon što su u prvom kolu rasturili Šimu i Matula, potom u uzbudljivom četvrtfinalu Josu Ježa i Ernesta koji su prethodno izbacili Ivu Cotova i Spavalicu, da bi potom voljom ždrijeba preskočili polufinale i u finalu dočekali Dalu i Ivu. Oni su u žučnom i na trenutke dramatičnom te često prekidanom dvoboju prethodno dobili favorizirane Željka Buškulića i Tomu Bašića koji su se tako morali zadovoljiti trećim mjestom.
Tisuću kanti za čistiji otok Kante od 240 litara pokazale su se najbo-ljom metodom prikupljanja otpada, a ona će vjerojatno i vrlo skoro značiti i novi način plaćanja usluge prikupljanja i odvoza smeća Virska komunalna tvrtka «Čisti otok» bogatija je za oko tisuću velikih kanti za smeće od 240 litara koje su se, kako kaže direktor tvrtke Željko Buškulić, pokazale najboljom metodom prikupljanja otpada. Ona će, vjerojatno i vrlo skoro, značiti i novi način plaćanja usluge prikupljanja i odvoza smeća. O razlozima uvođenja novina direktor Buškulić kaže: Građani se ponašaju pomalo neodgovorno i nedisciplinirano kada je riječ o odlaganju otpada. Pored toga, postoje naputci Fonda i Ministarstva zaštite okoliša koji traže da se naplata naknade za korištenje usluga prikupljanja i odvoza smeća ubuduće vrši na drukčiji način. Drugim riječima, sukladno europskim zakonima i standardima mjera za utvrđivanje iznosa naknade bit će količina otpada, što
znači da će se i «Čisti otok» morati prilagoditi novim kriterijima. Kako je paušal kao kategorija već od prije izbačen iz sistema naplate, ostaje za vidjeti kada će se, na koji način i u kojem iznosu naknada prilagoditi novom načinu prikupljanja otpada i korištenja usluga. Zbog problema vezanih uz mogućnost utvrđivanja količine otpada iz domaćinstava, razmišljanja u «Čistom otoku» vode prema klasičnoj metodi naplate prema broju osoba u domaćinstvima pri čemu bi kante poslužile kao zaštitna mjera. To dalje znači kako domaćinstva koja nisu podmirivala svoje obaveze, neće
dobiti kante. Moj je prijedlog kako stanovništvo prvo treba educirati o novom načinu odlaganja i naplate smeća, s čime bi realno mogli krenuti krajem ove sezone. U dogovoru s Poglavarstvom Općine i načelnikom Općine Vir, mislimo kako bi već u ovoj godini svaka kuća trebala biti opskrbljena kantama. Ako tako i ne bude, u 2009. godini svakako bi svaki objekt trebao imati svoju kantu, kaže Buškulić. Dio kanti iz ovog pilot-programa «Čistog otoka» već je postavljen, oko 300 komada, dok će preostale također biti postavljene.
ISSN 1846-7466
www.otok-vir.info