24
bili dres
ožujak 2008.
Ivo
INTERVJU
Martinović Hrvatski odbojkaški reprezentativac Ivo Martinović rodio se u Banja Luci 1981. godine odakle je, zajedno s roditeljima, trinaest godina kasnije protjeran iz tadašnje ratne Republike Srpske. Obitelj Martinović potom dolazi na Vir odakle u kolovozu iste godine odlazi u podstanarstvo u Zadar. Iako je ova priča, u kratkim i grubim crtama koje niti iz daleka ne otkrivaju svu ljudsku tragediju bijega iz ratne Bosne i Hercegovine te prisilnog napuštanja rodnog grada, gotovo u dlaku ista ili vrlo slična s mnogim drugima toga vremena, jedan naročito potresan detalj iz kasnijeg vremena čini je – sudbinskom. U Ogulinu 2000. godine jedan je ročni vojnik s police uzeo granatu, bacio je u «Pješadinac» minobacač osamdesetdvojku i potom je – puklo. U tom trenutku tu je bio Ivo Martinović. Sljedeće čega se sjeća je bolnica. Puklo je i to je bilo – to. Meni je bila amputacija obje noge, a njemu jedne. Uglavnom, bilo je od pet do sedam teže stradalih. Ja sam među njima prošao najgore, priča nam 27godišnji Martinović. Puna tri mjeseca, što u Bolnici što na Ortopediji, trajao je Martinovićev oporavak. Ivo je dva puta mijenjao proteze uz vrlo naporno hodanje prvih petnaestak dana, a onda je dalje sam svakodnevno vježbao i pokušavao što prije prihvatiti nadomjestak za noge. Sve dok rana u potpunosti nije zarasla i dok nije dobio nove, kvalitetnije ortopedsko pomagalo. Tek kad je zaraslo, mogao sam ho-
dati, kaže. Pa ipak, s prvim sigurnijim koracima uz pomoć proteza život je ponovno krenuo u neočekivanom smjeru. Priča Ive Martinovića trijumf je životne snage, volje i snažnog duha koji upravo kroz sport zna u punom sjaju otkriti svoje lice. Nesretno stradali 19-godišnji mladić koji danas živi na Viru u obiteljskoj kući postao je u međuvremenu hrvatski odbojkaški reprezentativac, osnivač Odbojkaškog kluba invalida «Zadar» i najbolji igrač Finala kupa Hrvatske. VL Kako se čovjek osjeća nakon takve nesreće? Pokušava li razmišljati o nastavku života?
Martinović Teško, teško. Jedna potpuno nova situacija. Sve ti se promijeni. Trepneš, i gotovo je s životom kojega si poznavao. Sve iz početka, doslovno ponovno učiš hodati. VL Kada se situacija promijenila, što ste sebi rekli? Martinović Pomislio sam: dogodilo se, i što sada?! Zapravo, imao sam sjajnog svećenika. To je čudo od čovjeka. Svaki dan mi je dolazio u posjetu, donosio novine i hrabrio me. Govorio je «ti ćeš hodati, uspjet ćeš». Sve što je govorio, poslije se dogodilo. VL Kako ste se upoznali sa sjedećom odbojkom - je li to bilo nakon izlaska iz bolnice?
Imao sam svoj dan... VL Je li nagrada za najboljeg igrača na Kupu Hrvatske kruna karijere? Martinović Za sada jest. Iskreno, bio sam iznenađen. Dolazi mi izbornik i govori: «Evo tu su dva novinara, idi malo s njima». Pomislio sam da je to zbog Kluba, ili nečeg drugog, kad ono proglasili me najboljim igračem. U utakmici za treće mjesto dobili smo
«Sisak» i stvarno sam imao svoj dan. Što god da sam uradio, sve je išlo dobro. Ključna dva poena uspio sam ih blokirati, i onda je krenulo nošenje po dvorani. I, eto, onda sam dobio taj pehar. Bili su tu zamjenik ministra, gospođa Kosor, predsjednik paraolimpijskog odbora, izbornik reprezentacije… Stvarno mi je bila velika čast.
25
S Englezima smo igrali
k’o s malom djecom Martinović Ne, još sam ležao u zagrebačkoj Ortopediji u Baždarevićevoj, i jednom zgodom bio na porti. Kaže mi jedan: «Sad će ti odbojka». Pitam: «Kakva odbojka?». Kaže: «Pa, invalidi igraju». Ja krenem u dvoranu i stvarno vidim da se ljudi presvlače i igraju. Gledam i tada upoznam izbornika reprezentacije Hrvatske Milu Ćorluku, koji je tada još bio samo igrač, i dosta prijatelja s kojima ću kasnije zajedno igrati. U tom trenutku još nisam mogao igrati, jer sam imao friške rane, ali sam bio zainteresiran. Odmah treći VL Zapravo, u Zadru počinjete s ozbiljnijim bavljenjem odbojkom. Što se dogodilo po povratku? Martinović Kada sam se vratio u Zadar, upoznao sam se s našim sadašnjim predsjednikom OKI «Zadar» Borisom Sardelićem. Našli smo se u gradu i nakon šesnaest dana napisali Statut i osnovali Klub u veljači 2006. godine. VL Jeste li odmah počeli s natjecanjem? Martinović Jesmo, odmah smo ušli u sezonu natjecanja i na kraju osvojili treće mjesto. To u povijesti Lige nitko nije napravio. Ove godine cilj nam je zadržati treće mjesto i odigrati Euro ligu u Mađarskoj na koju će «Zadar» po prvi put. VL Kada je uslijedio reprezentativni poziv? Martinović U lipnju prošle godine, nakon godine dana rada. Odazvao sam se na Kup natjecanje u Mađarsku na kojemu smo osvojili treće mjesto. Održat će se i ove godine, a poslije toga više neće. VL Je li bilo još reprezentativnih akcija na kojima ste sudjelovali? Martinović Jest, poslije Mađarske odla-
Otišli smo na Europsko prvenstvo u sjedećoj odbojci gdje su Mađari «dovukli» dva busa navijača, Švabe isto tako. Dvorana krcata; malo suci, malo mi, i tako smo ostali bez paraolimpijade zim na otprilike mjesec dana priprema u Daruvar, u ciklusima od po nekoliko dana, poslije čega igramo prijateljsku utakmicu s «Banja Lukom». Odigrali smo i uzvratnu u Banja Luci, a onda smo otišli na Europsko prvenstvo gdje smo se trebali kvalificirati za paraolimpijske igre u Pekingu. Na žalost, nismo uspjeli. VL Gdje je «zapelo»? Martinović Domaćini Mađari «dovukli» su dva busa navijača, Švabe isto tako. Dvorana krcata; malo suci, malo mi, i tako smo ostali bez olimpijade. VL Neće biti dodatnih kvalifikacija? Martinović Neće. Olimpijada je izgubljena. Sveukupno, čini mi se da smo bili peti ili šesti. Barem smo protiv Engleza, koji su se tek okupili, igrali k’o protiv male djece. VL Koja je reprezentacija najbolja? Martinović Bosne i Hercegovine. Oni su prvaci svijeta, Europe i aktualni Olimpijski pobjednici. Eksplodirali su u tri-četiri godine, iako je sjedeća odbojka u Bosnu, zapravo, došla iz Hrvatske. Najbolji su i u organizaciji; prati ih ministar kantona Sarajeva za sport i kulturu, imaju bus k’o da se vozi «Manchester United», a ljudi im nose torbe, pa je na njima samo da razmišljaju i igraju. Oni su i plaćeni igrači, profesionalci, kako u
Nezainteresirani mladi Martinović U Zagrebu sam imao cimera, bivšeg reprezentativca u košarci. Stara mu htjela radit’ neki kolač, pošalje ga u dućan po puding i – pogodi ga auto i ostane bez noge! Škoda ga udarila. Kud Škoda, rek’o, moglo ga nešto bolje udariti. Eto, ostane bez noge, dođe kod nas
i za godinu dana će sto posto biti solidan igrač. A kod nas u Zadru mlade je ljude nemoguće animirati, svi su nezainteresirani i ništa ih ne zanima. Ne samo sjedeća odbojka, nego uopće sport. Sve igrača što imamo u OKI «Zadar», sve su to ratni vojni invalidi. Mladih nigdje.
svojim klubovima tako i u reprezentaciji. I naš je reprezentativni trener iz Bosne - Šefko Muhanović koji vodi bosanske prvake «Fantome». Čovjek je bio na pet paraolimpijada, strašan je bio i kao igrač. VL Kako je stanje u hrvatskom savezu? Martinović Mi smo k’o manekeni, bili smo daleko najljepše obučeni. Ali, naši mediji nisu nas ni spomenuli. Nitko ništa. Jedino je u jednom tekstu u «Sportskim novostima» pisalo kako će se stara garda reprezentacije raspustiti i da će, kao, doći mlađi ljudi, vjerojatno iz Zagreba. Kao i u nogometu, i u sjedećoj odbojci Zagreb je filijala za sve. Imaju tri kluba: «Zagreb», «Agram» i «Hrabri» - i svi zajedno treniraju. Baš ih ima. VL Trenutno ste drugi na tablici; imate li šanse za osvajanjem naslova prvaka? Martinović Nemamo, puno zaostajemo za «Zagrebom». Trenutno smo drugi jer «Osijek» ima četiri odigrane utakmice manje od nas, pa nam je cilj, zapravo, da učvrstimo treće mjesto i odemo u Euro ligu. VL Koji je najbolji rezultat hrvatskih klubova u Euro ligi? Martinović «Zagreb» je jednom bio četvrti. VL Spomenuli ste kako su igrači iz Bosne plaćeni. Znate li o kakvim je iznosima riječ? Martinović Trening je oko 40 kuna, plaćene su i utakmice, kao i izlasci. Sve živo. VL Koliko je Hrvatska daleko od profesionalizacije? Martinović Dosta, ali u Hrvatskoj su svi igrači do 23 godine s postotkom invalidnosti automatski stipendirani: sve je pokriveno od školovanja, knjiga, opreme do igranja.
28
morski vukovi
morski vukovi
ožujak 2008.
nastavak
Imaja san Ëetiri razreda osnovne škole, a nikakvog posla ni bilo. Dobija san medaljicu na prugi, pa me otac odveja na Komitet misleÊi da bi moga dobit neki posa. Potpisali su potvrdu i tako san otiša u Riku di san se ukrca na ≈Kosmaj√ od deset iljadi ton, s Ëetiri štive i 35 ljudi. Tako san poËeja, ka deËko, mali nauËnik, govori Vojko. Na ≈Kosmaju√ koji je dobija ime po planini od 628 metri u okolici Beograda, Sopota i Mladenovca, ukrcivalo se drvo za Kazablanku, poslin se išlo u Hamburg, pa Roterdam i onda u London. Priko oceana išlo se onda u Nevi Jorku, di se krcala šenica pa onda nazad u Riku. Iskrcalo se, i opet za Ameriku. Tako je bilo godinu dan, pa se otišlo na još jednu planinu od broda ≈Triglav√. Na brodu je bilo, kaže Vojko, k’o bog. Bilo jesti i piti koliko oÊeš. Svega na brodu, a doma niËeg. Tako je nekad bilo. Slidi odlazak u Indiju. Ukrca se teret u Riki, pa se zaprašilo u Beirut, Aleksandriju, Port Said, Port Sudan kroz Crveno more, pa Asad, –ibuti, Kalkuta, Bombaj. Ukrcaj-iskrcaj pa opet dalje. Kolombo, Madras, nema di se nije išlo. Eto, to van je prva kora; stalno u vijau. E, kad bi se teret iskrca, izlazilo bi se svaku veËer vanka. Niko nije pita, nije bilo problema oko izlazaka. O’ti boga, to je bila divota, sitija se barba Vojko svih tih izlazaka i svitala porata šta su mamila siromaške mornare. Pa opet na put: iz –akarte u Borneo i Hong Kong. Tamo se iskrcivalo i ukrcivalo za Japan i porte u Kobe, Nagoju, Moji i druge. Velika je razlika izmeu singapurskih i japanskih porti i svih drugih, otkriva nam Vojko. Sve je bilo bagatela, moga si kupit šta oÊeš, a Japan lip ka slika. Al najlipši od svih porti bija je Hong Kong. Brodi su druga kora Bila je divota, grad ka slika. Tada
O’ti boga! Da kako je bilo? Divota - kaže Vojko, prvi s liva i nazdravlja
je bija pod engleskon upravom. »ini ti se da je cili svit prid tobon, a ti mlad. Jedino je plaÊa bila mala; pet kao nauËnik, dok su drugi imali po deset-dvanajest dolori. Moglo se nešto i s tih pet, nije onda bilo skupo ka danas. Jedino su cigarete bile skupe, priËa Vojko koji se poslin toga, iljadu i pedesetišeste prebacio s rijeËke ≈Jugolinije√ u slovensku ≈Splošnu plovidbu√. Ta je imala svitsku liniju, svud se plovilo i u svin portama stajalo. Vozilo se na ≈Goranki√ kargo enerali iliti specijalni teret. OÊe reÊ sve živo. I onda je doša ≈Piran√. Sa starin se brodon išlo po novi u Japan. Ukrcala se sol u Tunisu i putovalo za Japan Ëetrdesetipet dan, a stajalo na portama radi ukrcaja i iskrcaja hrane i goriva. Kad se iskrcala sol preuzeja se ≈Piran√ u Japanu novi ka ispod ËekiÊa, prvi od novogradnje ≈Splošne ploviodbe√. Imaja je, precizno ka na apotekarskoj vagi, ravno šesnajest iljadi i sedanstoisedavnajest ton nosivosti. To je onda bija najveÊi brod u Hrvatskoj, a išli su ga krstit na ukrcaj soje u tri kineske porte. Iz Kine nazad u Evropu; u Roterdam, London i opet u Nevi Jorku sa šenicom kojon su se kasnije vratili u Riku. TreÊa i Ëetvrta kora u kuverti od pisma U to vrime, pedesetih i šezdesetih godin, Vojkova braÊa Nikola, Davor i Boris bila su u Rici, sestra Marija na Viru, otac Mate i majka Cvita su radili u gostioni, žena Dobrila kojon se uzeja pedes’pete isto na Viru. Šta se dogaalo s rodbinon, šta s prijateljin i Viranima moga si doznat priko pisama. Jedino tako. A kad
bi pisma došla, ajme koje veselje! Cila posada bi slavila, sav naš svit koji je navigava. Sve Dalmatinci iz Zadra, Šibenika, Dubrovnika i puno njih bodula, s otoka. Nije ka pisma od kuÊe, al bilo je lipo i kad bi u stranon svitu vidija svoga. Pogotovo u Nevi Jorku, tamo ih je uvik bilo. Tako je Vojko jednon zgodon osta pet-šest dan u svitskon gradu i sreja oËeve prijatelje i roake. »iji si ti, mali? - pitali su ga i tako je krenula priËa. To je bilo
u jednon restoranu u Bruklinu koju je drža naš svit iz OrebiÊa. I kaže, tako, Vojku jedan od dvojice roaka iz Lozic da ostane kod njega do jutra, i onda odu u duÊan. Kupija mi je svu robu koja mi je tribala: klobuk, cipele, odijelo, ma sve. Spasija me, ko bi da za sve to? Par godin ranije bija je još lipši susret u tuini. Vojko je bija na ≈Kosmaju√ i plovija u London. Otac Mate na parnom brodu ≈BihaÊ√ iz iljadu i tridesete veÊ je bija u Londonu i kad je u novinan proËita koji su brodi u londonski porat doša je po sina, i ka pravi noštromo od kuverte proveja
29 ga Londonom i Ëuvenin gostionama. Nije to ništa Ëudno. Prvo, i otac Mate je bija mornar, a živija je dva puta po pet-šest godin u Ameriki, i drugo: iz svake kuÊe na Viru po jedan ili dva Ëlana iz familije bili su u mornare. Nije bilo moguÊnosti za drugo, bilo je puno siromašnih i neimaštine. Eto, i tako bi nakon godinu, godinu i po vijaa iša mornar na osustvo po misec dan i manje, a jedan je odmor potraja Vojku samo nedilju dan. Nije bilo ljudi, a posa se nije smija izgubit. Svugdi velika sirotinja, Ëovik bi se ukrca na brod samo za hranu, a kamoli ne i za plaÊu. To osustvo, radost susreta sa svojin sviton, je nekako najslaa i najteža kora, Ëetvrta. Sritan si šta’š ih vidit, al sriÊa kratko traje. Nije ka danas, em svi gušti dok ploviš jer imaš er-kondišn u kabini, kupatilo, televiziju, moš se Ëut sa svojima kad oš, moš se umit i oprat kad oš jer imaš vode do mile volje. Prije je bilo drukËije. Vodu bi dobija u bujolu za prat sebe i robu i do vienja. Tri šugamana i nimalo komocije. Peta kora - posa Ovu je koru barba Vojko uvik volija. Lipo, fino, k’o bog i divota - malo je ljudi koji tin riËima mogu tako falit svoj posa ka on. Kad je prije dvajstijednu godinu otiša u penziju otiša je ka gospodin Ëovik, ka prvi konobar. Krenuja je ka deËko, pa služija posadu broda nekoliko godin ka drugi konobar, a nakon položenih ispita u Riki radija je ka prvi konobar. Nikad nije fiziËki radija na brodu, uvik Ëist i uredan u košulji i crnin gaÊama. A radilo se u tri smjene na vijaima. Kod kuhara i konobara, mali bi se diga oko pet uri, negdi s njin i Vojko koji bi sredija salon, hodnike po pedeset metri, skuva bi kafu, pa bi doša pomalo i noštromo, pa drugi kuhar, pa prvi, spremili bi ruËak, mali bi iša u sobe oficirima napravit krevete, a Vojko komandantu i kapu od makine. I onda bi posadi davaja cigarete, viski, sve
što je bilo, a na brodu je uvik bilo robe koju bi, po povratku mornara, domaÊi svit jedva doËeka. Kupilo bi se negdi jeftino za dolor, prodalo za pet, a viski i za deset dolori. U Rusiji smo užali prodat gaÊe šuškavce, zaradili bi dobre novce i onda je bilo veselja. Bija je tako Vojko u Rusiji, u Vladivotsoku na minus trideset di je živila teška sirotinja, ali nigdi takve sirotinje ka na Kubi. Ni u Brazilu nije ljudima bilo lako, a nama u to vrime poËelo iÊ na bolje. Ukrca se tada Vojko krajen šezdesetih na
Velika je razlika izmeu singapurskih i japanskih porti i svih drugih, otkriva nam Vojko. Sve je bilo bagatela, moga si kupit šta oÊeš, a Japan lip ka slika ≈Portorož√. Prvo je bija na liniji Brazil-Montevideo-Buenos Aires, pa nazad. Proša je tako cili svit koji se moga dilit na lipa i ona manje lipa mista, i na jeftine porte. Španjolska je, priËa Vojko, bila i lipa i jeftina. Dobre i loše porte Za deset dolori moga si poÊi isti i piti koliko oÊeš. A najjeftinije je bilo u Brazilu i Argentini. U Buenos Airesu se ukrcivalo meso i vozilo po 2 iljad ton za Japan jer ga na tamo nemaju pa sve uvoze. Trgovalo se i u drugon smiru. U Japanu su mornari kupovali tranzistore za dolor, u Brazilu ih prodavali za dvajstipet. Kad se veÊ spominjemo Latinske Amerike da
prenesemo kako gospoa Dobrila u Argentini ima rodbinu i kad je Vojko bija na porti, ujac bi dolazija svaku veËer na brod, pa bi se išlo kod njega doma. I ne samo kod njega, bilo je još naših ljudi. E, to su bile dobre porte ka lipša strana šeste kore od kruva. Bolje reÊ, lipe su porte pupa kruva. A onih loših najviše je u Africi. To je kora da ne može bit tvra i oporija. Vojko je bija na liniji za zapadnu Afriku, plovilo se do Obale slonove kosti, Nigerije, Gane. Jednom se u Nigeriji ostalo devet miseci zajedno sa pet stotin brodov na sidrištu, u porti Lagos. Tamo je, priËa Vojko, teška bijeda. NoÊon bi došli lopovi s gliseron i znali su di se sve nalazi na brodu, vezali su dežurnog mornara i oficira, ušli u štive, napunili pun gliser i pobigli Êa. Na svaki su brod bili krasti, a krali bi najviše hranu i materijale koji su bili na brodu. A i tamo je dobro kako je opasno u Kamerunu. Teret nije bio bitan. Vojko kaže: Vozili smo svašta, sve šta je bog stvorija mi smo vozili. Iz Afrike bi tako nazad u Evropu vozili kavu, kakao, kikirki, bakar, cink, aluminij, i to za porte u Marseju, Barcelonu, Ðenou, Napoli, Ankonu, Trst i Veneciju. Brod mi je uša u krv. I sad bi iša na more da mogu. Svoj posa radiš, odradiš i posli si slobodan. Divota je bit i živit na brodu. Uvik ti fali familija, ali je sve ostalo odliËno. Na brodu smo svi bili kao jedan, slagali se odliËno s puno veselja. Zaboravi se tako i na nevere kad se ne može kužinavat i po osan dan dok se more ne stiša, dok se ne smire pacifiËki vali od dvanajest metri. Al opet su svi ka jedan; skupi se posada u jednu prostoriju i moli boga da se preživi. I kad bi bile ≈Pomorske veËeri√ s porukama familije opet bi svi bili ka jedan, slušali tranzistore i radovali se domaÊoj riËi. A tranzistori tek! Idu na japanske baterije koje bi trajale i po šest miseci, a ne ka ove naše od dvajst dan. O’ti boga, reka bi Vojko, to su bila vrimena.
Giv mi voÊ, giv mi pej! Gadni znaju biti afriËki porti, al ni jedan ka kamerunska Duala. Priša je Vojku jedan Afrikanac i sta vikat: ≈Giv mi voÊ, giv mi pej!√ O’ti boga, kažen ja njemu, nou pej, nou noting! - povika ja. Da nisan, odnese mi sve, priËa nam Vojko ružna kamerunska iskustava. Bilo je onih manje hrabrih kojima bi odnijeli sve, pa su se na brod vraÊali u gaÊama.
Na ≈Portorož√ se plovilo u zapadnu Afriku
30
vir iz prošlosti
ožujak 2008.
Kronika Godine 1920. POVIJEST KAIĆA I KOĆA Nakon Prvog svjetskog rata na Viru je bilo svega 6 ili 7 kaića, a isti se broj zadržao i desetljeće kasnije. U 70-im godinama prošlog stoljeća broj kaića i brodica za ribolov nešto je osjetniji, dok ih danas prema gruboj procjeni ima više od 150. Prvi profesionalni ribarski brod bila je čelična koća, vlasnika Pere Kapovića, Krele i Marka Vučetića Markića, s kojima je posadu činio poznati virski ribar Šime Kapović Đumbo. Duže vrijeme mriže su imale obitelji Šime i Ante Rukavina, Šime Radova i Kapovići Juvini.
Godine 2005. PREDSTAVLJENA «POVIJEST MOG OTOKA» Četiri godine nakon prvog izdanja, 2005. godine predstavljena je u II. dopunjenom izdanju «Povijest mog otoka», kronika običaja i života te pregled virske prošlosti istraživača prof. Ive Bašića. U predgovoru II. izdanju Bašić ističe kako je za dva mjeseca u ruke čitatelja došlo preko pola izdanja, 500 primjerka. «Prvo izdanje ove knjige naišlo je na veoma pozitivan odjek prvenstveno kod Virana, kako onih na Viru, tako još više kod onih naseljenih na četiri kontinenta, koji su nostalgično vezani za naš otok» piše Bašić uz napomenu kako je II. izdanje nadopunjeno znamenitim događajima u vremenu od izlaska I. izdanja. «Povijest» je izašla kao izdanje pod pokroviteljstvom Općine Vir.
U ožujku 2008. KOĆE U MAGLI Prvi dani ožujka spustili su svilenkasti prekrivač preko otoka. Magla je još kod mosta prekrila Vir čiju je ranojutarnju tišinu ritmično narušavao tek brodski motor s koćarica koje su se lijeno zavalile kod općinskog mula. Virani su u pomalo svečanoj tišini maglovitih sati posjećivali ribare kupujući njihov ulov, pa se neupućenom prolazniku ova svečanost magle i koća mogla učiniti neki mističnim otočkim obredom.