Učenje o duši

su svi prigovori posljedica nedovoljnog razumijevanja dokaza o nematerijalnosti duše i nepostojanja istrajnosti u njihovom promišljanju.

Allame Tabatabai kao dokaze za nematerijalnost duše navodi sljedeće: 1. Kod čovjeka je stalno prisutno saznanje o duši, što znači da on nikad ne zaboravlja svoje “ja”, za razliku od dijelova svoga tijela, pa čak i samoga tijela. Prisutnost stalnog opažanja i svijesti o svome “ja”, s jedne, i zaborav tijela, s druge strane, dokaz su različitosti duše i tijela.

2. Nepotpadanje duše pod zakone materije. Tijelom i svim njegovim organima vladaju zakoni materije, za razliku od duše koja im nije podložna, što je dokaz nematerijalnosti duše.

3. Postojanost i nepromjenljivost prošlosti i sadašnjosti duše. Čovjek, kada pogleda u svoju prošlost, uviđa da se ono što naziva “ja” nije nimalo promijenilo u odnosu na sadašnjost, što kod materijalnih stvari nikako nije moguće.

4. Elementarna jednostavnost duše, za razliku od tijela.

Ako se uporedi slika percepcije o duši i tijelu, uvidjet ćemo da je značenje “ja” prosto i ne može se podijeliti niti raščlaniti, za razliku od tijela, kojim vladaju zakoni materije. Dakle, duša nije isto što i tijelo.

5. Čista jednoća duše. Svako uviđa i potpuno mu je jasno da je on jedna jedinstvena cjelina, da nije neko drugi i da nema dva dijela već je jedna jedina zbilja.

Iz zbira iznesenih dokaza postala je očita i definicija duše preko njenih osobina i odlika: duša čovjeka je jedinstvena supstanca, postojana i nepromjenljiva, čije je zbilje čovjek stalno svjestan i ni na trenutak je ne zaboravlja.

62