ranja i ako bi se takva stvar našla u spoljnjem svijetu, za nju bi se reklo da je to upravo ona stvar.”149 Nekolicina filozofa nisu ni ovo smatrali dovoljnim u rješavanju predočenog pitanja, jer se komentar svodi na tvrdnju da je Hâdže Nasîruddîn riječ slika ( )ﲤﺜﺎﻝu definiciji Ibn Sine pojasnio riječju oblik ()ﺻﻮﺭﺓ, koja opet sama po sebi uključuje mnoštvo značenja i kao takva nije do kraja jasna. Zato su, pojašnjavajući riječi Ibn Sine, rekli da se – i pored određene nejasnoće njegova izraza po ovom pitanju, ali iz cjelokupnog uvida u njegove stavove, iznesene u brojnim knjigama – može shvatiti da on smatra da se prilikom percepcije, pored vanjskih i tjelesnih, trebaju zadovoljiti i tri drugačija uvjeta: 1. Postojanje ili prisustvo oblika kod perceptora Ibn Sina vjeruje da između slike u umu perceptora i izvanjske zbilje te slike postoji posebna veza. Da bi obilježio ovu sliku, on ponekad koristi različite termine, kao što su različiti termini za sličnost (ﻣﺸﺎﻛﻠﺔ ، ﳑﺎﺛﻠﺔ،)ﺷﺒﺢ.150 U svakom slučaju, slika tog predmeta treba biti prisutna u umu perceptora. Ovo je slično slici u ogledalu, koja je odraz stvari pred ogledalom. 2. Perceptor treba biti predodređen za čin percepcije Samo prisustvo slike stvari kod druge stvari ne predstavlja čin percepcije.151 Svjedoci smo mnoštva slika uklesanih ili nacrtanih na drugim stvarima, što ne znači da su one i percipirane. Isto vrijedi i za ogledalo: ono u sebi odslikava mnoštvo slika, ali to ne znači da ih je percipiralo. Zapravo, odslikavanje i prenošenje ––––––– 149 150 151
136
Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 313. Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 308; Ibn Sina, Kitâbu-nnefs, str. 60, 65, 124. Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 217-218.