im rn vje
>>>
pi to pu sc a im ja an kl po a um rg pa
San Gimignano
San Gimignano
San Gimignano, katedrala
San Gimignano
trga (trga katedrale, kao i u većini mjesta), a onda se morali skloniti pod jednu prilično veliku voltu, pod kojom je zaklon našao i veliki dio turista, kojih je bilo zaista mnogo. San Gimignano je osnovan u 3. stoljeću prije Krista kao etruščansko selo, a prvi zapisi ga spominju u 10. stoljeću, kada je prihvatio ime biskupa Svetog Geminianusa, koji ga je obranio od Atilinih Huna. U Srednjem vijeku je bio postaja na hodočasničkom putu prema Rimu. U njemu je rođena Sveta Fina poznatija kao Serafina, a od njene smrti taj dan je gradski blagdan, a njena kuća glavno svetište. U 13. stoljeću grad je ugostio Dantea, a razvija se sve do 1348. godine, kad ga je poharala kuga. Nakon toga postaje drugorazredni grad, sve do 19. stoljeća, kada je razvitkom turizma prepoznat kao vrijedna destinacija. Nakon otprilike sat vremena odlučujemo da ćemo ipak prošetati po kiši, jer su nas "pozadine" počele boljeti od sjedenja na kamenu. Kupili smo čak još jedan kišobran, da bi nakon pola sata opet zasjalo sunce, koje nas je pratilo do kraja dana. Posjetili smo muzej u kojem se nalaze vrijedni eksponati vezani za liturgijsko slavlje, većina mahom iz 13. i 14. st., te katedralu Santa Maria Asunta, unutar koje se nalaze mnoge prekrasne freske. Tako se s lijeve strane nalaze prizori iz Starog zavijeta, a s desne iz Novog. Prošetali smo još i glavnim ulicama, koje su kao i zgrade napravljene kompletno od cigle. Želudac se počeo javljati, pa smo odlučili pojesti pizzu u jednoj pizzeriji goto-
San Gimignano
San Gimignano vo u samom centru grada. Naravno, najprije smo provjerili cijene, a čak ni za naše prilike i obzirom na mjesto nisu bile velike - pizza 7, a 4 dcl Coca-Cole 3 eura. Puno jeftinije ne bismo prošli niti kod nas. Također je zanimljivo kako je San Gimignano jedan od rijetkih gradova koji je uspio sačuvati toliki broj tornjeva - njih čak četrnaest! Ne znamo za druge turiste, ali nas je grad oduševio. Na putu prema motoru primjetili smo veliku gužvu ispred jedne slastičarnice, a kad smo se približili otkrili smo i razlog – u toj je slastičarnici radila ekipa koja je dvije godine za redom osvojila titulu svjetskog prvaka u spravljanju sladoleda! Kako smo netom prije ručali, jednostavno nismo imali mjesta još i za sladoled, a i žurilo nam se u Siennu. Do Poggibonsia vozimo običnom cestom, a onda se uljučujemo na brzu i besplatnu cestu za Siennu. Kasnije smo zaključili da je razlika između talijanskih autocesta i brzih cesta samo u cijeni i održavanju, jer promet se odvija jednako brzo, jedino svako toliko naletite na prilične udarne rupe (prema osjetu udarca procjenjujemo da su duboke nejmanje 3-5 cm), a kako mena zaustavnog traka, osjećate se kao borci "ovog-ili-onog-fighta" u kavezu. U Sienni nas putokazi vode do centra, a zaustavljemo se tek kad nam rampa ili pješačka zona ne daju bliže centru. Ovdje nas je to zeznulo, jer je pješačka zona prilično velika. Siena je grad iznimno bogate kulturne prošlosti, a pod
San Gimignano
zaštitom je UNESCO-a kao kulturno dobro čovječanstva. Osnovali su je, naravno, Etruščani između 900. i 400. godine prije Krista, a prosperirala tek kad su putovi lombardskih sjevernih teritorija i Rima skrenuti preko Siene. Tada Siena postaje važna stanica hodočasnika na putu u Rim. Također, poznato je i siensko sveučilište, osnovano još 1203. godine. Prošetali smo starim djelom grada, a cilj su nam bili Piazza del Campo i katedrala. Oboje je dovršeno u 12. stoljeću. Piazza del Campo je centralni trg u obliku školjke i po nekima najljepši javni prostor Europe. Na njemu se nalazi Gradska vijećnica i 102 m visok Torre del Mangia, a zidovi fontane, koja se također nalazi na njemu, ukrašeni su alegorijskim reljefima Gospe. Kao i na većini toskanskih trgova i ovdje se može vidjeti mnoštvo ljudi kako sjedi na podu trga, pa smo i mi malo sjeli i "prodivanili". Nastavili smo do obližnje katedrale, koja je posebna je po tome što joj je os položena u smjeru sjever-jug, umjesto uobičajene istok-zapad. Razlog je u tome što je trebala biti najveća na svijetu, ali je nestalo novaca kad je dovršen poprečni dio, pa je taj dio tada pretvoren u glavni "brod". Ni u nju nismo ulazili, a osim cijene ulaznica od 7 eura razlog je bio u tome što se već pomalo mračilo, a mi smo još trebali naći sobu. Vratili smo se do motora, usput kupili nešto za pojesti i krenuli u potragu. Imali smo zapisano nekoliko adresa i potražili ih uz pomoć GPS-a. Na prvoj nas je žena odbila jer, kao, nema mje-
sta, na drugoj nam je rečeno isto, iako je parking bio skroz prazan, a svi prozori na kući zatvoreni. Malo mi je bila frka jer je rezerva počela blinkati, ali našli smo automatsku pumpu i natankali gorivo. Na putu prema trećoj adresi već smo počeli 'snimati' hotele, a kako su lokacije bile na različitim krajevima, više nismo imali pojma jesmo li u blizini centra ili u predgrađu. Na trećoj adresi opet ista stvar. Žena je, kao, zvala neku svoju frendicu da provjeri ima li ona mjesta, ali smo i čuli da joj govori neka se ne brine da će nam reći da nema. Tu su nas uputili na neki B&B 100 m dalje i tamo smo uspjeli unajmiti sobu. Zanimljivo je da su nas svi oni prije pitali jesmol i rezervirali, a ja sam, naravno, sedam dana prije poslao upite na njihove adrese, na koje oni uredno nisu odgovorili, a sad su se pravili da nisu ništa dobili! Soba nije bila bog zna što. U stambenoj zgradi od par stanova izgrađene sobe. Naša je za WC doslovno imala željezni kontejner veličine 1x2 m, koji je netko nakeljio u sobu, a stil je bio orijentalni. Malo me brinuo motor, koji je bio parkiran na ulici. Stavio sam ga skroz do ulaza, a obzirom da je 50 m dalje bio hotel, nadao sam se da ga nitko neće dirati. Kad smo legli i nadali se odmoru, onda je tek počelo: Na katu iznad nas netko je imao ili veselicu ili žestoku svađu. Non stop se čula neka vika i premještanje ili rušenje nekog namještaja. Možda su ljudi preuređivali stan. U jedan u noći. Nisam ni mir-
br. 123/11.-12./2011.
MoTo PULs
137