*** Simoncelli visi s desne strane motocikla, koji se praktično vuče po podu, i na putu je rutinskog izlijetanja u pijesak. Međutim gume su ponovo zagrizle. Teško je odrediti da li je to Simoncelli pokušavao spasiti situaciju i izravnati motocikl, ili su stvari tako rasplele samo od sebe, no ma što bilo da bilo, zbilo se u zao čas. Sljedećeg trenutka podletio je pod kotače nadolazećih Edwardsa i Rossija… Otišao je Marco Simoncelli, dobar duh MotoGP-a i jedna od najvećih enigmi tog sporta. Jer, neobična je stvar u svijetu profesionalnih utrka, gdje se sve mjeri u broju osvojenih pobjeda i naslova, uživati u statusu talijanskog narodnog heroja i jedne od najvećih zvijezda MotoGP-a, a da to ne možeš u potpunosti potkrijepiti rezultatima. Nema druge nego zaključiti kako je Super Sic imao ono nešto što se ne može opisati brojkama. Fenomen Simoncellija treba promatrati i kroz prizmu njegove podvojene ličnosti. Tako s jedne strane imate Simoncellija kao osobu, ili bolje rečeno, kao veliko i čupavo dijete, koje se stalno smije, svima dijeli autograme i na pitanja odgovora na simpatično pokvarenom talijanskom engleskom s glasom dostojnim crtanih filmova. Dok su većina njegovih protivnika pomalo sterilni profesionalci fizički i psihički apsolutni posvećeni utrkama, Super Sic je bio onaj začin koji je trebao ovom sportu. Kao apsolutni pozitivac, otvoren i pretjerano ležeran, podsjećao je na svog dobrog prijatelja Rossija u mlađim danima, iako mu to vjerojatno nije bila namjera. Pritom je do te mjere uživao u tome što radi kao „inženjer za ručicu gasa“, kako je jed-
3
4
nom opisao svoju ulogu u momčadi, da jednostavno nije znao drugačije nego zračiti pozitivnom energijom. S druge strane, imate Simoncellija kao trkača, kao beskompromisnog borca koji nije znao drugačije nego bezrezervno pristupati utrkama. Čak i ako bi na stazi i pretjerao, a budimo iskreni, nerijetko je baš to činio, većinu bi vremena ipak oduševljavao svojim napadačkim stilom vožnje. Zapravo, Simoncelli se u svoje dvije nepune MotoGP sezone dosta teško rješavao navika preuzetih iz slabijih i borbenijih klasa, u kojima je predugačkim rukama i nogama, a ponajviše laktovima, trebao krčiti put između fizički lakših i aerodinamičniji protivnika. Zbog toga je nerijetko djelovao ludo hrabar čak i usporedbi s drugim MotoGP vozačima i njihovim nadljudskim sposobnostima rastezanja granica fizike. Simoncelliju to rastezanje granica nije bilo dovoljno, umjesto toga on bi ih često puta sasvim ignorirao i debelo pregazio na onu drugu stranu, vjerujući kako će se uspjeti vratiti. U Sepangu mu to nije uspjelo. Neki će reći da si je sam kriv i ma koliko to sad bešćutno zvučalo, jednim malim dijelom su u pravu. Simoncelli se doista igrao s vatrom, ali to vrijedi za svakog tko se odluči baviti motosportom. Je li, dakle, nastradao zato jer je previše riskirao? Vjerojatno jest. Da li se takvo što moglo dogoditi i nekome drugome? Vjerojatno jest. Uostalom, baš njegova nesreća dokazuje kako za takvu tragediju nije dovoljna samo ljudska greška, potreban je i splet nesretnih okolnosti. Što se točno dogodilo i nije toliko važno, ionako se na ona najveće upitnike nikad neće pronaći odgovor, a zauvijek otvorenim ostaje i pitanje je li jednog dana mogao postati svjetski prvak u najjačoj klasi. Međutim jedno je sigurno; Marco Simoncelli ni kao trkač ni kao čovjek nije otišao na vrhuncu svoje moći. Tek je trebao dati najbolje od sebe. n
KARIJERA Jedna od posljednjih fotografiija Simoncellija u akciji. Od kada je stigao u klasu MotoGP, Simoncelli je opasno živio. Bez obzira na to da li se radilo o utrci ili treningu, davao je sve od sebe
Karizmatični ratnik I
ako ga je najveći dio karijere pratio hendikep s visinom, Marco Simoncelli se kao klinac vrlo uspješno natjecao u talijanskom minimoto prvenstvu. 125ice nije ni stigao prerasti - kada je stigao na njih, već je bio previsok, no svejedno, već druge godine natjecanja u toj kategoriji postaje europski prvak, nakon čega od 2003. do 2005. vozi svjetsko prvenstvo u toj klasi i ostvaruje ukupno dvije pobjede, obje u Jerezu. Iduće dvije godine se muči s Gilerom u klasi 250, da bi 2008. stvari konačno sjele na svoje mjesto. Prvi podij, prve pobjede, prvi naslov svjetskog prvaka. Nije sve išlo glatko, bilo je tu previše grešaka, baš kao i sljedeće godine, kada nije uspio obraniti naslov, ali je svojim borbenim i spektakularnim vožnjama svejedno za 2010. uspio osigurati prelazak u MotoGP. Prva testiranja nisu obećavala, Simoncelli je uvijek bio među najsporijima, a na utrkama se samo stidljivo probijao među prvu desetoricu. Ipak, kako se sezona primiče kraju, tako je sve bliži hvatanju pobjedničkog podija. Čini se sasvim izvjesnim da će u 2011. dohvatiti i prvu pobjedu. I doista, u kaotičnom i kišnom Jerezu, u drugoj utrci sezone, Simoncelli preuzima vodstvo, ali njegova je sreća kratkog vijeka i kola gotovo istog trenutka kreću nizbrdo. Pad na toj utrci, pa rušenje Pedrose u Le Mansu, pa pad u
Silverstoneu, pa sudar s Lorenzom u Assenu… Počela je hajka. Predvođeni Lorenzom, većina vozača diže svoj glas protiv Simoncellija, proglašavajući ga opasnim i za sebe i za druge. Bez pravih protuargumenata Simoncelli u početku odgovara samo smiješkom i ironičnim protupitanjem „Hoću li zbog toga biti uhapšen?“. Međutim, kritike su, barem naizgled, ipak ostavile nekog traga i idućih nekoliko utrka vozi nešto odgovornije. U međuvremenu je sasvim očekivano produžio i svoj ugovor s momčadi Gresini, što mu je u smanjenom Hondinom programu automatski donijelo i status trećeg tvorničkog vozača za idu-
ću sezonu. Svima onima koji su tvrdili kako su za dobivanje takvog statusa bili presudni marketinški, a ne vozački potencijali, Simoncelli je odgovorio konstantnim nizom dobrih rezultata, ali i pretjecanjima Doviziosa u zadnjem krugu utrka u Japanu i Australiji, pokazujući tako da mu nije nezasluženo izmaknuo stolicu tvorničkog vozača. Pritom je u Australiji osvajanjem drugog mjesta ostvario najbolji rezultat svoje MotoGP karijere i sve je upućivalo na to kako je spreman otići i korak dalje, možda već u Maleziji i možda, jednog dana, čak i do titule prvaka. Nažalost, sudbina je imale neke druge planove, a MotoGP rešetka zauvijek je ostala bez jednog od svojih najkarizmatičnijih vozača. n
Simoncelli je bio generacija Lorenza i Stonera i s njima se utrkivao još u klasi 125
Nakon dvije godine hoda po trnju, kombinacija Simoncelli i Gilera konačno je proradila 2008. godine br. 123/11.-12./2011.
MOTO PULS
113