15. lipnja 2010.
Dobro je znati 15
www.mnovine.hr • redakcija@mnovine.hr • 040 312 333
RAZGOVOR s Ivanom Le ekom povodom završetka III. dijela serijala –TEPEŠIJA
Me imurju moje malo ... a kulko sega v tebi ima? Niti ne znamo! • Kako se osje ate nakon punih osam mjeseci Tepešije? — Umorno, ali zadovoljno. Kao i svaki Me imurec kad napravi neki posao. Ukratko rezimira je li moglo biti bolje i krene na sljede i posao. • Biti u preko stotinu sela i napisati isto toliko reportaža, što to zna i? — To zna i tri godine rada, kontakti s tisu e ljudi, biti u domovima stotina ljudi, živjeti stalno s njima, dijeliti s njima radost, ako smo uspjeli, jedno veliko, veliko u enje … Moji kontakti nastavljaju se s njima i nakon objave reportaže. Doznajem nove podatke koje zabilježim bude li zatrebalo, a ja se nadam da e to i biti. Mislim, kakvi smo? Razlikujemo se od sela do sela, od gornjeg dijela, sjevernog i južnog. Ali svako selo je kao i Me imurec: Sam da budemo bolši od suseda pa kaj košta da košta. Postao sam bogat upoznaju i tisu e ljudi od kojih svaki nosi nešto što može re i i drugima, ali i zaslužuje da se to i obznani. esto nismo ni svjesni što obi ni ljudi rade i mogu re i. • Bilo je spomena o u enju? — Upravo tako. Ali ne o u enju geografskih zna ajki ili
prirodnih, nego o ljudskim mudrostima. U jednom selu u bregima stariji me ovjek ponudio da s njim sjednem za stol. Odbio sam s obrazloženjem da žurim, a doista i jesam. ovjek je mirno rekao: Pa kam se žurite, pak na cintoru budu vas ionak pomalem nesli. ovjek se nad tim mora zamisliti. Jedan obi an mali ovjek rekao je veliku mudrost. Zapisao sam desetine sli nih mudrosti. • A oni drugi “veliki“, kako oni govore? — Obi ni mali ljudi govore ono što misle. Ono što ih je život nau io, svoja sje anja na doga aje u selu … Oni drugi, bilo da su s politi kim ambicijama ili poslovnim, govore ono što misle da oni koji im moraju dati potporu žele uti. Zato ih zanima svaka sitnica kako e reportaža izgledati, pa do toga kolika je naklada novina … Posebno pak kako e izgledati na slici. Stoga i moraju fotogra iju vidjeti i odabrati. Ali ovjek se i na to navikne i tako to mora biti. Da biste došli do ne ije slike, dosta treba i mudrijati. • Kako to izgleda? — Svakako, no ovo je posebno. esto se dame u kasnim srednjim godinama ne žele slikati s mužem. I onda vele: Tu je on kaj
Ivan Le ek u posljednje tri godine kroz projekt Tepešije zajedno s našim novinama predstavio je gotovo sva me imurska mjesta, dok na jesen slijedi završni dio serijala dela, kaj bum ja … Nek se on samo slika … Uglavnom, slika ipak bude nakon ‘novinarskog uvjeravanja’ uz rije i. No dobro, dajte, ina e vas se ne bum rešila z hiže. Znamo se i nasmijati kad zamolim muža da zagrli ženu. Pa se onda uje: Isusek, pak si me ve deset
let nej zagrlil. Sam Bog kaj ste vi došli. Uglavnom, atmosfera je na susretima vedra. Važno je re i da nema politike. Na kraju krajeva, to su pri e o obi nim malim ljudima koji ne žele ništa drugo nego da žive bolje i da se o njihovom selu uje, pa je i cijeli serijal tako i zamišljen. Pri a o ljudima koji ne-
sebi no rade za svoje selo, a izvan su politikantskih igara. • Ima li razlike u životu ljudi gornjeg i donjeg dijela Me imurja? — Razlike su ogromne. Dok u donjem dijelu na maloj površini sela živi velik broj ljudi, dotle u gornjem dijelu na velikoj seoskoj površini živi mali broj ljudi. Pa vam je prvi susjed na nekoliko stotina metara udaljenosti. To odmah govori i o na inu organiziranja seoskog života, ali i troškovima izgradnje infrastrukture. Drugo, gornji dio bio je u potpunosti u gospodarskom smislu okrenut Sloveniji, me usobnim ženidbama, pa je to rezultiralo i ponašanjem ljudi. Tako su neki stari obi aji iš ezli i tek se sad vra aju. U donjem pak dijelu sela se ponose svojom poviješ u i pripadnosti hrvatskom narodu. To je realnost i to je tako. • Ima li nešto zajedni ko? — Da. To je prvotna zatvorenost i odbojnost, a kasnije srda nost i otvorenost ljudi. Ostalo mi je u sje anju kako je jedna gospo a rekla: Nebremo nikaj re i dok ne vidimo kaj ste za loveka i kak bu to. Me imurci žele znati cilj ne ega u emu sudjeluju. Onda to prihvate kao nešto svoje.
PUTOSITNICE za sje anje
Ženska mora držati do sebe - U jednom selu sam trebao slikati najstariju stanovnicu, koja je imala 93 godine. Mislio sam da emo i i u njezin dom, no rekoše mi da bude došla sama u mjesni dom gdje smo bili. Bila je zima i došla je u zimskom kaputu. Kada sam je tako htio slikati, prekinula me: ekajte malo. Skinula je kaput, poravnala frizuru, kostim i ovratnik bijele bluzice i rekla: Ve mo i.
Znate kak je, ženska mora navek držati do sebe.
Niti ne zna kaj mi je žena - Došli smo u ku u bra nog para. Muž u stotoj godini, a žena deset godina mla a. Ona bolesna, a on još dosta lucidan. I tako razgovaramo, pri a ovjek stvarno zanimljivo, milina ga je slušati. Cijela nepisana povijest sela bila je
u njemu. Žena je sjedila bez rije i i onda nešto prozborila. On je ustao uzeo, neki lijek i dao joj pa veli: Joj, joj, joj … Kak me Božek kaznil. Sirotica niti ne zna kaj mi je žena.
Japa su se nej vro i vode napili - Iz jednog sela nosim dvije putositnice. Prva, kad sam bio kod žene koja zna puno starih pjesama. Isprva
je rekla da ne zna, a onda kad je njezin donio na stol pola litre žganice sje anje joj se ‘vratilo’. Kad sam ja odbio žganicu, rekla mi je: Vi bute letno hmrli jer je žganica vra tvo. Bakici je o ito i bilo jer je gotovo sat i pol pjevala stare pu ke pjesme bez prestanka. Kad pak smo došli do najstarijeg, u dvorištu ku e je neki starac nosio snop
kurzinja. Mislio sam da je to on jer je doista i staro izgledao. Kad sam mu rekao tko sam, veli on: Ne, to su moj japa. Sad sam ja pomislio kako tek japa izgleda. A ono u sobi me za stolom do ekao starac crvenih obraza, zategnute kože na licu s vedrim osmjehom i 96 godina. A njegov sin veli: Ste ga vidli. Samo su se japa v životu nej vro i vode napili.
- Razlikujemo se od sela do sela, od gornjeg do donjeg dijela, sjevernog i južnog. Ali svako selo je kao i Me imurec: Sam da budemo bolši od suseda pa kaj košta da košta. • Što dalje? — Prvo moram zahvaliti svima koji su mi do sad pomogli i koji e mi ubudu e pomagati. Sponzorima, predsjednicima mjesnih odbora po selima te udruga i svima koji su pomagali da sve to oblikujemo u odre enu formu. Posebno zahvaljujem svojim neposrednim suradnicima u projektu, tebi kao uredniku, te Nevenki Šardi. Što dalje? Na jesen u oktobru po inje etvrti i završni dio serijala. Ostalo je još sela: Kotoriba, Gori an, Sveta Marija, Strahoninec, Savska Ves, Pribislavec, Belica, Lopatinec, Vrhovljan, Šenkovec, Trnovec, Domašinec, Piškorovec, Parag, Šenkovec, Nedeliš e, Puš ine … te gradovi Mursko Središ e i Prelog. • Ho e li do sad objavljene reportaže biti zaboravljene? — Nadam se da ne. Zbog svih onih koji su zdušno pomagali u projektu. Nešto smo u razgovorima sa županom, gospodinom Perho om, koji kao pravi Me imurec isto tako razmišlja, pa emo vidjeti. Vjerujem da e se do kraja godine pojaviti prva knjiga (od tri planirane), naravno, s izmjenama i dopunama. (Dejan Zrna)
Život ih tjera da kradu pokojnike - Ban i je selo uz granicu i na pola sela presijeca ga slovenski teritorij. Nekoliko ku a pripada Sloveniji. U toj jednoj ku i umro je stariji ovjek. Njegova želja je bila da bude pokopan u Štrigovi. Smrt su morali prijaviti slovenskim vlastima, a onda su izveli kra u mrtvog da izbjegnu procedure i troškove prelaska pokojnika iz države u državu. Kažu da je sve bilo organizirano kao u ilmu. Pratili su slovensku pograni nu ophodnju. U dogovoru s pogrebnikom dojurio je auto i u nekoliko minuta je pokojnik ukrcan i odvezen te po svojoj želji i pokopan u Štrigovi. Granica tjera ljude da ine ono o emu nisu ni sanjali.