Bobovac br. 248 by Midnight Rider

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXI. • BROJ 248 • KOLOVOZ 2015. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

IZME\U DVA BROJA

emljo moja. Kažu da si demokratska i neovisna. A ti nikad ovisnija o stranim kreditima i demokracija ti seže do toga da može javno vrijeđati tko koga hoće. Sjeti se, kćeri, matere svoje i kako je ona izgledala 1965. kad je imala 20 godina života poslije rata. Sjeti se dokud je, ovako ljeti, kosac uvrh njive zalazio, sve s vriskom do crnog mraka. A ti dade krčevine trnju i korovu! Kako više početi neki osvrt, a da lamentacija iz njega postigne neku svrhu, da potjera misli kroz glavu i pomogne

shvatiti kud što ide i otkud što dolazi. Kako više opravdati sebi kulturu ležernog propadanja i posvemašnju letargiju. Doista mislimo još 20 godina provesti s ove strane Europe, u svojim torovima s kraja 20. stoljeća!? Neka digne ruku onaj tko to ne želi i dajte, ljudi, da se već jednom na taj način prebrojimo i prestrojimo. O krizi u Općini nećemo jer nema se što reći. Ljetnog festivala nije bilo, neće čak biti nikakvih kulturno-zabavnih sadržaja niti za Dan općine, nema se snage podići glavu niti jedan jedini dan i to

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Vjenčani: Darko Drijenčić i Matea Ilić. Kršteni: Antonio Josipović (Ante i Ljiljane), Nicole Babić (Bojana i Olivere), David Dodik (Zorana i Andree). Umrli: Ana Božić rođ. Grabovac (1924.), Ivica Paviglija rođ. Kolanović (1938.), Vinko Grabovac (1935.), Krešimir Pejčinović (1958.), Srećko Šormaz (1938.), Marija Dužnović rođ. Adašević (1936.).

Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Fotografija na naslovnici: Na nebu iznad Jelašaka (dva dana uoči Ilindana 2015.) – snimio dr. don Ilija Matanović, župnik jelaški

BROJ 248

dovoljno govori. Stvar su na tom polju tijekom vareške ljetne špice spašavali podružnica HKD "Napredak" i župni uredi. Uz njih i pojedini entuzijasti izvana, koji se za Vareš daju i koji u njega još vjeruju. Zanimljivo je, napose gledano očima nekoga sa strane, koliko je i dalje snažna ta želja za okupljanjem i susretanjem u Varešu. Gradu koji stranca zapanji svojim kontrastima. Depresivne ruševine, okružene prirodnom ljepotom. Duševnost u koliziji s neimaštinom. A pjesma, kao da dopire s "Titanica". Stoga smo u ovom broju najviše tematizirali glazbu i pjesmu. Našla se i jedna knjiga da se o njoj govori. Donosimo na razmišljanje i dvije različite realnosti iz vareške okolice. Iz župe Jelaške, koja kopni, i župe Borovica, koja ustrajava. O ljetnim susretima u krugu mjesnih zajednica po vareškim izletištima može se generalno konstatirati: deja vu. Ali neka traju. Činilo se da će Vranjkovci nakon 25 godina ispasti iz te lige, no potočki je susret ipak spašen. A vrijeme je ove godine svima bilo na ruku. Na mahove i pretoplo. I tako... Lijepo je sve to, ali da je duže ne bi valjalo – primijeti netko. Domaći žele natrag "svoje" parkirno mjesto i stolicu u ljetnoj bašti, prestanak buke i noćnih urlika pripite mladeži, a putujući žele povratak redovitom snu i odmoru od odmora. S polovicom kolovoza grad mogu ponovo preuzeti gospodari apatije.

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Stjepan Miličević, Nizozemska – 30 KM, Josipa Čelan, Kanada – 50 CAD, Marija i Mihovil Gavran, Australija – 50 AUD, Josip Josipović, Australija – 50 AUD, B. B., Hrvatska – 10 €, Zoran Semunović, Nizozemska – 20 KM, Slavko Jurkić, Hrvatska – 20 KM, Anđelko i Gordana Kokorović, Kanada – 20 KM, Krešo Tomić, Nizozemska – 50 €, Matilda Kalas, SAD – 80 KM, dr. Mato Matošević, Austrija – 185 KM, Zrinka Jotić, Nizozemska – 45 KM, Tomo Djaković, Hrvatska – 50 €, Žan i Igor Božić, Njemačka – 100 KM, Miroslav Božić, Švicarska – 50 KM, Stjepan i Marija Pavlić, Njemačka – 50 KM, B. G., Hrvatska – 40 KM, Ilija D., Njemačka – 50 KM.

Svima hvala lijepa! KOLOVOZ 2015.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 30. srpnja 2015. godine svoju 29. redovitu sjednicu, te razmatralo 12 točaka dnevnog reda. Među njima, najviše je zanimljivom bila ona u kojoj se raspravljalo o zdravstvenom stanju stanovništva i organizaciji zdravstva na području općine Vareš u 2014. godini. Direktor Doma zdravlja prim. dr. Fikret Operta u svom je obrazlaganju godišnjeg izvješća potencirao da su statistički pokazatelji na svim poljima alarmantni, što je posljedicom kako neefikasnog sustava i zapuštenosti društva tako i slabe individualne brige o vlastitom zdravlju u kojoj prevencija nije dovoljno ozbiljno shvaćena. Varešani, kazao je on, u najvećem broju umiru od oboljenja krvožilnog sustava, koja dovode do moždanog ili srčanog udara, a zatim od malignih oboljenja, u prvom redu od karcinoma pluća. Upozorio je stariju populaciju na neobazrivost kod ishrane i na pušenje, a onda, na pomalo nekonvencionalan način za sjednicu, poručio i mladima da povedu računa o seksualnim navikama i spolnoj zaštiti. Sve je to začinjeno podatkom da je općina Vareš u Zeničko-dobojskom kantonu vodeća po smrtnosti. U brojkama izraženo, tijekom 2014. godine u Varešu umrle su 93 osobe (56 muškaraca i 37 žena). I to se ovi podaci odnose samo na preminule u Varešu, dakle ako bi se pribrojili umrli u bolnicama i drugim ustanovama van područja naše općine, a Varešani su, bila bi slika još poraznija. Nasuprot mortaliteta stoji slabašna statistika nataliteta prema kojoj je u 2014. godini rođeno 45 vareških beba (25 muških i 20 ženskih). Direktor Operta je govorio i o tome kako je njegovim imenovanjem na tu poziciju Dom zdravlja u Varešu profitirao jer je dobio snažniju podršku viših ustanova, ocijenivši to zaslugom svoje stranke (SDA) i obrazloživši da tako funkcionira demokracija. Na to su uslijedile replike pojedinih vijećnika koji smatraju da demokracija ne treba na takav način funkcionirati niti se politika treba demonstrirati u oblasti kao što je zdravstvo. U financijskom dijelu Izvješća direktor je kazao da je njegovim dolaskom na čelo ustanove bilanca prvi put postala pozitivna, ali se kod toga našlo vijećnika koji će ukazati da ni – pored činjenice što nije imao nikakvu stranačku potporu – od strane prethodnog direktora prim. dr. Ante Jelića nisu naslijeđena nikakva dugovanja. Vijećnici koji dolaze iz mjesnih zajednica isticali su probleme neadekvatnog funkcioniranja lokalnih ambulanti, ali čini se da tome ni ubuduće neće biti pravoga lijeka.

POZIV Vijeće Mjesne zajednice Strica-Zarudje poziva na akciju prikupljanja novčanih sredstava za ograđivanje groblja mjesnoga groblja "Klek". Od proljeća 2013. prikupljeno je 4.700 KM, ali za izradu 176 segmenata ograde i dviju kapija potrebno je 9.500-10.000 KM. Time bi se financiralo nabavu materijala, pocinčavanje i prijevoz, a vrijednost radova na izradi ograde iznosi 12.100 KM, što bi se financiralo iz drugih izvora i ne bi palo na teret Mjesne zajednice – pod uvjetom da se projekt realizira u narednom periodu. Dakle, za realiziranje projekta potrebno je prikupiti cca 5.500 KM i to u što kraćem roku, a najdalje u roku od mjesec dana od ovog poziva objavljenog 27. srpnja 2015. Sredstva se mogu uplatiti putem tekućeg računa kod UniCredit bank 3385802224097650 i deviznog euro računa SWIFT UNICRBA22, konto 200140223101, IBAN BA39 3385 8048 2419 7006, s naznakom: "uplata sredstava po pozivu broj 009/15". KOLOVOZ 2015.

Dostava pomoći na kućne adrese

ZAVRŠENA HUMANITARNA AKCIJA U "Bobovcu" broj 246 izvijestili smo o donatorskoj večeri što je u lipnju održana u motelu "Centar" u Varešu, u suradnji sa Župnim uredom Vareš i Bošnjačkom zajednicom kulture "Preporod". Prikupljanje sredstava za najugroženije obitelji na području općine proteklo je uz solidan odziv poduzetnika i građana, a neki su se i naknadno priključili donacijama prema svojim mogućnostima. Sredinom srpnja ova je akcija ušla u završnicu kad je osoblje motela pošlo na teren i dijelilo pomoć koja se sastojala od osnovnih potrepština za domaćinstvo. Prema popisu najugroženijih obitelji dobivenom od Centra za socijalni rad Vareš, kompletirano je i podijeljeno 45 humanitarnih paketa u vrijednosti od 24,50 KM. Ostatak prikupljenih sredstava (752,59 KM) doniran je u vidu prehrambenih namirnica vareškoj Pučkoj kuhinji koja dnevno pripravlja 120 obroka. Time je stavljena točka na ovu akciju solidarnosti i pomoći sugrađanima u potrebi.

BROJ 248

INTERVIEW

Tragom čudesne fotografije na naslovnici, koja je do naše redakcije došla posredno, raspitali smo se za njezina autora da dobijemo pravo objavljivanja i na koncu ga pošli i potražiti. A onda je susret u ljetni suton pod župnim dvorom u Jelaškama urodio intervjuom koji će otkriti da iza tamošnjeg župnika stoji svećenički put i životni stav kakav je danas sve teže sresti. Razgovarao M. Marijanović n Poštovani don Ilija, predočite nam najprije Vašu biografiju. o Rođen sam u Vidovicama 1955. od oca Jakova i majke Kate rođ. Knežević, slavno prezime. S dvije godine ostao sam bez oca, umro je, ne znam ga, mati je ostala s nas šestoro, mučila se, podizala nas, usmjeravala i njoj sam uvijek zahvalan za ono što u životu imam, a to je radna navika. Jer, od početka, kako je koje prispijevalo, tako je dobivalo domaću zadaću, što je njegovo odraditi u domaćinstvu za njegov uzrast. I nema: navečer se moralo položiti račun o urađenom i onda je po zasluzi nagrada slijedila. To je bila žena nepismena, ali je znala odgajati, mudra i bogobojazna, molitva je na prvom mjestu uvijek bila. Godine 1971. završio sam osmi razred u Vidovicama kao prva generacija u mom mjestu, jer tada se išlo sedam kilometara do Orašja i rijetko su koja djeca tamo išla. Sumnjam da bih i ja bio sretnik da završim osnovnu, da nije tako ispalo. Zatim sam otišao u Dubrovnik, u sjemenište, četiri godine, i samo što sam krenuo u četvrti razred nisam ga pohađao ni dva mjeseca, digli me u vojsku. Nije se priznavalo četvrti razred u sjemeništu, nego navršio si 18 i hajde. Odslužio, vratio se, završio razred i maturirao pa 1976. u Sarajevu upisao bogosloviju. Za svećenika zaređen 1982. Prva služba je bila u Kopanicama, župnik se razbolio pa proveo u Igalu dva mjeseca, onda u Derventu, iz Dervente u Brčko, iz Brčkog na Stup i to su sve bile kapelanske službe. Za službe na Stupu bio sam prvi službeni kapelan Olimpijskih igara. Imao sam akreditaciju, imao pristup svuda i bio

dr. don Ilija Matanović, župnik jelaški

Naše je primjerom svjedočiti atrakcija zbog činjenice da je komunistička zemlja imenovala olimpijskog kapelana. Zapravo dozvolila, a biskup je imenovao, naravno. Tako da mi je to jedna draga uspomena. Kad je Olimpijada završila, ja sam završio u Oštroj Luci, kao kapelan, pet godina. I tu sam ujedno nakupio osam godina kapelanske službe pa mi je povjereno da vodim prvu župu – Rastičevo na Kupresu. Tamo me zatekla gradnja, radnja. Kuća nikakva bila i trebalo je odlučiti da li graditi novu ili je dalje krpati. Svi su je prije mene samo krpali. I ja pitam Biskupiju što mi je činiti, kažu dogovori se sa župljanima pa vidi. A kućâ samo 56 i župljana 320. I podržaše oni bez razmišljanja. Onu vjeru teško sam našao još negdje. Proda čovjek četiri krave i evo ti, župniče, pare od četiri krave za kapelu, tako oni župnu kuću zovu. Stane ti pamet! U ratu su je kasnije očerupali, ali barem nije zapaljena. Ali crkvu su s teme-

otvorite vaše oči 4

ljem sravnali. Tu me zateklo ono vrijeme prvih izbora i previranja, nadbiskup Jozinović otišao u mirovinu, došao đakovački biskup Kos i upravljao Sarajevskom biskupijom. A tad se stvorila prilika za ulazak u Prud kod Bosanskog Šamca, 45 godina se čekala dozvola da se tamo crkva napravi. Tu je završio Drugi svjetski rat i to su držali pod kontrolom nenormalno. Kad sam došao tu 1990., imenovan sam prvim župnikom. I tu počeli lijepo raditi, slagati se, seoce lijepo, bogato, bogobojazno, kad dođe rat. Što smo izgradili '92. ostavili i sve su srušili, nije ostalo ništa. Kako su već '91. mladići iz Pruda išli u Hrvatsku vojsku tako sam i ja pošao s njima i bio imenovan vojnim kapelanom u HV-u, da mogu njih pratiti. Bilo ih je 72. Tako smo godinu dana pripremali obranu, petljali, kad je to sve palo onda je kompletna 139. brodska brigada poslana na Maslenicu, zadarsko područje. Jasno, kao vojni kapelan, i ja s njima. Jer sam slo-

BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 248

KOLOVOZ 2015.

bodan, nemam župe, nemam obveze i njima sam se posvetio. Dođem tamo, da se ne poseljačim i ne povojničim odem kod Oblaka, nadbiskupa zadarskog, velim s postrojbom sam tu, volio bih neki samostalni smještaj, ipak sam ja svećenik i ne mogu se na vojničku razinu posve spustiti. Kaže, dobro ti meni došao, evo ima župa, nema župnika 15-ak godina, prazno je, stanuj, živi, preuzmi pastoral i rasporedi vrijeme. I tako do 1994. Onda na Maslenici stalo, vojska se razilazi, vidim ja nema od te službe više ništa, a nadbiskup iz Sarajeva prolazio i kod mene u Turanj svratio odmoriti se pa priča da je u Boću kod Brčkog župnik umro. Šest mjeseci nema nikakvu informaciju jer je mjesto u blokadi. Kaže, ne znam što je tamo, a pitao sam 27-oricu da idu tamo, nitko neće. Velim mu, znam ja jednog mog, biskupe... Koga, bolan, daj reci mi, ali da hoće sigurno. Velim ja, hoću ja! Piši dekret. Daj, Ilija, nemoj biti lud, veli on. A od moje župne kuće do mora samo 3,5 metra preko ceste preći. Milina, i dobro me Dalmatinci prihvatili. I ja biskupu pisaći stroj, pečat je svakako uz njega, otipkaj, ovjeri, kad se mognem uvući, ja odoh. Kad mognem nekakvu poruku poslati, poslat ću ti. Preuzet ću župu, tamo ću naći nekog svećenika koji će me u ime tvoje uvesti i gotovo. Jer ratna su doba. I on napisa, zahvalimo biskupu u Zadru, a ja na put od 14 dana iz Splita do Boća. I nađem tamo oko 120 ljudi, civila starije dobi i 80 vojnika. U ostalim katoličkim kućama bošnjačke izbjeglice kojih je puno više. I valja tu sad naći neki balans, a drugo, nema se što jesti. Ne može doći ništa, sve blokirano. E kad se otvorilo, imao sam svoje prijatelje iz Belgije i počeli su šleperi hrane dolaziti. Bošnjaci zapanjeni, oni su s čašicom išli da dobiju u nju ulja, a ja tri litra po čeljadetu! Svima isto. Za mene je to bila deviza: i on je čovjek, i on mora jesti, i on ima svoju obitelj. I završio rat – obnova. Porušena na Boderištu filijala gdje je bio front, u Dubravicama nisam ni mogao doći do crkve do svršetka rata, to smo obnovili sve, napravili, i onda počinje dolaziti do konflikta između onih koji su ostali za vrijeme rata, tako se eto i ja zatekoh na njihovoj strani, i onih koji su bili izbjegli pa se počeli vraćati. Vidim ja da tu neću moći biti prav i ja biskupu velim: dosta je. E, kaže, kad si se umorio, evo ti godina dana, idi u Rim, odmori se, nešto upiši i kad se vratiš onda ćemo dalje.

Jelaške – crkva i župni dvor

I ja godinu dana, Svetu godinu, u Rimu. Bio upisao etiku, stanovao kod legionara Kristovih, jedne institucije čija je omladina dolazila kod mene u Boće, tri puta po 50-60 momaka dolazilo raditi, čistiti, pomagati... I oni su na konto toga što sam ja njih primao i s njima surađivao primili mene godinu dana bez da plaćam boravak u njihovoj kući. A semestar 4.500 eura, ako ćeš tamo živjeti i studirati. I završio, bio je 18. svibnja, sjećam se, Sveta godina za sve svećenike svijeta. Skupilo se trideset tisuća svećenika, 300-400 biskupa, stotinjak kardinala i Papa. I meni, gdje mene nađoše, kažu ti ćeš se obratiti u ime svećenikâ, pet minuta imaš govoriti. To mi je bila najveća čast u mom životu, da sam imao priliku u Svetoj godini, u katedrali sv. Ivana Lateranskog pozdraviti Svetog Oca, sve svećenike i govoriti o našoj situaciji u Bosni i Hercegovini. I onda su se rastrčali svi mogući reporteri, tražili gdje stanujem, a ja navečer u auto, završio svoju misiju i – kući. Nađem nadbiskupa, velim: šefe moj, ja sam došao, svoje sam obavio, pa ti raspoređuj. E, kaže, misliš da ćeš dobiti nešto da valja. Imaš Bosanski Brod, imaš Garevac, imaš Čardak. U tim mjestima još nema župe, nigdje još nije svećenikova noga kročila iza rata, a 2000. godina. Nije mi baš bilo pravo. Velim mu: kako odlučiš, tako dekret pošalji. I dobijem Garevac, kod Modriče. Uzmem neke vojnike u civilu iz Orašja sa so-

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš KOLOVOZ 2015.

BROJ 248

bom, ne smijem sam otići, i dođem tamo: 2.500 Srba u našim kućama! A čisto hrvatsko selo bilo. Župna kuća razrušena, samo ima ploče, iz zidova se cigla vadi, crkva zapaljena, toranj se uvrnuo, od šiblja se proći ne može. Vratim se u Orašje kod zapovjednika i on mi odvoji jednu radnu ekipu vojnika na mjesec dana, u civilnoj odjeći i s civilnim kamionom. Meni je bitno da ja imam s kime noćiti, ne smijem ostati sam tamo, niti imaš gdje. Oni su čistili, a ja otišao majstoru da mi zavari rešetke na prozor, da se osiguram i da mogu neki krevet unijeti. Kiša me zadesi, voda u kući, stopim čarape do gležnjeva. I tako, radi, radi, pati se, pokrijemo kuću, ja uselio, godinu dana kasnije već počeli crkvu i uspijem je srediti do 2003. Jedino toranj nisam bio uspio završiti, ali veli biskup: dosta je tebi, izvuci se, a drugog ćemo u vatru baciti. Mene pošalje u Gračanicu kod Bugojna. Tu mi je bilo najljepše. Sve je bilo obnovljeno i završeno, povratak završio kako je završio, 700-800 duša u 13 sela, ali je narod bio željan duhovnog, a meni to više leži. Da ih okupljam, organiziram i jednostavno dadnem duhovnu hranu, dosta je cigle, cementa i maltera. I započeli lijepo, odjednom ispade da jednom drugom treba dati to mjesto, a mene pošalje u Kopanice, u moj rodni kraj, na 2,5 kilometra od kuće. Tamo osam godina zaglavio, radilo se, a onda biskupu ova župa došla u problem i veli otiđi, izdrži koliko možeš, i

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

INTERVIEW evo me druga godina već. Pita nedavno, hoćeš li ići – ako ti trebam, ići ću, ako ne trebam, ostat ću. U Jelaškama sam, časnom mjestu svoga fra Matije Divkovića, da pronosim njegovu slavu, u mojoj Bosni.

o Rad, studij. Pisanje. Odavde sam u međuvremenu i doktorirao. Povijest 20. stoljeća, na Hrvatskim studijima u Zagrebu. n Saznajem da imate veoma bogatu knjižnicu...

n Ovdje stoji natpis da je župa Uzvišenja sv. Križa, a slavi se sv. Ilija. Kako je to postalo uvriježeno?

o Da. Knjižnica mi je kod kuće, jer nemoguće je to transportirati, nema nijedna župna kuća prostora da može primiti 14.000 naslova, pa mi je to veliki hendikep. Kod bavljenja znanstvenim radom literatura svaki čas zatreba, ali skoknem do kuće jednom-dvaput mjesečno, to mi je 2,5 sata vožnje odavde.

o Objašnjenje je Borkovica. Tamo su nađeni temelji stare srednjovjekovne crkve i ta je crkva bila sv. Ilije. I to je, znači, toliko u narodu ostalo da se prenosi do danas. A župa je 1925. obnovljena i još tada posvećena Uzvišenju sv. Križa, što nikad nije zaživjelo koliko štovanje sv. Ilije. Slična stvar kao u Vijaci gdje je crkva posvećena Bezgrešnom začeću, a kao patron se puno masovnije slavi blagdan Sv. Ane i Joakima. Iako je blagdan Uzvišenja sv. Križa u lijepom vremenu, 14. rujna, to je jesen, pristižu plodovi, nije teško goste dočekati, a prije je bilo njih 30-40 i teret je to bilo kad je patron, to nikako ne uspijeva, okupi se jedva mali broj. A na Borkovici je danas još samo jedna naseljena kuća, s dvoje ljudi u odmakloj starosti.

nici, gdje idu u više razrede, tamo je dvoje. I idem redovito, sve dok ima ijedno.

n Kako je bilo ove godine za proslavu blagdana sv. Ilije?

n Statistika, znači, kao i u vareškim krajevima, ne obećava svijetle dane?

o Pa, podbacilo je dobrano, nije bilo svijeta kako se očekivalo. Zacijelo je besparica u pitanju. Jer odavde, iz župe Jelaške, 380 ljudi živi na teritoriju Pule. Prava kolonija. I nije otud tako daleko doći, ali... Nemoguće je voditi život i ovdje i tamo. Pokupovali se placevi, stigli krediti...

o Slušajte, što se tiče budućnosti, Bog s poviješću ravna. Što će biti, mi ne možemo biti proroci. Nit sam prorok, nit proročki sin – kako veli Sveto pismo. Ako bi se što drukčije zakotrljalo u svijetu, druge ekonomske prilike, geostrateške, političke, što ja znam, za očekivati je da bi se moglo ovo ovdje lako napuniti. U ovakvom okruženju, ekonomskom i političkom, mislim da perspektive nema. Ali protiv svake nade, nadati se – to je vjera. Živa vjera. Pomozi mojoj nevjeri, što je sv. Toma rekao. Naše je uložiti, naše je sijati i raditi, naše je govoriti i svojim primjerom svjedočiti.

n Koja naselja obuhvaća jelaška župa? o Nekad je ovo bila jaka župa. Danas obuhvaća Stojčiće i Carevu Ćupriju na lijevoj strani Krivaje i ovo je olovska općina. Na zavidovićkoj općini je filijala i obuhvaća naselja Dištica Donja i Gornja, Ivanovići, Maoča, Stipin Han, Grgići i Borkovica. Bile su i Lazine, sad više u njima nema nikoga. I imam tri groblja. A cijela župa danas broji 141 vjernika. U Stojčićima 23. Ovdje uz crkvu od 11 kuća samo u jednoj živi jedna žena koja priskoči u pomoć kad župnoj kući zatreba. A prije pet godina, 2010. dakle, bilo je 320 župljana i vidi se da to rapidno opada. n Ima li djece u župi? o Ovdje u Stojčićima ima dvoje. A držim vjeronauk u tri škole. U Carevoj Ćupriji ima jedno dijete, u Maoči jedno, i u Rib-

n Rekli ste mi kod našeg prvog telefonskog kontakta da ste upoznati i s našim mjesečnikom.

Kod spomen ploče fra Matijinu djelu

n Imate li kakvih dodirnih točaka odnosno suradnje sa župom Vareš? o Pa prisutan sam tamo o patronu, ili kad je ispovijedanje i slično, uglavnom se svodi na to pa prevaljam se za sat vremena preko Zvijezde. A sad će mi, dogovorio sam, mladi umjetnik Ivan Klarić iz Vareša raditi postaje križnog puta pa će i to ojačati vezu. n Kako inače provodite vrijeme u osami ovdje?

95,

n Svakako. Na koncu ispričajte nam kako je došlo do toga da ste napravili fotografiju koju ste nam ustupili za naslovnicu, na čemu Vam, evo, javno zahvaljujemo. o Sjedio sam za stolom ispred župne kuće, pod ovim lijepim grožđem, lijep dan bio, rano popodne. Kad, naoblači se i velim daj da vidim odakle, ako treba zvoniti da se razbije oblak, da ne udari led. I, čovječe Božji, što vidim: čovjek na konju, majko moja mila! (pokazuje pritom uvis iznad crkve i gorja, prema vareškim krajevima) Nemam uza se aparata, trči u kuću, kad baterija prazna, zgrabim mobitel i njime škljocnem u zadnji moment. Dok sam zovnuo susjeda, zadesio se čovjek iz Pule, da i on vidi, sunce uprije i ode moj konjanik. Ali konjanik, brat bratu, sveti Iljo zajašio i došao iznad svojih Jelašaka. Oblacima se ne vjeruje, ali svakako je intrigantno i interesantno da je dva dana pred Ilino, ovdje gdje se slavi ovaj svetac, eto i za moj imendan, nebo takvu sliku pokazalo.

HRVATSKI RADIO BOBOVAC

3 i 101,1 M

o Jesam, mislim da mi je za vrijeme rata netko od vojnika odnekud donio jedan primjerak "Bobovca". I pošto ja volim periodiku, jer ona je kao voda s izvora, zamolio sam don Matu Majića, koji je bio moj župnik u Vidovicama po dolasku iz Borovice, da mi nabavi sve brojeve, dobio sam ih i uvezao zaključno s brojem 140. Sad vidim da se tu nabralo još skoro 110 brojeva koje treba retroaktivno nabaviti i to ćete mi, nadam se, osigurati.

BROJ 248

KOLOVOZ 2015.

OBLJETNICE

S obnove zavjeta u vijačkoj crkvi

Zlatni pir S

veta Ana i ove godine okupi znatan broj Vijačana koji žive diljem bijelog svijeta. Višednevni šušur završio je igrankom na kojoj su izvučeni brojevi spektakularne tombole.

No, time ne prestaju događanja u velikoj dvorani doma u Vijaci. Naime, u večernjim satima 27. srpnja 2015. u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, nakon 50 godina braka, zavjet su obnovili Ranka i Stjepan Kalfić – Benkić iz Donje Vijake. Misno slavlje predvodio je župnik fra Marinko Štrbac, a kumovi su bili Jozepka i Božo Mirčić.

Ranka i Stijepo, oboje iz Donje Vijake, većinu svog života proveli su u svom selu. Tu su im rođena i djeca, Mario i Marijana. Stijepo radi u TP "Snaga" Vareš i kao dugogodišnji radnik stječe pravo na stan koji dobiva u Vareš Majdanu. Prelazi živjeti u njemu i Stijepo nastavlja raditi u snaginoj prodavaonici boja i lakova. Ratna zbivanja ih pokreću s rodnog praga. Djeca nalaze stalni boravak u Njemačkoj, odnosno Nizozemskoj, a njih dvoje nakon mijenjanja nekoliko adresa opredjeljuju se za kupovinu kuće u mjestu Stupovača, općina Kutina, u Republici Hrvatskoj, i tu nastavljaju živjeti. Poslije misnog slavlja "mladenci", kumovi, mnogobrojna rodbina i prijatelji odlaze u veliku dvoranu doma u Vijaci, gdje je nastavljeno slavlje do dugo u noć ili, bolje rečeno, do ranih jutarnjih sati. Radost, sreću i veselje koji su se osjetili u svakom kutku doma upotpunili su svojim pjevanjem Ilhana Duraković i Amer Suljić. Ranki i Stijepi možemo samo poželjeti još mnogo godina zajedničkog života na njihovu i na radost njihove djece i unučadi. Željko Franjkić

LJEVARI I MODELSTOLARI

ana 20. lipnja 2015. godine u 15 sati u SŠC "Ivan Goran Kovačić" u Varešu, profesor Fahrudin Bašić izvršio je prozivku učenika IIIc odjeljenja Škole s praktičnom obukom, zanimanja ljevara i modelstolara. U dnevnik su upisani: Boro (Eugena) Franjkić, Franjo (Mate) Ilić, Emin (Selima) Jusić, Mirsad (Avde) Kevrić, Tihomir (Ilije) Marić, Husnija (Zejnila) Mahmutović, Mladen (Nikole) Mirčić, Mehmed (Ahmeda) Pajt, Leon (Joze) Pavlović i Tvrtko (Stojana) Žilić. Od 14 učenika, prozivci (prvom satu) prisustvovalo je 7 učenika. Poslije uvodnog razgovora s nastavnicima Vinkom Franjkovićem, Jozom Ravlijom i Fahrudinom Bašićem, odjeljenje je nastavilo s praktičnom nastavom u motelu "Centar" u Varešu i tu praksu izučavali su do 21 sat. U toku prakse svi su se prisjećali dobrih i lijepih trenutaka trogodišnjeg školovanja, a najviše su se spominjali

Za uspomenu s 40. obljetnice

40 godina od mature majstori ljevarstva, Memija, Bogelja, Vinko, Pilja i dr., te njihove vještine i znanje da mi šegrti znamo pored izrade roški, rozetni i pepeljara uraditi i složene ljevarske modele. U tome su nam, pored ostalog, pomogli i znanje prenijeli prof. Mijo Rajić, Ratimir Jarčević, Jovo Kalas, Nada

Dujaković, Rajko Raca, Milan Jajčanin, Mijo Piljić i za to im svima mnogo hvala od nas njihovih učenika. Na kraju, svi skupa smo poželjeli da se vidimo na istom mjestu 2025. godine, na 50. godišnjici mature, jer to su bila zaista lijepa i dobra prošla vremena.

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com KOLOVOZ 2015.

BROJ 248

MUZIČKA PROMOCIJA

Noćas, draga, ti ne plači Nakon prošle godine i neslućeno velikog okupljanja, kolokvijalno kazano – stare vareške raje, na promociji autentično vareške skladbe "Da sve bude kao prije" klub Jazz in the house i ove je godine bio pozornicom gotovo identičnog događaja. Ponovo je, prvenstvenom zaslugom muzičara i aranžera Miše Zlovića, predstavljena jedna pjesma čiji su autori također Varešani, a na koju se s vremenom bilo zaboravilo. I ponovo je varešku publiku maestralnim nastupom počastio gitarski i vokalni duo – koji inače nastupa u New Yorku – Srđan i Vukan. Bila je to noć koja se rascijepila između srpnja i kolovoza, još jedna noć pjesme, nostalgije i silnih emocija. Priredio M. Marijanović

očetkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Drago Čingel, jedan od vareških pjesnika, ovako je posložio stihove: Noćas, draga, ti ne plači kad ti dođu pusti časi nek se 'mjesto tvoje tuge more pjesmom oglasi Nemoj pustit' da te tuga svlada već dođi noćas na pijesak žala i tu me, draga, čekaj u veseloj pjesmi noćnog maestrala Zlatan Šoljak (danas pokojni) na ove je riječi postavio osnovnu melodiju i pjesma se izvodila na žurkama i ponekad javno u

Radničkom i "Partizanu". Ali, kako su ta dva gradska doma kulture gubila status i namjenu u društvu koje je srljalo u raspad, tako je i ova pjesma nestala s pozornice. Do danas je preostala tek nekolicina ljudi koji su je se još kroz maglu mogli sjetiti. No, iz te magle izvuče je i novu joj dušu udahnu Mišo Zlović, entuzijast koji je sebi u zadaću dao spasiti sve što je moguće od vareške prijeratne muzičke baštine. Kao rezultat svog projekta, dijelom kojega je i ova pjesma, planira u blisko vrijeme objaviti svojevrsni zavičajni CD na kom bi bili zastupljeni svi živući vokali, a koji su nekoć bili perjanica vareške kotline. Konkretnoj pjesmi, koja se u Varešu nakon tolikih godina ponovo začula,

Ljetnim glazbenim događanjima i ove godine doprinos je dao naš sugrađanin Mišo Zlović s trenutnim boravištem u SAD-u. Poslije prošlogodišnjeg premijernog predstavljanja songa "Da sve bude kao prije" u kome je skladao glazbu na stihove vareškog pjesnika Mladenka Marijanovića i ovaj put se vraća našem Varešu. Odlučio je studijski snimiti pjesmu "Noćas, draga, ti ne plači" za koju je stihove napisao vareški pjesnik Drago Čingel, a uglazbio je pokojni Zlatan Šoljak i čiju je radnu verziju predstavio u izvedbi dua Vukan & Srđan u caffeu "Jazz in the House" u Varešu 31. srpnja 2015. Drago Čingel je pjesnik starije generacije i danas živi u Njemačkoj, a svojevremeno su ga u Varešu zvali vareški Jesenjin. Zlatan Šoljak je bio nadareni gitarist koji je nažalost prerano preminuo u 33. godini daleke 1986. Tekst pjesme je lirska ljubavna balada, glazbeno adekvatno popraćena. Glavna je odlika tiha rezignacija kao utjeha za ljubavnu bol, a s glazbenog stajališta veoma zahvalna za bilo koji žanr izvođenja, od klapskog a capella do instrumentalne verzije. Radna je verzija Miše Zlovića u potpunoj sinergiji s tekstom i glazbom, i njegovom aranžmanu s gitarskim dominantnim zvukom skoro da se nema što dodati, možda jedino u uvodnom dijelu neka elegična klavirska dionica, a u pratnji diskretni tember gudačkog streich korpusa. U svakom slučaju dugujemo veliku zahvalnost Miši na svim njegovim nastojanjima da sve muzički vrijedno što je krasilo Vareš ne potone u zaborav. Ž. Sertić

AMI

BROJ 248

podario je novi aranžman. Uz klapski uvod, te gitarsku i mandolinsku podlogu, u radnoj verziji ona je ukrašena pojem rođenog Dubrovčanina, čime je upotpunjen njezin mediteranski štih. No, u konačnoj bi inačici ona bila snimljena s vokalom Rafe Dužnovića, kao što je (prošle godine promovirana) pjesma "Da sve bude kao prije" u međuvremenu dobila cover s vokalom vareškog harmonikaša i pjevača Leona Dodika. Publika u Jazzu imala je priliku poslušati kako zvuči i ta verzija, uz instrumentalni dodatak harmonike i klarineta, i uto prvi parovi zaplesaše uz nju. Posebna je poslastica bila "Montijev čardaš", koji je izvela sjajna vareška violinistica Andrea Nikolić, uz Mišinu gitarsku pratnju. Mišo je tako i ove godine poklonio Varešu glazbeni događaj ljeta. S njim su, također iz Amerike, rekosmo u Vareš ponovno došli njegovi prijatelji, virtuozi na akustičnim gitarama. Dan poslije ovogodišnje svirke u Jazzu, u hladovini Mrestilišta, vodili smo s njima razgovor koji donosimo u nastavku. VAREŠ JE NEKA DRUGA PRIČA n Počnimo od vašeg predstavljanja našim čitateljima. Vukan Stanišić, živio sam u Brezi gdje me uhvatio rat, zatim odselio u Austriju, pa u Njemačku, pa u Sjedinjene Američke Države. Danas živim u New Jerseyju, svakog petka sa Srđanom nastupam u najekskluzivnijem lokalu na Manhattanu, u New

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor KOLOVOZ 2015.

n Kakvim cijenite ovo mjesto i varešku publiku?

Yorku, koji se zove "Kafana", a vlasnici su s naših prostora. Nastupamo s dvije akustične gitare i imamo jednu djevojku iz Beograda koja svira kontrabas, ali uglavnom sami radimo. Srđan Đivoje, rođeni Dubrovčanin, i to iz staroga grada, iz autentične dubrovačke obitelji. Dubrovčani danas ne vole taj izraz "stari grad", radije će reći povijesna jezgra. Tu sam odrastao i živio na vrhu "široke ulice" dok nisam uoči rata odselio u Ameriku. Moj brat je 1974. pošao u Ameriku poslom, on je dosta jaki biznismen bio u Dubrovniku, i tako ga je taj biznis odveo tamo. Ja nisam imao namjeru nikad živjeti u Americi, ja sam pošao malo prije rata samo da se njemu pridružim u njegovoj firmi, kratko vrijeme, pa da možda nešto zajedno otvorimo u Dubrovniku, u njegovoj branši. Utoliko je počeo rat i ja zaista ispočetka nisam vjerovao da će Dubrovnik biti u takvim problemima kao što je bio. Moja žena mi je zamjerila strašno što sam joj u našem prvom razgovoru rekao: nemaš se ti čega bojati, nema čovjeka na svijetu koji će Dubrovnik napasti ili bombardirati. Međutim, ispostavilo se da je stvar ozbiljna i tako su ona i djeca također došli u Ameriku. Ja sam sve vrijeme ipak mislio vratit ću se u Dubrovnik sa svojom familijom, međutim djeca su se počela školovati, žena zavoljela Ameriku, integrirali se, brat je bio tu koji nam je pružio bazu i eto pomalo sam postao Amerikanac, nažalost. Ne kažem nažalost jer je Amerika loša zemlja, Amerika ima puno pozitivnih stvari premda i negativ-

nih, ali ništa ne može zamijeniti moj Dubrovnik i moje prijatelje. To je ono što meni najviše fali, a vidim kroz Vukana koliko i njemu fale njegovi prijatelji. Mi smo muzičari i mi kroz naš muzički život s tim našim prijateljima stvorimo jednu vezu, vrlo jaku i to je meni u Americi falilo od prvoga dana. Zato sam cijelo vrijeme maštao vratiti se, ali sudbina me ostavila preko oceana i onda se svake godine vratim u Dubrovnik, vidim sve svoje prijatelje i kad mu dođem čini mi se da nikad nisam ni pošao iz njega, no dođe dan kad se moram vratiti svom novom životu. I tako, u Americi sam imao sreću, posredovanjem jednoga našeg susjeda upoznao sam Vukana i vrlo smo se brzo spojili s našim talentima koji su jedan drugome odgovarali. Tako evo već pet godina sviramo i nitko nam nema premca. n Kako se rodila vaša veza s Varešom? Srđan: Moja veza s Varešom koja traje evo već drugu godinu ostvarena je preko Miše Zlovića i preko Vukana. Vukan: Ja sam u zlatna vremena kad su bile igranke na Pogari i drugim mjestima oko Vareša svirao rock'n'roll i dolazio tu, i tada sam već shvatio – Vareš je neka druga priča. Druga priča od svih priča! Ja sam ptica selica, nema gdje nisam živio i gdje nisam svirao, jedino po Africi nisam, i to što kažem za Vareš zaista vrijedi. I onda smo Srđan i ja počeli dolaziti s druge strane oceana, sviramo u Dubrovniku, pa idemo malo kod mene u Brezu, ali Vareš je na prvom mjestu.

Srđan: Moj dojam svega što ja ovdje prolazim i vidim je kroz Vukana i to muzičko druženje, taj emotivni moment kad se stara klapa nađe, kad se on sretne sa svojim jaranima, svojim muzičarima. I kao što rekoh ja to proživljavam jer to isto imam u Dubrovniku. A onda usput, bilo mi je jako drago upoznati ove ljude. Ja sam do lani zadnji put u Bosni bio prije otprilike 35 godina i oduševio me ovaj mentalitet, ali i prirodne ljepote koje imate. Posebno je oduševljenje što mi se čini da su ljudi ovdje ostali u duši isti. Ja sam za tu dušu znao, ali kroz Vukana i njegove prijatelje ja tu dušu cijenim još i više. Vidim da ovdje ekonomski nije lako, ali svuda su neka čudna vremena došla, pa i u Americi. Vukan: Jesu druga vremena, ali ljubav prema ovom kraju postoji, ljudi izvana dođu i ja, recimo, ljude koje sam vidio u Americi vidim i u Varešu, u "Jazz" klubu, susretnem ovdje prijatelje koji su u Australiji i koje od rata nisam vidio. Varešani su osim toga zahvalna muzička publika. Malo prije sam rekao kad sam svirao prije 30-40 godina tu po igrankama, to je meni ostalo i Vareš je jedini grad koji ima takav senzibilitet prema muzici, izrodio je i masu dobrih muzičara, i ja ga volim zbog toga najviše. Srđan: Nešto ću vam još dodati kao Varešaninu, a što meni ugodno padne jer ja sam s Vukanom muzički duo, i moja je muzička karijera od početka tako krenula. Bio sam dugo i u klapi "Maestral", to mi je bio veliki dobitak u životu, ali sad sam ponovo duo i to mi je najljepši dio u mom zalaznom životu pošto već pomalo starim, ali sam s Vukanom još uvijek aktivan. I ja volim pratiti što se kod mladih događa. Mi smo u Dubrovniku duo Buco i Srđan, ali ne vidimo da nas je itko naslijedio, valjda to nije u trendu. I onda sam doživio ovdje prošle godine u "Jazzu" nastup Denisa i Bojana i vrlo su mi se svidjela ta dva momka. Denisu sam rekao ovaj put: molim te, nemojte vas dvojica sad prestati svirati kad vas ja ocjenjujem kao vrlo dobre i s potencijalom koji obećava. Pa im poručujem i ovom prilikom da ostanu zajedno i nastave muzički život kao duo.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326 KOLOVOZ 2015.

BROJ 248

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI

PROMOCIJA KNJIGE U Borovici, u ovih 20 godina poraća, bilo je mnogo događaja za povijest. Ili, ako to zvuči pretenciozno, onda barem za jednu dobru i dojmljivu knjigu. Ona je napokon objavljena, te ove godine uoči proslave Preobraženja i predstavljena. To je živa priča o feniksu, o borovičkoj upornosti kojoj nadaleko nema usporedbe. Tolika su sela po Bosni zatrvena, tolika napuštena i zapuštena, a malo koje se tako suprotstavi namijenjenoj propasti. Nije to zbog nekog blaga, plodnih njiva i župnih ravnica; Borovica je daleko u škrtoj, surovoj gori. Kako onda objasniti preobraženje koje je Borovica doživjela? Malo je teže. Treba uzeti knjigu pa pročitati jer njezin je autor – kao što kaza jedan od promotora – njezin pisac je narod borovički. Narod koji uze svoju povijest u svoje ruke i sam je isklesa, protivno ratu i prljavoj politici. Knjigu je objavila vareška podružnica "Napretka", čiji je predsjednik Mario Mirčić prvi pozdravio okupljene na promociji u borovičkoj crkvi, navečer 4. kolovoza 2015., samo nekoliko sati nakon što je ona izašla iz tiskare. Govorio je zatim Tvrtko Gavran, koji je, ni ne sluteći, još 1995. ispisivao njezine prve stranice, uzgred počastivši nazočne jednom od svojih pjesama a koja govori o onome što Borovičani nisu. Njome je zapravo podcrtao kolika je važnost sloge i jedinstva u poučnoj publikaciji o Borovici. Pa onda se na svjedočanski značaj knjige osvrnuo njezin priređivač i dugogodišnji glavni urednik lista "Bobovac", Mladenko Marijanović. Na koncu, iako nepripravan, riječ dobiva i sa zahvalnošću je prima pater Mirko Nikolić, glavni urednik "Glasnika Srca Isusova i Marijina". I još je prije promocije prikazan film o borovičkim običajima i životu prije rata, a završena je glazbenom numerom koju su izvela djeca Borovice. Okretni i duhoviti župnik, vlč. Milan Blaha koji je sada na odlasku, i predstavnik Zavičajne zajednice Borovičana Stanko Nikolić zahvališe gostima i promotorima pred punom crkvom borovičkog naroda, domaćeg i pristiglog da slavi patron, a knjiga kroz crkvena vrata krenu u svoj život.

Borovica

- stradanje i obnova O BOROVICI Tvrtko Gavran Borovica nije samo riječ. Borovica je pojam. Borovica je teška riječ. Kao što su teške riječi ljubav ili istina. Sve teške riječi imaju svoju suprotivu – inačicu. Dobar – zao. Visok – nizak. Ali govoriti u Borovici, a ne o Borovici u Borovici, nije fer. Borovica ima svoju povijest. Grad Borovica. Tako je spominje dr. Pavao Anđelić u svojoj knjizi o Bobovcu. Spominje je kao grad bez utvrde 1463. s dvije tisuće žitelja. Što za ono vrijeme i nije mali grad. Toliko je Borovica zavrijedila čuti o sebi. Što je Borovica? Mirakul? Daleko od putova i ostalog svijeta. U surovim klimatskim uvjetima živjela je skroz neovisna o tomu svijetu. Njezini radišni mudri žitelji su svojim radom stvarali sve što im treba, što treba inokosnoj zajednici. Morali su to oslanjajući se jedni na druge. Uzdajući se u Boga, najboljega prijatelja. KNJIGA O BOROVICI Ne mjeri se knjiga u ovoj prigodi intelektualnim nabojem njena sadržaja. Knjiga se mjeri ljubavlju koliko je u njoj nabijeno. Manje ili više intelektualno. I danas se pametni čude knjigama fra Matije Divkovića, otkud njemu toliko poznavanje hrvatskog jezika. Ja ne. Komu Bog hoće, on njemu dadne – naučio sam iz Biblije. Mi koji smo u ono nesretno vrijeme pisali o Borovici, mi smo to radili s povećanim tlakom. Ćutila su nam bila ispred razuma pa, biblijski rečeno, tko bi nam

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI

BROJ 248

sudio po našim djelima, a ne po svomu milosrđu – ne bi mu se raj baš prolamao od bezgrešnih. U dvojbi što prevladava, mane ili vrline ove knjige, pobijedila je knjiga sama. Djecom smo se igrali pjesmice: "Istina je, istina, da je kupus listina". Knjiga, Istina, neka knjige. Da nije bilo knjige fra Ive Frane Jukića ne bismo znali koliko je majdana toga doba kovalo tude. O AUTORU Tko je autor knjige. Potpisani pisci ili ono o čemu pišu? Autor je narod Borovice koji je sve opisano i izdržao.

NESLOŽNA BRAĆA Nesložna braća Slobodu Nisu ni zaslužila Nesložna braća nisu zaslužila Ništa! Ni majku. Ni mlijeko Ni oca. Ni sestru. Ni brata Nesložnoj braći umjesto Dojke koprivu treba Treba ih u jarak Nek se grče od studeni Nek im je bič vatra Nek im je zubača ležaj Nek im je sičan vino Nek im je čemer kruh I nek ih nitko ne kune Toliko su prokleta Tvrtko Gavran

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 KOLOVOZ 2015.

Za promotorskim stolom u borovičkoj crkvi

SVJEDOČANSTVO I OPOMENA Mladenko Marijanović O publikaciji, kao njezin priređivač, govorit ću isključivo kroz aspekt njezine dokumentarne važnosti. Istini za dušu, u njoj sam najviše i autorski zastupljen – s preko 30 reportaža i izvješća, te barem toliko fotografija – pa ne mogu a da pritom ne povučem barem paralelu, ako ne i znak jednakosti, između ove publikacije i lista vareških Hrvata "Bobovac". Pogotovu što se ova publikacija u cijelosti temelji na kronološkim zapisima iz "Bobovca". Vi znate da je u ovo informatičko doba knjiga postala potisnuta i dezavuirana. Zavedeni tzv. pametnim tehničkim novotarijama postali smo površni, brzopleti i sve profaniramo. Ne razlikujemo više bitno od nebitnog. I što će nama onda neka knjiga? Što će Borovici ova knjiga? Ovo nebulozno pitanje nije moje, ja ga ne postavljam, ali sam često u prilici da na njega odgovaram. I često na isti način od podcjenjivanja moram braniti i misiju lista "Bobovac". S 20 godina iskustva u novinarstvu i desetak godina književnog staža u svakoj novoj knjizi ove vrste osobno proživljavam trijumf pisane riječi. Vi vidite kakva je ovo zemlja danas. Ovo je zemlja koja drži zatvoren Zemaljski muzej i koja ima sažaljivo nisku razinu svijesti o čuvanju i prezentiranju vlastitih vrednota. A naročito je problematično što nema pošten odnos prema istini i faktima.

KOLOVOZ 2015.

E, tu već dolazimo i do činjenice da je Borovica bila žrtva takvog odnosa. Bila je, prije svega, potpuno izbrisana s mape, a onda još bila žrtvom zataškavanja. Ali nijedno sredstvo se protiv toga ne može boriti kao knjiga, kao publikacija ili na koncu periodika. Neka mi oproste oni koji misle drugačije i vjeruju u nametljive, brzoprotočne medije. Zapis načinjen rukom i papir jedini ostaju. To uključuje i fotografiju, dapače. U to ime, naći ćete u knjizi, na stranici 147-oj, preslik rukopisa prvog borovičkog župnika o posveti prvotne borovičke crkve. Star 90 godina! I zar to nije najveći argument čuvanja vrijednosti "crno na bijelo", na papiru. A onda idemo malo bliže u povijest, do onoga čemu smo bili suvremenici. Do stradanja Borovice u prošlom ratu. Da nije don Mato Majić bio tako savjestan i ažuran u skupljanju fotodokumentacije mi bismo danas bili uskraćeni i o stradanju mogli govoriti kao u davna vremena, kad su se takve stvari prenosile predajom. I da nije postojao list "Bobovac" u kome su se iz godine u godinu pratila i bilježila sva zbivanja odavde s Požeblja i iz Borovice općenito, ova publikacija danas ne bi imala ni približno ovoliko stranica. Dakle, što hoću reći. Srušili su vam kuće, zatrli imanja, razorili crkvu, uzeli sve što ste imali, pa nekima nažalost i živote, i sakrili tijela. Sve im je to pošlo za rukom i, da bude tragičnije, sve je prošlo nekažnjeno. I samo je još trebalo da to ostane nezabilježeno. Međutim, neće moći, došao je konačni kraj tome.

BROJ 248

Jer ova je knjiga spomenik. A knjiga ne laže. Ni u jednom slučaju. Knjiga, onome tko je elementarno prosvijećen, lako razotkrije i kad njezini autori podmeću, pa je opet spomenik, samo nečem drugom. Ova publikacija to nije. Ona je svjedočanstvo i opomena. Ona je nešto što su oni koji su vam zlo radili najmanje željeli. I to nakon 22 godine, kada su se krivotvoritelji povijesti ponadali da je ono što je učinjeno Borovici, tako reći, već isplavilo. Zato je čuvajte u svojim kućama. I dajte je često i onome tko nije Borovičanin. Jer nije ona namijenjena samo za borovičke naraštaje, nego svakome tko je stanju zapitati se: zar postoje i ovakve stvarnosti, zar postoji takva upornost kao što je borovička!? A poznato je da posao dovršavaju samo uporni. I pravo kaže ona maksima: upornost je majka dobre sreće. Vi ste to u Borovici potvrdili i to smo sada ovom publikacijom opečatili.

ZADNJA TOČKA STAVLJENA Pater Mirko Nikolić Ja sam dobio knjigu neposredno prije promocije. Ima raznih čitanja, postoji tzv. dijagonalno čitanje i ja sam je tako pročitao. Dakle, samo preletio i vidio na prvi pogled. Jako mi se svidjela. I želio bih ovoj gospodi čestitati i zahvaliti u ime svoje i u ime sviju vas, nadasve na ovom projektu koji je ostvaren i zadnjoj točki koja je stavljena. Postoji i studijsko čitanje, to znači kad knjigu čitam ne samo iz interesa, nego srcem i s olovkom u ruci pa ono što mi je drago još zapišem ili podvučem. Nadam se da ćete vi svi na takav način ovu knjigu imati u ruci i tako je čitati. Kao što vidite, ona ima dvije stvarnosti obuhvaćene, obrađuje stradanje i obnovu. Stradanje koje je bilo bolno i koje mi negdje još u sebi nosimo. Ali lakše ćemo ga nositi i lakše nadvladati ako ovo drugo, obnova, bude što bolja i što obuhvatnija. Stoga, i u tom smislu zahvaljujem za ovu knjigu. Ima jedna latinska izreka: verba volant, scripta manent – riječi lete, a pisano ostaje. Dakle, sve što je napisano ostaje kao dokument i poticaj da se dalje piše.

NESVAKIDAŠNJI KONCERT

Nizozemci oduševili

Nakon tropskih vrućina i sveopće, pa tako i kulturne letargije, osvježenje nam je stiglo koncem srpnja kada smo imali prigodu prisustvovati nesvakidašnjem i za naše prilike neuobičajenom događaju. Dana 29. srpnja 2015. u župnoj crkvi sv. Mihovila održan je performans nizozemskog ansambla "Ricciotti" (Rikoti), koji je u suradnji sa župnim uredom organizirala produkcijska agencija "Gramofon" iz Sarajeva. "Ricciotti" je mini simfonijski orkestar, skupina od 40-ak mladih i pasioniranih glazbenika, mahom studenata, od kojih polovica studira na konzervatoriju u Rotterdamu i Den Haagu, a ostali u drugim visokoškolskim ustanovama i univerzitetima. Ansambl dobiva stalnu podršku Fonda za kulturnu participaciju vlade Kraljevine Nizozemske, a tijesno surađuje i s Nacionalnom udrugom za unapređenje veselosti. Prof. Željko Sertić "Ricciotti" nastupa na nekonvencionalan način izvodeći simfonijsku glazbu gdje se ona inače ne svira, na uličnim trgovima, bez frakova i koncertnih odijela, bez podija za orkestar, pa tako postavu mogu napraviti za nepune dvije minute, što im omogućava veliku mobilnost da u jednom danu mogu imati više nastupa u različitim gradovima. Tradicija putujućih glazbenika u europskim zemljama datira još od srednjeg vijeka, od francuskih trubadura, truvera i žonglera, do njemačkih Minnesängera i golijarda, a u novije vrijeme ta se praksa ustalila i kod nas (tradicionalni međunarodni festival ulične glazbe u Samoboru, te nastupi uličnih bendova u okviru dubrovačkih ljetnih igara). Primarni cilj je uveseljavanje gledateljstva, te osim što sviraju oni i pjevaju i plešu, a često se služe i akrobatskim vještinama i u takvim okolnostima ne možemo očekivati perfekciju koja se postiže na klasičnim koncertima u koncertnim dvoranama. Njihov habilitet je otvorena scena, gradski trg, park i slično. Vareškoj publici "Ricciotti" se predstavio raznovrsnim repertoarom, od simfonijske klasične glazbe, jazza, pop i world music te mjuzikla s njujorškog Broadwaya do bosanskohercegovačke tradicionalne glazbe – sevdalinke, dakle za svakoga ponešto. Scenografski je nastup bio veoma duhovito osmišljen i zaista smo uživali gledajući i slušajući te glazbenike pune mladalačkog poleta. Već sam napomenuo da je za ovakvu vrstu performansa potrebna otvorena scena i prava je šteta što se nastup mladih Nizozemaca nije održao na platou ispred crkve, kako je prvobitno bilo predviđeno. Unutrašnjost vareške crkve kao da je bila "preakustična" za ovaj ansambl (to "preakustična" navodim samo u kolokvijalnom značenju jer vrhunski profesionalni glazbenici se s lakoćom prilagode svakom akustičkom prostoru). Mladi Nizozemci

Lepršavi nastup nizozemskog ansambla

ili nisu imali vremena za kratku akustičku probu, kako bi upoznali zvučni ambijent vareške crkve, ili ih je zanio mladalački polet, tek na momente se njihovo muziciranje pretvaralo u nerazumljivu jeku, doslovce u kakofoniju u kojoj su dominirali perkusionisti i pojedini limeni puhački instrumenti. U pojedinim trenucima se čak nije moglo ni razabrati što izvode da nije bilo programskih listića na kojima je bio napisan repertoar, a i voditeljicu koja je najavljivala skladbe pri dnu crkve se teško moglo razumjeti zbog lošeg ozvučenja. Samo znalačko uho je moglo osjetiti puls sedmoosminskog takta koji je navještao da se radi o glazbi s balkanskih prostora. Tek pri kraju koncerta, kad su se glazbenici po zamisli scenografa "raširili", tj. kad su se poredali po dubini crkve i pomiješali s publikom, mogla se čuti jasna i čista intonacija i ljepota tona i fraze pojedinih instrumentalista u njihovim mikrosolističkim dionicama, te uvjeriti se u značajan umjetnički potencijal ansambla. BROJ 248

No, sve u svemu, ovaj performans se može ocijeniti kao uspješan i, što je najvažnije, prisutna publika je bila oduševljena. Poslije nastupa vareški župnik fra Mirko Majdandžić je uz osveženje organizirao zajedničko druženje publike s glazbenicima. Ozračje je bilo veličanstveno. Glazba kao univerzalna umjetnost koja ne poznaje ni jezičke niti bilo koje druge barijere približila nas je jedne drugima. Svi su zajedno zapjevali, naizmjenice su se čule naše i pjesme mladih Nizozemaca, a svemu je tome dao "šmek" naš župnik s gitarom. Ugodno sam bio iznenađen i dirnut kad su mladi Nizozemci otpjevali jednu dalmatinsku klapsku pjesmu. Otpjevali su je a capella veoma složno u višeglasnom homofonom slogu, na hrvatskom jeziku, otpjevali je savršeno kao da se natječu na festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Nastup "Ricciotti" ansambla je bio jedinstven događaj ovog, po kulturnim sadržajima siromašnog ljeta i toga ćemo se nastupa rado sjećati. KOLOVOZ 2015.

GITARSKA ČAROLIJA

edugo nakon performansa ansambla "Ricciotti" imali smo prigodu ovoga sušnoga ljeta – u kom je vareška ekonomija, kao i Stavnja, skoro sasvim presušila – krijepiti se glazbom i na nezaboravnom gitarskom recitalu održanom 9. kolovoza 2015., u staroj (od milja nazvanoj maloj) crkvi, koji je organiziralo HKD "Napredak" Podružnica Vareš, opet u suradnji sa župnim uredom. Oba su glazbena događaja bila "u znaku" Nizozemaca jer su, pored već spomenutog ansambla "Ricciotti", dva sjajna gitarista koji pohodiše naš grad, privatnim povodom i posredstvom svojih vareških prijatelja, došli iz Nizozemske. A to su briljantni gitaristi, kadrovi "Mostar Sevdah Reuniona", Mišo Petrović i Sandi Duraković. Prema riječima Miše Petrovića koje je uputio slušateljima uoči nastupa recital je koncipirao kao most prijateljstva, zbližavanje različitih kultura i naroda pomoću glazbe kao univerzalne umjetnosti. Koncertu-recitalu je prisustvovao i znatan broj gostiju iz Nizozemske. Muziciranje gitarskog dua bilo je na zaista zanosnoj visini poetski nadahnute artističke inspiracije, muzikalno i puno snažnog emotivnog naboja i energije koji su glazbenici gotovo telepatski prenosili na auditorij. Repertoar je znatnim dijelom sačinjavala popularna romska glazba, bilo već komponirana ili kao autorstvo samih glazbenika kroz varijacije i improvizacije na tu temu. Čudesni Mišo Petrović nam je dočarao svu raskoš i čaroliju gitarskog zvuka virtuoznošću od koje zastaje dah, ali koja nije sama sebi svrha nego rafinirano i intelektualno i emotivno osmišljena, što je svojstvo umjetnika široke glazbene, pa konzekventno tome, i op-

Sandi Duraković i Mišo Petrović

Muzika – most prijateljstva O još jednom izvrsnom koncertu, odsviranom Varešanima na dar, iz pera našega glazbenog recenzenta... Prof. Željko Sertić će kulture. Dinamički i agogički do perfekcije, s accelerandima koji su nas sukcesivno dovodili do kulminacije uzbuđenosti, ovaj izvrsni gitarski duo s neobičnom mirnoćom i blagošću vraćao je u mirno stanje meditacije. Kroz muziciranje ovog dua osjetili smo svu ljepotu ruskih ciganskih romansi, zvuk praporaca "trojki" i pjesmu vjetra snježavih ruskih stepa, pa zatim osunčane predjele Andaluzije gdje su nas glazbenici iz lirske meditacije poput adaggia Rodrigovog Aranjueza vodili do strastvenosti vatrenog flamenca i čudesnog juga Španjolske gdje se prepliću dvije kulture, maurska i kršćanska, što predstavlja posebno bogatstvo, da bi nas čas kasnije doveli do strastvenoga mađarskog čardaša. Cijeli repertoar je kompilacija različitih žanrova i kultura, dakle upravo most prijateljstva. Za takve emo-

tivne oscilacije koje karakteriziraju romsku glazbu posebnog i osebujnog temperamenta potrebna je znatna emotivna energija koju nam je ovaj gitarski duo neštedimice darovao. I kulturna je vareška publika odaslala pozitivan impuls, pa nije bez razloga ritam gitarist Sandi Duraković po svršetku koncerta kazao predsjedniku vareške Podružnice "Napretka" Mariju Mirčiću: "Tako je dobro svirati u vas ovdje, zovite nas opet!" Po mome osobnom sudu ovaj koncertrecital i travanjski koncert ženske vokalne skupine "Corona" je nešto najdragocjenije što smo u ovoj godini dosad čuli. S nestrpljenjem očekujem VaClaF festival, napose završni Miholjski koncert, čvrsto uvjeren da ćemo uživati kao i na ova dva spomenuta.

MLADI IZVI\AČI

Iz Lyona u Vareš

Lionski skauti na Strici (Amandine u sredini) KOLOVOZ 2015.

Na Strici su, u sklopu tzv. projekta solidarnosti koncem srpnja boravili mladi izviđači iz Francuske i zajedno s članicama mjesnog udruženja žena radili na uređivanju puta zdrave hrane i izletišta Obla glava. No, njihov dolazak imao je i turističku pozadinu. Zatekavši ih u ambijentu ovog našeg reprezentativnog sela pribilježili smo kratki razgovor, a najotvorenija je bila Amandine kazavši: – Ovaj je projekt pokrenut prije dvije godine i mi smo u Bosnu i Hercegovinu došli da proširimo svoje vidike i upoznamo nove kulture. Bili smo najprije u Fojnici i na Prokoškom jezeru, a nakon Vareša i Strice idemo u Konjic i Mostar. Ovdje smo došli po preporuci jedne poznanice koja je već obišla ova područja preko organizacije "Alterural". Inače dolazimo iz Lyona, drugog najvećeg grada u Francuskoj. Vareš nam se svidio zbog svojih prirodnih ljepota i kulturno-povijesnih objekata. Na Strici su nas posebno lijepo primili i mi bismo definitivno voljeli ponovo ovdje doći. Tako je za list "Bobovac" govorila Amandine. Sa svojim kolegama iz izviđačkog odreda "Zvijezda" Vareš mladi Francuzi se nisu uspjeli sresti u Varešu, ali jesu u Konjicu jer su ovi u sklopu vlastitih aktivnosti bili tih dana ondje i tako su im se putovi križali. M. M. BROJ 248

ZAPUŠTENI SPOMENICI (III) Na visokom brdu Oglaviću, nad kojim se orli s vjetrima bore, u neka davna vremena, ili, ako ćemo preciznije u XV. stoljeću, ugnijezdio se grad, a taj grad bio je preteča današnjeg Vareša. Od minulih vremena ondje ostadoše samo Batvići i ruševine crkve koja je dominirala vareško-potočkom kotlinom i bila vidljiva ma od kud se dolazilo i prolazilo, te nekoliko sitnih predmeta nađenih na tom lokalitetu. Crkva na Oglaviću bila je posvećena sv. Iliji, pa su se, upravo na Ilino, ondje održavale mise još u vrijeme između dvaju svjetskih ratova, na tada još nekako zamjetnim ruševinama crkve. Do danas se sačuva samo predanje o nestalom gradu na koje nas pokatkad podsjeti grmljavina olujnih oblaka, i to kad nam pogled zapne za Oglavić uz upozorenje vremešnih Varešana: 'ajdete u kuću, nadvelo se od Borovice... (J. Klarić, "Bobovac" broj 119)

Piše Toni Petković

evelika dolina ispod sjeverne strane Peruna, u koju se slijeva pet planinskih potočića i koji u daljem toku tvore rječicu, nazivala se Potoci. Naselje koje je ondje postojalo do prije četrdesetak godina također se zvalo Potoci. Ono je bilo jedno od najstarijih naselja vareške općine i preteča današnjega grada Vareša. Smješteno je u samom podnožju Peruna. Jedan od pet spomenutih potočića nosi i danas naziv Saski potok, a kotlina kroz koju protječe nazvana je Saski Do, zbog nekadašnje kolonije saskih rudara. Prema predaji, u Potocima se nekoć nalazila i kapelica, a zaštitnik ovog naselja bio je sv. Ilija. No, prvo naselje za koje pretpostavljamo da se moglo zvati Vareš nalazilo se na blagoj osunčanoj padini iznad Potoka, u neposrednoj blizini današnje Semizove Ponikve. Tako barem upućuje predaja jer se za rječicu, nastalu od spomenutih pet potoka, a koja se ispod nekadašnjeg vareškog groblja "Ruda" ulijevala u Stavnju, koristio naziv Varešac. I oni koji bi išli najkraćim pješačkim putem od Kraljeve Sutjeske do Vareša, zaustavili bi se tu da osvježe umorne noge – na Varešcu. Iznad potočkog naselja nalazi se dominantno uzvišenje, okruglastog oblika, koje nosi naziv Oglavić. Zapadno od njega, prema Semizovoj Ponikvi, stršila su još dva slična i povezana uzvišenja, koja se nazivalo Oble glave. A Semizova je Ponikva svojim kosnim livadama vezana za visoravan Vranjkovci. Ovi toponimi pripadaju južnom dijelu gore Velež, niz koju se

Brdo iznad Vareša navrh kojeg se nalazila crkva sv. Ilije

Crkva sv. Ilije na Oglaviću prema vareškoj kotlini slijeva Veleški potok. Riječi dolina i gora, imenice Oglavić, Ponikva, Velež i Stavnja ključne su za rekonstrukciju slavenskog poimanja božjeg ustroja svijeta, ali ovdje nisu predmet daljnjeg objašnjavanja. One se svojim imenima uklapaju u ukupnu sliku vareške mitske pozornice. Na već spomenutom Oglaviću, nikako slučajno, nalazila se crkvica sv. Ilije. U obilasku toga terena moguće je pronaći ostatke kamena od kojeg je crkva, barem u temeljima, bila građena. Upućeniji mogu uočiti i moguću orijentaciju crkve. Danas su ti ostaci već uvelike zarasli pa bez arheoloških radova ostaje nemoguće utvrditi veličinu i oblik crkve. Pri pregledu terena zanimalo me ima li u blizini crkve tragova koji bi ukazivali na postojanje groblja uz nju, no tome nema vidljivih dokaza. To bi vjerojatno olakšalo određivanje starosti crkve, ali... U blizini nema niti mramorja odnosno stećaka, koji su nastajali u srednjovjekovlju. Dakle, sve ostaje na pretpostavci da se radi o vrlo starom objektu, izgrađenom u ranom srednjem vijeku, po prihvaćanju kršćanstva. Ova mogućnost ima uporište u činjenici da vareška toponimija nosi nazive pretkršćanske starine. Na tim prvobitnim temeljima vjerojatno se vršila izgradnja novog zdanja po propadanju starog, a sasvim je moguće da je bila rađena od drveta koje je s vremenom trebalo obnavljati. No, u nedostatku znatnijih pisanih i arheološki potvrđenih BROJ 248

tragova koji bi imali znanstvenu težinu, kao u slučaju crkvice u Dabravinama, da bismo osvijetlili oglavićki tamni prostor preostaje nam osloniti se, ali sasvim oprezno, i na predaju. Time stvaramo preduvjete i za arheološko ispitivanje. Jedna od predaja, koju sam zabilježio kao legendu, izravno govori o izgradnji crkvice na Oglaviću, govori o mogućem vremenu izgradnje i o tome zašto je građena baš tu. Dakle, prema legendi, izgrađena je kako bi se neutralizirao kult boga Peruna i njegovog mitskog zmijolikog protivnika, boga podzemnog svijeta, tj. zmaja Velesa, i dobila je naziv "kišna crkva". Prema dosadašnjim pokušajima rekonstrukcije vareške mitske pozornice, bog Perun je upravo na Oglaviću gromom ubio zmaja Velesa, koji je bio zapriječio vareškim vodama da teku. I njegovim ubijanjem one su provalile. Kršćansko "preslojavanje" poganskoga boga Peruna je prorok, gromovnik sv. Ilija, koji se ognjenim kolima vozi po nebeskom svodu, a Veles je u kršćanstvu dobio odlike đavla. Na sjeverozapadnoj strani gore Velež, u kanjonu Bukovice, i danas su vidljivi tragovi kotača ognjenih kola sv. Ilije, kada je u ljutnji sišao s nebeskih visina da uspostavi red na zemlji, poremećen od strane otpalog anđela koji je zapriječio vode. To je, prema mojim spoznajama, jedina predaja uopće koja govori o tome da se sv. Ilija, nakon što je postao stanovnikom neba, vratio na zemlju i ostavio na njoj KOLOVOZ 2015.

urezan trag, što bi imalo smisla na terenu nekako obilježiti. Ovaj mitski događaj imao je izravnoga učinka na razvoj rudarstva i metaloprerade u Varešu. Da zaustavljene vode nisu oslobođene, rijeke Varešac i Stavnja ne bi mogle pokretati brojne majdane na svojim obalama u kojima se talilo i kovalo željezo. Stoga nimalo ne čudi da je ova predaja u kršćanskoj preinaci stavljena u rudarski kontekst, a crkvica na Oglaviću posvećena sv. Iliji. Prema kazivanjima, od naselja na Oglaviću prema crkvici, gdje se nalazila i "čaršija", vodila je cesta kojom se moglo šetati. A iz više izvora, do današnjih dana, živo se prenosi priča o misterioznoj ploči s alkom, koju su vidjeli mnogi, ali je nitko nije mogao podignuti. Kad bi se vratili na to mjesto s prikladnim alatom i potreb-

nim brojem ruku, ploču s alkom nitko od njih nikada ponovo nije vidio. Ostalo je vjerovanje da je pod tom pločom bilo nešto nezamislivo vrijedno ili u najmanju ruku zagonetno. Meni je ovu predaju prenio pok. Jozo Petrović iz Potoka, koji je još kao dječak istu slušao od starijih mještana i često izlazio na Oglavić u potragu za njom. U mlađu crkvu, sjećanje na koju seže do naših dana, dolazilo se o svetkovinama s raznih strana: iz Duboštice, s Vrovine, iz Vijake itd. i ondje su obavljana kolektivna vjenčanja da ne bi mlada bila ukradena, te igralo se kolo i šetalo Oglavićem. Josip Tokmačić je u svojoj monografiji Vareša zabilježio usmenu predaju o prisilnoj seobi rudara iz Duboštice u Vareš i postojanju crkvice na Oglaviću (gdje je, kako navodi, bila čaršija), kao i crkvice na

Diknjićima (koja je, usput rečeno, bila posvećena sv. Ani). O tome postoje i zapisi povjesničara Hamdije Kreševljakovića. Osobito je zanimljiva predaja da se još koncem 18. stoljeća u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak održavala procesija s bakljama i fenjerima s Diknjića, preko Vijenca, na Oglavić (pri čemu su pjevane tužaljke) i odatle se spuštalo u Vareš u 9 sati ujutro, gdje su započinjali obredi. To je također zabilježio Josip Tokmačić. Sve navedeno pruža nam dovoljno razloga i moralne obveze da se zauzmemo za uređenje i obilježavanje prostora gdje se nalazila crkva na Oglaviću, kako bi se nastavilo čuvati sjećanje na ovu baštinu. A ujedno bi trebalo potencirati i znanstveno istraživanje ovoga povijesnog vareškog lokaliteta.

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

SJEĆANJE

Dana 20. srpnja 2015. u 78. godini života preminula je naša draga

Prošla je godina dana otkako nije s nama naša draga supruga i majka

JANJA PAVIĆ rođ. Filipović

MANDA DJAKOVIĆ rođ. Nikolić

(1938. – 2015.) Zauvijek ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Suprug Mišo, kćerke Borka i Slavica

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

MIRJANA RAJIĆ

(3.VIII.2008. – 3.VIII.2015.) Dana 3. kolovoza navršilo se sedam godina otkako nas je napustio naš dragi

(1948. – 2015.)

MARKO ĆURAKOVIĆ

Ne plačite nad grobom njezinim, samo joj tiho priđite. Sjetite se dobrote njene i vječni joj mir poželite. Zauvijek si s nama u našim srcima i mislima. Obitelj Rajić

Iako nisi više s nama, živiš u našim srcima, mislima, u našim molitvama... Ponosni smo što smo te imali, čuvamo uspomene na tebe. S ljubavlju: supruga Anđa, djeca Dražan, Alen, Marijana i Borjana s obiteljima TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE SLAVKO DUŽNOVIĆ

LUKA DIVKOVIĆ (10.IV.1939. – 27.VII.2009.)

(1924. – 2014.)

BRIGITA DIVKOVIĆ

ANA DUŽNOVIĆ

(4.XII.1939. – 8.V.2012.) Pamtimo vas s ljubavlju i poštovanjem. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji

(1934. – 2015.) Tužni smo što vas nema, ali ćemo se uvijek sjećati. Počivajte u miru Božjem! Sin Boško, nevjesta Monika, kćerke Dragica i Gordana, i unučad

TUŽNO SJEĆANJE

(27.VII.2014. – 27.VII.2015.) Navršila se godina dana od smrti naše drage

(25.VIII.1992. – 25.VIII.2015.)

MIROSLAV TERZIĆ

TEREZIJE ŠURKIĆ S ljubavlju te spominjemo, po dobroti pamtimo, u srcu zauvijek čuvamo. Počivala u miru Božjem! Sestra Manda, zet Gabrijel, s obitelji KOLOVOZ 2015.

(3.VII.2014. – 3.VII.2015.) S ljubavlju te čuvamo u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji: suprug Marko, kćerke Ivanka, Marija, Božana, Krunica i Zorka s obiteljima

BROJ 248

U našim srcima i mislima žive trajne uspomene na tebe, tvoj dragi lik i dobrotu. Počivao u miru Božjem! Tvoji: majka, brat, sestre

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 5. kolovoza navršile su se četiri godine od smrti naše drage

(6.VIII.1994. – 6.VIII.2015.) Dana 6. kolovoza navršila se 21 godina od smrti našeg dragog

KRISTINE ZLOVIĆ rođ. Varoščić (1933. – 2011.) Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoju dobrotu i plemeniti lik ostaje živjeti u nama. Počivaj u miru! Suprug Vjekoslav, djeca Smiljka, Matilda i Mišo, unučad Sanja, Goran, Tanja, Lana i Errol, nevjesta Dina, zetovi Nenad i Milan

FILIPA JOZELJIĆA Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u nama. Počivaj u miru! Supruga Anđa i sinovi Dragan i Zoran s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE IRENA ĆURČIĆ

IN MEMORIAM

S ponosom te čuvamo od zaborava. Uvijek ćeš biti u mom srcu, mislima i sjećanjima, i posebno tvojim unucima Bojanu i Dejanu.

(21.IV.1934. – 15.XII.2013.)

DUNJA ANDRIJEVIĆ rođ. Ćurčić

Dragi roditelji, mnogo nam nedostajete. Počivajte u miru Božjem!

ANTO ILIĆ KATA ILIĆ (9.II.1933. – 6.VIII.2014.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima i tvoje mjesto ispunjava tvoj duh koji lebdi među nama. Zlata, Darko, Kaća, Tomija

Vaša djeca

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(10.VIII.2010. – 10.VIII.2015.)

Navršavaju se dvije godine od smrti naše drage mame

Na našeg dragog

JANJE BARKIĆ

NENADA RIĐIĆA

(10.VIII.2013. – 10.VIII.2015.)

Tuga u srcima i sjećanje na tebe ostat će vječno! Počivaj u miru Božjem!

Ostat ćeš vječno u našim srcima. Počivala u miru Božjem!

Tvoja obitelj

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 11. kolovoza 2015. navršila se godina od smrti našeg dragog

(13.VIII.2011. – 13.VIII.2015.) Dana 13. kolovoza navršile su se četiri godine od smrti našega dragog

ANTE OBRDALJA Iako te nema, sjećanje na tebe nikada ne umire. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM Našoj dragoj

ANĐELKI IDŽAKOVIĆ rođ. Čulić

DARIJA ANDRIJEVIĆA

(1.IX.1936. – 14.VIII.2010.) Peta je godina otkako si nas napustila, ali tvoj plemeniti lik, tvoj osmijeh i dobrota koju si nesebično širila zauvijek će ostati u našim srcima. Počivala u miru! Suprug Mirun, sin Boris, nevjesta Dušanka i unuk Davor iz Australije

Voljeni nikad ne umiru dok žive oni koji ih vole. Počivao u miru! Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM KATARINA DŽEBA

RUDOLF (RUDO) DODIK

Dana 16. kolovoza 2010. tvoje je srce zauvijek prestalo kucati. Utjehu tražimo u sjećanju na tebe, voljena majko. Vrijeme prolazi i godine se s lakoćom nižu. No ni vrijeme više nije bitno, jer sve dok smo i mi živi u nama živi dio tebe.

(16.VIII.2005. – 16.VIII.2015.) Godine prolaze, ali zauvijek si u našim srcima i mislima. Tvoji najmiliji

BROJ 248

Tvoji najmiliji KOLOVOZ 2015.

SJEĆANJE

U SPOMEN

Na drage roditelje

ILIJA BARIŠIĆ RAJMUND MONDI RAJKOVIĆ

ELIZABETA RAJKOVIĆ rođ. Andrijević

(1924. – 2000.)

(1929. – 2011.)

(2012. – 2015.)

Uvijek ste u našim mislima i srcima. Počivali u miru Božjem!

Dragi Ilija, dragi tata! Minule su tri godine otkako si nas 19. kolovoza iznenada napustio. Lijepe uspomene na tvoju uzornu dobrotu, ljubav i razumijevanje ostale su živo prisutne u našim srcima. Molimo dragog Boga da ti podari vječni život.

Vaše kćerke s obiteljima

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

U SPOMEN

(16.VIII.2010. – 16.VIII.2015.) Dana 16. kolovoza navršilo se pet godina boli otkako nije s nama naš dragi

JANJA MILIČEVIĆ rođ. Jarčević (20.VIII.1989. – 20.VIII.2015.)

PAVO LOVRENOVIĆ Bio si tih i blag, čestit, pošten, pun dobrote i ostavio si među nama duboki trag. Sjećanje na tebe ostaje vječno. Počivaj u miru Božjem!

S ponosom i ljubavlju čuvamo uspomene na tebe. Počivala u miru! Tvoji najmiliji

Tvoji: supruga i djeca s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM FRANJO SEMUNOVIĆ

(20.VIII.2014. – 20.VIII.2015.)

DRAGICA IDŽAKOVIĆ rođ. Varoščić

(16.III.1935. – 22.VIII.2006.)

Draga naša, prođe prva godina bez tebe. Godina teška i duga, ali ni naredne neće biti ništa lakše. Hvala ti za svaku tvoju riječ, za sve što si nam dala, od srca ti hvala. Volimo te. Počivaj u miru Božjem!

BERNARDICA SEMUNOVIĆ Dragi naši, vječno ćete živjeti u našim mislima i srcima. Počivajte u miru!

Sin Leon s obitelji

Vaši sinovi s obiteljima

(7.I.1942. – 21.X.2005.)

TUŽNO SJEĆANJE

na našeg dragog

Dana 25. kolovoza navršit će se devet godina otkako više nije s nama

BERNARDA KOLAKOVIĆ rođ. Prskalo Ostaješ u našim sjećanjima. Počivala u miru Božjem! Tvoja djeca i unučad

TUŽNO SJEĆANJE (31.VIII.2013. – 31.VIII.2015.)

ZORANA STJEPANOVIĆA

na našeg dragog

(23.VIII.2014. – 23.VIII.2015.)

MIJU LEKIĆA Grge Naša ljubav za tebe je vječna. Volimo te. Počivaj u miru Božjem!

Vrijeme prolazi, ali sjećanje ostaje u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji KOLOVOZ 2015.

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji BROJ 248

NAŠA PRIČA

Mato Trešiljak Piše Tvrtko Gavran

ad čitatelj uzimadne volje, snage i strpljivosti ovu priču pročitati do kraja, shvatit će ne samo da Mato Trešiljak zaslužuje o sebi književni zapis, nego će nešto i naučiti iz priče kao i ovaj pisac. U planinskom selu Svrtak na visoravni Zvijezda-planine kod Vareša kraj rata 1945. godine zatekao je i Matu Trešiljka. Tu se nije zadesilo manje od dva ni više od pet domaćinstava, niti više od dvadesetak čeljadi. A kako su tu ostali, i sam se Gospod (vjerujem) čudi. Kako su "ti iz šume" (tako ih nije zvala samo moja baka Jelka Blažević Kivičina, već i drugi) gdje god su pali uspostavljali odmah svoju vlast, tako i tu Trešiljka izaberu za predsjednika Narodnog fronta, kao i na druge položaje koje su imali i trebali tko zna zašto. Mati se od svih tih titula najviše dopala ona "predsjednik Narodnog fronta" i niti je se ikad odrekao, ni se dao smijeniti. Džaba su birali i postavljali druge. Džaba su i Narodni front ukinuli. Matu nisu mogli. Nikad. Do kraja života je sebe titulirao "predsjednikom Narodnog fronta sela Svrtak". I to je trajalo dugo jer je kraj rata

Matu zatekao u dobi od dvadeset i sedam godina. Mato se oženi (poradi toga Vam ovo i pričam) i kad se više nitko nije nadao, poslije deset godina braka dobi sina Ivana. I rastao sin Ivan tako sve do četvrtog razreda pučke škole u miru i blagoslovu, a da ga otac Mato malo što upita. Do toga jutra. To jutro, kad se nitko nije nadao, predsjednik Narodnog fronta sela Svrtak svog sina Ivana, koji se spremao u školu, priupita: "A učite li vi u tim školama o kakvim velikim ljudima?". "Učimo", odgovori sin. "Na primjer", dalje će predsjednik Narodnog fronta. "Pa, eto, o drugu Titi, Staljinu, Marksu", kaže predsjednikov sin. "A jeste li učili o meni i Jovi Tarabi?", konačno dođe predsjednik na ono zbog čega sve ovo i ispituje. "Nismo", odgovori sin, snebivajući se. "Dobro je, to se uči u višim školama", ne dade se zbuniti predsjednik. A sad: što je to što sam naučio od Matana Trešiljka, predsjednika Narodnog fronta sela Svrtak? Ne dati se smijeniti – to sam naučio. Uvijek biti predsjednikom Narodnog fronta. Dadnemo li se smijeniti, neće nas biti.

Demokratska se rotacija začas u demonsku okrene. Komu se ova priča ne čini poučnom, nije još išao u više škole gdje se to uči. I jednoga dana će biti i te visoke škole u kojima će studenti iz moje priče o Mati Trešiljku učiti. Nemojte se samo nadati. I molite.

OGLAS

Zahvala

PRODAJEM DVOSOBAN STAN (51m²) U VAREŠU, KULA "B", PRVI KAT. INFORMACIJE NA TELEFON: 063/990-531.

Zahvaljujemo na nesebičnoj pomoći prilikom izvođenja radova na spomen-obilježju na lokalitetu Tisovci gospođi Mandi Grabovac i gospodinu Igi Bogeljiću. Izvođač radova: SZUR "Monting" Vareš

ISPRAVAK U "Bobovcu" broj 246, str. 4, u tekstu "Metar po metar asfalta" među imenima i prezimenima onih koji su donirali sredstva za pogarsku cestu, dionicu iz Bara do groblja, jedno je prezime krivo navedeno: naime, umjesto Dizdarević (Željka L.) trebalo je stajati Davidović rođ. Lovrenović. Ispričavamo se zbog ove nenamjerne pogreške.

IZLETIŠTE ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

BROJ 248

KOLOVOZ 2015.

IZ STARIH ALBUMA

Potkraj šezdesetih Na gornjoj fotografiji su članovi KUD-a "Zvijezda" Vijaka, potkraj šezdesetih godina. Stoje (slijeva nadesno): Ivanka Peštić, Jela Peštić, Marija Lekić, Ana Lekić, Justa Matičević, Katarina Jurkić. U donjem redu: Pero Jurkić, Mato Peštić, Valerija Peštić, Stijepo Jozić. Podatke pružio Slavko Jurkić (Džojkan). Drugu fotografiju ustupio je Vinko Šimičević (Đura) i onima koji su na njoj ostavio draž da prepoznaju sami sebe... A riječ je o učenicima drugog i četvrtog razreda područne osnovne škole na Pogari, 1966.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

KOLOVOZ 2015.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 248

VJERA I TRADICIJA

Priredio J. Klarić

Potoci - suze kojih više nema

Mekana travnata zaravan na Visu ponad Potokâ, vareške Atlantide. S jedne strane nadvio se mrgodni Perun, s druge valovita planina Zvijezda, a k'o tepih Vranjkovci – mjesto gdje se svake godine o Ilinu skupe Potočani koji su još živi i njihovi potomci, da se zaigra kolo potočko. Običaj koji svoje korijene vuče još od starih vremena, kada se izlazilo na okolna brda da se sabere i čuje riječ Božja, izgovori molitva. Sve to u slavu svetog Ilije, zaštitnika Bosne, koji gotovo svake godine otprilike o svom danu protutnji nebom u svojim kolima čiji ognjeni kotači, dotičući vrhove bosanskih planina, izazivaju munje i grmljavinu, a kopita silovitih konja, gazeći bistrim potocima, donose kratkotrajni ljetni pljusak koji pokvasi trud zakašnjelom koscu i smoči sijeno, ili mu stog poslije sprži munja, jer o Ilinu se ne radi na njivi, ma kakvo vrijeme bilo.