Život poslije smrti

Page 1

POSLIJE SMRTI LJUBAV NE PRESTAJE Mija Blatančić



Često ponavljam u sebi da mrzim knjige s dosadnim početcima i da ću pisati samo ono što čitatelj želi čitati. Nakon neslavne prve, nastavljam sa sljedećom knjigom, a visim na kraju. Jedva sklapam sebe poslije smrti roditelja. I sad gužvam papire ispisane klišejima. Blokiram. Nekad mislim da ni ne dišem. Dišemo li inače ili samo nekad osjetimo umrlost? Ili bol? Moje ime je Teodora Vidas. Dobro došli u

m o j u

s t r a n u

p r i č e.



***

Posao me odnio u grad u kojemu nikoga ne poznajem. Samo sam jednog jutra dobila obavijest da me premještaju u Rijeku. Novi grad, novi ljudi, novo sve. Smjestila sam se te započela isto što sam radila i kod kuće. Prazan stan, uvijek slobodna kupaonica i samo jedna šalica za kavu vjerojatno su unijele i u me prazninu. Zbog posla nisam često bila kod kuće, a, iskreno, nisam ni željela biti. Kao strastvena novinarka, i nakon radnog vremena ostajala bih na poslu. Jednog jutra, sasvim slučajno, kao grom iz vedra neba, zaletjelo se nešto u mene. Mislim, nije bilo nešto. Bila je to djevojka približno mojih godina koja se ispričavala jer mi je sve papire rasula iz ruku. Zajedno kupimo moje ispisane misli koje su već počele letjeti jer je i vjetar, pretpostavljam, bio protiv mene. Nosila je naočale, imala dugu crnu kosu, šiške koje nisu bile odrezane po mjeri i bila je obično odjevena. Odmah sam znala da ćemo se dobro slagati. Zvala se Monika. Često bismo sjedile u mom stanu i pile kavu iz dviju šalica, što me posebno radovalo. Povjeravale smo se jedna drugoj, dijelile odjeću i komentirale dečke. Nije prihvaćala Boga, ali to nas nije sprječavalo da (p)ostanemo prijateljice. Jedne večeri odlučila me upoznati sa svojim društvom. U početku sam se protivila jer nisam bila društvena osoba, ali pristala sam nakon poludnevnog nagovaranja. Prva večer nije ispunila moja očekivanja. Upoznavanje, objašnjavanje, zatim šutnja. Što pričati u društvu u kojemu nikoga ne poznaješ, u kojemu znaš samo imena? Dobra stvar je što su se njihova imena lako pamtila jer su imali kratke nadimke: FiLIP, Lovro, TOMIslav, MIHOvil, Katarina (Kaća) i MONikA.


Svaka sljedeća večer bila je bolja. Druženje nam je prešlo u naviku. Čak se i moj stan napunio ljudima. Sjedili bismo ondje do jutra, a ujutro svatko svojim poslom. Morala sam kupiti još pet šalica. Odjednom, osjećala sam se sigurno. Svi su bili toliko dragi. Znala sam da će uvijek biti tu, da nikada neću biti prazna.

A on... Isprva jedan više dečko s klišej frizurom, uvijek u trenirci, apsolutno uvijek nasmijan, s malo brade. Često su mu se oči caklile i imao je bolje obrve od mene. Zapravo, to sam prvo uočila. Vrlo brzo Lip i ja počeli smo izlaziti bez društva. Osjećala sam se drugačije. Kao da ono ispunjenje što sam doživjela s društvom nije bilo dovoljno, kao da mi je baš on trebao da se više nikada ne osjećam prazno. Zanemarila sam obaveze. Zanemarila sam vlastitu knjigu. Sve je postalo tako lako. Kao da imam sve vrijeme ovoga svijeta. O svemu smo razgovarali, svaku bol i tugu dijelili. Izgubila sam oba roditelja, a on oca. On je znao razumjeti. Imali smo iste stavove prema Bogu i vjeri. Često bismo pričali o životu nakon smrti sjedeći na grobu njegova oca. Njegova frizura više nije bila klišej, njegove trenirke nisu bile samo trenirke. Što se tiče brade, niti jednom dečku nije lijepo stajala osim njemu. To je bio On i nitko više. Njegov osmjeh bio je najglasniji. Osmjeh koji mi je srce ispunjavao, a u isto vrijeme neprimjetno kidao. Dani su prošli. Mjeseci su prošli. Pa i godina... On i ja još uvijek mi. Svi su bili sretni zbog nas, ali nitko kao mi sami. Zaljubila sam se u njegove pokrete, dodire, razmišljanja. Osjećala sam da ljubav nikad neće prestati. Samo jedan poljubac, jedna poruka, jedan zagrljaj ispunili bi moj dan. Postajali smo sve bliskiji, ljubav je sve više rasla. Osjećala sam da bih mogla čitav život provesti s njim.


Naravno, bilo je nesuglasica. Bilo je svađa. Vikanja. Vrištanja. Plakanja. Ali, na kraju dana, znala bih da svatko od nas ima i mir i nemir u onoj drugoj osobi. Veliki problem, ne meni, predstavljao je Tomi. Lip je mislio da ima nečega među nama. Svaku svađu kao da bi namjerno započeo. Jednom prilikom došlo je do tuče u mom stanu. Lip je udario šakom Tomija u nos. Bilo je previše krvi. Kad sam pokušala pomoći Tomiju, Lip je počeo vikati: – Trebala bi i ostati s njim! Povrijedilo me što mi nije vjerovao. Moj plač bio je dovoljan da Lipa istjera iz moga stana. Nekada bih samu sebe pitala, pa prebrojavala, koliko je bilo smijeha, a koliko suza u našoj vezi? Bojala sam se reći si odgovor naglas. Jedne večeri, dok upitala sam tiho:

smo

sjedili

na

krovu

zgrade,

- Kada ova veza prestaje? Brzo sam dobila odgovor koji sam i očekivala: - Nikada. Odgovor sam očekivala, ali osjećala sam da nije tako. Iz njegove ljutnje tijekom svake svađe, čak i one najmanje, čitala bih da ne može više. Ne može više sastavljati mene kada padnem. Ne može više ni slušati moje riječi. Ne, ne može on provesti život sa mnom. Nastavila sam: - A kada ova ljubav prestaje? Odgovor sam čekala nekoliko minuta. Pogledao me onako kako je samo on znao i odgovorio pitanjem: - Kad želiš da prestane? Nasmijala sam se jer ovaj odgovor nisam očekivala. Iako sam osjećala da se nešto mijenja. Nekada smo satima razgovarali, a sad je tišina preuzimala većinu našeg vremena.


Sigurna sam da je mjesec prošao da se nismo vidjeli. Kad bi se društvo skupljalo, on bi uvijek bio zauzet. Nije mogao doći iz nekoga izmišljenog razloga. Pomislila sam da je to zbog tuče. Možda mu je bilo neugodno... Svejedno, zasmetalo me. Koliko istih noći... Sjedim na krovu sama. Pošaljem poruku, ne odgovara... Nazovem, ne javlja se... Ubijalo me to. Lako za suze što padahu niz obraze. Za jecaje što su molili naglas. Javljala se ona praznina... još uvijek duboko skrivena u meni. Nisam mogla ostati sama. Ne bih to podnijela. Nakon isplakane noći, osjećala bih se bolje. Mislila sam: -

Muško je to, falit ću mu... Stići će poruka...

Ali nisam. Nije. Prolaze

dani... Ne znam što radi, gdje je i s kim...

Ljuta i u suzama, odlazim do njegova stana bez tračka nade... samo da mi kaže da je gotovo. Kao čovjek čovjeku, ne kao neprijatelj neprijatelju. Kada sam došla, samo me zagrlio i rekao: - Oprosti što sam te odbacivao. Imao sam obaveza u koje te nisam htio miješati. Moje ruke obgrlile su njegov struk. - Ali ova tišina ne traje satima niti danima, traje mjesecima. Zagrlio me još snažnije i rekao tiho, ali jasno: - Volim te i uvijek ću. Bilo je dovoljno da se preko svega prijeđe. Odveo me na ručak. Kada je jelo stiglo, osjećala sam se opet kao nekad. Bilo je to nešto novo, nešto bolje u vezi. Cijeli dan smo proveli skupa. Samo je ponavljao, kao melem za moje uši, da sam mu nedostajala. Znala sam to.


I dok se svjetlo dana gasilo, osjećala sam da moja ljubav jača. No, kako se svjetlo gasilo, gasila se i ova veza. Počeli smo razgovarati. Prvi je započeo: - Misliš li da ova veza ima smisla? Odmah sam zaplakala. Iz mojih usta nije izašla ni jedna riječ, opet samo plač i jecaj. Iz plača je mogao pročitati da me ne može, ne smije ostaviti, ali nije čitao, nije odustajao. Počela sam moliti, preklinjati, na samom kraju čak i proklinjati. Nije pomoglo. Pitala sam samo jedno: - Prestao si voljeti? Odgovor je bio jasan: - Volim te, ali ne kao prije. Sve je stalo u meni. Sjetila sam se: Kao čovjeku... Ostalo je snage da se ljudski ode.

čovjek

- Zahvalna sam ti na svim provedenim danima. Unatoč svađama, bilo je lijepo. Uz tebe sam naučila voljeti. - Hvala i tebi na svemu. Želim ti sreću. Molim te, pokušaj shvatiti. Bilo je i meni lijepo, ali mislim da to više nije to. Izlazim van, a kiša lijeva. Ni kap kiše nisam osjetila na sebi jer već sam bila pokisla od suza. Dani su postali prazni. Osjećala sam da propadam. Nismo se više sretali. Nije postojala ulica u kojoj bismo se sreli jer nisam više izlazila. Zatvorena među svoja četiri zida. Okružena prijateljima, a ipak sama. Ponekad bih mu iz očaja poslala poruku na koju nikada ne bih dobila odgovor. Dani su postajali duži, minute kao godine, sati kao stoljeća. Često sam sebe krivila. Opraštala i sebi i njemu jer nismo znali, nismo mogli.


Konačno sam se vratila svojim obavezama i nastavila knjigu, posao shvatila ozbiljnije. Stavila sam slušalice u uši i krenula na posao. Pješke, samo nekoliko metara niz ulicu. Dok sam prelazila zebru, kao i inače, zamišljene glave, pune glupih misli, nisam se osvrtala. I kao grom iz vedra neba, nešto je naletjelo na mene. Mislim, nije bilo nešto. Bio je to automobil. Prvo što sam vidjela kad sam otvorila oči bila je bolnica puna ljudi. Oko mene je stajalo, sada već, moje društvo: Mona, Lo, Kaća, Miho i Tomo. Svejedno, bila sam sama. Plakali su. Kad sam malo bolje pogledala, shvatila sam da nisam sama. Bilo je još nekoliko osoba oko mene i svi smo bili isto obučeni. Odnosno nismo. Samo prekriveni bijelim plahtama. I tad sam shvatila. Umrla sam. Tijelo je umrlo, ali duša je bila živa. Slušam ih kako pričaju o prometnoj nesreći... Umrla sam na licu mjesta. Pokušala sam dokazati da sam tu, ali nitko me nije slušao. Više nitko nije BIO tamo. Bila sam opet sama. Nitko od rodbine nije preuzeo moje tijelo jer rodbinu nisam imala. Prijatelji su riješili sve što je bilo vezano za moj pogreb. Gledala sam kako biraju što će mi obući na sprovod. Pokušavala sam reći da ne želim biti zatvorena u lijesu, a još manje dva metra pod zemljom. Nisu čuli. Izabrali su odjeću kakvu volim i to me u tom trenutku obradovalo.


*** Danas je taj dan. Prostorija je puna ljudi. Svi su tu... Od šefova i prijatelja do poznanika. Gledam sebe. Pogled je nestao, oči su zatvorene, ruke prekrštene. Spremne za molitvu. Vani kiši više no inače. Više nego onog dana kada me ostavio. Slušam jecaje i suze dok ležim među svima. I čekam da dođe. Čekam. Stigao je. Gledam ga. Pada na koljena i moli Boga da me vrati. Kako je, usudila bih se reći, smiješno... Kad sve prođe, tek tad te stigne. Iz njegovih očiju više je suza teklo nego iz mojih one noći. Plakao je kao dijete. Njegova krv bila je zaleđena, osjetila sam to. Osjećala sam ih otkinuti. ga oslobodim suza pala je

lance oko njegova vrata. Pokušavala sam Dok je plakao za mnom, trudila sam se da krivnje. Prišao je do lijesa i njegova u moje oko. U duši me zapeklo.

I dok su grumen po grumen bacali po mome lijesu, nisam se više bunila. Nije više bilo mjesta za suze. Samo sam se gorko nasmijala jer nisam bila spremna otići. Do zadnjeg vijenca sam čekala. I tihi glas sam slušala kako proklinje sebe sama. Njegove rečenice ostat će zapamćene: - Bila si posebna i samo s tobom mogu zamisliti starost. Niti jednu tišinu ne žalim, bile su s tobom. Imala si drugačiji glas, stav, pogled. Imao sam u tebi čitav Svemir. Nisi bila kriva što si čekala da kažem: Ostani. Kriv sam ja što sam bio nijem. Nikada nisam mogao pobjeći od toga koliko god da sam se trudio. Bila si i ostat ćeš nešto najvrjednije što imam. Oprosti mi što nisam znao, i što sada znam. Sada, kada je prekasno. Oprosti mi to. Šteta što čovjeku... da shvati... treba tek mrtvački pokrov. S natpisom: Teodora Vidas.

jedan


Vama koji čitate m o j u ću samo:

s t r a n u

p r i č e reći

POSLIJE SMRTI LJUBAV NE PRESTAJE, tek tada počinje. Tek tada slika je bistra kao voda i možete vidjeti svojim očima sve udaljeno kilometrima daleko, što do tada niste pred nosom vidjeli. Ne bojte se smrti, radujte se Bogu. Jer, kako pjesma kaže, „samo je u Bogu mir, dušo moja“. Sigurna sam da ćemo se sresti na onom svijetu i da ćemo tada znati i moći. A sada obriši suze i zapali jedan lampion da moja duša vječni mir nađe.


ŽIVOT POSLIJE TEODORE VIDAS



Često sam ju slušao kako ponavlja da mrzi knjige s dosadnim početcima i da će pisati samo ono što čitatelj želi čitati. I sada ja, Filip Petuhov, pisat ću ono što bi Teodora Vidas željela čitati i sve ono što sam nijemo prešutio dok je očajnički čekala da kažem.



***

Duga crna kosa rasplela se po mome jastuku. Osmjeh kao od kristala napravljen, tijelo kao po mjeri rađeno ležalo je na mome krevetu. Ruke poput dugih nježnih grana oko mene. Poljubac kao svila mekan, a umjesto očiju rubini. Tihe riječi, dok ležim razbacan u krevetu, još su me više uspavljivale. Šaputanje i onaj dječji smijeh stavljali su osmjeh na moje lice. Oči su mi još uvijek sumorne, zatvorene, ali osjećam je kraj sebe. I dok se lagani smijeh čuje, polako mu pada ton. Plašim se već. Kao da je vjetar kroz moju sobu prošao. Zapovjedničkim tonom sam joj rekao: - Kad zazvoni alarm, nemoj otići. I baš u tom trenutku zazvonio je alarm i prvo što sam napravio kad sam se probudio, počeo sam plakati kao malo dijete. Čujem lupanje vratima. Lupanje je izazvala moja sestra koja je bila u mome stanu. Ljutito i vjerojatno otresito viknuo sam: - Što hoćeš? Iz kuhinje do moje sobe jedva je dopirao njezin glas: - Filipe, propast ćeš... Nema je više. U njezinu glasu osjetio sam da joj je žao iako ju nije toliko dobro poznavala. -Što radiš uopće u mome stanu? - Mama se brine... Ne javljaš se, ne dolaziš. Čak me i društvo ispituje za tebe. Što misliš postići ovako? Pobjesnio sam jer znam koji su moji prioriteti. Prvo ona, pa svi drugi. Nije voljela da se svađam, stoga sam samo izašao iz stana i otišao na jedino mjesto koje me može smiriti. Njezin grob.


Svi moji dani bili su isti. Pričao bih s njom satima i slušao njezinu tišinu koja mi je zapravo srce ispunjavala. Vapio sam za istom. Nakon njezine smrti preuzeo sam stvari koje su se nalazile u njezinu stanu. Bilo je to tek nekoliko sitnica koje su stale u jednu kutiju. Slike roditelja, nas... i započeta knjiga koja nikada neće biti završena. Dok sam listao knjigu, ispao je papir koji je vjerojatno meni trebao biti dostavljen. No bio je zgužvan pa bih rekao da se predomislila. Koliko puta sam ga sam sebi čitao i nju tražio samo da kaže zašto nije poslala..

Danas opet sam sebi čitam:

Evo ovako, želim ti nešto reći. Puno sam plakala u vezi, ali ne žalim niti jednu suzu koju sam ikada pustila. Sve su bile vrijedne tebe. Znam da sam nemoguća i tako te gluposti i ne znam po koji put već obećavam da ću se promijeniti. Danas sam shvatila kako te ne bih dala ni za što, koliko te volim i koliko želim biti s tobom. Iako si rekao da sam se dokazala, to sam i ja isto mogla reći. Ne tražim svađe, ne tražim siljenja, samo tražim, ako misliš da nismo jedno za drugo, da to kažeš. Mladi smo, glupi smo, volimo se, ali možda to nije dovoljno. Svaka suza, svaki smijeh, svaki poljubac, svaki prekid i pad naučio me da je voljeti teško, da ljudi u vezi imaju probleme. Ali s tobom sam naučila da nekada problemi nisu bitni jer važno je samo ono što se nalazi u meni ili tebi kad te vidim. Uz tebe, kad god mi je srce stalo, duša odustala, bila sam najviše živa. I ne radi se samo o svađi večeras... Ovo sam davno prije trebala priznati.


Uvijek bi me znoj obuzeo, a suze.. same bi padale. Ne znam koliko je njezin jecaj molio mene, ali nije ni upola koliko sam sebe proklinjem. Sam sebi u bradu, a njoj govorim: - Ti si moj početak i moj kraj. Pokazala si gdje je moje mjesto, gdje ti počinješ, a ja prestajem. Nisi bila za površne stvari. Tvoji hodnici mašte bili su predugi za moja četiri zida. Leđa su ti bila krhka za noževe koje sam bacao. A u tim hodnicima, uz mene, samo si imala vrata koja su te dijelila od soba punih košmara. Samo da si poslala... Možda bih shvatio. Možda bih se promijenio. Posjet njezinu grobu postao je moja rutina. Točno tisuću i sto četiri koraka dijelili su moj stan i grob. U kutiji s njezinim stvarima nalazile su se cigarete jer je pušila. Nekada sam ih iz zezancije uzimao i gušio se. To sam radio samo jer se ona na to smijala. Nekad se znala ljutiti, ali znao sam da će mi oprostiti. Brojim korake do stana i naravno da sam prešao tisuću i sto četiri koraka. Uvijek sam bio točan. Vrata stana zaključana. Znam da me iza vrata nitko ne čeka. Ulazim u stan, palim njezinu cigaretu. Bože, čujem ju. Smije se. Sad je i opsovala jer nema gdje kupiti nove, a ja ih iz fore trošim. - Pa nije iz fore, to je samo da te čujem. Da te osjetim. Glasnije se nasmijala. Vjerojatno jer sam mogao živjeti uz njezin smijeh... A ja sam birao lijes. Svakim dimom vidim njezine obrise... Svaki dim prožima moje tijelo. Trnci prolaze, šavovi pucaju. Osjetim te, priđi bliže. Počeo sam strastvenije pušiti. Iz dana u dan sve više. I postalo je dobro. Jer onda sam imao osjećaj


da je kraj mene. umrijeti, zar ne?

Svakako

svi

moramo

od

nečega

Moj stan je dosta manji od Teodorina. Odmah s ulaza nalazi se ogledalo po dužini zida. Ako skrenete desno, ulazite u boravak. Lijevo je kuhinja, a odmah pored moja soba te kružne stepenice do kupatila. Svaki put kada bih prošao pored ogledala, vidio bih ju kako stoji i gleda se. I ne znam zašto, a ni kako, ali uvijek bih se od srca nasmijao jer je tu... a nije bila. Stan je ispunilo crnilo. Svjetla nisam palio. Samo prigušeno svjetlo lampe u kutu dnevnog boravka je svijetlilo. Sjedio bih satima na jednom mjestu i razmišljao. Gdje su sada te obaveze zbog kojih nisam mogao biti s njom? Nisam znao odgovor. Nikada nisam imao naše slike u stanu. Možda nekoliko na mobitelu kojih sam s brzo riješio. A sad, kada sam pokupio sve njene, stavio sam ih kuda god sam stigao. Na regal, u police, na zid, kraj kreveta i jednu kod ulaza na ormarić za cipele. To je nekako ispunilo stan... iako sam ja i dalje bio prazan. Zapustio sam se. Nisam danima bradu obrijao niti mjesecima kosu ošišao. Zašto bih? Kao da se imam za koga spremati. Zazvonio mi je mobitel... Vidim pozivni broj Mihovila. Trebam li se javiti ili samo ostaviti (još jedan) propušten poziv? Čak ni majci se nisam javio danima iako bih mogao sam sebi priznati da ju je voljela skoro kao ja. Bile su poput prijateljica. Koliko su se dobro slagale, nekad bih pomislio da su obje protiv mene. Da im je cilj uvijek bio mene sputavati u svemu. A griješio sam. Uvijek su tražile najbolje za mene. Bile su od rijetkih koje su tražile najbolje u meni. Ta buka koju je stvarao mobitel me ubijala pa sam se javio.


- Čovječe, daj okreni se malo. Pa bila bi sretna da živiš, ne da umireš. I mi patimo, ali možemo svi zajedno. Vjerujem da bi bila sretna kad bismo se nastavili družiti. Večeras te očekujemo kod mene. Šutio sam. A Miho je nastavio: - Čuješ li ti mene uopće?? Halo, daj doživi me. Jedino što sam mogao reći i što sam rekao: - Doći ću. I poklopio sam. Sjedim sam u stanu dok mi se misli igraju. Pa kao dijete zalutaju. Vidim na stolu njezinu knjigu koju sam još neki dan ostavio. Što čovjek da napravi? Trebam li ju otvoriti? Naravno da hoću.

Tebi koji čitaš, osvrni se i pogledaj je li ovo doista ono što tražiš? Ili ti je potreban još jedan par očiju da vidiš i ne daš ono što voliš? Tako je glasio početak koji je ujedno bio moj kraj. Jecao sam. BOŽE, ZAŠTO? – vrištao sam. Ali moj vrisak je ugasio njezin uvijek čekao nakon njezinih suza.

podsmjeh

koji

me

Sa zapaljenom cigaretom u ustima i suzama u očima samo bi se podsmjehnula. Vjerojatno sama sebi. Tako je govorila. Kada to napravi, tek tada shvati koliko je očajna i da je to zapravo njezin ponor i njezino dno. A moje bi uvijek na to bilo: Teodora, nemoj molim te. I baš to sam sada čuo... i vidio. Zašto dolazi, zašto me traži? Želim da me pusti da patim bez nje. Ali uvijek je bila takva. Znao sam to. To sam i očekivao. Uvijek je morala biti tu i kad nije. Morala je sve znati i morala se naslađivati. Često bih poželio da ode od mene i da odem od nje... Ali nisam. Nisam se bojao njezinih suza i riječi. Nisam se plašio tišine. Sve dok nije nastupila.


Tišina je zapravo tako vrela i bijesna. Želi odvesti u najmračnije krugove pakla. Nemojte dozvoliti da netko zašuti.

te si

Crkveno zvono me brzo i doista glasno trgnulo iz transa. Vrijeme je da krenem. Spremio sam se i otišao. Kod Mihovila su bili Mona, Kaća, Tomi i Lovro. Ušao sam u kuću i svi su bili toliko sretni što sam tamo, što sam se vratio. To je donijelo osmjeh na moje lice. A onda sam osjetio da je nema. Nije s nama. Sve češće sam svraćao na ovakva druženja i postalo mi je lakše. Bili su u pravu. Dok sam bio s njima, nisam razmišljao. Nisam mislio o njoj. Prestao sam posjećivati grob jer sam smatrao da me to ukopava k njoj. A i društvo se proširilo. Vrijeme je prolazilo. Dan po dan. Ubrzo i mjesec, pa godina. Za godišnjicu smo otišli na groblje svi zajedno. Bilo je dobro. Ako se uopće može tako reći... I tad sam shvatio: prvi put nisam poželio biti nasamo s njom. Ne znam kako, a još manje zašto, ali nastavio sam. To tako mora, zar ne? Prijateljima nije smetalo kada sam doveo nju, Anu. Bile su totalne suprotnosti u svemu. Karakter, razmišljanje, fizički izgled... Teodoru sam prestao viđati u snovima. U prostorijama, stvarima, pojavama. Slike sam sklonio jer, ipak, Ana je bila tu. Trudio sam se ne spominjati ju. Moje misli više nisu lutale. Mislio sam: Mlad sam... Čemu sve ovo? Teodora mi je bila draga djevojka, volio sam ju. Ali nisam ju ja ubio. Vjerujem da bi bila sretna kada bih i ja bio sretan... nakon svega. U drugu ruku, pomislih, s Anom ide sve kako sam htio da ide s Teodorom, a nikad nije moglo jer nije bila normalna. Možda je to pregruba riječ, ali mrzio sam njezine navike. Njezine suze, njezine rečenice. SVE. Nisam mogao s njom ni komunicirati jer sve što bi rekla, živciralo bi me. Ana je ta.


Ana u društvu nije zamijenila Teodoru. Svoje mjesto još uvijek zauzima Ona. Ana bi bila nova šalica za Teodorin stan. Svima se na prvu dopala i postala je dio nas. Ne mogu poreći, kada pogledam Anu, vidim sve što želim imati. Od tijela do uma. Nisam ja bio za Teodoru, a ni ona za mene. Naša razmišljanja su se križala. Putevi razilazili. S Anom je bilo drugačije. Bez rasprava, bez svađa. Ni povišenog tona nije bilo. Kompromisi su imali veliku ulogu u našoj vezi. Brzo je zapamtila gdje ostavljam ključ od stana, kakav sendvič volim i u koje doba dolazim kući. Nije joj smetalo ni ako dan ili dva ne bih odgovorio, nazvao. Bilo bi suludo prekinuti takvu vezu. Odšetati iz sna kojemu je ograničen broj ljudi. Napustiti nešto što se rijetko pronalazi. Sve je bilo odlično dok mi nije telefon zazvonio. Javljam se: - Reci, majko. - Danas joj je rođendan. I samo je poklopila. Mami se nije svidjela Ana. Mislim da to nije iz razloga jer je loša, nego jer nije Teodora. Bila je ljuta kada sam prestao ići na groblje i kada sam prestao pričati o njoj. Znao sam da je danas Teodori rođendan. Ulazim u stan, a dočekuje me Ana. S vrata već vidim da nije dobro. Pogled već govori sve. - Pričala sam s tvojom mamom. JA sam kriva što se TI nisi sjetio da je NJOJ rođendan?! Što imaš na to reći? Ulazim, stavljam ključeve na stol. Ona nastavlja: - Nazovi ju i objasni joj da nije tako.


Šutim i držim rođendan..

buket

bijelih

ruža

Teodori

za

- Čuješ li ti mene uopće? - Hoću – bio je moj odgovor. Izletjela je iz stana, a vjerojatno bih i ja na njezinu mjestu. Nisam mogao objašnjavati. Nisam mogao pravdati ni sebe ni mamu. I tad, nakon godinu dana, i više, osjetim... Čujem vriskove, razbijanje čaša, podsmjehe, suze... Ma sve sam čuo. Sve moguće reakcije i kombinacije kako bi Teodora reagirala da je na Aninu mjestu. Na kraju glasan smijeh. Opet si pobijedila! - izderao sam se. Suze su same krenule, a pratile su ih moje riječi koje nikada nisam trebao reći: Ne bih dana više mogao provesti s tobom i zapravo sam sretan što te nema! Kao da mi je srce stalo kada je to izašlo iz mojih usta. I tad sam shvatio. Teodora je moja navika. Sa svakom drugom može biti ljepše i bolje. I sve druge mogu biti ljepše i bolje. Ali ona ostaje. Ona je tu. Ona je jedina koja bi se ljutila ako ne odgovorim ili ne nazovem jer „što ako mi se nešto dogodilo“... Ona je jedina koja se zapravo brinula o meni. Samo ja sam ju dizao pa u blato spuštao. Odbacivao. A volio. Danas, na tvoj rođendan, posljednji put ostavljam i tebe i sebe. Ostavljam nas za neki drugi život. A ove ruže? Ove ruže dajem tebi mrtvoj, a lampion palim sebi živom. Tvoja je duša mir našla, a moja još uvijek tebe traži. Moja još uvijek tebe čuje iako ti glasa više nema.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.