ČITATELJI PREPORUČUJU

vjerojatno pojaviti u dijagnozama, a mi se možemo zapitati zašto se to događa kad se u neutralnoj uporabi ipak koristimo hrvatskim nazivima. U dijagnozama u ovome trenutku, prema riječima sudionika okrugloga stola, prevladava latinski. No, ima i iznimaka od toga pravila, posebno kad je riječ o „novijim” bolestima. Primjerice, kronična upala štitnjače na hrvatskome se može nazvati i Hashimotov tireoiditis (eng. Hashimoto's thyroiditis, njem. Hashimoto-Thyreoiditis, tal. tiroidite di Hashimoto). Međutim, latinsku dijagnozu thyreoiditis Hashimoti gotovo je nemoguće pronaći u tom zapisu. Na kraju, noviji medicinski nazivi poput uređaja za izvantjelesnu membransku oksigenaciju ECMO (eng. extracorporeal membrane oxygenation) u hrvatski, pa i druge svjetske jezike ulaze u najvećoj mjeri posve preuzeti prema engleskom izvorniku. Takvi noviji interdisciplinarni medicinski nazivi najčešće se temelje na uporabi internacionalizama, ponajviše anglizama, a nije rijetko da se pišu skraćeno (CT, PCR, PTSD, BCG, EMNG). Pri nekritičkom preuzimanju stranih naziva nastaju i smiješne stvari poput izraza opak dentin, nastaloga kao posljedica nepoznavanja značenja engleske riječi opaque, što bi na hrvatski pravilno trebalo prevesti kao neprozirni dentin. Pitanje upotrebe latinskoga jezika u pisanju dijagnoza zapravo je bilo ključno pitanje okrugloga stola. Inicijativa za rješavanje tog pitanja u novije je vrijeme bilo i s medicinske i s jezikoslovne strane. Primjerice, dr. Igor Petriček s Klinike za očne bolesti KBC-a Zagreb 2006. godine poslao je upit Vijeću za normu hrvatskoga standardnog jezika o jeziku pisanja dijagnoza u medicinskoj dokumentaciji u Republici Hrvatskoj. U upitu se ističe potreba zaštite hrvatskoga jezika, zastupa pravo pacijenata na razumljivu obavijest, i predlaže pisanje dijagnoza na hrvatskome, s mogućim latinizmima u hrvatskome tekstu, umjesto na latinskome. Odgovor je Vijeća bio da se podržava modificirani prijedlog, odnosno da se uz latinsku dijagnozu (koju ne treba ukidati) piše i hrvatska, s obzirom na pravo pacijenta na obavijest, a i radi njegovanja hrvatskoga nazivlja u medicini. Nadalje, u srpnju 2008. Stručno vijeće riječkoga KBC-a donijelo je preporuku da se liječničke dijagnoze umjesto na latinskome pišu na hrvatskome i time oživilo ideju da se povijest bolesti ispisana na latinskome jeziku zamijeni onom na hrvatskome jeziku. U napisu u Jutarnjem listu navodi se da će tako Hrvatska napokon prihvatiti svjetski trend jer je pisanje dijagnoza na latinskome jeziku iščeznulo, a nalazi na materinskom jeziku pišu se već u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Odluku o tome trebalo je donijeti Ministarstvo zdravstva koje je, prema riječima ondašnjega ministra zdravstva Darka Milinovića, bilo sklono podržati tu zamisao. Na državnoj razini, međutim, takva odluka nikad nije donesena. Novi upit za mišljenje jezikoslovne struke o hrvatskom jeziku kao jeziku pisanja dijagnoza stigao je u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a odgovor je u knjizi Jezični savjeti iz 2010. autora Lane Hudeček, Milice Mihaljević i Luke Vukojevića glasio: „Smatramo da bi bilo iznimno važno uvesti u struku hrvatski jezik kao jezik pisanja dijagnoza. (…) Pacijentu je najvažnija obavijest o njegovu zdravstvenom stanju koja mu mora biti priopćena na jasan i razumljiv način. (…) Pisanje dijagnoza na hrvatskome nipošto ne smije ugroziti potpunu jednoznačnost i terminološku jasnoću.” Iz područja medicinske struke stigla je također 2010. inicijativa u obliku knjige Latinski i hrvatski nazivi za najčešće bolesti i stanja sa šiframa prema MKB-10 Joška Bublića i Nede Aberle, kojom su autori nastojali dati popis medicinskih dijagnoza s naglašenim točnim latinskim nazivima bolesti. Latinski nazivi ondje su precizno i gramatički pravilno napisani s istaknutim skupinama bolesti i šiframa MKB-10 klasifikacije. Uz latinske naznačeni su i hrvatski nazivi za sve dijagnoze. Sudionici okrugloga stola koji su zaposleni na KBC-u u Rijeci potvrdili su da se dijagnoze od 2008. do danas u njihovoj ustanovi većinom pišu na hrvatskome jeziku. S druge strane, pojedini kolege iz drugih središta i medicinskih ustanova diljem Hrvatske naveli su da se zbog prethodno definiranih postavki u CEZIH-u i/ili BIS-u ne mogu unijeti dijagnoze na hrvatskome jer se automatski unose iz padajućeg izbornika. U načelu, kolege sudionici okrugloga stola poduprli su ideju pisanja dijagnoza na hrvatskome jeziku, ističući načelo suvremenog trenda pisanja na materinskom jeziku, odmicanja od paternalističke paradigme i približavanja medicinskog jezika i izraza pacijentima. U tom smislu prevladalo je mišljenje da hrvatski jezik u pisanju dijagnoza doprinosi jasnoći i razumljivosti, boljoj komunikaciji s pacijentom, a na određen način i potiče daljnji razvoj hrvatske medicinske terminologije. Stoga bi možda bilo uputno u skorije vrijeme ponovno potaknuti uvođenje hrvatskoga jezika kao jezika pisanja dijagnoza i na državnoj razini.