LIJEČNICI UMJETNICI

„Što kažeš na to da sljedeće godine ostvarimo jednu želju s popisa i odemo na Kilimanjaro?“ -pitam Marina, svog dečka, početkom ove godine. Pomalo skeptično, moj dragi se prihvatio pregledavanja agencijskih ponuda. Nudile su se samo ture s polascima u lipnju i srpnju. Očekivano, s obzirom na to da je tada kišna sezona pri kraju. Kao specijalizant srpanjskog godišnjeg odmora od tri tjedna samo sam se na tu mogućnost osmjehnula, ali lipanj se činio sasvim realnim. Rezervirali smo aranžman i počeli fizičke pripreme. U iduća četiri i pol mjeseca prehodali smo pola Gorskog kotara i Velebita, a staze po Učki naučili smo napamet. Vremenski uvjeti nisu nas štedjeli. Kiša, sunce, snijeg pa i najjača ovogodišnja bura u Paklenici očvrsnuli su nas u naumu. Iako smo svaki vikend hodali preko 25 km i preko tjedna dodatno vježbali, kako se put približavao osjećala sam se sve manje i manje spremnom. Prvog tjedna u lipnju krenuli smo iz zagrebačke zračne luke. Tamo smo upoznali i ostatak društva - pet divnih žena iz cijele Hrvatske. Let preko Dohe i dolazak u Tanzaniju nakon 24 sata putovanja. Na aerodromu počinjemo shvaćati što će nas pratiti za cijelog boravka u Africi. Neorganiziranost! Šest šaltera za jednu stvar – vizu. Na prvom pokazujemo dokumente s ispunjenim formularom, na drugom uzimaju taj formular, na trećem opale pečat, na četvrtom naplate, na petom vrate ostatak novca, a na šestom izdaju račun. Sve usporeno, ništa na vrijeme i ništa prema dogovoru. Stanovnici Tanzanije često nama turistima dobacuju „pole, pole“ što u prijevodu znači „polako, polako“. To je i moto uspona na Kilimanjaro, jer tko se žuri najčešće ne dolazi do vrha.

Početak uspona – prašumski predio

Po dolasku u grad Moshi i smještaj u sasvim pristojnom hotelu slijedio je izlet na slap Ndoro i sudjelovanje u ceremoniji prženja kave. Kavu smo sami nabrali, samljeli i spržili, a sve uz pjesmu i ples predvođeni djevojkom koju je vodič iz šale zvao „mama Afrika“ (tako muškarci toga područja vole zadirkivati djevojke izraženih oblina).

Povratak u hotel nosio je mješavinu emocija zbog sutrašnjeg polaska. Navečer je naš glavni vodič došao pregledati opremu i savjetovati nas što bi još bilo dobro ponijeti – ispalo je da su skijaške hlače i jakna izvrsna zamisao. Jutro je stiglo brzo, a mi smo i prije početka uspona već počeli osjećati posljedice dugog putovanja. Polazak u zoru značio je da se stvari ukrcavaju, a kreće se... paaaa, kada se stvari ukrcaju. Nakon jednosatne vožnje na ulazu u Nacionalni park Kilimanjaro dočekaju nas magla, kiša i temperatura oko 15 stupnjeva te papirologija do ručka. Oko dva popodne dobili smo zeleno svijetlo i uspon je krenuo. Jedva sam dočekala da napokon kročim na tu stazu i krenem prema ostvarenju sna koji sanjam posljednjih 14 godina. Na uspon prema vrhu može se krenuti po sedam glavnih staza. Mi smo krenuli Machame „Whiskey“ rutom. To je jedna od najpopularnijih jer pruža optimalno vrijeme za aklimatizaciju. Najuspješnija ruta je The Northern Circuit u trajanju od devet dana, dok je naša Whiskey ruta treća po redu sa stopom uspješnosti od oko 80 %. Najteža je Umbwe ruta, vrlo slabo posjećena, jer onome tko dolazi na Kilimanjaro nije cilj isključivo vrh već i potpun doživljaj koji pruža planina. Prolaskom kroz ogradu počinje neki novi svijet. Uši nam se privikavaju na tišinu i zvukove prirode. U dubini prašume čuju se majmuni i neobičan ptičji pjev. Dočekuje nas i nekoliko majmuna, spremni da ukradu sve što nije čvrsto vezano za torbu. Visoka stabla, lijane, mahovina.

Na putu od Machame do Shira kampa – nosači koji po strmini obično trče noseći stvari potrebne za pripremu kampa. Na nas sedmero penjača išlo je 26 nosača.

Sve mokro, put utaban i sklizak. Prvi dan uspona prolazi se prašumom i to je najlakši dio puta, ali svejedno moramo poštivati „pole, pole“ pravilo. Nitko ne smije biti brži i ići ispred vodiča. Naravno radi aklimatizacije. Nakon pet sati hoda izlazimo iz duboke šume te nam se ukazuje drveće koje mi nalikuje na osušena stabla na koje je pobacana suha mahovina radi dobivanja „scary“ efekta. Sunce je popravilo taj sablasni doživljaj i malo uljepšalo dolazak u kamp. Polazna točka puta bila je na 1 800 metara nadmorske visine, a 1. kamp na 2 800 metara nadmorske visine i već ovdje smo počeli osjećati prve smetnje uzrokovane visinom. Svi smo bili pomalo zbunjeni, usporeni i tahikardni u mirovanju. Malo prije mraka otvorio se vidik na vječni snijeg i vrh Kilimanjara.

Noć u Baranco kampu s pogledom na vječni snijeg vrha Veličanstven pogled koji ulijeva strahopoštovanje i u meni budi sumnju. Mogu li ja ovo stvarno ispenjati? Večera je bila jako fina, kao i sva hrana koju su nam kuhali tijekom putovanja. Nekoliko smo puta dobili kokice i palačinke te prefinu juhu od krastavaca koju još uvijek nisam uspjela kopirati. Prva noć u šatoru bila je užasna. Temperatura oko nule i polusan koji više umara nego odmara. Nitko od nas penjača nije dobro spavao (ispravak – jedna iskusna planinarka usnula je okrepljujući „Normabel“ san). Drugoga nas je dana čekao naporan uspon, ponovo s visinskom razlikom od gotovo 1 000 metara. Teren zahtjevan, velike glatke stijene, tempo polagan, raslinja sve manje, od životinja samo dva poljska miša. Nakon 7 do 8 sati uspona stigli smo u Shira kamp na 3 750 metara nadmorske visine. Kratak odmor i aklimatizacijski uspon. Smješteni iznad oblaka, na ovoj je visini svatko od nas već osjećao teške noge i povećanu potrebu za spavanjem. Dan i noć u blizini ekvatora traju točno 12 sati cijelu godinu pa smo svi u šatorima bili već u 8 navečer. No sna je ipak bilo premalo.