Jedina ja osoba ko jetetu zna što d ijete treba je d samo zaboravljamo jednu beskrajno važnu činjenicu. Niti jedan američki / britanski / nizozemski ili bilo koji drugi psiholog ili neki drugi stručnjak ne može znati kakvo je vaše dijete i što njemu treba. Vaše dijete je unikat, koje živi s unikatnim roditeljima u unikatnom okruženju. Nikakvo pravilo ne vrijedi za svu djecu svijeta, nikakva uputa se ne može primijeniti na sve obitelji uspješno. Nikakvog recepta nema. Jedina osoba koja zna što djetetu treba je dijete samo. Da bi znalo što mu zaista treba, mora proživjeti frustraciju kada nešto nema, žalost kada nešto izgubi te tek tada može imati potrebu jasno izreći svoju želju. Tada na scenu nastupa roditelj koji odlučuje da li tu želju može ispuniti ili ne. Razmišljajući unaprijed što sve djetetu treba ili će mu trebati u životu te onda mu to i dati (servirano na pladnju), uskraćujemo djetetu predivnu mogućnost istraživanja ovoga svijeta. Naravno da će se katkad opeći. Ali je li priprema djeteta za pravi život, učenje da se nikad ne bi trebao opeći ili učenje što da napravi s tom ranom? Jesmo li pripremili dijete za život ako ono nikad nije iskusilo ljutnju ili ako smo
mu dozvolili da iskusi ljutnju, jer tek tada može naučiti kontrolirati je? Tanka je granica između hiperroditelja i roditelja. Svi ćemo ju kad-tad preći. No, koristeći termin koji je osmislio danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul, ako dijete gledamo s ravnopravnim dostojanstvom, kao jednakog te ako sebe gledamo kao roditelja sa svojim strahovima, željama, potrebama
i uvijek budemo autentični, vjerni sebi, znat ćemo se vratiti kada i prijeđemo tu granicu. Roditelj je konačno tu da živi S djetetom, a ne UMJESTO njega. Izvori: Klarin, M: Razvoj djece u socijalnom kontekstu Honore, C: Pod pritiskom Jesper Juul: Vaše kompetentno dijete www.ringeraja.hr
79