Exclusiveipad by 24sata d.o.o.

BROJ 5 / RUJAN 2013. / BesplAtAN pRimJeRAk

DRUGI ŽIVOT FOTOREPORTERI S VLASTITIM POSLOVIMA ETNO HRANA POSTAJEMO GURMANI S INTERNACIONALNIM UKUSOM

Marc Carena METRO HRVATSKA

Direktor kojeg radnici hvale TRENDOVI U NAKITU

Safiri i rubini ženama su najbolji prijatelji

SADRŽAJ

5 MOJE PUTOVANJE Majda Žujo proputovala je Azurnu obalu i otkriva ‘value for money’ ponudu

Hit jeseni bit će babuška marame od krzna, a pistama i dalje vladaju grunge pletene kape

8 INTERVJU

30 RAZGOVOR Heidi Resnik, direktorica Amwaya za Hrvatsku i Sloveniju, inspiraciju pronalazi trčeći u prirodi

14 DRUGI ŽIVOT Tri fotoreportera, Tomislav Serdar, Siniša Štambuk i Kristijan Tabet otvorili su vlastite poslove - i uspjeli

33 ETNIČKA HRANA

Marc Carena tek je tri mjeseca direktor Metroa Hrvatska, a već je zbog pristupačnosti zaradio velike simpatije zaposlenika

20 ŽENSKA MODA

Printevi su se s majica preselili na kapute i suknje 26 MUŠKA MODA

Dizajneri muške mode su inspirirani uniformama

28 MODNI DETALJI

Ponuda na policama trgovačkih lanaca pokazuje kako imamo internacionalni ukus

34 AUTO TEST

Vozili smo Alfa Romeo 4C i zkaljučili kako ima sve potrebne adute za ulazak u visoko društvo

38 AUTOMOBILI Honda Accord 2.4 Type S MT prava je sportska limuzina, a Dacia Duster 1.5 dCi 4WD Extreme zapravo tek ušminkana verzija robusnog SUV-a

40 REZENZIJE Škotski pisac i povjesničar William Dalrymple priče o suvremenoj Indiji sažeo je u dojmljivoj knjizi ‘Devet života’ 42 ZABAVNE PREDRASUDE

Doznajte zašto ne valja na zabavi domaćici pokloniti stručak peršina, i zašto je paukovima u Japanu životno važno je li jutro ili večer

Glavni urednik: Mislav Šimatović, Urednica priloga: Tatjana Tadić, Suradnici: Saša Paparella/VLM i Majda Žujo, Prodaja oglasa: Jasna Bibić, voditeljica prodaje, telefon: 01/6326-013, Grafička priprema: Ognjena Brkanović, Antonija Dobrota, Kristina Nakić - RedPoint, Fotografije: Fotolia i Pixsell, Direktorica poslovnog dnevnika: Andrea Borošić, Uprava: Boris Trupčević, Radovan Klaić, Sanda Lončar, Izdavač: 24sata d.o.o, Oreškovićeva 6H/1, 10000 Zagreb, telefon: 01/6326-000, telefaks: 01/6326-060, E-mail: redakcija@poslovni.hr, Tisak: GZH, Radnička cesta 210, 10 000 Zagreb

MOJE PUTOVANJE

Marseille, centar Provanse, od mondene Azurne obale udaljen je samo sat do dva vožnje. Kako povoljno otputovati tamo otkriva Majda Žujo

Što je sve azurno plavo na francuskoj obali

ada ljudima kažete da idete na odmor na Francusku rivijeru, prvo im se širom otvore oči od iznenađenja, zatim krene red oduševljenja i lagane zavisti, a onda komentari kako je tamo sve skupo, kako je kava pet eura i kako se u kafiću ne može popiti piće ispod sto kuna. Prosječnom Hrvatu putovanje na Azurnu obalu zaista može zvučati luksuzno, no uz malo istraživanja po internetu, ono može biti puno jeftinije nego se očekuje. Ili barem može biti jednako skupo kao odlazak na neki hrvatski otok, jer jeftino je u Francuskoj ipak relativan pojam. Ako se kupi dovoljno rano, povratna avionska karta niskotarifnog prijevoznika iz

Zadra do Marseilla može se kupiti za osamdesetak eura. A iz Marseillesa, koji je središte Provanse, mondena francuska odredišta nalaze se na sat do dva vožnje. Hotelski smještaj vjerojatno bi cijenu vlastitog aranžmana povećao za popriličan iznos pa je u slučaju planiranja nešto ‘skromnijeg’ putovanja najbolje odabrati privatni smještaj. Najbrži i najjeftiniji način da se dođe do jeftinog smještaja svakako je neki od servisa poput Bookinga ili pak Airbnb-a. GRAD RADNIČKE KLASE Uz malo pretrage, solidan stan za dvije osobe u srcu Nice neće stajati više od 60-70 eura. Nica je idealan odabir za sjedište azurnog putovanja, jer se iz nje lako i brzo može doći do bilo kojeg drugog grada ili gradića na obali. Uostalom, Nica je, nakon Pariza, najpopularnija turistička destinacija u Francuskoj pa ni ne čudi da je prometno odlično pove-

moJe putovanJe zana. Iako je jug Francuske poznat kao glamurozno i luksuzno odredište gdje ljetuju ruski oligarsi, pop i rock zvijezde poodmakle dobi te bogati umirovljenici, Nica je zapravo grad uglavnom radničke klase. Kao i većina lučkih gradova u Francuskoj, puna je doseljenika koji su tu došli u potrazi za poslom pa ni ne čudi što se u njemu može naći veliki broj pristojnih restorana i kafića koji imaju sasvim pristojne cijene. crveni tepih za ulaz u more Cijene namirnica u trgovinama su jednake kao i nas. Poznati francuski sirevi i vrhunska francuska vina u trgovinama čak su jeftiniji nego u trgovinama u Zagrebu. Skuplje je jedino domaće, francusko voće i povrće čija cijena zna biti i dvostruko veća od cijene na hrvatskim tržnicama. Ono što se u Francuskoj skupo plaća, kao i u svim razvijenim zapadnim zemljama uostalom, jest usluga. Tako je nemoguće popiti kavu za manje od 3,5 eura, pivo za manje od sedam eura, dok je cijena koktel u kafiću ponekad i viša od 10 eura. No, ništa manje cijene nemaju ni kafići na Hvaru ili u Dubrovniku, samo je razlika u tome što je standard stanovnika Francuske daleko viši. S druge strane, butelja vrhunskog vina u restoranu u Nici neće stajati više od 25 eura, što se ne može reći i za bolje restorane na našoj obali. Najveći luksuz za mladog turista u Nici, osim odlaska u restoran, svakako je noćni život pa oni kojima to nije prioritet mogu uštedjeti puno. Ništa, primjerice, ne košta razgledavanje povijesnih građevina i parkova koji podsjećaju na narode koji su se stoljećima naseljavali u gradu. Ništa ne stoji ni popeti se na Parc du Château otkud puca najljepši i najprepoznatljiviji pogled na grad, na azurno more i gradsku luku. Tek par eura stoji spustiti se na tržnicu cvijeća i hrane te u hladu popiti pravi caffè latte pa prošetati gradskim ulicama koje se slijevaju u glavni gradski trg Place Massena. Ono što na trgu upada u oči su statue šarenih ljudi. Na prvi pogled sedam nimalo privlačnih, plastičnih kipova zapravo predstavljaju sedam kontinenata, a svjetlo koje ih noću obasjava i prelazi s jedne na drugu, simbolično oslikava komunikaciju među narodima. Pet minuta od glavnog trga je i gradska plaža smještena uz poznatu Promenade des Anglais. Iako je ulaz na plažu besplatan, kupanje na njoj može biti čisti luksuz. Na nekim mjestima na plaži čak su postavljeni i crveni tepisi koji vode ravno u more. A luksuzan je i komplet ležaljki koji na plaži stoji minimalno 30 eura. Međutim, samo par metara dalje, sunčanje na ručniku i kupanje u istom moru sasvim je besplatno. Uz sve ljepote i šarm koji Nica nedvojbeno

najveći luksuz za turiste je noćni život, jer glamurozno odredište privlači ruske oligarhe i vremešne pop zvijezde

ima, plaža je zapravo pomalo razočaravajuća. Na fotografijama ona izgleda prilično zapanjujuće, more izgleda azurno plavo, a obala pješčana. No, čisto Azurno more iz blizine uopće nije bistro, a plaža nije pješčana već obložena ogromnim kamenjem. oDliČan Javni priJevoz Na kupanje je zato bolje otići van grada, primjerice u južniji Antibes, ili Villefranche-surMer koji se nalazi na putu prema Monte Carlu. Do njih se lako može doći autobusom, jeftino i brzo. Upravo je gradski prijevoz ono što najviše iznenađuje na Azurnoj obali. Autobusna karta do bilo koje destinacije prema sjeveru ili jugu Azurne obale od Cannesa do Italije stoji tek 1,5 eur. A riječ je o relacijama koje su udaljene i preko 60 kilometara.

Tako se za desetak kuna može otići iz Nice prema jugu - u Cannes, ili pak prema sjeveru - u Monte Carlo. Vožnja busom iz Nice do Cannesa traje sat i pol, a do Monte Carla tek 45 minuta. Njime se voze ili lokalci i turisti, a vozni redi im je otprilike svakih pola sata. Naravno, postoji i brži put do Cannesa koji je od Nice udaljen tek 40-ak kilometara, no onaj vlakom puno je skuplji. Uz to, prigradski vlakovi u Francuskoj nisu baš najtočniji pa je takav put da uštedite na vremenu prilično riskantan. S obzirom na jeftinu mogućnost obilaska gradova u blizini, šteta je ne otići u Cannes, Monte Carlo, Menton, Antibes, ili pak dalje, vlakom do Saint Raphaela ili Saint Tropeza. Za svaki od njih, jedan dan je malo da ih se istraži, no dovoljan je da ih se upozna.

intervju

DIREKTOR KOJEG HVALE 8

POLIGLOT Govorite sedam jezika. Koliko vam je to pomoglo u poslovnom iskustvu? Puno je lakše kada govorite jezikom svojih potrošača nego da informacije morate doznati od treće osobe ili prevoditelja. To vam omogućava da čitate između redaka i razumijete ono što možda nije jasno rečeno, ali je važno za poslovanje.

ada zaposlenici neke velike kompanije govore o svom direktoru obično govore s rezervom, dozom strahopoštovanja, ili pak kolutaju očima, jer “tko voli svog šefa?”. Rijetko kada o njemu ili njoj govore s oduševljenjem. No, kada je prije nekoliko mjeseci Marc Carena došao na poziciju direktora Metro Hrvatska, nekoliko zaposlenih u toj kompaniji pohvalilo se kako je novi direktor simpatičan, pristupačan i zanimljiv. Što je to zanimljivo o njemu, osim činjenice da je postao novi direktor jednog od najvećih trgovačkih lanaca u Europi, kojia je već sama po sebi dovoljan povod za razgovor? Otprilike to što je Marc Carena švicarac koji je živio u desetak različitih zemalja, govori sedam jezika, ima čin bojnika u švicarskoj vojsci, a da nije menadžer bio bi arheolog. Osim toga, iako mu je tek 38 godina, Carena je radio na visokim funkcijama u Nestléu i Metrou, a u Rumunjskoj je uvršten u Top 100 mladih menadžera. Carena je za Exclusive govorio o tome kako se prilagodio novom radnom mjestu, što radi u slobodno vrijeme te zašto nikada nije posto poduzetnik. Kakav je vaš prvi dojam o Hrvatskoj? Hrvatska je prekrasna zemlja. Sviđa mi se vaša bogata povijest i nasljeđe. Sviđa mi se što su ljudi ovdje jako topli i srdačni. Već nakon dva mjeseca stekao sam mnoga prijateljstva i osjećam se vrlo ugodno.

Marc Carena novi je direktor Metroa u Hrvatskoj za kojeg suradnici imaju puno riječi hvale. Simpatičnog Švicarca intervjuirala je Majda Žujo a snimio Marko Prpić/Pixsell

Je li novi posao bio i vaš prvi susret s Hrvatskom? Nije. Prvi puta sam posjetio Hrvatsku kad mi je bilo 14 godina. S roditeljima i bratom posjetio sam Plitvice, a zatim i jadransku obalu. Dok sam bio odgovoran za Nestlé Professional za Južnu Europu, s vremena na vrijeme posjećivao sam i Zagreb, tako da mi Hrvatska nije potpuno nepoznata. Kako to da ste išli na ljetovanje u Hrvatsku, a ne u Španjolsku, Italiju ili Francusku gdje Švicarci tradicionalno ljetuju? Zapravo sam uvjerio roditelje da krenemo na mini europsku turneju. Krenuli smo od Švicarske, preko tadašnje Jugoslavije, do Češke, Njemačke i nazad u Švicarsku. Bilo je to predivno iskustvo. Je li vam bilo teško prihvatiti posao u Hrvatskoj? Nije, nimalo. Kada mi je ponuđena ova

pozicija radio sam u Rumunjskoj kao direktor strategije kupaca i marketinga unutar Metro CC Rumunjska. Moja obitelj i ja smo bili jako sretni nakon što mi se pružila prilika da dođem u Hrvatsku. S obzirom da ste novi ovdje, provodite li previše vremena u uredu? Radim puno, ali trudim se provesti što manje vremena u uredu, a što više na terenu, s našim kupcima u našim trgovinama diljem zemlje. Mislite li da radite previše? Trenutačno vjerojatno radim puno, ali to je zato što se moram prilagoditi novom tržištu, upoznati zemlju, naše kupce i svoj tim. Ali pri tome se dosta i zabavljam. Ne znam jeste li upoznati, ali Metro je bio nominiran za najboljeg poslodavca u zemlji i to od svojih zaposlenika, te je prošle godine nagradu i osvojio. Kada radite ovdje vidite da u tvrtki postoji visoka razina motivacije. Zaista je zabavno raditi ovdje. Ranije ste me pitali jesam li umoran od posla, ali ja se ne osjećam umoran, jer mi na poslu vrijeme zaista brzo prolazi. Kada provodim dan sa svojim timom ne osjećam se kao da sam u uredu, već kao da se družimo. No, ne mislite li da u današnje vrijeme ljudi u velikim korporacijama, bankama… rade previše? Više nitko ne ide kući u pet sati, ili kada im već službeno završava radno vrijeme. Postalo je normalno da se radi duže. To ovisi od osobe do osobe. Ne mogu suditi o drugim ljudima, mogu samo govoriti o sebi. Mislim da sve ovisi o tome kako balansirate posao i kako privatni život odvajate od posla. Dok god uspijevate zadržati neki balans između posla i privatnog života, mislim da je to u redu.Mislim da je u životu najbitnije kvalitetno provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima. Da li je to cijeli dan ili svega nekoliko sati, najbitnije je to vrijeme što kvalitetnije iskoristiti. Kako se povezujete sa svojim zaposlenicima? Meni najdraži način je da razgovaramo što češće. Zato, kada je to god moguće, ujutro kada dođu na posao pokušavam razgovarati s njima. Prođem po uredima i popričamo nekoliko minuta. Često o privatnom životu, ne samo o poslu. Družite li se i privatno sa zaposlenicima? Družimo se na zajedničkim aktivnostima izvan ureda. Nedavno smo imali i dan zaposlenika kada su svi zaposlenici i njihove obitelji išli zajedno u Samobor i uživali smo cijeli dan.

Carena ne voli provoditi vrijeme u uredu već putuje po terenu

Kako provodite slobodno vrijeme? Trudim se provesti ga sa sinom i suprugom koji su mi se nedavno pridružili u Zagrebu. Sin mi ima šest godina pa se većinu vremena igramo Lego kockicama ili Playmobilom. I čitam mu knjige. Ako mi ostane vremena i sam volim čitati knjige, posebno biografije, ili povijesne knjige. Među posljednjima koje sam pročitao najdraža mi je biografija Nelsona Mandele. Vrlo me impresionirala. Sposobnost oprosta kojom knjiga zrači je zaista fascinantna. Imate li još kakvih hobija kojima biste se voljeli posvetiti? Volim ronjenje, ali još nisam imao prilike roniti u Hrvatskoj. Također volim i fitness. Imate li možda teretanu za zaposlenike ovdje u kompaniji? Još ne, ali tko zna… Kako je vaša obitelj prihvatila preseljenje? Odlično. Mojoj supruzi, koja je inače iz Indije, sviđalo se i u Rumunjskoj. Još prije nego je Hrvatska bila opcija za preseljenje vidjela je slike na internetu i oduševila se. Rekla mi je: ako ćeš ikada moći birati zemlju u kojoj je Metro prisutan, izaberi Hrvatsku. Ja sam joj na to odgovorio da nisam baš siguran da će se to dogoditi, ali nakon nekoliko tjedana zaista sam i dobio ponudu da radim u Hrvatskoj i bila je jako sretna. Mislim da se brzo uklopila, već je upoznala zemlju i mnogo ljudi ovdje. Uvijek je sretna kada može upoznati neku novu zemlju.

Radio sam u Portugalu, Njemačkoj, Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Indiji, Alžiru i naravno Švicarskoj, a sada sam ovdje Je li joj stresno to što se često morate seliti? Teško joj pada što taman nakon što se upozna s ljudima i navikne na jednu okolinu, ja promijenim posao i moramo početi sve iznova. No, teže od selidbe padaju joj putovanja što je začuđujuće s obzirom da je bila pilot. Je li morala napustit posao da biste se doselili ovdje? Radi li? Ne, prestala je raditi nakon što nam se rodio sin. Živjeli ste i radili u mnogim zemljama? Jesam, od Afrike, Europe do Azije. Poslovnu karijeru sam započeo u Švicarskoj, nakon čega sam radio u Potrugalu, Njemačkoj, Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Indiji, Alžiru, zatim Švicarskoj pa opet u Rumunjskoj i sada sam ovdje. Između svih tih zemalja gdje vam je bilo najugodnije živjeti? Sada moram reći u Hrvatskoj. Šalim se. Ne mogu reći koja mi je od tih zemalja najdraža. Primjerice Indija ima vrlo bogatu kulturu, a budući da mi je obitelj tamo, za Indiju sam posebno vezan. Afrika je jedan potpuno drugačiji svijet od europskog, prekrasna priroda,

netaknuta divljina... Hrvatska je kombinacija lijepih plaža, lijepe unutrašnjosti koja podsjeća na moju domovinu, Švicarsku i ljudi su divni i to je odlična kombinacija. Zato mi je Hrvatska sigurno jedna od najdražih. Kako uspijevate ostati u kontaktu s rođacima i prijateljima koje ste upoznali u svim tim zemljama? Još uvijek sam u kontaktu s prijateljima iz raznih zemalja u kojima sam živio, dakle više od deset zemalja u Aziji, Africi i Europi. Uglavnom preko Skypea. No, volim i putovati i naći se uživo s obitelji i prijateljima. Znate li koliko ćete ostati ovdje? Moj mandat je tri godine. Vidjet ćemo, može biti i duže. Kada biste birali posao iz snova, koji bi to bio? I nemojte mi sada odgovoriti da je to pozicija direktora Metroa u Hrvatskoj. Rekao bih da mi je posao iz snova onaj na kojem mogu iskoristiti sve svoje vještine, gdje imam mnogo slobode da radim ono u što vjerujem, gdje imam dobru radnu okolinu, gdje se osjećam ugodno. Zato mogu reći da sam vrlo blizu posla iz snova.

ADV 285/2013 HR

Bezgranično kombiniranje. Ciljano optimiziranje. Je li vaš protok robe pregledan, a rokovi isporuke optimalni? Mogu li se smanjiti vaše zalihe u skladištu ili ﬁksni i ostali troškovi? U mreži nabave, proizvodnje, skladištenja i distribucije pokrećemo skupa s vama ljude, robu i podatke prema jasnom cilju: poboljšanju vaše logistike radi ostvarivanja prednosti u odnosu na konkurenciju – i to diljem svijeta. Jer je svako logističko rješenje individualno poput naših klijenata. Uvjerite se i sami u pokretačku snagu GW-a: gw-moves.com Servisni telefon +385.1.3436926 www.gw-world.hr

GW_355_Kroatien_220x285+3.indd 1

26.04.13 11:12

INTERVJU VOJNA KARIJERA U vašoj sam biografiji pročitala da ste radili u Švicarskom ratnom zrakoplovstvu. Kakvo je za vas bilo to iskustvo? Vrlo korisno, jer sam zahvaljujući njemu vrlo rano naučio kako pod velikim pritiskom voditi ljude. Već s 24 godine vodio samo 250 ljudi, odnosno činovnike i vojnike između 20 i 42 godine. Kako je vojska u Švicarskog obavezna, obrazovanje tih ljudi je bilo vrlo raznoliko što znači i da su i izazovi vodstva bili vrlo raznoliki. U Švicarskoj je vojska obavezna, pa sam se s 20 godina prijavio za čin u protuzračnoj obrani, no ubrzo sam napredovao do razine pomoćnika načelnika stožera protuzračne topničke brigade u Švicarskom ratnom zrakoplovstvu. Trenutno imam čin bojnika u Glavnom stožeru.

Niste nikada razmišljali o pokretanju vlastite tvrtke? Jesam, ali sam na stranu stavio pozitivne i negativne strane. Kad ste sami svoj šef i kad se svaki dan morate boriti za opstanak nije lako. Divim se ljudima koji to uspijevaju. Za sada sam sretniji tu gdje jesam i da naša kompanija pruža podršku i partnerstvo svim ljudima koji samostalnim posluju Biste li se u tom slučaju bavili trgovinom ili nečim drugim? Nisam razmišljao tako daleko. To bi vjerojatno bilo nešto potpuno novo.

ARHEOLOGIJA Uvijek ste se mislili da ćete se baviti ovim čime se bavite, ili ste imali neke skrivene strasti? Moja skrivena strast zapravo je arheologija koju sam i počeo studirati. Arheologiju sam studirao paralelno s ekonomijom i menadžmentom, no nakon druge godine sam shvatio da u tom poslu nema previše kruha i da je možda bolje da se posvetim nečemu gdje mogu zaraditi za život. Sada se arheologijom bavim kao hobijem.

U Rumunjskoj vas je jedan poslovni magazin uvrstio među top 100 menadžera u zemlji. Koliko vam znači to priznanje? Prije svega sam bio iznenađen, a nakon i toga i ponosan što su me izabrali. Posebice jer je to bilo samo godinu dana nakon što sam došao u Rumunjsku. Mislite li da ste imali sreću što ste rođeni u Švicarskoj gdje je normalno da ljudi govore tri ili četiri jezika? Obrazovni sistem u Švicarskoj ima prednosti s obzirom da svatko, osim svog materinjeg jezika, mora učiti još barem jedan službeni jezik zemlje. Uz to, u školi morate naučiti još engleski ili španjolski. Djeca to baš ne vole jer moraju puno raditi, no kasnije se pokaže kao velika prednost na tržištu rada. Jeste li već naučili i Hrvatski? Ne razumijem Hrvatski, čak ne znam ni proste riječi. Naučili su me samo par lijepih riječi i izraza poput molim!, hvala! Dobro jutro! Kako ste?, ali planiram početi učiti uskoro.

Putujemo s vama

Vrhunska goriva Na naπim postajama toËimo vrhunska goriva! Rezultat je to kontinuiranog rada Ininih struËnjaka te naprednih tehnologija koje smo implementirali u naπim pogonima. Istovremeno, primjenjujuÊi najbolje svjetske prakse vezane za kvalitetu i zaπtitu okoliπa, Ë uvamo prirodu za buduÊe generacije!

drugi živoT

ToMiSLAv SErdAr

Nakon karijere fotoreportera Tomislav se nije želio pretvoriti u redakcijskog činovnika i odlučio je pomoći supruzi damjani u obiteljskom projektu Putovanja za dvoje

Tomislav Serdar fotografiju kao poziv nije mogao izbjeći. Njegova majka Višnja umjetnički je fotograf i tomu je posvetila cijeli život, brat Hrvoje također se bavi fotografijom, i to studijskom, a Tomislav je nakon završene škole primjenenih umjetnosti postao fotoreporter. Kaže kako u životu nije htio raditi ništa drugo. Od samog osnutka Jutarnjeg lista radio je kao fotoreporter, ali to cijelo vrijeme bio je svjestan kako je u toj profesiji teško ostarjeti- “stalno dolaze mlađi, brži, koji su spremni juriti, nagradiš ih s malo fotografske opreme i oni su sretni”. Snimati nemire, koncerte, utakmice, katastrofe u pedesetima nije lako. A perspektiva je postati u novinama urednik fotografije i raditi činovnički posao. “Znao sam da si moram osigurati izlaz. Sa suprugom Damjanom Domanovac još 2006. godine pokrenuo sam magazin Putovanja za dvoje, ispočetka kao prilog u magazinu Vjenčanja kojeg je godinama izdavala moja supruga. Nakon nekog vremena Vjenčanja su joj dosadila i prodali smo ih Adria Mediji, a od 2007. Putovanja za dvoje su postala zaseban magazin koji izlazi četiri puta godišnje. Tako sam još neko vrijeme radio paralelno u Jutarnjem listu i našem magazinu i stalno čekao trenutak da se konačno posvetim Putovanjima. Kad nam se rodila kćer Ema, Damjana je iskoristila šest mjeseci porodiljnog a ja sam odlučio iskoristiti drugu polovicu. Na skuteru sam krenuo riješiti papire u HZZO i doživio prometnu nesreću zbog koje sam godinu dana proveo na štakama”. I to je bilo to. Šale se Tomislav i Damjana kako im je Bog poručio: za muškarce nije porodiljni. I tako je prestao biti fotoreporter i postao poduzetnik. U stvari, Tomislav snima i danas i urednik je fotografije u svom magazinu, radi ono što ga je i privuklo poslu fotoreportera: putuje. “Dok sam radio u Jutarnjem zapravo mi je najviše smetalo što Da-

Trojica fotografa koji su ostvarili snove 14

mjana može odlaziti na daleka putovanja a je ne mogu zbog posla u redakciji. Sad lijepo putujemo zajedno”. Od samog početka posao s Putovanjima za dvoje je krenuo odlično, već 2008. im se javio Sebastijan Hočevar iz Slovenije i pitao žele li prodati franšizu. Slovensko izdanje Putovanja za dvoje nekoliko godina kasnije preuzeo je Olivier Picon, koji ih je pitao bi li mu prodali franšizu za Francusku. Danas uz te franšize imaju i onu za Njemačku i Srbiju. U zemljama regije magazin je registriran pod imenom Putovanja za dvoje, na tržištu Francuske zove se Horizons Monde a u Njemačke World Horizons. Franšize funkcioniraju tako da vlasnici licenci dobivaju sav sadržaj iz hrvatskog izdanja i na raspolaganju im je na serveru sadržaj iz prijašnjih brojeva, U to vlasnik svake franšize ubacuje oglase i kroji teme prema zahtjevima tržišta. U krizi u medijima suradnika im svakako ne nedostaje. Premda se to čini čudno, suradnici magazina nisu profesionalni fotografi niti novinari. “Uvjet za objavljivanje reportaža u Putovanjima za dvoje je kao prvo kvaliteta fotografija. To ne znači nužno imati profesionalnu opremu već da ispunjava viziju ‘magazin s emocijama’”, kaže Tomislav. Bilo je situacija da su se javljali odlični profesionalni fotografi, međutim koji im ne bi ponudili baš priču o destinaciji. “Problem s profesionalcima može biti što su previše fokusirani na neke teme: recimo donesu seriju odličnih fotografija arhitekture, ali nama treba i živopisan tekst i savjet gdje i što jesti, što doživjeti i sresti. Autor reportaže mora dati svoj pravi doživljaj destinacije”, kaže Damjana. Zato je i raspon njihovih suradnika velik: tu ima biologa koji donose putopise sa ekspedicija, profesora, odvjetnika, stjuardesa ali i ljudi koji rade u turizmu. Do Tomislava suradnici dolaze uglavnom mailom. “Pošalju mi kratki siže reportaže i obavezno nekoliko fotografija iz kojih odmah vidim da li stvaraju foto-priču. Ako nam se svidi, kontaktira-

Tomislav Serdar u društvu pripadnice plemena Rungus sa Bornea, koja živi u mjestu na samom rubu prašume

mo ih i dogovaramo suradnju”. Suradnja je više nego fer: osim honorara, autori dobivaju i 30 posto iznosa ako se njihova reportaža prenese u nekom od franšiznih izdanja, a svaka nova objava iznova se honorira. Kao odličan primjer Tomislav spominje Gorana Jovića. “Čovjek ima doslovce fotoaparat koji se dobije uz deterdžent, a pogledaj kakve je fotografije snimio”. I stvarno, gledajući lica pripadnika nekog plemena osjećam kao da razgovaramo očima. Za tekst sam tražila fotografiju koja bi ilustrirala egzotične zemlje koje je posjetio, no Tomislavu taj dio kao da je najteže pao. Ne voli biti pred objektivom, kaže. Njemu je prirodno biti s druge strane. Kao najdramatičniji trenutak spominje plivanje sa stotinama morskih pasa na Polineziji. Pitam je li to ronjenje u kavezima ili bar nekom čeličnom odijelu? “Ne, jednostavno, dođeš

Kriza u medijima natjerala je trojicu hrvatskih fotoreportera da se posvete privatnom biznisu - jedan uređuje časopis o putovanjima, drugi dokumentaristički fotografira svadbe, a treći je otvorio prodajnu galeriju s fotografijama zagrebačkih veduta Tekst: Tatjana Tadić, Saša Paparella/VLM

‘Želimo pokazati da svijet nije strašan, već treba otputovati i što bolje ga upoznati’

drugi život

čamcem nasred oceana, i baciš u vodu komade krvavog mesa. I za nekoliko trenutaka čamac okruži stotine morskih pasa. Skočio sam među njih, ovako u majici, a vodič me samo upozorio da ne budem blizu komada mesa, da me netko od njih slučajno ne ugrize”. Međutim, cilj reportaža u Putovanjima za dvoje nije prestrašiti putnike već upravo suprotno. “Ljudi destinacije obično doživljavaju kroz vijesti na televiziji, a naš cilj je pokazati kako svijet nije tako strašno mjesto na kojem se događaju grozne stvari. Upravo suprotno, treba otputovati i upoznavati druge narode i kulture”, kažu Tomislav i Damjana. Nakon nekoliko godina brojke koje postižu sa svojim magazinom stvarno su impresivne: naklada u Hrvatskoj je 12.000 primjeraka, u Sloveniji 10.000, u Srbiji 15.000, u Njemačkoj je naklada 30.000 primjera, a francuska franšiza prodaje se u čak 53.000 primjeraka. Dokaz kako su kvalitetni je i nagrada koju su prošle godine dobili u Francuskoj kao najkvalitetniji turistički magazini, a na tom je tržištu konkurencija stvarno velika. Zanimljivo je i kako su franšize Putovanja za dvoje uglavnom uzimali parovi. Dvoje ljudi je dovoljno za prodaju oglasa i organizaciju preloma jednom u tri mjeseca, pa su njihove franšize u pravom smislu postale- putovanje za dvoje.

Franšize su prodane u Francusku, Njemačku, Sloveniju i Srbiju

Fotografije vjenčanja mogu biti znatno drugačije od onih uobičajenih

SINIŠA ŠTAMBUK

Splićanin Siniša Štambuk godinama je radio kao fotoreporter po raznim zagrebačkim novinama, od Arene i Globusa do Poslovnog tjednika, preteče Poslovnog dnevnika. A onda je 2007. dao otkaz, raskinuo s novinarstvom, vratio se u rodni grad i započeti vlastiti posao sa- fotografiranjem vjenčanja. Zvuči kao posao koji može odraditi svatko tko ima dvije ruke i kakav- takav fotoaparat i može noću dugo ostati budan. Slike su uvijek iste, mladenci lica sprženih suncem ili blicom poziraju pred crkvama i matičnim uredima, a poslije se redaju fotografije od alkohola purpurnih lica…Ali ne mora uvijek biti tako, jer i te fotografije mogu biti decentne, nenamještene i- lijepe. Štambuk je svadbe počeo slikati dokumentaristički, i to u crno- bijelog tehnici. Ideju je dobio gledajući radove Jeffa Ascougha, pa 2009. počinje na taj način, probno, slikati prijatelje. „Na njima sam vježbao, naplatio sam im samo troškove materijala. Bilo mi je važno uvjeriti se da mogu snimiti svadbu drugačije nego drugi i fotografijom ispričati cijelu priču o vjenčanju“, kaže Štambuk. A onda se, početkom 2010., otisnuo na tržište. Otvorio je web stranicu, postavio profil na Facebook i dobro mu je krenulo. Sve subote, i ne samo subote, sada su mu radne. Puno radi po Splitu i Zagrebu, a nerijetko ga zovu i na inozemna vjenčanja. U kalendaru za narednu godinu ima još svega par slobodnih termina. Za njegov su se rad zainteresirale i agencije koje u Dubrovniku organiziraju vjenčanja, uglavnom za strance i pozvale ga da im se pridruži. Oko vjenčanja se razvila prava industrija, pa takvih agencija u gradu ima desetak. Zbog tog je posla Štambuk lani u Dubrovniku unajmio stan, proveo u gradu pet mjeseci i uslikao 40 vjenčanja. Ponekad su to bila tek simbolična vjenčanja, bez kumova, no bude i onih velikih, sa po 200 ljudi na svadbi, kakve uglavnom rade Hrvati i Talijani. U Dubrovnik se dolaze vjenčati i Irci, Engezi, Norvežani, Rusi, Amerikanci, Australci, Indijci… Za razliku od standardnih hrvatskih svadbi, koje obično počinju popodne, ovdje posao traje cijeli dan. Fotograf ujutro prati pripreme za svečani čin, slika mladu i mladoženju kako se dogovaraju s prijateljima, biraju što će obući, uređuju se, razbijaju tremu…Štambuk, prikriven u nekom kutu, ste to uredno bilježi. Raspored snimanja je gust, a sam čin vjenčanja je odmah nakon podneva, jer je pred svatovima još dosta posla. „Iako je po novinama dokumentaristička fotografija sve manje važna, pa

Fotograf bilježi svaki trenutak svadbe, od jutarnjih priprema pa do večernje fešte

Dokumentarizam omogućava da se fotografijom ispriča stvarna priča o nekom vjenčanju, bez poziranja se sada glavne stvari rade po studijima, foto- žurnalizam je sve više u modi. Tu nema poziranja, mladence namještam jedino ako oni to baš izričito žele“, kaže. Isto tako, uvijek sugerira crno- bijele fotografije, jer takve slike podsjećaju na starinske crno- bijele filmove. Iako radi s digitalnim foto- aparatom, ponekad namjerno doda efekt filmskog negativa, pa fotografije napravi zrnatima. Nakon potpisane doživotne vjernosti, svatovi idu napraviti đir brodom podno dubrovačkih zidina. Nakon plovidbe odlaze na večeru u neki dobar restoran, u tamo organiziraju i party koji obično završi do ponoći. Naš sugovornik je zadovoljan jer je uspio naći svoju tržišnu nišu- tuđe lijepe trenutke čini još ljepšima, i od tog posla uspijeva živjeti. I neki drugi kolege počinju se time baviti. Ove je godine tako u Dubrovniku slikao svadbu jednog Australca, koji također profesionalno fotografira vjenčanja. Siniša u Foto- klubu Split sprema izložbu fotografija desetina sretnih parova, a naredna na listi želja mu jeotvaranje vlastite galerije. Ne na webu, već negdje u centru Splita.

Štambuk je lani u pet mjeseci u Dubrovniku snimio čak 40 vjenčanja

business time Galerija RaZGlednice u kojoj tabet prodaje svoje fotografije Zagreba jedina je takve vrste u gradu u Zagrebu nije lako naći novi motiv, pa se tabet u potrazi za dobrm fotografijom penje na katedralu i planira istražiti katakombe

KRistiJAn tAbet

Zagrebački fotograf Kristijan Tabet je, nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, upisao fakultet i počeo raditi u medijima. Prošao je razne redakcije, od Jutarnjeg lista do Storyja. Zadnje novine u kojima je radio bila je redakcija 21. stoljeća, tamo je objavio sliku s nastupa Macy Gray, nagrađenu od hrvatskog zbora fotoreportera godišnjom nagradom za fotografiju u kategoriji kulture. Od redakcije za dvomjesečni cjelodnevni rad nije dobio niti kunu honorara, jer je 21. stoljeće u međuvremenu propalo... Odustao je od novina i postao slobodni umjetnik. “Stalno sam šetao po gradu i fotografirao. Radeći za Turističku zajednicu grada Zagreba još sam bolje upoznao grad, vidio niz detalja, a stvorio sam i ozbiljniju zbirku fotografija. Trudim se stalno bilježiti grad i promjene u njemu. A onda sam lani odlučio od toga napraviti biznis i prezentirati moj grad onako kako on zaslužuje”, kaže Tabet. Prije godinu dana osmislio je projekt RaZGlednice. Bezuspješno je tražio neki prazan prostor u vlasništvu grada ili države. Na kraju ga je našao privatnim kanalima i u svibnju ove godine u središtu grada, u dvorištu na početku Radićeve ulice otvorio svoju galeriju i atelje. Prva je to prodajna galerija s umjetničkim fotografijama u gradu, iako su one u drugim sredinama uobičajene. Unatoč imenu, glavna ponuda nisu atraktivne razglednice Zagreba nego umjetničke fotografije na velikim formatima, i to isključivo Tabetove. U prostoru nudi desetke svojih najboljih fotografija voljenog grada, većinom u boji ali i crno- bijelih. Najviše kupuju domaći ljudi primjerice vlasnici ureda

kojima je dosadilo na zidu držati ulja na platnu. Kupuju i stranci, mahom diplomatsko osoblje. Orijentacija na domaću publiku i nije toliko loša, jer u Zagrebu zimskog turizma ionako nema. Fotografije se prodaju po cijeni između od 50 do 750 kuna, za najveće formate. Prodaje i panoramske fotografije Zagreba. Svoje fotke planira staviti i na poklopce kutija za pizzu u obližnjem Pizza Pit stopu, a zauzvrat dobiva besplatnu reklamu. „Srećom, ne živim samo od galerije, fotografiram i umjetničko- komercijalnu fotografiju poput vjenčanja, hrane, sve što se naruči- reklame, evente, šume, plaže. Nastojim biti što jeftiniji, no porezi su ogromni. Zašto suveniri nemaju smanjenu, turističku stopu PDV-a? Zašto se ne smanje porezi za kreativce koji kreću u vlastiti projekt, zašto nas se u početku ne oslobodi poreza na dobit, pa da možemo reinvestirati?“, pita Tabet, koji je u pokretanje biznisa uložio preko 30.000 kuna. Kako uopće napraviti toliko puno dobrih fotki Zagreba? Hrvatska metropola ne spada u gradove koji šarmiraju na prvi pogled. “Istina, u Zagrebu je izazov naći motiv, dosta toga je sakriveno. Zato je tu važna vlastita interpretacija, naš je posao vidjeti ono što ljudi ne vide“, objašnjava Tabet. Slika ulice, crkve i trgove iz pomaknutih kutova, iz persepektive koju ostali nemaju prilike vidjeti. Voli bilježiti Zagreb iz zraka, ali i sa zgradaprošvercao se na vrh katedrale, slikao vodorige, napravio lijepe fotografije Palmotićeve, ulice koja

je iz pješačke vizure izrazito siva. Želi se zavući u velegradsko podzemlje, istražiti ono skriveno- katakombe i razne prolaze ispod Gornjeg grada. A dotad ide po gradu i istražuje dvorišta, pa je tako u Hebrangovoj ulici našao zanimljiv bazen star preko 150 godina. Lutajući gradom shvatio je da su mnogi detalji nestali, bez ikakova traga o njihovoj sudbini. To se događalo i u centru grada- na vrhu Starčevićevog doma, pokraj Glavnog kolodvora, nekoć je stajalo četiri ili pet konjanika i kocija pokraj kupole, za koje nitko ne zna gdje su završili. Također, u neboderu na početku Ilice nestao je strop koji je izradio Ivan Meštrović. “Ljepota i romantika Zagreba nije samo u zgradama, nego i u ljudima. Zato radim ciklus fotografija pod nazivom Zagrebgrad ljubavi. Na ulicama, pogotovo po Zrinjevcu, toliko se parova grli, ljubi. Inače, mlađim turistima je Zrinjevac jako drag, a stariji vole Dolac”, kaže dok i sami sjedimo na Dolcu, najšarenijem punktu Zagreba. Tabet sada pokušava naći prikladniji prostor za galeriju, u koji se ulazi s ulice. Ako se galerija proširi, i on će proširiti svoju ponudu s novim zagrebačkim suvenirima. I ne samo zagrebačkim- u planu mu je početi raditi razglednice i nekih drugih hrvatskih gradova.

Ĺ˝ENSKA MODA

Max Mara ima monokromatske boje, a Prada kaputiÄ&#x2021;e s printevima

Printevi su na kaputima

Ženski portreti u pop-art stilu ‘spustili’ su se sa majica na suknje i kapute. Tako diktiraju Prada i Max Mara!

rintevi su obvezni elementi na suknjama i kaputima. Portreti žena u stilu pop-arta ‘preselili’ su se sa majica i košulja ispod struka. Na upravo završenom Tjednu mode u Milanu dominirala je odlična Pradina kolekcija kaputića A-kroja na koijma su iscrtana ženska lica. Print na suknjama pokazao je i dvojac Dolce i Gabbana, i to na ultrasjajnim suknjama od umjetnog materijala. Jarke boje ima i kolekcija Max Mara Moda, ali u monokromatskim kombinacijama. Kod Max Mare setovi su u zasićenoj narančastoj, ljubičastoj ili tirkiznozelenoj boji. Setovi se sastoje od haljine i kaputa do iznad koljena, ili kaputića i kombinezona dužine do kljena. Zanimljivo je kako su u istoj boji i tonu plosnate torbe. John Richmond pokazao je haljine od finog pletiva s kontrastnim geometrijskim uzorkom. Geometrijske šare, preciznije točkice, na superženstvene kostimiće posuo je dizajner Rocco Barocco, a u kolekciji prikazanoj u Milanu dominiraju sve nijanse ružičaste boje. Žene će i dalje hodati na platformama, a cipele koje je predstavila Jill Sander podsjećaju na obuću medicinskih sestara iz Amerike šezdesetih. Jean-Claude Jitrois u svojoj je kolekciji prezentirao odlične komade izrađene od sjajne kože kombinirane s krznenim ovratnicima i bojama zemlje te svim jesenskim nijansama žute i zelene.

trendovi

Safiri i rubini su ženama najbolji prijatelji Cijena rubina i safira već godinama raste brže od cijene dijamanata. razlog tomu je što su kupci skupocjenog dragog kamenja žene koje vole nakit u svojim omiljenim bojama. tekst: Tatjana Tadić Fotografije: EPA, Fotolia Marilyn Monroe i i dijaMant Pjesma “diamonds are a Girl’s Best Friend” iz filma le “Muškarci više vo plavuše” toliko je šla na popularna da se na ijih ajn ač jzn na tu 12. mjes filmskih pjesama og američkog filmsk vo lji m ni instituta. Za je ni u m es pj je i kako rilyn Ma o m sa ala ev otpj o Monroe – nekolik pjevala visokih tonova ot istica an pr so , ica je dubler n. xo ni i Marn

ajbolji prijatelji ženama više nisu dijamanti već rubini i safiri. Naime, već osam godina njihova cijena raste brže od cijene dijamanata. Istina, još uvijek su jeftiniji od svojih bijelih odnosno bezbojnih rođaka, međutim kamenje u boji vlada modom. Cijena naravno raste s potražnjom, međutim rast njihove cijene je uvjetovan i suptilnim sociološkim promjenama koje utječu na ekonomiju. Davne 1953. godine kada je glumica Marilyn Monroe u filmu “Muškarci više vole plavuše” otpjevala pjesmu čiji tekt glasi “to je kamenje koje ne gubi svoj oblik, dijamanti su najbolji djevojčini prijatelji” nakit je

stvarno predstavljao svojevrstan ženski miraz koji ne gubi na cijeni. Poklanjali su ga muškarci, a ženama koje su ga dobivale dijamanti su bili svojevrsna “mirovina” koju su mogle prodavati kada više nisu bile mlade i poželjne. Danas nakit sve više kupuju žene, za sebe, pa ga biraju prema svom ukusu. Za njih nakit nije samo “nešto što jako sjaji” niti dokaz materijalnog statusa, već žene vole kupovati komade nakita koje mogu nositi svakodnevno i kojeg mogu kombinirati s bojom odjeće koju vole nositi. Draguljari kažu da su muškarci u odabiru nakita puno konzervativniji. Kako je mnogim muškarcima zaručnički prsten najvredniji komad nakita kojeg će kupiti, i sami odabrati, njihov ukus je vrlo konzervativan i obično se odlučuju za jedan bezbojni dijamant, takozvani solitaire. I iz američkih filmova naučili smo pravilo da muškarac za zaručnički prsten mora potrošiti (bar) tri plaće, pa uglavnom to pravilo utječe na veličinu dijamanta kojeg se za taj iznos može dobiti. DIZAJN JE NAJVAŽNIJI Ženama je pak je cijena samog kamena manje važna a bitniji je dizajn. Nije nužno riječ o ekstravagantnim oblicima, dapače, jedna od najpopularnijih kombinacija je vintage prstenje s obojanim dragim kamenom u sredini i s vijencem od sitnih dijamanata. Baš je takav prsten proslavila britanska kraljevska obitelj. Naime, princ William je vintage zaručnički prsten sa smaragdom poklonio supruzi Kate, vojvotkinji od Cambridgea, a prsten je naslijedio od pokojne majke, princeze Diane. Stručnjaci za procjenu dragog kamenja porast interesa za safirima tumače “Kate efektom” – štogod vojvotkinja odjene ili nosi na sebi odmah postane modni hit. Ima još ljubiteljica safira, rubina i smaragda među ženama koje si mogu priuštiti baš sve, pa nakit s obojenim dragim kamenjem nose i filmske superzvijezde. Angelina Jolie i Hall Berry vole smaragde, dok glumice Penelope Cruz i Elizabeth Hurley nose naušnice sa safirima. Nijedna od nabrojanih ipak neće nadmašiti Elizabeth Talyor, čiju je zbirka nakita koja se na dražbi pojavila prije dvije godine aukcijska kuća Christie’s procijenjenila na 30 milijuna dolara. Među njima je bilo i nevjerovatnih komada poput dijamantne tijare izrađene oko 1880. godine, koju joj je poklonio jedan od muževa, filmski

jessica alba

angelina jolie

RasT pRodaje

dIjaMaNTI

Gemval, online agencija za procjenu dragog kamenja, tvrdi kako je cijena safira od sijčnja 2006. do siječnja 2013. porasla za 37 posto. Cijena rubina u istom razdoblju porasla je 47 posto. prodaja smaragda nije imala tako impresivan rast, za njih je 2005. bila rekordna godina, ali vrijednost im sigurno raste. prema RapNet diamond indeksu cijena jednog dijamanta rasla je ‘samo’ 32 posto. Najveća potražnja za dragim kamenjem u boji je u sjedinjenim američkim državama i Njemačkoj.

dijamant je najtvrđi poznat mineral koji nastaje duboko u Zemljinoj kori, a najmlađi dijamant na svijetu ima oko 5 milijuna godina. Zapravo je mali postotak dijamanata pogodan za brušenje i može se koristiti u zlatarstvu a ostali zbog svojim impresivnih svojstava završavaju i industriji. Najveći svjetski proizvođači dijamanata su australija, Rusija i južnoafrička Republika. premda se smatra da je dijamant bezbojan odnosno proziran, većina dijamanata je smeđe ili žute nijanse. Tek su čisti dijamanti bezbojni i prozirni dijamanti, a svi “obojani” dijamanti nisu potpuno čisti već sadrže određenu razinu i vrstu nečistoća koje im daju specifičnu boju. Klasifikacija dijamanata po boji ima ljestvicu stupnjevanja koja ide od slova “d” što označava dijamant bez boje pa sve do slova “Z” koji znači svjetlo žutu boju. Takvu je klasifikaciju postavio američki gemološki instituta (GIa). Za procjenjivanje i određivanje vrijednosti pojedinog dijamanta koristi se ljestvica s četiri C-a. Težina dijamanata izražava se u karatima (1 karat je 200 mg). Vrijednost međutim određuje kombinacija veličine i čistoće.

sofia Vergara

Kate Middleton

Smaragd je u drevnom Egiptu smatran simbolom vječne ljubavi

Smaragd Smaragd je inačica dragog kamena berila. Javljaju se u zelenoj i plavozelenoj boji, a najvišu cijenu postižu smaragdi tamne ali živahne boje. Od antičkih vremena vade se iz rudnika u Egiptu, austriji i Sjevernom Pakistanu te u nama blizoj Bugarskoj, a najcjenjeniji su oni iz Kolumbije. Cijene se prema jasnoći, težini i boji. mogu se sintetički proizvesti. U drevnom Egiptu smaragd je smatran simbolom vječne ljubavi i života. U staroj Indiji nosili su ga kao amajliju, a u rimskom Carstvu smatrali su ga simbolom Venere, boginje ljubavi i ljepote. drevna plemena smatrala su ga kamenom koji ima natprirodne moći te može iscjeliti rane.

i kazališni producent producer Mike Todd 1957. godine. Najpoznatiji komad nakita glumice ljubičastih očiju ipak je 33 karata težak dijamant ugrađen u prsten, kojeg joj je 1968. godine darovao suprug, također slavni glumac Richard Burton. Elizabeth Taylor gotovo ga nije skidala s prsta, jer joj je navodno donosio sreću, a na kraju je savršeni dijamant i imenovan po njoj. Dokaz da žene nakit danas ne doživljavaju tako ozbiljno je popularnost nakita u kojem se drago kamenje koristi u nekim sasvim ‘običnim’ oblicima, kao što su privjesci u obliku sladoleda, kukaca i sličnih amajlija, pa čak i ako na prvi pogled izgledaju kao bižuterija.

SafIr Safir je plavi dragi kamen minerala korunda. Tradicionalno se poklanja za 65-godišnjicu braka. Najveća nalazišta su mu u Istočnoj australiji, Tajlandu, Šri Lanki, Kini, madagaskaru, Istočnoj africi i američkoj saveznoj državi montani. Njegove boje variraju od plave do purpurne, premda postoje i žuti i zeleni safiri. mogu se dobivati sintetički. Najveći prirodni safir je Loganov safir od 423 karata (85 g) izložen u Smitsonianovom Prirodoslovnom muzeju u Washingtonu.

rUBIN dragi kamen minerala korunda, rođak safira, čija crvena boja dolazi od prisustva kroma. Cijena rubina osim o čistoći ovisi i o boji pri čemu je najcjenjenija krvavocrvena nijansa tog dragog kamena. dolina mogok u myanmaru je stoljećima bila glavni izvor rubina, a rubini iz te pokrajine opisuju se bojom “golublja krv”. rubini se iskopavaju i iz rudinka na Tajlandu, Kambodžiji, Indiji, afganistanu i Pakistanu, a u Šri Lanki se nalaze nešto svjetlije i ružičastije nijanse ovog dragog kamena. Nama najbliže nalazište rubina je ono kod Prilepa u makedoniji poznato po rubinima nijanse maline. Osobito su cijenjeni u aziji, gdje su se ograđivali u oružje plemstva, a pohranjivali bi se i u temelje zgrada jer se vjerovalo da će ih to očvrsnuti. Poklanjaju se za 40-godpšnjicu braka jer njihova crvena boja simbolizira ljubav i strast. I rubini se mogu se dobivati sintetičkim putem.

RBA_Nkredit_teretana_PD_Exclusive_220x285-2val.ai

9/17/13

3:13 PM

FIKSNA KAMATA do kraja otplate

CMY

Naš je narod poznat po kreativnosti... ... ali RBA ima bolje rješenje! Brzi nenamjenski kredit s predodobrenjem unutar 10 minuta i fiksnom kamatom do kraja otplate.

Klijenti koji prebace primanja na RBA tekući račun ostvaruju pravo na 50% nižu naknadu za obradu nenamjenskog kredita do 31.12.2013.

Mijenjamo život i poslovanje. Nabolje! RBA INFO telefon: 062 62 62 62 • RBA INFO web: www.rba.hr RBA INFO wap: wap.rba.hr • RBA INFO e-mail: info@rba.hr

MUŠKA MODA

Modeli modne kuće Belstaff (lijevo) i kreacija Damira Dome sa pariškog Tjedna mode

Inspiriran uniformama

Damir Doma po rođenju hrvatski dizajner naš je favorit u odabiru najbolje kolekcije za ovu jesen!

rago nam je među najboljim kolekcijama za jesen istaknuti po rođenju hrvatskog dizajnera Damira Domu. Damir Doma odrastao i dipliomirao dizajn u Njemačkoj, praksu brusio u Antwerpenu u studiju Rafa Simonsa i Dirka Schoenbergera, a 2006. je pokrenuo vlastitu marku. Iduće godine je debitirao na pariškom Tjednu mode, gdje otada redovito pokazuje kolekcije. Za sebe kaže kako ima trajnu opsesiju uniformama i njihovim krojevima, i stalno otkriva nove nijanse sive boje. Doma ima trgovinu u Londonu u koju se može doći isključivo uz prethodnu najavu. Uniforme se sviđaju i Kenzu, koji je odjeću koja podsjeća na plave maskirne uniforme pokazao na humanitornoj reviji u hotelu Plaza. Mekše krojeve i dolčevite na pariškom Tjednu mode pokazao je belgijski dizajner Dries Van Notten, a posebno je zanimljivo kopčanje hlača koje umjesto patentnog zatvarača imaju krupnu dugmad u kontrastnoj boji. Van Notten se poslužio i monokromatskim kombinacijama, ali i šarenim kontrastnim pletivom. Mekane linije imaju i sjajne pernate jakne modne tvrtke Belstaff i korejskog dizajnera Wooyoungmi koji su se odlučili za gotovo jednaku plavu nijansu, a ljubitelji kaputa strogog kroja odabrat će Canali ili Hugo Boss kratke kaputiće.

MODni DODaci

Šeširi anna chocola dizajnerica je van trenda ali na svojoj facebook stranici nudi ‘vječne’ modele šešira Tekst: Tatjana Tadić

azlog zašto se treba veseliti modnoj jeseni uvijek su krznene šubare. Bilo da su od pravog ili umjetnog krzna, one su prave vijesnice hladnijih dana, koje će veselijim učiniti zlatni modni dodaci. Novost jeseni 2013. je to što se krznene šubare i kape obavezno nose sa krupnim i uočljivim orijentalnim visećim

naušnicama i bogatim ogrlicama. Ukratko, treba spajati zlatni ljetni nakit s zimskim krznom. Šubare su na pistama pokazali Ralph Lauren, Donna Karan, Michael Kors, Misha Nonoo, Chanel, Max Azria ali i mnogi drugi. Novost ove jeseni su babuška marame od umjetnog krzna koje se vežu ispod vrata, kako su to davno činile bake na selu. Nose se u baby ružičastoj nijansi i bijeloj boji, a dozvoljene su i sve životinjske šare. Na pisti ih je prvi predstavio Ermanno Scervino koji je smislio odličan retro look koji će se sigurno s lakoćom uvući u uličnu modu. Prate nas od djetinjstva, cijele se godine nisu skidale s glave u vrijeme grunge mode - to su pletene kape. Ove jeseni nisu priljubljene uz glavu poput fantomki, već imaju volumen. Voli ih i u kolekciju ih je uvrstila sve etabliranija dizajnerica Victoria Beckham, Karen Walker i Kate Spade dodale su im cofleke, dok se DKNY, Paule Ka, Tommy Hilfiger drže pravih grunge kapa neutralnih sivih tonova i plitkog boda. Kape s “ušima” još uvijek ne izlaze iz mode, no ove se jeseni krzno ne nosi iznutra

već s vanjske strane. Poželjne su što upadljivije boje poput crvene i ružičaste, koje će dati lijepu refleksiju blijedom tenu lica. Kačketi od tvida od engleske vune podsjećaju na jorkširsku modu s početka XX. stolječa kakvu je ponovo aktualizirala serija Downton Abbey. Neutralnih su boja pa se lako uklapaju u svaku odjevnu kombinaciju. Možda nisu atraktivne poput šubara ili babuška marama, ali odlično griju i nikada ne izlaze iz mode. Rođakinje kačketa od tvida su sve moguće kape koje podsjećaju na službene; bilo da sliče željezničarskim, lovačkim ili vojničkim. Poželjne su i sve vrste i oblici amblema na njima, a najmoderniji su oni metalni zlatne ili srebrne boje. I premda zvuči čudno, prešani papir je postao materijal od kojeg se sve češće rade šeširi, a taj je materijal u stanju imitirati i slamu i štof, pa je sezonu nošenja produžio i na jesen.

Babuška marame, šeširi od papira i model anne chocole

intervju

budite SPReMNi i GLAVOM KROZ Zid 30

Heidi Kovacs Resnik generalna je direktorica Amwaya za Hrvatsku i Sloveniju. Kaže kako joj najveća inspiracija za poslovne ideje dolazi kada trči u prirodi. O svom poslu i sportskoj obitelji pričala je Majdi Žujo, a pozirala Žarku Bašiću/Pixsell

iĆi i

edi Kovacs Resnik generalna je direktorica Amwaya za Hrvatsku i Sloveniju. U kompaniji koja je svjetski lider u direktnoj prodaji zaposlena je već 18 godina, no unatoč dugom stažu, taj joj posao još nije dosadio. Motivaciju za rad, kaže, nalazi u ljudima, a upravo zbog njih taj posao nikada nije isti. “Stalno upoznajete nove ljude, rješavate nove izazove. Suočavate se s problemima, uspjesima, srećom, sa svime što se ljudima događa. Volim raditi s ljudima”, kaže nam Kovacs Resnik čiji je posao da vodi timove u Sloveniji i Hrvatskoj koji vode brigu o tome da distributeri na vrijeme dobiju proizvode, usluge i treninge kako bi mogli kvalitetno obavljati svoj posao.

ponekad sam u uredu. Trudim se provoditi poslijepodneva i večeri s obitelji, no kako djeca rastu, sve više i više vremena provodim vozeći djecu na njihove aktivnosti.

Kako ste vi počeli svoju karijeru Amwayu? Počela sam kao menadžer prodaje u Mađarskoj još 1995. Nakon toga sam postala rukovoditelj prodaje za Istočnu Europu, a zatim sam uzela pauzu kako bih se posvetila obitelji. Nakon što sam se vratila s porodiljinog, radila sam u odjelu komunikacija europske prodaje. A s obzirom da je moj suprug Slovenac te da smo se odlučili preseliti u Sloveniju, imenovana sam menadžerom za Sloveniju i Hrvatsku.

Čula sam da ste pretrčali ljubljanski maraton? Jesam, ali polumaraton. Druga polovica je samo legenda. Trčim iz zadovoljstva i volim trčati sama. Tada dobivam najbolje ideje. Zapravo, dok trčim - radim. Nekada mogu satima sjediti za računalom i ništa mi neće pasti na pamet, a dok trčim u prirodi ideje dolaze same od sebe.

Kako biste okarakterizirali ljude koji su uspješni u direktnoj prodaji? Nema kriterija. Morate biti spremni ići glavom kroza zid i samo tako možete uspjeti. Nije bitno kako izgledate, kakvog ste karaktera ili koliko imate godina. Važna je jedino odluka da ste spremni puno raditi. Koliko se ljudi u prosjeku dugo zadržavaju u tom poslu? Ne postoji određena dob. Neki pokušaju i odmah shvate da to nije za njih, a postoje i oni koji su u kompaniji već 53 godine. Divim se tim ljudima. Oni nemaju mali broj godina, ali ovaj posao ih čini mladima u duhu, zdravima i aktivnima. Ako nađete ono što tražite, bio to dodatni izvor prihoda, fleksibilan posao na pola radnog vremena, osjećaj priznatosti, uspjeh ili ljudi - onda na ovom poslu ostajete dugo. Kako izgleda vaš radni dan? Probudim se u 5.30. Volim jutro imati za sebe. Dan obično započinjem nekim sportom, jer želim biti u formi, a nakon toga idem na posao. Ponekad to uključuje putovanja, a

S obzirom da često putujete, je li vam teško balansirati između posla i privatnog života? Teško je, ali imam podršku supruga i obitelj, što je vrlo važno i zbog čega mi je ipak puno lakše. Imate li dovoljno slobodnog vremena? Nikada. Ali jednostavno sam naučila kako ga planirati. Važan je kompromis. Vjerujem da uvijek možete naći vremena za ono za što želite imati vremena, a da se pritom možete nositi i sa svojim obavezama. Kako provodite to slobodno vrijeme? Uglavnom se bavim sportom i volim čitati, ali djeca su mi prioritet. Moja se djeca također sve više bave sportom i drugim aktivnostima.

Znači u punoj ste formi? Nastojim biti. Trčim svaki drugi dan, a uz to jašem i idem na fitness. Volite li i gledati neki sport? Ili se njime samo volite baviti? Najviše volim gledati svoju djecu kada se natječu u sportskim aktivnostima. Obično ne gledam televiziju, no volim pogledati vaterpolo kad igra mađarska reprezentacija. Znači, onda ste pratili i utakmice Hrvatske i Mađarske? Jesam. Takav meč ne bih propustila pogledati. A zadnji put je Mađarska bila bolja. Osim sporta, pretpostavljam da volite i čitati s obzirom da ste studirali engleski i francuski jezik i književnost. Definitivno volim. Što preferirate? Najviše volim mađarske pisce. Volim čitati Pétera Esterházyja koji je vrlo poznat u mađarskoj literaturi. Volim kako se igra jezikom. S obzirom da živim u inozemstvu, još više volim čitati ono što piše. No, od međunarodnih

intervju pisaca volim i modernu književnost. Volim one pisce koji imaju priču. Zafona i Hosseinija, primjerice. Jeste li ikada sami pokušali napisati knjigu? Samo puno natuknica, knjigu ne. Možda jednog dana razmislim i o tome.

Da ne radim u direktnoj prodaji bila bih trenerica i savjetovala bih odrasle

Kako to da ste se nakon završenog engleskog i francuskog jezika i književnosti odlučili baviti prodajom i menadžmentom? Kada sam završila fakultet Mađarska je izlazila iz socijalističke ere. Svi su do tada učili ruski i nije bilo puno ljudi koji su govorili dva zapadnjačka jezika. To mi je otvorilo mnoge mogućnosti. Prije svega, imala sam priliku raditi kao prevoditelj za kompanije iz Zapadne Europe. Krećući se u tim krugovima shvatila sam da i ja to želim. Samo što nisam htjela biti poduzetnik, već ona koja upravlja sa svime. Koji period u karijeri vam je možda bio najteži? Ne mogu reći da sam imala teških perioda. Iskreno, imam samo lijepe uspomene. Amway je divna tvrtka i to vam ne govorim samo zato što je za novine. Što je to što volite u svom poslu? Najviše volim odnose među ljudima. Nedavno je u Europi bio Doug DeVos, suvlasnik i predsjednik kompanije koja vrijedi 11 milijardi dolara. Osobno se pozdravio sa svakim od zaposlenika, rukovao se s nama i kratko popričao sa svakime od nas. Takav način ophođenja općenito vlada u našoj kompaniji, ali mislim da je to u današnjem, globalnom korporativnom okruženju vrlo rijedak slučaj. Poštivanje svakog pojedinca i njegovanje međuljudskih odnosa, a posebno obitelji, vrijednosti su koje njegujemo i koje su u središtu naše korporativne filozofije. Mi ne samo da promoviramo te vrijednosti, nego i živimo u skladu s njima - na taj način se ponašamo i međusobno i prema našim distributerima. S obzirom da se bavite i kozmetikom, mislite li da je u vašem poslu bitan vanjski izgled? Izgled možda jest važan, ali ovo nije kompanija u kojoj možete preživjeti na račun izgleda. Vjerujem da je prvi dojam bitan, ali i da je za uspjeh ipak potrebno naporno raditi. Koje vrline najviše cijenite u ovom poslu? Integritet. Budite vjerni sebi. Što biste radili da ne radite ovo što radite?

izgled možda jest važan, ali Amway nije kompanija u kojoj možete preživjeti na račun izgleda

Trenirala bih i savjetovala odrasle. Definitivno bih htjela raditi s ljudima. Nikada niste razmišljali da podučavate, s obzirom na obrazovanje? Nisam. Jezici su bili početak moje karijere. Trebalo mi je da naučim engleski i francuski kako bih započela ovu karijeru. Jezik je za mene alat, ne cilj. Moja prva diploma je bila iz engleskog i francuskog, a kasnije sam stekla diplomu iz poslovne administracije. Koliko jezika govorite? Mađarski mi je materinji, a pričam još engleski, francuski, slovenski te pomalo i njemački. Kakvi su vam planovi za budućnost. U Amwayu radimo na integraciji hrvatskog i slovenskog tržišta u europsko tržiše, što nam je postao važan cilj ulaskom Hrvatske u EU. Osim toga, uvijek me privlačilo da se okušam kao distributer.

Etno kuhinja Postajemo gurmani s internacionalnim ukusom Promjene u prehrambenim navikama Hrvata zrcale se na policama trgovina na kojima se bez problema mogu naći kokosovo mlijeko ili sojin umak. Nešto je skromnija ponuda etničkih restorana Piše: Saša Paparella/VLM Fotografije: Pixsell i Fotolia

romjene u prehrambenim navikama Hrvata najbolje se zrcale na policama trgovačkih lanaca. Više nema većeg dućana bez basmati riže, tortilja, kokosovog mlijeka i sojinog umaka. U ambicioznijima ćete naći i mango chutney, japanski wasabi hren i morske alge. Mercator od svog dolaska u Hrvatsku nudi takve proizvode. Slično je sada sa Sparom a i sa Konzum, koji kao možda najreprezenta-

GASTRONOMIJA Glavni kuhar Bazaara, Mohamed Oualibou, marokanski je Berber

tivniji pokazatelj ukusa prosječnog Hrvata sada ima posebne police s etno- kuhinjom- bambusovim mladicama i fajita umakom. Lidl nema posebne police sa sastojcima za etničke kuhinje, no zato organizira tjedne nacionalnih kuhinja - španjolske, talijanske, meksičke, francuske, češke, grčke, njemačke. Širenje prehrambene kulture vidi se i po otvaranju novih etničkih restorana. Prije rata, imao je Zagreb mađarski restoran Hungaria i bosansku Drinu, oba u Gajevoj, pa makedonski Tomislav na Zrinjevcu i svi su oni u međuvremenu propali. Propao je i prvi kineski restoran Phoenix u Jurišićevoj, sada već pokojnog poduzetnika Vebi Velije, koji je na istom mjestu jedno vrijeme imao i argentinski, a kasnije je tamo otvoren i meksički restoran. PRVI SU STIGLI KINEZI A onda su, prije dvadesetak godina, u grad došli prvi kineski ugostitelj. Njihovi su restorani većinom uspjeli opstati, pa danas u Zagrebu ima 15-tak kineskih restorana, među kojima kao najbolji slovi Asia. Potom je krenuo val meksičkih restorana - Caramba, Mex cantina, koji se nisu odmakli dalje od prosječnosti, a kasnijih godina u meksički je restoran pretvorena i Karaka. Nakon toga počeli su se otvarati i skuplji etnički restorani, kao što je japanski Takenoko. Unatoč relativno visokim cijenama ima svoju publiku, pa je na Radničkoj cesti otvoren i Takenoko 2. Postojao je jedan još skuplji japanski restoran, u vlasništvu Ive Majoli i njenog

Čudno je što u Zagrebu nema restorana koji nudi inače planetarno popularne vijetnamske specijalitete

supruga, smješten na vrhu iličkog nebodera, no taj je brzo propao. No oni ljubitelji japanske kuhinje koji nisu u mogućnosti odlaziti u Takenoko dobili su svoj kutak, Manzoku sushi bar u Gajevoj ulici. U Skalinskoj je otvoren azijski restoran Umami. Nekoliko metara dalje, na Opatovini, indijski je restoran Maharadža - dugo je bio jedini u gradu, sve dok nedavno nije otvoren Royal India, kojeg prvi gosti dobro ocjenjuju. Iz nekog razloga, u Zagrebu nema niti jednog restorana s planetarno popularnim kuhinjama kao što su vijetnamska ili tajlandska - postojao je tajlandski restoran u Dubravi, no propao je. Tajlandski restoran zato postoji u Zadru, Pearl of Siam. Niti libanonske kuhinje dugo nije bilo, a onda su otvorene Delizie libanesi na Radničkoj cesti. U susjedstvu je donedavna bio arap-

ski restoran Bazaar, koji se nedavno preselio na Ravnice. Tamo se nudi fuzija cjelokupne arapske kuhinje, uključujući i one najpoznatije, libanonske i marokanske. Glavni kuhar Bazaara, Mohamed Oualibou, marokanski je Berber koji s lakoćom spravlja tajine, kus - kus, falafel, hummus i sve ostale arapske specijalitete. I nakon odlaska Bazaara na Radničkoj cesti je ostala najveća koncentracija etno - restorana u Zagrebu. Uz azijske, tu je otvoreno i nekoliko europskih restorana - talijanski Fellini, francuski Les ponts, a nedavno i bavarski Maximilian, sa Rostbratwurstom i knedlama od kruha. Les ponts, francuski restoran koji se obraća visokoj klijenteli, otvorio je Velimir Čerkez, koji u blizini drži bosansko - hercegovački restoran, Mostovi, nekoć poznatiji pod imenom kod Vele. Na Radničkoj cesti nalazi se i podružnica bosanske Sofre, koja već godinama uspješno

U Rijeci se može uživati u makedonskim jelima u Skopskom meraku posluje na Borovju. Od kuhinja iz regije, treba spomenuti Operu, jedini srpski restoranu u Zagrebu. U Operi se jedu čorbice, sarmice od vinove loze, teleće glave pečene u filekima, brizle, janjetina i kozetina pečena na mlijeku... Tu nema leskovačkog roštilja, koji se sada nudi na dosta mjesta, pa je u Zagrebu nastala cijela kolonija leskovačkih majstora roštilja. festival hrane razočarao Nedavno je grad dobio i svoj makedonski restoran, u Sesvetama je otvoreno Oro. Nije to jedini takav restoran u Hrvatskoj - u Rijeci se može uživati u makedonskim jelima u Skopskom meraku. Bilo je pokušaja otvaranja gruzijskog restorana. Prije par godina u Zagrebu je, pod imenom Lavaš, otvoren cijeli lanac gruzijskih pekara, prodavao se hačapuri i ostali specijali-

Pristupačan sushi može se jesti u zagrebačkom Manzokuu

teti. Vlasnik je najavio i restoran, no uskoro su sve pekare zatvorene i za njega se više nije čulo. Zato je uspio brazilski restoran - u Strmcu pokraj Samobora, otvoren je Gaucho sa brazilskim roštiljem, churrasco, koji se peče i poslužuje gostima na sabljama. Gostima stiže hrana dokle god je kartica na njihovu stolu okrenuta na zelenu stranu, tek kada okrenu na crveno, konobari prestanu donositi nove količine pečenog mesa. Interesa za etničkom kuhinjom svakako

ima, a dokaz tome je i nedavno održani Street Food Festival Zagreb, na kojem su se posluživala jela iz raznih zemalja. Ulaznica od 60 kuna trebala je garantirati neograničenu konzumaciju hrane. Realizacija prvog festivala nije bila osobita, pa su ga posjetitelji zapamtili uglavnom po gužvi i sceni u kojoj Indira Vladić rasteže harmoniku. No, sve je to dio sazrijevanja prema gradu u kojem će u svakoj ulici postojati pokoji kutak s jeftinom i ukusnom hranom iz neke egzotične nam zemlje.

NOVO! Od sada svoje fotografije i ostale fotoproizvode izradite u Pošti. DIGI FOTO TALNE GRAF IJE

3+1 G RATIS ŠALIC E 50 KN FOT 1+1 GOKNJIGE RATIS

Akcija se odnosi na standardne formate digitalnih fotografija (10x13,5 i 10x15cm) te na sve formate fotoknjiga. Šalica je snižena sa 69,50 kn na 50 kn! Ponuda traje od 01.10. do 14.11.2013.

Naručite internetom fotografije, fotopoklone i fotoknjige: www.postafoto.hr

Izrada najkvalitetnijih fotografija, jednostavno i brzo. Besplatna dostava u odabrani poštanski ured ili na kućnu adresu po cijeni od 23 kn + PDV. Veliki izbor fotoproizvoda i fotoknjiga svih formata. Fotografije se izrađuju sa svih predanih materijala (film, CD, DVD ili USB-stick).

AUTOTEST

test alfe Prodaja počinje s 400 primjeraka posebne serije Launch Edition

Vozili smo Alfa Romeo 4C i zaključili kako ima sve potrebne adute za ulazak u visoko društvo, piše Ivan Cvetković/24 sata

lfa Romeo ima adute za ulazak u visoko društvo. Poslastica nazvana 4C dobar je marketinški potez, no to je i model koji nudi mnoge posebnosti. Kod njegova su stvaranja dizajneri ‘uzimali’ detalje i linije s brojnih modela, a glavna inspiracija bio im je model 33 Stradale. Središnje smješten četverocilindrični motor iz obujma 1750 ccm razvija snagu od 240 KS te 350 Nm maksimalnog okretnog momenta, čijih je 80% dostupno već od 1700 okretaja u minuti. S težinom od svega 895 kilograma, 4C ima omjer manji od 4 kg po svakoj konjskoj snazi, čime je dobiven pravi mali cestovni bolid. Do stotke pojuri za 4,5 sekundi, a maksimum

je veći od 250 km/h. Mala težina rezultat je korištenja kompozitnih materijala. Ugljična vlakna osnova su šasije, tzv. monocoquea koji teži svega 65 kg. Novi sportski coupe, kojim Alfa ide uz bok Porsche Caymanu te Lotus Exigeu, centimetar je kraći od četiri metra, a nastao je na platformi s međuosovinskim razmakom od 238 cm. 4C je dva metra širok i tek 118 cm visok. Nakon smještanja u relativno skućenoj putničkoj kabini te pokretanja motora, osmijeh se automatski razvlači po licu. Sjedi se gotovo na podu, što je - uz reski zvuk iz ispušne cijevi - očekivano, ali izostanak ručice mjenjača i klasične instrumentne ploče ipak je novost. Mehanički volan ostavlja dobar osjećaj i kontrolu u rukama vozača. Ranije spomenuti pogonski stroj uparen je sa 6-stupanjskim TCT mjenjačem (uz opciju Launch Controla) s dvostrukom spojkom, koji snagu prenosi na stražnju osovinu. Ispred vozača je display na kojem se ispisuju sve potrebne

informacije. Dobra završna obrada, mnogo karbona, ravno podrezano kolo upravljača samo su neki od detalja koji jasno ukazuju da se radi o sportskom modelu. Putem prekidača na središnjem dijelu ubacujemo u brzinu i krećemo na vožnju Fiatovom testnom stazom Balocco. Držimo papučicu gasa, a automobil ubrzava i ubrzava. Na početku se odlučujemo za potpuno automatski mod. Brzina raste, dolazimo do 233 km/h, nakon čega slijedi zavoj pa putem ručica iza upravljača pomažemo kočnicama da snize brzinu i smanje stupanj prijenosa. Tijekom prolaska kroz zavoj tijelo je vrlo dobro pripijeno uz sjedalo, a 4C izlazi iz zavoja s vrlo velikom brzinom, oslobađajući uzbudljiv zvuk motora koji nam je za leđima. Nakon nekoliko krugova prilično smo se sprijateljili s automobilom. Tada su nas zamolili da napustimo stazu, jer ga i drugi novinari žele isprobati 4C. Šteta...

AUTOTEST AlFA 4c rAcE mOd zA bOlji OSjEćAj nA TrkAćOj STAzi Poput posljednjih Alfa romeo modela, i 4c je opremljn dnA selektorom, koji vozaču omogućava promjenu temperamenta vozila, ovisno o uvjetima na cesti. Pored tri već poznata moda – dynamic, natural i All Weather donosi četvrti race mod koji poboljšava iskustvo vožnje na stazi. najekstremniji režim omogućava potpunu kontrolu u trkaćim uvjetima.rodne moći te može iscjeliti rane.

TEhničkE kArAkTEriSTikE Centralno smješten agregat raspolaže sa 240 konjskih snaga, uz 350 Nm, Potentan pogonski stroj uparen je sa 6-stupanjskim TCT mjenjačem 38

Prava sPortska limuzina

tmosferac od 200 KS daje Accordu sportski karakter, kakav mu vrlo dobro pristaje Veliki 2,5-litreni benzinac pretvara Accord u sportsku limuzinu kakva se i očekuje od japanskog proizvođača. Motor je vrlo tih, uglađen i ugodno elastičan, pa ga nije potrebno tjerati u visoke okretaje. Zbog toga ga je i u gradu moguće voziti s manje od 10 l/100 km, dok smo na otvorenoj imali prosjek sjajnih 6,8 l/100 km. Iako je to nepotrebno, onaj tko potjera motor kroz cijeli raspon okretaja otkrit će “šlag na kraju” - dodatnu zalihu snage u zadnjih 500 o/min prije blokade, tipičnu za kultne Hondine 16-ventilske VTi motore. U prilog naglašenom sportskom karakteru idu i izrazito kratka ručica mjenjača te vrlo dobro pogođena sportska sjedala, ovjes i upravljač. Piše: Marin Tomaš/24 sata

TvOrnički POdAci:

masa: 1570 kg dimenzije: 473x184x144cm obujam: 2354 ccm snaga: 148 kW/201 KS ubrzanje (0-100km/h): 8,0 s najveća brzina: 227 km/h potrošnja: 8,6 l / 100 km

Unutrašnjost Accorda prostrana je, ugodna i vrlo pregledna. instrumenti su vrlo veliki i lako čitljivi, kožom presvučeni upravljač ugodan, a dodatno sportski dojam podižu široke aluminijske pedale te izuzetno kratka i čvrsta ručica mjenjača.

cijena: 267.190 kn (testni model), 260.990 kn (bez doplata) konkurencija: Mazda6, Ford Mondeo, VW Passat, Opel Insignia

ušminkani Duster

xtreme je zapravo tek novi paket opreme, no dobro leži robusnom rumunjskom SUV-u. Da je ekstremna ovdje samo šminka naovdimo u smislu da je na mjestima pretjerana i nepotrebna. Poput, primjerice, velikih natpisa na baš svakom sjedalu ili crvenih strelica koje upućuju na crvene kuke za vuču i slično. Međutim, neki dodaci, poput krovnog nosača s dva dodatna svjetla, itekako mu dobro leže. Napokon, Duster je puno bliže kakvom hardcore terencu nego SUV-u. Njegove odlično pogođene dimenzije, udaljenost podnice od tla od 210 mm i efikasan Nissanov 4x4 pogon čine ga itekako kompetentnim na bilo kojem terenu. Čak i unatoč nedostatku reduktora s obzirom da ga zamjenjuje skraćen prvi stupanj prijenosa, a 1.5 dCi ima više nego dovoljno momenta. Piše: Marin Tomaš/24 sata

tvornički Podaci: dacia duster 1.5 dci 4wd dodaci koje extreme verzija dustera donosi u interijeru nisu toliko uspješni. Bijelo lakirani plastični umetci kao da tu ne pripadaju, veliki “extreme” logo koji se nalazi na svim sjedalima je prenapadan, ali najviše smeta izraženo vibriranje navigacijskog uređaja koji je zbog toga teško čitljiv. extreme extreme je zapravo naziv paketa opreme koji se bazira na srednjem ambiance, a dodatno donosi dva duga svjetla na nosaču krova, crne 16-inče čelične naplatke, crne detalje na svjetlima i retrovizorima, posebne tamonosive presvlake, radio, cd, MP3, Bluetooth, navigaciju Garmin Zumo 350 LM.

masa: 1294 kg dimenzije: 432x182x163cm obujam: 1461 ccm snaga: 81 kW/110 KS ubrzanje (0-10w0km/h): 12,5 s najveća brzina: 168 km/h potrošnja: 5,2 l /100 km cijena: 150.824 kuna (testni model), 146.570 kuna (bez doplata) konkurencija: Škoda Yeti, Nissan X-Trail, VW Tiguan, Hyundai ix35

RECENZIJE

William Dalrymple:

Devet života: U potrazi za svetim u suvremenoj Indiji Škotski povjesničar pronašao je neke od zadnjih mistika 21. stoljeća Dalrymple je prevođen na 40 jezika, a popularan je i u Indiji, zemlji u kojoj već godinama živi

Piše: Saša Paparella/VLM ibetanski redovnik koji se uključio u indijsku vojsku željan ratovanja protiv Kineza, umjesto toga završio je u krvavom ratu protiv Bangladeša i sada se nastoji iskupiti tiskanjem molitvenih zastavica. Sluškinje boginje Yellame slave svoju zaštitnicu podvodeći se raznim muškarcima, a njihova okolina ih paralelno i omalovažava i štuje kao boginje. Kopač bunara, pripadnik najniže kaste nedodirljivih, dalita, vikendom radi kao zatvorski čuvar a tri zimska mjeseca je theyyam plesač i utjelovljenje boga Višnua, od kojeg blagoslov ponizno traže i pripadnici najviših kasta. Svi ti ljudi naizgled nestvarnih biografija žive u današnjoj Indiji, kao nasljednici tisućugodišnjih vjerskih tradicija. Nji-

hove je priče nakon 25 godina života u Indiji sabrao škotski pisac i povjesničar William Dalrymple te ih objavio u dojmljivoj knjizi ‘Devet života’, s isto toliko pripovijesti o ljudima čiji su životi određeni religijom, a način iskazivanja vjere potpuno različiti. Kako u 21. stoljeću netko može biti sveti čovjek ili mistik, centralno je pitanje knjige izašle u izdanju

Naklade Ljevak. „Pokušao sam izbjeći klišeje o mističnoj Indiji koji opterećuje većinu pisaca sa Zapada kad pišu o indijskim religijama… Moje su priče uronjene u mračnu i manje romantičnu stranu suvremenog života u Indiji“, navodi autor u uvodu knjige. Neki od Dalrympleovih likova su među posljednjima od svoje vrste, primjerice nepismeni pjevači srednjovjekovnih radžastanskih epova. I njihova je glavna publika- nomadski uzgajivači deva - također nepismena, pa pjevač sa sobom nosi dugačko platno. Na njemu su, kako bi publika lakše pratila radnju, oslikani događaji o kojima će im cijelu noć iz glave recitirati. Čitatelju s ovih prostora bit će zanimljivo u knjizi pročitati o američkom antropologu koji je između dva svjetska rata obilazio bivšu Jugoslaviju, zadnju europsku zemlju u kojoj je tada također još postojala usmena književnost, prenošena uz gusle. William Dalrymple je dosad objavio ukupno deset, redom nagrađivanih knjiga koje se bave Indijom i susjednim zemljama. Njegove radove ne vole samo zapadnjaci ( prevođen je na 40 jezika) već i indijski čitatelji - tamo je knjiga ‘Devet života’ bila na prvom mjestu najbolje prodavanih knjiga, što je prava nagrada autorovoj strasti da dopre i do najveće zabiti slikovitog podkontinenta, od Kerale do Bengala, ne bi li našao ljude koji ga zanimaju.

FaNtaSy

Lois McMaster Bujold: Prokletstvo Chaliona Piše: Tatjana Tadić Nakon što je Algoritam objavio seriju od šesnaest knjiga iz serije o Milesu Vorkosiganu, napokon je objavljen i dvanaest godina star fantasy roman “Prokletstvo Chaliona”. Autorica poznata po “mekim” znanstveno fantastičnim knjigama serijom o mladom Milesu Vorkosiganu, plemićkog roda, koji je zbog pokušaja ubojstva oca i majke u trudnoći trovanjem rođen s velikim fizičkim oštećenjima, stekao je veliki btoj čitatelja koji obožavaju cijeli planetarni sustav koji je autorica oplela oko ovog brilijantnog i duhovitog antijunaka. Prokletstvom Chaliona kročila je iz SF sfere u onu fantastičnu, i tu će sigurno izgubiti dio muških čitatelja. I dalje napetu priču vodi (opet) zanimljivi antijunak Cazaril s kojim se lako identificirati, McMaster Bujold je osmislila cijeli religijski sustav a radnju preselila u neodređeno doba srednjovjekovnih vitezova. I ovo je roman u kojem se vodi borba za prevlast i u kojem se brutalno ratuje, ali i tu dolazi do izražaja njezina ženska crta jer autorica nije došla u napast pisati tehno-triler gabriela, kliNčić i cimet

Piše: Saša Paparella/VLM matej šurc i blaž zgaga: u ime države

Ovo je prva knjiga fantasy trilogije koja je u Americi objavljena još 2001. godine

niti kada se radnja, kao u sagi o Vorkosiganima, odvijala tisuću godina u budućnosti. McMaster Bujold i dalje je vješta pripovjedačica, međutim u ovoj prvoj knjizi trilogije ipak je podosta skrenula u područje ljubića. U pripremi su drugi i treći dio ove trilogije, međutim treba napomenuti da svaka knjiga prati zaseban skup likova. kuharica, a on očajan na tržnici robova anga-

Pučki duhoviti roman Jorge Amada slikovit poput žira mladu mulatkinju Gabrielu, prelijepu i filma Federica Fellinija u izdanju naklade Ljevak radišnu djevojku, čija prekrasna narav osvaja

Piše: Tatjana Tadić Pučki roman koji morate pročitati. Erotičiniji je od erotskih romana i duhovitiji od satire, a o likovima pisanim s toliko ljubavi rijetko se može čitati. Radnja je smještena u Brazil 1925., godine u kojoj se mali gradić Ilheus u pokrajini Bahija gospodarski i sociološki mijenja, a cijeli taj svijet gledan je očima prostodušnog gostioničara Nassiba, došljaka iz Sirije. Ilheus je potresla kakao groznica, čiji je uzgoj obogatio njegove stanovnike i nevjerovatno promijenio taj zaostao i brutalan kraj u kojem su se i najmanje razmirice riješavale plaćenicima i oružjem. Radnja počinje kad Nassiba napušta

doslovce svakog muškarca koju ju sretne. Gabriela očara i Nassiba i oni započinju ljubavnu vezu. Nakon nekog vremena Nassib zbog straha da će ju izgubiti više ne može uživati u ljubavi pa Gabrielu pod svaku cijenu želi privoliti na brak. Upravo način na koji on rješava svoj problem ljubomore trajno promijeni brutalni sustav rješavanja preljuba i političkih nadmetanja i uvodi Ilheus u civiliziranija i sretnija vremena. Jer kako kaže jedan od likova u romanu, cvijet ne može cvjetati u vazi, već vene. Jose Amado još kada je 1958. objavio roman Gabriela: klinčić i cimet dobio je kompliment Jean-Paul Sartrea kako je napisao prekrasan pučki roman, a svakodnevne situacije u kojima se Amadovi likovi nalaze i problemi koje zajednički rješavaju univerzalni su i vječni.

Dvije godine nakon što je izašao original, zagrebački nakladnik Jesenski i Turk objavio je, pod imenom Prodaja, hrvatski prijevod prve knjige iz trilogije U ime države. U njoj slovenski istraživački novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga, nakon višegodišnjeg rada na temi, razotkrivaju stvarne razmjere trgovine oružjem 1991. između Slovenije i Hrvatske. Tada je u skladištima JNA na slovenskom teritoriju ostalo više tisuća tona oružja i streljiva vrijednog najmanje pola milijarde dolara. Već sljedećeg dana nakon zauzimanja prvog većeg skladišta, prema Hrvatskoj su krenuli dugački konvoji kamiona s oružjem, s kojim su se hrvatski branitelji uspjeli obraniti od napada JNA i krajiških Srba. Iz suprotnog pravca dovozili su se snopovi novčanica konvertibilnih valuta. Nakon izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini 1992. godine, na vrata slovenskih trgovaca oružjem zakucali su i Bošnjaci, dolazeći s novcem dobivenim iz bogatih islamskih država. Ogroman profit od tajne prodaje oružja najčešće se slijevao u prostorije vojne tajne službe Ministarstva obrane, koje je vodio Janez Janša, navodi se u knjizi. U vrijeme međunarodnog embarga UN-a, iz Slovenije je u Hrvatsku i BiH prodano više tisuća tona oružja i streljiva. Zarada u visini od više desetina milijuna dolara izgubila se na računima austrijskih, švicarskih, mađarskih, njemačkih i britanskih banaka. Slovenski trgovci oružjem iskoristili su nevolju Hrvata i Bošnjaka. Oružje i streljivo za obranu prodavali su im po lihvarskim cijenama, ponekad i pet puta višima od uobičajenih. Najviše su oružja prodali slovensko Ministarstva obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova, pri čemu nije bilo prave kontrole nad njima, tvrde autori. Šurc i Zgaga iznose nepoznate detalje o sprječavanju policijskih, parlamentarnih i pravosudnih istraga o švercu oružjem iz Slovenije. Za ovo istraživanje nagrađeni su posebnim diplomama za istraživačko novinarstvo koje dodjeljuje Medijska organizacija jugoistočne Europe (SEEMO) i Srednjoeuropska inicijativa (CEI).

zabavne predrasude pročitajte zašto Kinezi srču rezance i zašto su paukovi sretni ako ih ugledate ujutro umjesto navečer perŠin puno je predrasuda vezano uz peršin. Žene koje žele zanijeti trebale bi sijati peršin. i nikako ga nemojte donijeti na zabavu kao poklon jer poklanjanje stručka peršina donosi nesreću. radije ponesite bocu vina.

rezanci u Kini dugački rezanci simboliziraju dug život. zato nikada ne treba sjeckati rezance jer si time kratimo život. umjesto toga, dugačke rezance treba srkanjem uvlačiti u usta.

Čaj japan • U Japanu se kaže: ako legneš odmah nakon obroka, probudit ćeš se kao krava/svinja/slon. To se vjerovatno nikome nije dogodilo, ali je motiviralo japance da ne budu lijeni. • Japanci smatraju da će se ostvariti prvi san koji sanjaju nakon novogodišnje noći. srećom, na to se može utjecati autosugestijom. • Nikako ne se ne smije svirati flauta navečer u japanu, jer će se u kuću uvući zmije. zgodna dosjetka koja će odvratiti susjede na sviraju navečer. • Ugledate li ujutro pauka u Japanu, nikako ga ne treba ubiti jer pauk ujutro donosi sreću. pauka kojeg vidite po noći svakako treba ubiti jer u suprotnom on donosi lušu sreću.

uz čaj su vezane mnoge predrasude. primjerice, nikada se nećete udati ako stavljate mlijeko u čaj prije šećera. Međutim ako u šalici ostaje talog šećera netko je u vas tajno zaljubljen. prolijevanje čaja znak je da ćete primiti iznenadni posjet, a loša sreća poharat će društvo u kojem je samo jedna osoba u šalice točila čaj.

Osob ak ojo jp ite lon ok

u naranč zaljubit ć e se u

vjereno ne djeluje pro . s. va

riŽa posipanje riže na mladence donijet će im dobro zdravlje, bogatstvo i sreću. Možda ne djeluje, ali lijepo izgleda na fotografijama.